Sud Europske unije od 1952. nadzire poštovanje i pravilnu primjenu prava Unije u državama članicama. U mnogim je presudama utvrdio da zabrane diskriminacije predviđene pravom Unije nisu poštovane te ih je ojačao. U ovoj brošuri odabrane su neke od najvažnijih presuda Suda te su razvrstane prema vrstama diskriminacije.
Zabrana diskriminacije na temelju državljanstva kamen je temeljac europske integracije: građani Unije koji imaju zakonito prebivalište ili zakonito borave u državi članici različitoj od one koje su državljani mogu se pozvati na tu zabranu u svim situacijama koje su obuhvaćene pravom Unije. Takva diskriminacija može biti izravna, u smislu da je razlika u postupanju izravno povezana s državljanstvom, ili neizravna, na način da postupanje ovisi, primjerice, o zemlji boravišta. Sud je o tome u više navrata odlučivao.
Sud je 1989. utvrdio da britanski turist kojeg su u pariškoj podzemnoj željeznici napali i teško ozlijedili nepoznati počinitelji ima jednako pravo na to da mu francuska država naknadi štetu kao i francuski državljanin. Naime, takav turist mora izvan svoje zemlje imati pravo na korištenje uslugama te se stoga može pozvati na zabranu diskriminacije na temelju državljanstva (presuda od 2. veljače 1989., Cowan, 186/87).
U poznatoj presudi Bosman iz 1995. Sud je, među ostalim, presudio da se zabrani diskriminacije na temelju državljanstva protivi primjena pravila koja su donijela sportska udruženja, a u skladu s kojima nogometni klubovi mogu za natjecateljske utakmice koje ta udruženja organiziraju u momčad uvrstiti samo ograničen broj profesionalnih igrača, državljana drugih država članica (presuda od 15. prosinca 1995., Bosman, C-415/93).
Sud je 1998. uspostavio načelo da se svaki državljanin države članice može pozvati na svoje europsko građanstvo kako bi se zaštitio od diskriminacije na temelju državljanstva koju provodi druga država članica. Sud je tako presudio da se majka, španjolska državljanka, koja zakonito boravi u Njemačkoj može pozivati na zabranu diskriminacije na temelju državljanstva ako joj je odbijena dodjela njemačke naknade za školovanje zbog toga što nema boravišnu iskaznicu, iako se takav dokument ne zahtijeva od njemačkih državljana (presuda od 12. svibnja 1998., Martinez Sala, C-85/96).
Sud je 2004. presudio da država članica diskriminira osobe koje su položile maturu u drugim državama članicama ako im ne omogućava pristup visokoškolskom obrazovanju pod istim uvjetima kao osobama koje su položile nacionalnu maturu (presuda od 1. srpnja 2004., Komisija/Belgija, C-65/03).
Uporaba 24 službena jezika u Uniji neizbježno je dovela do postavljanja pitanja jezične diskriminacije, koja je Sud razmatrao u svojoj sudskoj praksi.
Sud je 2012. presudio da objava obavijesti o natječaju za zapošljavanje dužnosnika Europske unije na trima jezicima (engleskom, francuskom i njemačkom) i obveza polaganja selekcijskih testova na jednom od tih triju jezika čini diskriminaciju na temelju jezika (presuda od 27. studenoga 2012., Italija/Komisija, C-566/10).
Nadalje, u više slučajeva Sud je presudio da se načelu nediskriminacije protivi to da znanje jezika potrebno za određeno radno mjesto mora biti stečeno u predmetnoj državi članici ili dokazano potvrdom koju je izdala ta država članica (presuda od 28. studenoga 1989., Groener, C-379/87 i presuda od 6. lipnja 2000., Angonese, C-281/98).
Osim toga, Sud je utvrdio da država članica ne može zahtijevati, pod prijetnjom ništavosti, da svi prekogranični ugovori o radu sklopljeni s domaćim poduzećem budu sastavljeni na službenom jeziku ili službenim jezicima te države (presuda od 16. travnja 2013., Las, C-202/11).
