GLAS U VODI 1 447 Ne moć riječi 2024 a.Copy

DR MOMČILO D. PEJOVIĆ (NE)MOĆ RIJEČI Zbirka (ne)objavljenih tekstova PODGORICA, 2025. Poštovani čitaoci, Zbog nedostatka finansijskih sredstava za štampanje i objavljivanje rukopisa pod naslovom GLAS U VODI - „(NE)MOĆ RIJEČI“ na ovom mjestu dajemo elektronsku verziju navedenog rukopisa – (ne)objavljenih tekstova. Ako ste u finansijskoj mogućnosti, a zainteresovani ste za njegovo objavljivanje, BUDITE SPONZOR! Uz Vašu dobru volju i finansijsku podršku rukopis može biti objavljen kao posebno izdanje. Sva prava zadržava AUTOR. Informacije na mob. telefon: (+ 382 067 089 889). S A D R Ž A J U V O D N A R I J E Č P R E D G O V O R 1) Otvoreno pismo. Objavljeno: „POKRET“ - Podgorica, septembar 1991. godine. 2) Još jedno otvoreno pismo Istorijskom institutu. Objavljeno: „Pokret“ - Podgorica, decembar 1991. godine. 3) Ni na nebu ni na zemlji! Objavljeno: „Pokret“, Podgorica, 30. marta 1992. godine. 4) Otvoreno pismo Ministru prosvjete i nauke prof. dr Predragu Obradoviću. Objavljeno: „Onogošt“, Nikšić, broj 15, od 30. 10. 1993. godine, str. 2. 5) Podupiranje odozgo. Objavljeno: „Liberal“, Cetinje, 19. februar 1994. godine, br. 12, str. 8. 6) „Rukopolaganje“ direktora. Do kada će trajati eksperimentisanje sa ovom naučnom ustanovom? Objavljeno: „Liberal“, Cetinje, 7. maj 1994. godine, broj 23, str. 2. 7) Tražim odgovor na moj dopis. Pismo ministru prosvjete i nauke. Objavljeno: u „Monitoru“, Podgorica, 17. 11. 1995. godine, str. 2-3. 8) Reagovanje. Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, 15. 07. 1999. godine, str. 15. 9) Poštovani Uredniče. Objavljeno: Pobjeda, Podgorica, 16. mart 2000. godine, u rubrici „Pisma čitalaca“. 10) Otvoreno pismo Predsjedniku Vlade Filipu Vujanoviću. Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, 20. april - 04. maj 2000. godine. 11) Drugo otvoreno pismo predsjedniku Vlade Republike Crne Gore - Gospodinu Filipu Vujanoviću. Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 03. novembar 2000. godine. 12) Direktoru NTV „Montena“ i uredniku emisije „OČI U OČI“. Pismo upućeno i lično predato u redakciju - direktoru NTV „Montena“ i uredniku emisije „OČI u OČI“ - Marku Novakoviću, Podgorica, 29. novembar 2000. godine. 13) Direktor penzioner?! Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 19. januar 2001. godine, str. 2. 14) Kloniran(je) direktor(a) za novi milenijum. Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 02. februar 2001. godine, str. 15. 15) Po volji Vlade i nevolji zakona. Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 16. februar 2001. godine. 16) Ćutolozi. Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 09. mart 2001. godine. 17) Branislav neće u penziju, a ja mu ne mogu ništa!? Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 6. april 2001. godine. 18) Izborna obećanja i buduća ostvarenja. Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 1. jun 2001. godine, str. 2. 19) Agonija naučne ustanove Istorijskog instituta. Neobjavljeno: dato za objavljivanje „Glasu Crnogoraca“, Podgorica, jun 2001. godine. 20) Ako je i od Boga za plakati je! Neobjavljeno: dato za objavljivanje „Glasu Crnogoraca“, Podgorica, sredinom 2001. godine. 21) Mandatar „zaboravio“ na direktora. Ojavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 15. juna 2001., str. 14. 22) Vlasti dolaze i prolaze, a direktor fotelju ne da. Objavljeno: „Glas Crnogoraca“ - Podgorica, 21. 06. 2001. godine. 23) Ćutanje je vaše odobravanje! Predsjedniče Vlade, ja Vas ne priznajem! Objavljeno: „Glas Crnogoraca“, Podgorica, 05. jul 2001. godine, str. 12. 24) Prozirne „brige“ i korisna „mrčenja olovkom“ gospodina Rajka Cerovića. Objavljeno: „Crnogorski književni list“ - Podgorica, 1. avgusta 2001. godine, str. 23. 25) Kad zakuca nepoželjni naučnik. Objavljeno: „Glas Crnogoraca“ - Podgorica, 7. avgust 2001. godine. 26) Ledina za obuku kvaziistoričara. (Kako je dr B. Šekularac postavljen na čelo Istorijskog instituta Crne Gore). Objavljeno: „Glas Crnogoraca“, Podgorica, 09. avgust 2001. godine, u rubrici Kultura. 27) „Šćepan Mali“ ponovo u Crnoj Gori. Objavljeno: „Monitor“, Podgorica, 16. avgust 2002. godine, str. 3 - 4. 28) Akademski poslušnici. Objavljeno: „Glas Crnogoraca“, Podgorica, 31. avgust 2001. godine, str. 11. 29) Dio podataka o školovanju Crnogoraca u Rusiji preuzet je iz moje studije bez navođenja izvora. Reagovanje dr Momčila D. Pejovića na tekst feljtona „Crngorski generali u ruskoj vojsci“ (br. 1-3). Objavljeno: „Vijesti“ - Podgorica, četvrtak, 13. 02. 2003. godine, str. 27. 30) Što mu je još preostalo osim da se kiti tuđim perjem i to od onih koje naziva „anonimusima“. Viši naučni saradnik Momčilo D. Pejović povodom teksta akademika Dušana J. Martinovića koji je u „Vijestima“, na ovoj strani, objavljen u tri nastavka, 20 - 22. februara 2003. godine. Dr Momčilo D. Pejović: Reagovanje na tekst akademika Dušana J. Martinovića, Vijesti, Podgorica, 05. i 06. mart 2003. godine, str. 27. godine, br. 1, 2. 31) Nezamjenjivi trče maraton. Objavljeno: Nezavisni nedjeljnik „Monitor“, Podgorica, petak, 17. oktobar 2003. godine, str. 4 - 5. Od strane Redakcije u skraćenoj verziji objavljeno. 32) Nezamenjivi kadrovi trče maraton. Napomena: Pismo u originalu je većeg obima i dajemo ga na uvid. 33) „Zaslužni“ stranački kadrovi sa tromjesečnim znanjem popuniće diplomatska predstavništva. Dr Momčilo D Pejović, viši naučni saradnik - O dilemi kurs ili akademija za stvaranje diplomatskog kadra. Objavljeno: DAN, Podgorica, 12. 11. 2003. godine, str. 19. 34) Omaška ili namjera „Što čuvamo obraz Crnoj Gori“!? Neobjavljeno. Poslato, početkom januara 2004. godine, za objavljivanje: Pobjedi, Monitoru, DAN-u, CKL-u, Publika. Redakcije nijesu imale hrabrosti ili im „koncepcija“ njihovog lista nije to dozvoljavala, a može biti i samocenzura pojedinih novinara ili „Urednika“, radi mira u kući, a svi slove kao veliki Crnogorci!!! Niko ni da pisne, muk od strane Crnogoraca, velikih!!! 35) Kurs nije akademija?! Objavljeno: u skraćenoj verziji u dnevnom listu „DAN“, Podgorica, 12. 11. 2003. godine, str. 19. Napisano i poslato nezavisnom nedjeljniku „Monitor“-u za objavljivanje integralno kao što ga dajemo na ovom mjestu, 26.10.2003. godine. 36) Kurs nije akademija. Objavljeno: Revija „Istok“ - Podgorica, novembar 2003., str. 45, Pisma čitalaca. Podvučene riječi-rečenice u tekstu su neovlašćeno i krivotvoreno umetnute od strane Urednika „Istok“-a. 37) Uredniku lista - REVIJE „ISTOK“. Pismo-tekst, dostavljeno lično na kućnu adresu Donku Rakočeviću, e-mailom (20. 11. 2003.) i preporučenom poštom (21. 11. 2003.). 38) O unosnoj transformaciji šefa trgovinske misije u Sarajevu. Novak Kilibarda postao mirotvorac zbog ambasadorske fotelje. Objavljeno: U skraćenoj verziji u dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, ponedjeljak, 29. decembar 2003. godine, str. 19. 39) Kilibardina (pr)ocjena i žal ili zvaničan stav. Integralni tekst dat za objavljivanje dnevnom listu „DAN“ - Podgorica. Zbog aktuelnosti političkog trenutka „HOMO DUPLEXA“ i „promjena“ ličnosti original teksta dajemo u prilogu. Objavljeno: DAN - Podgorica, ponedjeljak, 29. 12. 2003. godine, str. 19, u skraćenoj verziji. 40) Dragiša Burzan „boem“ crnogorske diplomatije. Ministrova poza. Objavljeno: „Revija D“ Podgorica, četvrtak, 27. novembar 2003. godine, str. 5. 41) Svetov rat i mir, izvinite... - Jezičke i političke vratolomije Predsjednika državne zajednice Srbije i Crne Gore. Piše: Dr Momčilo D. Pejović* - Objavljeno: u skraćenoj verziji u nedeljnom listu „Revija D“- Podgorica, srijeda, 24. decembar 2003. godine, str. 7. 42) Bio je „rat za mir“ ali je „mir pobijedio rat“, izvinite!!! Radna verzija integralnog teksta data za objavljivanje. 43) Govoriti o demokratiji i otvorenosti medija za građane. Radna verzija teksta za objavljivanje. 44) Zalutali direktor ili disciplinovanje naučnih radnika. Neobjavljeno: poslato 26. 12. 2003. godine e-mail poštom za objavljivanje u dnevnom listu „DAN“, nezavisnom nedjeljniku „Monitor“ i nezavisnom dnevniku „Vijesti“, i lično predat primjerak redakcijama 05. 01. 2004. godine. 45) Sekretaru redakcije „Istorijskih zapisa“. 46) Zalutali direktor ili disciplinovanje naučnih radnika. Nebjavljeno: poslato 26. 12. 2003. godine, e-mail poštom za objavljivanje u DAN-u, Monitoru, Vijestima, i lično njihovim redakcijama 05. 01. 2004. godine. 47) Zalutali direktor disciplinuje naučne radnike. (Radna verzija teksta). 48) Direktor me vređa* - Objavljeno: „Novosti“ - Beograd, utorak, 03. februar 2004. godine, str. 32, „DIREKTOR ME VREĐA“ (protesti) u rubrici - Pisma. Izvršeno znatno skraćivanje od strane redakcije. 49) Crnoj Gori samo fale Liliputanci. Malo šale, malo zbilje. Objavljeno: DAN, Podgorica, 11. 03. 2004. godine, str. 19, Pisma čitalaca. *Original naslova bio je „Guliver na konju“! Tekst je objavljen sa manjim skraćenjima. 50) Kadrovski eksperimenti u Istrorijskom institutu Crne Gore. Neobjavljeno: napisano sredinom 2004. godine. 51) Metamorfoze prof. dr Novaka Kilibarde. Neobjavljeno. Upućeno e-mailom poštom 13. 03. 2004. godine za objavljivanje listovima: DAN, Monitor, CKL, Vijesti, Pobjeda, ali je kao i veliki broj prethodnih tekstova ostao neobjavljen od strane redakcija koje sebe nazivaju nezavisnim. 52) Homo duplex (kao) homo novus. Neobjavljeno: upućeno e-mail poštom 14. i 16. 03. 2004. godine redakcijama dnevnih i nedeljnih listova: DAN, Politika, Revija D, Svedok, i Monitor. Sa neznatnim izmjenama i korekcijama objavljeno: Vijesti, Podgorica, četvrtak, 05. mart 2009. godine, str. 11, u rubrici „Forum“- stav. 53) Diplomatsko lobiranje. Objavljeno: Revija D, Podgorica, srijeda, 24. 03. 2004. godine, str. 17, u nešto skraćenoj verziji, a na ovom mjestu onako kako je tekst dostavljen. 54) Diplomatski eksperti u punoj staračkoj snazi. Objavljeno: „Revija D“- Podgorica, srijeda, 24. mart 2004. godine, str. 17. Pisma čitalaca. 55) Nezavisni nedjeljnik „Monitor“. Neobjavljeno: U telefonskom razgovoru sa gospodinom prof. dr Miodragom-Miškom Perovićem požalio sam se na nekorektnost u „saradnji“ sa gospodinom Glavnim i odgovornim urednikom „Monitor“-a, i rekao da sam namjeran da pismo dostavim na njegovu ličnu adresu. Odustao sam od slanja navedenog pisma, rekavši da neću sarađivati sa njima dokle god je Glavni i odgovorni urednik „Monitora“ gospodin Esad Kočan. 56) Predsjedniku odbora direktora i V. D. Izvršnog direktora profesoru dr Miodragu Peroviću. Neobjavljeno. Veza sa prethodnim tekstom i napomenom. 57) Otvoreno pismo na maternjem jeziku Ministru prosvjete i nauke - Čekajući Evropu da nam se približi. Objavljeno: Publika -Podgorica, ponedjeljak, 19. april 2004. godine, str. 6. Reagovanja. 58) Za „dobar“ dvogodišnji rad Borozanu dodijeljen stan. (Dr Momčilo D. Pejović, viši naučni saradnik u Istorijskom institutu, pita direktora „Gdje su pare“). Objavljeno: DAN - Podgorica, četvrtak, 29. april 2004. godine, str. 22, rubrika - Pisma - Ljudi i događaji. 59) Još jedno otvoreno pismo Ministru prosvjete i nauke. „Oni me hoće, a mene mrzi da opet budem ministar“. Neobjavljeno: Nije poslato za objavljivanje, jer su i prethodna pisma imala veoma tešku prohodnost kod pojedinih redakcija u dnevnoj štampi crnogorskoj. Riječ je o ministru prof. dr Slobodanu Backoviću. 60) Drugo otvoreno pismo Ministru prosvjete i nauke na (ne)ustavnom jeziku. Objavljeno: u skraćenoj verziji u „SVEDOK“-u, Beograd, 27. jula 2004. godine, broj 418, godina IX, str. 35. Pismo je bilo upućeno za objavljivanje i dnevnom listu „PUBLIKA“ - Podgorica, ali nije objavljeno. Na ovom mjestu dajemo integralnu verziju navedenog teksta-pisma. 61) Drugo otvoreno pismo Ministru prosvjete i nauke Crne Gore na (ne)ustavnom jeziku. Stavili ste tačku na napredak istorijske istine. Objavljeno: skraćena verzija pisma - teksta u „Svedok“-u, Beograd, 27. jula 2004. godine, broj 418, godina IX, str. 35. 62) Neobjavljeno ili nepročitano. 63) Akademikova kukumavka ili „ishemija“ Autobiografije. Objavljeno: Crnogorski književni list, Podgorica, 1. januar - 15. januar 2005. godine, str. 30. Polemički poligon. Objavljeno u tri nastavka. Drugi nastavak objavljen u CKL-u, Podgorica, 1. februara 2005., str. 30. 64) Čekajući agreman ili pretrage. Neobjavljeno: poslato dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, dana 18. 11. 2004. godine. 65) Obrazac kako ne treba pisati. Objavljeno: Vijesti, Pogorica, subota, 25. decembar 2004. godine, str. IV, ART. 66) Gospodinu Prof. dr Ljubiši Stankoviću. Pismo je lično predato 13. januara 2005. godine i zavedeno u Arhivi Univerziteta Crne Gore. 66a) Otvoreno pismo Rektoru Univerziteta Crne Gore gospodinu prof. dr Ljubiši Stankoviću. Objavljeno: DAN, Podgorica, petak, 11. mart 2005. godine, str.17. Podvučeno u tekstu nije objavljeno, iako je integralni dio navedenog pisma. 67) Direktorov AMANDMAN na Pejovićev izvještaj ...! Objavljeno: „SVEDOK“, Beograd. Podvučeno nije unijeto od redakcije „Svedoka“. Veoma korektno prenijeto. U skraćenoj verziji objavljeno u dnevnom listu „DAN“, Podgorica, četvrtak, 27. 01. 2005. godine, str. 20, u rubrici: Pisma-Ljudi i događaji. Pismo je bilo dostavljeno i dnevnom listu „Republika“ - Podgorica. 68) Direktor Borozan podnio i usvojio amandman na izvještaj o radu saradnika. Objavljeno: u skraćenoj verziji u dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, četvrtak, 27. 01. 2005. godine, str. 20, pod naslovom. Tekst pod navedenim naslovom u skraćenoj verziji bio je poslat za objavljivanje: dnevnom listu DAN, REPUBLIKA i SVEDOK-u, međutim, nije objavljen. 69) Direktoru prof. dr Đorđu Borozanu. Predato i zavedeno u arhivi Istorijskog instituta. 70) Direktoru prof. dr Đorđu Borozanu. Predato i zavedeno u arhivi Istorijskog instituta. 71) Rekoh ti ja, (p)a ti ne slušaj!!! (Od)strijel neposlušnog doktora istorijskih nauka. Neobjavljeno: Poslato za objavljivanje e-mail poštom „Svedoku“- Beograd. Tekst je lično predat Redakciji dnevnog lista DAN. 72) Pravnoj službi Istorijskog instituta. Predato i zavedeno u arhivi Istorijskog instituta. 73) Sudu časti Univerziteta. Predato i zavedeno u arhivi Univerziteta Crne Gore. 74) Apel profesorima, stručnim i naučnim radnicima Univerziteta Crne Gore. Neobjavljeno. 75) Radna verzija. Bez naslova. Neobjavljeno. 76) Zakon ili (za)klon?! Neobjavljeno. Poslato za objavljivanje dnevnom listu „DAN“ Podgorica. 77) Guliverovo samozadovoljstvo. Neobjavljeno. Poslato za objavljivanje dnevnom listu „DAN“ - Podgorica. (Poslije 13. godina objavljeno u IN4S. PORTAL, subota, 21. april 2018. godine). 78) Zab(o)ravljeni jubilej?! Objavljeno: DAN, Podgorica, utorak, 28. februar 2006. godine, str. 21, pod naslovom „Ni riječi o 125 godina Cetinjske gimnazije“ i nadnaslovom „Zab(o)ravljeni jubilej“. Tekst je bio upućen Pobjedi, Republici i „Vijesti“-ma. 79) Sve što je brzo kuso je! Objavljeno: u skraćenoj verziji - „SVEDOK“, Beograd, Godina XI, br. 506, od 04. aprila 2006. godine, str. 14, pod naslovom „Istoriju Crne Gore pišu alhemičari“. Dnevni list „DAN“, Podgorica, subota, 8. april 2006., str. 42, objavio je, takođe, skraćenu verziju teksta pod naslovom „U novoj istoriji Boj na Čevu u 1975. godini“. Tekst je bio poslat za objavljivanje i „Monitor“-u, Podgorica. Tekst je u znatno proširenoj verziji pročitan na naučnom skupu - Međunarodnom simpozijumu - održanom u Kongresnoj sali Hotela Grand, 28-29. septembra na Cetinju, i objavljen u zborniku radova sa toga skupa pod naslovom „Tekuća crnogorska istoriografija i povijesna leksikografija - Koncepcija, metodologija, faktografija, doprinosi i nedostaci“, Cetinje 28-29. IX 2006. godine, (2007.) str. 377-400. 80) Otvoreno pismo Predsjedniku Vlade Crne Gore. Gospodinu Milu Đukanoviću. Neobjavljeno. Lično predato i e-mail poštom poslato dnevnom listu DAN, Podgorica. 81) Gradonačelniku Prijestonice Cetinja. Gospodinu gradonačelniku dr Milovanu-Milu Jankoviću. Predato i zavedeno u arhivi Prijestonice. 82) Društvu prijatelja i poštovalaca Cetinja. Nešto opširniji tekst lično je predat i „Društvu prijatelja i poštovalaca Cetinja“. Imena ličnosti - osoba kojima su pisma - tekstovi slične sadržine dostavljana nijesmo navodili. 83) Sve što je brzo kuso je! Objavljeno: u skraćenoj verziji u dnevnom listu „DAN“, Podgorica, subota, 08. april 2006. godine, str. 42. Naslov „U novijoj istoriji Boj na Čevu 1975. godine“, i nadnaslov „Crnogorska istorija za prof. dr Šerba Rastodera i dr Živka Andrijaševića čista matematika“ dala je Redakcija navedenog dnevnog lista. Originalan naslov teksta bio je „Sve što je brzo kuso je“. Dijelom objavljeno u „Svjedok“-u, Beograd, od 04. 04. 2006. godine, str. 14. 84) Begluk i agovanje istoričara dr Živka Andrijaševića. Objavljeno: u crnogorskom nezavisnom nedjeljniku „Monitor“-u, Podgorica, petak 14. april 2006., br. 808, godina XII, str. 40-41. Polemički poligon. Navedeni tekst nije dat u sadržaju „Monitor“-a. 85) O radu na monografiji „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“. Neobjavljeno. 86) „Časno živjeti, drugog ne oštetiti, svakom svoje dati.“- (Honeste vivere, alterum non laedere, sum cuique tribuere) - Objavljeno: u skraćenoj verziji „Svedok“ - Beograd; „ DAN“ - Podgorica; a integralno u Zborniku tekstova sa naučnog skupa - Međunarodnog simpozijuma održanom u Kongresnoj sali Hotela Grand, 28 - 29. septembra na Cetinju, pod naslovom „Tekuća crnogorska istoriografija i povijesna leksikografija“ - Koncepcija, metodologija, faktografija, doprinosi i nedostaci“, Cetinje 28-29. IX 2006. godine, (2007.) str. 377-400. 87) Begluk i agovanje istoričara dr Živka Andrijaševića. Radna verzija. Objavljeno: u skraćenoj verziji u „Monitor“-u, Podgorica, petak, 14. april 2006. godine, str. 40-41, - Polemički poligon Naslov objavljenog teksta nije u sadržaju „Monitor“-a. Tekst je bio napisan kao odgovor na pisaniju i prozivku od strane docenta dr Živka M. Andrijaševića, a morao je biti skraćen, shodno datom prostoru od Redakcije „Monitor“-a. Dajemo tekst onako kako smo ga tada napisalii kao odgovor, smatrajući da će biti u cjelini objavljen. 88) Gospođi Zorici Kumburović, uredniku radio emisiji „Odgovoran odgovor“. Dostavljeno Urednici radio emisije. 89) Gospodinu dr Milovanu Jankoviću - Gradonačelniku Cetinja. 90) Gospodinu uredniku i voditelju emisije „Gong“ Milutinu-Ninu Raduloviću. 91) Gospodinu dr Milovanu Jankoviću. Dostavljeno i zavedeno u arhivi Prijestonice. 92) Otvoreno pismo gradonačelniku Prijestonice i zahvalnost na njegovim ispunjenim obećanjima!!! Objavljeno: u skraćenoj verziji i sa naslovom „HVALA (U)KAZANOJ POMOĆI“ i nadnaslovom „pismo dr Momčila Pejovića Gradonačelniku Cetinja“ dati od Redakcije dnevnog lista „DAN“, Podgorica, četvrtak, 21. decembar 2006. godine, str. 19. Navodimo naš originalan naslov teksta. 93) Izbori, g(l)as(aj) za (di)rektora! Provjeri ili ovjeri. Objavljeno: u dnevnom listu „DAN”Podgorica, subota, 23. februar 2008. godine, str. 18, pod naslovom „Provjeri ili ovjeri”. Dajemo naš originalni naslov teksta - pisma. 94) Srećan ti 64-ti rođendan - (po)zdrav za zamjenika direktora! Neobjavljeno: dato za objavljivanje 28. februara 2008. godine dnevnom listu DAN“-Podgorica. 06. marta 2008. godine na moje pitanje da li će biti objavljeno uslijedio je kratak odgovor: „Pismo neće ići“!? 95) Bila bi velika radost da (V. D.) zamjenik-direktor progovori!!! Neobjavljeno: upućeno za objavljivanje dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, 28. februara 2008. godine. 96) 107 (ni)je manje i od 7!? Neobjavljeno. Inspiracija za navedeni tekst došla je povodom objave na TV CG u drugom dnevniku vijesti o proslavi 107 godine Prve banke Crne Gore. Pismo je dostavljeno dnevnom listu „DAN“, Podgorica, 06. marta 2008. godine. 97) Liliputanija i njeni „mali“ problemi - Zanimljivosti iz obećane zemlje. Objavljeno: u IN4S. ORG. - PORTAL, 23. marta 2009. godine. Dostavljeno e-mailom za objavljivanje nezavisnom dnevniku „Vijesti“, Podgorica; dnevnom listu „DAN“, Podgorica, 26. 06. 2008. godine; i elektronskom mediju IN4S.ORG. - PORTAL, 19. marta 2009. godine, u djelimično izmijenjenoj verziji. Objavljeno u dnevnom listu DAN 07. 07. 2008. godine. (Pismo je prvo bilo poslato „Vijesti“-ma, za rubriku - Forum - za objavljivanje, i tamo nije moglo biti objavljeno!? 98) Ministar ne prima stranke, ču se s onu stranu žice! Objavljeno: sa manjim izmjenama u dnevnom listu „DAN“, Podgorica, utorak, 30. septembar 2008. godine, str. 19. Nadnaslov „Ministar ne prima stranke“ i naslov „Čvrsta ruka hijerarhije“ dala redakcija dnevnog lista „DAN“. Dajemo original naslova objavljenog teksta. 99) Rektoru Univerziteta Crne Gore - Gospodinu prof. dr Predragu Miranoviću. Zavedeno u Arhivi Univerziteta. 100) Otvoreno pismo Rektoru Univerziteta Crne Gore - Gospodinu prof. dr Predragu Miranoviću. Objavljeno: u znatno izmijenjenom obliku i sadržini od strane novinara dnevnog lista „DAN“, Podgorica, 14. oktobar 2008. godine, str. 13. Takođe, nadnaslov i naslov „Šekularac podoban rusista“ dala redakcija dnevnog lista DAN. Na ovom mjestu objavljujemo original naslova i teksta datog za objavljivanje. 101) Rektor po „zakonu“, a direktor u zaklonu!? Objavljeno: u dnevnom listu „DAN“, Podgorica, ponedjeljak, 27. oktobar 2008. godine, str. 21, pod naslovom „Direktor u zak(l)onu“. 102) Snaga stranke na vlasti jača je i od zakona države. „Biću direktor sve dok me ne razriješe...“?! (Ne)objavljeno. Poslato za objavljivanje dnevnom listu „DAN“, Podgorica, nezavisnom dnevniku „Vijesti“ - Podgorica, i nedeljniku „Monitor“ - Podgorica, 22. oktobra 2008. godine. Djelimično i sa redakcijskim-novinarskim izmjenama objavljeno u nezavisnom dnevniku „Vijesti“, Podgorica, četvrtak, 23. oktobar 2008. godine, str. 5, pod naslovom „Šekularac ne da fotelju“. 103) Priučeni dvorski istoričar ostao bez argumenata. Neobjavljeno. Poslato 23. oktobra 2008. godine za objavljivanje u nezavisnom dnevniku „Vijesti“. 104) Rektorova obećanja!!! Objavljeno: u nezavisnom dnevniku „Vijesti“, Podgorica, srijeda, 05. novembar 2008. godine, str. 14, u rubrici - Forum - Pisma čitalaca. Na ovom mjestu dajemo integralan tekst kako je bio pripremljen za objavljivanje. 105) Rektorova obećanja!!! Objavljeno: u nezavisnom dnevniku „Vijesti“, Podgorica, srijeda, 05. novembar 2008. godine, str. 14, u rubrici Forum - Pisma čitalaca. Na ovom mjestu dajemo skraćenu verziju poslatu za objavljivanje „Vijesti“-ma. 106) Za Riplija: Vjerovali ili ne! (Najplaćeniji) Najskuplje plaćeni V. D. direktor!!! Neobjavljeno: dostavljeno za objavljivanje dnevnom listu DAN, Podgorica (01. novembar 2008. godine) i nezavisnom dnevniku „Vijesti“, Podgorica (06. novembar 2008. godine). 107) Najplaćeniji V. D. direktor!!! Neobjavljeno: dostavljeno za objavljivanje dnevnom listu „DAN“ - Podgorica (01. novembar 2008. godine), i nezavisnom dnevniku „Vijesti“ za rubriku „Forum“- Podgorica (06. novembar 2008. godine). 108) Kritičko gledanje i lični stav - Kreiranje javnoga mnjenja. Objavljeno: u dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, ponedjeljak, 5. januar 2009. godine, str. 19, (poslato za objavljivanje 26. novembra 2008. godine). Tekst je bio poslat i „Vijesti“-ma, 7. novembra 2008. godine, za objavljivanje u rubrici „Forum“. 109) Ministarstvo prosvjete i nauke - Gospodinu prof. dr Sretenu Škuletiću. Zavedeno u arhivi Istorijskog instituta i poslato Ministarstvu prosvjete i nauke - Sektoru za nauku. 110) Inspekciji rada. Zavedeno u arhivi Inspekcije rada. Na ovom mjestu dajemo samo primjer kako je Inspekcija rada reagovala na moje dopise u kojima ukazujem na izvjesne nepravilnosti u Institutu i šta je sve preduzela da se iste otklone. 111) Pozdrav bivšem V. D. direktoru - Srećan ti 65-ti rođendan!!! Neobjavljeno. Poslato za objavljivanje IN4S.ORG, 22. mart 2009. godine. Tekst slične sadržine povodom 64-og rođendana takođe je dat za objavljivanje, ali bez rezultata. 112) Tajna ekspertska komisija ili cenzori za nepodobne. Objavljeno: sa neznatnim skraćenjem u dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, srijeda, 14. januar 2009. godine, str. 19. Poslato za objavljivanje i nezavisnom dnevniku „Vijesti“ - Podgorica (28. decembar 2008. godine). 113) Homo duplex (kao) Homo novus. Objavljeno: sa neznatnim izmjenama i korekcijama u dnevnom listu Vijesti, Podgorica, četvrtak, 05. mart 2009. godine, str. 11, rubrika „Forum“-stav. 114) Sila Boga ne moli!!! (Srećan ti 65-ti rođendan bivši V. D. direktore). Neobjavljeno. Poslato za objavljivanje. Kao i veliki broj tekstova redakcije dnevnih listova nijesu našle za shodno da objave dati tekst. 115) Sve je isto, samo Tebe nema?! Objavljeno: u IN4S.NET, utorak, 10. mart 2009. godine, pod naslovom „Sve je isto, samo Tebe nema“; Navedeni tekst objavljen je u skraćenoj verziji u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, petak, 17. april 2009. godine, str. 15, rubrika Forum, sa redakcijskim nadnaslovom „Ništa nije slučajno“ i naslovom „Nekad ... a sad“! 116) Ništa nije slučajno - Nekad ... a sad? Objavljeno: u „Vijesti“-ma, Podgorica, petak, 17. april 2009. godine, str. 15. Konačno, poslije dugog čekanja (11. mart 2009. godine) sa izvjesnim, mada neznatnim, skraćenjem. Proširena verzija navedenog teksta objavljena je u elektronskoj novini IN4S. ORG, 10. marta 2009. godine. Nadnaslov i naslov dala Redakcija navedenog lista. 117) Statisti u Crnoj Gori!? Objavljeno: u skraćenoj verziji IN4S. ORG. - Portal, 02. april 2009. godine. Originalna i opširnija verzija teksta. 117a) Statisti u Crnoj Gori!? Objavljeno: u skraćenoj verziji IN4S. ORG. - Portal, 02. april 2009. godine. Vidi prethodnu - opširniju verziju navedenog teksta. 118) Vjeruj ili ne vjeruj, bez dileme! Objavljeno: u elektronskoj štampi IN4S.ORG - PORTAL, nedjelja, 05. april 2009. godine. 119) Jači i od zakona! (Prof. dr Božidar Šekularac, MAXIMUS!!!) Neobjavljeno. Poslato za objavljivanje dnevnim listovima „Vijesti“ (FORUM) i „DAN“ u Podgorici. 120) (Sv)eto spasilac Crnoj Gori!? Objavljeno: IN4S. ORG, srijeda, 22. april 2009. godine. Poslato za objavljivanje i „Vijesti“-ma, srijeda, 22. aprila 2009. godine, za rubriku „Forum“, (neobjavljeno). 121) Moje „učešće ... i saznanja o napadu na Afganistan”!? Objavljeno: IN4S.NET, ponedjeljak, 27. april 2009. godine; Poslato za objavljivanje „Vijesti“-ma, Podgorica , 27. april 2009. godine, neobjavljeno. 122) „Liliputanfin“ - vakcina protiv svinjskoga gripa. Objavljeno: u elektronskoj novini IN4S.ORG - Portal, subota, 02. maj 2009. godine. Skraćena verzija navedenog teksta upućena je za objavljivanje „Vijesti“-ma, 02. maj 2009. godine, za rubriku FORUM. 123) NATO (ni)je (moj) izbor - Namet na kijamet! Objavljeno: u elektronskoj novini IN4S.ORG-Portal, petak, 15. maj 2009. godine. 124) Crna Gora može postati potkontinent?! Objavljeno: u elektronskoj novini IN4S. ORG, subota, 23. maja 2009. godine. 125) Zvonari budućnosti i(li) vizionari prošlosti! Objavljeno: u elektronskim novinama: IN4S.NET nedjelja, 31. maj 2009. godine; i SRPSKENOVINECG.COM, ponedjeljak, 01. jun 2009. godine, rubrika - STAV. 126) Samozvanci. Objavljeno: u elektronskim novinama IN4S.NET, ponedeljak, 08. jun 2009. godine, pod naslovom Samozvanac; i SRPSKENOVINECG. COM, utorak, 09. jun 2009. godine, pod naslovom SAMOZVANCI. 127) Od svašta majstori!? Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 09. jula 2009. godine; INTERNET NOVINE SERBSKE, 11. jul 2009. godine. 128) Pioni(ri)ma NATO-a, bu(de)mo rekli ne! Objavljeno: u elektronskim novinama IN4S.NET PORTAL, ponedjeljak, 11. jun 2009. godine; ISTINA,AT, Beč, nedjelja, 14. jun 2009. godine, broj 282. 129) Za (do)ručak ili večeru (ra)diće sigurnu kampanju za NATO. Objavljeno: IN4S.NET, nedjelja, 28. jun 2009.; Poslato za objavljivanje redakciji ISTINA. AT, BEČ, 28. juna 2009. godine. 130) (S)amo su moroni, musavi i naši gus(l)ari za NATO! Objavljeno: INTERNET NOVINE SERBSKE, utorak, 30. 06. 2009. godine; IN4S.NET, srijeda, 01. jul 2009. godine; 131) Granice i ...beskrajno plavo nebo iznad Crne Gore?! Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 15. jul 2009. godine; Poslato 14. jula 2009., SRPSKADIJASPORA.INFO, (nije objavljeno). 132) Je(sam) li (so)ko Sveto?! Objavljeno: IN4S.NET, subota, 18. jula 2009. godine; U skraćenoj formi navedeni tekst je bio poslat za objavljivanje u „Vijesti“-ma, za rubriku „FORUM“, (Podgorica, 18. jul 2009. godine). 133) Šef diplomatije od karijere ili ko radi u Vladi vladar je! Objavljeno: SRPSKENOVINECG.COM, srijeda, 22. jul 2009.; SRPSKADIJASPORA.INFO srijeda, 22. jul 2009.; IN4S.NET, petak, 24. jul 2009.; CRNA LISTA REALISTA, avgust 2009. godine. 134) Upitnik ili obaveza na “odgovoran odgovor”! Objavljeno: IN4S.NET, ponedjeljak, 27. jul 2009. godine; SRPSKENOVINECG.COM, utorak, 28. jul 2009. godine; INTERNET NOVINE SERBSKE, 03. 08. 2009. godine. 135) (Pri)upitnik ili uštipnik, ne tako Evropo! Objavljeno: SRPSKENOVINECG.COM, 02. avgust 2009. godine. 136) Skica za portret ličnosti - (Sv)eto svileni, (t)ako sokole zlato(u)s(t)i“!? Objavljeno: IN4S.NET, utorak 11. avgust 2009. godine, nedjelja, 16. avgust 2009. godine (u četiri nastavkadijela). Tekst dajemo pod originalnim naslovom, onako kako je bio poslat za objavljivanje. 137) Rektore, umjesto niskoga rastinja što više posijati trave, neće biti zgorega! Objavljeno: SRPSKENOVINECG.COM, srijeda, 19. avgust 2009. godine; VIJESTI, Podgorica, četvrtak, 20. avgust, str. 13, Forum, Ništa nije slučajno. Redakcija je izmijenila naslov datoga teksta i dala svoj „Gdje ima dima ima i vatre”. 138) Da jubilej Cetinjske gimnazije ne bude u sjenci ličnih i stranačkih interesa! Objavljeno: SRPSKENOVINECG.COM, srijeda, 23. septembar 2009. godine; IN4S.NET, četvrtak, 24. septembar 2009. godine; INTERNET NOVINE SERBSKE, oktobar 2009. godine; dnevni list DAN, Podgorica, nedjelja, 27. septembar 2009. godine, str. 18; u dnevnom listu VIJESTI, Podgorica, subota, 26. septembar 2009. godine, str. 15, STAV, pod naslovom „I jubilej u sjenci interesa“. 139) Čuste li Ministra prosvjete... Jasno!? Bože ga (p)održi! Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 08. oktobar 2009. godine. 140) Politički portret prof. dr Novaka Kilibarde - Novak Kilibrda u totalu i svome ogledalu. Objavljeno: u IN4S.NET, u nastavcima (dio 1-11), nedjelja, 15. novembar 2009. godine - utorak, 08. decembar 2009. godine; Jedan dio objavljen u elektronskim novinama SRPSKADIJASPORA.INFO (Priče serbske), decembar 2009. godine. Rukopis u punom obimu pod naslovom „Novak Kilibarda u totalu i svome ogledalu“ objavljen je u elektronskoj verziji PDF-a i nalazi se na portalu IN4S.NET elektronskih novina. 141) Ko će čuvati naše nebo?! Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 12. januar 2010. godine; Skraćena verzija navedenog teksta objavljena je u dnevnom listu DAN, Podgorica, subota, 16. januar 2010. godine, str. 18, rubrika - Pisma. Redakcija lista dala je nadnaslov “Otvoreno pismo Ministru odbrane”- Ko će čuvati naše nebo. 142) Evropski uštip(ni)ci na upitnik! Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 02. marta 2010. godine. 143) Fotelja važnija od ljudskih života! Objavljeno: IN4S.NET, subota, 06. mart 2010. godine. 144) Pođosmo li, pođosmo... i premijerski sat! Objavljeno: IN4S.NET, petak, 12. mart 2010. godine. 145) Nekultura ili zaborav proslave jubileja 130 godina Cetinjske gimnazije! Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 25. mart 2010. godine. 146) Neka (s)vijest bude vijest! Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 06. april 2010. godine. 147) Premijer(u), treba da se izvini(te) građanima i narkomanima. Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 15. april 2010. godine. 148) Ja sam ministar prosvjete...! Objavljeno: IN4S.NET, subota, 17. april 2010. godine. 149) Dobro (im) došao, a ne zatraja(o) ministre odbrane! Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 20. maj 2010. godine. 150) Crna Gora (pro)evropska (f)regata! Objavljeno: IN4S.NET, subota, 05. jun 2010. godine. 151) Rektorova čikanja ili zadirkivanja. Objavljeno: IN4S.NET, petak, 25. jun 2010. godine. 152) (S)aveto(d)avno mišljenje Međunarodnoga suda pravde u Hagu. Objavljeno: IN4S. PORTAL, četvrtak, 22. jul 2010. godine. 153) Gospodar, po drugi put među Srbima i Crnogorcima! Objavljeno: IN4S.NET, ponedjeljak, 02. avgust 2010. godine. 154) Što ono bi Gospodare, te se ne ču...“!? Objavljeno: IN4S.NET, nedelja, 29. avgust 2010. godine. 155) (H)oće - neće, definitivno (ne) odlazi! Objavljeno: IN4S. PORTAL, utorak, 7. septembar 2010. godine. 156) Vojska (s)naga u državi! Objavljeno: IN4S.PORTAL, subota, 11. septembar 2010. godine. 157) Bez projek(a)ta nema konkursa za naučno zvanje!? Objavljeno: IN4S.PORTAL, sreda, 15. septembar 2010. godine. 158) (Re)cesija ili (re)presija? Objavljeno: IN4S.NET, petak, 01. oktobar 2010. godine. 159) Političko-fudbalski derbi Grbalj - Čevo!? Objavljeno: IN4S.NET, sreda, 06. oktobar 2010. godine. 160) Otvorenost „Pobjede“ na (pr)ovjeri! Objavljeno: Pobjeda, subota, 06. novembar 2010. godine. 161) No(ko)vi umnjaci ili zablude iz mladosti! Objavljeno: Glas dijaspore, subota, 20. novembar 2010. godine; IN4S.NET, utorak, 23. novembar 2010. godine. 162) (Žana)go odlazi(m) iz politike! Objavljeno: Glas dijaspore, petak, 26. novembar 2010. godine; IN4S.NET. 163) Ostavka ili (pri)vid o(p)stanka?! Objavljeno: IN4S.NET, sreda, 22. decembar 2010. godine. 164) Zloupotreba, kleveta i lažno predstavljanje! Objavljeno: Dnevne novine „DAN“, nedjelja, 19. decembar 2010. godine. 165) Reagovanje na „nenamjernu grešku i izvinjenje redakcije dnevnog lista DAN“. Neobjavljeno: Dostavljeno mejlom Redakciji 19. decembra 2010. godine. 166) V. D. glavnog i odgovornog urednika dnevne novine „DAN“ gospodinu Mladenu Milutinoviću i uredniku rubrike „Pisma“ gospodinu Danilu Vukoviću. Neobjavljeno: Dostavljeno putem mejla za objavljivanje dnevnim novinama „DAN“, utorak, 21. decembra 2010. godine. Redakcija nije našla za shodno da navedeni tekst objavi! 167) Šta sanjam, a šta (mi) se dešava. Objavljeno: IN4S.NET, subota, 25. decembar 2010. godine. 168) Sa premijerom u kontinuitetu-obećanjima do cilja! Objavljeno: Glas Dijaspore, utorak, 28. decembar 2010. godine; IN4S.NET, sreda, 29. decembar 2010. godine. 169) U susret DPS kongresu ili političkom stresu! Objavljeno: IN4S. NET, nedelja, 09. januar 2011. godine; Glas Dijaspore, nedelja, 09. januar 2011. godine. 170) Velika, (ne)zaboravna, daleko (ne)čujna (z)a(h)vala! Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 18. januar 2011. godine. 171) Crna Gora evro(pski) prosijek! Objavljeno: Elektronske novine „Glas Dijaspore“, nedelja, 23. januar 2011. godine. 172) Sa evrop(skim) (pro)sijekom i giljotinom (a)žurno u Evropu! Objavljeno: U djelimično skraćenoj verziji u elektronskim novinama IN4S.NET, ponedeljak, 24. januar 2011. godine, pod redakcijskim naslovom „Sa evro(pskim) (pro)sijekom giljotinom (ažurno) u Evropu“! Na ovom mjestu zadržavamo naš naslov. (Vidi opširniju verziju objavljenu u Glasu Dijaspore, nedelja, 23. januar 2011. godine, pod naslovom „Crna Gora evro(pski) prosijek“!). 173) Hvale i pohvale, na(š) ponos i za(h)vale! Objavljeno: U elektronskim novinama IN4S.NET, petak, 28. januara 2011. godine, i GLASU DIJASPORE, petak, 28. januar 2011. godine. 174) „Amanati, đe nauči tako, jesu li te u Mletke šiljali“, (Sve)to? Objavljeno: U elektronskim novinama IN4S.NET, subota, 29. januar 2011. godine, pod naslovom „Amaneti, đe nauči tako, jesu li te u Mletke šiljali, Sveto“, a ne pod originalnim naslovom kako je poslat i dat u navedenom tekstu; Navedeni tekst poslat je za objavljivanje elektronskim novinama GLASU DIJASPORE, u djelimično stilski izmijenjenoj verziji. Objavljen je u četvrtak, 03. februara 2011. godine. Tehničkom greškom odnosno omaškom prilikom kucanja stoji pogrešan datum slanja 02. januar 2011. godine, a treba da stoji 02. februar 2011. godine. Izvinjavamo se čitaocima zbog nenamjerne greške odnosno našega propusta. 175) Sjetimo se samo izjava... Novaka Kilibarde, podsjećanja radi...! Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak 10. februar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, četvrtak, 10. februar 2011. godine. 176) Šta će DANU (u) CANU?! Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 16. februar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, četvrtak, 17. februar 2011. godine. 177) Reci mi, bogoti, ma pošteno ka vazda, može li biti da ima „ZIDARA-MASONA“ u našoj Crnoj Gori? Objavljeno: IN4S.NET, nedelja, 20. februar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, ponedeljak, 21. februar 2011. godine. Objavljeno pod skraćenim naslovom: „Reci mi, može li biti da ima ZIDARA - MASONA u našoj Crnoj Gori“? 178) Klinton dolazi u posjetu Crnoj Gori?! Ma kod mene neće, jer se tu ja pitam! Objavljeno: GLAS DIJASPORE, petak, 25. februar 2011. godine; IN4S.NET, petak, 25. februar 2011. godine. 179) Crna Gora biće - (oće) velesila!? Objavljeno: SRPSKENOVINECG.COM, četvrtak, 10. mart 2011. godine; IN4S.NET, četvrtak, 10. mart 2011. godine; GLAS DIJASPORE, subota, 12. mart 2011. godine. 180) Iz aviona bi se(be) raspoznali“!? Objavljeno: GLAS DIJASPORE, četvrtak, 17. mart 2011. godine. 181) Ne zna(ju) koliko će da košta, ali zna(ju) koliki su benefiti! Objavljeno: IN4S.NET, petak, 18. mart 2011. godine; GLAS DIJASPORE, petak, 18. mart 2011. godine. 182) Živa istina i(li) agonija intervjua! Objavljeno: IN4S.NET, subota, 23. april 2011. godine. 183) „Slučaj Čobeljić“ ili kome smeta sindikat vojske? Objavljeno: IN4S.NET, nedelja, 01. maj 2011. godine. 184) Prekori me, i ne bi druge odustah od obraćanja Gospodaru! Objavljeno: IN4S.NET, petak, 06. maj 2011. godine. (Za objavljivanje poslato GLASU DIJASPORE. Nije objavljeno). 185) Moj imovinski karton za „ministra“! Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 11. maj 2011. godine. (Za objavljivanje poslato Glasu Dijaspore. Nije objavljeno). 186) „Bez uvrede i klevete“ po obrazu koliko hoćeš i koliko možeš. Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 18. maj 2011. godine. 187) Ne boj se Sveto, ako smijem tako reći, ovo je pravna država!? Objavljeno: IN4S.NET, subota, 21. maj 2011. godine. 188) Amnezija države ili naše (dvo)ličnosti. Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 12. jul 2011. godine. 189) (Ne)ko mora da zna, ako ministar ne zna? Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 26. jul 2011. godine. 190) (Ne)kako se lako (na)godiše pa svi popuš(t)iše!? Objavljeno: IN4S.NE, četvrtak, 18. avgust 2011. godine. 191) (Što) ja ovo složih, pa dako me (pr)očitaju da valja!? Objavljeno: IN4S.NET, subota, 06. avgust 2011. godine. 192) Crnogorski parlamentarci najveći IN4S.NET,srijeda, 31. avgust 2011. godine. iluzionisti političke scene! Objavljeno: 193) Glasovima nestručne „demokratske“ većine (od)godili izbor u naučna zvanja!? Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 29. septembar 2011. godine. 194) Da li Senat Univerziteta Crne Gore (ne) zna i(li) (ne) hoće da (raz)riješi pitanje izbora kandidata u više naučno zvanje?! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, četvrtak, 06. oktobar 2011. godine. Isti tekst samo pod novim naslovom: „Kadija te tuži, kadija ti sudi“, (naslov dala Redakcija) objavljen je u IN4S.NET, četvrtak, 06. oktobra 2011. godine. 195) „Vizuelna argumentacija“ sigurnija referenca za izbor u naučno zvanje! Objavljeno: GLAS DIJASPORE, subota, 08. oktobar 2011. godine. (Dana, subota, 08. oktobra 2011. godine, navedeni tekst poslat e-mailom na objavljivanje sljedećim medijima: POLITIKA.RS; SVEDOK.RS; POBJEDA.ME; DAN.CO.ME; VIJESTI.CO.ME). 196) Senat UCG (rije)šio enigmu izbora naučnih zvanja: „No pasarán“ za dr Momčila D. Pejovića, ostali naprijed! Objavljeno: IN4S.NET, petak, 04. novembar 2011. godine; JAVNISERVIS.ME, petak, 04. novembar 2011. godine. Poslato „GLASU DIJASPORE“ na objavljivanje 05. novembra 2011. godine. 197) „Pričaju, pričaju, pričaju“ da će 13. limburga 2013. godine svi odrađivati pripravnički staž ili biti zaposleni!? Objavljeno: IN4S.NET, nedelja, 13. novembar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 13. novembar 2011. godine; JAVNISERVIS.ME, utorak, 15. novembar 2011. godine. 198) Od govora komuniste do (pre)govora evropskog antikomuniste. Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, četvrtak, 01. decembar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, četvrtak, 01. decembar 2011. godine; IN4S.NET, petak, 02. decembar 2011. godine. 199) Ko hoće DANU da ugura u CANU na mala vrata ili silu na sramotu? Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, ponedeljak, 05. decembar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, ponedeljak, 05. decembar 2011. godine; IN4S.NET, utorak, 06. decembar 2011. godine. 200) Da je dobro „podloženo“ ne bi bilo „uslovno odloženo“!? Objavljeno: IN4S.NET, subota, 10. decembar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 11. decembar 2011. godine. 201) Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra za razne afere, štedljive supruge, plate, bonuse..., reći ću vam! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, subota, 17. decembar 2011. godine; IN4S.NET nedelja, 18. decembar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 18. decembar 2011. godine. 202) Zbog sramnog čina izdaje radničkih prava - potpisivanja sporazuma - pod hitno smijeniti potpisnike sindikalnog rukovodstva! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, petak, 23. decembar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, petak, 23. decembar 2011. godine; FRONT.CG.ORG, srijeda, 28. decembar 2011. godine; Poslato za objavljivanje IN4S. NET. Nije objavljeno. 203) Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive! Šta bi dao? Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, četvrtak, 05. januar 2012. godine. 204) Konačno, odlučih da uzmem pravdu - zakon u svoje ruke! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, petak, 06. januar 2012. godine. 205) „Dugi brodovi“ ili (pod)sjećanja na d(r)ugu (p)lovidbu“! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, subota, 14. januar 2012. godine; GLAS DIJASPORE, nedjelja, 15. januar 2012. godine. 206) Može li biti u državi: da ima afera a korupcije nema, da je kriminal u padu a neko da milione (pr)ima? Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, nedelja, 29. januar 2012. godine; FRONT.CG.ORG, nedelja, 29. januar 2012. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 29. januar 2012. godine. 207) (Na)rode (p)ostavi (n)ovu Vladu! Objavljeno: GLAS DIJASPORE, nedjelja, 05. februar 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, nedelja, 05. februar 2012. godine; FRONT.CG.ORG, nedelja, 05. februar 2012. godine. 208) „Velika rokada“ (z)a jalove promjene! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, srijeda, 22. februar 2012. godine; FRONT.CG.ORG, srijeda, 22. februar 2012. godine; GLAS DIJASPORE, četvrtak, 23. februar 2012. godine. 209) Hibrid akademija i akademici! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, četvrtak, 01. mart 2012. godine; IN4S.NET, četvrtak, 01. mart 2012. godine; FRONT.CG.ORG, 01. mart 2012. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 04. mart 2012. godine. 210) Svi na (pro)test sindikalne (p)er(f)ekcije. Objavljeno: GLAS DIJASPORE, četvrtak, 15. mart 2012. godine; FRONT-CG.ORG, četvrtak, 15. mart 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, petak, 16. mart 2012. godine; IN4S.NET, petak, 16. mart 2012. godine. 211) Zna (li) ministar što zbori kad govori?! Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 21. mart 2012. godine; FRONT-CG.ORG, srijeda, 21. mart 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 21. mart 2012. godine. GLAS DIJASPORE. 212) Da im se (ne) zamjerim, dao bih ostav(ku) njemu! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, petak, 06. april 2012. godine; FRONT-CG.ORG, petak, 06. april 2012. godine; IN4S.NET, subota, 07. april 2012. godine. 213) Verifikovati, beatifikovati i kanonizovati akademike NVO DANU! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, subota, 12. maj 2012. godine; GLAS DIJASPORE, subota, 12. maj 2012. godine; IN4S.NET, subota, 12. maj 2012. godine; FRONT-CG.ORG, subota, 12. maj 2012. godine. 214) Proziva(m), ne prijeti(m), pa šta ako ima(m) 22 stana...?! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, nedelja, 20. maj 2012. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 20. maj 2012. godine; FRONTCG.ORG, 19. maj 2012. godine. (Greška. Treba da stoji, 20. maj 2012. godine); IN4S.NET, sreda, 22. maj 2012. godine. 215) Harač rajo, za izbore vezirima našim treba! Objavljeno: IN4S.NET, nedelja, 05. avgust 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, 05. avgust 2012. godine; GLAS DIJASPORE, utorak, 07. avgust 2012. godine; FRONT.CG.ORG, utorak, 07. avgust 2012. godine. 216) „Politička elita“ počela pripreme za OI u RIU 2016. godine! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, srijeda, 15. avgust 2012. godine; IN4S.NET, srijeda, 15. avgust 2012. godine. 217) Šta (će) naši političari (da) zbore na izbore? Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 04. 09. 2012. godine; GLAS DIJASPORE, utorak, 04. 09. 2012. godine; FRONT.CG.ORG, 05. 09. 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, 08. 09. 2012. godine. 218) Naprijed Crna Goro, sa njima si dotakla dno života! Objavljeno: IN4S. NET, utorak, 02. oktobar 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, utorak, 02. oktobar 2012. godine. 219) (Bivši) Premijer (ne)će žrtvovati Premijera! Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 25. oktobar 2012. godine ; GLAS DIJASPORE, 25. oktobar 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, 25. oktobar 2012.; FRONT.CG.ORG, 29. oktobar 2012. godine. 220) „Evropske“ nagrade u rukama naših političara! Objavljeno : IN4S.NET, utorak, 20. 11. 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 21. 1. 2012. godine; GLAS DIJASPORE, četvrtak, 22. novembar 2012. godine. 221) Kovertirana „sječa“ ili nova „giljotina“! Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 04. 12. 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, 08. 12. 2012. godine ; FRONT.CG.ORG, 06. 12. 2012. godine ; 222) Ugrabi me na prelazu zaleđenom i „crvenom“! Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 12. 12. 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 12. 12. 2012. godine. 223) Koliko smo (se) daleko (od)makli? Objavljeno: IN4S. NET, srijeda, 19. 12. 2012. godine ; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 19. 12. 2012. godine ; GLAS DIJASPORE, srijeda, 19. 12. 2012. godine. 224) Opet nam, godine počinju januarom! Objavljeno: IN4S.NET, subota, 29. 12. 2012. godine; JAVNISERVIS.ME; subota, 29. 12. 2012. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 30. decembar 2012. godine. 225) Jasno vam je, za svagda da bude, da sam „Ja“! Objavljeno: IN4S.NET, subota, 26. januar 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, subota, 26. januar 2013. godine. 226) (Zg)odan p(o)lit(ič)ki (pro)gram DPS-a! Objavljeno: IN4S.NET, subota, 16. februar 2013. godine; GLAS DIJASPORE, subota, 16. februar 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, subota, 16. februar 2013. godine. 227) Blam je (na)prijed poraženog (po)bjednika! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, ponedeljak, 08. 04. 2013. godine; IN4S.NET, ponedeljak, 08. april 2013. godine; GLAS DIJASPORE, ponedeljak, 08. april 2013. godine. 228) (Ne)ostvareni san - Ja, nevoljni, predsjednik! Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 23. 04. 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 24. 04. 2013. godine. 229) Je li java od sna smućenija? Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 22. maj 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 22. maj 2013. godine. 230) Krađa struje uz ili bez blagoslova „Da je vječna Crna Gora“! Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, petak, 07. jun 2013. godine; IN4S.NET, subota, 08. jun 2013. godine. 231) Bavio sam se KAP-om, doktorirao bih na njemu! Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 18. jun 2013. godine. 232) P(o)lit(ič)ka farsa DPS-a od (sa)slušanja u paru! Objavljeno: IN4S.NET, petak, 28. jun 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, petak, 28. jun 2013. godine. 234) Bankrot finansija, ma nemoj molim te! Objavljeno: IN4S.NET, subota, 13. jul 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, ponedeljak, 15. jul 2013. godine. 235) Može li (se) „nepozvan(o)“ ući u Skupštinu? Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 31. jul 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 31. jul 2013. godine. 236) Na jesen, sa „rebrovanim“ rebalansom na po(p)ravni! Objavljeno: IN4S.NET, ponedeljak, 05. avgust 2013. godine. 237) A čijim je parama (k)upio (u)dio u banci? Objavljeno: IN4S. Portal, srijeda, 23. oktobar 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, subota, 26. oktobar 2013. godine. 238) Premijerove pobjede, poduhvati i(li) (p)razna obećanja. Objavljeno: IN4S.PORTAL, subota, 07. decembar 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 11. decembar 2013. godine. 239) (Pre)zadovoljni (smo) premijer(om)! Objavljeno: SRPSKA DIJASPORA.INFO, utorak, 24. 12. 2013.; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 25. 12. 2013.; IN4S.PORTAL, srijeda, 25. 12. 2013.; Dostavljeno za objavljivanje: GLAS DIJASPORE, 23.12. 2013.; SVEDOK.RS, 24. 12. 2013. godine. 240) Riječ - dvije o knjizi „Crmnica - ličnosti“. Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 16. jul 2014. godine. 241) Ogrezli u parama, a bogme i naučnim referencama. Objavljeno: IN4S.NET, petak, 28. novembar 2014. godine. 242) Komšijski de(r)bi ili tandem. Objavljeno: Portal analitika, četvrtak, 28. septembra 2017; Nezavisni list VIJESTI, rubrika Forum, 29. 09. 2017; IN4S Portal, petak, 29. 09. 21017. godine 243) Držav(n)i (u)dar ili blijeda kopija „Bombaške afere“? Objavljeno: IN4S Portal, srijeda, 03. oktobar 2017. godine. 244) Šta je novinar htio reći i(li) postić? (Ne)objavljeno. Poslato za objavljivanje: Dnevnom listu „DAN“, IN4S.Portal, 16. januar 2018. godine. (Objavljeno u IN4S.Portal, pa odmah skinuto sa Portala!!!) 245) Rebalans budžeta ili trijumf DPS poslanika. Objavljeno u IN4S Portal, pod redakcijskim naslovom: „Rebalans budžeta ili trijumf „mladih lijepih i (još) pametnih“,utorak, 20. mart 2018. godine. 246) Šta (će) kandidati da zbore na izbore? Objavljeno: IN4S. Portal, ponedeljak, 26. mart 2018. godine. 247) Ima li lijeka suđenju vijeka? Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 31. mart 2018. godine. 248) Predsjednički kandidat sa premijerskim pojasom „sedmi dan“. Objavljeno: IN4S. Portal, utorak, 10. april 2018. godine. 249) Predsjedničko preznojavanje i ispunjeno obećanje. Objavljeno: IN4S.Portal, utorak, 17. april 2018. godine. 250) Guliverovo (samo)zadovoljstvo. Objavljeno: IN4S.PORTAL, subota, 21. april 2018. godine. 251) Skica za portret „teroriste u državnom udaru“. Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 26. april 2018. godine. 252) Crnogorski predsjednički dvojac bez kormilara. Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 28. april 2018. godine. 253) Ne u snu, baš na javi, desio se potop „državnog udara“. Objavljeno:IN4S.Portal, srijeda, 09. maj 2018. godine. 254) Donator ili deto(nato)r don Duško nije svetac Sveto! Objavljeno:IN4S.Portal, nedelja, 20. januar 2019. godine. 255) In flagranti kad nije sporno, a da li je afera „Koverat“ porno? Objavljeno:IN4S.Portal, nedelja, 04. februar 2019. godine. 256) Hej, ima li normalnih ovdje? Objavljeno: IN4S, petak, 15. februar. 2019. godine. 257) Kad dug(ove) očev(e) vraća(ju) sin(ovi)!!! Objavljeno: IN4S, petak, 24. februar. 2019. godine. 258) Sinđelićev „drugi državni udar“! Objavljeno: IN4S, nedelja, 17. mart 2019. godine. 259) Osta fleka sa „suđenja vijeka“! Objavljeno: IN4S, utorak, 02. april 2019. godine. 260) Duško(v) „čvorak“ da ne bude ćorak! Objavljeno: IN4S, subota, 06. april 2019. godine. 261) Moje posljednje zbogom „Suzi“! Neobjavljeno: poslato 09. aprila 2019. godine IN4S.Portal. 262) Ide (li) Milo stopama Gospodara? Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 18. 04. 2019. godine. 263) Appendix vermiforis (Slijepo crijevo) ili presuda od 9. maja 2019, godine. Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 06. maj 2019. godine. 264) Inkvizitorska presuda (ev)ropske Crne Gore. Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 11. maj 2019. godine. 265) Ja sam u Londonu. Spreman sam da se vratim u Crnu Goru, samo da on ode! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 06. jun 2019. godine. 266) MIDD - Insajderi temeljno (p)otapaju Milov režim. Objavljeno: IN4S.Portal, petak, 14. jun 2019. godine 267) Milova (pro)putovanja, politička naklapanja, NVO (ne)vjernicima obećanja kao terapija! Objavljeno: IN4S. Portal, petak, 28. jun 2019. godine. 268) E moj Saša gdje je sada ljubav naša, reci Saša? Objavljeno: IN4S.Portal, utorak, 09. jul 2019. godine. 269) „(R)us(k)i - Brko“ o govedima u brk! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 11. jul 2019. godine. 270) Roćen oće „Green fruti“. Žalim, meta možda bude otkrivena poslije reagovanja! Objavljeno: IN4S.Portal, nedelja, 14. jul 2019. godine. 271) Znam, a možda i ne znam, ko je snimao Roćena! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 18. jul 2019. godine. 272) Duško, ni da se čuje(š)! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 15. 08. 2019. godine. 273) Penzioner, savjetnik ili volonter savjetnik na radu kod Predsjednika Crne Gore! Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 19. 08. 2019. godine. 274) Ko može i(li) smije Roćena da smijeni? Objavljeno: IN4S.Portal, nedelja, 08. 09. 2019. godine. 275) Predsjedniče, vrijeme je, ostavku na sto! Objavljeno: IN4S. Portal, utorak, 17. 09. 2019. godine. 276) Reagovanje: Riječ više o „saradnji Istorijskog instituta i Fonda Gorčakov“! Objavljeno: IN4S. Portal, nedelja, 27. oktobar 2019. godine. 277) Ne čekaj ponedeljak, nema ništa, rokaj! Objavljeno: IN4S. Portal, nedelja, 29. septembar 2019. godine. 278) „Kraljev“ kukavičji let! Objavljeno: IN4S. Portal, subota, 12. oktobar 2019. godine. 279) Ako je bilo „korisno za afirmaciju“, da li je moglo (ne)kome biti od koristi? Objavljeno: IN4S. Portal, petak, 08. novembar 2019. godine. 279a) Originalna verzija teksta, koja je poslata dnevnom listu Pobjeda za objavljivanje: Ako je bilo „korisno za afirmaciju“, da li je moglo (ne)kome biti od koristi? Tekst nije objavljen. 280) Duško „posjetio“ Duška u Londonu! Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 16. novembar 2019. godine. 281) Ah, bi taj D(R)PS kongres! Ne, hvala. Objavljeno. IN4S.Portal, srijeda, 5. decembar 2019. godine. 282) Milo odlazi, Sveto dolazi, a trojac „D.D.D“ - (os)taje! Poslato za objavljivanje: IN4S.Portal, utorak, 10. decembar 2019. godine. Nije objavljeno. 283) „Черногория похоже Пиночеу...“! Poslato za objavljivanje: IN4S.Portal, utorak, 14. januar 2020 godine. Neobjavljeno. 284) Milo, Duško i Sveto opet (za)jedno! Poslato za objavljivanje: IN4S.Portal, utorak, 21. januar 2020 godine. Neobjavljeno. 285) Duško, snimak sad objavi ili zauvijek utuli! Poslato za objavljivanje: IN4S.Portal, subota, 25. januar 2020 godine; Vijesti.me subota, 25. januar 2020 godine; Forum@vijesti.me subota, 25. januar 2020 godine; Redakcija@svedok.rs, nedelja, 26. januar 2020 godine; Politika@politika.rs, nedelja, 26. januar 2020 godine; Redakcija@srna.rs, nedelja, 26. januar 2020 godine; Info@srpskadijaspora.info, nedelja, 26. januar 2020. godine. Neobjavljeno. GLAS DIJASPORE. WORDPRESS.COM, objavljeno: nedelja, 26. januar 2020. godine. 286) Politički piroman koji je izgubio kompas! Poslato za objavljivanje: IN4S.PORTAL, 01. februar 2020. godine. Objavljeno: ponedeljak, 03. februara 2020. godine; Glas Dijaspore, nedelja, 02. 02. 2020. godine. Objavljeno. 287) Mirne šetnje i litije „morfi(jum)“ za Milov režim! Objavljeno u: IN4S.PORTAL, srijeda, 05. 02. 2020. godine; Glas Dijaspore, srijeda, 05. 02. 2020. godine. 288) Predsjednik (bi htio biti) istoričar! Objavljeno u: Glas Dijaspore, utorak, 11. februar 2020. godine. Objavljeno u: IN4S.PORTAL, srijeda, 12. fabruar 2020. godine. 289) „Intervju“ sa odlazećim predsjednikom! (O mogućem scenariju (raz)rješenja krize). Objavljeno u: Glas Dijaspore, subota, 15. februar 2020. godine; IN4S.PORTAL, nedelja, 16. februar 2020. godine. 290) (Po)moć, (po)moć „Rajo“, meni-nama od vas danas treba! Objavljeno: IN4S. PORTAL, srijeda, 26. februar 2020. godina; SRPSKA DIJASPORA, srijeda, 26. februar 2020. godine. 291) Treba (li) biti zabrinut za zdravlje „predsjednika svih građana“? Objavljeno: IN4S.PORTAL, ponedeljak, 02. februar 2020. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 01. mart 2020. godine. 292) Ovo, ovo je neka nova Crna Gora, na koju ćete se morati naučiti...!? Ojavljeno: IN4S. Portal, utorak, 07. jul 2020. godine. 293) Duuuškoooooo (od)javi se snimkom „plave torbe ...“! Poslato za objavljivanje: IN4S.Portal; SRPSKADIJASPORA.INFO; Objavljeno u: Info@Srpskadijaspora.info, subota 25. jul 2020. godine. 294) Da li Milo finansira, a Sveto (g)radi „Beograd na vodi“? Objavljeno: IN4S. Portal, subota, 01. avgust 2020. godine; SRPSKADIJASPORA.INFO, subota, 01. avgust 2020. godine. 295) Drastičan pad inficiranih i(li) enorman rast (iz)liječenih!? Objavljeno: IN4S. Portal, nedelja, 09. avgust 2020. godine. 296) Predizborna ponuda na crnogorskoj političkoj pjaci! Poslato za objavljivanje: IN4S. Portal, srijeda, 12. avgust 2020. godine; SRPSKADIJASPORA.INFO, subota, 12. avgust 2020. godine; četvrtak, 13. 08. 2020. godine. Objavljeno: Info@javniservis.me, SRPSKADIJASPORA.INFO, petak, 14. avgust 2020. godine; Info@javniservis.me, subota, 15. avgust 2020. godine. 297) Duško, ne čuči već (u)stani, vrijeme ti je! Poslato za objavljivanje: Portal@vijesti.me, nedelja, 16. 08. 2020.; Forum@vijesti.me, nedelja, 16. 08. 2020.; Dan@.t-com.me, nedelja, 16. 08. 2020.; Info@javniservis.me, nedelja, 16. 08. 2020. godine. Objavljeno: SRPSKADIJASPORA.INFO, ponedeljak, 17. 08. 2020.; Redakcija@barskiportal.me, ponedeljak, 17. 08. 2020. godine. 298) Duško i Sveto bi Milu da ponovo budu u krilu! Poslato za objavljivanje: IN4S. Portal, srijeda, 26. 08. 2020.; Dan@.t-com.me, srijeda, 26. 08. 2020.; Info@javniservis.me, srijeda, 16. 08. 2020.; SRPSKADIJASPORA.INFO, srijeda, 26. 08. 2020.; Redakcija@barskiportal.me, srijeda, 26. 08. 2020.; Standard.com@gmail.com, četvrtak, 26. 08. 2020.; Politika plus.com@gmail.com, četvrtak, 26. 08. 2020.; Jutarnji.hr@gmail.com, četvrtak, 26. 08. 2020.; Kamenjar.com@gmail.com, četvrtak, 26. 08. 2020.; 299) „Neredi“ su alibi da režim ostane nesmjenjiv! Poslato za objavljivanje: IN4S. Portal, četvrtak, 26. 08. 2020.; Portal@vijesti.me, četvrtak, 27. 08. 2020.; Dan@.t-com.me, četvrtak, 27. 08. 2020.; Info@javniservis.me, četvrtak, 27. 08. 2020.; SRPSKADIJASPORA.INFO, četvrtak, 27. 08. 2020.; Objavljeno: Redakcija@barskiportal.me, četvrtak, 27. 08. 2020. godina. 300) Okovi DPS-a su (s)pali, i sa njima diktator mora pasti! Objavljeno: IN4S. Portal, ponedeljak, 01. 09. 2020. godine; Barski portal, petak, 04. septembar 2020. godine, pod redakcijskim naslovom: I diktator broji sitno, okovi DPS-a su (s)pali. 301) Samo dr Dritan Abazović - „bitanga ili albanski četnik“ može srušiti diktatora! Objavljeno: IN4S. Portal, petak, 04. septembar 2020. godine; Barski portal, subota, 05. septembar 2020. godine, pod redakcijskim naslovom: „Albanski četnik“ će dokrajčiti Đukanovića“! 302) Duško, e sad „vrati“ Milu „njegovu“ plavu torbu! Objavljeno: Barski portal, utorak, 08. septembar 2020. godine. 303) Skica za politički portret. Izbezumljeni i(li) obezglavljeni „predsjednik ...“! Objavljeno: IN4S. Portal, utorak, 15. 09. 2020. godine; Barski portal, utorak, 15. 09. 2020. godine. 304) Šta je sa „(ne)stalim“ Duškovim „snimkom plave torbe ...“! Objavljeno: Barski portal, ponedeljak, 21. septembar 2020. godine. 305) Ajde vrnuli se kad ja za vas došao! Objavljeno: IN4S. Portal, subota, 26. septembar 2020. godine. 306) Duško, zašto si „zab(o)ravio“ snimak plave torbe? Objavljeno: Barski Portal, četvrtak, 01. oktobar 2020. godine, pod redakcijskim naslovom „Još nešto o Duškovom snimku plave torbe“! 307) „Misli“ Pura „da je počela okupacija Crne Gore“!? Objavljeno: IN4S. Portal, četvrtak, 22. oktobar 2020. godine; Barski Portal, petak, 23. oktobar 2020. godine. 308) Džek pot od milion „dijele“: Đorđ(ij)e, Savo, Vesna i „Mrvica“! Objavljeno: IN4S. Portal, nedelja, 25. oktobar 2020. godine. 309) „Jubilej jednog izdajnika“- Od priznanja do pokajanja! Objavljeno: IN4S. Portal, utorak, 03. novembar 2020. godine. 310) Tango (ni)je bio omiljeni ples „jednog izdajnika“! Objavljeno: IN4S. Portal, petak, 06. novembar 2020. godine. 311) Kad ne misli, Pura čita i zapomaže da u pomoć dođu „Lovćenske straže“! Objavljeno: IN4S. Portal, petak, 04. decembar 2020. godine. 312) Nebomedova podrška ili Judin poljubac! Poslato za objavljivanje: IN4S. Portal, utorak, 08. decembar 2020. godine; Vijesti.me, utorak, 08. decembar 2020. godine; Info@srpskadijaspora.info, utorak, 08. decembar 2020. godine; GLAS DIJASPORE. WORDPRESS.COM, utorak, 08. decembar 2020. godine; Dan@.t-com.me, utorak, 08. decembar 2020. godine; Redakcija@barskiportal.me, utorak, 08. decembar 2020. godine; Urednik@barskiportal.me, utorak, 08. decembar 2020. godine; Jutarnji.hr@gmail.com, utorak, 08. decembar 2020. godine; Info@javniservis.me, utorak, 08. decembar 2020. godine; Redakcija@borba.me, subota, 12. 12. 2020.; Politika@politika .rs, subota, 12. 12. 2020.; 313) Mrtvaca je odavno trebalo sahraniti! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 31. decembar 2020. godine. 314) I bi povod za (s)provod! Objavljeno: IN4S.Portal, utorak, 26. januar 2021. godine. 315) Omrčeno bi nesmjenjivog odlučno ne(ćkanje)! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 28. januar 2021. godine. 316) Povampireni trojac bivših liberala i starih drugara! Objavljeno: IN4S.Portal, petak, 05. februar 2021. godine. 317) Fleka vijeka kome na dar u suđenju za „državni udar“? Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 08. februar 2021. godine. 318) Tebi za kraj - „bye-bye bad man“? Objavljeno: IN4S.Portal, petak, 12. februar 2021. godine; Borba.me, petak, 12. februar 2021. godine. 319) Letio je Petar i bacao perje, a Milutin trčeći sadio krompire! Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 15. februar 2021. godine. 320) Gospodine Nik Đeljošaj, ne izgovarajte riječi koje su više od Vas! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 25. februar 2021. godine. 321) A, đe si, što činiš? Ma istinu reci pravo ako kaniš što zboriti! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 01. april 2021. godine; Borba.me, četvrtak, 01. april 2021. godine. 322) Premijerovo „spasonosno rješenje“ za pomirenje! Objavljeno: IN4S.Portal, utorak, 06. april 2021. godine. 323) „Trijumvirat“ URA-e „gura“ (u) opoziciju! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 08. april 2021. godine. 324) Šta radi poslanik Pura kad mu ne radi politička ura! Objavljeno: IN4S.Portal, utorak, 13. april 2021. godine. 325) A, đe si, što činiš? Ma (ne) brinem(o) za vas! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 15. april 2021. godine. 326) A, đe si, što činiš? Ma (ne) brinem(o) za vas! (Treći nastavak). Objavljeno: IN4S.Portal, nedelja, 18. april 2021. godine. 327) A, đe si, što činiš? Ma (ne) brinem(o) za vas! (Četvrti nastavak). Objavljeno: IN4S.Portal, utorak, 23. april 2021. godine. 328) Sigurnim glasom otkupljivali stan(ove)! Objavljeno: IN4S.Portal, srijeda, 28. april 2021. godine. 329) Kad ministar „loše čuje (...) i previše je (...) zbunjen“!? Poslato za objavljivanje: IN4S.Portal, petak, 28. maj 2021.; Vijesti.me, petak, 28. maj 2021.; Borba, me, petak, 28. maj 2021.; Barski portal.me, petak, 28. maj 2021.; Javni servis.me, petak, 28. maj 2021. godine. Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 29. maj 2021. godine. 330) Alo, ovdje London. Di Kej na vezi!? Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 31. maj 2021. godine. 331) Novak - teniski titan, nije(sam) sa ove planete!? Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 12. jun 2021. godine. 332) Novakovi „taktički“ eksperimenti! Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 14. jun 2021. godine. 333) Crnogorski kafansko-(pro)evropski parlament(rizam)!? Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 17. jun 2021. godine. 334) Ko su Jude Iskarioti u parlamentu koalicione Vlade? Objavljeno: IN4S.Portal, petak, 18. jun 2021. godine. 335) Zna li ko, šta radi u Beogradu „zab(o)ravljeni“ Sveto? Neobjavljeno. Poslato za objavljivanje IN4S.Portal, ponedeljak, 21. jun 2021. godine. 336) Čuste li ga kako reče „mladima“, a nama starijima poruči?! Objavljeno: IN4S.Portal, nedelja, 27. jun 2021. godine; Borba.me, nedelja, 27. jun 2021. godine. 337) O Gulivereeee, sjaši s „konja“ više! Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 28. jun 2021. godine. 338) Premijeru, kad si već u Londonu svrati i do mene! Objavljeno: IN4S.Portal, srijeda, 07. jul 2021. godine. 339) U Crnoj Gori i nemoguće (posta)je (sve)moguće! Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 10. jul 2021. godine. 340) Dogovor o nedogovoru na konto povratka D(R)PS-a!? Objavljeno: IN4S.Portal, utorak, 20. jul 2021. godine. 341) Odlazi ili dolazi Milo(v) i njegov D(R)PS?! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 22. jul 2021. godine. 342) Premijer bi želje(z)nom (po)rukom da radi i (h)ladi u Vladi! Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 26. jul 2021. godine. 343) Olimpijske igre i premijerove predigre za 2028. godinu! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 29. jul 2021. godine. 344) Krivokapić(ev)a premijera „Pusti snovi“! Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 02. avgust 2021. godine. 345) Pamela im je bila pamet (p)omela! Objavljeno: IN4S.Portal, srijeda, 04. avgust 2021. godine. 346) Da li je „predsjednik svih građana“ ozbiljan i (ne)normalan? Objavljeno: IN4S.Portal, utorak, 07. septembar 2021. godine. 347) U taboru na Cetinju sjatile ’ajdučke (de)lije. Objavljeno: IN4S.Portal, petak, 10. septembar 2021. godine. 348) Premijerov retuš i konstrukt e(k)speranto Vlade! Objavljeno: četvrtak, 23. septembar 2021. godine. 349) Dogovorite se više ili ne budite ka’ đeca! Objavljeno: četvrtak, 30. septembar 2021. godine. 350) Živ je! (Sv)eto nam se dozirno podsmijava! Poslato za objavljivanje: IN4S. Portal, 05. oktobar 2021- godine. Neobjavljeno. 351) „Šah-mat“ ili „Pandora Papers“ za Milov tras(t)! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 07. oktobar 2021. godine. 352) Pitaj (...), samo ne o Milu! A, što mu ne pišeš?! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, nedelja, 10. oktobar 2021. godine. 353) Dok je S. Kurcu „moja domovina iznad“, Milu je ona sasvim ispod „njega“! Objavljeno: IN4S.Portal, srijeda, 13. oktobar 2021. godine. 354) Pisao bih mu ja, ali on zanijemio i na prethodna! Objavljeno: IN4S.Portal, petak, 15. oktobar 2021. godine. 355) (Ne)zvanično „prvi“ g(l)as D(R)PS-a reće: Čekalo se „med i mlijeko“ da (po)teče“! Objavljeno: IN4S.Portal, nedelja,17. oktobar 2021. godine. 356) Iz „Gluv(ar)e sobe“! Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 28. oktobar 2021. godine. 357) Duško bez snimka „plave torbe“ gubiš parnicu! Neobjavljeno: Poslato na za objavljivanje: IN4S.Portal, nedelja, 31. oktobar 2021 godine; Vijesti.me, nedelja, 31. oktobar 2021 godine; Portal, Vijesti.me, 31. oktobar 2021. godine; Portal analitik, nedelja, 31. oktobar 2021. godine; Dan@t-com.me nedelja, 31. oktobar 2021 godine; politika@politika.rs nedelja, 31. oktobar 2021 godine; redakcija@novosti.rs, nedelja, 31. oktobar 2021 godine; redakcija@barskiporta.me, nedelja, 31. oktobar 2021 godine; redakcija@aktuelno.me, nedelja, 31. oktobar 2021 godine; redakcija@borba.me, nedelja, 31. oktobar 2021 godine; javniservis.me@gmail.com, nedelja, 31. oktobar 2021 godine; Bukamagazin@gmail.com, 01. decembar 2021. godine. 358) Dritan aga - „Bitan (a)ga“ trasira (li) „evropski put“ Crnoj Gori!? Objavljeno: Borba.me, petak, 14. januar 2022. godine. Poslato je bilo za objavljivanje IN4S. Portal, petak, 14. januar 2022. godine; Barskiportal.me, petak, 14. januar 2022. godine, i nije objavljeno. 359) Iako (ni)je vlada nestabilna, premijer bi da se u fotelji još “malo” ljulja!? Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 17. januar 2022. godine; Borba.me, ponedeljak, 17. januar 2022. godine. 360) Hoće li horski „kokota poj“ smijeniti „svoga“ premijere? Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 22. januar 2022. godine; Borba.me, subota, 22. januar 2022. godine. 361) Premijerovo zaludnje kadrovsko (po)spremanje! Objavljeno: IN4S.Portal, petak, 28. januar 2022. godine; Borba.me, petak, 28. januar 2022. godine. 362) URA-e trk anakondi - D(R)PS-u u „zagrljaj“! Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 05. februar 2022. godine; Borba.me, subota, 05. februar 2022. godine. 363) „Manjinsko-većinska i evropska vlada“ ili cirkus(i)jada! Objavljeno: Borba.me, subota, 05. februar 2022. godine. 364) Gasi(te) svijetla! Cirkus(i)jada, drugi čin, se nastavlja! Objavljeno: Borba.me, petak, 18. 02. 2022. godine; IN4S.Portal, petak, 18. 02. 2022. godine. 365) Šta će zak(l)on(i) (ur)nebesnom Milivoju? Objavljeno: Borba.me, ponedeljak, 21. februar 2022. godine; IN4S.Portal, ponedeljak, 21. februar 2022. godine. 366) Dritane! (O)mrčio se jesi, al’ kovao nijesi! Objavljeno: Borba.me, četvrtak, 24. februar 2022. godine. 367) Čuvari Milovoga diktatorskog trona! Objavljeno: Borba.me, srijeda, 02. mart 2022. godine; IN4S.Portal, srijeda, 02. mart 2022. godine. 368) Aterirao Milo, umjesto bitange s(t)avio mandatara u krilo! Objavljeno: Borba.me, nedelja, 06. mart 2022. godine. 369) S(t)avi Milo i SNP-ovce u krilo! Objavljeno: IN4S.Portal, utorak, 08. mart 2022. godine. 370) Politička (e)strada ili Dritanova „EU (stra’o)vlada“. Poslato za objavljivanje: IN4S.Portal, srijeda, 23. mart 2022. godine; Borba.me, 23. mart 2022. godine. NEOBJAVLJENO! 371) P(r)olupala manjinsko-većinska Dritanova vlada! Objavljeno: Borba.me, četvrtak, 31. mart 2022. godine. 372) (P)lutajuća politička družina ili Dritanova (v)lada! Objavljeno: Borba.me, četvrtak, 07. april 2022. godine. 373) (Pr)osula se Drit(a)nova „evropska vlada“! Objavljeno: Borba.me, petak, 15. april 2022. godine. 374) Intervju u ambijentu nesklada i neukusa, odbojnosti i dosade! Objavljeno: Borba.me, četvrtak, 18. april 2022. godine. 375) Form(at)irana je većinsko-poltronska ili Drit(a)nova vlada! Objavljeno: Borba.me, petak, 22. april 2022. godine. 376) „Sabljarka” (u)lov ili kasni(ji) nastavak „sječe-giljotine”?! Objavljeno: Borba.me, ponedeljak, 25. april 2022. godine. 377) Bi, (p)ipak (ne)legitimna 43. Vlada!? Objavljeno: Borba.me, subota, 30. april 2022. godine. 378) Milov d(o)ušnik ili Veselina Mujovića (slu)čajevi za „laku noć“! Objavljeno: Borba.me, nedelja, 08. maj 2022. godine. 379) Kad (ne)će Duško iz Londona ili Duško iz Mojkovca da se glasnu? Poslato za objavljivanje: Borba.me, petak, 13. maj 2022. godine; Barski portal.me, petak, 13. maj 2022. godine; Novi standard.rs, 13. maj 2022. godine; Info@javniservis.me, subota, 14. maj 2022. godine; Portal@vijesti.me, subota, 14. maj 2022. godine; Portalanalitika@t-com.me, subota, 14. maj 2022. godine. Objavljeno: Javniservis.me, nedelja, 15. maj 2022. godine. 380) Dritanove niske premijerske igre! Poslato za objavljivanje, a nije objavljeno: Info@javniservis.me, subota, 28. maj 2022. godine; Javniservis.me, subota, 28. maj 2022. godine; Borba.me, subota, 28. maj 2022. godine; IN4S.Portal, subota, 28. maj 2022. godine; Express@avaz.ba, srijeda, 01. jun 2022. godine; Office@wxpres.ba, srijeda, 01. jun 2022. godine. 381) Trust, trast ili „trus“ mozg(ov)a uhleblj(en)ih akademika! Objavljeno: IN4S.Portal, nedelja, 05. jun 2022. godine; Info@javniservis.me, ponedeljak, 06. jun 2022. godine; Javniservis.me, ponedeljak, 06. jun 2022. godine. 382) T(r)op 10 crnogorskih političara, državnika i biznismena koji su urnisali Crnu Goru! Objavljeno: IN4S.Portal, petak, 10. jun 2022. godine. 383) Dritan (je) prizemljio Mila, privid ili stvarnost!? Objavljeno: Borba.me, subota, 25. jun 2022. godine. 384) Naši su političari talog istoričari, a zvonki histeričari! Objavljeno: IN4S.Portal, srijeda, 29. jun 2022. godine. 385) Ne ministre liderstva vi vašeg! Ne diraj u istoriju i diplomatiju, nije to „teren“ po kojem se mošeš/te klizati! Objavljeno: IN4S.Portal, srijeda, 06. jul 2022. godine. 386) Premijeru, ne okreći glavu, pad 43. Vlade kao da ne vidiš! Objavljeno: Borba.me, subota, 09. jul 2022. godine; IN4S.Portal, subota, 09. jul 2022. godine. 387) Hoće li eskalacija političkog sukoba „podršci“ Dritanovoj vladi istu baciti na leđa? Objavljeno: Borba.me, četvrtak, 14. jul 2022. godine. 388) Poslanici i Dritanova vlada u sampas do jeseni! Objavljeno: Borba.me, četvrtak, 28. jul 2022. godine. 389) Dritanov pad za ponovni (uz)let!? Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 20. avgust 2022. godine. 390) (K)ako hoće, može, da predlože i Mila za „novog“ premijera?! Objavljeno: Borba.me, subota, 03. septembar 2022. godine. 391) Legalno (pod)stanari, privremeno na „odmoru u tamnom vilajetu“!? Objavljeno: Zurnalportal@gmail.com, subota, 10. septembar 2022. godine. 392) Na izbore, dosta je bilo vaših (prego)varanja! Objavljeno: IN4S.Portal, srijeda, 14. septembar 2022. godine; Borba.me, srijeda, 14. septembar 2022. godine; Zurnalportal@gmail.com, srijeda, 14. septembar 2022. godine. 393) Hoće li Milo za mandatara Dritana po drugi put s(t)aviti u krilo? Objavljeno: Borba.me, nedelja, 18. septembar 2022. godine (Tekst je bio postavljen, a zatim je poslije povučen ili "skinut" sa sajta! Razlozi nijesu poznati ni pored poruka na koje nije bilo odgovora, a koje je autor slao Redakciji); IN4S.Portal, nedelja, 18. septembar 2022. godine. 394) Ma učini(še) mu će(j)f, al’ mu posa’ ne završi(še)! Objavljeno: Borba.me, subota, 24. septembar 2022. godine; Zurnalportal@gmail.com, subota, 24. septembar 2022. godine. 395) Milo, predsjednik koji to više ne može biti! Objavljeno: Borba.me, petak, 30. septembar 2022. godine. 396) Gdje su i šta čine (ne)zaposlena đeca visokih državnih i političkih zvaničnika, tajkuna i, (...)? Objavljeno: Borba.me, utorak, 11. oktobar 2022. godine; IN4S.Portal, utorak, 11. oktobar 2022. godine. 397) Dritan je Milova politička glavobolja i trajaće do silaska njegovog sa trona! Objavljeno: Borba.me, petak, 14. oktobar 2022. godine; IN4S.Portal, petak 14. oktobar 2022. godine. 398) Politička sahrana Milovoga D(R)PS-a sa satelitima, na izborima 23. oktobra 2022. godine! Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 24. oktobar 2022. godine; Borba.me, ponedeljak, 24. oktobar 2022. godine. 399) Izjava Ranka Đonovića je (kao) đon obraz! Objavljeno: Borba.me, petak, 28. oktobar 2022. godine. 400) Duško „dođi“ dogodine, kao (protiv)kandidat Milu na predsjedničkim izborima! Objavljeno: Borba.me, ponedeljak, 31. oktobar 2022. godine. 401) Mila Čobanina s(t)očni fond drps-ovaca u slobodnom padu! Objavljeno: Borba.me, subota, 05. novembar 2022. godine. 402) „Ima nas“ ovoliko, a biće i još manje! Objavljeno: IN4S.Portal, nedelja,20. novembar 2022. godine; Borba.me, nedelja, 20. novembar 2022. godine. 403) I dr Jevto u hist(o)eričare ode! Objavljeno: Borba.me, četvrtak, 24. novembar 2022. godine. 404) Sa mamom na proteste, a tata opet da ostane doma! Objavljeno: Borba.me, srijeda, 07. decembar 2022. godine. 405) Fotke naj(ne)popularnijih visokih držvnih funkcionera trajnije su od njihovih života! Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 10. decembar 2022. godine; Borba.me, subota, 10. decembar 2022. godine. 406) A bez vas „Ima nas“, mnogo bi lakše „Sedmaku Čobaninu“ bilo! Objavljeno: Borba.me, utorak, 13. decembar 2022. godine. 407) Neka, (i)ako (ne) može, „Tehnička vlada“ i bez mandata za vazda da vlada! Objavljeno: Borba.me, utorak, 10. januar 2023. godine. 408) (Ne)mogući (ne)stranački kandidati na izbornoj rijaliti (u)trci za predsjednika!? Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 26. januar 2023. godine; Borba.me, četvrtak, 26. januar 2023. godine. 409) Predsjednički kandidati sa „kibicerima“ zauzimaju mjesta oko crnogorskog (prije)stola! Objavljeno: Borba.me, srijeda, 08. februar 2023. godine. 410) Hoće-neće „Sedmak Čobanin“ se kandiduje, jer njegovo stado od blejanja obneviđelo je! Objavljeno: Borba.me, petak, 24. februar 2023. godine. 411) Ako ujedin(it)e lidersku moć i snagu svojih birača, diktator pada! Objavljeno: Borba.me, utorak, 28, februar 2023. godine. 412) Izbori za predsjednika ili komemoracija kandidatu d(r)psovaca! Objavljeno: Borba.me, srijeda, 08. mart 2023. godine. 413) A ne zagoni se Duško, obećanja ti tvog! Ne (u)čini to Milu, „prijatelju“ svom! Objavljeno: Borba.me, subota, 11. mart 2023. godine. Redakcija je navedeni tekst povukla sa sajta u nedelju 12. marta 2023. godine. Razlozi nepoznati; Tekst je reobjavljen na portalu: Žurnal.me, ponedeljak, 13. mart 2023. godine. 414) Jakove Milatoviću, drugi izborni krug je i tvoj prvi predsjednički mandat. Sa srećom! Objavljeno: IN4S.Portal, srijeda, 22. mart 2023. godine; Borba.me, srijeda, 22. mart 2023. godine. 415) Politički strmoglav „Mila Čobanina“ sa njegovim stadom! Objavljeno: Borba.me, ponedeljak, 03. april 2023. godine; IN4S.Portal, utorak, 04. april 2023. godine. 416) Milov Politički pad zakatančio kapije „Bemax parka“!? Objavljeno: Borba.me, utorak, 04. april 2023. godine; IN4S.Portal, srijeda, 05. april 2023. godine. 417) Šavnička izborna tuga je (pre)golema i (od)već zab(o)ravljena!? Objavljeno: IN4S. Portal, nedelja, 09. april 2023. godine; Borba.me, nedelja, 09. april 2023. godine. (418) Portret bez okvira. Guliver (je)ostao bez "konja", ali n(ij)e i bez (n)ovaca! Objavljeno: Borba.me, srijeda, 19. april 2023. godine; Poslato za objavljivanje: IN4S. Portal, srijeda, 19. april 2023. godine; Žurnal.me, srijeda, 19. april 2023. godine, (neobjavljeno)! 419) A „Sedmak Ćobanin“ bi na (od)mah da uzme titulu počasnog predsjednika Crne Gre! Objavljeno: Borba.me, petak, 26. maj 2023. godine; IN4S.Portal, ponedeljak, 29. maj 2023. godine. 420) Do početka izbora (pro)cvjetaće vascijela Crna Gora, a poslije njih ...!? Objavljeno: Borba.me, ponedeljak, 05. jun 2023. godine; IN4S.Portal, srijeda, 07.jun 2023. godine. 421) „Filipu nejakom“ i bivšem: ministru, (...) i počasnom predsjedniku, a sada „veoma zabrinutom, (...) i uplašenom za (...)“!? Objavljeno: Borba.me, srijeda, 21. jun 2023. godine. 422) A znate li, šta sve (bi mogao da) ima Duško osim „velike plave torbe“? Objavljeno: Borba.me, ponedeljak, 03. jul 2023. godine. 423) Dritan je Milova „migrena sa aurom“! Objavljeno: Borba.me, subota, 08. jul 2023. godine. 424) Možemo (li) i bez (stabilno nestabilne) vlade?! Objavljeno: Borba.me, nedelja, 16. jul 2023. godine; IN4S.Portal, ponedeljak, 17. jul 2023. godine. 425) Nije Milo a ni Joko, (n)ovu vladu postavio ko bi drugi do Milojko!? Objavljeno: Borba.me, srijeda, 19. jul 2023. godine. 426) Nekada najmoćniji čobanin sada zanemoćali pastir! Objavljeno: Borba.me, četvrtak, 03. avgust 2023. godine; IN4S.Portal, subota, 16. septembar 2023. godine. 427) Prekinuta tek „otkrivena rudarsko-arheološka“ kopanja ispod temelja Višega suda!? Objavljeno: Borba.me, petak 15. septembar 2023. godine; IN4S.Portal, nedelja, 17. septembar 2023. godine. 428) Kada bi "došao" da li bi (po)mogao "svetac" Sveto da formira Vladu crnogorsku? Objavljeno: Borba.me, srijeda, 27. septembar 2023. godine. 429) Duško, drži se ti sigurnog Londona i ne vraćaj se u Crnu Goru! Objavljeno: Borba.me, utorak, 28. novembar 2023. godine. 430) „Sedmak Čobanin“ sa suverenistima na „Trgu nezavisnosti (do)čekaće Novu 2024. Godinu!? Objavljeno: IN4S.Portal, ponedeljak, 11. decembar 2023. godine. 431) Duško ne samo da obećava već i uslovljava! Poslato za objavljivanje: Borba.me, ponedeljak, 22. januar 2024. godine; IN4S. Portal, ponedeljak, 22. januar 2024. godine; Zurnal.me, ponedeljak, 22. januar 2024. godine. Ipak, neki su objavili, poslije dugoga čekanja i određene cenzure u crnogorskim „slobodnim medijima“! 432) Enigma Duškove „plave torbe“ - (ne) postoji, iako (ni)je (po)slata Milu!? Tekst je poslat, u utorak, 20. februara 2024. godine, za objavljivanje: Redakcija@borba.me; IN4S.redakcija@gmail.com; Zurnalportal@gmail.com. Objavljeno: Zurnalportal@gmail.com. *Napomena: Redakcija portala Borba.me navedeni tekst je objavila u ranim jutarnjim časovima, a potom isti ubrzo uklonila sa sajta. Razlozi takvoga “demokratskog” čina odnosno cenzure ostali su nam nepoznati, i pored naša dva poslata mejla sa pitanjem “Zašto”? 433) Iako odocnjelo, svjedok Paja otključao Katnićevu farsu zvanu „državni (u)dar“! Objavljeno: IN4S.Portal četvrtak, 07. mart 2024. godine.; Borba.me, četvrtak, 07. mart 2024. godine; Zurnal.me, petak, 08. mart 2024. godine. 434) Predraga Drecuna, eksperta od Novakove lijeve ruke, posadiše u fotelju predsjednika Borda direktora IRF-a! Objavljeno: Borba.me, petak, 22. mart 2024. godine; Zurnal.me, petak, 22. mart 2024. godine. 435) Rekonstrukcija 44.Vlade (ne)će zaustaviti njen pad!? Objavljeno: Borba.me, subota, 30. mart 2024. godine; IN4S.Portal, subota, 30. mart 2024. godine; Zurnal.me, nedelja, 31. mart 2024. godine. 436) Ne daj (na) nas Milo, jer su (n)ovi jurnuli da nas ve pohapse! Objavljeno: Borba.me, subota, 20. april 2024. godine. 437) Političko bjesnilo Milovo ili samo oporuka!? Objavljeno: Borba.me, petak, 26. april 2024. godine; Zurnal.me, petak, 26. april 2024. godine. 438) Da li će Duško (p)osjetiti Spuž? Objavljeno: Zurnal.me, četvrtak, 02. maj 2024. godine; Borba..me, petak, 03. maj 2024. godine. 439) Ljepote im se nagledasmo i pameti naslušasmo! Objavljeno: Borba.me, subota, 11. maj 2024. godine; IN4S.Portal, nedelja, 12. maj 2024. godine. Redakcija navedenog portala objavila je samo tekstualni dio, bez fotografija i kratkih komentara ispod svake! 440) Duško, da (u)ćutiš je tvoje pravo, ali i poguban izbor!? Objavljeno: Borba.me, četvrtak, 30. maj 2024. godine; Zurnal.me, četvrtak, 30. maj 2024. godine. 441) Boris Savić „završio“ sa tunelom i „ne osjeća(m) moralnu (...) odgovornost!? Objavljeno: Borba.me, utorak, 04. jun 2024. godine; IN4S.Portal, utorak, 04. jun 2024. godine; Zurnal.me, utorak, 04. jun 2024. godine. 442) Čuvaće(mo) Mila političkoga pastira! Objavljeno: Borba.me, ponedeljak, 10. jun 2024. godine; IN4S.Portal, ponedeljak, 10. jun 2024. godine. 443) Sveto(zare), `ajde se nagodi(mo), da dođeš u Crnu Goru ka’ Duško! Objavljeno: Borba.me, petak, 14. jun 2024. godine; Zurnal.me, petak, 14. jun 2024. godine. 444) Još jače, pred izbore! Vr(a)timo Podgoricu (pre)porođenu evropski za primjer! Objavljeno: Borba.me, petak, 20. septembar 2024. godine; Zurnal.me, subota, 21. septembar 2024. godine. 445) Duško ne čami u pritvoru! U javnost sa „snimkom plave torbe, jer tvoja sloboda je u njemu!? Objavljeno: Borba.me, 26. septembar 2024. godine; Zurnal.me, 26. septembar 2024. godine. 446) Tri i po decenije vladavine (Mi)love 1990-2024. godina. Objavljeno: Borba.me, četvrtak. 30. januar 2025. godine. 447) Otvoreno pismo predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću! Objavljeno: Zurnal.me, srijeda, 19. mart 2025. godine. U V O D N A R I J E Č Moj dolazak u Istorijski institut Crne Gore bio je više splet nekih okolnosti i potreba ove naučne ustanove u cilju podmlađivanja naučnog kadra nego što je bio izraz moje inicijative za prelazak sa Cetinja u Podgoricu, iz Obrazovnog centra na Cetinju u kojem sam bio srednjoškolski profesor, u Institut za istoriju gdje je trebalo nastaviti dalje školovanje i usavršavanje na postdiplomskim studijama, zatim magistrirati, doktorirati i dalje sticati naučna zvanja. Bilo je nekih nagovještaja šta me očekuje ako pređem u Istorijski institut, ali sam na to gledao ne baš sa nekom posebnom opreznošću i pažnjom da bih saznao što više. Bio sam zainteresovan da radim u takvoj ustanovi, gdje doktori istorijskih nauka rade na naučnoistraživačkim projektima. Imao sam o tome jednu, rekao bih, idiličnu sliku, zanosio se tamošnjim radom doktora nauka, naučnika koji pišu knjige, smatrajući da je sve u redu što se tiče daljeg napredovanja i usavršavanja u nauci. Za uzvrat sam smatrao da ću rezultatima rada i sticanjem titule doktora istorijskih nauka u krajnjem slučaju ipak dobiti adekvatno rješenje materijalizovano i stambeno riješeno. Bilo je tu i nekih obećanja od strane odgovornih! Od svega toga skoro da nije bilo ništa. Ne samo da nije bilo idilično nego je bilo isuviše grubo i surovo za mene u toj u naučnoj ustanovi u kojoj sam radio od zore do mraka usavršavajući se u naučnom radu poslije magistarske i doktorske teze i sticanja naučnog zvanja višeg naučnog saradnika. Takođe, odnos društva nije ništa bitnije mijenjao poredak stvari u naučnim ustanovama, gdje su, ipak, politički faktori imali glavnu riječ i njima je pripadao najveći kolač materijalnog statusa kojeg su koristili maksimalno shodno pojedinim poznanstvima u tadašnjim ministarstvima i SIZovima za finansiranje naučnih projekata. Kako je vrijeme promicalo usavršavao sam se odnosno napredovao u hijerarhiji naučnih zvanja tako je polako splašnjavala ona energija koja prati svakog mladog čovjeka željnog znanja i daljeg naučnog napredovanja. Problemi u Institutu su se nagomilavali i često su vješto sakrivani, posebno ona strana finansiranja i planiranja projekata i odlazak na naučnoistraživački rad, pa je novca nedostajalo. Planovi i projekti od strane nas mlađih morali su da se redukuju, a radni zadaci za realizaciju morali su biti završavani na vrijeme! U početku i nije to bilo tako striktno niti čvrsto od strane onih koji su finansirali projekte. Bilo je, treba reći, i razumijevanja za nerealizovane planove usljed objektivnih okolnosti, ali po malo je počelo da se pritiska sa strane odnosno politika je počela da presudno utiče na ugovaranje i finansiranje naučnih projekata. U početku je sve to tinjalo do trenutka dok nije društvo zapalo u krizu koja je kasnije uslijedila raspadom državne zajednice SFRJ. To je jedan novi i potpuno drugačiji period od onog prethodnog, jer je znatno unazadio rad naučnih radnika posebno na planu arhivskih istraživanja. Smatrao sam da u takvim naučnim ustanovama ako i ima, a bilo je i partijske poslušnosti ili direktorovih direktiva i idološkog partijskog, da je sve to tako zanemarljivo. Međutim, itekako se vodilo računa na kojim je ko linijama političkim, a posebno naučna samostalnost i ne pripadanje nikakvim političkim partijama bila je pogubna za one koji se nijesu htjeli prikloniti nekoj od stranaka. Pridobiti naučnog radnika za svoju političku partiju bilo je od značaja i dosta profitabilno za one koji su mijenjali svoja naučna gledišta i uvjerenja. Većina takvih odmah je uspjela u naučnom i političkom životu i ubrzo su postali „značajni“ i „veliki naučnici i istoričari“ koji su otkrivali istorijsku prošlost onim političarima koji su iz istorije imali dosta oskudno znanje ili čak srednjoškolsko. Bilo je tu i dodvorica i kvaziistoričara, polutana, raznih avanturista i prišipetlja, književnih istoričara i čega sve nije bilo pa su tako cijelo ovo vrijeme od 90-tih godina 20. vijeka još uvijek oni aktuelni i diktiraju istorijsku nauku i arhivska istraživanja shodno dnevno - političkom trenutku i potrebama pojedinaca. Dakle, istoričari u službi političara sada su došli da rade i na taj način dokazuju svoje znanje i naučne refernce. Službe su svoje poslove odrađivale preko poslušnih i povjerljivih pojedinaca i stranački opredijeljenih pa se tačno znalo ko gdje pripada i da li se na njega može vršiti pritisak. Nauka je tu imala najmanje uticaja. Tome sam se veoma oštro suprotstavljao i kritikovao pojedince ili direktore pa i one političare koji su nekada bili u „ratu za mir“, a sada su „mirom protiv rata“ postali mirovnjaci sa onom žestinom i kritikom svih drugih kao nekada kada su bili spremni na učešće u ratu ili kada su dijelili oružje iz kamiona da bi osvajali „svoje“ i tuđe teritorije shodno njihovim političkim i naučnim pogledima i poimanju stvari. Nijesam fizički imao problema, ali s druge strane su moji projekti počeli da tonu i nikako da se finansiraju ili da budu djelimično izdvajana sredstva za realizaciju radnih zadataka koja su bila neblagovremena i neadekvatna, pa je gotovo svaki projekat već unaprijed bio osuđen na neuspjeh u njegovoj realizaciji. Istoričari, kvaziistoričari i talog istoričari su postali super vizori i mojim projektima teško su davali zamah čak i zeleno svijetlo, a kada su ga davali onda je to bilo kao da ništa nijesu ni činili odnosno bolje da ni toga nije bilo. Uzaludno sam trošio snagu na isprekidana putovanja sa nedovoljnim sredstvima za arhivska istraživanja. Iz godine u godinu tako je išlo, a posebno do izražaja je došlo u periodu društvenopolitičkih previranja u januarskim događanjima odnosno od oktobra 1988. i 1989. godine stupanjem u štrajk brojnih radnika u gotovo svim kolektivima velikih fabrika, koji su usmjeravani od partijskih sekretara tada jedinstvenog i monolitnog članstva SKJ-u tako da su upravljali cjelokupnom situacijom ne samo u fabrikama već i u državnim ustanovama i institutima, a dobrim dijelom i Univerzitetom. Partija je tu imala posebnu i odlučujuću ulogu, a sve je dolazilo iz centra - Beograda. Odmah se išlo na pregrupisavanje snaga po kolektivima i preorijentaciji iz jedne u drugu idelošku zastranjenost. Oni koji su oduvijek bili doušnici najbolje su profitirali slanjem izvještaja o stanju, političkoj volji i naklonjenosti u naučnim institutima ko je na čijoj strani. Smatrao sam da će to imati privremeni karakter i da ja moram odrađivati svoje naučne radne zadatke koji su se ugovarali i simbolično koliko toliko finansirali, samo za put i neke manje troškove toliko da ne umreš od gladi, a za ostalo se sam snalazi. Mnogima nije bilo tako, jer su kasnije isplivale na površinu mnoge stvari i podaci pa se vidi da su imali debelu podršku stranke kojoj su pripadali i onih koji su ih podržavali. Na scenu su stupali mnogi „savjetnici“ naučnoga rada i „prihvatljivih“ tema za naučnu obradu! Podmlađeni kadar tek tada se našao na velikim mukama, posebno oni kao ja koji nijesu imali političku podršku ili nekoga rođaka i zaštitnika. Od tada su počele brojne teškoće i hod po mukama. Tih problema je i do tada bilo, ali su bili manje vidljivi i ne tako jaki i izražajni kao u posljednjoj deceniji 20. vijeka gdje su „mentori“ vršili dugotrajna ubjeđivanja i tumačenja budućeg rada i razvoja istorijske nauke. U periodu AB revolucije ili jogurt revolucije Istorijski institut je bio zahvaćen velikom finansijskom krizom pa je novca bilo samo za starije kolege, koji su išli utabanim stazama i znali su kako da se ponašaju u takvim vremenima. Političko neiskustvo, iako nestranačko, odrazilo se na moje dalje naučno napredovanje i posebno na odlazak na arhivska istraživanja i ugovaranje naučnih projekata. Za moje naučne projekte nije bilo novca ili bolje reći bilo je toliko minimalno da unaprijed se znalo da se takvi projekti ne mogu realizovati čak ni polovično. Istraživački rad na projektima je smanjivan sve do ukinuća ili preorijentacije na drugi projekat. Od promjene direktorskog kadra i vršioca dužnosti direktora u Institutu se stalno eksperimentisalo. Ako nije mogao za direktora biti postavljen onaj koji je imao zaleđe političko onda su stavljali nekog ko uopšte nije brinuo o nauci niti o ustanovi, pa je sve išlo kako ne treba a naučni rad doveden do učmalosti. Kriza je kulminirala u periodu od 1993-1997. godine i trajala je sve do danas i još traje, tako da je ona istorijsku nauku dovela na najtanje grane u toj naučnoj ustanovi od njenoga osnivanja. Na anomalije u društvu i posebno Institutu počeo sam da reagujem jasno i glasno, da govorim i iznosim svoj kritički stav u javnost, onamo gdje su mi dozvoljavali da po nešto objavim. Nijesu bili raspoloženi prema mojim tekstovima, to moram istaći. Rijetko bi se desilo da jedno za drugim objave dva teksta, čekalo se i po nekoliko mjeseci, ali se stidljivo ipak pojavljuju u štampi i javnost se donekle mogla informisati o problemima koji tište Institut kao naučnu ustanovu i pojedine moje projekte koji su sve do danas ostali nerealizovani, jer nadležno ministarstvo stavljalo je takve projekte van svoga interesovanja za dalja istraživanja i finansiranje. Moram se, ipak, zahvaliti uredniku lista „Onogošt“ koji je u početnom periodu imao razumijevanja za većinu mojih tekstova, koje je objavljivao u najvećem broju za razliku od ostalih dnevnih ili periodičnih i stranačkih listova ili nezavisnih kako su sebe nazivali, a u stvari su bili isuviše lični i stranački obojeni. Nedeljnik „Onogošt“ je objavio više od desetak pisama tekstova koji oštro kritikuju stanje u Institutu i karakterišu ga onakvim kakva je ta ustanova u vrijeme direktora kao eksperimentalnih kadrova politički odanih onima koji su ih dovodili bolje reći rukopolagali u direktorske fotelje naučne ustanove. Ostali zaposleni manje više su ćutali, mirili se sa svojim statusom odnosno većina od njih je dobro kalkulisala i gledala da sve to prođe bezbolnije, jer je imala neku podršku sa strane političku ili pojedinaca uticajnih, a s druge strane odrđivali su i svoj biznis privatno. Zamjerali su mi na tim pismima, ali se nijesu upuštali u javnu polemiku niti komentare. Međutim, sa druge strane uopšte nijesu podržavali moje kritičke tonove. Problemi su se gomilali i narastali, a niko da se na njih osvrne od strane političara, državnika, ministara i tako dalje. Stavljani su pod tepih i čekali drugog direktora koji će doći. Vlada RCG je za direktore postavljala samo poslušne osobe-lica da budu figure koje će odrađivati posao, a nebitno im je bilo šta će biti sa ostalim naučnim radnicima i naučnim radom uopšte. S vremena na vrijeme Institut su nadgledali i simbolično pomagali naučne projekte, mada su lične dohodke davali nekad sa izvjesnim zakašnjenjem. To je jedino što se može reći kao „povoljnost ili pažnja“ onih sa strane od politike ili države. Direktori su svoje poslove odrađivali, uzimali i ubirali ono što im je trebalo i zbog čega su se prihvatali slijepe poslušnosti. Inspekcije rada su rijetko dolazile, a kada su došle nijesu pokazivale zainteresovanost za nezakonitosti i brojne nepravilnosti u toj naučnoj ustanovi. Vjerovatno je sve bilo u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima odnoso sa onima koji su određivali ko će doći i kako se ima postupiti! Dakle, direktor je imao političku podršku i propusnicu da može upravljati kako nađe za shodno bez obzira na nepravilnosti koje su postojale ili zakonske zloupotrebe od njih istih. Sve je bilo u redu i skladu sa politikom mimo zakona. Problemi su površno posmatrani i rješavani od slučaja do slučaja i kako kome je trebalo odnosno kako je ko koga imao, pa se prelazilo ćutke preko brojnih zakonskih propusta. Pojedinci su prepuštani samima sebi da rješavaju svoje naučne probleme, radne zadatke i finansiranje projekata. Naravno da sam izvukao deblji kraj zbog napisa u dnevnoj štampi. Ostale kolege mnogo su bolje prošli, jer su našli uhljebljenje i nijesu imali nikakvih problema sa svojim statusom a neki i sa projektima, za razliku od mene kojemu je uvijek radni odnos i naučni angažman stalno visio u vazduhu. Zašto? Svakako da nešto nije štimalo odnosno da je neko odozgo davao instrukcije i štitio takve kadrove. Pojedini rokovi za doktorsku disertaciju prlongirali su se iz godine u godinu i takvim pojedincima se nije ništa dešavalo, bezbrižno su se odnosili prema nezavršenim projektima i daljem naučnom usavršavanju i naučnom napredovanju. Doktorati su nekima trajali i po dvije decenije i niko ih nije dirao niti su bili stavljeni na tapetu sjednica Naučnoga vijeća, a za finansiranje, takođe, nijesu imali problema! S druge strane nalazili su dodatne poslove honorarno i tako provodili naučni rad u Institutu. Na drugoj strani stalno sam morao da strepim za svoj naučni status i da se dovijam na razne načine kako da realizujem svoje radne zadatke iako nijesu finansirani od Sektora za nauku koje je davalo paraf i određivalo moju sudbinu naravno na čelu sa super vizorima politički podobnim, a velikim dijelom nestručnim posebno za moju oblast istraživanja i naučnog vrednovanja. Iako sam bio doktor nauka i sve završio u redovnom roku nijesam uspijevao da svoje projekte nametnem ni Institutu ni Ministarstvu za prosvjetu i nauku. Tu su najveću ulogu odigrali direktorski poslušnici kao njihov stručni i politički kadar. Pojedinci su radili šta im je volja, meni nije moglo biti već da svakodnevno dolazim na posao i da po vas cijeli dan radim i boravim u Institutu bez mogućnosti da svoje projekte realizujem. Pojedine tekstove sam objavljivao povremeno u zavisnosti od redakcija koje su prihvatale ili odbijale tekstove i pritiska kojem sam bio izložen kao naučni radnik-doktor istorijskih nauka. Sprečavan da nastavim nučno-istraživački rad okretao sam se pisanju tekstova-pisama o naučnim i ličnim problemima i brojnim nepravilnostima u Istorijskom institutu kao i kadrovskim eksperimenetima sa postavljanjem direktora u toj ustanovi. Najveći dio dnevnih i periodičnih listova koji je izlazio u Crnoj Gori nije bio otvoren u mjeri kojom sam dostavljao tekstove za objavljivanje prije svega zbog mojeg apolitičnog stava stranačkog neopredjeljenja, a drugo što su bili pogođeni obostrani interesi onih o kojima pišem kao i onih koji te tekstove objavljuju, bolje reći u pitanju je bio sukob interesa, a donekle moguće i zbog mojeg oštrijeg kritičkog stava prema ustanovi u kojoj sam radio. Međutim, neko je sve to posmatrao i dobro pratio šta sve pišem i objavljujem i dobro provjeravao navode napisanog. Kada je ustanovljeno da je stanje u Institutu onako kako je napisano onda je to amortizovano sa riječima: preoštar si, nema potrebe za takvim reagovanjem, biće bolje, ispraviće se te nepravilnosti i tome slično, samo da se na tapetu javnosti ne nađe Institut. A osnovna preporuka je bila da se obratim pojedincima na istaknutim položajima i na taj način bacim sve svoje principe, lične, moralne i naučne i budem taj koji moli za nešto što uopšte ne treba da u takvoj ulozi bude i izgubim svoje lično i naučno dostojanstvo. Naravno, sve sam to odbijao i ne mireći se sa takvim savjetima još oštrije reagovao. U državnim glasilima nijesam mogao objaviti ništa što nije bilo u skladu sa politikom kuće koja je podržavala one na vlasti, a neke notice iz kulturnog života teško su prolazile ili su u skraćenoj verziji objavljivane. Tekst koji je malo oštrije gledao na pojedince nije objavljivan. Samo što je bilo afirmativno sa moje strane moglo je biti objavljeno od državnih medija, a ja nijesam imao šta pisati afirmativno o naučnoj ustanovi Istorijskom institutu, koji je jedva opstajao. Veoma rijetko tokom godine objavljivana su moja pisma - tekstovi počev od Pokreta, Liberala, Onogošta, Glasa Crnogoraca, DAN-a, a krajnje rijetko u Publici, odnosno u CKL (Crnogorskom književnom listu) i Monitoru. Kasnije sam svoje tekstove objavljivao, ne tako često, u „Vijestima“ i elektronskim novinama (IN4S.NET, SRPSKENOVINECG, INTERNET NOVINE SERBSKE, GLAS DIJASPORE, SVEDOK) koje su počele sa radom u prvoj deceniji 21. vijeka. Većinom su ti tekstovi objavljivani u rubrici - Pisma čitalaca, reagovanja ili polemike. U dnevnom listu „Pobjeda“ moji tekstovi nijesu imali prođu, bez obzira o kakvim se tekstovima radilo, tako da u periodu prve decenije 21. vijeka gotovo ni jedan tekst nije objavljen iako sam im slao ili nudio pojedine tekstove. Očigledno je da moji tekstovi nijesu imali prođu kod redakcije ili urednika listova zbog kako kažu „preopširnosti“, ali su zato trice i kučine objavljivane od strane onih koji su im bili po volji i imali stranačku prohodnost. U problematiku naučne ustanove Istorijskog instituta rijetko je ko htio da dira kao da je to bio zabran, a kada je ona ipak uspijevala da promakne i bude objavljena u crnogorskoj štampi onda se oštro regovalo telefonima ili u ličnoj komunikaciji sa mojom malenkosti, ali bez javnog reagovanja. Drugim riječima takvu problematiku nije trebalo talasati niti je publikovati. Država je imala glavnu „brigu“ i riječ u ukupnom tretiranju te ustanove i posebno postavljanju kadrova bez konkursa onako politički poslušne i poželjne, koji će se obrtati kako im se zavrne šija. Naravno da su oni na vlasti uglavnom svoje poslušnike dovodili i kao stranački odane u potpunosti podržavali, a u vezi sa njihovim naučnim projektima i radnim zadacima u zemlji i inostranstvu nije moglo biti bilo kakvih problema. Cijeli taj period od 90-tih godina 20. vijeka pa sve do danas (2010. godine) detaljno sam „provjeravan“ pa mi je u projektima uvijek po nešto nedostajalo po nalogu supervizora, od strane nestručnjaka, koji su sve znali iz prsta isposati i onda napisati. Kako tada tako i dan danas, skoro tri decenije rada u toj naučnoj ustanovi potpuno izolovan naučno i prepušten samom sebi da se snalazim i radim na neprihvaćenim projektima i o svome trošku da objavljujem rezultate svojih naučnih istraživanja. Takav je status svih naučnih radnika koji svojom glavom misle, argumentovano i kritički sagledavaju stvarnost u kojoj žive i rade i u javnosti se oglase svojim ličnim stavom. Uz sve to posebno je opterećujuće ako je naučni radnik nestranačka ličnost, onda je je on smetnja poziciji i opoziciji, barem se tako gleda i poima u današnjoj crnogorskoj političkoj stvarnosti i društvu Crne Gore uopšte. Svoju radnu karijeru završio sam u Istorijskom institutu - Univerzetet Crne Gore, odlaskom u penziju 2017. godine sa mjesta direktora Instituta, koju sam obavljao od marta 2015. godine sve do avgusta 2017. godine. Naravno, nastavio sam se, ukorak, baviti svojom profesijom, istorijom kao strukom i naukom, a takođe i objavljivati kritičke tekstove odnosno reagovanja na društeno-političku, ekonomsku, prosvjetnu i kulturnu zbilju u Crnoj Gori sve do današnjih dana. Podgorica, mart 2025. godine AUTOR P R E D G O V O R Tokom skoro dvije protekle decenije pisao sam i objavljivao tekstove sa kojima sam htio skrenuti pažnju javnosti na brojne probleme najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori - Istorijski institut Crne Gore - i zaposlene naučne radnike posebno mlađe generacije, koja je primljena u radni odnos u toku 1980. godine ili na samom kraju te godine da bi podmladila naučni kadar postojeće ustanove. A, s druge strane reagovao sam na brojne anomalije koje su se dešavale u crnogorskome društvu u periodu od posljednje decenije 20. vijeka pa sve do kraja prve decenije 21. vijeka. Bila je to jedna moja vrsta kritike društva odnosno onih koji su bili na vlasti u periodu posljednje dvije decenije u Crnoj Gori, poznati kao „mladi, lijepi i (još) pametni“. Kasnije će se vidjeti koliko je ta generacija bila uspješna i pametna i kakve je rezultate ostvarila u cjelokupnom privrednom, političkom i društvenom životi u Crnoj Gori i kako se sve to odrazilo na životni standard građana te kasnije nezavisne države. Naravno, samo u svoje ime reagovao sam na određene probleme koji su se većinom prelamali najčešće preko projekata podmlatka, koji je tek bio počeo da se stručno i naučno usavršava i naučno napreduje shodno hijerarhiji i obavezama iz Zakona o naučnim djelatnostima u Crnoj Gori, koji je do skoro bio važeć. Smatrao sa da se glas stručnog i naučnog radnika mora čuti i jasno raspoznati u crnogorskoj javnosti, a sve u cilju što boljeg radnog statusa i mnogo veće finansijske podrške za njihove naučne projekte, arhivska istraživanja, izdavačku djelatnost u cilju prezentovanja naučnih rezultata i valorizacije crnogorske prošlosti. Prema onome što se dešavalo u toj naučnoj ustanovi, a posebno meni kao tadašnjem asistentu i kasnije naučnom radniku u posljednjih dvije decenije, moja reagovanja nijesu ništa pomjerila bolje reći samo su me lično opteretila i uskratila me za dalje naučno napredovanje stavljajući me u duboku izolaciju, naučnu, profesionalnu i tešku materijalnu situaciju. Ništa novo i neočekivano, jer se to dešavalo i drugim naučnim radnicima koji su imali mnogo bolje lične pozicije i jače zaleđe od moje malenkosti. Reagovao sam argumentovano, jasno i glasno ne ustručavajući se da prozovem one koji su ako ne glavni ili jedini krivci, a ono jesu velikim dijelom bili smetnja daljem razvoju naučne ustanove, ugovaranja i finasiranja naučnih projekata. Pomoć sa strane nijesam tražio i u svoje sam ime govorio, kritikovao i prozivao pojedince, ustanove ili političke ličnosti. Sam protiv svih, bez i najmanje podrške bilo čije, sa strane ili iz ustanove u kojoj radim skoro će tri decenije. Dilema je bila kako dati naslov tekstovima koje sam objavio, a sada su na jednom mjestu sabrani, tokom proteklih dvije decenije u pojedinim dnevnim listovima, nedeljnim revijama ili mjesečnim časopisima i elektronskim novinama, kao i dobrom dijelu neobjavljenih tekstova koji su nuđeni - dostavljani za obajvljivanje pojedinim redakcijama dnevnih ili nedeljnih listova ali nijesu objavljeni, jer „redakcije“ nijesu za njih bile zainteresovane ili se dati tekstovi nijesu uklapali u njihovu uređivačku politiku!? Gotovo svi tekstovi su većinom u skraćenoj verziji objavljeni, a samo je mali broj pisama-tekstova objavljen u cjelini-integralno onako kako su i dostavljeni. Sada su se na jednom mjestu našli objavljeni i neobjavljeni tekstovi pod njihovim originalnim naslovima ili onako kako su redakcije našle za shodno da tekstovima-pismima daju naslove, podnaslove ili nadnaslove prilikom njihovog objavljivanja. Za izvjestan broj objavljenih tekstova dao sam uporedo integralan tekst sa originalnim naslovom i skraćenu objavljenu verziju teksta, smatrajući da se njihovim objavljivanjem od strane redakcija nije dala suština onoga što je potencirano u njima. Objavljivanjem tekstova bio je moj način gledanja i reagovanja na pojedine stvari i pojave, nepravilnosti u ustanovi u kojoj radim ili u društvo u kojem živim. Moj kritički osvrt dat u navedenim tekstovima veoma teško je prolazio redakcije datih listova da bi bio objavljen, pa je tom prilikom i dio napisanog „cenzurisan“ od strane novinara koji su bili zaduženi za njihovo objavljivanje, kako bi zadovoljavalo redakcijsku koncepciju lista ili rubrike. Moje neslaganje sa takvim načinom objavljivanja ili redigovanja napisanog bilo je nemoćno, ali sam u krajnjem bio zadovoljan samo da se pojavi u javnosti i taj problem bude notiran kao pojava u ustanovi ili društvu, kako bi se crnogorska javnost mogla obavijestiti o onome što me tišti i što kritikujem. Svi moji tekstovi objavljeni ili neobjavljeni u proteklom periodu bili su potpisani punim imenom i prezimenom, adresa stanovanja, telefon, broj lične karte i ostali potrebni podaci, a ipak su redakcijske cenzure vršene i tekstovi objavljivani sa nešto više od dvije trećine od onoga što je napisano u dostavljenom pismu-tekstu. Nije bila u pitanju problematika o kojoj pišete koliko je važno bilo da li imate saglasnost - „prođu“ kod urednika datih novina, onda je sve kako treba i tekstovi idu u javnost. U ovom zborniku unijeto je dvadesetak pisama - tekstova kao radne verzije i bez naslova su ili tome slično, a napisana su u međuvremenu dok se čekalo objavljivanje jednog ili više pisamatekstova ili su pisana za vrijeme trajanja neke političke kampanje, emisije na televiziji, ili povodom izjave nekog od političara, kao i u vrijeme mojih intezivnih razmišljanja o pojedinim problemima na radnom mjestu ili povodom mojih projekata, naučnom radu u Institutu, nezavisnim intelektualcima, prozivkama i tako dalje. Tu je i izvjestan broj tekstova koji su dostavljani Univerzitetu ili Istorijskom institutu - ustanovi u kojoj radim, a sa kojima sam htio upoznati i animirati nadležne faktore navodeći problematiku sa kojom sam se suočavao tokom gotovo tri decenije rada na pojedinim naučnim projektima. Ono što je veoma važno naglasiti jeste činjenica da od objavljenih tekstova nije bilo reagovanja, sem dva-tri slučaja (kako kažu „s neba pa u rebra“) na moje kritičke osvrte, jasne i nedvosmislene riječi, reagovanja ili argumentaciju. Međutim, s druge strane bilo je reagovanja putem telefona i prilikom susreta i razgovora koji su preko nekih pojedinaca u svojstvu „savjetnika“ i „prijatelja“ pronalazili put do mene i na taj način mi sugerisali da nema potrebe da se tako oštro reaguje, a nepravilnosti kojima nema primjedbi, dakle koje su umjesne s moje strane, biće uklonjene u dogledno vrijeme uz ono uobičajeno „biće bolje“ i „ništa nije dovijeka“. Takvi „savjeti“ većinom su bili korektni i uvijeni u oblande koje je trebalo progutati sa moje strane, a bilo je i oštrih „savjeta“ i bogme prijetnji i zaustavljanja na ulici do onih koje su bile ozbiljna prijetnja ukoliko nastavim sa daljim pisanjem i prozivanjem pojedinih ličnosti iz partijskog-stranačkog, državnog i naučnog života. Ipak, treba reći da se sve završavalo na tim usmenim razgovorima i „savjetima“, što je bilo ujedno dobro za obije strane da se ne bi izazivale dalje tenzije, koje su mogle buknuti i preći u nešto što bi se dalje teško moglo kontrolisati i što bi te „savjetodavce“ moglo kompromitovati ili u javnosti izazvati nešto što je izmaklo kontroli. Broj objavljenih ili neobjavljenih pisama-tekstova koji kritički sagledavaju problematiku o kojoj pišem ili ličnosti koje kritikujem i sa kojima sam htio polemisati nije tako brojan, ali pokazuje da sam bez ustezanje htio reagovati i objaviti ono što sam dostavljao urednicima za objavljivanje sa naravno mojim potpisima na svakom tekstu - pismu. Nekoliko tekstova - pisama je sa tematikom mojega obraćanja urednicima (ne)zavisnih ili državnih medija i televizija, koji ipak nijesu kao i dnevna štampa bili voljni da ih objave ili pročitaju tokom trajanja tih emisija. Pitanja sa mojim potpisom i potrebnim podacima dostavljana su lično na adrese redakcija, njihovim voditeljima ili u posljednje nekolike godine „e - majl“ poštom. Stekao sam nedvojben utisak da sam nepoželjan samo iz razloga što javno pišem, kritikujem i ukazujem na anomalije u ustanovi gdje radim ili u društvu Crne Gore uopšte i što se obraćam državnim funkcionerima tražeći od njih odgovor. O slobodi pisanja i iznošenja ličnog mišljenja i stava na osnovu objavljenih tekstova može se steći uvid o problematici za koju sam bio zainteresovan i koju sam podvrgao kritici, a posebno o problematici u neobjavljenim tekstovima koje sam dostavljao za objavljivanje. Ujedno treba reći i istaći činjenicu da je sloboda mišljenja i javnog reagovanja na određene probleme i pojave u crnogorskom društvu pod velikim znakom pitanja i da je u velikoj zavisnosti od urednika i redakcije ili onih koji stoje iz njih i pružaju im podršku. S obzirom da nijesam imao, makar da ja znam, nekoga ko bi mogao da kaže par riječi da se objavi ono što je sa potpisom tekstovi su dosta dugo čekali na objavljivanje, da ne kažem bili na detaljno razmatranje, i na kraju većinom ostali neobjavljeni, iako je bilo novinarskih ili redakcijskih obećanja da će biti „sve u redu“ samo da se „još malo skrate“. Zato se i stalno dešavalo da moji tekstovi budu pod posebnom pažnjom onih koji su za to plaćeni i koji su na vrijeme imali moje tekstove, i da se samo objavi nešto što toliko nije u krajnjem bitno ili uznemiravajuće, a zadovoljava neku „slobodu“ ličnog izjašnjavanja ili iznošenja činjenica više drugih radi nego što je prijetila opasnost po bilo koga ko bi mogao da ima drugačiji stav ili da izazove neko reagovanje talasanje. Samo su urednik-redakcija lista „ONOGOŠT“ - Nikšić (gospodin Rajko Zorić) i posebno urednik elektronskih novina IN4S.NET (gospodin Gojko Raičević) imali razumijevanja za moja pisma-tekstove za objavljivanje, a za ostale bi se moglo reći da su kalkulisali i objavljivali ne baš tako jake riječi kojima bi se moglo nešto istaći, jer su prekidali pojedine rečenice i nije bilo u kontinuitetu onako kako je napisano, odnosno kako je glasio poslati integralni tekst. Jasno je da iz ovih tekstova sa kritičkim osvrtom u centru pažnje ustanova u kojoj radim Istorijskim institut Crne Gore, kao nekada samosatlna naučna ustanova, a kasnije u sastavu Univerziteta kao njena organizaciona jedinica, gdje se odvijao „naučni“ rad pod posebnom prismotrom za neposlušne ili nepodobne što se odnosilo na mene i moje projekte, odnosno onemogućavanje da se završe radni zadaci u ugovorenom roku. Što se tiče drugih tekstova oni govore o nekim opštim i pojedinačnim ili posebnim pitanjima i problemima i devijacijama koje su u crnogorskom društvu najizrazitije, a sa kojima reagujem većinom na postavljanje direktorskog kadra po političkoj - stranačkoj pripadnosti odnosno usmjerenosti i nečijoj „brizi“, koja ima za cilj da uzapti slobodu pojedinca kao čovjeka i kao naučnika i da to bude sve stavljeno u zavisnost od političke moći onih koji vas postavljaju na tim funkcijama -mjestima. Naravno ima i tekstova koji su sa drugačijom tematikom i govore o nekim mojim razmišljanjima i kritičkim osvrtima na cjelokupni razvoj crnogorskog društva za posljednjih dvije decenije. Pisma-tekstovi su dati hronološkim redom kao najprihvatljivijem vidu sagledavanja moje ličnosti, rada i rezultata rada u Institutu. Moj kritički osvrt na probleme ili na pojedina pitanja na koja reagujem prije svega je dat konkretno, korektno, jasno i nedvosmisleno, akcentujući problematiku o kojoj govorim u pojedinim pismima. Na uvrede koje su dolazile sa strane od onih koji kritikuju ili reaguju prozvani ili nepozvani bio sam odmjeren i trpeljiv sve do određene granice koja je prelazila dostojanstvo javnog reagovanja i uvreda od strane onih koji su prema meni bili bezobzirni. Tada sam bio krajnje oštar, uzvraćajući istom mjerom bez ustezanja, ne vodeći računa o kome je riječ niti se ustežući da istom mjerom odgovorim pa makar da se radilo o nekoj poznatoj ličnosti, naravno čuvajući svoju ličnosti, dostojanstvo i naučni ugled i profesiju kojom se bavim od onih koji su uvredama i lažima htjele nadjačati moje argumente. U ovom rukopisu - zbirci tekstovao ili knjizi - zborniku (ne)objavljenih tekstova-pisama unijeto je nekoliko karakterističnih dopisa upućenih nadležnim ustanovama, kao na primjer Ministarstu prosvjete i nauke, a sve u cilju objašnjenja - razjašnjenja mojih radnih zadataka i „nerealizovanih“ projekata ili problematike sa kojom se suočavam u Institutu ili u kojima reagujem na netačne tvrdnje pojedinih „ekspertskih“ komisija u cilju ugovaranja naučnog projekta. U svim pismima-tekstovima nastojao sam da budem na visini ličnog i porodičnog vaspitanja, dostojanstva, naučne savjesti, čuvjaući onoga o kome je riječ ili pišem sve do trenutka kada sam bio napadnut, teško uvrijeđen i oklevetan nečijim činjenjem ili nečinjenjem. Dakle, sva pismatekstovi predstavljaju jedan vid mojeg načina i odnosa prema radu i rezultatima rada u Institutu ili mojeg kritičkog osvrta na brojne anomalije u crnogorskom društvu koje su proizvod nepotizma, a koji u Crnoj Gori igra ogromni značaj i bez čega se ne može gotovo ništa preduzeti za ozbiljno djelovanje u bilo kom poslu u privredi, društvu, politici, kulturi i tako dalje. Samo oni koji imaju podršku svojih prijatelja i rođaka ili partijskih kolega imaju mogućnost i njima se dozvoljava da učine sve i mimo zakonskih propisa a da ne trpe nikakve posljedice. Njih pokazuju kao veoma uspješne u svakom pogledu i kao pisce ili naučnike iako se zna da su ti njihovi radovi proizvod kompilatorskoga rada i samo sakupljenoga i pripremljenoga a najveći posao u stvari imali su daktilografi. Dokle god to bude tako izraženo dotle će Crna Gora tavoriti i za nju nema nade da se izdigne ili isčupa iz ambisa u koji je upala. Pojedine porodice, vladajuća politička poklik elita iz vremena „rata za mir“, male dinastije u Crnoj Gori, uzimaju sebi za pravo da budu glavni akteri svih zbivanja i da oni odlučuju o ukupnim moralnim vrijednostima i dešavanjima društva i kulturnog razvitka. Sve je stavljeno u okvire klanova i krugova porodičnih, koji zahvaljujući materijalnoj pomoći države rješavaju na svoj način i kreiraju budućnost države, koja je krajnje uska i lična bez ikakve perspektive na ukupnom planu i bez čvrste osnove ili vrednosti na intelektualnom planu. Zato se dešavaju gotovo svakodnevno da pojedinci uz podršku onih kojima služe pišu i štampaju brojne knjige koje nemaju ni novinarsku vrijednost kao informacije, mada ih svi mediji plasiraju i reklamiraju. To je apsurd koji u Crnoj Gori najbolje prolazi, a svi tapšu takve pisce po ramenima i veličaju bezvrijednu ulogu njihovih izdavčkih poduhvata za koje su izdvojena velika novčana sredstva, naravno državna. Dvadesetak imena se stalno vrti po medijima crnogorskim i oni uređuju cjelokupnu kulturnu zbilju Crne Gore dajući joj ton i pravce njenoga kretanja, a lično radeći na svojoj materijalnoj podlozi bogaćenja i ništa