Pravo Unije nastoji suzbiti diskriminaciju na temelju rase ili etničkog podrijetla, osobito u radnom okruženju i kad je riječ o pristupu robi i uslugama. Sud je u svojoj sudskoj praksi imao priliku pojasniti doseg te vrste diskriminacije.
Sud je 2008. utvrdio da postoji izravna diskriminacija kad poslodavac javno izjavi da neće zapošljavati radnike određenog etničkog podrijetla. Predmet je proizišao iz javnih izjava direktora poduzeća koji je izrazio svoje protivljenje zapošljavanju stranaca zbog nevoljkosti klijenata da im omoguće pristup svojim domovima radi ugradnje garažnih vrata (presuda od 10. srpnja 2008., Feryn, C-54/07).
Sud je 2015. presudio da se može utvrditi postojanje diskriminacije na osnovi etničkog podrijetla kad su u četvrti gusto naseljenoj romskim stanovništvom brojila električne energije ugrađena na nedostupnoj visini (šest do sedam metara), iako su ta ista brojila u drugim četvrtima ugrađena na dostupnoj visini. Takva praksa ne samo da iznimno otežava odnosno onemogućava pristup zainteresiranih osoba svojem brojilu električne energije kako bi mogle provjeravati svoju potrošnju nego ima i ponižavajući i stigmatizirajući karakter. Tim je povodom Sud pojasnio da se načelo jednakog postupanja ne primjenjuje samo na osobe određenog etničkog podrijetla, nego i na one koje nisu navedenog podrijetla, ali prema kojima se kao i prema prvonavedenima nepovoljnije postupa (presuda od 16. srpnja 2015., CHEZ Razpredelenie Bulgaria, C-83/14).
Načelo jednakog postupanja prema muškarcima i ženama Sudu je pružilo priliku da razvije bogatu sudsku praksu.
Diskriminacija žena na radu: opća načela
Još 1976. Sud je presudio da načelo jednake plaće za muškarce i žene predviđeno pravom Unije ima izravan učinak, tako da se na njega može izravno pozivati u odnosu na poslodavca (presuda od 8. travnja 1976., Defrenne, 43/75).
Sud je utvrdio da isključenje zaposlenika s nepunim radnim vremenom iz strukovnog mirovinskog sustava može činiti neizravnu diskriminaciju žena ako je njime pogođen mnogo veći broj žena nego muškaraca i da se stoga ne temelji na objektivno opravdanim čimbenicima koji nisu povezani ni s kakvom vrstom diskriminacije na temelju spola (presuda od 13. svibnja 1986., Bilka, 170/84).
Naposljetku, Sud je potvrdio mogućnost da se prednost pri promaknuću dâ ženskim kandidatima, kad na razini dotičnog radnog mjesta u okviru sektora javne službe ima manje žena nego muškaraca („pozitivna diskriminacija”), a ženski i muški kandidati jednako su kvalificirani za to mjesto, ako povoljnije postupanje nije automatsko, a muškim se kandidatima jamči pristup testiranju bez a priori isključenja njihove kandidature (presuda od 11. studenoga 1997., Marschall, C-409/95).
Diskriminacija žena na radu: trudne radnice
Sud je 1990. presudio da odbijanje zapošljavanja žene zbog njezine trudnoće te davanje otkaza radnici zbog istog razloga čine izravnu diskriminaciju na temelju spola (presude od 8 . studenoga 1990., Dekker, C-177/88 i Handels- og Kontorfunktionaerernes Forbund, C-179/88). Kasnije je pojasnio da se zabrana davanja otkaza radnici zbog njezine trudnoće primjenjuje neovisno o tome je li ugovor o radu sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme. U skladu s time, Sud je utvrdio da je neproduljenje ugovora na određeno vrijeme diskriminatorno ako je obrazloženo radničinom trudnoćom (presude od 4. listopada 2001., Jiménez Melgar, C-438/99 i Tele Danmark A/S, C-109/00). Također je presudio da je davanje otkaza ženi tijekom njezine trudnoće zbog izostanaka uzrokovanih bolešću povezanom s trudnoćom zabranjena diskriminacija na temelju spola (presuda od 30. lipnja 1998., Brown, C-394/96). Sud je nadalje pojasnio da je davanje otkaza ženi zbog njezine trudnoće i/ili rođenja djeteta nezakonito čak i ako joj je priopćeno tek nakon njezina povratka s rodiljnog dopusta (presuda od 11. listopada 2007., Paquay, C-460/06).