više. Takve pojave u društvu Crne Gore oštro sam kritikovao u svojim tekstovima ukazujući na činjenicu da se ne radi o slučajevima već o ustaljenoj praksi koja prijeti da učauri razvoj Crne Gore i stavi ga pod kontrolu onih koji su na vlasti. „Otvorenost“ medija je zabrinjavajuća bez obzira što ih ima na broju prilično i stiče se utisak na osnovu njihove brojnosti da je stanje bolje, a u stvari je gotovo isto i partijski-stranački samo što je forma zadovoljena njihovom brojnošću. U Crnoj Gori mogu da objavljuju oni koji su u tim krugovima i klanovima porodičnim, malim dinastijama, političkim, stranačkim ili nekim književnim pa i nevladinim koji se iskazuju kao demoktarski nastrojeni, a u stvari su veoma strogo usmjereni na kontrolu onoga što se objavljuje. Samo onaj ko ima političku podršku taj ima moć, ostali moraju da se dodvoravaju i pohvalno pišu o reformama ili demokratiji u Crnoj Gori koji su u fazi prvih početaka. I na takve pojave reagovao sam kritički razotkrivajući uzroke njihovog nastanka i uvriježenosti. Dugo sam razmišljao o naslovu navedenog zbornika (ne)objavljenih tekstova-pisama. Možda je bio prihvatljiviji naslov „Pisma bez odziva“, „Pisma gluvima“, „Pitanja bez odgovora“, „Bez odjeka“ „Čekajući odgovor“, „Odjek u buretu vode“, „Klonirani ćutolozi“, „Glas u vodi“ i tako dalje! (Ne)objavljena pisma je možda bio najprihvatljiviji naslov kada je riječ o cjelini datih tekstova. Međutim, s obzirom da ima tekstova koji oštro kritikuju i prozivaju određene ličnosti ukazujući im da podržavaju brojne nezakonitosti kako u ustanovi gdje radim tako i u društvu Crne Gore onda je bio pogodniji naslov „Ćutolozi“, jer zaista oni su sve vrijeme ćutali i radili svoj posao, a preko svojih poslušnika i doušnika radili su šta su htjeli odnosno onemogućavali su svakoga onog koji im se suprotstavljao po bilo kom osnovu. A moguće da je najadekvatniji naslov „Skalp“-el! Na kraju, ipak sam se odlučio za naslov „Kodirani ćutolozi“, jer od govora sa druge zvanične strane nije bilo. Riječ o mojim tekstovima - pismima sa kojima javno reagujem, prozivam i ujedno pozivam nadležne faktore u državi Crnoj Gori da reaguju na anomalije, nezakonitosti i nepoštovanje pozitivnih pravnih propisa, a s druge strane ukazujem na brojne primjere drastičnog kršenja zakonskih propisa i neprimjeren način pritiska na pojedince, slobodoumne i nezavisne intelektualce i naučne radnike. Neobjavljeni djelovi iz pojedinih tekstova stavljeni su u zagradama, podvučeni ili boldovani u cilju lakšeg raspoznavanja i snalaženja čitaoca. Na ovom mjestu moram još jednom zahvaliti i posebno istaći veoma korektnu saradnju sa novinarima lista „ONOGOŠT“ naročito sa glavnim i odgovornim urednikom gospodinom Rajkom Zorićem, i uputiti veliku zahvalnost glavnom i odgovornom uredniku elektornskih novina IN4S.NET gospodinu Gojku Raičeviću, koji su imali razumijevanja za moje tekstove i problematiku o kojoj sam pisao. Ostale redakcije ili urednici objavljivali su ono što ih je u većini slučajeva interesovalo iz njihovog ugla, ipak, i njima se srdačno zahvaljujem. Smatrao sam da je neophodno objaviti i taj dio kao integralni tekst. Za pojednine tekstove-pisma smatrao sam da ih je potrebno unijeti kao neobjavljene, jer su opširnija verzija od one koja je dostavljena redakcijama listova. Kada se sagledaju tekstovi koje sam objavljivao ili djelovi neobjavljenih tekstova koji su ostali od strane urednika kao „nevažni“ ili pisma neobjavljena u potpunosti, može se konstatovati da je prevladavala odbojnost pojedinaca novinara i urednika ili blaže rečeno njihova nezainteresovanost da se piše o nekim političarima ili čak da se takve ličnosti zaštite i da se o njima ne govori u negativnom kontekstu, bez obzira što se o tim ličnostima pisalo u datom listu ili u drugim dnevnim listovima, ali samo da to ne bude od autora ovih tekstova. Bile su česte sugestije da „čitaoci“ nijesu „zainteresovani“ za datu problematiku ili da su zasićeni tekstovima o pojedinim političarim, da je deplasirana tema i tako dalje, a na drugoj strani se o tim istim političarima govorilo prilično afirmativno. Zašto nije bilo odgovora i reagovanja od strane onih koji su u tim tekstovima - pismima bili prozvani ostaje veliko pitanje, ali je sigurno da nijesu htijeli da se „talasa“ data ustanova a problemi u njoj da se amortizuju „radi mira u kući“ kako su pojedinci savjetovali. Njihovo ćutanje je bilo potvrda onoga na šta sam ukazivao pa su procijenili da je bolje ne odgovarati i sve će pasti u brzi zaborav. Dakle, politika ćutanja bila je njihov „(naj)bolji“ odgovor i time su smatrali da će bezbjedno ostati na funkcijama direktorskim što se i pokazalo tačnim. Uskraćen za odgovor nijesam imao drugu priliku niti mogućnost za dodatno reagovanje o datom problemu. Zavjera ćutanja od strane onih kojima sam upućivao pisma prozivajući ih i izlagao ih kritici u dobroj me je mjeri onemogućavala na ostvarivanju radnih zadataka i ugovaranju naučnih projekata. Pojedini mediji su prosto bili blokirani za moja pisma - tekstove, kao što je na primjer Pobjeda ili Publika-Republika koji ni pod kakvim uslovima nijesu htjeli objaviti bilo kakav tekst, a i kada se to ipak desilo bila je krajnja slučajnost pa se nije više ponovila. Vidjevši da moji tekstovi kod njih nemaju ama baš nikakvu prođu, barem što se tiče kritičkog sagledavanja problema u ustanovi gdje radim ili uopšte u društvu Crne Gore, a takođe nijesu pokazivali nikakvu zainteresovanost za objavljivanje naučnih radova ili njihovo prezentovanje široj čitalačkoj publici u vidu feljtona, odustao sam od daljeg slanja mojih tekstova. Gotovo dvije trećine tekstova-pisama od onih koje sam slao redakcijama listova u Crnoj Gori nije mi objavljeno. „Demokratska štampa“ i „nezavisna redakcije i novinari“ u Crnoj Gori na mojem primjeru pokazuju svu reformu i demokratičnost javnih glasila, slobode pisanja i javnog reagovanja pojedinaca koji ne pišu hvalospjeve o institucijama sistema, pojedinim političarima, ili o onima na vlasti u koaliciji ili u opoziciji. Treba istaći i činjenicu da ni u onom vremenu komunističke ideologije jednoumlja, partijske samodiscipline, slobodoumni i nepodobni, neposlušni intelektualci bili su na udaru vlasti, ako ne direktno a ono na indirektan način nije im omogućavano da objavljuju svoja reagovanja ili kritičko gledanje na stvari i pojave u našem društvu. Ovi sadašnji samo su promijenili formu, koja je tobože ostala za sve dostupna i slobodna u smislu objavljivanja, a s druge strane matrica je ostala ista, jer su novinari objavljivali samo ono što dođe „odozgo“ makar iz redakcije koja je revnosno odrađivala zadati cilj. Naglasiću da u navedenim tekstovima - pismima sa moje strane nijesu vršene nikakve intervencije, sem neznatno u dijelu interpukcije ili neke grube štamparske greške koja se pojavila tokom objavljivanja u dnevnoj štampi. Dakle, objavljena su onako kako su upućena redakcijama ili su neka data u skraćenoj verziji kao već objavljena a u navedenom zborniku data je originalna verzija teksta-pisma. Nastojao sam da u naslovu pisama stavim original naslova kako su tekstovi dostavljani, a u zaglavlju teksta data su kratka objašnjenja ili bolje reći informacije gdje je tekstpismo objavljeno i kome je sve poslato za objavljivanje. Naravno, još jednom napominjem da su svi tekstovi bili potpisani i date osnovne generalije u cilju objavljivanja. Da ne bih opterećivao tekst datim podacima u većini tekstova ostao je samo moj potpis i eventualno mjesto i datum kada je poslato za objavljivanje, a naravno u zaglavlju teksta dato je objašnjenje gdje i kada je navedeni tekst objavljen. Da iznesem još jedno moje kratko zapažanje, a to je da, na osnovu ukupnog uvida u navedena pisma-tekstove, posebno njihove naslove i argumentaciju koju sam iznosio, nijesam vjerovao da je ostao tako veliki broj neobjavljenih pisama, a da za njih nije bilo sluha od strane redakcijaurednika pojedinih listova u Crnoj Gori. Problematika u tim pismima potpuno je ignorisana. Zašto? Na kraju ovog predgovora smatrao sam da treba napomenuti poštovanim čitaocima da poslije objavljenog teksta-pisma nijesam htio davati nikakav komentar, iako sam to činio u svojim (za)bilješkama. Smatrao sam da bi bilo kakvo moje dodatno objašnjenje ili komentar teksta bilo suvišno ili bolje reći bilo bi jedna vrsta korigovanja i pravdanja onoga o čemu sam pisao. Takođe, nijesma htio davati bilo kakav uvod kojim bi čitaocu „objasnio“ ili sugerisao šta me je navelo da napišem dati tekst, jer sam smatrao da u gotovo svakom pismu vide se glavni razlozi zbog čega reagujem i problematika na koju ukazujem. Lična imena u nekim pismima su namjerno izostavljena, više iz razloga što nijesu među živima ili odavno nijesu u radnom odnosu. Poslije ovih tekstova postoji „nakanadna pamet „ kao mogućnost reagovanja i pravdanja od strane onih koji nijesu tada „mogli“ odgovoriti ili nijesu htjeli, jer su imali očekivanja druga i nadali se većim pozicijama pa su ćutali, a sada pošto su na izmaku snage, položaja i funkcija, nemaju više nadu pa će možda pokušati da opravdaju tadašnje ćutanje ili će „demantovati“ svojom naknadnom „argumentacijom“ i pameću ono o čemu sam iz svih ovih godina temeljno kritikovao. Upravo iz tih razloga izostavio sam nekoliko tekstova-pisama koja su napisana odmah poslije objavljivanja čekajući da prozvana osoba reaguje. Možda će biti prilike da se i ti tekstovi objave onako kako su i napisani nekada bez ikakvih izmjena, a posebno za one koji tada nijesu htjeli reagovati ali jesu uputili izvjesne primjerdba novinaru ili redakciji povodom objavljivanja mojih tekstova. Dr Momčilo D. Pejović (1) Objavljeno: „POKRET“ - Podgorica, septembar 1991. godina. OTVORENO PISMO Poštovani druže Uredniče, Molim Vas da objavite ovo moje pismo kojim tražim odgovor na neka iz niza važnih pitanja koja se tiču mene i ustanove u kojoj radim, a u kojoj je, skoro će godina dana, blokirana informisanost jednog dijela naučnih radnika Istorijskog instituta, posebno se to odnosi na asistente navedene ustanove. Jedini način je da se ovim putem obratim i zatražim od odgovornih u Institutu, kao i od nadležnih ustanova, da me informišu o bitnim pitanjima kako egzistencijalne prirode tako i pitanjima iz djelokruga naučnog rada Instituta, statusa i perspektive Instituta, statusa asistenata koji rade na izradi disertacije ili su u završnoj fazi, planovima, programima, ciljevima i zadacima Instituta, finansijama i finansiranju odobrenih ili neodobrenih projekata za ovu i iduću godinu, naučnim istraživanjima u domaćim i stranim arhivima kao osnovom naučnog rada, službenim i neslužbenim putovanjima, stručnim i nestručnim usavršavanjima, Redakciji za Istoriju Crne Gore, postavljanju šefova, načelnika i sekretara, unutrašnjoj organizaciji i reorganizaciji, kao i nizu drugih ne manje važnih pitanja o kojima je neophodno informisati sve radnike, a posebno one koji stvaraju dohodak i na čijim leđima se nalazi prekobrojna administracija. Uz sve navedeno valjalo bi postaviti pitanje raspisivanja konkursa za izbor-reizbor direktora Instituta, (krajem jula ističe mandat sadašnjem direktoru). Odgovorni i nadležne službe u Institutu za sada i u dogledno vrijeme ne nalaze za shodno da postave na dnevni red barem neka od tih pitanja, najvjerovatnije iz razloga što bi suočavanje sa brojnim problemima u Institutu nekoga od nadležnih moglo navesti na ozbiljno razmišljanje da se stanje u ovoj naučnoj ustanovi u tolikoj mjeri iskomplikovalo da zahtijeva neodložno i maksimalno angažovanje rješavanja naraslih problema. Ni pismeno obraćanje asistenata Instituta (sa potpisom sedmorice asistenata)* Predsjedniku crnogorske Vlade i Ministru za kulturu i nauku, kao i prijem na razgovor kod ministra nije dao neke vidljivije rezultate, sem obećanja da će se ta pitanja rješavati. Vjerovatno da su nadležni u Crnoj Gori zauzeti rješavanjem niza pitanja, kako privrednih tako i političkih, ali brojni problemi u Institutu ne mogu trpjeti odlaganje za neku drugu priliku. Smatram, a i zakon mi dopušta, da imam pravo na blagovremeno i istinito informisanje u ustanovi u kojoj radim, a razlog više je i činjenica da nadležni u Institutu i Republici zahtijevaju da se ispoštuju rokovi i ugovorene obaveze, posebno asistenata. Pitam vas kako se mogu ispunjavati radne obaveze kada nema uslova za rad, a nemate pravo na informaciju od koje zavisi vaš dalji rad, uz sve to lični dohodak se ne prima ima već tri mjeseca. Da li je Institut kao naučna ustanova potreban i da li su potrebni naučni radnici u njemu, čiji rezultati, mada dosta skromni, ipak se ne mogu zanemariti. Da li je potreban podmlađeni naučni kadar u postojećem broju i strukturi u koji je društvo ulagalo izvjesna sredstva, koja su bila prilično skromna, pitanja su o kojima želim da blagovremeno budem informisan i sasvim je normalno što sam zabrinut za stanje u Institutu kao i za svoj status u njemu. Da li će neko smoći snage da odgovori na barem dio pitanja koja su se već morala naći na dnevnom redu Instituta? Oni koji stavljaju svoj potpis i pečat na odluke i rješenja snose i punu odgovornost za njih. Mr. Momčilo D. Pejović Asistent u Istorijskom institutu *Asistenti: Momčilo D. Pejović, Milan Bajović, Radoslav Raspopović, Senka Babović, Vukajlo Gluščević, Radojica Luburić, Dragana Radojičić. (2) Objavljeno: „Pokret“ - Podgorica, decembar 1991. godine. JOŠ JEDNO OTVORENO PISMO ISTORIJSKOM INSTITUTU Poštovani druže Uredniče, I ovoga puta Vam se obraćam i molim da objavite i ovo moje pismo u vašem listu. Nadam se da ćete mi izaći u susret i zahvaljujem na ustupljenom prostoru. Prošlim pismom očekivao sam da ću, ipak, probuditi barem naučnu savjest naučnih radnika u Istorijskom institutu kao i odgovornih lica u toj ustanovi, a tako i odgovornih i zaduženih da se brinu o stanju u Institutu. Međutim, ostao sam bez odgovora. Da li se to može tumačiti kao potvrda takvog stanja u Institutu, a istovremeno prećutno solidarisanje sa takvim stanjem od strane odgovornih ljudi i faktora u Republici?! Normalno je očekivati da se stanje u Istorijskom institutu odražava u izvjesnoj mjeri na razvoj crnogorske istoriografije, koja ne samo da nije na zavidnoj visini nego se ne nalazi ni na uzlaznoj liniji (barem što se tiče istorije kao nauke i razvoja istorijske misli u njoj). Nijesam razočaran time što sam ostao bez odgovora, jer poznajući prilike u Institutu za posljednjih deset godina teško da se mogao iznuditi bilo kakav odgovor. Međutim, smatrao sam da će neko od naučnih radnika, sa zvanjem naučnog savjetnika, smoći snage da iznese dio istine o devetomjesečnom komatoznom stanju, najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori Istorijskom institutu. Posljednje dvije godine dana rada najodgovornijih ljudi u Institutu rezultat su navedene dijagnoze, a za sada od odgovornih u Institutu i Republici nema izgleda - nagovještaja da se počne sa primjenom neophodnih lijekova-terapijom. Ni dva razgovora sedmorice asistenata (magistara nauka) sa Ministrom prosvjete i nauke nijesu rezultirala rješenjem za izlazak iz teškog i svakim danom pogoršavajućeg stanja u Institutu.* Naprotiv, neka razmišljanja Ministra prosvjete i nauke imala su prizvuk da do proljeća ostane isto lice za direktora Instituta, na što smo bili kategorično protiv takvog ili njemu sličnog rješenja. Da je vlast - vlast i najveća slast pokazalo se na primjeru isteklog trećeg mandata direktoru Instituta, pa od jula do danas i dalje vrši funkciju direktora mimo svih zakona a na osnovu tzv. usmenog postavljenja od strane Ministra prosvjete i nauke, prkoseći protivljenju većine naučnih radnika u Institutu. U Institutu i dalje teče rad na ostvarivanju radnih zadataka bez arhivskih istraživanja (možete pretpostaviti o kakvom je radu riječ), održavaju se sjednice Naučnog vijeća bez obavještenja o rezultatu – sadržini tih sjednica, a zabranjen je svaki uvid u bilo koja akta Instituta, nema finansijskih izvještaja i tako dalje. Da je dara prevršila mjeru pokazuje zahtjev za sticanje zvanja naučnog saradnika-doktora nauka bez rukopisa doktorske teze, a na osnovu nekih radova i vjerovatno radnog staža! Na takav zahtjev članovi Naučnog vijeća nijesu reagovali i odredili su recenzente koji su na potezu. U Institutu se i dalje radi po staroj navici - ne protivi se onima koji su te primili, „dali stan“, a nekima šefovstvo. Ako je to cijena zbog koje bi neki bili poslušni aparat za učvršćivanje vlasti ovih drugih onda ih moram teško razočarati, jer sam nepomirljivi protivnik, pored ostalog, ugrožavanja ličnog dostojanstva čovjeka. Poštujući čitaoce nemam namjeru da iznosim mnogo primjera koji su u praksi odgovarajućih ljudi Instituta, posebno u posljednje vrijeme. Naglasiću da bi birokratija, koja u naučnim krugovima nije bez korijena, potpisniku ovog pisma - realno je očekivati - mogla uručiti radnu knjižicu kao višku naučnih radnika, a koji će za par mjeseci predati rukopis doktorske teze. Titograd, 17. 10. 1991. godine Mr. Momčilo D. Pejović, Asistent u Istorijskom institutu Crne Gore * Ministar prosvjete i nauke prof. dr Predrag Obradović. (3) Objavljeno: „Pokret“, Podgorica, 30. marta 1992. godine. Poštovani gospodine Uredniče, Molim Vas da mi objavite dopis u vašem listu, a ja ću snositi punu odgovornost o svemu što je u njemu napisano. N I N A N E B U N I N A Z E M LJ I ! Da bi nešto moglo postojati i istovremeno ne postojati do sada u nauci nije poznato, barem što se tiče prirodnih nauka. Međutim, u društvenim naukama, govoru dnevnih političara i njihovim izjavama, tumačenjima pojedinih pravnika u cilju potvrde ili negiranja nečega, do današnje svakodnevice pune strepnje i neizvjesnosti moguće je i tako nešto da „postoji i ne postoji - ni na nebu ni na zemlji“! U Crnoj Gori, u njenoj političkoj i privrednoj zbilji, daleko od riječi dobrostojećoj situaciji (posebno u privredi), u nizu reformi koje se sprovode u političkoj, privrednoj, društvenoj i prosvjetnoj oblasti, a sve u cilju da se država izvuče iz ni malo zavidne situacije, u pojedinim institucijama (naučnim) dešavaju se neke, meni, čudne pojave tako drastične da se moraju iznijeti na svjetlost dana u cilju njihovog razjašnjenja - otklanjanja. Primjer takvog stanja postojanja - nepostojanja, u kojima i tihi povjetarac dušebrižnika nad naučnim ustanovama može ih koštati opstanka, jeste Istorijski institut, nekada Socijalističke Republike Crne Gore, sada Republike Crne Gore. Nije davno bilo da sam u dva otvorena pisma upućena Istorijskom institutu, objavljena u listu „Pokret“, dao sliku tadašnjeg stanja u toj naučnoj ustanovi, naravno i ja i javnost ostali bez odgovora. Daleko od toga da opet pišem o sada još težem stanju u toj ustanovi, kako u pravnoj, finansijskoj, administrativnoj i arhivskoj službi tako i u naučnoj oblasti, tajnih sjednica Naučnoga vijeća o čijim odlukama i zapisnicima asistenti i jedan doktor nauka nemaju mogućnosti da se zvanično informišu ili da im se daju uz revers na uvid, jer važi naređenje dr Jovana R. Bojovića (nema podataka o naređenju u pisanoj formi, već usmeno naređenje prenijeto od strane službenog lica) još uvijek nezvaničnog direktora Istorijskog instituta (u produženom mandatu). U pravnom pogledu Istorijski institut kao najstarija naučna ustanova u Crnoj Gori pripada Republici i to se ne može sporiti. Međutim, faktičko stanje u toj ustanovi kazuje da nagomilani problemi trebaju biti predmet veoma ozbiljnih rasprava i razgovora kako u samoj ustanovi tako i na relaciji ustanova Institut - Univerzitet - Ministarstvo prosvjete i nauke, pa do Predsjednika Vlade, a ako zatreba i širih naučnih krugova i istaknutih istoričara i javnih i kulturnih radnika. Do danas tako ozbiljnih razgovora nije bilo, već se prećutno prelazilo preko niza upozorenja, pismenih i usmenih, od strane asistenata, koja su upućivana i misitru i najodgovornijima u Republici. Svi naši napori ostali su bez ikakvih rezultata, evo će skoro godina dana. Dokle i kako? Kažu da treba čekati da se usvoji Zakon o Univerzitetu, koji će po njihovom mišljenju sve riješiti. Na osnovu svega do sada što se preduzelo ne mogu biti u to siguran. Dakle, Istorijski institut postoji i ne može biti dileme. Praksa u Institutu i prema njemu, sasvim nešto drugo pokazuje da interesovanje za njegovo postojanje veoma slabi, blago rečeno; prema sadašnjoj situaciji i aršinima kojima se mjeri njegov rad, perspektiva za njegov budući rad je na staklenim nogama. Zašto? Kako i u ime čega i koga da jedno lice, dr Jovan R. Bojović kao „zamoljeni“ direktor Instituta do ne zna se kada, ima pečat, potpis, finansije, nekolika telefona, dvije kancelarije, aparat za fotokopiranje, novac za putovanja i opremanje kancelarije, novac za štampanje njegovih rukopisa i tako dalje, sve je u njegovim rukama, a ostali naučni radnici na drugoj strani ne mogu dobiti makar olovku ili papir za kucanje. Pa dokle tako i u ime čega!? Ko može sada tvrditi da faktički stanje u Institutu odgovara pravnom stanju društvene ustanove. Da li je to privatizacija te ustanove od strane jednog lica, ja se moram upitati, i Vas pitam? U posljednjem otvorenom pismu upućenom Institutu moj nagovještaj da mi se poslije svega rečenog može desiti da mi uruče radnu knjižicu de fakto se nije ostvario, ali se desilo da u odobrenim sredstvima za produženje vremena doktorske teze znatno su uskraćene finansije, mada se uz moj dostavljeni prigovor to može tumačiti kao slučajnost pod uslovom da se usvoji. Moram priznati da sam dobro i pošao za razliku od dvojice mojih kolega čiji projekti za finansiranje nijesu prošli (prvi krug od kojih je jedan doktor nauka iz razloga „da nema stava Naučnoga vijeća“ (a naveo sam šta je sa Naučnim vijećem i zapisnicima). A da ne nabrajam šta se radi sa recenzijama i zvanjima asistenata, odvelo bi me daleko. I još mnogo toga iz prakse Instituta. Od odgovornih u Institutu i zvaničnih u Republici nigdje niti čuh ni pročitah jasan i odlučan stav da je Institut potreban, da će se za njega naći i obezbijediti sredstva trajnijeg finansiranja. Međutim, za razliku od Instituta, Arhiv za radnički pokret, u posljednja tri mjeseca redovno obezbeđuje sredstva za lične dohotke, a njegov pravni status nije još riješen: čas je u sastavu Instituta a čas nije, po želji i potrebi nečijoj.* Smatrao sam da ljudi koji se bave naukom nemaju potrebe, a kamoli vremena da se bave administrativnim zavrzlamama, niti poslovima iz domena drugih službi i lica, koji su po službenoj dužnosti obavezni da to obavljaju makar korektno i profesionalno. Kako se baviti naukom u ustanovi u kojoj ti ne daju (pružaju) najosnovnije uslove za rad, a ta ustanova pravno postoji - faktički je sve u rukama jedne osobe „zamoljenog“ da bude direktor do možda boljih dana ili do još jednog mojeg pisma, ali iz druge neke ustanove, valjda ne sa Zavoda za zapošljavanje! Sve je moguće!? Iznenađenja nema!? P. S. Nije mi poznato da danas u svijetu postoji država koja nema ustanovu-institut u kojoj se naučnici bave-proučavaju istoriju svoga naroda i drugih naroda, ili da nijesu zainteresovani i da ne čine velike napore u cilju obezbjeđivanja trajnijih izvora za finansiranje projekata u interesu što boljeg upoznavanja svoje prošlosti zarad njene budućnosti. Titograd, 31. 03. 1992. godine Pejović Mr. Momčilo D. *Arhiv za Radnički pokret izvjesno vrijeme bio je u sastavu Istorijskog instituta, sve do početka posljednje decenije XX vijeka. (4) Objavljeno: „Onogošt“, Nikšić, broj 15, od 30. 10. 1993. godine, str. 2. OTVORENO PISMO MINISTRU PROSVJETE I NAUKE PROF. DR PREDRAGU OBRADOVIĆU Gospodine Ministre, Nijesam u mogućnosti, poslije svega što sam doživio u posljednje dvije godine dana u Istorijskom institutu da i dalje strpljivo čekam na rješenja i da obijam pragove raznih ustanova kako bih na vrijeme mogao izvršavati svoje radne obaveze. Smatram da ste u potpunosti informisani o svemu u Institutu pa i o mojim problemima i njihovom rješenju. Rekao bih da me je izdalo strpljenje da čekam na vaša obećanja da će se u Institutu sve riješiti kako valja i trebuje i da se sa novim projektima ide dalje pod uslovom da se doktorira, a da se za svoj status ne treba da brinu oni koji ispune te uslove. Kako koji dan i mjesec pa evo počele i godine da odmiču u mome slučaju ništa se nije izmijenilo, a bogme ni u Institutu kao naučnoj ustanovi nema boljitka. Stekao sam utisak da doktorske teze su bile nekome obaveza, jer ima onih koji nijesu magistrirali, a bogme nekome će biti veliko pokriće za nove projekte i ugodniju budućnost i preporuka u smislu „sva vrata su mu otvorena“. Kada sam ja u pitanju ni zakonom propisano ne mogu dobiti već ga teškom mukom moram izboriti. Ne znam šta je u pitanju, a vjerovatno mi kičma nije savitljiva ili je po srijedi partijska pripadnost, jer ne pripadam ni jednoj političkoj partiji. S obzirom na činjenicu da se dolaskom vršioca dužnosti za direktora u Istorijskom institutu, ipak, ponešto izmijenilo i pokrenulo i to treba cijeniti, moram reći, ipak, da to nije ni izdaleka u onoj mjeri u kojoj bi bilo potrebno da se stanje u toj naučnoj ustanovi izmijeni, poboljša i reorganizuje. Bez potrebe da brinem za svoj budući status u Institutu, barem prema rezultatima rada i izvršenim obavezama prema Ministarstvu, ja sam prinuđen da obilazim nadležne u Ministarstvu, od jednog do drugog da idem i utvrđujem gdje je to zapelo, u čemu je problem da se moj projekat ne može ugovoriti. I tako svaki dan prolaze mjeseci, a ja primam lični dohodak bez ugovorenog projekta. Ne bi to bilo ništa neobično za ovu državu da pojedinci primaju plate za nerad, ali u mojem slučaju moglo bi se nekome obiti o glavu kada dođe kraj kalendarske godine da se polože računi realizacije radnih zadataka za 1993. godinu. Moglo bi se desiti da mi na kraju godine kažu „nemaš ugovoreni projekat“ i ostadoh neraspoređen, bolje reći bio bi to veoma vješt način da me se riješite. Shodno vremenu u kojem smo danas u državi pa i u Institutu, bojim se da nekom na um ne padne da doktore nauka proglase tehnološkim viškom ili neraspoređenim, pa i da se ja nađem na takvoj listi!? Može li se desiti da period koji izučavam ne bude predviđen nekom budućom reorganizacijom Instituta?! Kada će doći na red pitanje statusa Istorijskog instituta i u njemu nagomilanih problema od predhodne dvije godine, a i mnogo još od ranije. Istorijski institut ima svoju svrhu, značenje, mjesto i ulogu u javnom, kulturnom i naučnom pogledu u Crnoj Gori, a neophodno bi bilo da ima posebno značajnu ulogu u istraživanjima istorijske prošlosti crnogorskog naroda. Smatram da bi Ministarstvo prosvjete i nauke i Vi kao ministar, a donekle i Vlada Republike Crne Gore morali biti mnogo zainteresovaniji i ažurniji kada je u pitanju Istorijski institut. Koliko još treba vremena da protekne da se počne to pitanje rješavati ili kada će se konačno rješavati? Kada će uslijediti raspisivanje konkursa za direktora Instituta? Da li se još uvijek čeka na usaglašavanje zakona ili će se to pitanje rješavati po Vašem nahođenju? Da li se čeka na poželjnog direktora? Smatram da se dosadašnji način rješavanja i vrijeme koje je proteklo bili su u funkciji odugovlačenja čekanja da dođe „novi“ direktor. Pitanje rješavanja ne samo direktora Instituta, kao i mnoga druga pitanja ne bi smjelo da bude na posljednjem mjestu na listi Ministarstva prosvjete i nauke, jer je to pitanje od prioritetnog značaja. Valjda nećete dozvoliti da Vam se prebaci kako tražite poželjnu ličnost iz svoje stranke ili onu ličnost koja će uskoro steći „uslove“ za budućeg direktora. Da ste htjeli mogli ste raspisati konkursa, a Vi to nijeste učinili, a kako stvari stoje još će se sa tim čekati, opravdanja za Vas tu nema. Zašto se Istorijski institut zaobilazi od strane odgovornih faktora i zašto se o njemu ne čuje ni jedna jedina riječ, kao i da ne postoji, na Vama ostaje da se izjasnite i vjerovatno konačno se odlučite da li će i dalje ta naučna ustanova stvarno egzistirati ili će biti na rubu opstanka kao sada bez osnovnih uslova za normalno obavljanje radnih zadataka. Namjera mi je bila da Vam saopštim ono što mi nijeste dozvolili u dva navrata da Vam kažem, a ujedno i da Vas upitam do kada ću ja morati da sve svoje obaveze u potpunosti izvršavam bez obaveza i odgovornosti sa vaše strane. Do kada će trajati embargo - na moj projekat „Školovanje crnogorske omladine u Rusiji...“? Cijenim vaše napore koje ulažete da se riješe određeni problemi u prosvjeti i nauci, ali vaši rezultati i ažurnost u rješavanju pojedinih pitanja i problema u Istorijskom institutu nijesu za pozitivnu ocjenu, barem prema onome što ste do sada učinili.* S poštovanjem, Dr Momčilo D. Pejović, Viši istraživač u Istorijskom institutu Crne Gore * P. S. Evo i jednog mog pitanja tadašnjem Ministru prosvjete i nauke prof. dr Predragu Obradoviću, prilikom gostovanja u Pobjedi, a objavljeno na njenim stranicama 11-12, od nedjelje, 31. oktobar 1993. godine, kada su čitaoci imali rijetku priliku da postave pitanje putem telefona. Pitanje dr Momčila (D.) Pejovića: „O Istorijskom institutu, najstarijoj naučnoj ustanovi u Crnoj Gori, u javnosti se gotovo ništa ne čuje niti se na višim nivoima o njemu nešto preduzima, barem u posljednje dvije godine, a poznato je da stanje i uslovi rada u ovoj ustanovi nijesu baš takvi da se u njemu ne bi trebalo angažovati Ministarstvo i Vlada. Kada namjeravate preduzeti nešto da Istorijski institut dobije svoje mjesto i ulogu koja joj pripada u društvu? Odgovor prof. dr Predraga Obradovića: „Ministarstvo za prosvjetu je pripremilo mrežu naučnih instituta u Crnoj Gori. Taj koncept ćemo predložiti Vladi. Što se tiče Istorijskog instituta njemu predstoji korjenito preispitivanje njegove koncepcije. To se odnosi i na neke druge institucije iz oblasti prosvjete i nauke koji su postavljeni na pogrešnim nogama“. Navedenom odgovoru ne treba nikakav komentar posebno iz razloga „korjenitog preispitivanja njegove koncepcije“!!! (5) Objavljeno: „Liberal“, Cetinje, 19. februar 1994., br. 12, str. 8 Istorijski institut Crne Gore P O D U P I R A NJ E O D O Z G O (O najstarijoj naučnoj ustanovi u Crnoj Gori ne brinu ni Ministarstvo prosvjete i nauke, ni Vlada, ni Republika) Istorijski institut Crne Gore je ustanova koja u ovim teškim vremenima i reformama nikako ne uspijeva da stane na noge. Osnivač Univerziteta, a sada njegova članica-jedinica, još nema jasno definisan status. Istorijski institut i postoji i ne postoji. Sve zavisi šta kome od zvaničnika odgovara. Ustanova fizički postoji. U njoj radi izvjestan broj naučnih radnika i administrativaca. Naučno vijeće se okuplja dva ili tri puta godišnje, zavisi kad kome treba. Pojedini naučni saradnici, koji sačinjavaju Naučno vijeće, dolaze na sjednice kad im je volja, a bogme neki ne dolaze ni kad se mole da prisustvuju. Neki članovi Naučnog vijeća poodavno su podnijeli ostavke, a sada o tome niko ni riječi. I, umjesto da se neko od Ministarstva prosvjete i nauke, Vlade i Republike Crne Gore, zabrine nad sudbinom najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori, ili zapita šta se to dešava u njoj i može li u takvim uslovima da se odvija naučnoistraživački rad, svi se ponašaju kao da ih se to uopšte ne tiče. Nikako da se zauzmu i riješe njegovo finansiranje, kadrovsko podmlađivanje, izbor direktora... Ni od naučnih radnika iz ove ustanove, makar onih najstarijih po naučnom stažu, niko da se glasne. Z G R A D A Ž E LJ N A K R E Č A Uzaludna su bila moja ukazivanja na brojne probleme u ovoj ustanovi u kojoj radim više od decenije. Nekoliko pisama, koja sam objavio u protekle tri godine, nikoga ne zabrinjavaju. Nikako da odgovorne pokrenu iz mrtvila i da se zapitaju šta je sa tom ustanovom i ljudima u njoj, da li istorijsku nauku treba razvijati u Crnoj Gori...? Uslovi rada u ovoj naučnoj ustanovi su izuzetno loši. Zgrada nije krečena ko zna od kada. Neki kažu od njihovog dolaska u Institut. Dakle, skoro 30 godina. Pojedine kancelarije se uopšte ne čiste, pa prjeti ozbiljna opasnost da radnici obole od neke zarazne bolesti. Pokušaji Ministarstva prosvjete i nauke i zamjenika direktora Instituta, poslije smjene direktora Instituta, da nešto izmijene, imali su privremeni karakter. Stanje je ostalo nepromijenjeno. Kasnije su ga svojim mjerama i maćehinskim odnosom prema pojedincima znatno pogoršali, pružajući, makar prećutno, podršku onima koji se najmanje bave onim radi čega su ovdje. Zarad čijih interesa Ministarstvo prosvjete i nauke, Valdu Republike Crne Gore i Republiku ne interesuje najstarija naučna ustanova u Crnoj Gori? Biti na čelu jedne Republike, a ne pokazivati interesovanje za njen razvoj, unapređenje naučnoistraživačkog rada, kadrovskog osvježenja, itd., teško se može pravdati nekim prečim poslovima. A riječ je o ustanovi koja ima svojih zapaženih rezultata. Z A V J E R E N I Č K O Ć U T A NJ E Šta je mislio gospodin ministar prosvjete i nauke kada je rekao da Istorijskom institutu predstoji „korjenito preispitivanje koncepcije“, ovom prilikom nećemo pretpostavljati. Međutim, moramo naglasiti da je takva namjera u najmanju ruku neodgovorna i znači nepoznavanje prošlosti Crne Gore i njenog naroda. Računske operacije su moguće u matematici, posebno one kada treba nešto skratiti ili proširiti, ali u istorijskoj nauci one su u najvećem broju slučajeva pogrešne i čak pogubne ne samo za istraživača i naučnika, nego idu na štetu samog naroda, u ovom slučaju crnogorskog. Sa takvim pristupom i načinom razmišljanja nije moguće organizovati naučni rad u Istorijskom institutu. O brizi Ministarstva prosvjete i nauke za postojanje Istorijskog nstituta, pored ostalog, svjedoči i dopis u kojemu daje odgovor na zahtjev radnika Instituta: „...Istorijski institut još uvijek nije konstituisan kao državna ustanova“! Dakle, kada je potrebno Istorijski institut postoji, i obratno - on ne postoji. „ Nije konstituisan“! Kako odgovara u datom trenutku i zavisno kome je upućen odgovor. Čovjek zaista treba da bude srećan pa da na svoje predloge i zahtjeve dobije odgovor od uvažene gospode iz Ministarstva prosvjete i nauke - Sektora za nauku. Na moju „veliku žalost“ ja nijesam imao tu „sreću“ da me dotična gospoda udostoje jednim odgovorom na desetak mojih zahtjeva, prigovora, obavještenja... Pretpostavljam, zbog mog kritičkog sagledavanja stanja u Institutu. Dokle će trajati njihova zavjera ćutanja? Kako da se tumači posljednji dopis u kojemu, pored ostalog, priznaju da su nedovoljno finansirali naučno-istraživački rad? Kada to konstatujete, moram Vas podsjetiti na moje zahtjeve i vaše zahtjeve i dopise da se ispoštuju svi rokovi predviđeni ugovorom sa onima koji nijesu magistrirali do 28. godine života, odnosno doktorirali do 35. godine. Ali, sve se završilo po onoj narodnoj „tresla se gora rodio se miš“. Jer, treba zaštititi one koji će teško i za naredne dvije ili više godina ispuniti ugovorene obaveze. Da nijesu prethodnim Ugovorima pogođeni neki „moćnici“ ili neki koji imaju debelu hladovinu, sve bi se svalilo na siromaha čovjeka. Nameće se pitanje: da li su htjeli nekoga zaplašiti, a neposlušne istjerati sa posla, ukoliko zaista ne ispune ugovorene obaveze? POSLUŠNI NERADNICI Na posljednjoj sjednici Naučnog vijeća Istorijskog instituta veoma stidljivo spomenuti su „specifični slučajevi“. Vjerovatno da postoje, a po toj analogiji, i „specijalni status“ pojedinih naučnih radnika u Istorijskom institutu. Čemu vodi takav neozbiljan i neodgovoran odnos? Ili, kako tumačiti u istom dopisu „...izuzetak mogu biti samo istraživanja za koje zajednički ocijenimo da postoji interes...“! Pa, valjda, o istorijskim temama neće da odlučuju matematičari ili inženjeri?! Rečeno je i da je naučni rad u cilju izrade doktorske disertacije privatna stvar! Kako li ste vi, koji to govorite, radili doktorske teze, ko vam je davao lični dohodak i u isto vrijeme finansirao projekte? U Istorijskom institutu nerad ima veću vrijednost od rada čiji su rezultati vidljivi i ozvaničeni. Važnije je ne raditi ništa a biti poslušan. Moj danonoćni dugogodišnji rad sada je pretvoren u rukopise magistarske i doktorske disertacije za koje nama interesovanja od strane ove ustanove u kojoj radim, niti od Ministarstva prosvjete. One koje nijesam htio moliti, klanjati im se, podržati ih u njihovoj osvetoljubivosti i pohlepi, sada nastoje da me uspore, kada mi već ne mogu spriječiti dobijanje naučnog zvanja naučnog saradnika. Od juna 1993. godine proteže se moj zahtjev za dobijanje naučnog zvanja. A znam koji su ih trkom dobijali, sve u zavisnosti čiji si i kome pripadaš. Za izvjesne ima dovoljno novca za objavljivanje bilo čega samo da se objavi. Prema logici stvari realno bi bilo očekivati od odgovornih da budućeg direktora Istorijskog instituta „rukopoloži“ neko iz Ministarstva prosvjete i nauke, po njihovoj mjeri i želji. Neka se i to desi, ne bi me iznenadilo. Volio bih da me demantuju. Završio bih krilaticom: VIVAT, FLOREAT, CRESCAT - NERAD NAŠ! (6) Objavljeno: „Liberal“, Cetinje, 7. maj 1994., broj 23, str. 2. Istorijski institut „R U K O P O L A G A NJ E“ D I R E K TO R A (Do kada će trajati eksperimentisanje sa ovom naučnom ustanovom?) Sve nam je postalo normalno „jer su nam sankcije za sve krive“. Dakle, sve je normalno i ništa nije neobično, a opet smo „nezadovoljni“ i tražimo „pravdu“?! Jedna od ustanova u kojoj je sve „normalno i (ne)obično“, je i Istorijski institut Republike Crne Gore. Ministarstvo prosvjete već poodavno radi protiv potpisnika ovog pisma, inače zaposlenog u Istorijskom institutu, jer se ne uklapa u okvire njegove „koncepcije“ budućih „reformi“, pa mu za uzvrat stalno ponešto traže kao dopunu izvještaja ili programa rada i nikad nijesu zadovoljni dopunama, jer „ne ispunjavaju“ njihove „uslove“. Kao kruna neispunjenih uslova je dopis Ministarstva prosvjete i nauke - Sektora za nauku, u kojem se odbija moj projekat “Školovanje crnogorske omladine u srednjim, na višim i visokim školama u Rusiji....“, jer doktor istorijskih nauka, naučni saradnik, nema „koeficijent od 30 poena“ koji se traži od rukovodioca projekta. Šta je sa predhodnim članovima navedenog Pravilnika, to se ne tiče istoga Ministarstva, niti ih interesuje stav Naučnog vijeća ustanove koja je prihvatila projekat! Ko li je po njihovoj procjeni taj koji je „kompetentan“ za problematiku školovanja i obrazovanja crnogorske omladine u inostranstvu u XIX vijeku pa do kraja druge decenije XX vijeka, ako nije onaj koji se tom problematikom bavi više od jedne decenije? Sasvim je jasno da se žele osloboditi doktora istorijskih nauka, jer je neposlušan, a zadržaće one koji mirno posmatraju šta se radi u Institutu, a koji nijesu ni magistrirali ili doktorirali. Sili moćnika u Ministarstvu prosvjete i nauke i Sektoru za nauku nijesam u mogućnosti da se oduprem. Njihovi „super recenzenti“ za projekte neposlušnima kroje kapu ostavljajući ih bez projekta - odnosno bez posla, eventualno zagarantovani lični dohodak. Istorijski institut ima višak doktora nauka, a na drugoj strani je manjak onih koji su poslušni i ne treba da se bave naukom niti da doktoriraju ili da ispunjavaju radne obaveze. Istorijski institut Crne Gore konačno je dobio i novog (V. D.) direktora, trećeg po redu u posljednje dvije i po godine i to baš od ovog istog Ministarstva prosvjete i nauke! Ministarstvo je zapravo dalo predlog Vladi, koja ga je pihvatila. Rekli bismo „ništa neobično“ za ove uslove. Da li će se konačno odahnuti sada, postavljanjem (V. D.) direktora, i da li će potpisnik pisma, naučni saradnik, konačno biti udaljen, jer nema ugovoren projekat iz razloga „što ne ispunjava uslove za rukovodioca pojekta po čl. 9, Pravilnika o korišćenju sredstava za naučne djelatnosti“? A šta je sa onima koji apsolutno ne ispunjavaju nikakve naučne preduslove, a projekti im se produžavaju, radno mjesto im je zagarantovano? Za postavljanje direktora bile su potrebne dvije godine. Moj projekat je čekao na odgovor isto toliko i „normalno“ odbačen. Mora se priznati da je Ministarstvo prosvjete i nauke - Sektor za nauku - vrlo „efikasno“ kada su u pitanju pojedinci! Postaviše V. D. direktora i čestitaše nam, bez pitanja, konsultacija, bez konkursa koji je zakonom predviđen. Priznajem da ne poznajem pravnu regulativu za ovakve slučajeve i tu sam laik. Ali, poznato mi je da je u ovoj naučnoj ustanovi sve tumačeno shodno potrebama i uslovima onih kojima je takvo stanje odgovaralo u Institutu. Ali, neka je barem jedno pitanje „riješeno“ postavljanjem direktora, makar i „trajno“ nemam ništa protiv. Samo da se sa ovom praksom rješavanja pitanja i problema ne nastavi i dalje, čekajući po dvije godine. Moja očekivanja (objavljeno u listu „Liberal“ od 19. februara 1994.) da će Ministarstvo prosvjete i nauke „rukopoložiti“ budućeg direktora Istorijskog instituta pokazala su se tačnim, mada nijesam očekivao da će trajati pet minuta. Ipak, i dalje vjerujem da nauku treba ostaviti naučnim radnicima, bez uplitanja politike ili dirigovanja. U protivnom nauka gubi svoj smisao i cilj i postaje forma za zadovoljavanje dnevnopolitičkih potreba. Ostaje mi stoga da postavim dva pitanja: do kada će trajati eksperimentisanje sa Istorijskim institutom od strane Ministarstva prosvjete i nauke, i da li će doktori nauka (istorijskih) biti na Zavodu za zapošljavanje, a poslušnici imati zagarantovana radna mjesta? Dr Momčilo D. Pejović (7) Objavljeno: „Monitoru“ - Podgorica, 17. 11. 1995., str. 2-3. TRAŽIM ODGOVOR NA MOJ DOPIS (Pismo ministru prosvjete i nauke) Običan svijet, narodski rečeno, očekuje od ljudi na najodgovornijim dužnostima u ministarstvima da se ponašaju u najmanju ruku korektno, poštujući ličnost onih koji se obraćaju za pomoć. Očekuju, čak, da im se pruži savjet, pravna pouka i tome slično, kako bi došli do ostvarenja onog za šta se obraćaju. Najveći broj ljudi upućuje molbe, žalbe itd., ne iz hira, već iz potrebe da se ispravi nepravda. U svojim dosadašnjim obraćanjima Ministarstvu prosvjete i nauke i ministru prof. dr Obradoviću nijesam naišao ni na najmanje razumijevanje, niti dobio bilo kakav odgovor na mnoge dopise, a u ličnim kontaktima od jedne minute na hodniku samo sam imao mogućnost da čujem njegov glas i neke od odgovora: ne, to ne može; samo može ovako, doći ću u Institut, dolazim za koji dan, preko Instituta se obrati... Ubrzo zatim okretao bi leđa, žureći da primi nove stranke. Šta sam ja tu mogao, nego da sve to istrpim začuđen njegovom arogancijom, sili i moći položaja sa kojeg to saopštava, a strankama koje se takođe nalaze na hodniku ostaje nejasno šta se zbiva sa ministrom prof. dr Obradovićem!? Od moja tri kontakta na hodniku sa ministrom prosvjete i nauke uspio sam da izustim: gospodine Ministre, dozvolite da kažem... I to je sve, jer je sa drugima već vodio slične razgovore. Da li je to ministar koji nam treba, da li odgovara službi koju zastupa? Da li je to ministar prosvjete i nauke, onaj koji kolegu po tituli prima na hodniku i ne želi nikakav razgovor?! Ko je taj ministra prosvjete i nauke kojega ne interesuje tema: crnogorska omladina, đaci-studenti školovani u gotovo svim državama Evrope u periodu 1848-1918. godine?! Gospodine ministre prosvjete i nauke, zahtijevam od Vas da po službenoj dužnosti odgovorite na moj dopis, a odgovor, da se ne zamarate, neka bude kratak - DA ili NE. A Vama cijenjeni čitaoci, reći ću, najkraće, sadržinu moga dopisa od desetak kratkih rečenica upućenih ministru prosvjete i nauke od koga sam tražio odgovor: Molba za novčanu pomoć ili finansiranje štampanja rukopisa „Školovanje crnogorske omladine u inostranstvu 1848-1918“. Rukopis je pripremljen za štampu. Recenzije pozitivne. Na Vama je, gospodine ministre, da odlučite i razmotrite valjanost razloga zbog kojih Vam se i obraćam. S poštovanjem, Dr Momčilo D. Pejović (8) Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, 15. 07. 1999.godine, str. 15. R E A G OV A NJ E Molim Vas da objavite ovo moje pismo u cjelini u Vašem cijenjenom listu. Uvjeren sam da će njegovo objavljivanje riješiti enigmu mog projekta „Uticaj Crnogoraca školovanih u Rusiji na društveno-politički život u Crnoj Gori u periodu 1830-1918. godine“, koje traje skoro osam godina u Istorijskom institutu Crne Gore, i Ministarstvu prosvjete i nauke - Sektoru za nauku - ili će me poslati u penziju? Pišem i mučim se sa pisanjem. Teško mi ide. Mnogo učeniji od mene zapazili su da je pisati teško. Pišem, za sada bez nekih rezultata, mada ne živim od pisanja a primam za to neku platu. Više istražujem nego što pišem ili objavljujem. Mnogo ih je koji pišu, žive od pisanja i to veoma dobro. Plodni neki pisci, kažu za njih!?Pišem i najmanje triput brišem, vjerovali ili ne! Čitam i provjeravam ko zna koliko puta. Neke koje znam da nešto čitaju, ali mnogo pišu i ništa ne brišu, bez provjeravanja objavljuju!!! Pisanje i objavljivanje ide im od ruke, da ne kažem i od noge, a počev od rođenja. Genetsko neko nasljeđe! U naučnim krugovima zli jezici kažu, vješti neki pisci, a oni stvarno umislili da su pisci i da im nema njima ravnih. Poodavno je to bilo otkad sam posljednji put po nešto objavio za novine. Podsjećanja radi, pisao sam o Istorijskom institutu i radu u njemu, o njegovim i mojim problemima u njemu, pa i o rukopoloženom vršiocu dužnosti za direktora Istorijskog instituta, koji i dan danas, a ima više od 5 (pet) godina vrši dužnost direktora te naučne institucije. Može biti to i rekord u vršenju dužnosti V. D. funkcije. Biće to za Ginisovu knjigu rekorda. Na stranu sve titule i naučna zvanja, kojima se nema šta prigovoriti, ali i to nešto znači biti toliko godina vršilac dužnosti direktora Istorijskog instituta. Pravnici znaju kakva je dosadašnja praksa u svojstvu dužnosti na toj funkciji za tako dug period. Možda nema pogodnijeg ili učenijeg za takvu dužnost-funkciju, kako u Istorijskom institutu, tako i u Crnoj Gori? A, postoji mogućnost da je od strane nadležnih i „zaboravljeno“ da tako nešto i postoji!! Kada pođe u penziju, ako je riječ o 45 godina radnog staža, može biti da će opet neko biti postavljen bez konkursa-rukopoložen od nadležnog ministarstva. Naučnim radnicima tako i treba?! Ni tada pa ni danas nemam ništa lično protiv vršioca dužnosti direktora Istorijskog instituta Crne Gore. Međutim, kao naučni saradnik u toj ustanovi, u kojoj radim od 1981. godine, imao bih mnogo toga da argumentovano kažem i saopštim javnosti, jer nadležnim ustanovama nema nikakve svrhe, barem tako pokazuju, moji mnogobrojni dopisi, koje, izgleda, niko, pa ni oni koji za to primaju redovno platu, ne čita. Sve teče kao po loju, nekako se živi, primaju se redovno plate, usvajaju se planovi i programi rada, izvještaji o radu uredno se predaju, projekti se „uspješno“ ostvaruju ili iz objektivnih okolnosti nijesu realizovani ili ostaju za narednu(e) godinu(e), a kriva Drina i dalje teče, biće bolje samo da „ovo“ prođe, i tako dalje, i tome slično. Svake godine ista pjesma za onoga ko nema nekoga. Ko ima koga, važi ona nardoska : „Kome je Bog otac, lako mu je slaviti svetac“. Ne uklapam se u ovo neko „novo“ društvo i vrijeme, a kičmu mi spondiloza uveliko zahavtila! Nikako da okrenem glavu odakle vjetar duva, vazda promašim, jer vratni pršljenovi pate uveliko od spondiloze! U Istorijskom institutu svi su zadovoljni, niko se ne čuje ili ne smije se čuti, od radosti su svima usta razvučena u „osmijeh“?! Vjerujem da će sljedeći direktor Instituta biti političar ili lingvista, koji govori najmanje tri-četiri „strana“ jezika (bivše SFR Jugoslavije)! Zar Istorijskom institutu trebaju istoričari?! Kako godine odmiču, sve više stičem utisak da se mnogo „brže“ i više piše i objavljuje, samo ne iz istorije crnogorske kulture, ako se smije i pomenuti crnogorsko. Piše se i ništa se ne briše, mada se po nekoliko puta jedno te isto piše ili objavljuje. Izdavački poduhvati godine, može neko reći i „vijeka“, iz dana u dan niču, pa ih čovjek ne može niti registrovati a kamoli pročitati kao djela od „visoke naučne vrijednosti“! Vremenom svi postadoše „najbolji, najplodniji, najumniji pisci“ i dobiše nagrade za „velika djela“. Neki od njih i ne shvataju šta su ranije pisali, pa sada po stare dane revidirali! Čitam i prosto ne mogu da povjerujem mojem, vremenom, otanjelom očnjem vidu, da se o tim „istorijskim“ temama i titulama već davno, prije 70 i više godina pisalo mnogo više i umnije i sa više fakata, a da se za plagijate i kompilacije, po slovu zakona, odgovaralo. Iz crnogorske istorije i njene bogate kulturne baštine u tom periodu pisano je mnogo i na naučnoj ljestvici bilo je visoko kotirano. Novo vrijeme dade nove ljude i „nove“ istoričare, a teme ostadoše iste, samo što ih „pametni“ predefinisaše-preformulisaše njihove ranije naslove. Otkriše nam ono što smo ranije znali. Reprint izdanja svega i svačega, bez mjere i ukusa, samo da se objavi i profitira. Sve je „vrijedno“ i samo tako napisano, kao nikad do sada. Novo, moderno, poučno, značajno, izuzetno značajno, izuzetno, od istorijskog značaja, po prvi put u javnosti, i šta još sve reći samo da se „pobudi“ pažnja čitalaca. Većina pisaca se uklopi u „nove tonove i tokove pisanja na novim naučnim osnovama za reafirmaciju svega postojećeg“. Ja ostadoh da i dalje čitam, isčitavam i pišem sporo i sve sporije, a o objavljivanju napisanog i pripremljenog za štampu ostaje za neko novo vrijeme, neke nove direktore, vršioce dužnosti direktora, ministre i njihove pomoćnike, i tako dalje. Prosto ne vjerujem da ću živ dočekati da se objavi ono što sam više od decenije prikupljao i pripremio za štampu. Moguće da Crna Gora i crnogorska kultura nije ni zainteresovana za problematiku školovanja crnogorske omladine u inostranstvu. Školovani ljudi slobodnoga duha svakoj vlasti su bili trn u oku, pa i ovoj sadašnjoj, ništa novo, niti je za čuđenje. Moj naučni projekat „Uticaj Crnogoraca školovanih u Rusiji na društveno-politički život u Crnoj Gori u periodu 1830-1918. godine“ figurira u Istorijskom institutu i Ministarstvu prosvjete i nauke - Sektor za nauku od 1992. godine i nikako da zaživi i produži se šansa za arhivska istraživanja u Rusiji (bivšem SSSR-u), iz razloga što uvijek „po nešto nedostaje“ i traži se od nadležnog ministarstva - Sektora za nauku ili Komisije koja pregleda i odobrava za rad projekte, da se navedeni i odobreni projekat, preformuliše, doradi, dopuni, razradi po fazama i tako dalje, i tome slično. Ne bi me začudilo kada bih jednoga dana dobio od nadležnih da napišem temu bez arhivskih istraživanja, jer je problematika „takva da se može napisati bez odlaska u Rusiju“!? Takvih „stručnjaka“ ima, i za njih je Crna Gora centar svijeta, a samo mi nije jasno zašto se ti „stručnjaci“ okreću za državama na sve četiri strane svijeta. Dr Momčilo D. Pejović (9) Objavljeno: Pobjeda, Podgorica, 16. mart 2000. godine, u rubrici „Pisma čitalaca“. Poštovani Uredniče, Poseban razlog mojega javljanja Vama jesu dva kraća članka objavljena u vašem dnevnom listu „Pobjeda“ od 13. i 14. marta tekuće godine pod naslovom „Škola za poštovanje“, i „Šerif sa Ljubotinja“. Baveći se izučavanjem razvoja prosvjete i školstva u Crnoj Gori, posebno školovanjem crnogorske omladine u inostranstvu do 1918. godine, došao sam do značajnih podataka koji govore o brojnoj crnogorskoj omladini školovanoj u gotovo svim evropskim državama, izuzev Španije i Portugalije, od Italije do Rusije i od Turske do Engleske. Cetinjska gimnazija otvorena 1880. godine bila je nosilac prosvjete i značajan temelj obrazovanja i vaspitanja srednjoškolske omladine u Crnoj Gori, rasadnik intelektualne misli sazrele u periodu između dva svjetska rata. Đaci Cetinjske gimnazije po završetku četiri razreda (do 1902.) ili osam razreda gimnazije (poslije 1902.) išli su na dalje školovanje izvan granica svoje domovine, i sasvim je sigurno uspješno završavali neku od viših ili visokih škola - fakulteta. Više od 300 učenika koji su pohađali Cetinjsku gimnaziju do 1915. godine, u tadašnje vrijeme poznatu i priznatu, školovali su se u Beču, Parizu, Pragu, Petrogradu, Moskvi, Kijevu, Berlinu, Lajpcigu, Rimu, Torinu, Beogradu, Zagrebu i tako dalje. Cetinje i Crna Gora u vrijeme dinastije Petrovića privlačili su pažnju ne samo putopisaca, avanturista, vojnih stručnjaka, već i naučnika, stručnih i javnih radnika, pa i znatan broj profesora koji su tražili zaposlenje u Cetinjskoj gimnaziji. Na objavljene „Stečajeve“ (Konkurse) javljali su se poznati profesori iz ondašnje Dalmacije, Hrvatske, Vojvodine, Srbije i drugih zemalja, naročito ističući da žele raditi u slobodnoj Crnoj Gori sa prijestonicom Cetinjem. Prva i jedina gimnazija u tadašnjoj Crnoj Gori sve do 1901. godine kada je počela sa radom gimnazija u Pljevljima, zatim slijede gimnazije u Podgorici (1907), Nikšiću (1913) i Beranama (1913), dugo je imala ulogu stavranja kadrova za državne organe i dijelom dopunu kadrova za učiteljske zastupnike koji su iz godine u godinu bili sve potrebniji sa povećanjem osnovnih škola u Crnoj Gori. Đaci sa svjedočanstvom završenog četvrtog ili osmog razreda Cetinjske gimnazije uspješno su mogli pratiti nastavu na nekom od stranih univerziteta, a sve to zahvaljujući istaknutim profesorima koji su tražili dobro poznavanje stranih jezika, posebno francuskog i njemačkog jezika. Ograničenost prostora ne dozvoljava mi da nešto više podataka iznesem o đacima i profesorima Cetinjske gimnazije u periodu od 1880-1918. godine. (Rukopis u završnoj fazi). Što se tiče članka o Filipu Đurovu Prlji, prema mojim podacima može se reći da je bio učenik Cetinjske gimnazije u školskoj 1896/97., prvi razred, i 1897/98., drugi razred, kada je imao 12 godina, odnosno 15 godina starosti u školskoj 1899/1900. godini kada je ponovio drugi razred gimnazije, što znači da je rođen oko 1885. ili 1886. godine. Mjesto rođenja je Ljubotinj, a očevo zanimanje je zemljoradnik. Tako je upisano u upisnoj knjizi. Od učenik iz bratstva Prlja sa Ljubotinja u Cetinjskoj gimnaziji, između ostalih, učili su: Niko Filipov, Petar Nikov, Vladimir Savov, Andrija (Mrgudov) Mitrov(?), i tako dalje. Smatram da će nadležne ustanove u Crnoj Gori imati puno razumijevanje i naći sredstva da se obilježi značajan jubilej 120 godina Cetinjske gimnazije i tom prilikom objaviti monografiju o njenim učenicima i profesorima, jer to Cetinjska gimnazija svakako zaslužuje. Dr Momčilo D. Pejović (10) Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, 20. april - 04. maj 2000. godine. OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU VLADE FILIPU VUJANOVIĆU Poštovani gospodine Vujanoviću, Pokušavam da Vas shvatim, ali ne uspijevam, da imate nekih razloga mimo zakonskih propisa, posebno u ustanovama od naučnog značaja, kao što je u ovom slučaju Istorijski institut Crne Gore, najstarija naučna ustanova u Crnoj Gori, da imenujete direktor bez prethodno objavljenog javnog konkursa, a po oba osnova stekao je zakonske uslove za penziju. S obzirom da ste diplomirani pravnik i advokat sa izvjesnim stažom, veoma uspješan u svojoj branši, i još ste predsjednik Vlade Republike Crne Gore (a bili ste i ministar u toj Vladi) ne možete negirati da nijeste upoznati sa pozitivnim zakonskim propisima, njihovim poštovanjem i primjenom, niti da ste neinformisani od strane kadrovske komisije, savjetnika za pravna pitanja, o zakonskoj regulativi u naučnim ustanovama, posebno kada je u pitanju izbor za direktora te naučne ustanove, koji je i u vrijeme postavljanja (imenovanja) imao sve uslove za penziju po osnovi godina radnog staža i godina starosti! Ako je to tako, a jeste, i inspekcijski organi su to apsolutno provjerili i potvrdili, onda mi nijesu jasni motivi kojima ste se rukovodili prilikom imenovanja direktora Istorijskog instituta, a koji je do tada bio skoro pet godina vršilac dužnosti direktora te ustanove, što je bio pravni apsurd barem po vremenu trajanja u obavljanju funkcije V. D. direktora. I na takvu činjenicu nijeste reagovali?! Pitam Vas da li je to trebalo učiniti naučnim radnicima Istorijskog instituta a i samoj ustanovi, zar nije bilo mogućnosti zakonske i lične volje da se raspiše i objavi javni konkurs za direktora Instituta, ili je to učinjeno namjerno, na brzinu, iz nekih meni nepoznatih razloga, koji bacaju sjenku na renome te naučne ustanove. Ostaje mi da se nadam i vjerujem da se navedena greška neće ubrzo ponoviti prilikom izbora na konkursu za novog direktora ako budete voljni da raspišete konkurs, i da će naučni radnici u Institutu biti aktivni sudionici u svojoj ustanovi, bez uplitanja politike i poželjne stranačke pripadnosti? Valjda se neće odlučivati „na osnovu utiska“ po kojemu sam nekada smijenjen. Naučne ustanove treba ostaviti izvan stranačkih zahtjeva ili prohtjeva koji su efemernog karaktera, pa na čelu tih ustanova treba birati naučne radnike od kandidata koji se prijave na javnom konkursu, po pozitivnim zakonskim propisima, a predsjednik Vlade, ako je to potrebno, poslije izbora na konkursu kandidata, forme radi, imenuje za direktora. Poštujući Vas kao predsjednika Vlade Republike Crne Gore, ipak ću primijetiti da se udaljavate od poštovanja i primjene zakonskih propisa, a sve se više približavate politici i političkim rješenjima, cijeneći Vas na djelu Istorijskog instituta. S poštovanjem, Dr Momčilo D. Pejović (11) Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 03. novembar 2000. godine. Drugo otvoreno pismo predsjedniku Vlade Republike Crne Gore G o s p o d i n u F i l i p u V u j a n o v i ć u, Prođe godina dana otkako imenovaste direktora Istorijskog instituta, bez konkursa, uprkos činjenici da je i tada bio ispunio sve uslove za penziju. A bogme, prođe i pola godine od mog otvorenog pisma Vama, u kojem ukazah na takvu nepravilnost i suprotnost sa zakonom. Obećanja od pojedinaca da će se ubrzo riješiti pitanje direktora i ispraviti počinjena „greška“ padoše u zaborav. Ni brojni dopisi i pitanja, od moje strane upućivana pojedinim stranačkim liderima tokom gostovanja u javnim medijima, ne pomjeriše stvari ni za jotu. Suviše dugo čekanje na Vas da razriješite imenovanog direktora navodi me na sumnju da Vi ne namjeravate to učiniti, ignorišući moja pisma. Sasvim je sigurno da imate mnogo važnijih državnih i političkih poslova, ali je pitanje razrješenja direktora Instituta, takođe, makar za naučne radnike mnogo važno, ako ništa drugo a ono iz principijelnih razloga poštovanja i primjene zakonskih propisa. Smatram da je „ustoličenje“ direktora Istorijskog instituta na toj funkciji efekat nečijeg prkosa, sa namjerom da se taj mandat održi do njegovog jubileja i direktorovanja. Kadrovska komisija u Vladi ne haje ni za dopis Ministra pravde, a i to mnogo govori o ažurnosti, poštovanju i primjeni zakonskih propisa od strane najviših državnih instanci. Podsjetiću Vas da ste mene razriješili sa funkcije direktora Državnog arhiva Crne Gore po hitnom postupku, a poslije dvadeset i nešto dana dostavili mi rješenje. Tada se nekome žurilo!? Bio bi najlakši način da imenovani direktor podnese ostavku zbog odlaska u penziju, iako bi to bilo bolno za njega, polazeći od činjenice da je preveden iz vršioca dužnosti (skoro pet godina) u imenovanog direktora bez konkursa. Uvođenje nove prakse da pojedinci mogu imati dva ili više radnih mjesta, od kojih barem jedno direktorsko, trebalo bi da zabrine nekoga iz „nove demokratije“, barem što se tiče zapošljavanja mlađih kadrova. Takva pojava mogla bi imati za posljedicu da se i u drugim naučnim institucijama pođe primjerom imenovanja direktora Instituta. Izreka da je vlast neodoljiva i najtrajnija slast očigledna je i istinita na primjeru direktora Instituta. Ako je tačno, kako neko reče „da Crna Gora korača krupnim koracima u demokratiju“, ostaje mi nejasno kako Istorijski institut sa izabranim direktorom na čelu odolivaju valu demokratije?! Jednostavnije i jasnije rečeno - kako se imenovani direktor sa 67 godina starosti i 43 godine radnoga staža poziva na Zakon o imenovanju, a svoje kolege po struci i nauci posla u penziju čim ispuniše zakonske uslove!? Gospodine Predsjedniče Vlade, smatrate li da imate zakonsko pravo da ubuduće birate ili dodjeljujete naučna zvanja naučnim radnicima u toj ustanovi!? Ne bih mogao niukom slučaju prihvatiti takvu činjenicu, pa makar to bilo i po cijeni gubitka radnog mjesta u takvoj naučnoj ustanovi. Imenovanje direktora Istorijskog instituta, mimo propisa, duboko me je povrijedilo i kao čovjeka i kao naučnog radnika u toj ustanovi. Samim činom ignorisanja raspisivanja konkursa za direktora te ustanove, a imenovanjem po volji i funkciji uprkos ispunjenim uslovima za penziju, Istorijski institut i njegovi naučni radnici mogli bi postepeno preći u neku od poželjnih „naučnih“ institucija. Završiću, Vama dobro poznatom latinskom sentecom, ERRATA CORRIGE! S poštovanjem, Dr Momčilo D. Pejović (12) Direktoru NTV „Montena“ i uredniku emisije „OČI U OČI“ Razlozi zbog kojih izbjegavate pročitati moja pitanja u vašim emisijama „OČI u OČI“ Vama i meni su poznati!? Vaša uređivačka politika tih emisija je, pored ostalog i vaš odnos prema prošlosti i sadašnjosti Crne Gore, i vaš problem u koji ne želim učestvovati. Međutim, kao građanin a uz to i kao istoričar po profesiji imam pravo da reagujem na emisije koje uređujete i emitujete građanima Crne Gore. Samo nemojte reći da mi kao građani ne moramo gledati vaš program! Vi ste javni medij i građani imaju prava da se opredijele kako će i šta gledati od onoga što im se nudi na programu televizije: državne ili (ne)zavisne!? Ima emisija koje su nepristrasne i profesionalno odrađene, a ima i onih koje su kontraproduktivne i veoma negativno utiču na najširi krug gledalaca, da ne govorimo o najmlađim gledaocima - školskom uzrastu. Kao profesionalni istoričar imao bih mnogo zamjerki na uređivačku politiku vaše emisije „OČI u OČI“, na goste koje pozivate i koji daju odgovore, koji imaju presudnu ulogu a ne daju mogućnost onima koji ih gledaju da makar preko pitanja reaguju na njih, iz razloga što Vi odbacujete pitanja - reagovanja građana, kao što je slučaj sa mojom malenkosti. Imao bih mnogo toga da kažem, negiram ili potvrdim istorijskim argumentima, a s obzirom da sam uskraćen da moja reagovanja budu objavljena u vašim emisijama zbog (ne)pristrasnog čitanja urednika tih emisija koji ih odbacuje iz njemu poznatih „razloga“, ja Vam se javljam da procijenite da li ima razloga za moje gostovanje u nekoj od vaših narednih emisija pa neka to bude i povod moja tek izašla knjiga „Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848-1918. godine“. Ne pripadam istoričarima koji vole samoreklamerstvo i komercijalizaciju svojih knjiga ili „znanja“. Neka buduće generacije govore o njihovim djelima. S poštovanjem, Podgorica, 29. novembar 2000. godine Dr Momčilo D. Pejović Naučni saradnik u Istorijskom institutu * Pismo upućeno i lično predato u redakciju - direktoru NTV „Montena“ i uredniku emisije „OČI u OČI“ - Marku Novakoviću, Podgorica, 29. novembar 2000. godine. (13) Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 19. januar 2001. godine, str. 2. R E A G O V A N J E D I R E K T O R - P E N Z I O N E R ?! Odavno nije vijest - novost da je čovjek ujeo psa! A, da li je novost da pojedini visokostručni „doživotni kadrovi“ mogu raditi na dva ili više radnih mjesta, bez obzira što su odavno stekli uslove za penziju po oba uslova, godina starosti i godina radnog staža?! Rekao bih da ni to nije neka novost, barem u posljednjoj deceniji XX vijeka u Crnoj Gori. Naprotiv, to je postalo pravilo, jer ima mnogo primjera. Međutim, da je neko direktor (i) penzioner (predat zahtjev za penziju), ako to nije nečiji lov u mutnom, korišćenje pravne praznine, nedostatak provjerenih kadrova značajnih za nauku Crne Gore, ili kupovina vremena za neko (ne)izvjesno stanje na relaciji Crna Gora - Srbija - SR Jugoslavija, takva činjenica mogla bi biti novost - vijest makar za državne ustanove u Crnoj Gori, kao što je Istorijski institut Crne Gore u Podgorici. Na čelu najstarije naučne utanove u Crnoj Gori - Istorijskog instituta u Podgorici - od 1993. godine nalazi se profesor dr Branislav Kovačević, započeo kao vršilac dužnosti direktora te ustanove (bio oko pet godina na toj dužnosti), zatim unaprijeđen - preveden - imenovan za direktora 1999. godine (bez konkursa i sa ispunjenim uslovima za penziju po oba osnova). Uz sve to, imenovani je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, takođe u radnom odnosu. Reći ćete ništa novo niti iznenađujuće!? S obzirom na činjenicu da je od sekretara Instituta veoma teško dobiti pravu i potpunu informaciju o statusu direktora - penzionera (njegovi odgovori su u smislu: ja ne znam, oni ga drže, viša sila, on je imenovan od Vlade, itd.), čuje se da je direktor podnio zahtjev za penziju Fondu PIO, ali još uvijek dolazi na posao i obavlja „redovne“ radne zadatke, izuzev onih najvažnijih na kojima se rješavaju pitanja naučnih projekata i njihove realizacije. Na sjednicama Naučnog vijeća aktivno učestvuju i odlučuju i oni koji su odavno u penziju poslati od strane sadašnjeg direktora - budućeg penzionera (izuzev da ne želi iskoristiti pravo na penziju ili se negativno riješi to pitanje ili potraje rješavanje onoliko koliko to odgovara podnosiocu zahtjeva)! Vlada Republike Crne Gore ima mnogo „važnijih“ poslova od jedne naučne ustanove kao što je Istorijski institut Crne Gore?! Moguće je i tako nešto! Za dobrog sportskog prognozera moglo bi se reći da bi bilo jednostavno prognozirati ishod, cijeneći prema onome što se dešavalo u predhodnih desetak godina. Međutim, kako se čuje nezvanično i šuška po kuloarima, traži se „rješenje“ direktora Instituta i to da se vode pregovori sa „kadrovima“ iz Beograda!!! Dakle, rješenje stiže iz Beograda?! Ne bih se iznenadio da se to pitanje „riješi“ po dogovoru predstavnika iz Crne Gore i Srbije, po principu - što više srpsko-crnogorskih kadrova u Crnoj Gori, a u Srbiji samo srpski kadrovi iz Crne Gore?! Na samom početku novog milenijuma - XXI vijeka Istorijski institut ulazi sa novim - starim direktorom (i) penzionerom?! Blagoš nam š’ njim. Alal ti vjera, čovječe!!! Dr Momčilo D. Pejović (14) Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 02. februar 2001. godine, str. 15. INICIJATIVE KLONIRAN(JE) DIREKTOR(A) ZA NOVI MILENIJUM U svijetu nema tako sposobnih i darovitih, poželjnih i odanih kadrova, s urođenim genima za direktorstvo kao što ih je u Crnoj Gori!! Oni bi svojim sugestijama i savjetima mogli pomoći naučnicima-genetičarima da u veoma bliskoj budućnosti kloniraju direktore. Gotovo da nema dana kada se u nekoj dnevnoj novini ne pojavi vijest da su naučnici klonirali neku od životinja. Neki rezulati i eksperimenti drže se u strogoj tajnosti. Čitamo da su naučnici genetičkog inženjeringa u stanju da iz mrtvog objekta-bića (ljudskog ili životinjskog) izdvoje DNA(dnk) gen i presade ga u živu ćeliju pogodnog organizma i dobiju željeno biće. Pade mi na pamet „genijalna ideja“ da mi u malenoj i uspravnoj Crnoj Gori, u ovo vrjeme tranzicije i ekološke države, budemo poznati i po receptu za kloniranje direktora, koji su u Crnoj Gori bili (ili su) veoma „uspješni“ i nagrade raznim medaljama, diplomama i priznanjima. Vjerujem da u svijetu nema tako sposobnih i darovitih, poželjnih i odanih kadrova, sa urođenim genima za direktorstvo kao što ih je u Crnoj Gori!! Oni bi svojim sugestijama mogli pomoći naučnicima-genetičarima da u veoma bliskoj budućnosti kloniraju direktore. Sa (takvim) receptom Crna Gora bi se pojavila na evropskom i svjetskom tržištu da bez konkurencije plasira svoje proizvode - klonirane direktore, koji bi bio visokoproduktivni kadar u državnim ustanovama i privatnim preduzećima ili agencijama, a s druge trane, Crna Gora bi ubirala znatna devizna (dolarska ili euro) sredstva od njihove prodaje. Izvozom kloniranih direktorskih kadrova Crnoj Gori ne bi prijetila opasnost da ostane bez kadrova, jer bi se oni serijski proizvodili u neograničenom broju u zavisnosti od potreba tržišta, i s obzirom na činjenicu da je Univerzum beskonačan. Ekologija spojena s kloniranim direktorima, recept zdravih i uspješnih kadrova u svim sferama društvenih, ekonomskih i političkih odnosa i blagostanja naroda i država. Ne bismo više morali da radimo, mada se ionako nijesmo pretrgli radeći u, barem, ova dva posljednja vijeka, jer smo stalno ratovali - više no sve evropske države zajedno?! Držimo se devize ne radimo - razmišljamo i dobro živimo! Zašto da tu ideju ili projekat ne patentiramo za Evropu i svijet i da sa našim primjerima prezentiramo dostignuća direktora, kao i plan njihove buduće proizvodnje - kloniranja?! Z A K O N S K I O K V I R I Nadam se da u vašem okruženju znate najmanje po jednog dugogodišnjeg „uspješnog“ direktora, koji rasturiše sve što im dođe pod ruku, bez mogućnosti da se ta preduzeća ili ustanove podignu na noge, i po tome smo dobro zapaženi u svijetu. U Crnoj Gori smo se odavno pročuli po tome. Balkan je sitnica, i njega ćemo preskočiti, pa ćemo direktno u Evropu, koja će uveliko zadrhtati od uspješnosti naših direktora, čiji politički pedigre i slijepa poslušnost partijskoj oligarhiji kotira visoko po širokoj i prostranoj bazi ekonomije. Po tom osnovu zauzimamo prvo i jedino mjesto, koje nam je vazda pripadalo i ne damo ga bez kastiga, pa makar se svijet prevrnuo. Daleko je svijet od nas, a njihovi uspješni biznismeni su na drugim listama koje mi ne priznajemo!! Kloniranje direktora za Crnu Goru imalo bi značajno, da ne kažem - presudno mjesto u strukturi društva, a posebno u kadrovskim rješenjima, za koje po svijetu ne bismo trošili novčana sredstva u cilju njihovog školovanja, usavršavanja - specijalizacije. A, takođe, ni za njihove lične, porodične i druge izražene potrebe, počev od stanova velikih i širokih kao poljana, najmodernijih na „mlazni pogon“ auta ili letilica. Naravno, imao bi i zakonodavac „malo posla“ da sve to uobliči i stavi u (izvan)zakonske okvire, i da dosadašnje, postojeće i buduće direktorsko stanje i „staranje“ stavi u „moderno zakonodavstvo“, odnosno klonirani direktori ne bi trpjeli primjenu pozitivnih zakonskih propisa. Na taj način, mi obični smrtnici ne bi se više imali rašta žaliti i tražiti sudsku zaštitu od neprimjerenih postupaka direktora, koji su odavno stekli uslove za penziju, jer bi se u tom slučaju radilo o kloniranim direktorima za novi milenijum. Vjerovatno je da bi pravnici za jedan od budućih konkursa za koloniranog direktora predvidjeli minimum uslova koje kandidat mora ispuniti, a to je 10 (deset) godina direktorskog staža u neprekidnom trajanju. SERIJSKA PROIZVODNJA Prijedlog - ideja o kloniranju direktora, koji bi bili visokostručni i dugovječni a namijenjeni za ustanove koje nijesu riješile pitanje direktora, kao što je slučaj sa naučnom ustanovom Istorijskim institutom, ili ustanove budućnosti, bili bi rađeni po principu dosadašnje crnogorske prakse sa kombinovanjem visokootpornih, nerđajućih i teških metala, a po najsavremenijim metodama uzimanja gena - sa ograničenog prostora Crne Gore. Serijska proizvodnja kloniranih direktora mogla bi ubrzo započeti sa malim pripremama i ulaganjima, jer je sirovina obezbijeđena, a prva generacija bi se mogla očekivati za 5-10 godina. Njihov rast i razvoj mogli bismo pratiti i ubrzati uzimajući primjer onih koji su sa rođenjem bili predodređeni da budu direktori ili onih kojima su u nasljeđe ostali geni sa oca na sina - sa koljena na koljeno. Sa hranom i lijekovima za supersonični rast takođe ne bi trebalo brinuti, jer smo ekološka država sa ekološkom hranom, a lijekovi za rast i razvoj onih koji budu zaostajali (procenat je zanemarljiv) u razvoju možemo nabaviti u susjedstvu - Americi!! S obzirom da u Crnoj Gori postoji nešto preko 200 nevladinih i neprofitnih organizacija, mogla bi se osnovati i još jedna, i to sa nazivom „Nevladina, profitna organizacija za kloniranje direktorskih kadrova u novom milenijumu za cijeli svijet“. Dr Momčilo D. Pejović (15) Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 16. februar 2001. godine. MUKE DIREKTORSKE PO VOLJI VLADE I NEVOLJI ZAKONA Hoće čovjek da i dalje bude direktor i baš ga briga šta ko piše, kako stoje činjenice i sve ostale „sitnice“: zakon i primjena zakonskih propisa, moralne norme i lično dostojanstvo, dostojanstvo kolega i naučnih radnika, ugled naučne ustanove i tako dalje. Ima čovjek volju za direktorskom foteljom, a uz sve to ima podršku u Vladi i Ministarstvu prosvjete i nauke! Šta tu ima ko da kaže, jer ne može mu se ništa!? I još je istoričar, pa šta su činjenice i čemu služe?! Moglo bi se i postaviti pitanje ako je neko tako uporan da i dalje ostane da direktoruje mimo propisa i zakona, da li dotični brine o okruženju gdje radi?! Da li je u pitanju inat ili prkos onima koji ga prozivaju! Nije dovoljna samo volja, već je neophodna činjenica da se vaša volja poklapa sa voljom Vlade, mimo zakonskih propisa, koji su i onako za obične smrtnike. Pitam Vas, zašto je jača volja Vlade RCG od važećih zakonskih propisa kada je u pitanju direktor-penzioner Istorijskog instituta gospodin prof. dr Branislav Kovačević? Važe li tu zakoni!? Mogu razumjeti da neko ima izraženiju i jaču volju od drugoga, da je ambiciozniji i stručniji, ali ne mogu dozvoliti da neko sprovodi samovolju kada su u pitanju zakonski propisi, to ne mogu razumjeti niti slijepo i nijemo posmatrati. Prirodno je da na tako nešto moram reagovati. Bez nasilja, molim!! Ne razumijem ni Vladu ni direktora-penzionera koji uporno istrajavaju na direktorovanju po želji i volji. Narodna izreka „jači kači“ ovdje je došla do punog izražaja. Prevedeno na najprostije značenje riječi „volja je moj zakon za tebe (vas)“. Sve se može očekivati, samo se ne može desiti da imenovani ostavi direktorsku fotelju. Godinama nagomilavana volja (zašao u 68. godinu života i 44-ta godina radnoga staža), uz debelu podršku Vlade (ili pojedinaca u njoj) predstavlja energiju koja ne priznaje pozitivne zakonske propise, a garant je direktorskog mjesta armiranog i zalivenog visokom markom betona. I Sizif je gurao kamen uz brdo, pa je ipak poklekao!? Da li će se desiti da direktor-penzioner Istorijskog instituta konačno napusti direktorsku fotelju, bez obzira na volju koju ispoljava da ostane na toj dužnosti, uprkos godinama starosti i radnoga staža uveliko prećeranog za penziju? Da li će i dalje biti po volji Vlade i Ministarstva prosvjete i nauke ili Univerziteta i direktora-penzionera ostaje da se vidi u ovome vijeku?! Dr Momčilo D. Pejović (16) Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 09. mart 2001. godine. O POLTRONSTVU Ć U T O L O Z I Vaspitavani u duhu sluganstva, poniznosti, slijepe poslušnosti i odanosti, poltronstvom postizahu ciljeve koje im odrediše njihovi ideolozi. Oni umiru kao „odani“ drugovi „uvjereni“ u prevaru koja im je namijenjena, prezreni od onih kojima su „vjerno“ služili. Od kada su udarili čelom o ledinu i udahnuvši vazduh zaplakali, pa sve do njihovog „zrelog“ političkog bića - kraja radnog vijeka, bio je to njihov prvi i jedini nesporazum s ukupnim životom i njihovim vođama. Uleglih ramena i svijene glave od „dubokih misli“ sjeđahu u klupama „života“, klimajući duboko glavama, visoko uzdižući ruke glasahu neprestano za „njihovu“ opciju. Čovjek da ne povjeruje, pitajući se kako je to moguće da gotovo cijeli život svoj ne pisnuše, ne usprotiviše se svojim idejnim i političkim vođama držeći se životnog mota njihovog - „u ćutanju je zaborav“!? Jedina stručnost koja ih kvalifikovaše za dalje „radne zadatke“ bijaše ćutanje. Njihov „intelektualni“ domet bijaše na „zavidnoj“ visini i dugoj „uzlaznoj“ putanji - od klupe preko dubokog klimanja glavom do poluispruženih prstiju - kao garanta za njihovo opredjeljenje „najumnijem“ vođi! Dugotrajno i „monolitno“ jedinstvo održavalo se sve do prohtjeva njihovog novog zacrtanog vođe za koga bijahu zdušno svi u glas „takav nam treba“ - proviđenje u liku tog čovjeka poslato od neke nebeske sile za „spas narodni“!? Ne zamjerajući se vlastodršcima, postigoše sve svoje „životne“ ciljeve - od partijskog sekretara u radnoj organizaciji ili republičkoj ustanovi, instruktora, referenta, delegata, pa sve do narodnog poslanika, ne progovorivši ni riječ, promijenivši stranačku pripadnost najmanje dva-tri puta, a da se ne zapitaše u koji ih tabor staviše. Tako „dalekovidi“ i „visokoumni“, sjedeći u klupama „života“ i partijske samodiscipline, postadoše „narodni ljudi“, dubokomisleni poslušnici svojih ideoloških uzora, zasjenjujući sve do sada rečeno ili napisano! Njihove izjave, unaprijed pripremljene, često i njima samima nejasne, davale su nove smjernice i bile „pravo“ rješenje i „putokaz“ za sva državna, ekonomska, politička i životna pitanja njihovih sugrađana, političkih istomišljenika ili protivnika. Iako ophrvani dugim frazeološkim govorima svojih ideologa, oni su snagom svoje „samodiscipline“ davali primjer dotičnom drugu da „budno“ prati direktive za buduće „procese“. Ako se i dešavalo da neko od „slušalaca“ i zadrijema, onda je to bila viša sila pred kojom ni njihovi ideolozi nijesu bili imuni. Pažnja, samodsciplina i d(r)ugi „burni“ aplauzi su rezultat „divnih i umnih“ govora od „istorijske“ važnosti za naredne generacije?! Rijetka pitanja koja bi uslijedila iz tačno određenih klupa već unaprijed su se uklapala sa odgovorima oratora, „jasni i samodovoljni“ otklanjali su svaku sumnju u ono malo „korisne nejasnoće“. Poslije takvih sjednica slijedili su „radni“ zadaci na terenu uz elaboriranje „ideje i rješenja“ za svaku sredinu ponaosob! ČUVARI ZAPJENUŠANIH VOĐA Poslušno i slijepo izvršavajući ideološke i „važne“ partijske zadatke, vjerni kao psi, zdušno se bacahu na unaprijed odstrijeljene i neposlušne u svojoj i tuđoj sredini, proglašavajući ih ne samo izdajicama nego i neznalicama. Bijahu oni čuvari njihove kolektivne „svijesti“ i svojih zapjenušanih „narodnih“ vođa i predstraža unaprijed zacrtanih ideoloških stavova i prežvakanih matrica ka ostvarenju „naprednijeg“ društva i države. Mada otupjeli od jednoznačnih i ispraznih govora svojih partijskih ideologa i saboraca, oni nepogrešivo, sa animalnim instiktom, birahu svoga „novog“ vođu, koga će „vjerno“ služiti kao i sve prethodnike, sa kameleonskom sposobnošću, prihvatajući nove uslove djelanja i življenja. Istrajni u svojim „dobronamjernim“ savjetima ka poslušnosti, trpljenju i mirnom posmatranju i čekanju „kadrovskog rješenja“ od njihovog starješine, oni sprovode politiku „lijepih želja, obećanja“ i nade davno izgubljene u neko novo sjutra. Njihovo geslo bijaše: neumorno pričati, obećavati i zaboraviti na sve što su prethodno izjavljivali njihovi čelnici. Još u toku školovanja osnovnog a posebno srednjoškolskog, iskazivali su sklonost ka kolektivnoj „svijesti“ i disciplni, sa naglašenom potrebom da unaprijed osude onoga ko ima drugačije mišljenje i ko se nije uklapao u nametnute regule „drugova“ sa vrha partije - stranke, a čija je riječ bila odlučujuća. Velike sale, drvene klupe, stolice sa crvenim i mekanim sjedištima, fotografije njihovih bivših i sadašnjih vođa, bijahu ambijent u kojemu su se najbolje osjećali, zajednički disali i isto mislili, izlazeći „duhovno“ bogatiji i „jedinstveniji“ u cilju sprovođenja zadatih smjernica, sa jasnim ciljem da drugačijeg mišljenja ne može biti, sem njihovog. Oni su na svakom mjestu, u svakoj sredini brojniji i prihvatljiviji, na njima počivaju temelji jednoumlja njihovih vođa. Radom na terenu oni se obrazuju, usavršavaju i „specijalizuju“, tako da na kraju „rada“ dobijaju diplomu „stručnog operativca“- ćutologa, bez kojih nije moguć „napredak“ novog društva!? S L I J E P A P O S L U Š N O S T Bez mnogo napora, snagom svog primjera djelovanja, ćuteći, podržavaju mišljenja i stavove svojih nadređenih, i njihova većina dolazi do izražaja, pobjeđuje - „nadvisuje i nadvikuje“ drugačije mišljenje, uspijeva da zatvori i spriječi onoga koji se želi otrgnuti ili biti neposlušan. Svojim „dubokomislenim“ ćutanjem na pojedina reagovanja onih koji ukazuju na mnogobrojne negativnosti i zloupotrebe u društvu i državi, oni sebe ubjeđivahu da su pobjednici, pravdajući se da su nemoćni da sve probleme „riješe“ za tako „kratko“ vrijeme i da „kriza“ koja traje biće u „narednom“ periodu „riješena“. Oni imaju vremena na pretek, jer njihovi životi isuviše traju „značajno“ i dugo! Deviza ćutanja je nova strategija njihove „demokratije“ i ujedno pad njihovog moralnog i političkog „bića“ i njihove budućnosti. U sredini u kojoj žive, lako ih je prepoznati po imidžu njihove „nove demokratije“ - svijetlih odijela i širokih kravata, skupocjenih auta, prostranih stanova, a sve to od dugog i „radnog“ ćutanja. Najomiljeniji su im pisci njihovi političari i vođe, a literatura - partijski statuti! Vaspitavani u duhu sluganstva, poniznosti, slijepe poslušnosti i odanosti, poltronstvom postizahu ciljeve koje im odrediše njihovi ideolozi. Oni umiru kao „odani“ drugovi, „uvjereni“ u prevaru koja im je namijenjena, prezreni od onih kojima su „vjerno“ služili. Ima ih na svakom koraku, mjestu, ustanovi, spremni da svojim „savjetima“ ubrzaju proces „napretka“ za kojim njihov vođa stremi!!! Dr Momčilo D. Pejović (17) Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 6. april 2001. godine. Nedodirljivi direktor-penzioner BRANISLAV NEĆE U PENZIJU, A JA MU NE MOGU NIŠTA!? Ova izjava-odgovor sekretara Istorijskog instituta RCG na moje pitanje do kada će da direktoruje prof. dr Branislav Kovačević, govori sve ili bolje reći NIŠTA!? Ona je ogledalo našeg cjelokupnog života i naučnog rada u toj ustanovi u Crnoj Gori, u posljednjih deset godina prepuštenog stihiji i volji njenog rukopoloženog direktora, dugogodišnjeg V. D. direktora, imenovanog u 66-oj godini života-bez konkursa, a sada direktor - penzionera budućeg sa 68 godina života i 44 godine radnoga staža!!! Šta treba još reći, dodati ili oduzeti - sve je jasno kao mrkli mrak!? Do kada tako, gospodo iz nadležnih republičkih ustanova?! Nijesam pravnik, a i da sam, ništa ne bih mogao izmijeniti u Istorijskom institutu RCG. Jedni rade što im je volja, kao na primjer direktor-penzioner prof. dr Branislav Kovačević. Drugi rade i ne rade, otaljavaju poslove. Treći čekaju i osluškuju šta će se desiti?! Četvrti su u penziji i redovno dolaze na posao i „izvršavaju uspješno“ radne zadatke od posebnog značaja za Crnu Goru?! Petima odgovara status quo. Rijetki, ili bolje reći samo ja prozivam i dozivam sve one koji su odgovorni za nevedeno stanje u Institutu, da se glasnu i isprave krupne zakonske greške, uzburkaju „mrtvo more“ u toj naučnoj ustanovi, gdje penzioneri kolo vode, a mladi stručnjaci ih svesrdno podržavaju!!! Takvo stanje se proteže iz godine u godinu, bez poštovanja i primjene zakonskih propisa u naučnoj ustanovi. Pisao ne pisao, sve ti je napisano, reče mi jedan čovjek! Biće onako kako Oni (h)oće? Odgovara im taj direktor, a njegove godine nijesu važne, jer čovjek neće da ide u penziju i niko ga ne može natjerati na taj čin!? On voli da radi i ne traži ništa sem direktorsku fotelju i sve što ide sa njom! Pa zašto postoje godine i kome se one broje, pitaju se mnogi?! Prozivam najpozvanijeg od njih, direktora-penzionera - da objasni, razjasni i glasne se o njegovim pravim razlozima za direktorstvom!? Vjerujem da je On komeptentan, pa će sa naučne tačke gledišta i „istorijske distance“ objasniti kako je bilo, kako je teklo i kako će ubuduće biti? Naučno vijeće Istorijskog instituta ne postoji, ili pravilnije rečeno, postoji samo na papiru, a poodavno se ne sastaju ima gotovo godina dana. Čeka se da ga direktor-penzioner sazove. A, on čeka penziju i izbore koji će uskoro sve „riješiti“ u nauci, Institutu i Crnoj Gori!? Pružila mu se prilika da koristi bezvazdušni prostor-bezvlašće, u kojem se on najbolje snalazi. Gle apsurda, mimo svih zakona fizike, a po zakonu direktora-penzionera prof. dr Branislava Kovačevića, sila gravitacije „djeluje“ u bezvazdušnom prostoru!! Ovo otkriće iz temelja ruši „NAUKU“ zasnovanu na zakonu gravitacije!? Ginisova knjiga rekorda pretrpjeće znatne izmjene sa „pronalascima - izumima“ direktora - penzionera Istorijskog instituta! Smiješno zar ne!? Žalosno i bijedno. Pravna zavrzlama sa direktorom Instituta prof. dr B. Kovačevićem se nastavlja, nema ga ko savjetovati šta da radi!? Niko ga ne tjera u penziju, republičke ustanove ističu svoju nenadležnost, odnosno ćute, čime daju svoj doprinos!! Pravnici bi mogli reći i istaći činjenicu da je predmet zastario, i takvo stanje moguće je održavati u nedogled, ne daj Bože, do smrti imenovanog. Šta bi Institut bez njega?! Predsjednik Vlade RCG imenovao je direktora 1999. godine (kada je imao 66 godina), pa sada čeka da mu istekne četvorogodišnji mandat!? Šta je u pitanju, samo Oni znaju?! Dr Momčilo D. Pejović (18) Objavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 1. jun 2001. godine, str. 2. ŠTA NAM RADE IZBORNA OBEĆANJA I BUDUĆA OSTVARENJA Ispunismo posljednju deceniju XX vijeka raznim sloganima na izborima, pa konačno „naučismo“ da godine počinju januarom, da postoje četiri godišnja doba. A sve nas to naučiše, jer drugačije ne bismo znali, mnogobrojni izbori, referendumi, koalicije raznih stranaka, vladine i nevladine organizacije, otvorena i zatvorena društva, strane delegacije, transparentne tranzicije, razne opcije visokih predstavnika, strani „eksperti“, forumi i kvorumi, i ko sve može nabrojati koliko ih ima! Sa sve četiri strane svijeta sjatiše se „stručnjaci“ da nas obuče i nauče, za kratko vrijeme, gdje smo što smo, ko smo i otkuda smo, a posebno kakve su nam perspektive za sljedećih dvadeset do pedeset godina. Izračunaše nam da će za narednih 100-200 godina cijena rada, plate, penzije i ukupni društveni proizvod po glavi stanovnika biti mnogostruko povećani i da će biti na nivou 80-tih godina XX vijeka!! Ako ko to od nas živećih, pa i naredne dvije tri gneracije dočeka, nema šta, živjeće se mnogo dobro, i prognoze su temeljne i realne!!! Znaju stranci da planiraju, pa nam optimistički predviđaju sjajnu daleku budućnost uz maksimalnu eksploataciju naših bogatih resursa i najjeftinije radne snage, posebno za neke naše daleke potomke!! Možete zamisliti koliko će iznositi plata ili penzija nekog čukununuka sa ovih prostora?! Nijesam nikakav ekspert, niti bih se usudio da tako nešto planiram ili predviđam, ali ako budemo ovako radili kao što smo navikli u posljednjih dvadesetak godina, ni nećemo mrdnuti dalje od ovoga gdje smo sada, to mogu garantovati. Osjetili stranci i zananci što nam godi pa nam „nauku“ mnogostruko prodaju-naplaćuju. Tako nam i treba, jer znanje se plaća. Rekoše nam da imamo stručnjake, ali su ovi sa Zapada eksperti za naše područje!! Naivni pa povjerovasmo. Volimo da čujemo stranca šta o nama misli. Godi nam njegovo stručno mišljenje, posebno kada nas hvali i kaže da smo mladi, lijepi, umni, razumni, razboriti, duhoviti, tolerantni i trpeljivi, bogati resursima, ali ne znamo mi to unovčiti-plasirati svijetu čije tržište vapi za takvom robom! Smiješno i žalosno.Vjerujemo svemu i svakome. Svi bolje znaju šta nam treba od nas samih. TRPEŽ I KRPEŽ Da ne živim u ovom vremenu, sumnjao bih u sve ovo što se dešavalo i što se dešava. Najgore od svega toga je što na svojoj koži moja familija i ja dobro osjetismo „blagodeti“ ovoga života, kao i mnogobrojne porodice diljem Crne Gore i naše bivše domovine SFRJ - SR Jugoslavije , koju izgubismo, a dobismo ono što i tražismo - ništa do čemera i jada. Šetasmo od nemila do nedraga, od Zapada do Istoka, više ka Zapadu, tamom gdje „cvjeta“ demokratija. To nam je u krvi - tražimo i putujemo, istražujemo, slušamo, obećavamo i ne ispunjavamo. To nas ništa ne košta!? Narode jadan osvijesti se jedan put! Zar ne vidiš i ne možeš spoznati da si uvijek taj koji trpiš i koga (zlo)upotrebljavaju razne elite, vojne hunte, avanturisti i prevaranti, stručnjaci i eksperti, carevi i kraljevi, kmetovi i knezovi, vojvode i serdari, kućići i odžakovići, oficiri i podoficiri, partijski drugovi i sekretari, lideri i portparoli, komiteti, narodnjaci, radikali i socijaldemokrate, espeovci, esenesovci i depeesovci?! Od svih tih mnogobrojnih obećanja ostade trpež i krpež u narodu Crne Gore i na Balkanu uopšte. Obećaše da će nas uvesti u Evropu, kao da smo pali s Marsa ili neke druge planete. Geografija im bješe slaba strana, pa po stare dane uče imena gradova i država, tek kad počeše putovati, a bili su odlični đaci i studenti. Sve tatini i mamini sinovi, sinovi heroja, prvoboraca, istaknutih komunista i partijskih sekretara, političara i udarnika. Bistri i umni, oni obećavahu da će raditi po savjesti i svijesti, a „znanjem“ i „stručnošću“ razoriše i ono malo zajedničke države koju krvlju stvoriše naši djedovi i pradjedovi. KONSTRUKTORI „SVIJETLE“ BUDUĆNOSTI Od AB revolucije, preko građanskog rata koji je zahvatio gotovo sve zemlje bivše SFRJ, do „jogurt revolucije“ i „istorijskih“ smjena diktatorskog režima „najvećeg političara XX vijeka“, devalvirali su sve što se decenijama stvaralo na prostorima jugoslovenskih naroda, s ciljem da je novo, koje je sada stvoreno, „najbolje“ i „jedino moguće“ u sadašnjim uslovima. Deviza „razruši pa obnavljaj“ jeste vodilja sadašnjih političara. Metri asfalta, kilometri žice i vodovodnih cijevi, digitalne centrale sa 200-500 brojeva, kopanje bunara, probijanje puteva, osiguranje poljoprivrednika, najjeftinija radna snaga, penzije u prosijeku 140 njemačkih maraka, državni i „nezavisni“ mediji, sve „zavisno i nezavisno“, slobodno i demokratsko, napredno i perspektivno, jednom riječju - bolje da ne može biti gore, samo da se goli ljudski život spasi. Da li je jasna zabluda „viđenih“ političara, mladih i umnih, a tek izašlih iz klupa, sve stručnjak do stručnjaka, kao da ih na svijetu samo ima na ovim prostorima, i to u izobilju. Izbori, izbori, zborovi i dogovori stranaka i koalicija, referendumi, sloboda, demokratija, nezavisnost! Platforma, jedna, druga, treća, četvrta, i ko zna koliko će ih biti još dok su oni na vlasti, a sve za narod i u ime njegovo!? Ko nije za njih, on je protiv njih!? Obećanja narodu iz dana u dan, iz godine u godinu, ređaju se, nova država, nova svijest i blagostanje! Ako ih narod neće, On ne zaslužuje da postoji! Oni im nude ulazak u Evropu za kratko vrijeme, najkraćim putem, tj. prečicom - tunelom njihovih svijetlih stranačkih vođa, organizatora i konstruktora „novoga“ poretka i svijetle budućnosti!! U toku jedne decenije narod je izlazio na mnoge izbore, na kojima su se jedni te isti mjerili i smjenjivali, obećavajući „napredak“. Birači birahu svoje stranačke vođe „za bolji život“, jedinu državu, novu domovinu tuđu ili svoju, a sada im oni isti obećavaju i nude neki „drugi bolji život“ u jednoj jedinoj državi, manjoj da ne može biti manje, a biće dobro ako se i ona ne razdijeli! Svaki će birač imati svoju bogom datu državu, srećnu, spretnu i nesretnu, malu, veliku i najveću, nezavisnu i najnezavisniju; demokratsku, pravnu, pravu i najuspravniju, golu, bosu, gladnu i žednu da ne može biti gore bolje! Molim Vas, prestanite više sa izbornim obećanjima, državama i demokratijama koje nam nudite, blagostanjem i vizijama budućnosti! Pravna država se stvara decenijama, a međunarodni ugled se ne stiče obećanjima, hvalospjevima i ispraznim govorima. Dr Momčilo D. Pejović (19) Neobjavljeno: Dato za objavljivanje „Glasu Crnogoraca“, Podgorica, jun 2001. godine. AGONIJA NAUČNE USTANOVE ISTORIJSKOG INSTITUTA Kriza, a ja bih rekao agonija Isorijskog instituta naučne ustanove traje poodavno od 90-tih godina prošloga vijeka zajedno sa opštom društveno-političkom krizom na prostorima SFRJ, kada jednopartijski sistem biva značajno uzdrman u samim temeljima monolitnog bratstva i jednistva. Kada monolitni partijski sistem puca po republičkim šavovima, a crnogorski komunisti na kraju balade shvataju što se desilo naivno pokušavajući da se uhvate za slamku spasa koja teret prošlosti nagomilanih problema ne može savladati. To je vrijeme kada asistenti zaposleni u Institutu 80-tih godina uspijevaju završiti svoje projekte i postdiplomske studije - magistrirati, uprkos velikim materijalnim finansijskim problemima i pravnim zavrzlamama u toj naučnoj ustanovi, od strane starijih naučnih radnika, preciznije rečeno od najodgovornijih direktora, ministra prosvjete i nauke i Vlade Crne. Tražeći svoja zakonska prava asistenti-magistri - postaju „opasnost“ za dugogodišnjeg tadašnjeg direktora i njegove istomišljenike u sjenci Instituta i izvan ustanove, pa se stvara „nezdrava“ atmosfera i nastoji se stvoriti privid negativnog odnosa asistenata prema organima upravljanja i nadležnim rukovodećim strukturama. Dakle, kriza koja je zahvatila sve pore društveno-političkog i privrednog života u Crnoj Gori odražavala se i na naučnu ustanovu Istorijski institut koju pojedinci nastoje privatizovati čuvajući stečene pozicije u društvu i nauci kao i monopol na časopis i naučne projekte značajne za razvoj nauke i društva u Crnoj Gori. Pomoć sa strane od najodgovornijih u Republici Crnoj Gori ne samo da izostaje nego se vrše i oštra razračunavanja sa asistentima u Istorijskom institutu. Vlast SKJ slabi a time i moć direktora i ostalih naučnih radnika koji se nijesu na vrijeme prestrojili nego su ostali zarobljenici i zaljubljenici nauke, naučne istine i naučnog pristupa nastalim problemima u Institutu i Crnoj Gori. U tom vremenu ceh za neposlušnost i nepokoravanje moćnicima u nauci i politici plaća doktor istorijskih nauka Perko Vojinović, koji pritiješnjen nedostatkom-uskraćivanjem ličnoga dohotka - bolje reći stavljen na minimalni lični dohodak, napušta Institut. Takav primjer razračunavanja ostavio je težak i mučan utisak na asistente od kojih je većina izvukla pouku i priklonila se kretanjima u društvu i naučnoj ustanovi sem rijetkih pojedinaca - bolje reći pisca ovih redova koji i dalje uporno pokušava istjerati pravdu na čistac i prozivati one koji vrše zloupotrebu zakonskih propisa u Institutu i u Republici Crnoj Gori. Od 90-tih godina prošloga vijeka nastojim da pišem i upoznajem javnost sa anomalijama koje se dešavaju u Institutu odnosno koje postaju svakodnevne, a koje imaju podršku u pojedincima na Univerzitetu, Ministarstvu prosvjete i nauke i Vladi Crne Gore, pa i u pravosudnim organima zaduženim za inspekcijske poslove i primjenu zakonskih propisa. Moja savjest je mirna i čista i kao čovjeka i naučnog radnika u Institutu, jer sam dao svoj skromni doprinos u cilju poboljšanja položaja naučnih radnika ukazujući i kritikujući nerad, javašluk i nezakonite radnje u toj naučnoj ustanovi. Napisao sam i objavio preko dvadeset pisama za ovih desetak godina a stanje u Institutu se nije ni za jotu promijenilo, posebno se to odnosi na moje projekte i radne zadatke koji se potiskuju u drugi plan i ostavljaju za neka druga vremena. Takav neodgovoran i neozbiljan odnos prema Institutu i naučnim radnicima od strane najodgovornijih nadležnih organa i ustanova govori koliko su ozbiljne namjere njihove da riješe mnogobrojne i nagomilane probleme u toj naučnoj ustanovi. Nezainteresovanost za Institut i naučne projekte odgovorni u Crnoj Gori ispoljavaju i održavanjem direktora penzionera na čelu te ustanove njegovom nelegalnom i nelegitimnom izboru za direktora, uprkos davno ispunjenih uslova za penziju i pokrivanje dva radna mjesta u Institutu i profesora na Filozofskom fakultetu. Do kada gospodo političari i u inat kome, meni ili svim naučnim radnicima te ustanove? Dokle god budem u toj ustanovi nastojaću da štitim prava naučnih radnika i žigosaću njihovu samovolju i nazakonitost onih koji to i tako rade. Ja sam iznio sve što sam za sada imao da kažem za ovih desetak godina i direktoru i vlastima, rektoru Univerziteta, Ministru pravde, Ministru prosvjete i nauke i Predsjedniku Vlade Crne Gore i za tada i za buduće. Međutim, oni uzimaju politiku ćutanja i nezamjeranja očekujući za uzvrat neka bolja mjesta od direktorskog ili ministarskog mjesta, smatrajući da će sve pasti u zaborav. E, pa neka ćute kao i do sada, ćutanje je njihovo odobravanje i priznanje da zakonski propisi ne važe za moćnike političare i naučnike - odnosno one koji im poltronišu i dižu u nebesa njihove „demokratske planove, programe i ideje za preobražaj Crne Gore“. Tu je sud javnosti od kojega se ne može pobjeći pa neće ni oni, mada im je za sada odlično i zagarantovano, materijalno su obezbijeđeni za nekoliko desetina decenija. Ja im uopšte ne zavidim na materijalnom bogatstvu a duhovnom siromaštvu. Oni žive u strahu da im neko ne otme lako stečeno bogatsvo, a ja živim i sa suvom korom hljeba izdržavajući porodicu sa bijednom platom naučnog radnika u Istorijskom institutu. Njihovom zaslugom naučne ustanove nalaze se u tako lošem materijalnom statusu a naučni radnici na ivici materijalne egzistencije. Ne umri, živi direktore još godina sto, dok se ne rodi i odnjeguje novi direktor Istorijskog instituta po mjerilima onih koji kreiraju naučnu viziju svih ustanova, a posebno Instituta. Zaista mu treba poželjeti sreću i zdravlje u budućem direktorovanju, mada ga obavlja bez ikakvih radnih obaveza i odgovornosti prema nauci i naučnim radnicima te ustanove. Malo je neobično da se ovako govori za direktora, ali svakom prema zaslugama, jer treba se prisjetiti narodne izreke „Ko od straha mre za dušu mu prde“. Bez cenzure molim, pa kome opanci kome obojci. Direktor će se izjasniti o svemu, kao u proteklih deset godina. Smatra da će ćutanjem pobijediti nerad i sve što je učinio naučnim radnicima te ustanove. Do kada želi „mladi“ kadrovik direktor - penzioner da sprovodi samovolju bacajući zakon pod noge, a pravne službe nadležne za državne ustanove okreću glavu na stranu. E, pa, ne može slon kroz paragrafe da se slobodno šeta, jer bi mogao nekoga nagaziti makar, a to bi ipak bilo isuviše bolno ili ne daj Bože kobno po život! Ko to želi izigravati majmuna ili nekoga činiti majmunom!? Gdje je tu lično i naučno dostojanstvo direktora te ustanove i najodgovornijih u Vladi, na Univerzitetu i Ministarstvu prosvjete i nauke? Šta treba da znače riječi direktora „Oni su me postavili, ja sam upućivao ostavke“?! Ako su to riječi pravdanja onda je to smiješno i žalosno. Moj odnos prema direktoru Instituta nije personalne prirode, već principa moralnih i naučnih, savjesti, striktnog poštovanja i primjene zakonskih propisa na sve u toj ustanovi pa i na samog direktora, koji bi za koji dan trebao da proslavi 53 godišnjicu ove najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori. Da li će se slaviti nestajanje te ustanove ili njena desetogodišnja agonija za koju snosi veliku odgovornost direktor-penzioner prof. dr Branislav Kovačević, a sa njim i najodgovorniji političari u Republici Crnoj Gori? Da li je to cilj kojemu teže rukovodeći ljudi u Ministarstvu prosvjete i nauke i na Univerzitetu-Rektor? Pitam ih da li je razlog njihovog nereagovanja strah od gubitka fotelje i položaja koje zauzimaju, ili je to politika nezamjeranja, a prećutnog podržavanja onih na vlasti, a ujedno očekivanje da im se za dobro vladanje i ćutanje udijeli veći položaj ili novčana nadoknada, a može biti i kakva gvozdena medalja ili republička nagrada. Podgorica, jun 2001. godine Dr Momčilo D. Pejović (20) Neobjavljeno: dato za objavljivanje „Glasu Crnogoraca“, Podgorica, sredinom 2001. godine. AKO JE I OD BOGA ZA PLAKATI JE ! Direktor je odslužio svoje, treba da je srećan što je doživio da ide u penziju i da je zdravo troši, a kada ćemo mi, koji se na ovakav način mučimo istjerujući pravdu ili kada će brojna nezaposlena omladina doći do barem kakvog takvog jadnog radnog mjesta od dva koja veliki broj pojedinaca danas u Crnoj Gori zauzimaju godinama, kao ovaj naš direktor-penzioner prof. dr Branislav Kovačević, kojemu godine izgleda sada idu unazad, pa na taj način i opstaje na direktorskom i profesorskom mjestu, jer u zakonu nema uporišta barem ovom postojećem. Svi političari i pravnici kažu - jednoglasni su, da su bolji bilo kakvi zakoni nego nikakvi, pa zašto se i kao takvi postojeći zakoni ne poštuju i primjenjuju od njih samih? Oni su izvan zakona kao i svi oni koje oni štite, a njihovi su stranački pripadnici. Da li je to politika crnogorske Vlade i najodgovornijih faktora u Republici? E, pa, tako neće moći gospodo političari, isuviše ste zloupotrijebili vlast i položaje koje zauzimate puneći džepove - džakove novcem za nekoliko generacija vaših potomaka. Sva je sreća što se materijalna sredstva brzo potroše, a duhovno blago ostaje neprolazno i neprocjenjivo. Gdje je tu demokratija koju zagovaraju najuporniji i najgrlatiji, ali samo u svoju korist čuvajući pozicije na grbači napaćenog naroda u Crnoj Gori. Direktor - penzioner bi trebao, ako mu je stalo do ličnog i naučnog morala i dostojanstva da poštujući i primjenjujući zakonske propise kaže gospodi političarima, vlasti koja ga podržava i održava, neću da me prozivaju zbog nezakonitosti u cilju vaših dnevno-političkih potreba i interesa vaših. A on i dalje direktoruje uprkos tome što je svoje kolege poslao u penziju čim su stekli uslove za nju, a sebe ostavio za buduća penzionisanja zaposlenih naučnih radnika u Instiutu. U ovoj ustanovi umjesto nauke prevladava samovolja direktora-penzionera uz obilatu pomoć pravne službe Instituta koja se miri sa sudbinom tješeći se da je to „prolazno“ i da je određeno od onih odozgo - vlasti koja ga je postavila za direktora. Zakon je u Institutu samo za neposlušne, a za direktora on se nalazi pod njegovim nogama stranačkim ako se uopšte broje godine. To je pad moralnih i naučnih principa onih koji tako rade u Institutu, kao i onih koji podržavaju takvo stanje ćuteći o svemu što se dešava za posljednjih deset godina. To je poraz struke i nauke, poraz sudstva, inspekcijskih službi organa i svega što je pozitivno u jednoj državi koja pretenduje da bude pravna država, i koja hoće da uđe u red stabilnih i modernih evropskih država. Koja je cijena da najodgovorniji tako nešto dopuštaju da traje godinama pa i deceniju, čime ih je taj direktor zadužio? Političari i odgovorne institucije ne žele da reaguju, oni žele da kupe naučne radnike i stave ih pod svoju kontrolu. Ja u ime svoje govorim i kažem da to im neću dozvoliti već stavljam na uvid javnosti, shodno mogućnostima objavljivanja u dnevnoj štampi. Znajući opasnosti koje bi mogle nastupiti kao posljedica mojega oštrog ali činjeničnog prozivanja ja strogo se krećem krajnjom ivicom trotoara, a na raskrsnicama ili prelazu pješačkom dobro pazim i okrećem se da me sa strane što ne pogodi! Ovo namjerno iznosim, jer mi se dešavaju često prijetnje telefonom pa čak i presrijetanja na ulici od strane mladih i nabildovanih lica koji nastupaju za sada kao „savjetodavci“ ukazujući mi na propuste u pisanju i kazujući da se klonim pisanja i spominjana, prozivanja direktora i političara. Razumijem dobro što se hoće od mene, ali se pridržavam svojih principa uzimajući riječi kao najjače oružje koje mi niko oduzeti ne može sem da mi oduzme goli život, pa da i Crna Gora ima svoga Ćuruviju! I za vrijeme knjaza-kralja Nikole u Crnoj Gori su vršena ućutkavanja onih koji su se drznuli da kritikuju vlast i postojeće stanje u državi Crnoj Gori. Ni tada kao ni sada nije tekao med i mlijeko, ali su bile poželjne dodvorice i poltroni, propagatori uspona i prosperiteta pod dinastijom Petrovića, dobro prolazeći i unovčavajući svoje licemjerje i sluganstvo, dok su na drugoj strani slobodoumni ljudi to i svojim životom plaćali. Da, od sada ću još i više i oštrije da kritikujem sve što se događa u Institutu i uopšte u Crnoj Gori, ako mi neko da prostora u dnevnoj ili nedjeljnoj štampi. Ozbiljno razmišljam da se bavim politikom tražeći stranku koja odgovara mojim opredjeljenjima. Za sada ne vidim na političkoj sceni Crne Gore ni jednu stranku koja bi mi pružila mogućnost slobodnog mišljenja i iznošenja u javnost u cilju opštih interesa razvitka demokratije u Crnoj Gori. Najodgovorniji, najuporniji i najgrlatiji pozivaju narod na strpljenje i trpljenje, obećavaju da će u svome mandatu sve riješiti, smatrajući da mogu tako u nedogled, a da ih niko ne prozove zbog neodgovornog ponašanja i neispunjenih obećanja. Moraju se dozvati sebi političari da odgovaraju za javno izgovorenu riječ. Navikli da sve i svašta kritikuju negirajući sve što se postiglo u bliskoj prošlosti u društvu i državi, a ono što oni rade sve je u okvirima „demokratskog razvoja, prosperiteta i preobražaja Crne Gore“. Pa kome oni to pričaju i koga žele ubijediti u ispravnost njihovih stavova?! Da li su svjesni ispraznih riječi koje svakodnevno trube u medijima. Uzimam sebi za pravo da ih javno prozovem iako mi to ne uspijeva, jer ne mogu to objaviti u oboj „demokratskoj“ državi i štampi još nezavisnoj! Sve što političar kaže uzima se zdravo za gotovo, bez provjere, kao da su u pitanju prirodni zakoni. Ne vrednuju se naučna mišljenja i naučni dokazi, svako piše istoriju i kvazi stručna istorija uzima se kao temelj istine o našoj prošlosti. Nauku naučnim i stručnim radnicima i naučnim ustanovama, a svi koji žele da svoje stavove i mišljenja objavljuju neka to učine onamo gdje će njihove „istine“ biti prezentirane javnosti kao neprikosnovene. Svi me tapšu po ramenima, i kažu strpi se, biće bolje, polako radi svoj posao, ti si „naš“ kadar, sve će doći na svoje mjesto i tako dalje i tome slično. Pa to je smiješno i odveć licemjerno, jer dođoh mlad i ostarah mlad, a to prolazno ostade za trajno, jer oni sve unovčiše i ćutanje im bješe najveća stručnost i preporuka koja ih je dovela do direktorskih fotelja, bez ikakvih moralnih i stručnih kvaliteta. Sve unovčiše i nauku u džak baciše, a brojne objavljene knjige i „kapitalna“ njihova djela trunu po mnogim magacinima ili se prodaju na tone za preradu papira. Za života napisaše više knjiga nego što imaju godina, a genijalne ideje sada im služe za reciklažu u cilju novih ideja odbacujući prethodne kao zastarele ili ih uopšte ne spominju kao da ih nikada nijesu debelo zastupali i na osnovu njih gradili budući komunistički poredak. Šta je to Institut pružio mladim kadrovima i što pruža za buduće kadrove koji žele da se bave naukom? Jednostavno i prosto rečeno ništa do gole kože - plate kojom će finansirati svoje naučne projekte, a penzioneri i dalje svoje dugoročne projekte će raditi dobijajući za to dobru novčanu nadoknadu uz putovanja u inostranstvo. Na drugoj strani, pogledajte, te mlade strijelce stranački opredijeljene, nema šta nemaju i šta im nije dopušteno i dozvoljeno, kao da su svu pamet svijeta popili. Ko im je pružio i omogućio školovanje u inostranstvu, a naučnim radnicima se ne dozvoljava boravak duži od dva mjeseca. Oni govore po dva ili tri strana jezika, kao da je to osnovni faktor za razumijevanje problematike u privredi i društvu jedne države pa čak i u politici. To je samo jedna više mogućnost da se dođe do literature i bržeg saznanja informacije o nekom problemu ili stvar lakšeg sporazumijevanja sa inostranstvom koje je sve prisutnije u našoj sredini zahvaljujući brojnim humanitarnim organizacijama i društvima koja su osnovana ili nevladinim organizacijama. Na drugoj strani naučnim radnicima se onemogućava boravak u arhivima i bibliotekama evropskih država za koje su vezani svojim projektima i od kojih zavisi realizacija naučnih projekata. Riječi i djela su mjerila čovjekove aktivnosti. Staru narodnu izreku „Ljudi se vežu za riječi a stoka za rogove“ političari uopšte ne razumiju ili je zloupotrebljavaju raznim izjavama i obećanjima. Žar vlasti ka ličnom uspjehu uskrati ili im pomuti razum opredjeljujući se za devizu „poslije mene potop“. Takvim ponašanjem podstiču razaranje moralnog tkiva i svih ljudskih vrijednosti sprečavajući ozdravljenje duhovnog tkiva. Omirisali političari vlast i opili se trajno pa nemaju moć rasuđivanja misle da su vječni neprolazni. Moć i ugled trenutno ih održava sve do trenutka kada ih njihov vođa ili partijski drug ne lupi po glavi žrtvovanjem za neke više interese. Tada nastaje njihovo triježnjenje sa umiranjem sve do do neke druge prilike ili do nove stranke u cilju povratka privilegija. Sva je sreća da su ljudi smrtni, jer političari zaboravljaju na tu činjenicu da su i oni živa bića koja nijesu vječna, a da riječi i djela su ono što ih karakteriše i poslije njihovog fizičkog nestanka. Pa oni na vlasti-najodgovorniji ne shvataju da podržavanje-odobravanje zloupotrebe zakonskih propisa kidaju granu na kojoj sjede, a to dokazuju onim što ja tvrdim da se drže devize „poslije mene potop“. E, tako se ne može, nijesu svi i sve na prodaju, obraz se mora čuvati i on nema cijenu. Ako neko nešto zna neka mi javno i jasno kaže, jer trgovine nema, treba reći bobu bob a popu pop. Istina ma kakva bila i koliko da je gorka treba je saopštiti u oči, brk u brk, svidjelo se to nekom ili ne! Podgorica, sredinom 2001. godine Dr Momčilo D. Pejović (21) Ojavljeno: „Onogošt“ - Nikšić, petak, 15. juna 2001., str. 14. DEŠAVANJA U ISTORIJSKOM INSTITUTU CRNE GORE MANDATAR „ZABORAVIO“ NA DIREKTORA Mi Crnogorci nijesmo nikada marili mnogo ni za zakone u vrijeme dinastije Petrovića, a kamoli za ove koji su donošeni poslije njih po kojima se tobože „uprvljalo“. U drugom povjerenom mu mandatu za Predsjednika Vlade, od strane Predsjednika Republike Crne Gore Mila Đukanovića, premijeru gospodinu Filipu Vujanoviću se „potkrala greška“ te nije smijenio direktora Istorijskog instituta RCG, ako se hoće, kao i do sada „poštovati i primjenjivati“ slovo zakona, ali mu se ukazala prilika da „savjetuje“ ministra prosvjete i nauke i rektora Univerziteta da je imenovani odavno „preskočio“ sve uslove za penziju, a još direktoruje po „volji i zakonu“ Premijera iz prethodnog mandata. Da li su u „dogovoru“ i saglasnosti mandatari iz prvog i drugog mandatnog perioda ili jedan sa drugim imaju suprotnih zahtjeva i izvjesnih razmimoilaženja, makar kada se radi o primjeni zakonskih propisa - nećemo da nagađamo, već ćemo čekati njihov odgovor ili moguću viziju odgovora? Valjda me neće, kao u prethodna dva moja otvorena pisma, ostaviti i treći put bez odgovora. U slučaju da mi se što drugo desi moram mu biti naredan! Pored „mnogobrojnih“ poslova moguće je da Predsjednik Vlade RCG „zaboravlja“ na tako „važno“ direktorsko mjesto, pa ga u inat „nekome“ i dalje održava, dok On sam ne podnese ostavku ili se desi, ne daj Bože, ono što sve nas čeka jednoga sudnjega dana. Tačno je da pitanje direktora nije u direktnoj vezi sa Predsjednikom Vlade, u cilju sastavljanja nove vlade-ministara, ali kako negirati činjanicu da je tadašnjeg direktora Istorijskog instituta, drastično kršeći zakonske propise imenujući ga za direktora kada je imao 66 godina starosti, upravo postavio tadašnji i sadašnji mandatar gospodin Predsjednik Vlade Filip Vujanović. Tako je kako je i tome se nije moglo ništa, jer se nije primjenjivao zakon! Neko i dalje nastavlja igru sa postojećim zakonskim propisima, a tamo su gotovo svi pravnici, ili neko čini namjernu ličnu grešku zbog koje neće i nema kome odgovarati, jer pravila ne važe, odnosno određuje ih onaj kome može biti i kako mu se prohtije, dokazujući da provjereni kadrovi odrađuju radne zadatke uz potpunu saglasnost političara!!! ZAMRO NAUČNOISTRAŽIVAČKI RAD Ako je tako, a po svemu sudeći što se dešavalo u Istorijskom institutu, tako je, i ne može biti drugačije, onda ta ustanova, nekada članica i osnivač Univerziteta, sada samo jedna od jedinica kada je u pitanju glasanje za Rektora, i nije tako „važna“ i značajna za sadašnje političare niti za buduću „samostalnu i nezavisnu državu Crnu Goru“!!! Izbori u Crnoj Gori ni za jotu nijesu ništa promijenili ne samo u političkom, privrednom i društvenom životu, nego ni u Istorijskom institutu najstarijoj naučnoj ustanovi u Crnoj Gori. Neki su se „nadali“ promjenama na „bolje“, jer im se obećavalo!? Naučnoistraživački rad u toj ustanovi gotovo je zamrznut za pojedince, dok drugi rade kako im je volja, putuju, a niko ih i ne pita gdje idu i šta rade, i odakle im novac za istraživanja. Vjerujem da iz svog džepa ne finansiraju svoje državne i privatne projekte i štampaju knjige!? S druge strane, ipak, izbori su imali pozitivan efekat, pa su najvažnije „utemeljili“ direktora Istorijskog instituta sve do novih izbora, odnosno do REFERENDUMA za (ne)zavisnost Crne Gore ili zajednicu sa Srbijom!! Ostaje nam da nagađamo i očekujemo „demokratske“ procese u Crnoj Gori koji se „uspješno“ nastavljaju i u XXI vijeku, a vjerovatno da će trajati i narednih stotinu godina, pod uslovom da se direktor Instituta promijeni!!! S obzirom na činjenicu da mi je do penzije ostalo još 15 godina, ako me zdravlje posluži, nadam se da ću barem još jedno pismo napisati za sadašnjeg direktora, ako se ne desi neko čudo da se ovdašnji političari smijene sa fotelje i dobiju nagradu za dobro vladanje i obavljanje „radnih“ zadataka u Istorijskom institutu. S T A T U S Q U O Mogao bi koliko i drugi ministri u proteklim vladama obavljati „poslušno“ i stručno povjerene mu zadatke, shodno njegovoj stručnosti, godinama starosti i radnom iskustvu! Kako se moglo desiti mandataru da „zaboravi“ na direktora Istorijskog instituta, poželjnog i visokostručnog kadra, koji u „naponu“ svoje snage, sa debelim uslovima za penziju, ostaje da tavori na čelu jedne naučne ustanove koja postoji i ne postoji!? Postoji kada treba, kao ovih dana, dati glas nekom od naznačenih rektora, a ne postoji kada je u pitanju naučnoistraživački rad u toj ustanovi!! Poslije „pauze“ duže od godinu dana dođe direktor da organizuje i izvrši glasanje za rektora Univerziteta, jednog jedinog kandidata. Osvanu lista na oglasnoj tabli o glasanju u prostorijama biblioteke Instituta i lista lica koje će glasati na dan 4. 6. 2001. godine. I obavi se glasanje u prostorijama računovodstva!? Da li su glasali i neki profesori čije je radno mjesto u drugim ustanovama, nijesam se raspitivao!? S druge strane, baš briga direktora Instituta što ne saziva sjednice Naučnoga vijeća na kojima bi se makar omogućila rasprava o mnogobrojnim, nagomilanim problemima u toj „naučnoj“ ustanovi, gdje je naučni rad za pojedince onemogućen. Vjerovatno da direktor nije imao naredbu od nadležnih vlasti sve do budućeg referenduma, jer izbori ne riješiše ništa. Direktoru baš kako valja-odgovara mu status quo u Institutu i državi, jer penzija mu je sigurna, a kažu da bi bila među najveće u Crnoj Gori, a honorari dobro dođu, dok radna mjesta stoje zauzeta u Institutu i na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, gdje izvodi nastavu. Treba vjerovati da direktor čuva ova mjesta za nekoga iz političke strukture ili nekoga ko će ubrzo steći „kvalifikacije“ i biti posađen na njih. Ko bi to sve napustio! Direktor je strpljiv pa može čekati do isteka mandata, a tada će tek napuniti sedam decenija života i nešto manje od pet decenija radnoga staža. Ne daj Bože da Predsjednik Vlade u trećem mandatu opet „zaboravi“ direktora, e tu, vjerujem da imenovani ne bi imao strpljenja da čeka pa bi se mogla očekivati njegova ostavka, s obrazloženjem da se razočarao i da prelazi u penzionere!! A što se tiče poštovanja i primjene zakona u državi Crnoj Gori nemojte se na njih mnogo osvrtati. Jer, kažu knjige, a i s koljena na koljeno se prenosilo, da mi Crnogorci nijesmo nikada marili mnogo ni za zakone u vrijeme dinastije Petrovića, a kamoli za ove koji su donošeni poslije njih i po kojima se tobože „upravljalo“. Mi smo ti vazda bili slobodni k’o ptica na grani, bez igdje išta na ništa, liše čeljadi. Ove zakone današnje niko ne mirita, kao ni one davne, niti oni na vlasti niti obična „raja“. Eto ti, Evropo, pa viđi s kim imaš posla, a bogami si to znala još odavno. A mi nemamo s kim drugijem nego sa Evropom, pravo u svijet pa posred „centra“. Gdje smo gođ gađali, uvijek smo (po)godili! Vazda smo ti bili dobri strijelci, samo kada nije bilo mete-cilja!!! Dr Momčilo D. Pejović (22) Objavljeno: „Glas Crnogoraca“ - Podgorica, 21. 06. 