Sud je također presudio da davanje otkaza radnici koja se nalazi u odmakloj fazi postupka izvantjelesne oplodnje i koja je zbog toga privremeno odsutna čini izravnu diskriminaciju na temelju spola jer se takav postupak odnosi samo na žene (presuda od 26. veljače 2008., Mayr, C-506/06).
Drugi primjeri diskriminacije na temelju spola: osiguranja i oružane snage
Sud je 2011. ocijenio da je uzimanje u obzir osiguranikova spola kao čimbenika rizika u ugovorima o osiguranju diskriminacija. Zbog toga se od 21. prosinca 2012. u Uniji primjenjuju premije i naknade bez razlikovanja osiguranika po spolu (presuda od 1. ožujka 2011., Association belge des consommateurs Test-Achats i dr., C-236/09).
Sud je 1999. pojasnio da organizacija i upravljanje oružanim snagama moraju biti u skladu s načelom jednakog postupanja prema muškarcima i ženama, čak i ako se pristup određenim jedinicama može ograničiti isključivo na muškarce zbog posebnih uvjeta djelovanja tih jedinica (primjerice, napadačke jedinice) (presuda od 26. listopada 1999., Sirdar, C-273/97). U svakom slučaju, žene se ne može u potpunosti isključiti s radnih mjesta u vojsci koja uključuju uporabu oružja (presuda od 11. siječnja 2000., Kreil, C-285/98).
Diskriminacija na temelju promjene spolnog identiteta
Sud je 1996. presudio da davanje otkaza obrazloženo promjenom spola osobe ili njezinom namjerom da promijeni spol čini diskriminaciju jer je ta osoba podvrgnuta nepovoljnom postupanju u usporedbi s osobama spola za koji se smatralo da mu je pripadala prije operacije (presuda od 30. travnja 1996., P./S., C-13/94).
Sud je 2004. presudio da se pravu Unije protivi nacionalni propis koji transseksualnim osobama zabranjuje stupanje u brak tako što im ne priznaje novi spolni identitet transseksualaca ako je njegova posljedica lišavanje tih osoba prava na mirovinu udovca (presuda od 7. siječnja 2004., K.B., C-117/01). Sud je 2018. u tom smislu odlučio da osoba koja je promijenila spol ne može biti prisiljena poništiti svoj brak sklopljen prije te promjene kako bi mogla ostvarivati starosnu mirovinu s navršenom dobi predviđenom za osobe koje pripadaju stečenom spolu (presuda od 26. lipnja 2018., MB, C-451/16).
Sud je 2015. dao do znanja da trajno isključenje homoseksualnih i biseksualnih osoba iz aktivnosti davanja krvi može činiti diskriminaciju, osim ako je znanstveno dokazano da postoji visok rizik da se te osobe zaraze ozbiljnim zaraznim bolestima kao što je, među ostalim, HIV i ako je poštovano načelo proporcionalnosti. Stoga država članica ne može nametnuti trajno isključenje tih osoba a da ne ispita postoje li druge, manje ograničavajuće, ali jednako učinkovite tehnike koje omogućavaju otkrivanje HIV-a u krvi, bez obzira na postojanje razdoblja nakon virusne infekcije tijekom kojeg biološki markeri koji se koriste u okviru testiranja davanja krvi ostaju negativni unatoč davateljevoj infekciji (dijagnostički prozor). Nadalje, upitnik i osobni intervju s davateljem mogli bi omogućiti preciznije utvrđivanje rizičnih seksualnih ponašanja (presuda od 29. travnja 2015., Léger, C-528/13).