2001. godine. Dr Momčilo D. Pejović o kadrovskoj politici Istorijskog instituta VLASTI DOLAZE I PROLAZE, DIREKTOR FOTELJU NE DA Izbori prođoše, kao i mnogi do sada, a direktor Istorijskog instituta ostade na toj funkciji! Mađioničari bi mu pozavidjeli na vještini upravljanja ne samo političarima nego i onima koji se nalaze na mjestu rektora Univerziteta i Ministra prosvjete i nauke. Moguće je da sada sve zavisi od budućeg referenduma, kojeg obećaše da će biti sigurno za tri mjeseca, devet mjeseci, godinu dana. Biće ga, ali se (ne)zna kada, sigurno je! Direktor se ne čuje i redovno dolazi na „posao“, jer od njegove „penzije“ izgleda ne može da živi, pa honorarno obavlja dužnost direktora Istorijskog instituta i profesora na Filozofskom fakultetu u Nikšiću? Sve te dužnosti neko mu je navalio na leđa, a on o tome i ne haje, ima volju, želju, godine starosti i godine staža, uz sve to u „naponu“ je snage kao kadrovik onih na vlasti. Stiče se utisak da je direktor sebe ubijedio da se bez njega ne može, kada sve čega se dohvati u Institutu ili na Filozofskom fakultetu uspješno „realizuje“ na platnom spisku, jer zahtjev za penziju nikako da se realizuje-ostvari!? Ne bi me začudila pravna tumačenja da za njega zakonski propisi više ne važe, jer je predmet zastario i stavlja se ad akta! Kada su ga ozvaničili smještanjem u fotelju „regularnog“ direktora Istorijskog instituta 1999. godine, prof. dr Branislav Kovačević već je imao samo 66 godina i 42 godine radnoga staža. Ni tada mu oni iz vlasti, koji ga imenovaše, nijesu odredili mandat-vrijeme trajanja, vjerovatno su bili više nego sigurni da će ovaj čovjek biti van zakonskih propisa, van vremena i života, imun na sve pravne norme i biološko „trajanje“. Ispostavilo sa da su bili u „pravu“ prilikom odabira „mladog“ kadrovika za željenu funkciju direktora Istorijskog instituta RCG. Tadašnji ministar pravde nije „uspio“ riješiti enigmu „zakonitog“ postavljanja direktora, pa novom ministru pravde ostaje da pokuša „dilemu“ razriješiti. Čekamo rješenje. Kao da je sudbina naučne ustanove Istorijskog instituta da njegovi direktori upravljaju direktoruju mimo propisa najmanje deset godina, a bilo ih je koji su upravljali skoro 15 godina. Svi su izgledi i velike šanse idu na ruku sadašnjem direktoru - penzioneru da ispuni deset godina direktorovanja, od kojih je gotovo polovinu bio vršilac dužnosti direktora te ustanove. Čuda sa direktorom Instituta se ne dešavaju svaki dan, ona traju godinama u toj ustanovi. Ako ova „država“ nastavi sa izborima i referendumima svake dvije-tri godine, kako smo počeli u posljednjih desetak godina i nastavili sa tim u XXI vijeku, tada je sigurno da će (do)životni direktor imati mogućnosti da se pokaže i dokaže u punom moralnom, naučnom, stručnom, organizatorskom i nadasve direktorskom „sjaju i raskoši“. Očigledno je da nešto novo u pravnoj praksi Crne Gore uveliko zaživljuje, pa je potrebno tu praksu ozakoniti, barem kad je u pitanju direktor Istorijskog instituta. Šta će se desiti sa naučnim radnicima te ustanove, a i ljudima na vlasti, koji su ipak „smrtni i od kojih je zavisilo imenovanje doživotnog direktora?! Da li je to tapija na direktorsku fotelju u Istorijskom institutu za sva vremena!? Živio i direktorovao dokle god mogao disati i dolaziti na posao, pa makar direktorsku fotelju sa drugoga sprata namjestili u prizemlju - na ulazu! Vrijeme interneta je blagodet koja bi direktoru Instituta omogućila dirigovanje još koju deceniju. Vjerujem da doživotni direktor za tako nešto ima snage, volje, vlasti i slasti i da će na zadovoljstvo svoje i njegovih izabranika političara direktorsku funkciju uspješno obavljati. Jedno je sigurno: da spreman je odreći se svega samo ne direktorske fotelje. Direktore-penzioneru, vaše direktorovanje uveliko je uvelo politiku, a potisnulo naučne projekte u Istorijskom institutu Crne Gore, po tome ćete ostati upamćeni. Dr Momčilo D. Pejović (23) Objavljeno: „Glas Crnogoraca“, Podgorica, 05. jul 2001. godine, str. 12. ĆUTANJE JE VAŠE ODOBRAVANJE! PREDSJEDNIČE VLADE, JA VAS NE PRIZNAJEM! Gospodine Vujanoviću, U moralnoj, profesionalnoj i nadasve službenoj ste obavezi da reagujete na vaše drastično kršenje zakonskih propisa, koji se tiču imenovanja direktora Istorijskog instituta RCG, njegovog i vašeg održavanja na toj funkciji uprkos davno ispunjenih zakonskih uslova za penziju, gospodina direktora prof. dr Branislava Kovačevića. Ne možete negirati činjenicu da nijeste informisani o toj nezakonitoj radnji-imenovanju navedenog direktora i njegovog upornog opstajanja na toj funkciji uprkos godina starosti i godina radnoga staža, u vezi sa pozitivnim zakonskim propisima. Da li to činite u inat naučnim radnicima Istorijskog instituta, koji u posljednje vrijeme sve više liči na ustanovu u kojoj se vrši glasanje za Rektora Univerziteta, a sve manje se brine o statusu naučnih radnika i njihovim ugovorenim obavezama. Samo iz ovih razloga Vi ste bili u službenoj obavezi da podnesete ostavku na mjesto Predsjednika Vlade RCG, a bogme i oni koji Vas savjetuju na održavanje takvoga stanja u toj naučnoj ustanovi. Vi kao pravnik-advokat, kako rekoše odličan pravnik, u obavezi ste da prestanete sa odobravanjem i produženjem agonije Istorijskog instituta, čije Naučno vijeće ne haje za radne zadatke na osnovu kojih postoji, opstaje i treba ubuduće i da djeluje. Ako se tako i dalje nastavi od strane najodgovornijih u Republici, onda će buduća vizija Istorijskog instituta, sudeći prema onome što se dešavalo u posljednjoj deceniji njegovog postojanja, prestati da vrši funkciju naučne ustanove, a biće u službi ličnih interesa i dnevno-političkih potreba. U službenoj ste obavezi da omogućite onim naučnim radnicima u toj ustanovi, koji hoće i imaju naučnu obavezu i naučnu svijest i savjest, da se bave onim radnim zadacima koji ih po zakonu sleduju. Nijesam ni najmanje zabrinut za Vaše uporno ignorisanje mojih pisama koja Vam upućujem evo dvije godine i to javno, krajnje korektno i konkretno. Međutim, brine me Vaše uporno održavanje takvoga stanja i nametanje direktora kojega ste mimo svih zakonskih propisa imenovali i zadržali sve do današnjih dana. Podsjetiću Vas na moja pisma koja sam Vam uputio i u kojima iskazujem moj revolt na Vaše kršenje zakonskih propisa i neslaganje sa ukupnim stanjem u toj „naučnoj“ ustanovi. (Naslovi tekstova objavljeni u nedjeljnom listu „ONOGOŠT“, Otvoreno pismo Predsjedniku Vlade Filipu Vujanoviću, Drugo otvoreno pismo Predsjedniku Vlade Republike Crne Gore, Po volji Vlade i nevolji zakona, Direktor-penzioner, Kloniranje direktora za Novi milenijum, Branislav neće u penziju, a ja mu ne mogu ništa, Mandatar „zaboravio“ na direktora, i jedno pismo objavljeno u „Glasu Crnogoraca“, pod naslovom „Vlasti dolaze i prolaze, a direktor fotelju ne da“). Ne pripadam onima koji u toj naučnoj ustanovi najmanje se bave naukom, i radno mjesto im služi kao uhlebljenje. Ne mirim se ni sa sudbinom koju mi neko od političara nameće ili bolje reći određuje, kao što se ne povinujem ni onima koji hoće da prekrajaju sudbinu Istorijskog instituta. Isuviše truda i neprospavanih noći, istraživačkog rada za ovih dvadeset godina sam uložio izučavajući prošlost Crne Gore, da bih sada preuzeo poslove koje neko hoće da mi nametne prećutno, sa poslušnošću i stranačkom pripadnošću. Ne, sigurni budite i Vi i svi oni koji hoće da me privole, neću pristati da se bavim naukom za dnevno-političke potrebe. Ja pripadam onim istoričarima koji ne komercijalizuju crnogorsku prošlost i zadovoljavaju potrebe pojedinih političara ili duhovno siromašnih ljudi. Po cijenu gubitka radnoga mjesta ja neću pristati na održavanje stanja u Istorijskom institutu onakvog kako se sprovodi u posljednjih desetak godina, niti se mirim sa statusom naučnog radnika samo na platnom spisku. Prije deset godina u Institutu se „desilo“ da doktor nauka bude primoran da prima minimalni lični dohodak i da napusti Institut. Meni se može desiti da neko namjesti istjerivanje iz te naučne ustanove, ali me neće uplašiti da prestanem sa kritikovanjem ukupnog stanja u toj ustanovi. Gospodine Vujanoviću, Da li Vam je jasna pozicija Istorijskog instituta i da li znate obaveze naučnih radnika u toj ustanovi?! Najkraće rečeno, od kada ste Vi Predsjednik Vlade, uz pomoć Rektora Univerziteta i Ministra prosvjete i nauke, Istorijski institut je u najtežoj krizi i najlošijem položaju od svih ostalih naučnih ustanova na Univerzitetu u Crnoj Gori! Ovo je moje posljednje pismo upućeno Vama kao Predsjedniku Vlade koji u posljednje vrijeme određuje sudbinu Istorijskog instituta, i njime ispoljavam svoj lični stav i neslaganje sa održavanjem teškoga stanja u toj naučnoj ustanovi. Ujedno sa sebe skidam svaku moralnu, naučnu i službenu obavezu za neispunjavanje zakonskih obaveza prema ustanovi ili finansijeru, koji mi nijesu pružili ni minimalne uslove za realizaciju ugovorenih obaveza. Dajem na znanje Vama i crnogorskoj javnosti da zbog Vašeg upornog podržavanja i odlaganja rješavanja pitanja direktora Instituta, a štiteći svoja prava kao naučnog radnika, javno iskazujem moje protivljenje Vama na mjestu Predsjednika Vlade, jer ga ne zaslužujete u ovome mandatu, sagledavajući Vašu djelatnost na primjeru Istorijskog instituta. Dr Momčilo D. Pejović (24) Objavljeno: „Crnogorski književni list“ - Podgorica, 1. avgusta 2001. godine, str. 23. Glavnom i odgovornom uredniku „Crnogorskog književnog lista“ S obzirom na činjenicu da ste mi ograničili prostor na 80 redaka na osnovu zakona o javnom informisanju zahtijevam od Vas da objavite moj odgovor gospodinu Rajku Ceroviću na članak u vašem listu „Moć i nemoć institucija“, bez ispravki i skraćivanja, a pod naslovom PROZIRNE „BRIGE“ I KORISNA „MRČENJA OLOVKOM“ GOSPODINA RAJKA CEROVIĆA Piši Rajko Ceroviću, jer narodna izreka kaže: „Ko od straha mre za dušu mu prde“. Sve što imaš da kažeš o meni i mojemu (ne)radu iznesi u javnost i nemoj prećutati ništa što bi me kompromitovalo, ali istom mjerom prozovi tvoje drugare i istomišljenike iz Instituta, ako smiješ i ako ti je i to dio školskog zadatka. Piši, dako po stare dane zaradiš neko od preostalih direktorskih mjesta, jer u ovome mandatu nema ministarskih mjesta za tebe. Piši, ako znaš nešto više od onoga što si plasirao crnogorskoj javnosti, jer predhodno ti je palo u vodu. Za mene važi zakon riječi „Zub za zub, a oko za oko“. Preuzeo si kompentencije Naučnog vijeća i direktora - penzionera Istorijskog instituta pa ocjenjuješ i odlučuješ o radu i rezultatima rada naučnih radnika po „slobodnom“ izboru, a na žalost tvoju nemaš odobrenje ili imenovanje od gospodina Predsjednika Vlade, ili je meni ta činjenica promakla pa te rukopoložiše bez ičijeg pitanja!? (D)rznuo si se gospodine Rajko Ceroviću da pod plaštom naslova „Moć i nemoć institucija“ svoju papazjaniju pokriješ „neradom“ i „nezavršenim“ projektima u Institutu, a kao primjer takvog nerada prozva, kako reče: „diskretnog kandidata za direktora Instituta“ dr Momčila D. Pejovića. Velja kruška u grlo zapane, a po stare dane teško da bi Rajko Cerović i lješnik mogao progutati!? Ja sam za ovih devadeset godina rada u Institutu glasno i jasno, javno prozivao odgovorne u Institutu i Crnoj Gori, iznoseći brojne nezakonitosti, administrativne i naučne probleme zaposlenih, ali niko do sada da pisne a kamoli da me demantuje, pa ni Rajko Cerović ni tada ni sada da se dotakne tih problema i nezakonitosti. Međutim, sada si se „dosjetio“ da pišeš o „neradu“ u Institutu, a kao krivca i primjer istaknu moju malenkost. U tvojem stilu! Moji radni zadaci saopštavani su na sjednicama Naučnog vijeća u potpunosti i do detalja, o tome postoje zapisnici i izvještaji, kao i moja pisma objavljivana u pojedinim nedjeljnim listovima, koji su imali sluha da se čuje istina o problemima u Institutu. Nećeš valjda Rajko Ceroviću tvrditi da su nerealizovani projekti „samo“ moj „nerad“ za koje si ti zadužen od svoje volje pa zavodiš red i rad prema „neradnicima“ dok tvoji „radnici“ obavljaju sve „zadatke“ gurajući projekte po čak dvije decenije ili za punih dvadeset godina još ne doktoriraše!? A šta reći za direktora-penzionera prof. dr Branislava Kovačevića, koji ne samo da pokriva dva radna mjeta već ima ugovorenih projekata za narednih dvadeset godina. Takvi su tvoji „kriteriji“ o „radnicima“ i „neradnicima“ (ne)zalonamjernim prozivkama gospodine R. Ceroviću, odavno ste ih bacili pod noge. Da vam nijesam možda zapao za oko kao „protivkandidat“ na direktorsko mjesto u Institutu a vama je obećano, pa ste požurili da me eliminišete, jer nijesam na vašoj liniji i fonu kojim dirigujete. Ne plašite se, imate jaku pozadinu, neće vas pustiti da prhnete. Šta vas je zaboljelo kad me uzeste kao primjer „nerada“, a na drugoj strani štitite „zakonitosti“ direktora i vaše istomišljenike? Da li Vas boli moje pismo upućeno gospodinu Predsjedniku Vlade i vašem „poznaniku“ direktoru - penzioneru? Kad tako „savjesno“ pregledaste izvještaje rada kako vam „promakoše“ oni koji sve „uspješno završiše“ i u penziju pođoše? Ako vam kakav miš ili mačor može promaći nije valjda da krupnije zvjerke ne zapaziste, ili nemate hrabrosti prozvati ih, jer su „vukovi“ pa bi vas mogli pojesti. Jadna li je ta „nauka“ koju vi sprovodite ili bi da joj budete staratelj u Institutu! Vaše pisanje o meni i mojem radu u Institutu je neprimjereno, podlo, nisko i prljavo. Zbog načina i namjere sa kojima ste pisali u navedenom članku, ja vam preporučujem olovkom u ledinu a prstom po papiru, rezultati će vam biti mnogo korisniji. Ako se potrudite da „zagrebete“ dublje otkrićete vaše poznanike, drugare i istomišljenike, prozovite ih, mada vam to nije cilj u vašoj pisaniji. Godine „nerada“ koje ste naveli pokazuju da, ipak, znate brojati bez greške do 2000.-ite, zanemarujući činjenicu da sam od juna 1996, pa sve do aprila 1998, bio direktor Državnog arhiva Crne Gore, a sva prava i obaveze iz radnog odnosa prema Institutu su mirovale. O radu i problemima na ugovorenim projektima, u najkraćem, upućujem Vas na sve moje izvještaje ili pisma iz kojih se mogu utvrditi radni zadaci i njihova realizacija, a na vašu veliku žalost nećete biti u mogućnosti da odlučujete, izuzev da vas rukopolože za direktora Instituta. To su činjenice, ima ih još, ali vas one očigledno ne zanimaju, jer ste kapo koji „meritorno“ donosi sud o mojem (ne)radu. Što se tiče „idealnih uslova i ladovine“ u naučnim ustanovama, nemojte baš mene to da pitate, jer će vam se svi koji vas čuju grohotom smijati. Privilegije i ladovinu tražite kod onih koje pokrivate ne prozivajući ih iz vama poznatih razloga. Ako su vam sve tvrdnje istinite kakvim ste o meni pisali onda su vaše namjere jadne, bijedne i prizemne pa vas žalim, drugo ne zaslužujete gospodine Rajko Ceroviću. Ističe 80-ti redak, a kriteriji su vaši“!? Podgorica, 23. 07. 2001. godine Dr Momčilo D. Pejović Napomena: U direktnom kontaktu sa urednikom „Crnogorskog književnog lista“ gospodinom Jevremom Brkovićem uz prisustvo nekoliko prisutnih (19. 07. 2001. godine), od kojih sam prepoznao gospodina prof. dr S. Blagojevića i gospodina Sretena Perovića, a u prolazu sam zapazio i gospodina Mladena Lompara, ostala dvojica bili su mi nepoznati iako su se predstavili i sa mnom rukovali; bilo mi je obećano od Urednika, da sve što napišem kao reagovanje na nevedeni tekst gospodina Rajka Cerovića „Moć i nemoć institucija“, bez obzira na obim biće objavljeno. Istoga trenutka, kada mi je to „čvrsto“ obećano, ja sam već napisani tekst obima 4 gusto kucane stranice iz ruke u ruku predao Uredniku i na tome se završio naš razgovor uz izvjesni komentar gospodina Sretena Perovića, koji je bio krajnje korektan „pusti ga da vidimo šta ima da kaže“! Međutim, već poslije dva dana u telefonskom pozivu saopšteno mi je od strane gospodina Mladena Lompara da mi je dato svega 80 redaka prostora za moje reagovanje i da navedeni tekst skratim. Naveo sam ono što mi je Urednik obećao, ali je imenovani ostao pri odluci 80 redaka za reagovanje. Naveo sam dati tekst u skraćenoj verziji, a s druge strane dajem tekst za koji sam imao „čvrsto obećanje“ da će biti objavljen u onom obimu kakav je dat Uredniku. Vjerovatno su u dogovoru (pr)ocijenili da moje reagovanje ide na štetu R. Ceroviću i zato je Urednik reterirao u svom obećanju. Moram istaći da je neprimjeren i kukavički način da se uz moj odgovorreagovanje na članak Rajka Cerovića „Moć i nemoć institucija“ daje istovremeno i njegov odgovor na moje reagovanje u istom broju i na istoj strani. Sve jasno govori o namjerama i „poštenom odnosu“, kritici i „neradu“ kojim me je podvrgao imenovani Rajko Cerović, kao i instrukcije kojima se rukovodio imenovani. Na ovom mjestu dajem original teksta koji sam dao gospodinu Uredniku „Crnogorskog književnog lista. Glavnom i odgovornom uredniku „Crnogorskog književnog lista Zbog netačnog, nepotpunog, tendencioznog i zlonamjernog pisanja o meni i mojem naučnom radu i rezultatima rada u Istorijskom institutu, a na osnovu Zakona o informisanju, zahtijevam da objavite moj odgovor gospodinu Rajku Ceroviću, na objavljeni članak u vašem listu pod naslovom „Moć i nemoć institucija“, na istoj strani i pod naslovom, bez ispravki i skraćivanja teksta. Prozirne „brige“ i korisna „mrčenja olovkom“ gospodina Rajka Cerovića Piši Rajko Ceroviću, jer ima jedna narodna izreka koja kaže: „Ko od straha mre za dušu mu prde“. Sve što imaš da kažeš o meni i mojem radu u Istorijskom institutu, Državnom arhivu Crne Gore i Obrazovnom centru na Cetinju, ako hoćeš i od djetinjstva, počni da pišeš, i iznesi sve što imaš da objasniš narodu Crne Gore. Piši o meni i mome naučnom radu i rezultatima rada. Iznesi na sto, slobodno, bez ustezanja, dako po stare dane zaradiš poneku sinekuru ili neko od preostalih direktorskih mjesta, jer za sada u ovom mandatu ministarskih mjesta nema za Tebe. Zarada koju očekuješ ovoga puta će Ti izostati. Nećeš profitirati kako si naumio ili kako te je neko uputio! Čitaj Rajko Ceroviću i piši ako znaš nešto više od onoga što si pokušao podastrti crnogorskoj javnosti, a posebno onima koji me ne znaju, jer ono što si napisao palo ti je u vodu, kao što će ti pasti sve ono neistinito koje želiš, po nečijoj narudžbi, saopštiti o dr Momčilu D. Pejoviću, naučnom saradniku u Istorijskom institutu Crne Gore u Podgorici. I gospodine Rajko Ceroviću ja sam Momčilo D. Pejović i kada pišeš o meni obavezan si da s poštovanjem pišeš onako kako se potpisujem, jer do današnjeg dana niko se još nije pojavio da može nešto loše reći i izostaviti ime mojega roditelja, pa ni Vama neću dozvoliti takvo ponašanje na koje ste, svi su izgledi, navikli. Za mene je javna riječ mnogo jača i obavezujuća nego što možete zamisliti ili naslutiti. Za mene važi zakon riječi „Zub za zub, oko za oko“ ako uopšte razumiješ gospodine Rajko Ceroviću. Nadam se da ćeš razumjeti obavezu koju si preuzeo ili ti je neko naturio, a ti određuješ šta ćeš reći i kako ćeš školske zadatke odraditi. Piši gospodine Rajko Ceroviću o meni i mojem radu u Istorijskom institutu ako si preuzeo kompentencije Naučnoga vijeća ili direktora te ustanove pa ocjenjuješ rad, rezultate rada svih naučnih radnika a ne samo moje ili moje koleginice. Ovdje izričito govorim u svoje lično ime i ime naučnog saradnika sa svim obavezama i pravima. Vama ću naglasiti činjenicu da ste sebi dali za pravo da preuzimate kompetencije i ocjene Naučnoga vijeća Istorijskog instituta, na što nemate pravo, na žalost Vašu. (D)rznuo se izvjesni gospodin Rajko Cerović, kojega lično ne poznajem, da pod plaštom „Moć i nemoć institucija“ svoju pisaniju - papazjaniju pokrije „neradom“ i „nezavršenim projektima“ u Istorijskom institutu, a kao „ilustrativan“ primjer takvog „nerada“ prozva ni manje ni više nego Dr Momčila (D.) Pejovića, i koleginicu Dr Senku Raspopović!! Zaista čudno, zapitah se!? Velja kruška u grlo zapane gospodine Rajko Ceroviću. Po stare dane teško da možete i lješnik progutati!! Napisa dvije rečenice uopšteno o naučnim institucijama i primjer - obrazac lošeg-negativnog rada u njima prozva Dr Momčila (D. ) Pejovića, a ovlaš uze i njegovu koleginicu po struci i nauci. Ovdje govorim u svoje ime, jer sam u ovih dvadeset godina rada u Istorijskom institutu glasno i jasno, javno i činjenično prozivao najodgovornije u Institutu i Republici Crnoj Gori o brojnim nezakonitostima, administrativnim i naučnim problemima zaposlenih u toj naučnoj ustanovi. Na sva pisma koja sam javno upućivao i prozivao najodgovornije ljude za posljednjih deset godina niko se od nadležnih nije usudio da da bilo kakav odgovor, pa ni izvjesni gospodin Rajko Cerović, koji se sada dosjetio da piše o „neradu“ u naučnoj ustanovi Istorijskom institutu, i kao „krivca“ nađe Dr Momčila (D.) Pejovića, kako on reče „diskretnog kandidata za direktora Instituta“. Pisao sam o nepravdi i zloupotrebama u Institutu od strane direktora i onih u sjenci okolo njega, pisao i pokušao istjerati pravdu, jasno i bez zazora obavještavajući crnogorsku javnost o problemima naučnih radnika u toj ustanovi. Moji radni zadaci saopštavani su na sjednicama Naučnoga vijeća u potpunosti i do detalja, bez ikakvih nejasnoća, čak su i dopunjavani na zahtjev viših instanci - Sektora za nauku i univerzitet. Nijesam bio u mogućnosti da mijenjam odluke većine i onih kojima sam smetao sa svojim principijelnim stavovima poštovanja i primjene zakonskih propisa na sve naučne radnike podjednako. O tome postoje zapisnici i moja uporna pisma objavljivana u pojedinim nedjeljnim novinama, koje su imale razumijevanja za iznošenje istine o nauci, naučnim projektima i naučnim radnicima u Istorijskom institutu. Čitaj gospodine Rajko Ceroviću i nemoj prećutati ništa što mi be kompromitovalo, ali isto tako nemoj zaobilaziti tvoje drugare i istomišljenike iz Instituta. Koji su Vas motivi rukovodili da tako nešto pišete i izmišljate? Uzmite moje polanove i programe rada od dana kada sam stupio u radni odnos u Istorijskom institutu, pa tek tada donesi zaključak na osnovu usvojenih izvještaja od strane članova Naučnoga vijeća, u kojemu se Ti, na tvoju žalost, ne nalaziš. Ako Vam ne budu dostupni, a čisto sumnjam zbog vaših namjera i poznanstava u Institutu, ja ću Vam ustupiti na uvid sve izvještaje o mojem radu od 1981. godine do današnjeg dana. Vjerujem da sam Vam pao za oko jer nijesam na vašoj liniji ili fonu. Ja sam za pravdu, istinu, poštovanje i primjenu zakonskih propisa, stručnu i naučnu kritiku i primjenu naučnih principa i metoda rada, a ne pisaniju za komercijalne svrhe i dnevno-političke potrebe koje su od Vas vjerovatno naručene. Gospodine Rajko Ceroviću radi kako znaš i umiješ, a ja ću ti otpisati kako i zaslužuješ. Javašluk, nerad, bezakonje, monopol vlasti i pisanja ne možeš meni pribaciti a sakriti svoje poznanike i istomišljenike u Institutu, a koje nećeš ili ne smiješ ni spomenuti! Gospodine Rajko Ceroviću, Šta Vas je navelo i zaboljelo kada uzeste moj „nerad“ kao primjer u Istorijskom institutu, a štiteći bezakonje direktora Instituta? Da li Vas boli moje posljednje pismo upućeno Predsjedniku Vlade ili vašem poznaniku, drugu, istomišljeniku direktoru - penzioneru prof. dr Branislavu Kovačeviću? Kada ste tako „savjesno“ pregledali sve izvještaje naučnih radnika Istorijskog instituta, kako Vam „promakoše“ izvještaji onih koji za dvadeset godina rada još ne doktoriraše, a sve uspješno realizovaše u „zakonskom roku“! Ako Vam miš ili kakav mačor može promaći nije valjda da slona ne možete zapaziti, kako se neprimijetno provlači. To su vaši (ne)zlonamjerni razlozi i kriteriji. Šta je sa naučnim radnicima koji imaju dva ili više projekata koji traju u nedogled i provlače se više nego što sam u radnom odnosu u Institutu? Šta je sa direktorovim projektima ili predhodnih direktora i naučnih radnika, i tako dalje i tome slično. Imao bih Vam nabrajati još mnogo projekata. A da to ne bih činio upućujem Vas da pročitate knjigu Dr Perka Vojinovića, Istoriografija u službi crnogorskog separatizma, (Moja borba u Istorijskom institutu Crne Gore, Banja Luka, 2001.,) u kojoj ćete imati šta pročitati o brojnim problemima naučnih radnika i mladih kadrova u naučnom sektoru, kao i protjerivanju neistomišljenika iz Istorijskog instituta, itd. Čitaj Gospodine Rajko Ceroviću i ne obmanjuj javnost, posebno o mojem radu i mojoj borbi za pravo i pravno vrednovanje naučnoga rada i naučnih radnika. Morali bi se mnogo ozbiljnije pozabaviti, najmanje sa mojom malenkošću, sa onima koje nijeste našli za shodno ni da pomenete da su na projektima u Institutu, a kao penzioneri imaju sve privilegije za razliku od onih kojima je kako Vi kažete „uhlebljenje“ u toj naučnoj ustanovi. Ko njih finansira i daje novac za istraživanja!? Šta reći o vašim kriterijima nego samo da ste ih odavno bacili pod noge, jer štitite svoje poznanike u Institutu, a posebno direktora-penzionera. Što ne prozvaste direktora prof. dr Branislava Kovačevića koji pokriva dva radna mjesta, a davno je stekao sve uslove za penziju. Kako ne vidite da uzima hljeb mladim nezaposlenim kadrovima, a ima uz sve to i projekte koje da živi još pedest godina ne može ih završiti. To su vaši „principijelni kriteriji“. Pitajte dr Radoja Pajovića koliko ima nezavršenih i ugovorenih projekta kao penzioner. Podsjetiću Vas na zaposlene naučne radnike u Istorijskom institutu, više čitaoca radi, jer ih Vi znate sve redom: dr Božidar Šekularac, dr Čedomir Lučić, dr Dragana Kujović, dr Radoslav Raspopović, dr Senka Raspopović, mr Jasmina Đorđević, mr Slavko Burzanović, mr Zvezdan Folić, mr Žarko Leković, mr Vukajlo Gluščević, i još nekoliko mlađih pripravnika koje najvećim dijelom nikada nijesam ni vidio niti dolaze na posao, a primaju lične dohotke i novac za istraživanja. Za mlade naučne buduće kadrove nijesam u mogućnosti pružiti detaljnije informacije, jer nas niko o tome ne obavještava, a „glava kuće“ nema namjeru sazvati Naučno vijeće niti podnosi izvještaje u posljednjih godinu dana. Zar sve to nijesu problemi gospodine Rajko Ceroviću i zar sam ja direktno odgovoran za njih, njihov rad ili nerad? Sve Vam je to „promaklo“ ili vas je julsko Sunce u Podgorici zaslijepilo i samo ste mene vidjeli!? Nemate razloga da se od mene plašite, jer ja nijesam toliko moćan kao pojedinci u Institutu ili Vi koji imate podršku društva u cjelini, a ni fizički izgled nije mi tako strašan da bi Vi trebali da samo mene vidite i prizivate. Problemi u Institutu nijesu samnom započeli, a nerealizovani projekti nijesu od moje strane finansijski uskraćivani. A Vi se na mene nameračili, jadna li je ta nauka koju bi vi da sprovedete ili da joj budete staratelj u Institutu. Vjerujem da je ova tvoja pisanija labudova pjesma sa kojom pokušavaš skrenuti pažnju crnogorskoj javnosti i dobiti neko odlikovanje u obliku tvojih skromnih želja i obećanja. Uzeli ste me za „ilustraciju šire pojave“ nerada u Institutu!? Pa takav način je krajnje neprimjeren i podao, tendenciozan s krajnjom konotacijom da me kao ličnost i naučnog radnika omalovaži. Ja Vas ne pitam gdje radite i da li primate platu za svoj rad i rezultate rada. Da li dolazite na posao i ko vas finansira. To su vaši problemi i ne pokazujem ni najmanje interesovanje za vaš rad i radno mjesto. Međutim, o onome što ste napisali o meni i mome radu ističući me kao primjer nerada to Vam ne mogu dopustiti već Vam brk u brk hoću reći ono što i zaslužujete za takvu uvredu. Vi nijeste kompetentni da o meni, mojem radu i rezultatima naučnoga rada u Institutu - realizacije projekata, niti govorite, niti ocjenjujete, niti odlučujete. Za to je nadležno Naučno vijeće Instituta i svi oni koji su u naučnom sektoru te ustanove. Ako sam Vas prozvao, a ne sjećam se da sam negdje vaše ime čak ni spomenuo, tada bi imali pravo da mi odgovorite. Direktor Instituta kojega prozivam svih ovih desetak godina nije našao za shodno ni da se glasne a kamoli da negira ono o čemu sam pisao i obaještavao crnogorsku javnost i najodgovornije faktore u Crnoj Gori. Vjerovatno da sada nastupate kao nečiji advokat, jer ne vidim motiv vaše „brige“ za moj „nerad“ iznad svih zaposlenih u Institutu. Vaše namjere prema meni su prikrivene, niske i prljave, uperene na degradiranje ličnog dostojanstva i naučnog radnika. Vi ne možete održati ono što ste o meni kao „neradniku“ izrekli u vašem pismu-tekstu. Kao što primjećujete ja nijednog trenutka ne govorim ništa o vašem „sudu“ ili kritici u vezi moje knjige „Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848-1918.“, jer ta knjiga podliježe kritici nauke i struke i uopšte cjelokupne javnosti, preciznije rečeno od čitalačke publike. Moji projekti i rezultati rada nijesu u zavisnosti od vašeg mišljenja, procjene, ocjene, utiska ili želja i nadanja. Moje rezultate rada u Institutu ima ko da cijeni i odgovoran sam članovima Naučnoga vijeća, a ne Vama koji imate nenaučne i krajnje tendenciozne namjere zaobilazeći one kojima bi imali što reći. Zbog načina i namjere s kojom ste pisali o meni u navedenom članku ja Vam preporučujem, gospodine Rajko Ceroviću, olovkom u ledinu a prstom po papiru. Mogao bih Vas donekle i razumjeti da ste se kritički osvrnuli na moje naučne radove, u kojima nijeste našli ono što ste željeli naći i čuti. Ja nemam namjeru da Vas učim kako se radi ili stvara naučno djelo-studija, jer ste Vi navikli na beletristiku i šund literaturu laganog žanra koju možete pročitati za par dana najviše. Sa diletantima o istorijskoj problematici ne želim razgovarati. S obzirom da ste „samo ovlaš zagrebali ispod površine onih institucija koje imaju najduže postojanje“ vi bi, da ste htjeli i imali kriterije jednake za sve u Institutu, imali priliku da vidite mnogo više i upoznali bi lica koja odavno znate a nijesu završili mnoge projekte. Tada niukom slučaju mene ne biste mogli naći ni po sredini liste, već bih bio gotovo pri dnu onih koji su po vašim kriterijima „neradnici“. Potrudite se da se o tom informišete mnogo detaljnije, ako su Vam namjere čiste i poštene, u šta, kada je vaše pismo i pitanju, izražavam veliku dozu sumnje. Ako ste ostali dosledni kriterijima u navedenom članku Vi imate posebnog dara za organizovanjem letećih kurseva-seminara na kojima ćete obučavati kadrove u vašem stilu. Očigledno je da nijeste imali hrabrosti da se suočite sa istinom o brojnim problemima u Institutu i nezavršenim projektima od strane starijih kolega, akademika, penzionera i tako dalje. Tada biste bili u situaciji da svoje poznanike, istomišljenike prozovete a to Vam nije bio cilj, to je više nego očigledno u vašoj pisaniji. Od godina koje ste naveli od 1994, pa sve do 2000. godine, moram Vas razočarati da je tačno samo to što znate brojati do dvije hiljadite godine. Sasvim pravilno ste nabrojali godine „nerada“ prolongiranje rokova oko realizacije ugovorenog projekta. Uopšte se nijeste zapitali da li je to baš tako kako ste naveli ili koji su razlozi da se taj projekat nije realizovao. Vas to uopšte ne interesuje! A samo ću Vam jasno i kratko reći, da sam u vremenu od juna 1996. godine pa sve do 1998. godine novembra mjeseca bio zaposlen u Državnom arhivu Crne Gore, a sva prava i obaveze iz radnog odnosa su mirovale po obostranom sporazumu Instituta i moje malenkosti. Ako se pitate kako reći ću Vam bio sam imenovan za direktora DACG na Cetinju. Eto već polovina godina za koje me prozivate padoše vam u vodu. Pođemo li dalje u ređanje činjenica koje Vam ne idu u prilog, a posebno se ne slažu sa vašim namjerama i kriterijima, onda ću Vas uputiti na moje izvještaje o radu, pisma i žalbe upućene Sektoru za nauku i Univerzitet u Ministarstvu prosvjete i nauke, kao i na pismo objavljeno u listu „ONOGOŠT“ od 15. 07. 1999. godine. Tačno ste pročitali nije greška, jer nemam namjeru da Vam detaljišem i obrazlažem sve moje pokušaje oživljavanja davno ugovorenog projekta, To su činjenice, ima ih još mnogo, ali one Vas ne zanimaju, jer ste Vi kapac koji o svemu donosi meritoran sud o mojem „neradu“. Žao mi Vas je ako sam Vas razočarao nepobitnim činjenicama. A šta da Vam kažem o odnosu birokratije u Sektoru za nauku, to bi nas daleko odvelo. Sve se može provjeriti kada sam ja u pitanju i realizacija mojih projekata, što nije slučaj sa „radnicima“ Instituta i njihovim naučnim projektima, koje Vi ne želite ni da spomenete. Prozovite ih ako imate hrabrosti! A što se tiče idealnih uslova i ladovine u naučnim institucijama ja Vam o tome teško mogu išta dobroga kazati, barem govoreći na osnovu mojega iskustva za ovih dvadeset godina. Da ima privilegija i ladovine očigledno je i njih gospodine Rajko Ceroviću treba tražiti među poslušnicima kojima ja ne pripadam, zato ste me i uzeli za primjer „nerada“ i na nišan! Ako Vam je svaka istina ovakva kakvom ste pokušali mene prikazati onda su mi vaše namjere isuviše jasne i prizemne pa Vas žalim, jer drugo i ne zaslužujete. Bićete u obavezi da se javno izvinite meni kao čovjeku i naučnom radniku, ako je u Vama ostalo išta ljudsko. Podgorica, četvrtak, 19. 07. 2001. godine Dr Momčilo D. Pejović P. S. Izričito zahtijevam da moj odgovor objavite bez ispravki i skraćivanja teksta sa naslovom koji sam dao. Napomena: Dakle, to je tekst koji sam dao Jevremu Brkoviću - Uredniku, a koji nije objavljen, iako je bilo „čvrsto obećanje“ kao garant za njegovo objavljivanje. (25) Objavljeno: „Glas Crnogoraca“ - Podgorica, 7. avgust 2001. godine. PRIVATIZOVANJE NAUČNIH INSTITUCIJA K A D Z A K U C A N E P O Ž E LJ N I N A U Č N I K Da li je ovo što se danas dešava u pojedinim ustanovama usamljen primjer ili opšta pojava koja je zahvatila sve službe državnih institucija? Kap koja je prelila čašu krajnje nekorektnog ponašanja službenika u državnim ustanovama Crne Gore primorala me je da javno reagujem na takve primjere, koji se svakim danom sve više pogoršavaju, ugrožavajući i časne izuzetke - pojedince u tim ustanovama. Nije prvi ni drugi put da se pojedinci u svojstvu službenika krajnje nekorektno ponašaju kao da ste ih posjetili u nekoj od njihovih prostorija za intimniju atmosferu. Ne samo da takvi službenici ne daju zvaničnu informaciju koja nije nikakva tajna, a posebno iz tih razloga što je upravo vezana za ugovoreni posao sa vama, nego oni nemaju vremena jer već satima čekaju telefonski poziv od ministarstva!? Normalnom čovjeku ostaje da se čudu ne može načuditi, šta je sa tim i takvim službenicima. Da kojim slučajem nijesam pogriješio vrata kancelarije, lice kojemu sam se obratio ili sam, možda, poremetio atmosferu na ovome žarkom avgustovskom danu? Da li je ovo što se danas dešava u pojedinim naučnim ustanovama usamljen primjer ili opšta pojava koja je zahvatila sve službe državnih institucija? Ne, siguran sam i uvjeravaju me službe pojedinih ministarstava kojima se obraćam, gotovo redovno, da postoje i službe i službenici koji i pored mnogobrojnih i težih poslova, na krajnje ljubazan i korektan prijem i način, obavljaju svoju službenu obavezu na potpuno zadovoljstvo građanina - stranke koja traži i detaljniju informaciju. Taj i takav primjer i odnos službenika nije moguć u naučnoj ustanovi Istorijskom institutu i Sektoru za nauku i Univerzitet, kojemu sam se obratio za informaciju za ugovorene obaveze finansiranja mojega projekta. Od Istorijskog instituta u potpunosti me ništa ne iznenađuje, jer direktor - penzioner je konačno podnio „neopozivu“ ostavku na dužnost direktora, koja će mu se, moguće je, i jednoga lijepog avgustovskog dana i „usvojiti“ od strane Predsjednika Vlade. Samo mi nije jasno kako je moguće da se novac troši i od čijih projekata. Za pojedince ima novca za istraživanja, a meni preostaje da se obraćam službenicima u navedenim ustanovama koji me na krajnje nepristojan i malograđanski način dočekuju, kao što je to, po ko zna koji put, bilo u petak 3. avgusta tekuće godine, u prostorijama Sektora za nauku i Univerzitet. No, od njih me ništa ne iznenađuje, jer se oni prema meni tako ponašaju već duže vrijeme, kao da im tražim njihov novac. Za potrebne informacije mogu jedino da se putem dopisa obratim, pa će oni, kao i do sada, dati odgovor da ne kontaktiraju sa pojedincima već samo sa ustanovama, pod uslovom da odgovor dođe kroz nekoliko mjeseci. Pitam se, a i Vas poštovani građani, kao i nadležne u Ministarstvu prosvjete i nauke, Univerzitetu Crne Gore, šta je sa ovim institucijama i ovakvim službenicima? Da li je to u opisu njihovih radnih mjesta i namjenskih ustanova, za potrebe (ne)poželjnih pojedinaca prema ovoj vlasti? Ugled ovih ustanova počiva i na službenicima, ali nije valjda i ovakvim!? Nastavili se tako kao što se uveliko radi u navedenim ustanovama, a vrag je odnio šalu, onda će one biti u službi pojedinaca ili grupica kojima društvo namjenjuje posve drugačiju ulogu od one koja im je zakonom propisana. Vama koji podržavate ovakvo stanje savjetujem da se makar zabrinete da kojim slučajem i vi jednoga dana možete biti u situaciji koju ja redovno imam u tim ustanovama. Iznenađuje me odobravanje takvog ponašanja od strane najodgovornijih u tim ustanovama pa iz tih razloga i reagujem ne bi li, ipak, oni koji to ne tolerišu skrenuli pažnju odgovornim u ministarstvu. Dr Momčilo D. Pejović (26) Objavljeno: „Glas Crnogoraca“, Podgorica, 09. avgust 2001. godine, u rubrici Kultura. Kako je Dr B. Šekularac postavljen na čelo Istorijskog instituta Crne Gore L E D I N A ZA O B U K U K V A Z I I S T O R I Č A R A Više od osam godina bilo je potrebno da se nađe čovjek koji će biti na čelu Istorijskog instituta Crne Gore, dovoljno poslušan i spreman da tumači istoriju onako kako to odgovara aktuelnoj vlasti Istorijski institut RCG kao naučna ustanova za izučavanje istorije crnogorskog naroda u posljednjih deceniju i po postala je eksperimentalna ledina za „stručno“ usavršavanje i slijetanje poželjnih kadrova na stranačkoj osnovi, sa osnovnim elementima rođačkih odnosa i najbližeg krvnog srodstva. Zato je tako dugo trebalo, više od osam godina, da se „riješi“ dilema pravog direktora Istorijskog instituta RCG i da se nađe „prelazno“ (ili „konačno“) rješenje iz koalicije „Pobjeda je Crne Gore“- prof. dr Božidar Šekularac, član stranke SDP, diplomirani profesor ruskog jezika, doktor filosofije i istorije, stručnjak za ćirilske rukopise, a po nekima i poznat i „priznat“ crnogorski istoričar. Tako je dobio potvrdu, samo u Crnoj Gori od pojedinih zvaničnika i političara, plasiran stav, koji ide do apsurda, da diplomirani istoričari i doktori istorijskih nauka nijesu „pravi“ istoričari i da oni pogrešno tumače istoriju Crne Gore. Iz tih razloga, izgleda, ovih dana uslijedila je Odluka Kadrovske komisije sa potpisom predsjednika Vlade, kojom se razrješava dosadašnji direktor prof. dr Branislav Kovačević, a za vršioca dužnosti direktora Istorijskog instituta Crne Gore postavlja dr Božidar Šekularac. Zbog svega toga ne izaziva čuđenje to da je za V. D. direktora izabran čovjek koji je završio Filozofski fakultet, odsijek za ruski jezik, dakle-profesor ruskog jezika koji se dugi niz godina bavio tim poslom (kasnije doktorirao u Zadru), iako je ustanova u kojoj se on imenuje za V. D. direktora naučna ustanova za izučavanje istorije Crne Gore-crnogorskog naroda (dakle, nije riječ o Institutu za strane jezike, već o Istorijskom institutu RCG). Ne treba da čudi takav „iznenadni“ potez ljudi od „struke i nauke“ i Kadrovske komisije i predsjednika Vlade u potpisu, ako se zna da je bilo i drugih slučajeva, i to „malo težih“, s kraćim vijekom trajanja, kada je za V. D. direktora Istorijskog instituta bio biran-postavljen - doktor tehničkih nauka. Kao diplomirani istoričar i doktor istorijskih nauka imam pravo da i ovom prilikom glasno i jasno, dosledno i principijelno, shodno ličnoj i naučnoj savjesti, iskažem svoje mišljenje i svoj stav da te i takve direktore ne priznajem, makar oni bili i V. D. direktori na šest mjeseci ili gotovo pet godina, kao prethodni direktor. Strukture vlasti u Crnoj Gori uspjele su da ispune prazninu u naučnom sistemu ustanove Istorijski institut - i postave „dugo“ traženog i prihvatljivog, poslušnog V. D. direktora, koji će obavljati tu dužnost na zadovoljstvo onih koji su ga postavili iz samo stranačkih pozicija i pozicija vlasti: akademika DANU zamijenio je akademik DANU profesor ruskog jezika po vokaciji, koji će „meritorno“ odlučivati i ocjenjivati projekte - teme iz istorijske nauke!? U međuvremenu - od Istorijskog instituta Crne Gore nastaće hipodrom za obuku kvaziistoričara! Dr Momčilo D. Pejović (27) Objavljeno: „Monitor“ - Podgorica, 16. avgust 2002. godine, str. 3 – 4. „Š Ć E P A N M A L I“ P O N O V O U C R N O J G O R I Posljednja decenija XX vijeka je izgubljena. Vjerujem da za njom većina građana Crne Gore ne žali. Bilo ne ponovilo se. Ima i onih kojima je to vrijeme dobro došlo, pa su puževi golaći namakli ogromno bogatstvo u stanovima i čvrstoj valuti. Ta činjenica tjera na sagledavanje zbilje u ove dvije godine prve decenije XXI vijeka. Eh, da će se sve na ovome završiti, za trenutak pomislih na mnoge izgubljene decenije iz naše prošlosti. U različitim vremenskim periodima i pod određenim okolnostima u istoriji pojedinih naroda, posebno gdje društveni odnosi nijesu na većem stepenu ekonomskog i političkog razvitka, „ponavljaju“ se događaju iz bliske ili daleke prošlosti. To je zakonomjernost u društvenoekonomskom i političkom razvitku malih i velikih naroda. Je li to sudbina ili potreba naroda, ostaje za dalja proučavanja, ali je sasvim ozbiljan razlog da se skrene pažnja na taj „fenomen“. U Crnoj Gori viđeno je tako nešto i bilo je predmet ozbiljnijih naučnih radova, makar u cilju osvjetljavanja perioda vladavine lažnog cara Šćepana Malog. Najnovija istraživanja, pored ozbiljnih argumenata i hipoteza, ipak nijesu odgovorila na sva pitanja, pa ni na pitanje identifikacije ličnosti „Šćepana Malog“. Ko je i odakle je? Ostavimo li ta i druga pitanja za neki drugi povod, ovom prilikom želio sam poštovanim čitaocima ukazati na slične pojave, koje se predhodnih mjeseci stidljivo pojavljuju u štampi, i ovih dana na televiziji. Prvo se „diskretno“ javlja na političku pozornicu Crne Gore, a kada za to dođe vrijeme biće na sva zvona burno plasirano narodu. Oduvijek su po ovim našim prostorima i bespuću hodali znani i neznani, dolazili i odlazili, a ko zna koliko puta tražili i nalazili ono što ih je interesovalo, pa bilo da su to činili iz naučnih razloga ili „putovanja radi“. Putnici ili namjernici, avanturisti, putopisci i naučnici, kraljevi i carevi, svi su imali za cilj „upoznavanje uslova života naroda“ koji žive u krševitoj i lomnoj Crnoj Gori. Svi ti dolaznici i polaznici, dragi nam „gosti“, znali su kako prići narodu - prostome puku i izmamiti sve za što su došli, saznati i više no što taj narod o sebi zna! Uglađeni i dotjerani, sa manirima „evropskog“ džentlamena i mletačkog pistupa i ophođenja, ostavljali su snažan utisak ne samo na one kod kojih su boravili nego i na ostale. Od malih poklona, svilenih marama, pa do odjevnih predmeta, crkvenih knjiga i ikona, oružja i raznih medalja - većinom od gvožđa, a rjeđe od srebra i zlata, sa po nekoliko cvancika ili pak zlatnika, ispredane su priče godinama i decenijama, sve do današnjih dana. Svuda stimani, najedeni i napiveni, okolo i naokolo, uzduž i poprijeko, da im dlake s glave nije falilo, išli su u „misiju“ sa „pričom“ o velikom dobrotvoru, mirotvorcu i čudotvorcu, znancu i samozvancu, smrtniku ili besmrtniku. Ideje i vizije, nagovještaji, nadanja i očekivanja, sreća i napredak, blagostanje i pregršt obećanja nije nedostajalo. Ako se od svega ponuđenog i nije ništa ostvarilo, onda je krivac zla sudbina. Odbacivanje prošlosti, ponovni početak, sagledavanje i vrednovanje učinjenog, uz nagovještaj da se treba strpjeti za još koju „godinu“, pa i deceniju, pomoći i donacije, povratni i bespovratni krediti, sve se lijepilo za golu ledinu, koja je obećavala „dobru“ berbu, sreću i blagostanje u skladu sa evropskim standardima. Sve bi to bilo dobro i lijepo da na svojoj koži ne iskusismo „obećanu budućnost“, kao i oporu stvarnost koju iz dana u dan preživljavamo, a ko zna koji put odbačeno i negirano, provjereno i promašeno nudi nam se na svakom koraku za neko „bolje“ sjutra, sa „novim“ čovjekom i timom „stručnjaka - eksperta“. Sa njima će doći „nove“ investicije?! Podsjećanja radi, i ovako smo do guše sa starim „investicijama - kreditima“. Sada kao i u prošlosti! Da li je na vratima po drugi put „Šćepan Mali iscelitelj i spasitelj“ cijeloga naroda u Crnoj Gori, koji će, u skladu sa duhom i tradicijom vremena u kojem živimo, iznova „uzorati“ crnogorska brda i doline, zaposliti nezapošljene, izgraditi fabrike, otvoriti rudnike, obezbijediti nove donacije i ogromne kredite, ubaciti „eksperte“, emisare i poklisare, ili će nas o jadu velikome zabaviti!? „Šćepan Mali“ će svim svojim bićem i „srcem“ priteći u „pomoć“ našem „vjerujućem“ čovjeku, uliti mu izgubljenu nadu za neki „novi bolji život“. Sve to samo iz jednog razloga - što voli „svoj narod - građane, jer mu srce „puca“ od gledanja kako u bijedi žive njegovi rodstvenici. Želi „spasiti“ svoj narod od „propasti“ koja mu prijeti. Zamislite, sve će to uraditi bez pare i dinara, a reče da se i svijetu sve radi za novac - interes! A sada će da radi džabe, zarad napretka svoga naroda u budućih nekoliko decenija!? Sve će da učini iz „ljubavi“? Razmislite dobro! Dakle, poslije nepuna dva i po vijeka u Crnoj Gori pojavljuje se „Šćepan Mali“. Za razliku od onoga, o kojemu nijesmo baš sigurni ko je i odakle je, ovaj je viđen i znaven u Crnoj Gori i nadaleko, sigurno je naše gore list! Izvjesno vrijeme bio je na radu - specijalizaciji u inostranstvu i tamo dao svoj puni „doprinos“ ugledu Crne Gore u širokim krugovima diljem zemaljskog šara. Govori nekoliko svjetskih jezika i ima brojna poznanstva širom svjetskog lobija. Sa imidžom uspješnog biznismena, u opuštenoj atmosferi, nadugo i naširoko „stručno“ i uglađeno nudio je svoje usluge, ideje i vizije „novoga poretka“ u Crnoj Gori. Nije sve rekao, ima još! I godinama i likom podsjeća na onog „Šćepana Malog“ od prije nekolika vijeka, s tom razlikom što je ovaj sadašnji svježe izbrijan, glatkoga lica, skupocjeno odjeven, sa stilom i ukusom, bez zamjerke. Božji čovječe, pa zar ne vidiš da se sve „poklapa“ do u detalje. Da nije onaj vaskrsnuo!? Možda će neko i povjerovati! U ovakvim vremenima čuda se (često) dešavaju! Koliko razumjeh, ovoga „Šćepana Malog“ nude nam oni koji nekad rekoše za Crnu Goru da je „najljepši zatvor na svijetu“, pa on i oni imaju želju da pomognu narodu svome u njemu! Pod geslom „sve za narod“ podmeću tom narodu oni koji promovišu „Šćepana Malog“. Vjerujem da ovo nije sve o pojavi „Šćepana Malog“ u Crnoj Gori, barem prema onome što se najavljuje, pa i naslućuje, biće i još! To je naš novi resurs! Ako ovaj „Šćepan Mali“ uspije u svome naumu, narod, koji je „sazrijevao“ sve ovo dugo vrijeme, konačno je dočekao da „ubere plodove“ predugog zrijevanja ili truljenja! Teško tome ko ih bude jeo! Dr Momčilo D. Pejović (28) Objavljeno: „Glas Crnogoraca“, Podgorica, 31. avgust 2001. godine, str. 11. APEL NAUČNIM RADNICIMA AKADEMSKI POSLUŠNICI Naučni rad za politički nepodobne ili neposlušne svodio se na minimum, a na drugoj strani poslušnici su dobijali finansijska sredstva za brojna arhivska istraživanja, a izdavačka djelatnost bila je u isključivoj nadležnosti direktora i njegovih istomišljenika. Nesporna je činjenica da se najstarija naučna ustanova, Istorijski institut Crne Gore, koja je ove godine trebalo da obilježi 53 godine svoga postojanja i djelovanja, u posljednjih dvanaest godina nalazi u veoma teškom, komatoznom stanju, koje prijeti iz dana u dan da izazove njen prestanak sa radom. U proteklom periodu mnogo toga se izdešavalo u stručnom, naučnom, finansijskom i organizacionom pogledu. Smjene pojedinih direktora, bolje reći njihove rukopoložene zamjene, imale su za cilj opstrukciju naučnog rada u toj ustanovi. Ćutljivi i poslušni dobijali su projekte, a pitanje njihove realizacije nije se postavljalo ili su se rokovi prolongirali. Društvena briga izostala je gotovo u potpunosti, sem što su dvadesetak zaposlenih dobijali lične dohotke. Naučni rad za politički nepodobne ili neposlušne svodio se na minimum, a na drugoj strani poslušnici su dobijali finansijska sredstva za brojna arhivska istraživanja, a izdavačka djelatnost bila je u isključivoj nadležnosti direktora i njegovih istomišljenika. O finansijama se nije moglo razgovarati, niti službeno informisati. Penzioneri i spoljni saradnici su dobijali na značaju i ukupnom učešću u projektima istraživanja itd. Istorijski institut se, dakle, u proteklih deceniju i nešto više našao na marginama ukunih društvenopolitičkih odnosa u Crnoj Gori, sa tendencijom još većeg potiskivanja od strane najodgovornijih političkih faktora i institucija. U ovom milenijumu Crna Gora „ozbiljno“ zauzima stav da naglo krene u Evropu! Politički oci - tutori u proteklih desetak godina sprovode „novu razvojnu filozofiju“ sa potpuno uništenom privredom i dugoročnim planovima na prosperitetnom valorizovanju ukupnih resursa u Crnoj Gori! Uspravna, demokratska, ekološka, mediteranska i ko zna koja još Crna Gora ponajmanje brine za ulaganja u projekte naučnih institucija i poboljšanje neophodnih uslova za realizaciju ugovorenih projekata. Istorijski institut nije samo zaboravljen od „odgovornih“ političara, nego je zaobiđen i od resornog Ministarstva prosvjete i nauke, kao i od Univerziteta Crne Gore, izuzev kada je u pitanju rukopolaganje ili imenovanje V. D. direktora u toj ustanovi ili kada su u pitanju izbori za rektora. Naučno vijeće, nekada temelj i nosilac ukupnog naučnog razvoja u Institutu, iz godine u godinu je sve manje bilo ono što mu je osnovna namjena, a u posljednje dvije godine ono se i ne sastaje pa je time, izgleda, prestala potreba za njegovim oživljavanjem! Zašto se Naučno vijeće Istorijskog instituta ne sastaje, pitanje je koje zahtijeva neodložan odgovor, makar od onih koji finansiraju još po nešto u toj naučnoj ustanovi. Da li je takva briga društva i resornog ministarstva za Institut u interesu razvoja nauke i arhivskih istraživanja prošlosti Crne Gore, ili je to još jedan perfidni način ka laganom (od)umiranju naučnih projekata koji nijesu po volji novih ideologa i paralelnih institucija? Ovim putem apelujem na savjest naučnih radnika u Istorijskom institutu i odgovrne u Ministarstvu prosvjete i nauke i Univerzitetu Crne Gore da konačno dozvole sazivanje Naučnog vijeća, na kojem bi se raspravljalo o najvažnijim pitanjima u toj ustanovi i mjerama kojima bi se prevazišlo teško i komatozno stanje u toj najstarijoj naučnoj ustanovi u Crnoj Gori. Dr Momčilo D. Pejović (29) Objavljeno: „Vijesti“ - Podgorica, četvrtak, 13. 02. 2003. godine, str. 27. Reagovanje dr Momčila D. Pejovića na tekst feljtona „Crngorski generali u ruskoj vojsci“ (br. 1-3) - DIO PODATAKA O ŠKOLOVANJU CRNOGORACA U RUSIJI PREUZET JE IZ MOJE STUDIJE BEZ NAVOĐENJA IZVORA (1) Dr Momčilo Pejović, viši naučni saradnik, reaguje na feljton „Crnogorski generali u ruskoj vojsci“ koji predstavlja izvode iz knjige akademika Dušana J. Martinovića „Generali iz Crne Gore u Ruskoj vojsci“, CID, Podgorica, 2002. Bez ikakve namjere i želje da se glasnem u vašem cijenjenom dnevnom listu ili da poštovane čitaoce mojim oglašavanjem podsjetim na problematiku koju izučavam duži vremenski period iz istorije Crne Gore u XIX i XX vijeku, ujedno i Vas poštujući, prinuđen sam, ipak i prozvan, da reagujem na feljton koji objavljujete sa naslovom „Crnogorski generali u ruskoj vojsci“ (odnosi se na nastavke od broja 4-8, od 6. januara do 10. januara 2003. godine) autora akademika Dušana J. Martinovića. Podaci u feljtonu br. 5 i 6 preuzeti su iz moje knjige, posebno spiskovi đaka studenata, a bez citiranja autora i naziva knjige iz koje se koriste podaci od strane autora feljtona, već se prećutno preko toga prelazi. (Vidi poglavlje „Školovanje đaka - studenata u Rusiji“, str. 57-75 i statističke tabele: I - br. 4; II - br. 9; V- br. 1a; VI - br. 6; VIII - br. 2a; i grafikon br. 2, u knjizi „Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848-1918“, Podgorica, 2000, str. 1-673, autora dr Momčila D. Pejovića). Dakle, moje reagovanje se ovom prilikom isključivo i samo odnosi na dio teksta u datom feljtonu, koji je u tekstu naglašen većim slovima, naslovljen sa „Školovanje Crnogoraca u Rusiji“, kojega prepoznajem kao svoj tekst pod tuđim imenom, jer se iz akademikovog teksta u brojevima 3, 5, 6, 7 i 8 ne može jasno odrediti ko je autor i izvor odakle je preuzt tekst na koji blagovremeno reagujem, a u kojem autor feljtona nema namjeru da ga „otkrije“. Vjerovatno sa razlogom, koji je samo imenovanom akademiku poznat!? Čudna neka naučna metodologija u pristupu i „citiranju“ uvaženog akademika, koji iz nekoliko pokušaja, dosta „nevješto“ i „neuspješno“ daje upute čitaocima na imena autora, a bez naslova njihovog djela, ostavljajući ih i dalje bez mogućnosti da u tekstu feljtona mogu razlučiti ko je taj autor i naziv njegovog djela, a da istovremeno namjerava da (sa)čuva svoje „autorstvo“ i na dio teksta o „Školovanju Crnogoraca u Rusiji“. Akademikova deviza u navedenom feljtonu mogla bi se iskazati kao „Moje je samo moje, a tvoje je i moje, a sve ukupno je moje autorstvo“. Podaci o autorima, bez navođenja njihovog naziva djela u feljtonu (vidi br. 5 feljtona, gdje se kaže da „je napisana jedna doktorska disertacija...“, bez navođenja da je ne samo odbranjena nego i objavljena kao posebno izdanje), nijesu mi dali valjane razloge na osnovu kojih bih se mogao uvjeriti da je to nenamjerno učinjeno. A šta učiniti za čitaoce, koji se ne mogu nikako snaći i reći o kojemu se autoru radi i nazivu djela iz kojega se „citiraju“ preuzeti i prisvojeni podaci, jer toga nema u tekstu feljtona ( brojevi 6, 7 i 8), sem da sam i iz tih razloga prinuđen da reagujem. Čitajući moj dio teksta morao sam se zapitati šta je htio akademik i koja mu je svrha s „citiranjem“ „autora“ i „njegovih“ podataka, ako se iz pročitanog ne može utvrditi šta je čije?! S nevjericom sam čitao tekst u navedenom feljtonu o školovanju Crnogoraca u Rusiji, a s druge strane sam bio zaprepašćen, krajnje neprijatno iznenađen i duboko uvrijeđen od strane autora feljtona da u tolikoj mjeri koristi moj tekst za nevedenu temu, ne navodeći precizno i nijedanput puno ime i prezime, o kojem se autoru radi i nazivu djela iz kojega se gotovo „ad literam“ preuzima - prisvaja tekst. Na taj način autor feljtona dovodi u zabludu poštovane čitaoce, a u velikoj mjeri i stručnu i naučnu javnost, ostavljajući ih tako da nagađaju o kojem se autoru radi i čiji je tekst? Čitaoci ne mogu raspoznati o kojemu je autoru riječ, a stručna i naučna javnost je u dvojbi da li je riječ o stvarnom i jedinom autoru dr Momčilu D. Pejoviću i njegovoj knjizi „Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848-1918.“, Podgorica, 2000, str. 1-673, a koju akadamik u svome feljtonu vješto zaobilazi i bez pardona debelo koristi, ignorišući da spomene puno ime i prezime i ostale neophodne podatke shodno pravilima citiranja naučnoga rada. Postoji velika vjerovatnoća da se čitaoci zapitaju da li su u pitanju dva ili više autora sa istim prezimenom i prvim početnim slovom njihovog imena, a posebno iz razloga što ih akademik u feljtonu navodi kao dr M. Pejović, dr M. D. Pejović, dr M. Pejović (vidi brojeve 7 i 8), tako da im ostaje da se sami snalaze ukoliko ih zanimaju potpuniji podaci o čemu se i o kome tu zapravo radi. AKADEMIK JE DUŽAN DA ŠTITI KAKO INTEGRITET TEKSTA TAKO I ONIH LIČNOSTI KOJE CITIRA (2) Akademik se zadovoljava time što on određuje kriterije citiranja nečijeg naučnog rada, koje uveliko koristi, uzimajući uz to i pravo da vrednuje šta će kojem od autora dodijeliti (početno slovo imena i puno prezime, početna slova imena i imena roditelja - oca i puno prezime), a sve opet s namjerom izostavljanja naslova knjige, praveći time još veću zbrku. Nejasno je i akademikovo „komponovanje“ sa takvim načinom „citiranja“?! Čitajući navedeni feljton, reklo bi se da se akademik ne snalazi sa „citiranjem“ onoga što koristi od drugog autora ili se ipak može reći da nastoji vješto izbjeći pravilan i utvrđen način metodologije rada u korišćenju tuđeg teksta, da bi se stekao utisak da je i on dobrim dijelom autor i tuđeg teksta!? Pa kada stvari tako stoje onda slijedi jedini zaključak, da akademik objavljujući feljton ima namjeru da na perfidan i čak za čitaoce zbunjujući način citiranja omogući autorizaciju i dijela teksta, na što reagujem i stavljam do znanja čitaocima i stručnim i naučnim radnicima da se ovdje radi, rečeno prostim narodskim i za svakoga razumljivim jezikom, o krađi rečenog teksta, ili, da budem u „stilu i duhu“ sa današnjim „modernim“ i u jeku tranzicije odomaćenim jezikom da se radi o neovlašćenom preuzimanju, prisvajanju i korišćenju tuđeg teksta, što u ovim i ovakvim vremenima, kao da nikoga ne obavezuje i sa čime se ne preuzima ama baš nikakva odgovornost, pa ni ona lična i moralna ko drži do nje. Na greške, propuste i nejasnoće u navođenju podataka, koje se pojave prilikom objavljivanja feljtona, što je ovom prilikom slučaj, akademik je imao vremena i prostora, pravo i obavezu ličnu, moralnu i uz sve to i naučnu da reaguje, tako što će se ispraviti u prvom narednom broju nastavka feljtona ili ukazati na propuste redakcije. Akademik to nije učinio pa je i na taj način skrenuo „pažnju“ na svoju „ozbiljnost“ sa kojom prati ono što se objavljuje pod njegovim imenom i koliko mu je stalo do autora koje „citira“ ili čije djelove teksta prisvaja. Dakle, izostala je pravovremena ispravka u nastavcima feljtona, pa svako naknadno i moguće ispravljanje ne može imati ono dejstvo kao kada se to moglo da se htijelo reagovati od strane akademika, a što je ujedno izazvalo opravdan revolt onih koji tu sebe prepoznaju. U svakom slučaju, akademik je bio dužan da zaštiti integritet teksta i onih ličnosti koje citira, u suprotnom svjesno preuzima rizik izlažući se oštroj kritici, a podliježe i odgovornosti u skladu sa zakonskim propisima o zaštiti autorskih prava i nanijetoj uvredi licu - autoru kojega netačno citira ili koristi u druge svrhe nanoseći uvredu imenu i naučnom djelu autora. Pa ni poslije desetog nastavka u feljtonu nema očekivanih ispravaka u akademikovom tekstu ili citatima, kako bi se tačno odredilo i utvrdilo o kojemu je autoru bilo riječi i nazivu njegovog djela, što se na osnovu toga može izvući zaključak da je autor feljtona u potpunosti saglasan sa namjerama i datim podacima u njemu! Takav akademikov kriterij u tom feljtonu nije zastupljen prema ostalim autorima od kojih koristi podatke ili nije u onoj mjeri i namjeri kao što je to sa mojim autorskim dijelom teksta, što je i to jedan od razloga za sumnju u njegove „naučne“ kriterije citiranja. Dakle, ostavlja se „autoru“ da se prepoznaje u tekstu, ali bez prava na autorstvo koje mu je uskraćeno od akademika. Za tako nešto nema opravdanja ili objašnjenja, pa ni prostora za odbranu, koja bi mogla uslijediti naknadno ili odmah poslije mojega reagovanja, od strane autora feljtona „Crnogorski generali u ruskoj vojsci“. Takođe, nema mjesta bilo kakvom vidu opravdanja, sem izvinjenju, da se akademiku potkrala greška ili nečija omaška prilikom „citiranja“. Jer, nastavci feljtona nijesu zainteresovali akademika ili pobudili njegovu ličnu i naučnu obavezujuću dozu opreznosti, koja je trebala biti prisutna, da bi objavljivanjem teksta mogao izazvati reagovanje, ako ništa drugo a ono „citatima“ kojima se služio, pa je bilo neophodno pravovremeno učiniti ispravku na prihvatljiv i ispravan način. DA AKADEMIK PRECIZNO SAOPŠTI KO JE AUTOR TEKSTA „ŠKOLOVANJE CRNOGORACA U RUSIJI“ I NAVEDE IZVOR ( 3) Očekivalo se od Akademika da jasno i bez ustezanja ili kakvog ustručavanja navede puno ime i perezime i naziv djela iz kojeg su korišćeni podaci onako kako se registruju u bibliografiji, a ostalo je nezapaženo u nastavcima feljtona i time ostavilo sumnju u „iskrene“ namjere akademikove da se tekst „Školovanje Crnogoraca u Rusiji“ može prepoznati kao djelo drugoga i pravoga autora. Minimalne ili bolje reći zanemarljive su nijanse između rečenog teksta u feljtonu i mojega teksta u knjizi („Školovanje Crnogoraca u instranstvu 1848-1918.“, str. 57 - 57), kao na primjer - tamo gdje se u feljtonu citiraju imena i prezimena učenika i studenata, kod mene stoji prvo prezime pa ime, a u tekstu nema čak ni takvih „izmjena“, pa se čak i procenti u potpunosti slažu?! Takva slučajnost je apsolutno isključiva i zahtijevala je od akademika da čitaoce ne drži u neizvjesnosti ko su autori i koji je naslov knjige iz koje se „citiraju“ podaci. Tako nešto ne bi se moglo očekivati od bilo koga ko ima makar iole ambicije da se bavi naučnim radom ili objavljivanjem feljtona pa makar to bilo i za širu čitalačku publiku. E, pa, akademiče, neće moći tako olako da prođe vaš stručni i naučni „način“ korišćenja i „citiranja“ mojega teksta i vašega „otkrivanja“ podataka u njemu, jer sam suviše uložio vremena i rada istražujući po jugoslovenskim i posebno ruskim arhivama i bibliotekama podatke o Crnogorcima školovanim u Rusiji u XIX vijeku pa sve do kraja druge decenije XX vijeka, da Vam ih serviram i prepustim da ih tako zdušno koristite i posebno svojatate ili autorizujete. Taj i takav akademikov ironičan način „citiranja“ s namjerom da se može izazvati pomisao da se to „podrazumijeva“ na kojega je autora mislio, ako bi kojim slučajem autor i reagovao da mu posluži kao odbrana, a s krajnjim namjerama je da ostane nepoznato ko je autor i naziv djela. U matematičkim operacijama izraz - termin „podrazumijeva“ ima svoju svrhu i koristi se, za razliku od istorijskog teksta koji takvu mogućnost krajnje rijetko ili baš nikako ne dozvoljava u naučnoj obradi, tumačenju i prezentiranju rezultata rada javnosti uopšte. Daleko sam i od pomisli da ovdje sugerišem ili dijelim savjete jednom akademiku, kako i na koji način je mogao izbjeći da ne dođe do ovoga reagovanja, ali sam smatrao da će njegov odnos prema autorima i njihovom citiranju biti u granicama korektnosti i konkretnosti, jasno i nedvosmisleno, a nije se tako desilo ili pristupilo, pa mi je time nanijeta i lična i naučna uvreda. Dakle, pred akademikom stoje dvije mogućnosti kao izbor za razrješenje enigme pred čitaocima, jer je meni sasvim jasno da se radi o akademikovom prisvajanju teksta u datom feljtonu, pa zato i očekivano reagujem ne dozvoljavajući bilo kome, pa ni akademiku, da to čini bez mojega znanja i pristanka. Prva je mogućnost da akademik saopšti ko je autor teksta „Školovanje Crnogoraca u Rusiji“ i navede precizno izvor odakle je korišćen taj dio teksta. A, kao druga mogućnost ostaje ona koja dominira u datom feljtonu, i zbog koje reagujem (od broja 4 - 8 feljtona ), da i dalje ignoriše naučne i metodološke pristupe, principe i pravila rada prilikom saopštavanja problematike ili podataka od drugih autora stručnoj, naučnoj i širokoj čitalačkoj javnosti, ostavljajući ih u nedoumici da razaberu o kojem se autoru i čijem tekstu i nazivu djela u tome feljtonu radi. Na kraju, nadam se da akademik u novoj knjizi „Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci“ nije imao ovakvu praksu citiranja mojega teksta, kao što je to učinjeno u navedenom feljtonu sa mojim tekstom „Školovanje Crnogoraca u Rusiji“. U slučaju da ne uslijedi akademikov odgovor na ovo moje reagovanje tada ću to smatrati potpunom potvrdom njegovih namjera na koje sam reagovao, a sa kojima je on „objasnio“ i informisao čitaoce sa nepotpunim imenom autora, a bez naziva knjige iz koje je preuzeo i prisvojio tekst u navedenom feljtonu. Napomena: Moje reagovanje na dati feljton bilo je upućeno „Vijesti“-ma u mnogo većem obimu, ali je objavljeno u skraćenoj verziji, i na njega je veoma oštro odgovorio akademik Dušan J. Martinović u tri nastavka („Vijesti“, 20-22. februar 2003., str. 27). Takođe, uslijedilo je moje reagovanje i odgovor u „Vijesti“-ma u dva nastavka, a poslije upornog insistiranja kod urednika da se objavi moj odgovor, što je i učinjeno opet u skraćenoj verziji, od 5. i 6. marta 2003. godine na strani 27, -„Vijesti“. Dajem taj tekst - reagovanje u onoj verziji kako su ga objavile „Vijesti“. (30) Objavljeno: Vijesti, Podgorica, 05. i 06. mart 2003. godine, str. 27. godine, br. 1, 2. Dr Momčilo D. Pejović: Reagovanje na tekst akademika Dušana J. Martinovića. Viši naučni saradnik Momčilo D. Pejović povodom teksta akademika Dušana J. Martinovića koji je u „Vijestima“, na ovoj strani, objavljen u tri nastavka, 20-22. februara 2003. ŠTO MU JE JOŠ PREOSTALO OSIM DA SE KITI TUĐIM PERJEM I TO OD ONIH KOJE NAZIVA „ANONIMUSIMA“ (1) Obraćam Vam se sa molbom i pozivam na Zakon o štampi i informisanju da objavite moj odgovor na reagovanje akademika Dušana J. Martinovića. Ovim odgovorom moje reagovanje prestaje, sem u jednom slučaju da akademik opozove svoj potpis sa feljtona. Akademikov dugo očekivani odgovor je uslijedio u stilu i duhu njegovog feljtona i devize „Svi su krivi za njegovo objavljivanje, a on jado nije imao pojma o tome“! Biće da mu ga je neko podmetnuo, a feljton je išao u nastavcima gotovo mjesec i po dana!? Autor feljtona ne odustaje da ubjeđuje poštovane čitaoce da je riječ o knjizi, a feljton se ne „pika“ jer mu služi samo za honorar i „naučni opus“. Akademik u odbrani poteže knjigu „anonimusa u istorijskoj nauci“, a riječ je o feljtonu u kojemu se ne zna o kojoj je knjizi riječ! Pa ako akademik ima takvu „naučnu savjesnost“ i posjeduje „čistotu u korišćenju literature i izvora“ šta će njemu podaci od „anonimusa“!? Drugim riječima zašto prisvaja podatke u feljtonu i plasira ih poštovanim čitaocima, sem da je u pitanju namjera da omalovaži autora i njegovo djelo pa je sa tih razloga u feljtonu izostavio puno ime i prezime i naslov knjige! Sa kojim dokazima iz feljtona izlazi akademik u javnost i ubjeđuje sve nas u svoju „naučnu savjesnost, čistotu u korišćenju literature i izvora“! Pokušajte akademiče da to shvatite, napregnite svoje moždane vijuge ako već nijesu zakrečene, da je riječ o feljtonu. Vi ste kao akademik napravili potpuni promašaj ili bolje rečeno svjesno pravite otklon i navrćete vodu na svoju vodenicu praveći sebi odstupnicu, a bezuspješno to činite, akademiče, jer činjenice u feljtonu su neoboriv dokaz protiv Vas i vaše „skribomanije“. Feljton je sa vašim imenom i prezimenom ili ga se odrecite ili mi se izvinite! Što je (pre)ostalo jadnom akademiku do njegovog jadnog (re)agovanja u cilju (od)brane da i dalje radi ono što je radio i do sada, da se kiti tuđim perjem i to od onih koje naziva „anonimus“?! Zapitajte se, akademiče, da li je „naučni opus“ u obimu kakvim ste naveli sastavljen kao navedeni feljton, posebno kao onaj dio na koji sam reagovao, pa ćete vidjeti onda da to i nije neka cifra „kućnog proizvodstva i radinosti“ koja ne bi mogla biti od Vas nadmašena!? Nijeste valjda akademiče, ljubomorni na „anonimusa“ i „njegovo veliko djelo“ koje ste u feljtonu uz „naučnu savjesnost“ bez citiranja poharali onako drsko i s ciljem omalovažavanja imena i djela autora, kojega tek sada i s koliko volje citirate u vašem jadnom (re)agovanju!? Sada ste se u potpunosti otkrili, akademiče, pa su vaše namjere ogoljene. Vi ne možete a da ne iskoristite svoje reagovanje, prije svega, da istaknete svoj „naučni opus“ imajući namjeru da zasjenite ukupnu javnost, a zaboravljate samo jednu nespornu činjenicu da u tom „opusu“ nemate podatke o Crnogorcima školovanim u Rusiji već ste morali da ih prisvajate od „anonimusa“! Razaberite se, jer vam je sve palo u vodu ili je vaša pljeva isplivala po njoj! Da li ste svjesni gdje ste zaglibili! Reagovao sam na prisvajanje mojega teksta od strane akademika u navedenom feljtonu i to je bez diskusije sasvim jasno i dokazano u mojem reagovanju koje nijeste pokušali osporiti, već skrećete pažnju na „novu“ knjigu „veliko djelo“ „Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci“! U jadnom (re)agovanju služite se uvredama, a zatim citatima iz knjige „anonimusa“, u stilu i duhu jednog akademika Dušana J. Martinovića. (D)rznuo se akademik koliko je dug i širok, fizički i umno po širini ali ne i visini, pa je bujicu pogrdnih i uvredljivih riječi usmjerio na ličnost i djelo dr Momčila D. Pejovića, samo ne i na činjenice koje su date u feljtonu. Ja o feljtonu, a akademik o knjizi. Ko li je tu „anonimus“, a ko „akademik“, vajni akademiče!? Moje reagovanje se odnosi na ono što je objavljeno u feljtonu, a akademik traži da se njegove puste želje ispune onako kako je to zamislio i „podrazumijevao“! Ni po koju cijenu, ni za živu glavu neće akademik da potraži dokaze u feljtonu i time završi pisaniju, koju će vjerovatno unijeti u još jednu bibliografsku jedinicu i povećati obim „stvaralaštva“ za nekoliko stranica „novinskog štiva“! Furiozni početak njegovog jadnog (re)agovanja i (od)brane sa gomilom bljuvotina njemu svojstvenim ide u nastavcima, sa upornim ubjeđivanjem da to „njegovo djelo“ nije pročitano kao „njegovo veliko djelo“, a sve u cilju da čitaoce zasjeni, a omalovaži onoga koji se usudio da reaguje i otkrije njegove namjere na jedan njemu ne „toliko pismen“ i „inteligentan“ način. MORA SE PRIZNATI DA VAM JE RESAVSKA ŠKOLA TEMELJNI PRISTUP I PRINCIP VAŠE NAUČNE OBRADE I „NOVIH“ PODATAKA ( 2 ) Akademik zapjenušano, po ko zna koji put, juriša i dokazuje da je u „njegovom velikom djelu“ citirao M. D. Pejovića „ni manje - ni više nego 7 puta“! Da li je akademik toliko obnevidio od bijesa, ili je njegov um toliko (po)mućen da ne uočava razliku onoga na što ja reagujem!? Sasvim je sigurno jedno, da akademik u bijesu, kada su otkrivene njegove namjere u feljtonu, što je jasno naznačeno u mojem reagovanju gdje se kaže: „...moje reagovanje se ...isključivo i samo odnosi na dio teksta u datom feljtonu ...br. 4, 5, 6, 7 i 8“, nastoji da takvu činjenicu zanemari i previdi u interesu svoje odbrane i pružanja odstupnice citirajući „novu“ knjigu. Akademik hoće da mene i čitaoce primora da pročitamo „njegovo veliko djelo“ podrazumijevajući da je odgovornost njegova time „spašena“, a šta će sa feljtonom koji je, valjda, uz njegovu saglasnost u nastavcima dugo izlazio!? Akademiče u obavezi ste da pred javnošću priznate da ste u feljtonu pokušali prisvojiti podatke iz moje knjige i od toga se ne možete spasiti, bez obzira što će Vam „žuč“ pući u dovijanju i „objašnjavanju“, jer su vaše namjere razotkrivene mojim reagovanjem, pa puna krivica pada na Vas, vašu ličnost i naučnu kvalifikaciju i reputaciju, koju sami kaljate „rizikujući“ da dobijete „kvalifikativ lažova“. Čitajte ako nijeste slijepi, napregnite um i razaberite što sam u svome reagovanju rekao i na šta sam se pozvao i tražite odgovor! Ja sam reagovao na vaš feljton i tu je početak i kraj svake priče. Bili ste u obavezi da blagovremeno reagujete kod „Urednika“, a Vi ste to lagodno odbacili sve do mojega reagovanja, pa u nedostatku dokaza sada se branite „krivicom“ drugih ili knjigom „anonimusa“. Moje reagovanje Vam je stavilo do znanja da se ne možete kititi tuđim perjem, već da sa vašim potpisom snosite punu odgovornost za ono što objavljujete. Nijesu Vam valjda gazili po stomaku!? Dakle, dajte odgovor na ono o čemu je riječ u feljtonu, a o knjizi i njenom „velikom djeli“ nekom drugom prilikom! Činjenice pred kojima se nalazite u feljtonu su neoborive, pa vašu devizu nijeste uspjeli da sprovedete u djelo i do kraja, jer ste na vrijeme od moje strane otkriveni. Da nijesam reagovao Vi bi bili zadovoljni! Bili ste drski u otimanju teksta, a krajnje niski u izrazima i uvredama, pa se može konstatovati da je to bio akademikov posljednji poj u jadnom (re)agovanju! Uvredama se ne osporavaju činjenice koje Vas terete u feljtonu uz potpis sa vaše strane. Teško da se akademiče Vi ikada možete izdići iznad onoga što ste napisali u vašem (re)agovanju, jer je to bio vaš krajnji domet. Mora se priznati da Vam je resavska škola temeljni pristup i princip vaše naučne obrade i „novih“ podataka što i nije sporno, sa samo jednom „falinkom“ u svemu tome, a to je da nepotpuno citirate autora i bez naziva njegove knjige iz koje resavicom zapljuskujete javnost. Kada već hvalisavo spomenuste, što od Vas (ni)je (ne)očekivano, svoj „naučni opus“, daleko i od pomisli da se njime bavim, jer bi to bilo veliko gubljenje vremena, reći ću samo da nije Vaš „naučni opus“ toliko interesantan za javnost uopšte, koliko je veoma zanimljiv za rubriku „Vjerovali ili ne“, pa se mogu pronaći i takvi podaci iz kojih proizilazi da je najmlađi ikada upisani student još uvijek bio u kolijevci i naravno poslije redovnih studija sa nepunih pet-šest godina diplomirao!!! Provjerite akademiče svoje djelo - „Portreti VII“, Cetinje 2000, str. 238. Takva je vaša „ozbiljnost“ i „naučna savjesnost...“!? Da li ste se u javnosti od toga ogradili? Skromnost je vrlina tako ste nas u školi učili, a „jedan vaš slabašni učenik“ zapamtio!!! Tačno je da ste bili profesor u srednjoj školi, kao i što je tačno da ste akademik koji citira „anonimusa“ i „slabašnog učenika“, a u feljtonu hoćete da ga pokradete (vidi feljton br. 4, 5, 6, 7 i 8). Šta je sa Vama akademiče!? Akademiče, ne tražite spas u izricanju uvreda i vrijeđanju moje ličnosti i djela, jer time dokazujete Vaš moralni pad. Biće Vam uzaludna rabota i uvrede kojima me obasipate, ako ne navedete barem jedno mjesto iz feljtona u kojemu me citirate kao autora i sa nazivom moje knjige, pa će kvalifikativ lažova pripasti i ostati Vama ako to ne dokažete! (31) Objavljeno: Nezavisni nedjeljnik „Monitor“, Podgorica, petak, 17. oktobar 2003. godine, str. 4 - 5. Od strane Redakcije u skraćenoj verziji objavljeno. NEZAMJENJIVI TRČE MARATON Nesporna je činjenica da stručnih i naučnih kadrova u Crnoj Gori nema u dovoljnom broju i njihov nedostatak se osjeća. Postojeći kadrovi crnogorski imaju karakteristiku dugog trajanja, od njihovog prvog zapošljenja, preko punog radnog staža, odlaska u penziju, do ponovnog angažovanja. Zbog starih „kadrova“, koji imaju status penzionera i dodatno su angažovani svuda i na svakom mjestu, postojeći mladi kadrovi ostaju nezapošljeni. Izgleda da se bez njih ne može! Oni za svoga radnoga vijeka nijesu državi obezbijedili potrebni stručni i naučni kadar. Iz tih razloga ponovo ih angažuju da „stvaraju“ kadrove, jer predhodne četiri decenije nijesu bile dovoljne za njihovu pripremu! Ovdje je riječ o sasvim principijelnom pitanju angažovanja starih „kadrova“, posebno na pojedinim fakultetima. Navešću za primjer Filozofski fakultet u Nikšiću - katedra za istoriju. Zašto i u koje svrhe!? Da li sada, po završetku radnog vijeka sa 70 godina starosti, oni mogu biti u nastavnom procesu i zašto se iz godine u godinu takvi „kadrovi“ angažuju? Crna Gora ima viška naučnog kadra, koji joj ne odgovara po političkoj podobnosti i stranačkoj opredijeljenosti! Nije valjda da će Crna Gora na početku ovog milenijuma nepodobni naučni kadar proglasiti tehnološkim viškom, a na drugoj strani svoj stari i „provjereni“ kadar još uvijek koristiti u svrhu sopstvenog opstanka na vlasti! Ako ima potrebe neka im se sada oda posebna zahvalnost i priznanje, okači medalja za životno djelo i zasluge za narod i državu, ako je već nijesu u ono vrijeme dobili! Dobro su naplatili sve što su radili na „dobrobit“ države i društva. Iz principijelnih razloga, naučne i stručne savjesti i ličnog dostojanstva, ne mogu dozvoliti da se takvi apsurdi dešavaju i poprime karakter redovne pojave, pa makar imali i tri doktorata i podršku svoga stranačkog tabora. Nezapošljenost je na visokom nivou, a nepotizam izražen na svakom mjestu u institucijama sistema. Izjava gospodina ministra Dragiše Burzana, data prilikom osnivanja Diplomatske akademije, dodatno me je „inspirisala“ pa ću je navesti onako kako su je mediji prenijeli: „Crna Gora ima talentovane i obrazovane ljude kojima želimo da stvaramo mogućnost da kroz specijalistički kurs dođu do treninga ne samo u diplomatiji, nego i u drugim segmentima, i da će predavači biti eksperti iz Beograda, Zagreba, Ljubljane kao i drugih država“. Ovoj izjavi, pomalo nezgrapnoj, moglo bi se štošta prigovoriti i postaviti pitanje, da li je imenovani gospodin imao u vidu „kadrove“ i „eksperte“ iz Crne Gore? Mada su u penziji „treba“ im omogućiti da stečeno „znanje i iskustvo“ tokom angažovanja prenesu i primijene na Diplomatskoj akademiji. Takođe, neka se angažuju izvjesno vrijeme uz honorar koji sami odrede! Njihovo nagomilano iskustvo može mladim kadrovima u diplomatiji dobro doći tokom kontakata koje budu ostvarivali baveći se tim poslom! Specijalističke kurseve oni bi mogli držati po nekoliko semestara, jer su tokom cijeloga vijeka eksperimentisali. Kao penzioneri angažovani su više nego kad su bili u radnom odnosu, pa iskustvom pokrivaju svoje nedostatke na stručnom, naučnom i drugom polju. Iz tih razloga izjavu gospodina ministra Burzana uzeo sam kao „inspirativnu“ - „podsticajnu“ u cilju angažovanja crnogorskih kadrova, koji su blizu ili iznad 70 godina starosti. Takav radni elan treba da ohrabri naše „momke-maratonce“, kao stare kadrove na naučnom polju i stvaralaštvu, da se prijave na takmičenje u kojem bi se bodovala aktivnost u čitanju, recenziranju, prisustvu sjednicama, kulturnim manifestacijama, naučnim i okruglim stolovima, nastavi na fakultetima i tako dalje. Rezultati ne bi izostali i mogli bi biti na zavidnoj visini, čak i bez premca - sami na vrhu! Pažnja ovih kadrova je na „zavidnom“ nivou, što pokazuje njihovo brojno prisustvo skupovima i manifestacijama. Možete ih vidjeti i kako drijemaju, jer nekom u tehnici i takva scena promakne pa se vidi sva „koncentracija“ misli i slike tih kadrova! Nijesu tako prisutni i brojni na muzičkim svečanostima i akademijama, jer ih sluh ne služi ili ga ne mogu „uskladiti“ sa repertoarom. Nijedan naučni skup ili promocija tek izašle knjige ne mogu proći bez njihovog „parafa“, kojim otvaraju vrata hrama nauke, odnosno stavljaju u promet djelo od „istorijskog“ značaja za narod i „državu“ Crnu Goru. Svi njihovi govori - jedan na drugog - liče kao jaje jajetu. Djelimično se mijenjaju naslovi i datumi, a sadržina ostaje ista i za ovaj sistem, kao i u onom u kojem su nastali, a „epohalna“ djela se gomilaju u memljivim magacinima. Čitalačka publika pročita naslovnu stranicu, ponešto iz rezimea i sadržaja i prelista fotografije, koje većinom upotpunjuju stručne i naučne praznine u tim knjigama - „djelima“. Kadrovi navedene starosne dobi, iznad 70 godina, nemaju potrebu da nadoknade izgubljene kalorije, jer imaju neiscrpne rezervoare i izvore, koji su se tokom radnog vijeka tako akumulirali da sada „kipi“ nakupljeno „zananje“ i plasira se po gradovima Crne Gore. Oni su „duša“ naučne misli u Crnoj Gori, pravna norma, univerzalni obrazac za sva društvena i politička zbivanja, reper kako se stvara naučno djelo! Oni se dokazuju i na brojnim izložbama likovnog stvaralaštva, gdje svojim „stručnim“ i „ekspertskim“ zapažanjima „zasjenjuju“ sve eksperte iz oblasti toga stvaralaštva. Posebno ih ima na mjestima gdje se može pojesti pa zaliti, tek toliko za nove poduhvate. Kroz cio radni vijek tako su se ponašali i radili nastojeći da svojom prisutnošću nadoknade stručnost i pokažu „znanje“. Njihovom mijenjanju i prilagođavanju postojećim uslovima i kameleon bi pozavidio. Ne zamjeram njima kao crnogorskim kadrovima, jer navika je jedna muka, a odvika stotinu muka. Zamjeram zakonodavcu koji nije imao više „razumjevanja“ za „kadrove-maratonce“ što im nije omogućio da se i dalje aktivno bave radnim zadacima shodno njihovim željama i potrebama, a zakonskim propisima ovjekovječio takve kadrove da im čin penzionisanja ostavi na volju! Kome ako ne njima treba izaći u susret i dati mogućnost za dalje angažovanje na svim poljima fizičkog i umnog djelovanja!? Filozofski fakultet u Nikšiću i ove godine će angažovati stare i provjerene kadrove, starosne dobi blizu ili iznad 70 godina, mimo zakonskih propisa. Da li je gospodin ministar D. Burzan imao na umu i ove „kadrove“, nije jasno iz izjave! Rekao bih da su zaobiđeni, makar ovi sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću, jer se ne govori o stručnjacima i ekspertima iz „države“ Crne Gore. Razlog više za njihovo angažovanje jeste što su „nezapošljeni“ u dovoljnoj mjeri i „nemaju“ od čega da žive, jer su im penzije „samo“ u maksimalnom iznosulimitu, što je najvažnije, imaju volju i još su u „treningu“. Apsurd je pomisliti, a kamoli zagovarati, da bi se mogao naći neko od doktora nauka sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću koji ne bi mogao uspješno zamijeniti hirurga pri operaciji, bez obzira što se radi sa skalpelom kao „naučnom“ aparaturom-sredstvom! Nije valjda da ima i takvih, jer su mi poznati oni koji zagovaraju da doktori istorijskih nauka mogu predavati ili već predaju istoriju, a po vokaciji su iz sasvim druge branše? Neko će reći da nije važno šta ko ima od fakultetske diplome, već je važnije čiju opciju podržava! Gdje su principi i primjena strogih zakonskih propisa i kriterija u nastavnom procesu na fakultetima-Univerzitetu Crne Gore? Očigledno je da se udovoljava željama i prohtjevima pojedinaca, starih „dokazanih“ kadrova, koji imaju stranačku ili drugu zaleđinu. Podrška kolega od struke i nauke ovim kadrovima ne može izdržati iole ozbiljniju kritiku onih koji staju u odbranu ljudskog i profesionalnog dostojanstva, principa i pravila koja važe za nastavno osoblje u visokoškolskim ustanovama-fakultetima. Potrebni naučni i stručni kadar ne nedostaje. U pitanju je nepotizam, ili podrška pred kojom blijedi moral onih kojima do njega nije ni stalo. Dr Momčilo D. Pejović (32) Napomena: Pismo u originalu je većeg obima i dajemo ga na uvid. NEZAMENJIVI KADROVI TRČE MARATON Granice ljudskih mogućnosti umnih i fizičkih su još u fazi velikih naučnih ispitivanja. Eksperimentalna istraživanja fizičkih mogućnosti i granica izdržljivosti su u odmaklom stadijumu i gotovo su dovedena do završne faze u kojoj se znaju krajnje granice, koje su, ipak, individualnog karaktera i posebno se proučavaju kod vrhunskih sportista u svim sportskim disciplinama. Međutim, granice mogućnosti-fizičkih i umnih, a posebno želja, požude, strasti i vlasti, kod crnogorskih kadrova nijesu bile predmet posebnih naučnih ispitivanja, koji bi nam za ovu priliku mogla poslužiti kao relevantan statistički podatak. Ipak, za ovu priliku možemo koristiti evidentne primjere iz kadrovske politike, koji su prisutni posebno u posljednjoj deceniji XX vijeka i prvim godinama ovog XXI vijeka na svim značajnijim rukovodećim mjestima državnih organa i institucija sistema. Nemam nikakvih pretenzija da se bavim kadrovima i njihovim potencijalom na umnom i fizičkom planu. Htio sam iznijeti neka svoja zapažanja i primjere koji su toliko očigledni da bodu u oči ne samo struku i nauku, već uopšte crnogorsku javnost, a da pritom to ni najmanje ne zabrinjava koaliciju na vlasti. S pravom se pita crnogorska javnost da li sti kadrovi još uvijek u takvoj radnoj-fizičkoj u umnoj snazi i aktivnosti da mogu izdržati napore onih poslova i radnih zadataka koji su im povjereni u velikom broju i obimu. Prosto rečeno, zabrinjavajuće je da ih neko tako „koristi“ od strane državnih institucija i posebno univerzitetskih organa, povjeravajući im obimne naučne i stručne projekte i izvođenje nastave sa uvećanim brojem časova na pojedinim fakultetima. Vjerovatno da su njihovi lični potencijali, umni i fizički, a posebno stručni i naučni na tako „visokom“ nivou, kao i da su dali svoj puni „doprinos“ nauci i struci u toku njihovog radnoga - zakonom propisanog - vijeka. S druge strane, oni su još angažovani na brojnim radnim zadacima i aktivnostima. Posebno u naučnom sektoru i nastavnom procesu na fakultetima, mimo zakonskih propisa, prkoseći donijetim propisima - zakonima i prirodi u poodmaklim godinama starosti. Namakli su sedamdeset godina, a „rade“ više nego za radnoga vijeka sa kojim su otišli u penziju, a čiji je novčani iznos maksimalan-limitiran. Da su angažovani u privatnim preduzećima ili obrazovnim ustanovama ne bi bilo zamjerke, ni od strane zakonodavaca niti od strane pojedinaca na njihovu hiper aktivnost i radnu angažovanost na stručnom, naučnom i bilo kojem drugom polju. Ovako je, ipak, sve pod lupom javnosti i zakonskih propisa. Nesporna je činjenica da stručnih i naučnih kadrova u Crnoj Gori nema u dovoljnom broju i da se njihov nedostatak osjeća, posebno kada su u pitanju kadrovi visokostručnog i naučnog profila i stepena u tehničkim naukama. S druge strane, postojeći kadrovi crnogorski imaju jednu jako izraženu karakteristiku dugog trajanja, od njihovog prvog zaposlenja preko punog radnog staža i odlaska u penziju do ponovnog angažovanja na istim i još dodatnim poslovima. Da li je to samo zbog stručnosti ili je u pitanju ozbiljnost i posebno poslušnost po prirodi stvari zbog godina starosti!? Takav način angažovanja penzionera najviše treba da zabrine one koji vode brigu o kadrovskoj politici, kadrovskom podmlatku i uopšte o nezaposlenosti visokoobrazovanih kadrova i njihove pune angažovanosti shodno njihovom znanju i obrazovanju-diplomi. Ovdje se posebno daje akcenat na kadrove koje Crna Gora ima i sa kojima raspolaže, a nijesu angažovani zbog starih „kadrova“ koji se nalaze u statusu penzionera. Dodatno angažovanje penzionera kao stručnih kadrova na brojnim poslovima i radnim zadacima u nastavi na visokoškolskim ustanovama i fakultetima kao da nikoga ne zabrinjava, naročito ne najodgovornije faktore u društvu i državi. Međutim, svi su izgledi da se bez njih ne može! Oni, za svoga radnog vijeka u zakonskom roku, nijesu državi obezbijedili niti osposobili potrebni stručni i naučni kadar, koji bi ih poslije njihovog odlaska u penziju zamijenio, pa su sada iz tih razloga ponovo angažovani da „stvaraju“ kadrove, jer im je bilo malo četiri decenije rada na pripremi trakvih kadrova! Moguće da to sada nadoknade ze svega četiri-pet godina s obzirom na iskustvo koje imaju!! A, možda su oni očekivali da će ih njihovo dijete ili unuče poslije zamijeniti na tim poslovima, ali su precijenili svoje mogućnosti i sklonosti svoje djece i unučadi. Dakle, riječ je o sasvim principijelnom pitanju angažovanja starih „kadrova“ svuda i na svakom mjestu, posebno na pojedinim fakultetima, kao što je na primjer Filozofski fakultet u Nikšiću-katedra za istoriju, zašto i u koje svrhe?! I na ostalim katedrama ovoga fakulteta kao i na cijelom Univerzitetu Crne Gore ima drastičnih primjera na koje se ne smije ni prstom ukazati a kamoli postaviti pitanje. Takođe, postavlja se pitanje kako je moguće imati povjerenja u „kadrove“ koji za svoga života odnosno radnoga vijeka nijesu uspjeli da obezbijede i osposobe mladi kadar koji će ih uspješno zamijeniti? Da li sada poslije završetka radnoga vijeka i sa 70 godina starosti oni mogu biti u nastavnom procesu, mimo postojećih zakonskih propisa? Da li su oni sada znatno sposobniji od njih samih kada su bili u naponu snage - elana? Zašto se iz godine u godinu takvi „kadrovi“ angažuju mimo zakonskih propisa važećih u ovoj državi, a na drugoj strani stvara se nezaposlenost stručnih i naučnih kadrova ili Crna Gora ima viška naučnog kadra, koji joj ne odgovara po političkoj liniji i podobnosti stranačkog opredjeljenja?! Neće valjda Crna Gora na početku ovog milenijuma neophodni naučni kadar staviti na listu kao tehnološki višak, a na drugoj strani svoj stari i „dokazani“ kadar još uvijek iskorišćavati u svrhu sopstvenog opstanka na vlasti!!! Ne treba da smeta njihova angažovanost u politici i stranačkim podjelama i partijama, akademijama zvaničnim i nezvaničnim, nevladinim i vladinim organizacijama, penzionerskim i ostalim udruženjima i organizacijama. Treba da nekoga zabrine zašto za ostale naučne radnike nema mjesta za dodatno angažovanje, a penzionerima se izdašno izlazi u susret. Da li su po srijedi „kadrovi“ koji „brinu“ o budućim „kadrovima“ pa im se za uzvrat dodjeljuju radni zadaci kao protivusluga za „brigu“ koja ima svoju cijenu?! Da li je to namjera ove vlasti da ih „maksimalno“ nagradi angažovanjem u nastavi i „iskoristi“ stari kadar za sopstvene interese, ili će ih ostaviti da uživaju u zarađenoj penziji, sa svim onim što su stekli za života i obezbijedili sebi i svojoj djeci pa i unučadima? Moglo bi se sasvim opravdano postaviti pitanje da li su to oni kadrovi za koje je važilo pravilo „poslije nas potop“, a sada se dodatno angažuju da „dokrajče“ svoje „naučne“ projekte i „naučni“ potencijal usmjere u ponovnom prekrajanju istorije, shodno potrebama trenutka i dnevne politike onih koji su na vlasti, a dotadašnja istraživanja i njihov naučni opus stavljaju pod znakom pitanja? Da li su i oni bili u zabludi, kao neki političari po stare dane ili u nešto poznijim godinama? Šta da se radi sa nezaposlenim stručnim kadrovima i šta sa katedrama koje moraju imati, shodno zakonu, podmladak u vidu asistenata, magistara i doktoranata-docenata? Ako ima potrebe, saglasan sam da im se ukaže posebno poštovanje i oda zahvalnost i priznanje pa i da im se okači medalja za životno djelo i zasluge za narod i državu, ako ih već nijesu dobili u ono vrijeme, koje su dobro iskoristili naplativši sve što su radili na „dobrobit“ države i društva. Međutim, iz principijelnih razloga, naučne i stručne savjesti i ličnog dostojanstva ne mogu dozvoliti da se takvi apsurdi dešavaju i poprime redovnu pojavu dok je nezaposlenost na tako visokom nivou, a nepotizam izražen na svakom mjestu u institucijama sistema. Takođe, sebi ne dozvoljavam da ne reagujem na propuste i pojave kao što je da neko ko nema stručne i naučne kavlifikacije izvodi nastavu na fakultetima, a postoje kadrovi sa svim potrebnim kvalifikacijama i naučnim referencama, pa makar taj imao i tri doktorata i bez obzira kojem stranačkom taboru pripadao ili ma ko iza njega stajao i davao mu podršku, dok ostali mirno, kao do sada posmatraju šta se dešava, jer imaju kompenzacije na drugoj strani. Jedna izjava gospodina ministra inostranih poslova Dragiše Burzana ponukala me je da napišem ovu noticu o „nezamjenjivim“ crnogorskim „kadrovima“, koji se toliko godina javljaju na političkoj, društvenoj i naučnoj sceni da se čovjek mora zapitati da li su oni takav, toliki i jedini potencijal u Crnoj Gori?! Moram priznati da su izjave gospodina ministra D. Burzana veoma „inspirativne“ i za analizu, ali nijesu za ovu priliku, a izjava data prilikom osnivanja Diplomatske akademije na Pravnom fakultetu u Podgorici, dodatno me je inspirisala pa ću je citirati onako kako su je mediji prenijeli: „Crna Gora ima talentovane i obrazovane ljude kojima želimo da stvaramo mogućnost da kroz specijalistički kurs dođu do treninga ne samo u diplomatiji, nego i u drugim segmentima, i da će predavači biti eksperti iz Beograda, Zagreba, Ljubljane kao i drugih država“. Ovoj izjavi pomalo neobičnoj, ali ne i netačnoj, moglo bi se štošta dodati i prigovoriti i postaviti pitanje, da li je imenovani gospodin „podrazumijevao“, jer ih nije naveo, crnogorske „kadrove“ i „eksperte“ iz Crne Gore? Ti „kadrovi“ su sada u penziji i treba im omogućiti da stečeno znanje i iskustvo iz svojih stručnih i naučnih oblasti ili nekadašnjeg radnog angažovanja prenesu i primijene na Diplomatskoj akademiji. Takođe, neka se angažuju „izvjesno“ vrijeme uz honorar koji oni sami odrede, jer ne dolaze iz drugih gradova ili država, već su iz Podgorice-Crne Gore! Posebno bi ovi kadrovi mogli pomoći „i u drugim segmentima“ gdje se njihove „ekspertske i specijalističke“ metode i znanja mogu u praksi primijeniti. Dalje, ovoj izjavi bi se moglo donekle prigovoriti kada je riječ o „treningu“ i „specijalističkim kursevima“, da ne treba sumnjati u crnogorske kadrove, jer su oni veoma „utrenirani“ tokom dugog radnog staža koji je zaista impresivan i prelazi, kod nekih kadrova, nekoliko godina iznad predviđenog radnog staža, mada su ga oni vješto prikrili od zakonodavca. Njihovo nagomilano iskustvo može mladim kadrovima za diplomatiju dobro doći tokom kontakata koje budu ostvarivali baveći se tim poslom. Specijalističke kurseve oni bi mogli držati po nekoliko mjeseci ili semestara, jer su tokom cijeloga radnoga staža eksperimentisali, a nijesu ostavili podmladak da bi postali nezamjenjivi. Oni su poslije odlaska u penziju znatno više angažovani nego kada su bili u redovnom radnom odnosu, pa sadašnje, odnosno dotadašnje, iskustvo im omogućava da svoje nedostatke na stručnom, naučnom i drugom polju pokriju iskustvom ili rutinom. To su karakteristike o kojima bi „trebalo“ voditi računa prilikom njihovog angažovanja na toj akademiji. Iz tih razloga sam izjavu gospodina ministra D. Burzana uzeo kao „podsticajnu“ i opravdanu za razmatranje u cilju angažovanja crnogorskih kadrova, koji su blizu ili iznad 70 godina starosti, a prkose godinama i prirodi što je evidentno, mada nije još ozvaničeno na nekom evropskom ili svjetskom takmičenju. Nije isključeno da neće biti ozvaničeno! Da godine ne igraju neku posebnu ulogu i prepreku kod pojedinih crnogorskih kadrova dokaza ima mnogo, posebno su vidljivi na pojednim fakultetima gdje su angažovani u nastavi i institucijama. Da fizička aktivnost-izdržljivost crnogorskih kadrova nije jedinstvena niti usamljena u svijetu navešću primjere sa nedavno održanog atletskog maratona za osobe iznad 70 godina starosti gdje su postignuti takođe iznenađujući rezultati. Zadivljujuću fizičku spremnost i utreniranost, sličnu našim crnogorskim kadrovima, koji efektivno rade i po 15-17 časova, ali na sasvim drugom polju fizičke aktivnosti bez koje se ne može ako nijeste u „treningu“, a takođe su iznad 70 godina, pokazali su maratonci: iz Kanade ED VITLOK star 72 godine koji je pretrčao stazu maratona za manje od tri časa, a izvjesni FUJA SAJN iz Ilforda je prvi maratonac sa iznad 90 godina starosti istu stazu pretrčao za manje od šest časova. Ovakve pojave treba da ohrabre i naše „momke“ maratonce kao kadrove na naučnom polju i stvaralaštvu, kojih je sve više na fakultetima, u smislu da se prijave na neko od takmičenja u kojima bi se bodovala fizička aktivnost na čitanju, recenziranju, prisustvu sjednicama, brojnim kulturnim i naučnim manifestacijama i okruglim stolovima, održanim govorima, nastavi na fakultetima i tako dalje. Rezultati ne bi izostali i mogli bi biti na zavidnoj visini, čak i bez premca - sami na vrhu!!! Kadrovi iz navedene starosne dobi iznad 70 godina nemaju vremena za ostale aktivnosti i potrebe neophodne za nadoknadu izgubljenih kalorija, odnosno imaju neiscrpne izvore i rezervoare, koji su se tokom radnoga vijeka, prije odlaska u penziju, tako akumulirali da sada prosto kipi nakupljeno „znanje“ i plasira se po gradovima širom Crne Gore. Oni su duša nauke i struke, naučne misli u Crnoj Gori, pravna norma, univerzalni obrazac za sva društvena i politička zbivanja i naučna istraživanja, reper kako se stvara naučno djelo! Oni poznaju istoriju kojom se bave i istoriju kojom se ne bave, jednako i u opsegu kako poželite da vam se serviraju činjenice ili unaprijed zadati cilj. Oni su „eksperti“ za sve počev od društva, politike, svih društvenih, prirodnih i primijenjenih nauka i naučnih disciplina. Oni ne samo da se bave svojom profesijom što je i normalno, već se dokazuju i na brojnim izložbama likovnog stvaralaštva, gdje svojim „stručnim“ i „ekspertskim“ zapažanjima „zasjenjuju“ sve eksperte iz oblasti likovnog stvaralaštva. Posebno ih ima na mjestima gdje se može pojesti pa zaliti tek toliko za nove poduhvate. Kroz cio radni vijek tako su se ponašali i radili nastojeći da svojom prisutnošću nadoknade stručnost i pokažu znanje. Ne zamjeram njima „ekspertima i stručnjacima“ kao crnogorskim kadrovima, jer su oni tako navikli pa proces odvikavanja kod njih veoma teško ide i trajaće duže od predviđenog vremena. Navikli da budu svuda i na svakom mjestu uz vlast i kad treba i kad ne treba, neosjetljivo protiv nje za brze promjene i dolazak novih, oni se lako prilagođavaju i na tome bi im i kameleon pozavidio. Zamjeram zakonodavcu koji nije imao više „razumijevanja“ za te i takve „kadrovemaratonce“ u poznim godinama što im nije omogućio da se i dalje aktivno bave radnim zadacima shodno njihovim željama i potrebama, a zakonskim propisima ovjekovječio te kadrove da im čin penzionisanja ostavi na volju. Da je zakonodavac bio „fleksibilniji“ njihov radni vijek trajao bi od rođenja pa do smrti, što bi bilo (naj)ispravnije! Kome ako njima ne treba izaći u susret i dati mogućnost za dalje angažovanje na svim poljima fizičkog i umnog djelovanja, jer današnja omladina „ne pokazuje“ takvo interesovanje, barem prema „zvaničnim“ ocjenama tih kadrova. Filozofski fakultet u Nikšiću, a ima sabraće na Univerzitetu Crne Gore, i ove godine će angažovati stare i provjerene kadrove, koji su starosne dobi sasvim blizu ili iznad 70 godina, bez određivanja limita i stručne i naučne spreme mimo zakonskih propisa. Da li je gospodin ministar Dragiša Burzan imao na umu i takve „kadrove“ koji već rade na fakultetima, nije u izjavi sasvim jasno, čak bih rekao da su oni zaobiđeni, barem ovi sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću-katedra za istoriju, jer se ne govori o stručnjacima i eksperetima koji su iz „države“ Crne Gore, pa bih preporučio da se i oni dodatno angažuju i na takvim poslovima. Razlog više za njihovo angažovanje jeste što su oni „nezapošljeni“ u dovoljnoj mjeri, „nemaju“ od čega da žive, jer su penzije „samo“ u maksimalnom iznosu, a prkose godinama i što je najvažnije imaju volju i još uvijek su u „treningu“. S druge strane vlast na njihov glas može uvijek računati, jer je to glas za spas! Mladi, obrazovani, talentovani, stručni kadrovi su osnovica svakog napretka u društvu i bez njih Crna Gora svakako ne može, samo se pitam šta će nezamjenjivi kadrovi sa 70 i nešto više godina starosti da zuzimaju radna mjesta i dokle još misle biti „radno“ sposobni i angažovani na mjestima za koje postoje mladi kadrovi. Posebno, šta će kadrovi koji se raspoređuju na mjestima koja im po profesiji-vokaciji ne pripadaju, bez obzira što su doktori nauka i što imaju ogromno „radno“ iskustvo? Bio bi apsurd i pomisliti, a kamoli zagovarati, da bi se mogao naći neko od doktora nauka sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću, koji bi uvjeravao javnost da bi neko od njih mogao uspješno zamijeniti hirurga pri operaciji gdje treba primijeniti skalpel nad pacijentom. Nije valjda da ima i takvih, jer su mi poznati oni koji zagovaraju da doktori istorijskih nauka sa toga fakulteta mogu predavati ili već predaju istoriju, a nijesu po vokaciji istoričari. Neko će reći nije važno šta ko ima od diplome fakultetske, već je važno čiju stranu podržava!? Pa čemu onda učiti studente i u kome pravcu ih usmjeravati?! Gdje su principi i primjena strogih zakonskih propisa i kriterija u nastavnoobrazovnom procesu na fakultetima-Univerzitetu Crne Gore. Očigledno je da se udovoljava željama i prohtjevima pojedinaca starih „dokazanih“ kadrova, koji imaju debelu stranačku ili drugu zaleđinu ili su tu iz samo njima poznatih razloga! Podrška kolega od struke i nauke ovim kadrovima ne može izdržati opravdane kritike onih koji staju u odbranu ljudskog i profesionalnog dostojanstva, principa i pravila koja važe za nastavno osoblje. Potrebni stručni i naučni kadar ne nedostaje, a ovdje je u pitanju nepotizam ili podrška pred kojom blijedi moral onih kojima do njega nije ni stalo. Dr Momčilo D. Pejović (33) Objavljeno: DAN, Podgorica, 12. 11. 2003. godine, str. 19. Dr Momčilo D Pejović, viši naučni saradnik - O dilemi kurs ili akademija za stvaranje diplomatskog kadra „ZASLUŽNI“ STRANAČKI KADROVI SA TROMJESEČNIM ZNANJEM POPUNIĆE DIPLOMATSKA PREDSTAVNIŠTVA Diplomatsku akademiju smo otvorili. Bila je potrebna, ali ne kao kurs, kako neko hoće da ona to bude. Kurs je sa akademijom javno izjednačio ministar Dragiša Burzan. Postavlja se, međutim, pitanje da li je kurs u rangu akademije i da li se uočava razlika između jednog i drugog? Prema Vujaklijinom rečniku tu dileme nema. Jasno je šta je akademija, a šta je kurs. No, i za one u Ministarstvu inostranih poslova i samog ministra Burzana je, takođe, sve „jasno“, akademija je kurs i obratno! Prilikom otvaranja kursa za diplomatske kadrove potpuno jasne i nedvosmislene riječi su pred građane Crne Gore postavljene naopačke i između njih je stavljen znak jednakosti. U indirektnoj formi javnosti je plasirano da je Diplomatska akademija isto što i kurs za „obrazovanje“ - stvaranje diplomatskog kadra, koji nedostaje Crnoj Gori. Nije, međutim, jasno šta je otvoreno: kurs ili akademija? Oboje ne mogu biti zajedno i niti imati isto značenje, pa makar to bilo i za stvaranje diplomatskog kadra. Znak jednakosti tu ne može postojati niti ga neko može staviti, osim ako ne želi da se našali. Može postojati Akademija kao samostalna ustanova-institucija u rangu više ili visoke školefakulteta i na njoj kurs(evi) za obrazovanje kadrova u vremenskom trajanju od jednog do tri, šest ili devet mjeseci, ili najduže godinu dana. Dakle, riječ je o kursu koji se organizuje na Akademiji u cilju „stvaranja“ kadrova u kraćem vremenskom trajanju. Opravdano je i što Diplomatska akademija nosi ime Gavra Vukovića. Međutim, mišljenja sam da bi bio dovoljan i sam naziv Diplomatska akademija, iz jednog razloga što su ovo smutna vremena kada se vlast „brzo“ mijenja i politiku diktiraju oni koji su u prolazu, pa često odbacuju nazive i imena data pojedinim trgovima, ulicama, obrazovnim ustanovama i tako dalje. Neka je tako kako su odlučili! Znanje tu nije bilo presudno. Nešto drugo izaziva nedoumicu u javnosti, a to je da li je ovdje riječ o Akademiji ili o tromjesečnom kursu? To su dva različita pojma, kako po sadržini tako i po formi. Kome treba to da se drže govori o Diplomatskoj akademiji kao školi u kojoj će polaznici sticati „znanja“ potrebna diplomatiji, a čije „školovanje“ traje svega tri mjeseca? Još u vrijeme knjaza-kralja Nikole u ovim našim krajevima sasvim je bio jasan pojam kursa, škole, više škole, studija-nauka. Tačno se znalo ili prepoznavalo što je kurs, škola, šta su visoke nauke, i nije bio potreban prevodilac - tumač. Na pitanje gdje i koju školu ili nauke pohađaju odgovarali su nedvosmisleno da uče srednju, višu ili visoku školu-fakultet. A kada je bilo pitanje koje nauke izučavaju odgovarali su pravo, tehniku, filozofiju, medicinu, slikarsku akademiju i tako dalje. Odgovor na pitanje koji kurs pohađaju glasio je: poštansko-telegrafski ili kurs za tehničara, automehaničara... Kursevi su većinom trajali od tri do devet mjeseci, a najkraće mjesec dana ili najduže godinu dana. Ponekad kažu da je riječ o kursu, a nekad da se radi o Akademiji. Zaboravlja se pri tome da je nastavni plan i program rada na Akademiji daleko iznad jednog kursa, makar on trajao ne tri mjeseca nego i gotovo godinu dana, pa bilo to i za „talentovane i obrazovane“ ljude-kadrove crnogorske. Neko bi htio da na osnovu dobijene diplome kursa za diplomatske kadrove parira onome sa diplomom Akademije. Kurs bez obzira na trajanje ne može imati validnost diplome jedne diplomatske akademije koja traje dvije, tri ili četiri godine. Kome treba da kurs bude zamjena za Akademiju i ko su kadrovi koji će sa tim kursom moći da se izjednače sa višom ili visokom školom-fakultetom? Neko će da sa tromjesečnim kursom na brzinu sklepa diplomatske kadrove i pusti ih u opticaj u konzularna i ambasadorska predstavništva. Takva namjera je krajnje providna. Kod koga će crnogorska akademija imati prođu i kome će trebati takvi kadrovi? Čemu takva žurba, osim ako se na kursu od tri mjeseca stečenim diplomama ne žele „pokriti“ sva mjesta i pozicije onih koji su na vlasti, a sve na štetu stručnosti, znanja i kvaliteta diplomatskih kadrova? Po političkoj liniji sa „zaslužnim“ stranačkim kadrovima popuniće se diplomatska predstavništva, ostalo je nebitno! Ko to hoće da nam rogove prodaje za svijeće? Za ministra Burzana sve je tako prosto i jednostavno. Bez napora i sa kursom od tri mjeseca „nabildovaće“ diplomatske kadrove „predavanjima“ eksperata i kadrovi će doći do „treninga“ ne samo u diplomatiji nego „i u drugim segmentima“. E, gospodine ministre, kada bi to tako lako išlo da se za tri mjeseca postigne ono što se normalno godinama uči, posebno za diplomatske kadrove gdje je složenost poslova na visokom nivou. Nije to atletika pa da mladim i u naponu snage ljudima odredite svakodnevnu „trening“ kilometražu pa sa njima na takmičenje! Iako su naši ljudi „talentovani i obrazovani“, specijalistički kurs od tri mjeseca ne može nadomjestiti i nadopuniti znanje i stručnost. Razlika između akademije i kursa je ogromna i to treba da bude jasno i minstru Burzanu i svima koji nastoje da stave znak jednakosti između tromjesečnog kursa i akademije. Drugo je pitanje što Crnogorci hoće da sve što je pravo izokrenu i daju mu smisao koji mu ne pripada, ali im odgovara. I od kursa hoće da načine Akademiju sa tri mjeseca „predavanja“ koja će držati eksperti iz Beograda, Zagreba, Ljubljane i drugih država. Zašto ministar nije spomenuo „državu“ Crnu Goru i njene „eksperte“, s obzirom na to da se uveliko zalaže za „samostalnu i nezavisnu“ Crnu Goru?! Čuda se događaju u Crnoj Gori, a jedno od tih čuda je kurs od tri mjeseca izjednačen sa akademijom?! Istini za volju, diplome toga kursa „konkurentne“ diplomama akademije biće priznate samo od zvaničnih organa Crne Gore. Dr Momčilo D. Pejović (34) Neobjavljeno. Poslato, početkom januara 2004. godine, za objavljivanje: Pobjedi, Monitoru, DAN-u, CKL-u, Publika. Redakcije nijesu imale hrabrosti ili im „koncepcija“ njihovog lista nije to dozvoljavala, a može biti i samocenzura pojedinih novinara ili „Urednika“, radi mira u kući, a svi slove kao veliki Crnogorci!!! Niko ni da pisne, muk od strane Crnogoraca, velikih!!! OMAŠKA ILI NAMJERA „ŠTO ČUVAMO OBRAZ CRNOJ GORI“ !? Da je iz dva puta rečeno mnogo bi bilo. Iako je od Zuvdije premnogo je, ruku na srce! Ako je „istrgnuto“ iz konteksta eto prilike onima koji znaju šta im je cilj da se bace drvljem i kamenjem na moje (ne)umjesno reagovanje! Očekivao sam, makar sa zvaničnoga mjesta, da se neko javi ili glasne, tek toliko reda radi, i učini gest diskretnog izvinjenja u dijelu teksta pod naslovom „Velika kreativna porodica“ objavljenog u dnevnom listu „Pobjeda“ od 27. 10. 2003. godine na strani 12. Izjava gospodina Zuvdije Hodžića prenijeta u navedenom dnevnom listu veoma upadljivo strči i odudara od duha teksta. Da pogrešno ne bih bio shvaćen citiraću je onako kako je prenijela štampa: „To je zbog toga što drugima želimo ono što i sebi, što čuvamo obraz Crnoj Gori jer braneći sebe i čuvajući svoje mi znamo da to činimo i ume (sic!) naše zajedničke domovine“!!!(podvukao M.D.P.) Naglasak na umetnutu rečenicu ili kako bi naš narod rekao „iz neba pa u rebra“, „što čuvamo obraz Crnoj Gori“, nejasno je iz kojih razloga se ona mogla naći u takvom kontekstu, pa je bilo potrebno makar pojasniti o čemu se zapravo radi. Važno je, ipak, reći i objasniti kojima se sve razlozima rukovodio gospodin akademik (DANU) Zuvdija Hožić kada je umetnuo onakvu rečenicu? Da li je imao na umu nešto sasvim drugo pa je na taj način htio jezgrovito i slikovito naglasiti-apostrofirati nečiju ulogu, koja je mogla biti pogrešno shvaćena sa bilo koje strane da je učinjena u to neću da zalazim ili da elaboriram. Htio sam da nenaglašeno regujem kada je u pitanju osjećaj-osjetljivost na pojedine riječi - rečenice date u javnost, kao što je ova „što čuvamo obraz Crnoj Gori“ ili bilo kojem pojedincu u Crnoj Gori, građaninu ili nacionalnom i vjerskom pripadniku ili pripadniku neke etničke grupe, narodu i tako dalje. Više s namjerom dobrom, htio sam u najblažoj formi skrenuti pažnju svima koji su bili prisutni na tom skupu, kao i onima koji su pročitali objavljeni tekst, da kada je u pitanju „obraz Crne Gore“ ili onima koji ga njoj „čuvaju“, ipak su izrečene prejake riječi. Baš zbog razloga što treba da vodimo računa o osjetljivosti na riječi, koje su mimo konteksta stavljene u ne baš povoljan odnos onoga o čemu se piše, ko ih izgovara ili kome ih upućuje makar dobronamjerno, a djeluju, blago rečeno, neskladno sa cjelinom izjave i odudaraju od duha teksta izjave. A, s druge strane su i uvredljive za one kojima je stalo do časti, poštenja, ugleda, jednom riječju OBRAZA, ličnog, porodičnog, tradicionalnog do kojega drže pojedinci ne dirajući u osjećanja drugih pojedinaca, zajednice, odnosno društva kada je u pitanju Crna Gora. Bilo je, ipak, prenaglašeno takvu rečenicu umetnuti jer djeluje izolovano, izazovno, uznemirujuće, neugodno i napadno, a izrečena je od intelektualca člana jedne grupacije intelektualaca koja se okuplja oko Udruženja i časopisa „Almanah“. Takvo generalisanje - uopštavanje ili pokušaj jedinke ili grupacije u cilju zaštite i odbrane kolektiva - države, ipak, je pod velikim znakom pitanja i sa velikim uskličnikom, najblaže rečeno morala je doći pod „udar“ nečijeg reagovanja ili bolje reći osvrta. Ovim ne prozivam, da sada reaguju, one koji nijesu a trebalo je, niti prozivam one koji sebe nazivaju Crnogorcima ili velikim Srbima, iako su na tom skupu bili prisutni. Zanima me što ne reaguju oni koji tako jake riječi izgovaraju i ni jednoga trenutka ne pomisle da li nekoga vrijeđaju od pripadnika građana Crne Gore prvenstveno, intelektualce i pripadnike u nacionalnom smislu Crnogorce, Srbe, Hrvate, Muslimane, Albance i tako dalje jednom riječju građane Crne Gore, kojima „čuvaju obraz“ , a žive u Crnoj Gori. Isuviše usko gledanje i visoko precjenjivanje svoje nacionalne pripadnosti u etničkom i građanskom smislu ne može biti u interesu sloge, mira i trpeljivosti i samo može da negativno utiče na ostvarenje suživota za sve koji žive u granicama jedne države pa bilo kako se ona nazivala. Treba da bude mjesta za sve koji žive u Crnoj Gori ili državnoj zajednici SCG i nema ni najmanje potrebe da se ispipava puls osjećanjima naroda, nacionalnih pripadnika, niti da se izvinjenjima izazivaju prozivke ko je ko ili ko je na čijoj strani. Kako neko reče „mi smo svoji na svome“, što se isto može reći i za sve koji žive na jednom prostoru nekog drugog državnog teritorija-cjeline, bez obzira kojem etničkom ili nacionalnom korpusu - biću pripadali ili se iskazivali i da to kažu sa puno razloga svi koji žive u državnoj zajednici kao ljudi, građani ili pripadnici naroda, nacije, etničkih grupa, nacionalnih manjina i tako dalje. Zato bi bilo najbolje da oni koji olako izriču ocjene kao „što čuvamo obraz Crnoj Gori“, ipak, dobro razmisle što time izazivaju, a moguće je da imaju svoj cilj sa takvim i sličnim izjavama, pa ukoliko se desi da neko reaguje sa zvaničnoga ili nezvaničnoig mjesta uvijek će naći izgovor ili opravdanje. Sve je izostalo od navedenog, a riječi su „izletjele“ pa se mogu tumačiti i različito!? Ne želeći niti imajući ni najmanju primisao da ovim mojim osvrtom izazovem reagovanje, repliku ili diskusiju po bilo kojoj osnovi, političkoj, stranačkoj, nacionalnoj, naučnoj i tome slično, samo sam htio toliko zapaziti i skrenuti pažnju onima koji se posluže prejakom riječi da ne budu osjetljivi previše, ako se neko javi i makar se zapita zašto je izostalo diskretno izvinjenje ili pojašnjenje, ako je to trebalo i ako oni procijene da treba pa im ostavljam na volju čuvajući obraz sebi, kao i njima odnosno oni nama. A najbolje je od svega da se za obraze ne hvatamo i u njih ne diramo, odnosno da ih ostavimo, da svako na svoj način lično čuva svoj obraz, jer drugačije čuvanje obraza je veoma osjetljivo pitanje. Pitanje čuvanja obraza zalazi duboko u moralnu stranu i karakter pojedinaca i njihovog shvatanja, ličnoga odnosa prema drugima i prema samome sebi i drugoga prema njemu samome. Čuvati „obraz Crnoj Gori“ mogu ukupno svi građani te društvene zajednice koji žive na njenom teritoriju, a ne grupe u ime svih-zajednice, svako po na osob čuva na svoj način ili kalja obraz i sebi i Crnoj Gori. Obraz drugoga teško je čuvati i da neko hoće odnosno sačuvati. Ipak je prejako bilo reći „što čuvamo obraz Crnoj Gori“, je pitanje čuvanja obraza nije samo političko, državno pitanje, već prvenstveno i nadasve moralno-etičko pitanje pojedinca i društva-zajednice svih građana koji žive u Crnoj Gori. Mogla se desiti i takva nesmotrenost-ishitrenost ili omaška, ali je bilo vremena da se to „ispravi“ i na pravi način ukaže da se pretjeralo i da to nije bila nečija namjera. Riječ je utekla i nije se mogla stići, ali se moglo na nju reagovati time što će se, ipak, priznati da se pametnome omakla „greška“, utekla je riječ, odnosno jezik je bio brži od misli. Podgorica, 29. 12. 2003. godine. Dr Momčilo D. Pejović (35) Objavljeno: u skraćenoj verziji u dnevnom listu DAN, Podgorica, 12. 11. 