Sud je nadalje presudio da radnik koji je sklopio građanski pakt o solidarnosti (PACS) s partnerom istog spola mora imati pravo na sve povlastice koje se dodjeljuju heteroseksualnim radnicima povodom sklapanja braka, poput dana posebnog dopusta i dodatka na plaću, ako homoseksualnim parovima nije dopušteno sklapanje braka i ako PACS u pogledu tih posebnih dopusta ima istu pravnu vrijednost kao brak (presuda od 12. prosinca 2013., Hay, C-267/12).
Iako je točno da je 2006. Sud prvi put definirao „invaliditet", ta je definicija izmijenjena 2013., kako bi uključila definiciju predviđenu Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koju je Unija ratificirala 2009. Sud je imao priliku razmotriti više slučajeva diskriminacije na temelju invaliditeta, u pravilu povezanih s davanjem otkaza.
Sud definira invaliditet kao ograničenje koje proizlazi osobito iz dugotrajnih tjelesnih, mentalnih ili psihičkih oštećenja, čije međudjelovanje s različitim preprekama može sprečavati puno i učinkovito sudjelovanje osobe u pitanju u profesionalnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugim radnicima. Sud je također istaknuo da se bolest ne može jednostavno izjednačiti s invaliditetom. Nasuprot tomu, u slučaju da bolest ili drugi zdravstveni problem odgovara toj definiciji (što, primjerice, može biti slučaj s pretilošću), mora ih se, neovisno o njihovoj prirodi i izvoru, smatrati invaliditetom.
Stoga je osoba kojoj je otkazan ugovor o radu zbog razloga povezanih s takvom bolešću žrtva diskriminacije na temelju invaliditeta (presude od 11. srpnja 2006., Chacón Navas, C-13/05; od 11. travnja 2013., Ring i Skouboe Werge, C-335/11 i C-337/11; od 18. prosinca 2014., FOA, C-354/13).
Nadalje, Sud je 2008. presudio da pravo Unije štiti radnike koji trpe diskriminaciju na temelju invaliditeta svojeg djeteta. Naime, zabrana izravne diskriminacije nije ograničena na osobe s invaliditetom, nego obuhvaća i zaposlenike koji se moraju skrbiti za svoje dijete s invaliditetom (presuda od 17. srpnja 2008., Coleman, C-303/06).
Načelo nediskriminacije na temelju dobi primjenjuje se u bitnome na područje zapošljavanja i obavljanja zanimanja, bez obzira na to radi li se o razini zapošljavanja, obavljanja djelatnosti ili prava na mirovinu.
Sud je od 2010. u više navrata presudio da u slučaju određenih zanimanja u načelu nije moguće odrediti gornju dobnu granicu za zapošljavanje. Drukčije je kad je posjedovanje posebnih fizičkih sposobnosti bitno i odlučujuće za obavljanje određenog zanimanja (kao, primjerice, u slučaju vatrogasaca koji izravno sudjeluju u suzbijanju požara ili policijskih službenika koji obavljaju poslove prilikom kojih je nužna uporaba fizičke sile) (presude od 12. siječnja 2010., Wolf, C-229/08; 13. studenoga 2014., Vital Pérez, C-416/13; 15. studenoga 2016., Salaberria Sorondo, C-258/15).
S druge strane, Sud je prepoznao da se prisilno umirovljenje u dobi od 65 godina može dopustiti ako mu je cilj bolja međugeneracijska raspodjela pristupa zapošljavanju te osobito suzbijanje nezaposlenosti i ako predmetne osobe ostvaruju odgovarajuću starosnu mirovinu (presuda od 16. listopada 2007., Palacious de la Villa, C-411/05). U skladu s time, Sud je ocijenio da je gornja dobna granica od 65 godina predviđena pravom Unije za pilote u komercijalnom zračnom prijevozu putnika, robe ili pošte valjana. Opravdana je ciljem jamčenja sigurnosti civilnog zrakoplovstva (presuda od 5. srpnja 2017., Fries, C-190/16). Ipak, Sud je presudio da potpuna zabrana obavljanja djelatnosti komercijalnim pilotima nakon što su navršili 60 godina čini diskriminaciju na temelju dobi jer prekoračuje ono što je nužno kako bi se zajamčila sigurnost zračnog prometa (presuda od 13. rujna 2011., Prigge i dr., C-447/09).