2003. godine, str. 19. Napisano i poslato nezavisnom nedjeljniku „Monitor“-u za objavljivanje integralno kao što ga dajemo na ovom mjestu, 26.10.2003. godine. Gospodinu Uredniku crnogorskog nedjeljnika Monitor Poštovani gospodine Uredniče, Dostavljam Vam reagovanje sa kojim sam htio otkloniti neke dileme u crnogorskoj javnosti, a koje su izazvane nepotpunim i nepreciznim informacijama i izjavama od strane gospodina ministra Dragiše Burzana, a povodom otvaranja Diplomatske akademije u Podgorici - kursa za diplomatske kadrove crnogorske. Ako smatrate da je za objavljivanje, molio bih Vas da bude bez skraćivanja i redakcijskih podnaslova, a sa naslovom onako kako sam ga dao. Ukoliko se odlučite za skraćivanje teksta molim Vas da me konsultujete i naravno pozovete. K U R S (N I) JE A K A D E M I J A ?! Po svaku cijenu hoćemo u Evropu, ali ne ide tako kako hoćemo i kako radimo. Postoje pravila, norme-standardi i što je najvažnije Evropska zajednica odlučuje, a ne mi! Diplomatsku akademiju smo otvorili. Nema spora niti dvojbe odavno je bila potrebna, ali ne kao kurs, jer to nije ni slično a kamoli isto, kako neko hoće da to bude. Valjda tu razliku shvatamo i uočavamo, ili nam se čini! Po onome što činimo uvjeren sam da je obrnuto. Izjednačavamo kurs sa akademijom, barem je to tako prema onome što se u javnosti prezentira od strane ministra inostranih poslova gospodina Dragiše Burzana. Akademija-kurs, kurs akademija!? Šta je sa „školom“ koja treba da obrazuje i stvara prve crnogorske diplomatske kadrove i da li je krs u rangu akademije? Prema Vujaklijinom rječniku tu dileme nema. Jasno je šta je akademija, a šta je kurs. Za one u ministrastvu inostranih poslova i za gospodina D. Burzana je, takođe, sve „jasno“, akademija je kurs ili obratno! Dilemu treba otkloniti i javnosti saopštiti precizno o čemu je riječ. Prinuđeni smo da reagujemo na date informacije i „objašnjenja“ povodom Diplomatske akademije ili kursa za diplomatske kadrove. Potpuno jasne i nedvosmislene riječi pred građane Crne Gore postavljaju se naopačke ili se između njih stavlja znak jednakosti. U indirektnoj formi plasiraju se javnosti crnogorskoj da je Diplomatska akademija isto što i kurs za „obrazovanje“ stvaranje diplomatskog kadra, koji nedostaje Crnoj Gori. Šta je u pitanju, kurs ili akademija? Oboje ne mogu biti zajedno i imati isto značenje u cilju stvaranja stručnog diplomatskog kadra za Crnu Goru. Takođe, znak jednakosti tu ne može postojati niti ga neko može staviti, sem da se našali. Može postojati Akademija kao samostalna ustanova-institucija u rangu više ili visoke škole-fakulteta na kojoj se izvodi nastava, ili na njoj kurs(evi) za obrazovanje kadrova u vremenskom trajanju od jednog mjeseca, do tri, šest, devet mjeseci ili najduže godinu dana. Akademja nije kurs, već je riječ o kursu koji se organizuje na Akademiji u cilju „stvaranja“ kadrova u kraćem vremenskom trajanju. Gospodo, da li se razumijete u ono što činite i čemu težite? Za rog ili svijeću odlučite se, jer pitanje je isuviše ozbiljno da bi se neko na nečiji račun mogao šegačiti. U novembru tekuće godine počinje nastava na Akademiji u tromjesečnom trajanju kursa za diplomatske kadrove sa 50 polaznika. Neka im je srećan početak i budući rad. Da je tako sve postavljeno od samoga početka ne bi izjave gospodina ministra D. Burzana stavile javnost u dilemu Akademija ili kurs za diplomatske kadrove. Sasvim je opravdano što je otvorena Diplomatska akademija, kao i što nosi ime Gavra Vukovića, ima mnogo razloga za to. Međutim, lično sam mišljenja da bi bio dovoljan i sam naziv Diplomatska akademija, iz sasvim opravdanog i jedinog razloga što su ovo turbulentna vremena kada se vlast „brzo“ mijenja i politiku diktiraju oni koji su u prolazu, pa se često odbacuju nazivi i lična imena data pojedinim trgovima, ulicama, domovima kulture, obrazovnim ustanovama i tako dalje. Ostavićemo za sada to po strani, neka je tako kako su odlučili oni koji su imali ne samo zakon nego bogme i političku snagu i moć, a znanje tu nije bilo presudno. Nešto drugo izaziva nedoumicu u javnosti, a to je da li je ovdje riječ o Akademiji ili je riječ o tromjesečnom kursu? To su dva različita pojma i duboko nespojiva kako po sadržini tako i po samoj formi. Kome treba da se govori o Diplomatskoj akademiji kao školi koju će pohađati polaznici u cilju obrazovanja crnogorskih kadrova, a čije će „školovanje“ trajati tri mjeseca?! Ponekad kažu da je riječ o kursu, a nekada se od njih čuje da je riječ o Akademiji, koja će „proizvoditi“ - stvarati diplomatske kadrove potrebne Crnoj Gori i to opet u trajanju od tri mjeseca. Moraju se razdvojiti ta dva pojma, jer KURS nije AKADEMIJA. Nastavni plan i program rada na Akademiji je daleko iznad jednog kursa pa makar on trajao ne samo tri mjeseca nego i gotovo čitavu godinu dana, makar bilo i za „talentovane i obrazovane“ ljude - buduće kadrove crnogorske. Neko bi htio izjednačiti ta dva pojma, pa na osnovu dobijene diplome kursa za diplomatske kadrove ravnopravno parirati onome sa diplomom Akademije. Kurs može biti u trajanju od jednog mjeseca pa do devet mjeseci ili godinu dana, i kao takav, ipak, ne može imati validnost diplome jedne diplomatske akademije u trajanju dvije, tri ili četiri godine. Kome treba da kurs bude zamjena za diplomatsku školu i ko su ti kadrovi koji će sa tim kursom biti u mogućnosti da se izjednače sa višom ili visokom školom - fakultetom. Van pameti je što neko u Crnoj Gori pokušava da kurs u trajanju od tri mjeseca izdigne na rang akademije. Čak se i kurs(evi) za obuku novinara organizuju u trajanju od šest mjeseci do godine dana, a neko hoće da sa tromjesečnim kursom na brzinu sklepa diplomatske kadrove i pusti ih u opticaj u konzularna ili ambasadorska predstavništva. Takva namjera je krajnje providna. Kod koga će ona imati prođu i kome će trebati takvi kadrovi?! Odista se stiče potpuni utisak da se nekome žuri sa stvaranjem diplomatskih kadrova, pa nekoga treba zbuniti i p(r)oturiti mu nešto što će „nekome“ biti reper za zaposlenje. Čemu takva žurba, ako se sa stečenim diplomama za tri mjeseca ne žele „pokriti“ mjesta i pozicije onih koji su na vlasti, a sve na štetu stručnosti, znanja i kvaliteta diplomatskih kadrova?! Sa „zaslužnim“ strančkim kadrovima u diplomatska predstavništva po političkoj liniji, ostalo je nebitno! Ko to hoće da nam rogove prodaje za svijeće? Da li će i tako nešto proći?! Još u vrijeme knjaza-kralja Nikole I Petrovića u ovim našim krajevima sasvim je bio jasan pojam kursa, škole, visoke škole, studija-nauka. Nije bilo potrebno, čak ni onima nepismenim ljudima na selu ili u gradu, objašnjavati šta ko uči i gdje se školuje i koje nauke pohađaju đaci ili studenti, a posebo ne onima koji su svoju djecu školovali u nekoj od zapadnoevropskih država. Tačno su znali ili prepoznavali šta je kurs, škola, visoke nauke, i nije im bio potreban prevodilac tumač. To se jasno može utvrditi iz brojnih pisama i dokumenta koja su upućivana od strane đaka i studenta bilo državi ili svojim roditeljima, rođacima i prijateljima. Na pitanja gdje i koju školu ili nauke pohađaju - uče odgovarali su nedvosmisleno i jasno da uče srednju, višu ili visoku školu-fakultet, da su na studijama - visokim školama - naukama. A kada je bilo pitanje koje nauke izučavaju odgovarali su: pravo, tehniku, filozofiju, medicinu, slikarsku akademiju, konzervatorijmuzičku akademiju i tako dalje. Dakle, nije bilo nasporazuma ili nejasnoće niti od strane pojedinaca niti od strane ministarstva kojemu su redovno ispostavljali račune i izvještaje o ispitima. Kada su odgovarali na pitanja koji kurs pohađaju onda su govorili da uče poštanskotelegrafski kurs ili kurs za tehničara, automehaničara, stenografski kurs, kurs za babice i tako dalje. Kursevi koje su pohađali bili su većinom u trajanju od tri mjeseca do devet mjeseci, a najkraće mjesec dana ili najduže godinu dana. Specijalistički kursevi poslije završetka studija nauka trajali su godinu ili dvije godine dana. Dakle, sve je, još tada, bilo potpuno jasno i nedvosmisleno bez obzira koju školu su pohađali ili o kojem je kursu bilo riječi. Danas ministar inostranih poslova govori o kursu, otvara akademiju za diplomatske kadrove u trajanju od tri mjeseca i tome slično! Nije jasno da li je kurs ili je akademija, a možda je i jedno i drugo?! Pravi se nepotrebna zabuna koja „nekome“ može koristiti! A jasno je da se radi o kursu u trajanju od tri mjeseca za stvaranje diplomatskih kadrova potrebnih Crnoj Gori. Tri mjeseca, sasvim dovoljno, mišljenja su u ministarstvu inostranih poslova?! Za gospodina ministra D. Burzana sve je tako prosto i jednostavno. Bez napora i sa kursom od tri mjeseca nabildovaće diplomatske kadrove „predavanjima“ eksperata i kadrovi će doći do „treninga“ ne samo u diplomatiji nego „i u drugim segmentima“. E, gospodine ministre, kada bi to tako lako išlo da se za tri mjeseca postigne ono što se uči dvije, tri ili četiri godine, posebno za diplomatske kadrove kojima složenost poslova iziskuje mnogo više vremena za učenje. Nije to atletika, pa nađeš mlade i u naponu snage ljude „talentovane“ i odrediš im svakodnevnu „trening“ kilometražu i sa njima na stazu - takmičenje! Tačno je da su naši ljudi-kadrovi „talentovani i obrazovani“, ali „specijalistički kurs“ u trajanju od tri mjeseca teško da će nadomjestiti mnogo toga što je neophodno čak i za protokolarno ophođenje u diplomatiji, a kamoli stručnost i znanja nadopuniti. Akademija je nešto što je daleko iznad okvira kursa i nije niukom slučaju bilo kakav kurs. I to treba da bude jasno i samome ministru D. Burzanu i svima koji nastoje izjednačiti tromjesečni kurs sa akademijom, pa i samim polaznicima škole za koje vjerujem da nijesu u dilemi, jer je riječ o kursu. Toliko o tom pitanju, jasno i nedvosmisleno. Drugo je pitanje što mi Crnogorci hoćemo da sve što je pravo izokrenemo i dademo mu smisao koji mu ne pripada, ali nama odgovara. Izmišljamo toplu vodu. Hoćemo da budemo u svemu prvi. Prvi sa ekološkom državom Crnom Gorom, uspravnom, proevropskom, transatlanskom, transparentnom, proreformskom i na kraju demokratskom. Na licu mjesta o svemu navedenom možemo se uvjeriti da je tako! Pa tako i od kursa hoćemo da načinimo Akademiju od tri mjeseca „predavanja“, od strane eksperata iz Beograda, Zagreba, Ljubljane i drugih država“. Zašto gospodin ministar ne spomenu „državu“ Crnu Goru i njene eksperte, a uveliko se zalaže za samostalnu i nezavisnu Crnu Goru? Da li čeka da protekne vrijeme od tri godine? Hoćemo da zamijenimo dvije, tri ili četiri godine školovanja za tri mjeseca, pa da stručnjaci sa diplomom budu nezamenjivi kadrovi u diplomatskim predstavništvima ambasada, konzulata, ili kancelarijama šefova trgovačko-informativnih misija i ko zna još kojih sve ne. Diplome tromjesečnog kursa biće „konkurentne“ diplomatskim akademijama, reper za buduće kadrove u diplomatiji, priznate od zvaničnih organa Crne Gore i nikoga drugoga do nje same! Čuda se događaju u Crnoj Gori, a ovo je još jedno od tih čuda, gdje je kurs u trajanju od tri mjeseca jednak akademiji?! Sa diplomama tromjesečnog kursa popunjavaće se upražnjena kadrovska mjesta u diplomatiji i ministarstvu inostranih poslova Crne Gore! Nećemo valjda dozvoliti da oni sa tromjesečnim kursom predvode delegacije i zastupaju crnogorske interese i vode pregovore na visokom državnom nivou, ili se možda i hoće, ka tome se teži?! Treba reći šta se iza brda valja-krije u ministarstvu inostranih poslova! Gdje će ti kadrovi biti raspoređeni baš me zanima i na kojim sve mjestima i visokim državnim i političkim pozicijama i funkcijama? Tamu ne treba proglašavati za svjetlost! Ne gospodo, to ne može proći, a da se makar na tako nešto ne reaguje, principijelno, konkretno i korektno. Sa tako dobijenim diplomama možemo mahati po Crnoj Gori i biti na mjestima i funkcijama koje vi poželite po kriteriju nepotizma, koji oduvijek u Crnoj Gori igra moćnu ulogu, a što se pokazuje danas na svakom koraku i mjestu prilikom zapošljavanja. Možda nekima i treba diploma kursa diplomatske akademije kako bi našli uhlebljenje u nekoj od država u kojima će oni biti predstavnici Crne Gore. Kakvi će biti efekti od takvog njihovog zastupanja i sa kakvim znanjem će braniti interese Crne Gore posebno je pitanje, i o njemu drugom prilikom. Vjerujem da nijeste imali namjeru da stvarate administrativni kadar kojega imate i previše, već nastojite zamijeniti kadar koji je odavno pred penzijom i čeka stručnu zamjenu. Moguće je da će budući kadrovi sa ovoga kursa dobro doći kao zamjena onih pred penzijom. Nerado upotrebljavam riječ prvi, jer u našoj Crnoj Gori nema nikog osim prvog. Drugog i tako dalje niukom slučaju, a posljednjeg ne može biti iz prostog razloga jer smo svi prvi! Podstaknut izjavama oko Diplomatske akademije ili kursa sa diplomatske kadrove moram navesti neke važne podatke za koje ste se mogli, makar informativno, obavijestiti iz moje knjige „Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848-1918.“, Podgorica 2000. godine, i naći „nešto“ od podataka o školama, fakultetima i državama u kojima se crnogorska omladina u velikom broju školovala o svom ili državnom trošku Crne Gore ili neke druge države. Posebno kada je riječ o akademijama ili kursevima na kojima se školovao potrebni kadar za tadašnju državu Crnu Goru. Kada je riječ o nazivu akademija, ne sporim, naprotiv dobro je što ta akademija nosi ime Gavra Vukovića, prvog crnogorskog pravnika, ministra inostranih djela i diplomate koji je Crnu Goru predstavljao, zastupao na visokom državnom nivou u međunarodnim krugovima i na kongresima. Međutim, Gavro Vuković nije završio diplomatsku školu. Prvi koji je završio takvu školu, prema mojim podacima i istraživanjima, bio je Vukotić Petra Andrija, o kojem ste mogli naći takav podatak u pomenutoj knjizi. Vukotić P. Andrija je završio diplomatsku školu u Parizu u dvogodišnjem trajanju i prvi je sa prostora Crne Gore za kojega se zna da je tu školu završio. Tačan naziv škole na francuskom jeziku glasi: „ECOLE LIBRE DES SIENCES POLITIQUESSECTION DIPLOMATIQUE“. Dakle, diplomatska škola u Parizu postojala je u drugoj polovini XIX vijeka i postoji sve do današnjih dana, naravno sa izvjesnim reformama u obrazovnom programu neophodnim za takve kadrove. Takav podatak trebalo je znati i imati na umu, jer je veoma bitan još za ono vrijeme kada Crna Gora nije imala i takvih kadrova za rad u pojedinim diplomatskim predstavništvima u državama Evrope. Dakle, riječ je o višoj diplomatskoj školi u Parizu a ne o kursu, koji se, takođe, i u onom vremenu mogao ponegdje slušati ali ne u trajanju od tri mjeseca, kao u ovom slučaju koji vi nastojite osposobiti diplomatski kadar. Tada se veoma ozbiljno prilazilo i tom pitanju i gospodar Crne Gore Nikola I Petrović bio je dobro obaviješten o svim pitanjima iz obrazovanja potrebnog kadra za Crnu Goru pa čak i za diplomatiju. Smatram da je i za ovu akademiju koja će početi sa radom u novembru tekuće godine za diplomatski kadar bilo neophodno utrošiti više vremena, pa makar i na uštrb kašnjenja sa njenim otvaranjem, samo da bude u rangu viših ili visokih škola-fakulteta u zapadnoevropskim zemljama. Ozbiljnija i temeljnija priprema za obrazovanje tih kadrova za kojima postoji opravdana potreba u svakom slučaju bi doprinijela njihovom stručnom usavršavanju shodno svrsi i složenosti poslova koji se obavljaju u diplomatiji. Što je brzo to je kuso, narodna izreka kaže. Tri mjeseca je krajnje kratko vrijeme za takav kadar na kojem će da počiva buduća crnogorska diplomatija. Vjerujem da su oni koji su angažovani kao stručni, naučni i ekspertski kadar veoma informisani o postojanju škola za diplomatski kadar i mogli su ponuditi planove i programe rada za mnogo šire obrazovanje budućeg diplomatskog kadra u trajanju od najmanje devet mjeseci do jedne godine dana. Nestručni savjeti od strane odgovornih i nepotpune informacije sa kojima gospodin ministar D. Burzan raspolaže i sa kojima izlazi pred javnost crnogorsku, a povodom pitanja Diplomatske akademije ili kursa za diplomatske kadrove, izlažu ga opravdanoj i oštroj kritici od strane struke, nauke i uopšte od ukupne javnosti u Crnoj Gori i izvan nje. Propusti koji su učinjeni mogu se ispraviti, jer se tek na početku - startu. Ne treba žuriti već sačiniti ozbiljan plan i program rada u trajanju jedne godine makar za početak. Kadrovi neće zakasniti, a biće mnogo spremniji da se uhvate u koštac sa brojnim pitanjima i problemima koji su u sklopu diplomatije, a sa kojima će se Crna Gora ubuduće susrijetati i koje treba rješavati shodno potrebama Crne Gore kao države. Vjerujem da imate namjeru da stvarate dobar i stručan kadar diplomatski, koji bi bio sposoban da zauzme važna mjesta u državama sa kojima Crna Gora ima i želi imati komunikacije na svim poljima i po svim pitanjima značajnim za državu Crnu Goru. U toj namjeri sam reagovao ovim opširnijim osvrtom po pitanju Akademije ili kursa, odnosno kursa za diplomatske kadrove crnogorske. Dr Momčilo D. Pejović (36) Objavljeno: Revija „Istok“ - Podgorica, novembar 2003., str. 45, Pisma čitalaca. Podvučene riječi-rečenice u tekstu su neovlašćeno i krivotvoreno umetnute od strane Urednika „Istok“-a. KURS NIJE AKADEMIJA Diplomatsku akademiju smo otvorili. Bila je potrebna, ali ne kao kurs, kako neko hoće da ona to bude. Da li je kurs u rangu akademije i da li uočavamo razliku? Prema Vujaklijinom rečniku, tu dileme nema. Jasno je šta je akademija, a šta je kurs. Za one u Ministarstvu inostranih poslova i za ministra Dragišu Burzana, takođe sve je „jasno“: kurs je akademija!!! Nastavni plan i program rada na akademiji je daleko iznad jednog kursa, makar on trajao i duže od tri mjeseca. Ministar Burzan želi da sa kursistima popuni upražnjena diplomatska mjesta, samo da ona ne pripadnu nekom iz Srbije, pa makar taj neko bio i vrhunski diplomata. Takva namjera je krajnje providna. Čemu takva žurba, kada je jasno da će biti na štetu interesa i zajedničke države i same Crne Gore? Za ministra Burzana sve je tako prosto i jednostavno. Bez napora i sa kursom od tri mjeseca, „nabildovaće“ diplomatske kadrove. E, gospodine ministre, nije školovanje kao tov prasića ili teladi, pa da za tako vrijeme, hibridnom hranom, postignete dobre rezultate. Iako su naši ljudi talentovani i pametni, ne možete ih za tri mjeseca pripremiti za takvu vrstu posla. Zašto, ministre Burzan, u Crnoj Gori ne nađete eksperte koji će držati predavanja u toj „akademiji“, nego će dolaziti iz Beograda, Zagreba i Ljubljane? Hoćete li, za potrebe „samostalne i nezavisne“ Crne Gore, i druge nedostajuće kadrove stvarati na kursevima. Hoćete li u Evropu sa večernjim kursevima iz Brozovog vremena? Napomena: Ovo pismo sa mojim potpisom u navedenoj verziji teško je podmetanje i grubo kršenje profesionalnog odnosa jednog novinara tipa urednika lista „Istok“-a, koji mi je u tekstu izvršio premetačinu i gruba podmetanje, izmišljanja i unošenje njegovih misli i rečenica. Intervenisao sam dopisom na ličnu adresu imenovanog neprofesionalnog urednika i zahtijevao da objavi moje pismo - demantije na što se on oglušio. Putem e-mejla poslao sam takođe pismo iste sadržine, naravno, kao i preporučeno pismo, urednik „Istok“-a ostao je nijem. Takođe na telefonske pozive nije se odazivao. Iz navedenih razloga na ovom mjestu dajem moj dopis u cjelini kao i pismo koje je integralno a dostavljeno je uredniku revije „Istok“-a pa čak i dogovoreno da će pismo objavljeno biti onako kako je i napisano u najmanju ruku korektno skraćeno. Svu „korektnost“ imenovanog urednika vidimo na djelu u njegovim intervencijama na tako kratkom tekstu. A šta bi tek bilo u daljoj saradnji sa njim lako je naslutiti pa sam iz tih razloga prekinuo svaku komunikaciju s takvim urednikom ili urednicima. Nije mi jasno, jer se lično i ne poznajemo, iz kojih se razloga urednik revije „Istok“ tako odnio prema mojem jednom jedinom tekstu koji sam dostavio za objavljivanje u toj „reviji“?! Dr Momčilo D. Pejović, Viši naučni saradnik - Podgorica (37) Pismo-tekst, dostavljeno lično na kućnu adresu Donku Rakočeviću, e-mailom (20. 11. 2003.) i preporučenom poštom (21. 11. 2003.) UREDNIKU LISTA - REVIJE „ISTOK“ Pozivajući se na „Zakon o štampi i informisanju“ zahtijevam da u vašem listu „Istok“, na istoj strani gdje ste objavili tekst sa mojim potpisom i vašim izvjesnim imputacijama podmetanjima, objavite bez bilo kakvih izmjena od vaše ili bilo čije strane tekst sljedeće sadržine: Sa kojim pravom i ciljem, i u čijem ste interesu objavili vaše ili nekoga drugoga rečenice i riječi u mojem tekstu pod naslovom „Kurs nije akademija“, koji sam Vam dostavio na adresu stanovanja, a u dva navrata u telefonskom kontaktu ponudio skraćenje toga teksta. Rekli ste da ćete skratiti tekst za jednu trećinu, ali ne i da imate skrivenu namjeru da izvršite krivotvorenje toga teksta sa pojedinim vašim rečenicama i riječima, jer to nikada i nikome ne bih dozvolio ni sa mojim potpisom ili bez njega, ni usmeno a niti prećutno, čime ste grubo prekršili pravila profesije novinara i Urednika, a zloupotrebljavajući moj potpis ispod teksta, iz samo vama poznatih razloga i interesa, lično me uvrijedili takvim načinom imputirajući mi nešto što nijesam napisao, niti rekao, a kamoli dostavio za objavljivanje. Vaše imputacije - podmetanja mogu se sravniti sa mojim originalom koji posjedujem i kopijom poslatog teksta ili njegovo integralno objavljivanje u „ISTOK“-u. Zloupotrijebili ste moj potpis time što ste objavljujući dio moga teksta u njemu plasirali riječi i rečenice koje nijesu moje, iza kojih ja ne stojim, niti mogu da odgovaram za njih i zato Vi preuzimate punu moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost zbog neovlašćenog umetanja vaših riječi u tekstu koji nosi moj potpis. To je bilo sa vaše strane krajnje nekorektno, uvredljivo i podliježe krivičnoj odgovornosti. Iz poštovanja prema čitaocima neću navoditi vaše umetnute riječi i rečenice, a kao dokaz da sam ja u pravu objavite moj tekst u cjelini. U moralnoj i profesionalnoj obavezi ste da objavite ovo moje reagovanje na vaše krivotvorenje u mojem tekstu i izvinite se zbog uvrede koju ste mi nanijeli podmetanjem vaših riječi i rečenica. Valjda nećete i ovaj tekst zloupotrijebiti! Sa objavljivanjem ovog pisma reagovanja u prvom narednom broju lista revije „ISTOK“ moja prva i posljednja saradnja prestaje sa vama kao novinarom i Urednikom. Podgorica, 21.11. 2003. godine Dr Momčilo D. Pejović (38) Objavljeno: U skraćenoj verziji u dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, ponedeljak, 29. decembar 2003. godine, str. 19. O UNOSNOJ TRANSFORMACIJI ŠEFA TRGOVINSKE MISIJE U SARAJEVU NOVAK KILIBARDA POSTAO MIROTVORAC ZBOG AMBASADORSKE FOTELJE Sa pozicije šefa trgovinsko-informativne misije u Sarajevu Novak Kilibarda „u ime Crne Gore i svoje lično ime“ izjavi saučešće Bosni i Hercegovini i „duboko poštovanje“ za pokojnim Alijom Izetbegovićem. Svoju ocjenu o ličnosti pokojnika, kao političara i državnika, Kilibarda pokuša nametnuti istoričarima prejudicirajući „da je on jedna od najkrupnijih ličnosti u sveukupnoj istoriji bošnjačkog naroda“ i naglasi da će ona „svestrano nadjačati ocjenu njegove ličnosti koju izriču njegovi savremenici“. Ne bi bilo neobično da je to uslijedilo od pripadnika pokojnikove političke stranke, ali jeste neobična i pod velikom političkom lupom izjava saučešća, zahvalnosti i (pr)ocjena ličnosti, jer dolazi od čovjeka koji je bio veliki protivnik pokojnika i njegove politike u ondašnjoj Bosni i Hercegovini. No Kilibarda je znao da izabere „pravi“ i „pogodan“ trenutak, kao i da nađe bolji „povod“ i mjesto-poziciju gdje će se njegove riječi „bolje“ čuti i imati veći „značaj“! Procijenio je „pogodan“ trenutak i odmjerio sve činjenice kako bi za sebe „ubrao“ značajan politički poen i time pokušao nadomjestiti sve ono što mu je predhodnih godina izmicalo ispred ruku u cilju sticanja boljih pozicija za mjesto ambasadora. Možda je zahvalnost izjavljivana i ranije, nekom drugom zgodom i prigodom, pa nije bila „primijećena“ u dovoljnoj mjeri ili nije zadovoljila tadašnje zvaničnike, pred kojima sada dade tako visoku ocjenu, potencirajući je pred žalosnim skupom kao riječ nekadašnjeg protivnika koji „reterira“ u svome stavu na pokojnikovom odru. Htio je nadmašiti i ocjenu samog Pedi Ešdauna, pa je iskoristio odar pokojnika da uputi saučešće od strane zvanične Crne Gore i riječi zahvalnosti za otvaranje kancelarije na čijem je čelu njen šef, nekadašnji veliki Srbin, a sadašnji veliki Crnogorac Novak Kilibarda. Lični „zaborav“ i „zabluda“ pod stare dane ne oslobađa ga odgovornosti od onoga što je tada iskreno mislio, strasno i zapjenušano radio, zastupao i odlučno branio do gotove sapremnosti da uzme oružje u ruke. Izjavi saučešće i zahvalnost i dade visoku ocjenu čovjek koji je „zaboravio“ na svoju ne tako daleku prošlost i djelatnost iz vremena kada je kao lider Narodne stranke držao govore po Crnoj Gori, a bogme i izvan njenih granica u BiH, odakle se znao vratiti i sa odličjem, kojim se nekad kitio i dičio, pa je i na takvo ordenje htio baciti zaborav. Preko svega toga sada N. Kilibarda prelazi navlačeći prekrivač zaborava i ubjeđuje građane Crne Gore u svoju „ispravnost“, a htio bi da ubijedi i građane BiH, kao nekada u vrijeme „rata za mir“. Ubjeđuje ih da je ovo „drugo“ vrijeme i da je on sazreo desetogodišnjom „zabludom“, pa presvukavši košuljicu postao je „evropejski“ čovjek. Sa kameleonskim instiktom za „reagovanje“ u pravom trenutku nije mogao naći bolje mjesto i poziciju, kao i „razlog“, da cijela BiH čuje riječi saučešća, zahvalnosti i visoku ocjenu od nekadašnjeg ljutog političkog protivnika, a sada pokajnika u zvanju šefa crnogorske misije, koji pokušava da za sebe izvadi „vizu“ ne samo za oprost od političke prošlosti i grijehova, nego i da spere sa sebe sve one izjave koje je dao u vrijeme posljednje decenije XX vijeka. Zloupotrijebio je zvaničnu ulogu, poziciju i mjesto da bi svoju ličnu (pr)ocjenu izdigao na zvaničan stav i time sebe doveo u veoma nepovoljan lični i politički položaj za oštru kritiku od strane crnogorske javnosti. S obzirom na to da je sve vrijeme bio u „zabludi“ iskoristio je priliku koja mu se „ukazala“ da javno spere ljagu sa svoje političke ličnosti i karijere iz posljednje decenije XX vijeka. Datom (pr)ocjenom pokušao je da se iskupi za političke grijehe iz vremena građanskog rata, koje je davao u javnost protiv Muslimana i političara njihovih stranaka pa i samoga pokojnika o kojemu se tako visoko izrazi. Iz vremena „rata za mir“ njegovo „rodoljublje“ i „domoljublje“ bilo je na vrhuncu nacionalističke moći u Narodnoj stranci kao čelnika njenog i lidera neprikosnovenog pa mu je bastalo, sa onima koji su ga okruživali i slijedili, da se širi diljem „srpskih zemalja“. Danas je u ulozi „pomiritelja“ za suživot na tim prostorima, baš onaj koji je nakada pozivao, okupljao, vodio i bio spreman da uzme oružje i prolijeva svoju krv u ratu protiv Muslimana. Kao profesor narodne književnosti koji, kako bi on rekao, „dobro poznaje istoriju“ ili da je „zna više od drugih“ bio je propagator jedne sulude ideologije nacionalizma i podjela. Čovjek koji „zna istoriju“, doktor nauka poodmaklih godina bio je tada u „zabludi“, po njegovom naknadnom priznanju. Šta li treba reći za one mnogo mlađe, kada čovjek sa naučnim referencama može biti u „zabludi“ u godinama koje nijesu baš za potcjenjivanje?! Kome sada N. Kilibarda drži i ljubi političke skute i zašto je njima požurio na poklonjenje? Šta se zbiva sa vremešnim profesorom sada „doživotnim penzionerom“ na mjestu šefa crnogorske misije da, kao „neobavezni penzioner“ i stari srpsko-crnogorski kadar izjavom saučešća, zahvalnošću i visokom ocjenom hoće da bude na „korist“ Crnoj Gori i BiH, a samo radi smještaja u fotelju ambasadora. Šta je to što ga tjera da se po stare dane odriče onoga za što se vatreno zalagao i branio, bio ubijeđen i ubjeđivao građane i omladinu u ispravnost svojih ideja, tačnost činjenica i dokumenata za odbranu „velikosrpskog sna“? Da li zbog ambasadorskog mjesta njegovi interesi sada nadilaze njegovu pređašnju politiku ili je opet u „zabludi“! Da se nije možda uplašio tužiteljice Karle del Ponte, zbog njegovog uloga u građanskom ratu i „srpskog Dubrovnika“? Svojom izjavom i ocjenom na odru pokojnika htio se dodvoriti zvaničnoj vlasti u BiH i privoljeti je na zaborav, kojoj će sada vraćati „dugove“ time što će zagovarati ideju „bošnjačkog naroda, nacije i jezika“. On će biti njihov promoter, a za uzvrat će dobiti mjesto ambasadora u Sarajevu. Oni se neće protiviti, jer njegove usluge će im dobro doći kao zvaničan stav i priznanje od Crne Gore. Dr Momčilo D. Pejović (39) Integralni tekst dat za objavljivanje dnevnom listu „DAN“ - Podgorica. Zbog aktuelnosti političkog trenutka „HOMO DUPLEXA“ i „promjena“ ličnosti original teksta dajemo u prilogu. (Objavljeno: DAN - Podgorica, ponedjeljak, 29. 12. 2003., str. 19, u skraćenoj verziji). KILIBARDINA (PR)OCJENA I ŽAL ILI ZVANIČAN STAV! Sa pozicije šefa trgovinsko-informativne misije u Sarajevu gospodin Novak Kilibarda „u ime Crne Gore i svoje lično ime“ izjavi saučešće Bosni i Hercegovini i „duboko poštovanje“ za pokojnim Alijom Izetbegovićem. Svoju ocjenu o ličnosti A. Izetbegovića, kao političara i državnika, pokuša nametnuti istoričarima prejudicirajući „da je on jedna od najkrupnijih ličnosti u sveukupnoj istoriji bošnjačkog naroda“, i naglasi da će ona „svestrano nadjačati ocjenu njegove ličnosti koju izriču njegovi savremenici“. Ne bi bilo neobično da je to uslijedilo od istomišljenika ili pripadnika pokojnikove političke stranke pa i nekih pojedinaca iz Crne Gore, ali jeste neobična i pod velikom političkom lupom izjava saučešća, zahvalnosti i (pr)ocjena ličnosti, jer dolazi od čovjeka koji je bio veliki protivnik baš samog pokojnika i njegove politike u ondašnjoj Bosni i Hercegovini. Bilo je načina i mogućnosti da se nađe dobar povod i prilika za izjavu zahvalnosti na otvaranju kancelarije trgovinsko-informativne misije za Crnu Goru u Sarajevu, a da to ne bude baš dan sahrane njegovog političkog protivnika. Međutim, pitanje je da li je bilo pogodnije prilike od ove i bolje pozicije i mjesta sa više prisutnih od ovog, koje je N. Kilibarda kao šef crnogorske misije izabrao?! Znao je da izabere „pravi“ i „pogodan“ trenutak kao i da nađe drugi i bolji „povod“ i mjesto-poziciju na kojoj će se njegove riječi saučešća i zahvalnosti, a uz sve to i ocjena ličnosti pokojnika mnogo „bolje“ čuti i imati veći „značaj“! Procijenio je „pogodan“ trenutak N. Kilibarda i odmjerio sve činjenice, kako bi za sebe „ubrao“ značajan politički poen i time pokušao nadomjestiti sve ono što mu je u prethodnom vremenu izmicalo ispred ruku u cilju sticanja boljih pozicija za mjesto ambasadora u Sarajevu. Možda je zahvalnost izjavljivana i ranije, nekom drugom zgodom i prigodom u mnogo drugačijem trenutku raspoloženja i opuštenosti pa nije bila „primijećena“ u dovoljnoj mjeri ili nije zadovoljila tadašnje zvaničnike, pred kojima sada N. Klilibarda dade tako visoku ocjenu „istorijske ličnosti“ A. Izetbegovića, potencirajući je pred žalostnim skupom kao riječ nekadašnjeg protivnika koji „reterira“ u svome stavu na odru pokojnika. Htio je nadmašiti i ocjenu samog Pedi Ešdauna, visokog evropskog predstavnika za BiH, pa je iskoristio odar pokojnika da uputi saučešće od strane zvanične Crne Gore i riječi zahvalnosti za otvaranje kancelarije na čijem je čelu on sada, kao njen šef, veliki Srbin nekadašnji, a sadašnji veliki Crnogorac Novak Kilibarda. S obzirom na to da je svo vrijeme bio u „zabludi“ iskoristio je priliku koja mu se „ukazala“ da javno spere ljagu sa svoje političke ličnosti i karijere iz posljednje decenije XX vijeka. Datom (pr)ocjenom pokušao je N. Kilibarda da se iskupi za političke grijehe iz vremena građanskoga rata, koje je davao u javnost protivu Muslimana i političara njihovih stranaka pa i samog pokojnika o kojemu se tako visoko izrazi. Iz vremena „rata za mir“ njegovo „rodoljublje“ i „domoljublje“-patriotizam bilo je na vrhuncu nacionalističke moći u Narodnoj stranci kao čelnika njenog i lidera neprikosnovenog pa mu je bastalo, sa onima koji su ga okruživali i slijedili, da se širi diljem „srpskih zemalja“. Danas je u ulozi „pomiritelja“ za suživot na tim prostorima, baš onaj, glavom i bradom, koji je nekada pozivao, okupljao, vodio i bio spreman da uzme oružje i proliva svoju krv u rat protiv inovjernika-Muslimana. Kao profesor narodne književnosti, kako bi on rekao „dobro poznaje istoriju“ ili da je „zna više od drugih“, bio je propagator jedne sulude ideologije nacionalizma i podjela. Čovjek koji „zna istoriju“, doktor nauka poodmaklih godina, bio je tada u „zabludi“ po njegovom naknadnom priznanju. Šta li treba reći za one mnogo mlađe, koje je on svojim govorima zavodio tumačeći „srpsku istoriju“ sa godinama koje nijesu baš za potcjenjivanje! Kome sada, odnosno danas, baš on Novak Kilibarda, drži i ljubi političke skute i zašto je njima požurio na poklonjenje?! Razloga svakako, rekao bi i on, ima i ne bi za lako tu šansu trebalo ispustiti, samo ako je N. Kilibarda (pr)ocijenio, a jeste, da se nešto debelo može ućariti. Nije mu mogla promaći i takva „šansa“ koja mu se tada na sahrani njegovog nekadašnjeg političkog protivnika „ukazala“ da iz nje izvuče političku korist za sebe. Pokazalo se to lično njemu korisnim pa je zahvaljujući takvoj politici i opstajao do sada na političkoj sceni u Crnoj Gori. Požurio je N. Kilibarda da sadašnju poziciju i političku reputaciju na mjestu šefa misije zamijeni novom i boljom, pružajući pipke ka mjestu ambasadora u Sarajevu. Kao da je ovo vrijeme daleko u odnosu na ono od prije samo nekoliko godina, kada je tadašnji lider Narodne stranke N. Kilibarda bio (za)govornik i propagator tragičnih političkih i nacionalnih podjela i pripadnik „velikosrpskog sna“ i rata za odbranu „srpskih teritorija“. Zaboravom želi da prikrije svoju političku prošlost iz vremena građanskoga rata i političku karijeru transformiše iz jedne potrošene u drugu profitabilniju, proevropsku, pomirljivu politiku „zabluda“, kako bi zatrpao svoju političku prošlost iz posljednje decenije XX vijeka i sada pridobio one protiv kojih je donedavno bio u „ratu za mir“, a sve zarad boljega mjesta od onoga na kojem sjedi u Sarajevu. Novak Kilibarda svoju žal za A. Izetbegovićem nastoji unovčiti ambasadorskim mjestom u Sarajevu gdje želi biti „pomiritelj“ u prvoj deceniji XXI vijeka. Lični „zaborav“ i „zabluda“ po stare dane ne oslobađa ga odgovornosti od onoga što je tada iskreno mislio, strasno i zapjenušano radio, zastupao i odlučno branio do gotove spremnosti da uzme oružje u ruke. Izjavi saučešće i zahvalnost „u ime Crne Gore i lično ime“ i dade izjavu od „istorijske važnosti“ čovjek koji je „zaboravio“ na svoju ne tako davnu političku prošlost i djelatnost iz vremena kada je kao lider Narodne stranke držao govore idući od jednog do drugog mjesta po Crnoj Gori, a bogme i izvan njenih granica po Bosni i Hercegovini, odakle se znao vratiti i sa visokim odličjem-medaljom, kojom se nekada i dičio, primajući ga od tada visokih političkih predstavnika, pa je i na takvo ordenje Novak Kilibarda htio baciti zaborav. Preko svega toga sada N. Kilibarda prelazi navlačeći prekrivač zaborava i ubjeđuje građane Crne Gore u svoju „ispravnost“ i budućnost, a htio bi da ubijedi i građane BiH, kao nekada u vrijeme „rata za mir“. Ubjeđuje ih da je ovo „drugo“ vrijeme i da je on sazreo i sa iskustvom desetogodišnje zablude, pa sada kada je presvukao košuljicu postao je „evropejac“ i čovjek, koji vodi „pomirljivu“ politiku prema onima koje je do tada progonio. Svojom izjavom i ocjenom na odru pokojnog A. Izetbegovića htio se dodvoriti zvaničnoj vlasti u BiH i privoljeti je na zaborav, kojoj će vraćati „dugove“ time što će zagovarati ideju „bošnjačkog naroda, nacije i jezika“. On će biti njihov promoter, a za uzvrat će dobiti mjesto ambasadora u Sarajevu, odnosno oni se neće protiviti, jer njegove usluge će im dobro doći kao zvaničan stav i priznanje od strane Crne Gore, što će za njega biti politički dobro unovčen posao. Šta se zbiva sa vremešnim profesorom dr Novakom Kilibardom, sada „doživotnim penzionerom“ na mjestu šefa crnogorske misije, predsjednikom Narodne sloge, da kao „neobavezan penzioner“ i stari srpsko-crnogorski kadar izjavom saučešća, zahvalnošću i visokom (pr)ocjenom hoće da bude na korist Crnoj Gori i BiH, a samo radi smještaja u fotelju ambasadora u Sarajevu. Šta je to što ga tjera da se po stare dane odriče onoga za što se vatreno zalagao i branio, bio ubijeđen i ubjeđivao građane i omladinu u ispravnost svojih ideja, tačnost činjenica i dokumenata za odbranu srpstva i „srpskih teritorija“?! Koji su to sada viši ciljevi-interesi koji nadilaze njegovu pređašnju politiku, ako to nijesu oni materijalne prirode u vidu ambasadorskog mjesta ili da nije opet u „zabludi“, što se može očekivati da to ponovi, pa bi bilo da je cijeli svoj život proveo u zabludama! Da se nije možda uplašio glavne tužiteljice Karle del Ponte, jer njegov ulog u građanskome ratu i za „srpski Dubrovnik“ mogao bi se na taj način materijalizovati u vidu sudskog poziva od strane Tribunala u Hagu. Nije teško prozreti namjere, koje su date kao čin saučešća i zahvalnosti lične na odru pokojnika, jer njima sada tvrdi pazar za buduće mjesto ambasadora u Sarajevu, a to je bila dobra prilika ne samo da „opravda“ ono što je ranije izjavljivao ovamo u Crnoj Gori nego i tamo u BiH za šta se politički borio, nego bi to bilo da iz njegovih usta treba da se čuje i zvanična potvrda „bošnjačkom narodu“, i da je za sve to zaslužan njegov nekadašnji politički protivnik sada pokojni A. Izetbegović. To bi bio najbolji način da sebe protežira od zvaničnih organa Crne Gore za buduće mjesto ambasadora i da ga toplo preporuče zvanične vlasti BiH posebno oni od strane „bošnjačkog naroda“, i to bude protivusluga. Preko njega, kao najprihvatljivije političke ličnosti, upravo bi bilo najlakše sve postići i on bi takvu ulogu najbolje odigrao zarad ambasadorskog mjesta na koje je odavno bacio oba oka, neskriveno u posljednje vrijeme. Govorom, izjavom saučešća i zahvalnosti, ličnom (pr)ocjenom pokušali ste da rehabilitujete ne samo vašu ličnost političku nego i ličnost i politiku pokojnog A. Izetbegovića i njegovih istomišljenika, a sve u cilju „osiguranja“ ambasadorskog mjesta u Sarajevu. Vaša politička ličnost podsjeća na vama dobro poznatu komičnu ličnost iz vremena davnih zvanu (H)ARLEKIN, ali u ovom vašem slučaju sa političkom konotacijom i sa jednom razlikom što se vi dodvoravate mnozini gospodara da bi se domogli onog cilja koji ste zacrtali, a to je mjesto mabasadora. Vi ste slika i prilika te i toj slične ličnosti tragikomične u vremenu posljednje decenije XX vijeka i samoga početka XXI vijeka. Kada istoričari budu „ocjenjivali“ period iz vaše političke prošlosti i vašu djelatnost u strankama, kojima ste pripadali ili činili koaliciju, ocjena će biti u domenu da ste najnedoslednija politička ličnost na političkoj sceni u Crnoj Gori, jer ste se istrčali izjavom zahvalnosti i ocjenom „jedne od najkrupnijih ličnosti...“ o A. Izetbegoviću, a pokojnik je odavno bio na listi osumnjičenih od strane Tribunala u Hagu, „ali je bolest i kasnije smrt preduhitrila njegov odlazak u Hag u cilju saslušanja“ za dešavanja u vremenu građanskog rata. Vi nastojite da svoju (pr)ocjenu o A. Izetbegoviću nametnete drugima i budete podržavalac i propagator takve politike na prostorima Crne Gore i šire. Sa kameleonskim instiktom za „reagovanje“ u „pravom“ trenutku nijeste mogli naći bolje mjesto i poziciju, kao i razlog, da cijela BiH čuje riječi saučešća, zahvalnosti i visoku ocjenu od nekadašnjeg ljutog političkog protivnika, a sada pokajnika u zvanju šefa crnogorske misije, koji pokušava da za sebe izvadi „vizu“ ne samo za oprost od političke prošlosti i grijeha, nego i da spere sa sebe sve one izjave koje je dao u vrijeme posljednje decenije XX vijeka, tako da ste zloupotrijebili zvaničnu ulogu, poziciju i mjesto samo da bi vašu ličnu (pr)ocjenu izdigli na zvaničan stav, i time ste sebe doveli u veoma nepovoljan lični i politički položaj i oštru kritiku od strane javnosti. Tako nešto nijeste smjeli učiniti da zvanični čin koristite u svoje lične interese dodvoravajući se zvaničnicima u BiH, posebno političkim istomišljenicima pokojnika, a za mjesto ambasadora u Sarajevu. Izjava šefa crnogorske misije N. Kilibarde je veoma snishodljiva, a (pr)ocjena krajnje prozirna i suviše lična i usmjerena na ambasadorsko mjesto. Čeka N. Kilibarda to mjesto a da li će ga dočekati zavisi od onih kojima je do tada negirao pravo na suživot. Zanosna politička igra vine političare visoko u „nebo“ i što su bliži njemu to je njihov pad sigurniji i nemilosrdniji. Kilibarda Novak takav pad očekuje i na vrijeme širi pomoćne padobrane, kako bi preventivno djelovao u cilju, makar, amortizacije onoga što potom slijedi, kada svakako mora tresnuti o tlo u kojem je blato. Da li će biti blatom pokriven njegov politički rad ostaje da se vidi, ali je sigurno jedno da će biti ne samo poprskan već umazan do guše, a „zabluda“ u kojoj je bio ostaje samo kao njegov pokušaj da preventivno djeluje u cilju opravdanja političke djelatnosti i potpune nedosljednosti koju je svih ovih desetak i više godina iskazivao u politici prof. dr Novak Kilibarda, šef trgovinsko-informativne misije u Sarajevu. Dr Momčilo D. Pejović (40) Objavljeno: „Revija D“ - Podgorica, četvrtak, 27. novembar 2003. godine, str. 5. Dragiša Burzan „Boem“ crnogorske diplomatije - MINISTROVA POZA Ni u najopuštenijoj situaciji ne bi se moglo desiti ni nekom nižerazrednom službeniku iz diplomatske škole da sa rukama u džepovima odgovara na pitanja novinara* Vidjeh li dobro ili me oči prevariše, zapitah se gledajući gospodina ministra D. Burzana na snimku u Drugom dnevniku RTVCG (14. 11. 2003.), gdje na konferenciji za štampu sa rukama u džepovima odgovora na pitanja novinara, kao da je u kafani ili možda u teatru! Može biti od zamora da na trenutak dremnuh te to usnih, ili me oči zaista prevariše pa vidjeh što nije ni bilo, a možda je uistinu i tako bilo, da naš ministar inostranih poslova, šef diplomatije crnogorske i budući ambasador u Londonu, diplomata od karijere, za prosperitet Crne Gore i odbranu njenih interesa sa rukama u džepovima odgovara na pitanja novinara! Kao da je ministar D. Burzan ostao bez savjetnika pa je za „trenutak zaboravio“ na kojem se mjestu nalazi i u kojoj je ulozi! Izgubivši kompas za službenu obavezu u svojstvu ministra i budućeg ambasadora-diplomate, na konferenciji za štampu odgovarao je na pitanja novinara i sa rukama u džepovima igrao je „boema“ crnogorske diplomatije, kao da je to teatar. Da li je naš budući ambasador dobro shvatio ulogu sa kojom će poći na mjesto ambasadora u Londonu i predstavljati Crnu Goru u narednih nekoliko godina?! Tako se nešto nije vidjelo, makar ja ne pamtim, a možda nije ni zabilježen takav slučaj, da zvanična ličnost u rangu ministra inostranih poslova jedne države držeći ruke u džepove odgovara na pitanja novinara. Vjerujem da se to nije moglo ni u snu desiti nekom od ministara ili budućih ambasadora - diplomata da se „zaborave“ i s rukama u džepovima odigraju ulogu „boema“ u diplomatiji. Možda je, rekoh u sebi, to gruba greška snimatelja ili montaža reditelja te vidjesmo našega ministra inostranih poslova, šefa diplomatije, budućeg ambasadora u navedenoj pozi, ali već sledeća poza s jednom rukom u džepu i sa drugom u visini čela i raskopčanim sakoom razuvjeri me brzo da „tehnika“ nije u pitanju, već zbilja koja nema ukusa i sa odsustvom elementarne kulture u ponašanju i ophođenju prema prisutnima ma na kojem mjestu bili. Da li će nova faza u razvoju njegove sledeće poze ići ka višem nivou i imati jednu od moguće zamišljenih, prilikom davanja intervjua u zvaničnom predstavljanju u Londonu kao ambasadora, u pozi zavaljenog u fotelji sa čašom u ruci, a nogama na stolu!? Ne, tako nešto ne bi se moglo niti smjelo ni da zamisli ili sanja, a kamoli da bude zvanična „poza“ i stav jednog diplomate iz Crne Gore, ako postoje savjetnici i crnogorska diplomatska škola i kadrovi kojima se budu popunjavala mjesta u administraciji, pa makar i sa kursom od tri mjeseca?! Tek se sada vidi kolika je potreba za diplomatskim kadrovima a posebno za one sa kursom od tri mejseca?! Ni u najopuštenijoj situaciji ne bi se moglo desiti nekom nižerazrednom službeniku iz diplomatske škole da sa rukama u depovima drži konferenciju za štampu i odgovara na pitanja novinara. Pa i oni kadrovi koji nemaju kurs od tri mjeseca za „diplomate“ ne bi se tako ponašali. Poza koju je naš ministar inostranih poslova imao tokom konferencije za štampu mogla bi biti protumačena kao „slika“ zvaničnog stava Crne Gore, koja ima pravo na samostalnost i nezavisnost poslije protoka od tri godine „da sama odluči da želi samostalnost“, jer smo za sada „prihvatili zajednicu sa Srbijom i odložili smo održavanje referenduma“, kao i da je „Crna Gora vjekovima bila nezavisna država“ (Publika, 13. 11. 2003. godine). Dakle, bez završenog kursa za diplomatske kadrove ne može se ići u diplomatiju, barem prema onome što smo imali prilike da vidimo na „trenutak“ od ministra D. Burzana. Dok se ne savladaju osnovna pravila ponašanja iz protokola koji je obavezan za buduće ambasadore-diplomate, posebno one od „karijere“ kao što je to slučaj sa ministrom D. Burzanom, nema zbora da im se daju akreditivi-agremani za diplomatsku službu-ambasadorska mjesta. To se ima odnositi na države u kojima se posebno vodi računa o izgedu, oblačenju i ophođenju diplomatskih kadrova i gdje se ne tolerišu „opuštenije“ poze na zvaničnim mjestima. Šta to bi ministru D. Burzanu da onako „raspojasan“ odgovara na pitanja novinara? Da li ga je neko „naljutio“ ili mu tražio odgovor na pitanje za koje nije imao „instrukcije“ ili odobrenje, pa je čekao odgovor od svojih savjetnika, koji su tada bili „odsutni“, jer su dozvolili „malu“ nepristojnost, koja će se možda „pravdati“ ličnim stavom i odnosom ministra inostranih poslova prema njegovom zauzimanju poze, oblačenju, ponašanju i shvatanju značaja konferencije za novinare? Koga je on to predstavljao i za šta je on smatrao prisutne novinare na toj konferenciji, koja nije bila ni u kafani niti teatru?! Da li je to zvaničan stav Crne Gore i njen odnos prema jednoj profesiji kao što su novinari? Nije to mogla biti arogancija jednog čovjeka niti njegov lični stav i odnos, već je to nepoštovanje sagovornika-odnosno novinara koji izvještavaju sa lica mjesta. Da li će i ostali ambasadori poći primjerom ministra D. Burzana ili će se otići još dalje sa zvaničnim predstavljanjem Crne Gore u Evropi? Da li sa takvim kadrovima u diplomatiji mislimo ući u Evropu? Teško da će nas primiti i ispred vrata diplomatske službe. Fotografija ministra D. Burzana sa rukama u džepovima ili snimak grube „greške“ snimatelja da je pusti u prilog dnevniku-vijestima izazvaće oštra reagovanja javnosti, a posebno će biti „razmatrana“ u diplomatskim krugovima. Ona će obići svijet i mogla bi biti prikazana kao negativan primjer zvaničnog stava i „poze“ Crne Gore u poimanju diplomatske službe i njenog odnosa prema „sedmoj sili“. Može se samo pretpostaviti šta će o nama misliti zvanični predstavnici, diplomate i političari i sa kojom će nas ozbiljnošću „primati“ za predstavnike šefova misija, konzula ili ambasadora! Dotaknuvši „prag“ visoke diplomatije sa svojom pozom na konferenciji za novinare ministar D. Burzan je stavio tačku na svoju buduću diplomatsku karijeru, koja i onako nije imala nikakvu perspektivu. Dr Momčilo D. Pejović *Podvučeno u tekstu nije objavljeno od strane Redakcije, iako je dato kao integralni tekst. (41) Objavljeno: u skraćenoj verziji u nedeljnom listu „Revija D“- Podgorica, srijeda, 24. decembar 2003. godine, str. 7. Jezičke i političke vratolomije Predsjednika državne zajednice Srbije i Crne Gore - Piše: Dr Momčilo D. Pejović* S V E T O V R A T I M I R, I Z V I N I T E**... Možda sam pretjerao sa izvinjenjima, ako sam kao i mnogi drugi, ja ću se još jedanput izviniti, ne znam zašto?! Izvinite zbog izvinjavanja. U svakom slučaju, izvinite... Bio je „rat za mir“, ali je „mir pobijedio rat“. Ovakav naslov mogao bi biti sažetak onoga što je rečeno od strane predsjednika državne zajednice SCG gospodina Svetozara Marovića u emisiji „Živa istina“ na TV „IN“-u (19. 12. 2003.) za sve što je učinjeno u jednom suludom vremenu od kojega se neki brane zabludama, euforijom nacionalizma, neshvatanjem situacije, nemogućnošću da se jače suprotstave, i tako dalje. Svi imaju makar po jedan „presudan“ razlog kojim svoje (in)direktno učešće opravdavaju ili tumače na sebi svojstven način i u svoju korist. Sa filosofske strane gledano na pitanje „ZAŠTO“ odgovor bi glasio „ZBOG ZA TO“, i relativizirati sve što čovjek čini posmatrano iz njegovog ličnog ugla, poimanja stvari i pojava u društvu u kojemu živi! Ostavićemo po strani filosofsko tumačenje ili pristup za „objašnjenjem“ onoga što smo svi iskusili na bilo koji način u jednom tragičnom vremenu za sve narode, nacije, etničke pripadnike - sve građane jedne državne zajednice na tadašnjim prostorima SFRJ. Većina učesnika toga suludoga rata ima svoje viđenje i (o)pravdanje u cilju anuliranja svojih postupaka, činjenja ili ne činjenja u jednom građanskom ratu koji je progutao nekoliko stotina hiljada života, uništio ili razorio na desetine hiljada domova, raselio više od milion ljudi, natjerao u izbjeglištvo i emigraciju gotovo isto toliki broj ljudi, uništio privredu, porušio sela i gradove i tako dalje. Zar je važno što se desilo tamo unazad desetak godina na prostorima nekadašnje SFR Jugoslavije, ko je kome dao auto go(l) i ko će koga osuditi za grozote rata, žrtve nebrojene, razaranje gradova, stradanja i patnje ljudi, žena, djece, starih i mladih na tim prostorima?! Da li se tako može govoriti o jednom vremenu nacionalističke euforije, ideologije proizvedene od strane tadašnjih kvazipolitičara i političara, pismenih i nepismenih individua, književnika, istoričara, publicista, naučnika, avanturista, ratnika i državnika i ko zna sve koga ne, a i onih koji su tada bili na vlasti i upravljali narodom tjerajući jedne protiv drugih, trećih i entih..., u bivšim republikama države SFRJ? Sasvim ležerno i sa blagim i suzdržanim, diskretnim i ponekada nakisjelim, ali čestim osmijesima o tome se pričalo, kao da to nije bio ratni već verbalni sukob bez ikakvog prolijevanja krvi, moje, tvoje i svih nas zajedno na tim prostorima, a potekli su potoci krvi svih žrtava toga rata, krv nevinih ljudi, žena i djece, starih i onemoćalih, bolesnih i nepokretnih! Izgubljene živote niko ne može nadoknaditi, a strahote i stradanja preživjelima niko neće niti može platiti. Potoci krvi svih žrtava rata bez cilja i sa „ciljem“ imali su samo jednu boju, boju krvi jednih, drugih, desetih, stotina hiljada i svih koji su živjeli na tim prostorima države SFR Jugoslavije. Neko je, ipak, pravio razliku u boji krvi koja je potekla tada!!! Vihor rata širio se snagom svoje mržnje i potekle krvi i bogme nečijih ciljeva ratnih, ličnih, političkih, nacionalnih i profitabilnih!? Da li ste gledali na TV „IN“-u emisiju „Živa istina“? Izvinite ako (ni)jeste. Zašto Vas pitam? Izvinite. A da li ste razumjeli (što) od onoga o čemu je gost govorio-odgovarao na pitanja i elaborirao? Ako (ni)jeste, izvinite, zašto?! Bog da me ubije nijesam ništa razumio. Pošto sam u trendu izvinjavanja nastaviću sa zapažanjima, poimanjem onoga što sam (od)slušao i na kraju stekao utisak, a ujedno i (od)reagovao, kao neko ko je sa pažnjom gledao i slušao razgovor voditelja i gosta i odgovore na pitanja. Izvinite, znam da to nije dovoljno, grešan (ni)jesam. Izvinite, ne mogu vam ništa garantovati. Nije dogovoreno, jer sam bio svjedok! Nijesam bio u neposrednoj blizini niti su mi bile poznate okolnosti pod kojima je dogovaran razgovor. Izvinite, ali sam bio u „blizini“ od nekoliko stotina metara od zgrade gdje se emisija vodila uživo!? Kad ovo kažem morate me razumjeti, prosto me shvatite, bilo je to neko posebno stanje i splet različitih okolnosti, pa je sve to uticalo da mi stvari izmaknu kontroli. Ja sam sa svoje strane činio sve što je bilo u mojoj (ne)moći! To su gluposti što neko priča iz zluradosti, da napakosti meni i mojoj „borbi“ za pravilnu stvar. Sudije će to najbolje riješiti, ostavimo njima da o tome rješavaju, samo im stvorimo uslove! Izvinite, nije namješteno, mada je moglo biti, ako jeste nije bitno. Nije namješteno. Ne treba sumnjati u sve, morate nekom vjerovati, mada sumnja može biti opravdana! Ako nijeste uživo gledali emisiju ili njenu reprizu ništa značajno (ni)jeste propustili. Izvinite, da Vas pitam, a zašto se ja vama izvinjavam? Šta sam to učinio da bih Vam se izvinio?! Ako i jesam, a nijesam, ne treba moje izvinjenje nikome, ono nema važnosti, jer nijesam učesnik „rat(a) za mir“. Izvinite, ipak je „mir pobijedio rat“, razumijete! Takvo je stanje bilo u zemlji i okruženju. Svi su bili sluđeni, zaluđeni i zabluđeni, išli su da brane „domovinu“ - Jugoslaviju koje nema?! Oni (ni)jesu znali što rade, a radili su ono što je bilo (ne)potrebno. Nekome je takvo stanje odgovaralo pa su profitirali. Znam da oni nemaju veću platu od moje ali bolje žive činjenica je, a sa manje škole svakako i nepobitno je. Neko je rasturio državnu zajednicu kao da je bila neka „straćara“, a ona je bila velika, jedinstvena, monolitna, zajednička, komunistička SFRJ. Zato je i rasturena! Oni nijesu, a nijesam ni ja. Neko jeste, i njega tražimo i treba da odgovara za sve što je (u)rađeno mimo zakona zemaljskih i pravila rata! Izvinite, nijesmo objavili rat, ali je Crna Gora u „rat(u) za mir“ učestvovala i bila na „straži“ izvan njenih republičkih granica, jer se „tamo“ branila Crna Gora“?! Izvinite, ako (ni)je tako! Sve će to narod obnoviti, jer ga je on i platio. Političari tadašnji i ovi sadašnji, njih veliki broj iz onog vremena, bili su na vlasti, na istaknutim političkim i državnim funkcijama i oni (ne)mogu odgovarati za sve! Predsjednik državne zajednice SCG u ono vrijeme bio je ispred parole „rat za mir“, a ipak se (ni)je (iz)borio i doprinio da „mir pobijedi rat“. Moguće onoliko koliko je učestvovao u „ratu za mir“! Izvinite, da li je tako? (Ni)jesam grešan, jer ničim nijesam mogao spriječiti one koji su „htjeli“ u „rat za mir“! Bio sam (ne)moćan da sebe savladam! Bilo je smutno vrijeme, teško se bilo snaći!? Treba se dogovoriti da zajednički živimo kao nekada, a ko je odgovoran nećemo ga sakrivati. Sve po zakonu neka bude. Ipak je u Crnoj Gori sačuvan mir pod geslom „rat za mir“, naravno uz žrtve koje su mogle biti i veće, kao u svakom ratu?! A, za koju ono ideju rekoste da su žrtve pale? Izvinite, za koju Jugoslaviju? Otadžbina je bila u opasnosti, a „Domovina“ je pozivala na odbranu! Izvinite, gdje su ono išli „naši“ vojnici, ko ih je slao u „rat za mir“? Ne shvatam, zašto i kuda? Zbog čega sada takva pitanja, (ne)razumijem da se o tome sada treba raspravljati. (Ne)ko ih je u „rat za mir“ slao sa bojevom pa i manevarskom municijom. Možda griješim, izvinite! Ratom za mir branio je neko Crnu Goru, Jugoslaviju, a „mir (je) pobijedio rat“! Izvinite, neko hoće da se oslobodi svoje prošlosti. Da li je to bio čas „filosofije“ ili slobodnog nadmudrivanja u ime koga i zašto?! Bila je to emisija „Živa istina“!!! Izvinite, predsjednik državne zajednice SiCG (ni)je predsjednik koga ja (ne)priznajem, jer je bio u „rat(u) za mir“, a sada nam nudi „oblandu“ sa nazivom „MIR (JE) POBIJEDIO RAT“! Izvinite, nije mi jasno o čemu se tu radi! Nije mi potrebno njegovo izvinjenje, jer je stiglo prekasno sa nekoliko godina zakašnjenja. Izvinite, ako znam zašto se imam izvinjavati vama poštovani čitaoci, izvinite. Vama se iskreno izvinjavam zbog ovoga što pišem. Možda sam pretjerao i sa izvinjenjima, ako sam kao i mnogi drugi, ja ću se još jedanput izviniti, ne znam zašto?! Izvinite zbog izvinjavanja. Izvinite ako (ni)jesam bio (ne)razumljiv. Nemojte me (pre)tjerano tumačiti. Pokušajte me shvatiti. *Napomena: Radna verzija nevedenog rukopisa bila je opširnija i sa naslovom - Bio je „rat za mir“, ali je „mir pobijedio rat“, izvinite!? Na početku teksta „Strah životu kalja obraz često“ (P. P. Njegoš). Po mojem skromnom mišljenju zbog interesantnosti dajem obadvije verzije: skraćenu i dijelom redigovanu od strane Redakcije i radnu verziju teksta sa mojim naslovom, uz izvinjenje. Nadnaslov i podnaslov Redakcije. Tekst je napisan kao reagovanje, a povodom gostovanja Predsjednika SCG, gospodina Svetozara Marovića, u emisiji „Živa istina“, TV - IN, Podgorica, 19.12. 2003. godine. **Podvučeno u tekstu Redakcija nije objavila, iako je od strane autora tekst dat integralno za objavljjivanje. (42) Radna verzija integralnog teksta data za objavljivanje Bio je „rat za mir“ ali je „mir pobijedio rat“, izvinite!!! „Strah životu kalja obraz često“ ( P. P. Njegoš ) Izvinjavam se jer sam sa zakašnjenjem odgledao emisiju „Živa istina“ kao reprizu, ali ne uživo, kako je „trebalo“ da bih mogao osvježiti svoje pamćenje. Tako nam to preporučuju drugi koji imaju pravo da nam određuju vrijeme i organizuju rad i tok naših misli, ukupnog života i rada - fizičkog i umnog. Dakle, u subotu (20. 12. 2003. godine) odgledao sam reprizu „Živa istina“ (snimio i dva puta odgledao emisiju, s pažnjom pratio i zapisivao sve ono što je rečeno), sa gostom predsjednikom državne zajednice SCG gospodinom Svetozarom Marovićem, u vremenu od 15 do 16,30 časova. Nastaviću sa trendom izvinjavanja uz obavezan osmijeh, smiješak neusiljen, blag i veoma drag, bez one ozbiljnosti koja nas zamara kao iz vremena „rat(a) za mir“, i sa dozvolom da pitam smijem li, da li mi je dopušteno da napišem - zabilježim utiske ili reagovanje na ono što se moglo dobro čuti ili razumjeti, pa i provjeriti, uz obavezno klimanje glavom kao odobravanje od strane voditelja - odnosno mojih poštovanih čitalaca. Žao mi je ako me dobro ne tumačite ili ne shvatate. Daleko od toga da ne razumijete pa me pogrešno protumačite, jer sve ide u javnost pa se moje riječi prenaglašavaju ili prenaglašeno se tumače, cenzurišu ili skraćuju od strane redakcije dnevnih listova, kojima moja malenkost na ruke često donosi tekstova za koje oni nemaju razumijevanja pa tek toliko poneko objave, mada ja i dalje pišem iako oni neće da ih objavljuju! To vam liči ili je slično onome koji je imao kartu za autobus koji mu je otišao pa na pitanje što ne pođe sa njim on im odgovori: „neka (ga) ja imam kartu“! Čemu mi ova priča koju sam započeo, pitate se što ne pređem na stvar!? Imate donekle pravo to da kažete, međutim, objasniću vam veoma prosto i slikovito da je bilo vrijeme veoma oblačno, a oblaci su se nagomilavali, osjećalo se u vazduhu neko teško olujno (ne)vrijeme pa se trebalo na vrijeme skloniti. Nije aluzija na „Oluju“. Znate, čovjeka je ponekad strah, što je i prirodno da ga posjeduje i ne može se suprotstaviti prirodi! Razumijete, shvatite me kad ovo pišem nije mi lako treba svima ugoditi, a ja nemam neka primanja velika, skromno živim i nijesam na nekoj političkoj poziciji da bih o svemu mogao odlučivati. I da pređem na stvar - „hic Rodos, hic salta“ - (ovdje Rodos, ovdje skači), ili što bi rekli pričaj da vidimo o čemu je riječ. Moram Vas pitati, poštovani čitaoci, da li ste gledali emisiju „Živa istina“? Znam, (ni)jeste! Šteta ako ste ili ako nijeste jer je u javnosti bilo (na)javljeno i sve je bilo (u)živo i (ne)nametljivo, zavijeno u rukavicama, istrzano iz konteksta, razbacano i kao da se čovjek prisjeća nečega što je još iz djetinjstva ostalo u podsvijesti. Tu bi (vam) mogao pomoći, naravno ako zatraži(te) pomoć, neko ko se bavi hipnozom da vam povrati pamćenje važno za sve nas, jer ovako teško da će oni koji su rođeni u vremenu građanskoga rata ili oni malo prije njega da povežu stvari o kojima je naš predsjednik vrlo tečno i ležerno, a jezgrovito i mudro objašnjavao sve nedoumice vaše i njegove oko toga političkog vremena „rat(a) za mir“. Ako nijeste gledali mislim da i nijeste ništa značajno propustili ili ako jeste povremeno prekidali-prebacivali program pa se uključivali s vremena na vrijeme mogli ste se uvijek uključiti kao da ste sve već jednom gledali od početka, jer je sve teklo kao po loju isprekidano s pet na devet što bi narod rekao. Bilo je osmijeha, smiješka, nagovještaja za osmijeh sa pitanjima za dozvolu „da li smijem“, da li mi je dopušteno, ako razumijete, izvinjavam se svemu i svačemu i svakome biću, cvijetu i cvjetiću i pupoljku ako je koji u ovo vrijeme zametnuo, a nije, ma hoće na proljeće kada gora olista i zazeleni pa život počne da buja, iako je ovaj sadašnji prilično usahnuo. Izvinjavam se svakom biću na planeti Zemlji ako mu je kojim slučajem od mene moglo biti nešto loše, a ne daj Bože, mada za mene nijesu ni čuli, ali jesu za Crnu Goru i našega predsjednika državne zajednice SCG! Pojašnjavanje i ponovno pojašnjavanje pojašnjenoga uz obavezno izvinjenje i sve tako do iznemoglosti u cilju da se objasni sve i u kontinuitetu, a što je jasno bilo i onima koji ništa nijesu razumjeli. Da li sam nešto propustio, mnogo se izvinjavam?! Moguće da su mi tematske cjeline promakle, ali uklopiću se u šemu koja nije dogovorena sa voditeljem-čitaocima poštovanim - odnosno urednikom, koji će „objaviti“ ovo moje pismotekst kao reagovanje, pa ćemo nastaviti sa trendom izvinjenja. Ne sumnjam u „urednika“ on će sve to umiti da budemo zadovoljni i mi ovamo i oni tamo, sve okruglo pa na ćoše. Izvinite, ali zašto da se ja vama izvinjavam!? Da li se razumijemo? Ne treba me tumačiti, ja sasvim jasnim jezikom govorim, samo što me većina ne razumije i za to nijesam kriv, jer to je stvar ličnog obrazovanja, školske spreme i kurseva partijskih škola koje danas od nas ima „svako“ ko je u onom vremenu komunizma živio. Tako je bilo i nije to sporno. Izvinite, da odgovorim na vaša pitanja, odnosno očekivanja što sam htio reći ili napisati. Izvinite, ako mi je dozvoljeno reći. Sjećate li se nekadašnjeg najpoznatijeg sportskog komentatora (...) i one čuvene rečenice i još važnije činjenice i događaja „da li je (to) moguće, gol, gol gooooooooooool, pa je li to moguće, Jugoslavija vodi protiv svjetskih prvaka...