Osim toga, Sud je presudio da se ciljem poticanja uključivanja na tržište rada starijih nezaposlenih radnika ne može opravdati nacionalni propis koji bez ograničenja omogućuje sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme sa svim radnicima koji su navršili 52 godine starosti, neovisno o tome jesu li prije sklapanja ugovora bili nezaposleni te koliko je trajalo razdoblje nezaposlenosti (presuda od 22. studenoga 2005., Mangold, C-144/04).
Sud je također priznao postojanje diskriminacije u slučaju kad je zaposlenik l išen otpremnine zbog toga što može primati starosnu mirovinu (presuda od 12. listopada 2010., Andersen, C-499/08).
Naposljetku, Sud je istaknuo da nacionalni sud mora, čak i u sporu među pojedincima, osigurati poštovanje načela nediskriminacije na temelju dobi, ako je potrebno, ne primjenjujući sve odredbe nacionalnih propisa koje su protivne tom načelu (presuda od 19. travnja 2016., Dansk Industri, C-441/14).
Sud je donio više presuda o diskriminaciji na temelju vjere prilikom zapošljavanja i davanja otkaza.
Kad je riječ o zapošljavanju, Sud je presudio da uvjet vjerske pripadnosti za radno mjesto u crkvi ili vjerskoj organizaciji mora moći biti predmet djelotvornog nadzora državnih sudova. Taj uvjet mora biti nužan i objektivno potreban, uzimajući u obzir sustav vrijednosti crkve ili organizacije, za prirodu ili uvjete obavljanja profesionalne djelatnosti o kojoj je riječ te mora biti u skladu s načelom proporcionalnosti (presuda od 17. travnja 2018., Egenberger, C-414/16).
Kad je riječ o otkazivanju ugovora o radu, Sud je ocijenio da otkaz katoličke bolnice katoličkom liječniku voditelju odjela zbog toga što je taj liječnik nakon razvoda sklopio novi brak može činiti diskriminaciju na temelju vjere. Naime, zahtjev da katolički liječnik voditelj odjela poštuje svetost i neraskidivost braka u skladu sa shvaćanjem Katoličke crkve ne čini se bitnim, legitimnim i opravdanim uvjetom za obavljanje zanimanja. Sud je također pojasnio da je zabrana svake diskriminacije na temelju vjere obvezujuće naravi, kao opće načelo prava Unije priznato Poveljom o temeljnim pravima, tako da se svaki pojedinac može pozivati na tu zabranu u postupku koji se vodi u području obuhvaćenom pravom Unije (presuda od 11. rujna 2018., IR, C-68/17).
U slučajevima u kojima je zaposlenicima bio otkazan ugovor o radu zbog toga što su nosili islamsku maramu za glavu na radnom mjestu Sud je priznao da poduzeće u pravilu može internim pravilom svojim zaposlenicima zabraniti vidljivo nošenje svih političkih, filozofskih ili vjerskih simbola. Takva opća zabrana ne predstavlja izravnu diskriminaciju. Ona, međutim, može činiti neizravnu diskriminaciju ako osobe određene vjere dovede u neravnopravan položaj. Ipak, čak i u takvom slučaju zabrana može biti opravdana kad poslodavac u odnosima sa svojim klijentima slijedi politiku neutralnosti i kad se zabrana odnosi samo na zaposlenike koji su u vizualnom kontaktu s klijentima. Ovisno o slučaju, poslodavac mora provjeriti može li predmetnoj osobi ponuditi radno mjesto koje ne podrazumijeva takav kontakt. Međutim, Sud je pojasnio da se sama poslodavčeva namjera udovoljavanja željama klijenta da mu uslugu više ne pruža zaposlenica koja nosi islamsku maramu za glavu ne može smatrati uvjetom za obavljanje zanimanja koji isključuje postojanje diskriminacije (presude od 14. ožujka 2017., G4S Secure Solutions, C-157/15 i Bougnaoui, C-188/15).