“! Izvinjavam se ako nije tačno citirano, po sjećanju je ako me ono još „dobro“ služi, ali tu je približno, jer suština je važna, ostalo je nebitno! Razumijete, svakako! Da li mi je dozvoljeno? Izvinite! Izvinjavam se svima koji me slušaju, čitaju ono što pišem, prosto i jednostavno htio sam reći ako mi dozvoljavate! Mada ste me ovdje p(r)ozvali da iscrpno objasnim ono što bi naše i vaše gledaoce i slušaoce mnogo i živo zanimalo, iako su to teme o kojima ne bi mogli tako (lako) razgovarati i koje bi mogle uticati na razvoj budućih događaja, jer su davno bili-prošli i neka su ne povrnuli se, jer je narod o kojem brinem veoma stradao. Mislim da imam pravo, ne kao predsjednik državne zajednice, nego kao čovjek i svjedok događaja mnogih, aktivsta partijski i funkcioner, državnik i političar, da govorim o tom vremenu „rat(a) za mir“ za koji moram reći da je prošao bez nekih velikih žrtava, jer smo se borili svim snagama i očuvana je Crna Gora, mir je sačuvan zahvaljujući našim naporima i naše partije pa i našem vođi, iako mislim da je bilo grešaka sa obije strane. Moram opet ponoviti da greške koje su bile nijesu bile katastrofalne, već u jednom obimu i razumnoj mjeri prihvatljive, a znate kakvo je bilo okruženje!? Naša partijska elita jeste za jedinstvo na svim ovim prostorima za evropske integracije. Skoro pa da je ovo zamorno, mislim pisanje i bilježenje moje koje nema svrhe, mada znam, jer to osjećam i vidim na vašim licima i po reagovanjima koje pokazujete gestikulacijom! Morate me shvatiti, razumjeti, takvo je vrijeme bilo, a događaji su se munjevito smjenjivali, kao da ih je neko forsirao, mada mislim da je nacionalistička euforija bila na vrhuncu. Sve je išlo filmskom brzinom. Kao građanin koji je odslušao ovu „Živu istinu“ sa gostom našim predsjednikom, koji je imao dosta strpljnja i političke mudrosti da savlada u sebi sve one nesporazume međupartijske i da ih uskladi i usmjeri u pravcu budućih događaja, mogli bismo biti zadovoljni u cjelini, naravno ne u pojedinostima kojima bi se moglo prigovoriti. Razumijete me šta sam htio reći, jer izvinjavam se (ni)jesam vodio „rat za mir“, pa ta parola je (i) onako stajala iza mojih leđa ili se našla tu ni sam ne znam kako, a neko je od fotoreportera to (jedva) dočekao i rekao: eno on vodi „rat za mir“, to je zlonamjerno od nekih pojedinaca koji nikako da shvate da je to tu stajalo i da ga nijesam ja mogao skloniti! Treba usaglasiti naše zajedničke napore u pravcu evroatlantskih i proevropskih integracija za koje sam se borio svih ovih i predhodnih godina u kojima mi kao partija istrajavamo na tom putu za našu budućnost. Mada, ipak, sam shvatio da je „mir pobijedio rat“- „mirom pobijeđen rat“, koji je vođen u vremenu jedne euforije od strane onih koji nijesu bili u ratu ali su branili granice Crne Gore izvan njenih granica. Tako je to bilo i osjećala se potreba, tako se čuva i brani domovina (iako) sa tuđe(ga) teritorije - prostora, jer otadžbina je (bila) u opasnosti! Žao mi je ako se nijesmo razumjeli. Što sam htio reći, izvinite ali to je bilo takvo vrijeme, jer „ja sam se borio za mir“, bez obzira na našu parolu „rat(a) za mir“ i uspjeli smo na ovim prostorima sačuvati-odbraniti mir i sačuvati narod(građane) i to treba da je svima i (svakome) jasno i to treba stalno ponavljati dok narod ne shvati, iako smo imali žrtava, jedini smo na ovim prostorima da smo očuvali-odbranili mir. Izvinite ali je tako, onima kojima sam pripadao svo vrijeme, iako nijesam bio predsjednik uspio sam sačuvati mir u državi, svim sredstvima sam se borio da sačuvam mir samo ne s parolom „rat(a) za mir“, to je neko drugi smislio! Izvinite, ali je tako ako ne griješim, ono što je počelo tada u euforiji nacionalističkoj braneći onu Jugoslaviju, komunističku, a „jugoslovenska ideja je bila propala“! Znate, ona je elitistička ideja sa kraja XVIII vijeka. U najboljoj namjeri kao državnik, naučnik, političar nekada bio sam u dilemi da li nam je to potrebno bilo, ali za „sve boli nanijete jedni drugima“ ja sam se izvinio! Bio je rat u kojem smo učestvovali ali treba praštati i naći zajednički jezik, imeniteljkonsenzus „da živimo na ovim prostorima i iskreno da se izvinimo za sve boli jedni drugima“. Bio je rat u kojem smo učestvovali, ali ga nijesmo objavili...!? Morate me razumjeti. Bilo je to teško vrijeme i teško se bilo oteti jednoj kampanji koja je dolazila iz Srbije! Izvinite, ali smo branili onu Jugoslaviju, mada je trebalo dati svim našim republikama da se odvoje i da stvore zasebne države. Izvinite, vi kao da me ne razumijete, pojasniću da li će referendum biti za tri godine-bez obzira kakve konsultacije obave u Srbiji da se neće niko igrati obavezama koje proističu iz puta evropeizacije, to je najbrži put?! Izvinite, ali sam bio prinuđen da se javim zbog ljepote nekadašnjih mladića koji su bili „mladi, lijepi i (još) pametni“! Poštovani čitaoci izvinite, i oni koji Vas ne razumiju i mene koji ga ne razumije i onih koji prosto nijesu razumjeli, bez potrebe da nas tumačite! Treba praštati i onima koji vas ne razumiju koji imaju u sebi gorčine, jer sve su proživjeli ili doživjeli, izgubli svog bližnjeg ili najbližeg. Treba evropeizovati Balkan, čitav region, to je na Crnoj Gori, da učini taj napor da se na nju ugledaju druge države u regionu, pa ako hoćete i Evropa, zašto da ne?! Mi smo očuvali mir „ratom za mir“, zato treba ići u integracije. Da li unosite previše ažurnosti u tu „sobu“ za rješavanje pojedinih zajedničkih problema!!! Otkud vam sada to?! Mogu vam biti svjedok da nije bilo dogovora oko „rata za mir“ već smo to onako prihvatili u onoj euforiji „zajedničkoj“! Moja dužnost je da poštujem Ustavnu povelju i Beogradski sporazum, ustavnu volju, jer moj grijeh (ne) može biti što poštujem volju svojih prijatelja (...). Ja ne radim ništa više nego je (pro)pisano, možda i manje radim pošto nijesam predsjednik državne zajednice već naučni radnik. Zajednica državna je funkcionalna unija i u fazi je bila rekonstrukcija studija izvodljivosti, a Šreder je demokrata, predstavnik demokratske Njemačke. Ne želim ništa da sakrivam ni jedan dio istorije, jer se ta sala u Skupštini rekonstruisala u unutrašnjem enterijeru, u ovoj bivšoj zajedenici. Izvinite nije bilo zlonamjernosti niti namještanja riječi. Posjeta je bila i još jednom se izvinjavam. Ja ne predstavljam državnu zajednicu, pa to su gluposti koje se pričaju o meni od strane novinara. Pa ja nijesam htio da prekrivam slike, jer komunistički gledano na unutrašnjost te zgrade, koja je inače funkcionalna sa dobrim zvučnim zidom i njen enterijer se rekonstruiše na komunističkim osnovama. A, znate Šreder(a) on je demokrata i demokratski nastrojen, jer nijesmo ništa htjeli sakriti u njoj, pa se još jedanput izvinjavam, ako je neko pomislio da ja manipulišem činjenicama u ovom reagovanju, pošto sam u trendu izvinjavanja. Izvinite, ima niz afera o kojima je javnost toliko upoznata, a moje nije da prosuđujem o njima na osnovu novinskih informacija da li je neko sa tim aferama na legalan način upoznat i da li je legalno završio sudski postupak! Treba biti spreman i imati smjelosti da se suočimo sa tim aferama i okončamo ih na prihvatljiv način, jer ja ne razumijem opoziciju, kao što ni (ja) poziciju to jest one na vlasti. Što hoće sa tim stalnim ponavljanjem i apostrofiranjem afera kojih u regionu ima više nego u Crnoj Gori, a tek koliko ih je u demokratskoj Evropi?! Negativno je to što u Crnoj Gori tako gledamo i na aferu „seks-trafiking“, a njega ima u čitavom regionu. Takođe i afera „šverca duvana“ o kojo sam čitao u novinama da su neke strane i stranke neoficijelno o tome dostavljale podatke, a tiče se dostavljanja podataka za Crnu Goru, a ona je to (u)činila na oficijelan način! Znate sankcije su bile, trebalo je (pre)živjeti. Nije bilo lako. Međutim, oficijelnog odgovora nije bilo iz Italije, a mi smo to tražili?! Tako te afere zabavljaju narod, a posebno ove dvije šverc duvana i seks-trafiking, kako se kaže afera „S. Č. Moldavke“, nužnost, kao „simbola jednog vremena“ u kojem su se u Crnoj Gori desile takve stvari pa ne smijemo ništa sakrivati-sakriti. Da li u Crnoj Gori postoje uslovi da se istraži (taj) slučaj i jedne i druge afere? Afere se koriste od strane opozicije da održavaju političko stanje tenzija „politički život“ i tu nema ništa nejasno i nepotrebno, jer je sve u skladu sa našim okruženjem! Poštovani čitaoci zajednički da se podsjetimo opet na onu važnu činjenicu i najsporedniju stvar „zabavu“ na svijetu : „Pa ljudi da li je to moguće, go(l), gol, gooooooooool je postignut!!! Autogol ili gol ?! Kome goooool? Sudijama zaista treba dati uslove, jer dobar sudija zaslužuje dobre uslove, ako toga nema potrebno je otvoriti odnosno stvoriti kvalitetne sudove, ostalo nije važno u našemu društvu, samo dobri sudije!!! Za svakoga građanina se zna da se vode dosijei, a oni dosijei o generalu (...)!? Ukazivao sam na njega. Da li se krije i gdje li se krije i da li se nalazi kod nas (SCG) moja intervencija je bila korisna u cilju potpune beskorisnosti da se on pronađe, jer da znamo mi bi ga uhapisli. Praznici koji nailaze i Nova 2004. godina biće mnogo bogatija i izraženija u aferama, bez kojih politički dalji život neće ići, jer će biti mirno more „da ćemo uploviti i biti u mirnim vodama“. To naš cilj neka bude, a „Nacional“ neka piše o aferama, treba povećati tiraž, pa to je jedini način. Gospođa Karla del Ponte zna, da kada dođe, kako da „isporučimo nekoga za koga ne znam(o) gdje se krije, jer da znam(o) mi bi(smo) ga uhapsili“? Dakle, kada su u pitanju afere u Crnoj Gori i regionu moram biti konkretan, a kada je riječ o političkim problemim i razmišljanjima o doglednoj budućnosti državne zajednice i pitanja referenduma onda treba biti optimističan i relativizovati takva pitanja, jer nemoguće je predvidjeti što će se dešavati u naredne tri-četiri ili više godina u zavisnosti koje će elitističke snage preovladati u toj funkcionalnoj atipičnoj federaciji. Izvinite, mi o tome moramo voditi računa, ne prenabregavajući potrebe Evrope i tranzicione procese u narednom post trazicionom procesu. Razumijete li me, ako vas smijem pitati?! Moramo se razumjeti i dogovoriti, ako smo pristali na razgovor mora biti ustupaka između mene i vas kao u jednoj zajednici. Vi mi morate vjerovati kada su u pitanju reforme, jer ja sam vam svjedok da smo sve činili da one uspiju, ali okolnosti u susjedstvu nijesu bile najbolje, to nije sporno!? Izvinite, to su činjenice, jer mi tamo zbog nekih granica, država i političkih dešavanja ne možemo u Evropu i nije u redu da zbog njih nas kažnjavaju. Nećemo da budemo taoci raznih dešavanja. Da li se razumijemo? Pojasniću ako mi bude dozvoljeno, jer proces stabilizacije teče i u toku je izrada studije o izvodljivosti. Integracije su proces koji teče, a svi smo na tom putu, bez ikakvih rezervi i najviše moji prijatelji (...), ako mi je dozvoljeno da ih spomenem, kao i mnogi drugi koji nas osporavaju u svemu tome. To Evropa, naravno, vidi i zato nam mnogo toga dozvoljava čineći ustupke kojih mora biti i zato smo tu gdje jesmo. Snage destrukcije treba onemogućiti, one nijesu sa nama i na našem putu demokratizacije Crne Gore. Budimo realni pa posmatrajmo ovo što radim(o) kako nam se čini? Činimo sve napore ne bi li ušli u Evropu. Da li to ima kakvoga smisla ili je besmisleno zavisi iz kojeg ugla gledate na te stvari i pojave, ja sam vam tu svjedok! Kakav je krajnji ishod vidjeće se ubrzo. „Srbija nam čuva pravo“ na ono za što se borimo svih ovih godina, i to je „Živa istina“, možete to provjeriti, svakako. To Evropa shvata i zato nas podržava da istrajemo na tom putu zajedničke države!!! Da li sam to smio reći, razumijete, pojasniću ako se ne razumijemo. Bilo je tu svega, svijesti i nesvijesti, osmjeha i smiješka, pozitivnog i negativnog, mudrog i razboritog, čvrstog i uglađenog, površnog i pogrešnog i na kraju prihvatljivog i razumnog kako samo on to znade upakovati. Nije tu bilo nikakvog filozofiranja i pripovijedanja već krajnje detaljnog objašnjavanja bez tenzija i sasvim ležerno, okruglo pa na ćoše iz njegovog „ugla“ u krugu!!! Nije lako bilo odgovarati na brojna i „vruća“ pitanja, jer nije bilo dogovora u vezi intervjua ili ovoga mojeg pisanja i reagovanja. To razumijete, da ne objašnjavam. Ako treba pojasniću. Znam o tome smo već pričali, razumijete ako smijem da vas pitam. Svakako „mir je pobijedio rat“ ono što smo zacrtali to smo i ostvarili, sa distance posmatrano! Euforija nacionalizma bila je zahvatila cijelu državnu zajednicu. Zaslugom Crne Gore „mir je pobijedio rat“ samo sa par stotina žrtava koji su pali za onu Jugoslaviju, a jugoslovenska ideja je bila propala, unaprijed osuđena na propast! Od Crne Gore svakako nije, ja sam vam svjedok. Tu oko Haga se manipuliše, jer našim ljudima se može suditi ovdje. Pitanje generala ... je moralno pitanje i to ćemo riješiti, jer niko nije kriv dok se krivica ne dokaže. Ili ćete sarađivati ili nećete, jer tako ne može, razumije se! Ko je kriv za ubistva, uzmimo tragediju zla?! Pitanje Srebrenice, neko je ubijen... u Srebernici, neko je pozvan da učini takva bestijalna ubijanja. Suočimo se sa svojom prošlošći, dobro bi to bilo. Osjećao sam se kao što govorim i ta priča se mora završiti da saznamo istinu, jer možda nije kriv ...moralno sam se osjećao odgovornim! Ipak je parola „mir pobijedio rat“ porazila parolu „rat(a) za mir“. Od strane jedne elite koja je vodila Crnu Goru jedino je ona ostala sačuvana!? Nijesam bez greške, jer uspjeli smo da u Crnoj Gori sačuvamo mir. Crna Gora je bez sumnje bez unutrašnjih sukoba. Ja svoj grijeh prepoznajem i čitav život sam se borio protiv rata. Izvinjavao sam se, to su teški trenuci. Jedna jedinica iz Budve je otišla, njih nekoliko, niko nije znao, ja sam otišao da ih pozdravim i pozdravio sam ih sa još desetkom stotina, tu su bili neki građani koji su vjerovali da brane Jugoslaviju. Žalim, jer sam možda mogao da se jače suprotstavim, ili nijesam mogao!!! Nijesam učesnik „rata za mir“! Bilo je milina slušati predsjednika državne zajednice SCG, danima bih ga slušao, a teško da bih šta razumio bez njegovog pojašnjenja. Njega ne treba tumačiti već prosto i jednostavno razumjeti i shvatiti njegove riječi onako kako su izgovorene bez izvlačenja iz konteksta. Bilo je to jedinstvo suprotnosti i različitosti što je naša osnovna karakteristika državne zajednice kao multikulturalne, multietničke, multitranzicione, multievropske, multikonfesionalne, multimedijalne, multitransparentne i multi puta multi pa sve na kvadrat. Izvinite, Vi kao da ne razumijete. Ako treba pojasniću, da li smijem? U mojoj nerazumljivosti i nerazumijevanju među narodima treba tražiti najmanji zajednički sadržatelj i dogovor je tu mađu nama. Čemu tolike tenzije, zar da opet vodimo nešto protiv čega smo bili svi? Samo da te euforije nacionalizma nije bilo, danas bi Evropa bila u nama, Crnoj Gori svakako!? Niko neće da bude brotiv Evrope, jer su svi za Evropu!? Mi našim ljudima možemo da sudimo ovdje, zašto da idemo u Hag, kad imamo sudove evropske po njihovim standradima. Da li ste razumjeli gospodina Predsjednika? Pa šta i ako nijeste ne morate ili ako jeste to je vaš problem, svakako. Ja ga nijesam razumio i ništa, mada sam dva puta odslušao i zapisivao njegove riječi. Bio sam opijen njegovim govorom i odgovorima, fasciniran držanjem i ležernošću, a tek osmjesima i smiješkom, zaista zadivljen i očaran! Razumijete šta hoću da vam kažem. Treba li vam pojasniti šta, ako dozvoljavate. Ni sebe nijesam razumio dok sam ovo pisao, niti svrhu svega napisanog, izvinite, a zašto?! Dr Momčilo D. Pejović (43) Radna verzija teksta za objavljivanje Govoriti o demokratiji i otvorenosti medija za građane u Crnoj Gori je prazna priča, najobičnija fraza koja ima za cilj da javnost drži u šaci, pričajući bajke o životu, standardu, politici, ekonomiji, kulturi u Crnoj Gori, i tako dalje. Oni jesu otvoreni ali samo za politički podobne i stranački opredijeljene osobe - lica koja njima pripadaju i koji imaju tu privilegiju da objave šta im se svidi i šta im godi u cilju postizanja svojih nekih ciljeva. Dakle, to su ciljani mediji sa namjerom da ostvare svoje interese političke, a zovu se nezavisni, nadstranački, itd. To je prosto rečeno laža i paralaža koja ne može čovjeka sa razumom i slobodom mišljenja uvjeriti ga da su oni kao mediji otvoreni, u stvari oni su zatvoreni mediji za najveći broj građana, a samo dijelu njihovih pristalica oni stidljivo daju neki komentar ili u svakom slučaju ono što oni smatraju da će im donijeti poene. Naprimjer, bio sam gotovo u svim redakcijama dnevnih listova i periodičnih u Crnoj Gori i većina od njih nije mi mogla ugovoriti sastanak sa glavnim i dogovornim uredikom datoga lista da me kao građanina ili čitaoca primi na razgovor i to za cijelu godinu ili više od godine dana. A moram reći i to da tu ima i po nacionalnoj osnovi diskriminacije od strane pojedinih novinara koji su u pojednim listovima zalutali ili se zna iz kojih razloga su u radnom odnosu u njima. Na primjer, kada sam htio razgovarati sa jednim urednikom (E. K.), taj čovjek nije nikada imao vremena da me primi na razgovor makar na par minuta za gotovo godinu dana. Tako isto i sa jednim drugim urednikom ili članom redakcije jednoga dnevnoga lista (S. R.), nije imao vremena, jer ima sastanak u kancelariji, a u njoj nigdje niko!!! Sam sa sobom vjerovatno će držati sastanak, i tako dalje, a nijesu ništa bolji ni urednici koji sebe nazivaju Crnogorcima ili velikim Srbima i oni su po istoj feli. To je dakle, slobodno i nezavisno novinarstvo i urednici medija štampe i radija i televizija državnih i nezavisnih. Sve je to podređeno jednoj politici u službi onog ko je na vlasti i samo služe za prikupljanje informacija o stanju u državi, a sami od sebe propadaju jer ih izdaju oni koji ih čuvaju i koji im dostavljaju te podatke. (utorak, 08. 03. 2005.godine). A šta tek reći za državnu TV ili nezavisne tv stanice, tek su one zatvorene i u službi su samo jednih istih osoba u cilju sakupljanja podataka o podobnosti građana i opipavanju pulsa u cilju kreiranja javnoga mnjenja. Do kada će ovo da se održava u Crnoj Gori? Moguće do onog trenutka dok se ne izmijeni svijest o vlasti i poltronstvu u njoj koja ima svoje korijene u XIX vijeku. Danima pokušavam da dođem do glavnih urednika pojednih listova u Crnoj Gori koji sebe smatraju nedodirljivim i umislili su da su direktori nekih moćnih medija svjetskih, a u stvari su jedni obični petparački mediji koji zavise od samo onoga na vlasti zato i čuvju svoja mjesta, vjerno služeći režimu zarad neke platice i dnevnice, telefona i tako cijeloga života žive i to im je plafon - cilj kojemu teže da ga dotaknu. U stvari oni su najveći poltroni i od samih novinara koji su poslušnici u svom poslu radi ličnog dohotka. Još mnogo toga moglo bi se reći i elaborirati i činjenicama podastrijeti, ali je sve rečeno time da oni čuvaju svoja radna mjesta i da slobodnog novinarstva u Crnoj Gori nema zaista ni kao vizija daleka. Ponegdje neki članak osvane i poslije toga sva zamre, pokopaju ga tako duboko da se više teško može nešto pojaviti, pa sve tako iznova, stidljivo i sve u službi politike i onoga ko drži konce i upravlja radom i životima tih novinara. Sve je licemjerno. Kao redakcija nema takvu rubriku, novine nijesu zainteresovane za takvu vrstu tekstova u kojima se kritički osvrće na političare i svakodnevne probleme građana. Čitaoci to neće i tome slično. Na taj način vas odbijaju i ne objavljuju tekstove. Apsurd. Gdje je tu otvorenost medija i demokratski način sagledavanja ukupne problematike jednoga društva i države? (RAZRADITI IDEJU) (44) Neobjavljeno: poslato 26. 12. 2003. godine e-mail poštom za objavljivanje u dnevnom listu „DAN“, nezavisnom nedjeljniku „Monitor“ i nezavisnom dnevniku „Vijesti“, i lično predat primjerak redakcijama 05. 01. 2004. godine. ZALUTALI DIREKTOR ILI DISCIPLINOVANJE NAUČNIH RADNIKA Znam da se pitate poštovani čitaoci, da li je ovakav naslov nečija neslana šala ili je to poklon novogodišnji i božićni radnicima za 2004. godinu sa željom da se ponašaju shodno naredbama i prijetnjama jednog direktora najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori, a dvije godine nijesu protekle od njegovog imenovanja i već je smogao snage da ozbiljno zaprijeti naučnom radniku ispruženim kažiprstom i zajapurenim licem riječima: „Ćutite Pejoviću, ćutite..., ćutite!!! Izgovorene uvredljive riječi sa jakim glasom bile su krajnje prijeteće pa su jasno stavile do znanja i ostalim članovima Naučnog vijeća u proširenom sastavu i sa magistrima kao prisutnim, da novopostavljeni direktor Istorijskog instituta prof. dr Đorđe Borozan „odlično“ shvata ulogu naučnika i rukovodioca u ophođenju prema „podređenima“, stavljajući do znanja da je pravo direktora u stisnutim pesnicama, prijetnjama i riječima „ćutite... ćutite“! Da li su takva vremena za nama ili su relikti jedne prošlosti još prisutne u našem društvu što dokazuje primjer imenovanog direktora? Priroda čini svoje i teško da se od nje može uteći. Da li je to naučna ustanova i da li vam to liči na one koji sa tom ustanovom treba da rukovode-upravljaju riječima koje su svojstvene samo prostacima ili onima na ulici? Da li takvog direktora Vlada RCG postavlja kao spasonosno kadrovsko rješenje? Da li su to direktori preko kojih treba da se diciplinuju naučni radnici u toj ustanovi ili je to samo upereno na dr Momčila D. Pejovića? Koji su razlozi takvom ponašanju ničim izazvanom, sem da kao ravnopravan član imam pravo na riječ, kritički osvrt i svoje mišljenje o pitanjima i problemima koji su na dnevnom redu. Da li trebaju takvi naučni radnici i posebno rukovodioci koji na takav način uvode „reforme“ u nauku sa torturom ućutkivanja i prijetnjama, pored onakvih tumačenja koja su se čula na toj sjednici a koja su apsurd. Na primjer, rasprava o projektima nezaposlenih lica koja su raskinula radni onos sa Institutom, uzeli 24 lična dohotka iz druge ustanove i sada po želji ličnoj i direktorovoj ponovo stupaju u nauku bez ikakvih predhodnih obaveza, a nijesu čak ni spoljni saradnici. Hoće direktor da se njegova odluka-bolje reći želja ostvari mimo zakona u ovoj kakvojtakvoj državi! Hoće da me prisili da mislim, radim i sprovodim njegovo mišljenje onako kako on to želi. Ako se na miševe, koji se provlače kroz rupe u zakonu, žmuri ne mogu i međedi da se šetaju, a da se ne reaguje! Takvim direktorima nije mjesto, ne samo u naučnim ustanovama nego, ni ispred vrata tih ustanova. Takav direktor je pokazao što hoće sa naučnim projektima i kako misli unaprijediti istorijsku nauku. Smatram da je zalutao u takvoj ozbiljnoj naučnoj ustanovi najstarijoj u Crnoj Gori. Taman kada se pomislilo da se prestalo sa dosadašnjim kadrovskim rješenjima direktora u toj ustanovi, naopačke postavljanim i nestručno zastupljenim, eto, pojavio se poslije nešto više od godine dana direktor koji ućutkivanjima naučnih radnika upravlja naučnim radnicima i projektima i usmjerava njen naučni rad. Moguće i da je greškom postavljen takav direktorski kadar!? „Ćutite Pejoviću, ćutite... ćutite...“, sa ovim i sličnim riječima direktor Istorijskog instituta prof. dr Đorđe Borozan rukovodi sjednicama Naučnoga vijeća i na takav način želi da rješava brojne probleme i ostvari naučne rezultate i pomogne usvajanje naučnih projekata za 2004. godinu!? Novopostavljeni direktor navedenim riječima želi ozbiljno ugroziti nerad i „unaprijediti“ nauku, uspostaviti saglasnost sa mišljenjima svojih kolega prema onome što dolazi od kvazinaučnog i nezakonitog rada i načina rješavanja brojnih pitanja i posebno statusa budućeg kadra, koji treba biti zapošljen u toj ustanovi po željama i mjerama njegovim. Mislio sam da su za nama ona vremena kada je direktor lupanjem pesnicama o stol uspostavljao dijalog sa naučnim radnicima i zahtijevao da se ponašaju shodno potrebama političkog trenutka i gotovo da sam bio zaboravio na takva ponašanja, ali on se veoma hrabro isprsio i pokazao da ima još onih koji sa uperenim kažiprstom i prijetnjama ozbiljno ulaze u nauku kao poželjni kadar. Da li ga je neko nagovorio da se tako ponaša prema meni ili prema ostalim naučnim radnicima ne znam, ali kada je takve riječi meni uputio ne vidim razloga da tako nešto i sa više argumenata nije uputio i onima za koje mu nije bastalo, pa šta mu bude sa rukovodećim direktorskim mjestom. Moguće da ga je pitanje stana zadržalo! Moguće i da mu je palo šaka da se tako ponaša, naređuje i vrijeđa, a posebno mene. Umjesto nauke u Institut se uvode zakoni stisnute pesnice, udaranja šakom o stol, prijetnje sa uperenim kažiprstom i teškim uvredama sa ponavljanjem riječi „ćutite... ćutite“. Samo još treba vaspitna palica i da sve bude kako (i) treba tome direktoru za rukovođenje naučnom ustanovom. Kako je krenulo moguće je (i) to očekivati. Prema onome što se kreće u ovoj naučnoj ustanovi za očekivati je tako nešto od sljedeće 2004. godine. A možda je to meni od direktora bio novogodišnji i božićni paketić sa upakovanim mogućim riječima „Ćutite Pejoviću ubuduće, jer ni sami ne znate šta vam mogu učiniti“!? Polovina od tih riječi već je rečena na sjednici naučnoga vijeća od 25. decembra 2003. godine, ostale se čekaju u sljedećoj 2004. godini. Umjesto stisnute pesnice i uperenog kažiprsta direktore Instituta preporučujem Vam da ubuduće uzmete olovku u ruke i dobro je stisnete, a umjesto riječi „ćutite..., ćutite...“ upotrijebite riječi „Poštovanje svima koji imaju različito mišljenje i dobre argumente“. Neka to bude Vama moj poklon paketić za novogodišnje i božićne praznike u 2004. godini. Napomena: Nije se dugo čekalo na „drugačije“ direktorove riječi, upućene opet meni, koje su potvrdile ono što sam naveo u datom pismu. Vidi pismo iz 2005. godine koje nije objavljeno iako je upućeno pojedinim redakcijama na moje insistiranje da se objavi rečeno mi je da oni nemaju takvu „rubriku“. Dr Momčilo D. Pejović (45) Pismo-tekst „Zalutali direktor disciplinuje naučne radnike“ dostavljen je i sekretaru redakcije „Istorijskih zapisa“ - Istorijski institut Crne Gore - Podgorica, za objavljivanje onako kako je dostavljen redakcijama dnevnih listova: DAN, VIJESTI, REVIJA D, MONITOR, CKL, jer ga nijedna redakcije od dnevnih listova nije htjela objaviti. Zavedeno pod brojem 01 - 09 - od 20. 01. 2004. godine. Redakcija časopisa „Istorijski zapisi“ navedeni tekst je odbila za objavljivanje. Sekretaru redakcije „Istorijskih zapisa“ Dostavljam Vam tekst pod naslovom „Zalutali direktor disciplinuje naučne radnike“ za objavljivanje u prvom narednom broju časopisa. S obzirom na činjenicu da ponuđeni tekst pod datim naslovom nije imao „prohodnost“ kod dnevnih listova i nedjeljnih glasila u Crnoj Gori, kako rekoše zbog neusaglašenosti sa „koncepcijom i uređivačkom politikom“ tih listova, ja sam odlučio da i vama ponudim za objavljivanje tekst sa kojim bi se javnost u Crnoj Gori upoznala o moralnim principima direktora Istorijskog instituta prilikom rukovođenja na sjednicama radno-organizatorskog karaktera i Naučnoga vijeća, gdje je iskazao pravo lice naučnoga radnika i direktora najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori. Samo da taj tekst ne doživi istu sudbinu uređivačke politike dnevnih listova kojima je dat, pa zbog drugačije „koncepcije“ Istorijskih zapisa opet bude neobjavljen. Da Vas podsjetim, nije davno bilo kada je taj časopis objavljivao reagovanje-polemiku naučnog radnika koji nije bio zaposlen u Institutu niti je bio neposredno izazvan u tom časopisu. Sa tih razloga i zbog činjenice da sam zaposlen u Institutu, a tiče se mojega naučnoga rada i tretmana i kritičkog odnosa prema pitanjima koja su bila na dnevnom redu, očekujem da se navedeni tekst objavi. Uvijek sam glasno, jasno i argumentovano iznosio svoj lični i naučni stav po pitanjima koja su bila na dnevnom redu sjednica Naučnoga vijeća ili drugih radnih tijela, pa i ovom prilikom iznosim svoje mišljenje na ponašanje direktora prof. dr Đorđa Borozana na sjednici Naučnoga vijeća od 25. 12. 2003. godine, koje je, blago rečeno, bilo uvredljivo i neprimjereno jednom direktoru i naučnom radniku prema ravnopravnom članu toga kolektiva ili naučnog organa. S poštovanjem, Podgorica, 20. 01. 2004. godine Dr Momčilo D. Pejović (46) Neobjavljeno: poslato 26. 12. 2003. godine e-mail poštom za objavljivanje u DAN-u, Monitoru, Vijestima, i lično njihovim redakcijama 05. 01. 2004. godine. ZALUTALI DIREKTOR ILI DISCIPLINOVANJE NAUČNIH RADNIKA Znam da se pitate poštovani čitaoci, da li je ovakav naslov nečija neslana šala ili je to poklon novogodišnji i božićni radnicima za 2004.godinu sa željom da se ponašaju shodno naredbama i prijetnjama jednog direktora najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori, a dvije godine nijesu protekle od njegovog imenovanja i već je smogao snage da ozbiljno zaprijeti naučnom radniku ispruženim kažiprstom i zajapurenim licem riječima : „Ćutite Pejoviću, ćutite...., ćutite!!! Izgovorene uvredljive riječi sa jakim glasom bile su krajnje prijeteće pa su jasno stavile do znanja i ostalim članovima Naučnog vijeća u proširenom sastavu i sa magistrima kao prisutnim, da novopostavljeni direktor Istorijskog instituta prof. dr Đorđe Borozan „odlično“ shvata ulogu naučnika i rukovodioca u ophođenju prema „podređenima“, stavljajući do znanja da je pravo direktora u stisnutim pesnicama, prijetnjama i riječima „ćutite... ćutite“! Da li su takva vremena za nama ili su relikti jedne prošlosti još prisutne u našem društvu što dokazuje primjer imenovanog direktora? Priroda čini svoje i teško da se od nje može uteći. Da li je to naučna ustanova i da li vam to liči na one koji sa tom ustanovom treba da rukovode-upravljaju riječima koje su svojstvene samo prostacima ili onima na ulici? Da li takvog direktora Vlada RCG postavlja kao spasonosno kadrovsko rješenje? Da li su to direktori preko kojih treba da se diciplinuju naučni radnici u toj ustanovi ili je to samo upereno na dr Momčila D. Pejovića. Koji su razlozi takvom ponašanju ničim izazvanom, sem da kao ravnopravan član imam pravo na riječ, kritički osvrt i svoje mišljenje o pitanjima i problemima koji su na dnevnom redu. Da li trebaju takvi naučni radnici i posebno rukovodioci koji na takav način uvode „reforme“ u nauku sa torturom ućutkivanja i prijetnjama, pored onakvih tumačenja koja su se čula na toj sjednici a koja su apsurd. Na primjer rasprava o projektima nezaposlenih lica koja su raskinula radni onos sa Institutom, uzeli 24 lična dohotka iz druge ustanove i sada po želji ličnoj i direktorovoj ponovo stupaju u nauku bez ikakvih predhodnih obaveza, a nijesu čak ni spoljni saradnici. Hoće direktor da se njegova odluka-bolje reći želja ostvari mimo zakona u ovoj kakvojtakvoj državi! Hoće da me prisili da mislim, radim i sprovodim njegovo mišljenje onako kako on to želi. Ako se na miševe, koji se provlače kroz rupe u zakonu, žmuri ne mogu i međedi da se šetaju, a da se ne reaguje! Takvim direktorima nije mjesto, ne samo u naučnim ustanovama nego, ni ispred vrata tih ustanova. Takav direktor je pokazao što hoće sa naučnim projektima i kako misli unaprijediti istorijsku nauku. Smatram da je zalutao u takvoj ozbiljnoj naučnoj ustanovi najstarijoj u Crnoj Gori. Taman kada se pomislilo da se prestalo sa dosadašnjim kadrovskim rješenjima direktora u toj ustanovi, naopačke postavljanim i nestručno zastupljenim, eto, pojavio se poslije nešto više od godine dana direktor koji ućutkivanjima naučnih radnika upravlja naučnim radnicima i projektima i usmjerava njen naučni rad. Moguće i da je greškom postavljen takav direktorski kadar!? „Ćutite Pejoviću, ćutite... ćutite...“, sa ovim i sličnim riječima direktor Istorijskog instituta prof. dr Đorđe Borozan rukovodi sjednicama Naučnoga vijeća i na takav način želi da rješava brojne probleme i ostvari naučne rezultate i pomogne usvajanje naučnih projekata za 2004. godinu!? Novopostavljeni direktor navedenim riječima želi ozbiljno ugroziti nerad i „unaprijediti“ nauku, uspostaviti saglasnost sa mišljenjima svojih kolega prema onome što dolazi od kvazinaučnog i nezakonitog rada i načina rješavanja brojnih pitanja i posebno statusa budućeg kadra, koji treba biti zapošljen u toj ustanovi po željama i mjerama njegovim. Mislio sam da su za nama ona vremena kada je direktor lupanjem pesnicama o stol uspostavljao dijalog sa naučnim radnicima i zahtijevao da se ponašaju shodno potrebama političkog trenutka i gotovo da sam bio zaboravio na takva ponašanja, ali on se veoma hrabro isprsio i pokazao da ima još onih koji sa uperenim kažiprstom i prijetnjama ozbiljno ulaze u nauku kao poželjni kadar. Da li ga je neko nagovorio da se tako ponaša prema meni ili prema ostalim naučnim radnicima ne znam, ali kada je takve riječi meni uputio ne vidim razloga da tako nešto i sa više argumenata nije uputio i onima za koje mu nije bastalo, pa šta mu bude sa rukovodećim direktorskim mjestom. Moguće da ga je pitanje stana zadržalo! Moguće i da mu je palo šaka da se tako ponaša, naređuje i vrijeđa, a posebno mene. Umjesto nauke u Institut se uvode zakoni stisnute pesnice, udaranja šakom o stol, prijetnje sa uperenim kažiprstom i teškim uvredama sa ponavljanjem riječi „ćutite... ćutite“. Samo još treba vaspitna palica i da sve bude kako (i) treba tome direktoru za rukovođenje naučnom ustanovom. Kako je krenulo moguće je (i) to očekivati. Prema onome što se kreće u ovoj naučnoj ustanovi za očekivati je tako nešto od sljedeće 2004. godine. A možda je to meni od direktora bio novogodišnji i božićni paketić sa upakovanim mogućim riječima „Ćutite Pejoviću ubuduće, jer ni sami ne znate šta vam mogu učiniti“!? Polovina od tih riječi već je rečena na sjednici naučnoga vijeća od 25. decembra 2003. godine, ostale se čekaju u sljedećoj 2004. godini. Umjesto stisnute pesnice i uperenog kažiprsta direktore Instituta preporučujem Vam da ubuduće uzmete olovku u ruke i dobro je stisnete, a umjesto riječi „ćutite..., ćutite...“ upotrijebite riječi „Poštovanje svima koji imaju različito mišljenje i dobre argumente“. Neka to bude Vama moj poklon paketić za novogodišnje i božićne praznike u 2004. godini. Napomena: Nije se dugo čekalo na „drugačije“ direktorove riječi, upućene opet meni, koje su potvrdile ono što sam naveo u datom pismu. Vidi pismo iz 2005. godine koje nije objavljeno iako je upućeno pojedinim redakcijama, a na moje insistiranje da se objavi rečemo mi je da oni nemaju takvu „rubriku“. 47) ZALUTALI DIREKTOR DISCIPLINUJE NAUČNE RADNIKE Radna verzija teksta ZALUTALI DIREKTOR DISCIPLINUJE NAUČNE RADNIKE Onamo gdje se najmanje ili bolje reći uopšte ne očekuje da se primjenjuju kaznene sankcije i da padaju teške uvrede od strane direktora, koje su nedostojne i neprikladne jednom intelektualcu sa naučnim referencama i svim privilegijama za nepune dvije godine (došao 19. 02. 2002.), jeste naučna ustanova Istorijski institut Crne Gore. Malo po malo od kako je došao iz Beograda u Institut, bolje reći imenovan od strane predsjednika Vlade Filipa Vujanovića, a na predlog Ministra prosvjete i nauke, bez konsultacija i konkursa, kao kadar koji će riješiti (ne)posredno stanje u toj ustanovi koja je već deceniju i po u komatoznom stanju, polako ali veoma ozbiljno stavlja pod svoje ruke sve i dosljedno sprovodi „zakon“ onako kako ga poima, a posebno direktorsku fotelju na kojoj sjedi. Počeo je lagano, da bi već poslije dvije tri sjednice pokazao zube i počeo da lupa šakama o stol, a sve što predloži sam usvaja gledano barem prema onome što se dešavalo na posljednjim sjednicama „radnih“ sastanaka i Naučnoga vijeća u Institutu. Nijesam vjerovao da mi se tako nešto može desiti u naučnoj ustanovi u kojoj radim nešto više od dvije decenije da mi direktor kaže : „Ćutite Pejoviću..., ćutite...“. Prvo je što se začudite i iznenadite pa ne znate kako da reagujete pred članovima Naučnoga vijeća koji su zanijemili (da li od straha!) pred zajapurenim direktorom sa ozbiljnim prijetnjama njihovom „kolegi“ i to još u proširenom sastavu sa mladim stručnim kadrom asistentima i magistrima. Prošao sam teške trenutke u toj naučnoj ustanovi gdje sam doživio prva i mnoga razočarenja u ljude i u nauku pa čak i da mi se kaže „ja ili ti u ovoj ustanovi-Institutu“, a bilo je i tada lupanja šakama o stol, prijetnji, ali ovakvih uvreda nije bilo posebno ne da neko kaže kolegi „ćutite..., ćutite...“! Moguće da je sadašnji direktor čuo za ponašanja takvih direktora pa je i on posegao za još drastičnijim mjerama kombinovano sa uvredama ličnosti i ućutkivanjima, jer u protivnom se može drugačije odlučiti u primjeni „mjera“ da bi se postigao željeni cilj! Mada ga je neko „posadio“ na to mjesto, ipak, pogrešno je shvatio ulogu rukovođenjadirektorovanja pa makar imao i sva prava zakonska i prisilu fizičku da zbog „pasivnog“ otpora ućutkuje naučne kolege. Dao je sebi isuviše veliku slobodu u ophođenju prema zaposlenima ili ih smatra za neposlušnu i nedoraslu djecu pa ih s pravom ućutkuje! Da li je taj direktor navikao na takav rad i način naučnog dijaloga i komunikacije sa stručnim i naučnim radnicima tokom planiranja i diskutovanja o radnim zadacima, arhivskim istraživanjima i da li tako treba ubuduće rukovoditi naučnom ustanovom? Gdje je naučio na takvo ponašanje i u kojim institucijama posebno naučnim?! Takav direktor, imenovan od Vlade RCG na predlog ministarstva prosvjete i nauke, čist je politički, državni a posebno naučni promašaj, mada nije jedini koji je po takvoj direktivi postavljen kao rukovodeći kadar. Sa kojim pravom pojedinci kao direktori-rukovodioci naučnih ustanova mogu da teškim ličnim uvredama zasipaju stručne i naučne radnike koji drugačije misle, kritički sagledavaju prošlost i iznose svoj stav ili naučno mišljenje, otvoreno govore, jasno i nedvosmisleno ukazuju na probleme i argumentuju svoje primjedbe?! Zašto takvi direktori potežu za „argumentima“ stisnute pesnice udarajući o stol, a uperenim kažiprstom ućutkavaju kolege kako bi disciplinovali prisutne i dali očigledan primjer pravog rukovođenja u naučnim ustanovama. Nije valjda u meni vidio krivca što je iznijet podatak u jednom nedeljnom listu da ima naučnih ustanova koje imaju za rukovodioce one „koji u nauci ne predstavljaju ama baš ništa, i koji osim želje za ličnom promocijom nema nijedan drugi motiv...“ (Monitor, 19. decembar 2003., str. 28-29), mada zna da nijesam autor toga teksta. Umjesto da, ako se prepoznao, obrati pažnju na brojne probleme u ustanovi u kojoj je postavljen za direktora i koja je u velikoj krizi i traži rješenja, spas ili „njeno propadanje zaustavi“ on upućuje meni uvredljive riječi i kao „krivca“ želi me predstaviti. Šta treba od takvog direktora očekivati kada se malo više usjedi, u fotelji raskomoti i zategne „kolane“ a povuče „uzde“? Siguran sam da to više neće biti naučna ustanova sa takvim direktorom. Disciplinovanjem naučnih i stručnih radnika preko doktora nauka u zvanju višeg naučnog radnika želi se pokazati odanost struci, nauci, politici i zahvalnost onima koji su ga postavili na to mjesto u cilju ispunjenja obećanja da dobije stan. Da li je nagovoren na takvo ponašanje prema meni ili uopšte prema ostalim zaposlenima nije mi poznato ali prema nekima zazire i da sučeli argumente tokom diskusije. Počeo je od mene, možda misli da sam mu najlakši zalogaj, jer bijah najbliži, na dohvat ruke pa da mu poslužim kao primjer ostalima, posebno mladima koji su tek stupili u naučnu ustanovu. Da li se prevario ili ga je neko debelo nasankao, a možda mu je slava udarila u glavu pa zavrtjela pamet, jer je za dvije godine rada u Institutu više dobio nego za skoro tri decenije rada u Beogradu?! Podršku političkih vlasti svakako ima čim se tako ponaša, a ne izostaje i podrška u moralnom pogledu od pojedinih iz ustanove, pa je sasvim očekivano da se tako toleriše njegovo ponašanje i direktorovanje. Niko od prisutnih da mu kaže ili skrene pažnju da to ne priliči jednom direktoru, posebno kad nije predhodno izazvan ili uvrijeđen od prisutnog i napadnutog kolege. Da li je to naučna ustanova u kojoj direktori rukovode, upravljaju i organizuju rad riječima krajnje prostačkim i primjerenim ulici? Šta bi bilo da je malo mlađi po godinama, valjda ne bi padale i batine po naučnim radnicima. Da li toj naučnoj ustanovi treba vaspitna palica? Koji su razlozi takvom ponašanju ničim izazvanom od strane naučnog radnika kojemu je uputio uvredu. Smatram da je direktor pokazao svoju prirodnu ćud na toj sjednici. Pisao sam o Institutu da je opterećen sa brojnim problemima, koji nikako da se počnu rješavati za ovih predhodnih deceniju i po. Komatozno stanje je pogoršavano dovođenjem direktora kao kadrova političkih i sa time se stalno eksperimentisalo. Ispod fasade naučnih radnika kao direktora Instituta sakrivali su se puki izvršioci naredbi sa kojima je trebalo disciplinovati struku i nauku, a nepodobne primiriti, natjerati na poslušnost ili ukloniti iz Instituta. Neću ništa novo reći, takođe, da se ta ustanova odavno nalazi na marginama društvene brige po svim osnovama njenog ukupnog stručnog, naučnog djelovanja i finansiranja. Takvo je stanje posebno od kada su se počeli smjenjivati „stručni“ direktorski kadrovi po političkoj liniji, počev od istoričara, inženjera pa do onih po vokaciji profesora ruskog jezika ali sa titulom doktora nauka. Bio je to efemerni politički kadar koji je trenutno zadovoljavao one koji su rukovodili tom ustanovom i privremeno „smirivali“ stanje odugovlačeći sa trajnim rješenjem te naučne ustanove. Naučno opredjeljenje tu nije bilo važno ono je samo pokrivalo formu i bilo oblanda za „trajna rješenja“ i projekte koji su naučno obrađivani više figurirajući nego sa ozbiljnim pristupom u finansiranju da se realizuju. Institut je bio prolazna stanica pojedincima koji su ga koristili kao tranzit i samo čerupali ustanovu, dobijali stanove i nabijali honorare, a ostalim naučnim i stručni radnicima ostajale mrvice kao otpaci sa stola koje su direktori dijelili šireći u javnosti privid o bogatom i udobnom životu u toj ustanovi kao i uhljebljenju većine koji ništa ne rade. Navedeni naslov ovoga teksta nije nečija neslana šala već novogodišnji i božićni poklon direktora te ustanove stručnim i naučnim radnicima za 2004.godinu ili samo Pejoviću kojemu je ozbiljno zaprijetio ispruženim kažiprstom i zajapurenoga lica riječima „ćutite...,“! Da li će direktor prof. dr Đorđe Borozan sa riječima „ćutite...“ ubuduće počinjati i voditi sjenice Naučnoga vijeća u Institutu i na taj način rješavati nagomilane probleme, ostvarivati naučne rezultate, usvajati i ugovarati naučne projekte, kao što je to učinio na sjednici od 25. decembra 2003. godine ostaje da se vidi ili potvrdi. Novopostavljeni direktor navedenim riječima želi „ozbiljno“ ugroziti nerad i „unaprijediti“ nauku, uspostaviti saglasnost sa kritičkim mišljenjima svojih „kolega“ prema onome što dolazi od kvazinaučnog, nezakonitog rada i načina rješavanja brojnih i nagomilanih problema počev od naučnoistraživačkog rada pa preko finansiranja projekata do zaposlenja novog-budućeg kadra u toj naučnoj ustanovi. Direktorove uvredljive riječi i prijetnje upućene meni staviše do znanja prisutnim članovima Naučnoga vijeća u proširenom sastavu sa magistrima kao „podršci“ njegovoj da direktor „odlično“ shvata ulogu naučnika i rukovodioca naučne ustanove. Očiglednim primjerom direktor, postavljen bez konkursa i vjerovatno doveden po zaslugama političkim, pokaza svoja „prava“ u ozbiljnim prijetnjama, uvredama, stisnutim pesnicama, uperenog kažiprsta da su sve to „naučne“ reference koje su ga dovele iz Beograda na fotelju direktora Istorijskog instituta u Podgorici. Metode za koje smo mislili da su prošlost komunističkog i jednopartijskog sistema posebno su došle do izražaja na sjednici Naučnoga vijeća 25. decembra 2003. godine i na takav način se uspješno vratile sa novopostavljenim direktorom. Kao nekadašnji njegov predhodnik počeo je lupati šakama o stol, galamiti, prijetiti i vrijeđati i sam određivati šta treba i kako treba voditi naučnu ustanovu. Njegov ugao „kritičkog“ sagledavanja naučne problematike koja je na dnevnom redu bila, ipak, sporedna stvar o kojoj treba raspravljati ili bolje reći ona je paravan iza kojega se sprovode partijski-stranački zadaci onih na vlasti i ideologija one grupice ljudi koji imaju „zacrtane“ planove daljeg „razvoja“ nauke i istorijskog gledanja i proučavanja crnogorske prošlosti. Ima da tako bude i tačka, pa kome milo ili drago! Nije me iznenadio način rukovođenja ditrektora, jer je već na jednom predhodnom radnostručnom sastanku (od 07. 10. 2003. godine) „najavio“ nove metode rukovođenja, odlučivanja, naučnog sagledavanja i kritičkog pristupa nagomilanim problemima u Institutu i disciplinovanja naučnih radnika koji imaju drugačije mišljenje, stav ili viđenje i način rješavanja pojedinih pitanja sa dnevnoga reda. Tada je uz formalno postavljenjo pitanje „ko ima što da kaže ili iznese“ rekao da će biti „kako je on odlučio“ i kako on vidi razvoj naučne misli i naučnog sagledavanja prošlosti, pa je postavio za rukovodioce pojedine njegove poslušnike ili istomišljenike. Tako je, predhodnog direktora takođe po političkoj liniji, postavio za načelnika naučnog odjeljenja za mlade kadrove čovjeka koji nije istoričar po vokaciji već profesor stranog jezika, ali se bavi uveliko naučnom problematikom iz istorije Crne Gore i veoma je „poznati“ naučni radnik dokazani stručnjak i stvaralac iz te oblasti?! A da apsurd bude veći za sekretara redakcije Istorije Crne Gore postavio opet nekog ko je vičan stranim jezicima i to orijentalnim, naravno opet stručnjaka iz istorije Crne Gore. Dakle, sve stručnjak do stručnjaka, a ja nepoželjan iako sam bio sebe predložio za mjesto sekretara, računajući da kao istoričar i doktor istrorijskih nauka imam preče pravo od poznavaoca orijentalnih jezika. Moj predlog, mada je bio iz prkosa i sa ironijom na direktorove predloge i usvajanja, je očekivano odbijen. Gledam, slušam šta se zbiva na takvim radno-stručnim sastancima ili sjednicama Naučnoga vijeća i ne mogu da povjerujem da je to ona slika i prilika vremena od prije petnaestak godina. Sve je isto riječi i djela do u detalje, kopija onoga vremena. Niko sem mene da reaguje, svi odobravaju a nekad su bili protiv takvih i protivili se koliko su im mogućnosti dozvoljavale. Vrijeme partijskih kadrova ponovo je na sceni odnosno sada su stranački kadrovi onih na vlasti. Sa novim direktorom u starome ruhu sa poznatim metodama i neizmijenjenom sviješću. Stalno sastančenje, dugo raspravljanje, a jalov je ishod i sve po zadatku direktora koji sam predlaže i usvaja. Zašto onda prisustvuju stručni i naučni radnici kada je sve u rukama jednoga čovjeka? Nije valjda da su mu potrebni „svjedoci“ za ono što radi! Da li je riječ o direktorima koji imaju političku i svaku drugu podršku sa ono što i kako radi ili je samovolja u pitanju, jer zakonski propisi tu nemaju nikakvu ulogu oni su samo prazno slovo na papiru. Inspektori kažu direktor može sve, mada to ne smiju i da unesu u zapisnik već je sve okruglo pa na ćoše. Čovjek se mora zapitati da nije u pitanju direktorski kadar koji je nekada služio vojni rok u nekoj od kasarni gdje su starješine bile nedisciplinovani niži oficiri, pa je naviknut na naredbe i komande „ćutite..., ćutite...“ u kojima se visok ton dobro raznosio na prisutne redove. Možda se prije htjelo da preko starijih naučnih radnika na vrijeme skrene pažnja mladom još ne stasalom naučnom kadru da nema šale sa direktorima naučnih ustanova, jer je sve u njihovim rukama!? Važno je na samome početku uplašiti mlade kadrove i eto budućeg pravog i valjanog kadra na kojem će počivati pisanje istorije i proučavanje prošlosti svoga naroda. Naravno da se mora reagovati na takve metode rada i rukovođenja direktora jedne naučne ustanove, a shodno svojem ličnom i naučnom pristupu i sagledavanju problematike. Treba da se jasno, bez ustezanja i sa argumentima kaže i iznese svoj stav ili mišljenje o ukupnoj problematici u toj naučnoj ustanovi i načinu rješavanja tih problema kao i kritički sagleda direktorov odnos prema zaposlenima u toj ustanovi. Pitam se koje su mogućnosti i kako će mladi naučni i stručni kadrovi kao asistenti imati snage da iznesu svoje kritičko mišljenje pri ovakvim direktorima i rukovodiocima? Na sjednicama Naučnoga vijeća mimo dnevnog reda vode se rasprave o željama pojedinaca i njihovim „izvještajima i programima rada“ jer su oni sa ovih prostora i „dobri su momci“ pa ih treba zaposliti bez konkursa sa projektima koje će usvojiti Institut. Na taj način se stvara poželjan i podoban kadar „naučni“ koji će jednoga dana drmati svojim „naučnim“ referencama i biti poznati istoričari, znanci i pisci istorije od najstarijih vremena pa sve do današnjih dana. Mislio sam da su za nama ona vremena kada je direktor udaranjem šakama o stol i prijetnjama „ja ili ti u ovoj ustanovi“ uspostavljao „dijalog“ sa naučnim radnicima i stručnim saradnicima i zahtijevao da se ponašaju shodno njegovim naredbama i potrebama političkog trenutka i „instrukcijama odozgo“! Nadali smo se da se prestalo sa dosadašnjim naopačkim i nestručnim kadrovskim rješenjima u toj ustanovi. Da je nauka „bauk“ i da „naučna“ ustanova nije ono što je bila potvrdio je direktorski kadar spasonosno rješenje iz Beograda diktirano od Vlade RCG, bolje reći od stranačkih zvaničnika. Novopostavljeni direktor sa nepune dvije godine direktorovanja pokaza zube i podsjeti nas da su takva vremena još prisutna na ovim prostorima i imaju duboke i jake korijene u crnogorskim institucijama, posebno kada je u pitanju Istorijski institut. Novi direktor ućutkivanjem naučnih radnika hoće da upravlja i usmjerava rad u toj najstarijoj naučnoj ustanovi u Crnoj Gori. Moguće da je takav kadar postavljen i greškom, ali sa namjerom, barem kada je imenovani u pitanju! Možda je trebalo da mislim, radim, podilazim i sprovodim sve ono što taj „rukovodilac“ kao direktor kaže, naredi i zaprijeti i ja samo aminujem ili kažem „razumem“! Takvo disciplinovanje stručnih i naučnih radnika u Institutu i takav metod rada i saradnje, vjerujem da nema odobrenje od visokih državnih i političkih ličnosti i institucija ili možda griješim! Da li je to naučna ustanova i da li vam to liči na one koji sa tom ustanovom treba da rukovode-upravljaju riječima koje su svojstvene smo prostacima ili onima na ulici? Da li su to direktori preko kojih se uvode „reforme“ ili se disciplinuju naučni radnici u toj ustanovi ili je to smo upereno protiv dr Momčila D. Pejovića? Da li trebaju takvi naučni radnici kao rukovodioci naučnih ustanova? Ućutkivanjem naučnih radnika treba da se sprovedu želje i namjere direktora i onih sa kojima su dogovoreni zadaci i zaposle pojedina lica bez ikakvih obaveza iako su uzela 24 lična dohotka pa tako preskaču iz jedne ustanove u drugu shodno privilegijama koje uživaju kod takvih direktora. Hoće direktor da se njegova želja i odluka ostvari mimo zakonskih propisa koji važe u državi i naučnim ustanovama. Takvim direktorima nije mjesto ni ispred vrata naučnih ustanova. Takav direktor je jasno pokazao šta hoće sa naučnim projektima i kako misli „unaprijediti“ istorijsku nauku, i koji „zna“ koga treba zapošljavati u Institutu! Smatram da je zalutao u toj naučnoj ustanovi takav kadar. Ko stoji iza takvog naučnog radnika i direktora? Da li naučni i stručni radnici imaju pravo na riječ, kritički osvrt, naučno i stručno mišljenje, ravnopravan tretman bez ličnih uvreda i tako dalje? Da li se „reforme“ u nauci sprovode preko takvih direktora koje se neprimjerene i daleko od zakonskih propisa? Umjesto nauke u Institut se uvode „zakoni“ stisnute pesnice, udaranja šakom o stol, prijetnje i uvrede. Samo još treba vaspitna palica i da sve bude kako i treba tome direktoru za rukovođenje naučnom ustanovom. Kako je krenulo za očekivati je i to u naučnom sektoru za drugu polovinu mandata direktora prof. dr Đorđa (Đorđije) Borozana! Prema onome što se kreće u ovoj naučnoj ustanovi za očekivati je tako nešto od početka ove godine. A možda je to meni od direktora bio novogodišnji i božićni paketić za 2004. godinu sa upakovanim riječima: „Ćutite Pejoviću ubuduće, jer ni sami ne znate šta mogu učiniti?! Polovina od tih riječi već je rečena na sjednici od 25. decembra 2003. godine, ostale čekaju, moguće, tekuću 2004. godinu ili sljedeću. Direktore Istorijskog instituta Crne Gore preporučujem Vam da ubuduće umjesto stisnute pesnice, uperenog kažiprsta, prijetnji i uvreda, uzmete olovku i dobro je stisnete i napišete riječi: „Poštovanje svima koji imaju drugačije mišljenje od direktorovog“. Podgorica, 27. 01. 2004. godine Dr Momčilo D. Pejović (48) Objavljeno: „Novosti“ - Beograd, utorak, 03. februar 2004. godine, str. 32, „DIREKTOR ME VREĐA“ (protesti) u rubrici - Pisma. Izvršeno znatno skraćivanje autorovog teksta od strane redakcije. D I R E K T O R M E V R E Đ A* Da li će prof. dr Đorđe(Đorđije) Borozan, direktor Istorijskog instituta u Podgorici, rečima „ćutite Pejoviću, ćutite, ćutite...“ ubuduće rukovoditi sednicama Naučnoga veća i na takav način rešavati nagomilane probleme, ostvarivati naučne rezultate i pomagati pri ugovaranju projekata za 2004. i naredne godine u njegovom mandatu, kao što je to učinio na sednici od 25. decembra 2003. godine?! Novopostavljeni direktor navedenim rečima želi „ozbiljno“ da ugrozi nerad i „unapredi“ nauku, uspostavi saglasnost sa kritičkim mišljenjima „kolega“ prema onome što dolazi od kvazinaučnog, nezakonitog rada i načina rešavanja ukupnih problema u toj ustanovi. Da li je to njegov novogodišnji i božićni poklon meni za 2004. godinu, a sa željom i upozorenjem stručnim i naučnim radnicima, da se ponašaju i shodno naredbama i pretnjama direktora, koji je smogao snage da ozbiljno zapreti naučnom radniku ispruženim kažiprstom i zajapurena lica, stisnutom pesnicom i sa jakom intonacijom „ćutite..., ćutite, ćutite...? Direktorove uvredljive reči i pretnje upućene meni staviše do znanja prisutnim članovima Naučnoga veća u proširenom sastavu da direktor „odlično“ shvata ulogu naučnika i rukovodioca naučne ustanove. Očiglednim primerom direktora postavljenog bez konkursa i verovatno dovedenog po zaslugama političkim on pokaza svoja prava u ozbiljnim pretnjama, uvredama, stisnutim pesnicama, uperenim kažiprstom da su to „naučne“ reference koje su ga dovele u direktorsku fotelju! Umesto nauke, u Institut se uvode „zakoni“ stisnute pesnice, udaranja šakom o sto, pretnje i uvrede. Samo još treba vaspitna palica i da sve bude kako treba tom direktoru za rukovođenje u toj naučnoj ustanovi?! Kako je krenulo, može se očekivati i to u naučnom sektoru za drugu polovinu mandata direktora prof. dr Đorđa Borozana. Dr Momčilo D. Pejović * Trebalo ga je objaviti pod originalnim naslovom „Disciplinovanje naučnih radnika“. Redakcija lista objavila je tekst ekavicom, što i ne mijenja suštinu navedenog pisma, iako je izvršeno znatno skraćivanje. (49) Objavljeno: DAN, Podgorica, 11. 03. 2004. godine, str. 19, Pisma čitalaca. *Original naslova bio je „Guliver na konju“! Tekst je objavljen sa manjim skraćenjima. Malo šale, malo zbilje CRNOJ GORI SAMO FALE LILIPUTANCI!* (GULIVER NA KONJU) Da li ste čuli ili možda negdje pročitali da je Guliver imao konja? Nijeste! Naravno, takav konj nije ni mogao postojati, jer bi morao imati na stotine nogu, čak više i od stonoge. Ipak, Guliver je imao dobro pripremljene i osedlane konje - „konja“, na kojima su ga Liliputanci prevozili do mjesta gdje je trebalo njegovo prisustvo, bilo prilikom odbrane od neprijatelja, ili izvođenja čestih i grubih radova, održavanja svečanosti u čast ratnih ili radnih pobjeda. Kad god je trebalo, a gotovo da nije bilo dana kada je bio bezposlen, Gulivera su u ležećem položaju smještali na zajednička leđa-sapi krda konja i dovodili do mjesta gdje se nije moglo bez njegove pomoći ili prisustva. Za takve prilike uvijek je bilo angažovano po nekoliko krada konja od po 600 na broju, koja su služila za prevoz i kao rezerva prilikom zamjene iscrpljenih konja. Najmanje je bilo šest takvih grupa-krda konja-sve zavisno od daljine i terenskih uslova do mjesta gdje su imali posla za Gulivera. Svako krdo konja imalo je zajedničko sedlo (samar) - odnosno platformu na kojoj je bila postavljena prostirka za Gulivera da se odmara poslije napornog rada ili održanog govora. Poznato je da su u početku Gulivera najviše angažovali po pitanju odbrane zemlje od čestih napada neprijatelja iz susjedstva. Kasnije su Liliputanci Gulivera angažovali na brojnim teškim fizičkim poslovima i radnim zadacima, gdje njihove mašine i tehnika nijesu mogle pristupiti zbog neizgrađene infrastrukture. Tako je Guliver radio na značajnim radovima u cilju modernizacije zemlje - na prokopavanju kanala za navodnjavanje sušnih oblasti, izgradnji modernih saobraćajnica, širokih bulevara i magistralnih puteva, probijanju tunela, izgradnji aerodroma, milenijumskih mostova u dužini po nekoliko desetina kilometara, izgradnji lukobrana, hidrocentrala, čišćenju korita rijeka, servisiranju deponija i otpadnih voda, zasijavanju ogromnih i plodnih poljoprivrednih žitnica, pošumljavanju goleti, poribljavanju jezera i rijeka, pa čak i izmještanju brda i planina kako bi se stvorili povoljni klimatski uslovi za brojne turiste i tako dalje, a sve u cilju postizanja visokog životnog stnadarda, evropeizacije i multievropeizacije. Brojni do tada neiskorišćeni resursi njegovim angažovanjem dobili su na značaju i stoprocentno su korišćeni, pa je zemlja Liliputanija postala za ugled ostalima u užem i širem okruženju, regionu i na planeti Zemlji. Ekološka država Liliputanija bila je za primjer svima u svijetu, svi su dolazili da razgledaju projekte i traže savjete! Ogromni fabrički dimnjaci sa filterima, izgrađeni samo zahvaljujući naporima Gulivera, nijesu mogli ugroziti ekologiju zemlje vrijednih Liliputanaca. Klimatski uslovi u zemlji su i zimi i ljeti, i na moru i na planini, bili usklađeni sa potrebama i zahtjevima brojnih turista koji su, prosto rečeno, hrlili da razgledaju brojne znamenitosti i da se, naravno, odmaraju u preporođenoj zemlji, koja je zahvaljujući Guliveru cvjetala! Vrijedni i mudri Liliputanci dugo su razmišljali kako da se oduže i zahvale velikom ratniku, radniku, odnosno spasitelju, reformatoru i graditelju, velikom demokrati i evropski modernom čovjeku i na kraju su pozvali sve učene ljude u državi od struke i nauke, mudrace i vidovnjake i na okruglom stolu poslije nekoliko dana riješili i to pitanje, na opšte zadovoljstvo njihovo i Guliverovo! Kao zahvalnost za sve što je Guliver za njih učinio sakupili su sve konje koje su imali u državi, a i nešto iz inostranstva su otkupili, podijelili ih i povezali u nekoliko grupa - krda od po 600 konja u svakom i na njih stavili za to naročito napravljeni samar - sedlo - odnosno platformu, opšili je i uredili, kako to i dolikuje jednom Guliveru kao spasitelju za odmor i rekreaciju i za prevoz do mjesta gdje se izvode teški radovi ili održava svečanost u čast otvaranja grandioznih objekata i radnih pobjeda. Povremeno, iscrpljeno krdo konja zamjenjivano je odmornim, ornim i spremnim za prevoz njihovog spasitelja do odredišta, jer zaslužio je i više od toga. Guliver je samo prelazio sa jednoga sedla - platforme na drugu, odnosno sa jednog krda konja na drugo, odmorno krdo konja, koje je jedva čekalo da se stavi na uslugu. Bili su zadovoljni Liliputanci i Guliver. Zna se da problem nezaposlenosti u zemlji Liliputaniji nije postojao, bez obzira što je Guliver zamjenjivao na desetine hiljada radnika. Ideje Liliputanaca su uvijek i na vrijeme ostvarivane u datom vremenskom roku, čak i nekoliko mjeseci prije roka. Pozajmljeni krediti za investicije su na vrijeme otplaćivani i novi su čak nuđeni uz mnogo povoljnije uslove od predhodnih, a bile su zainteresovane banke pojedinih planetarnih korporacija iz susjedstva planete Zemlje. Guliver je imao samo jednu manu - bio je prijeke naravi i ne baš dobar i vješt govornik. Liliputanci su i to uspjeli veoma brzo da riješe, a da niko ne posumnja u Gulivera kao velikog oratora i mudraca. Prilikom brojnih govora oni su u njegova poluotvorena usta stavljali svog najboljeg govornika sa mikrofonom i ozvučenjem - razglasom jačine od nekoliko desetina hiljada vati povezanim i postavljenim na visokim stubovima, tako da su svi mogli vidjeti i čuti njihovog ratnika, graditelja, učitelja i državnika. Njegove umne i pitke riječi građani Liliputanije rado su slušali. Veselja su trajala mjesecima pa čak i godinama, a kažu da i danas traju! Rad, red i mir u državi njihovoj je bio na zavidnom nivou! Liliputanci su zahvalni Guliveru do Sunca, čak i do Marsa koji će jednoga dana njima biti dostupan zahvaljujući dobročinitelju Guliveru, jer je natalitet u zemlji u ogromnom porastu zbog visokog standarda od dolaska Gulivera! Zato se čuje, vjerujem da i do vas dopiru glasovi zahvalnosti, koju u horu građani te zemlje izjavljuju: - „Hvala ti, Gulivere, hvala ti, Guuliiivereeeee“! Oslobodilac, reformator i spasitelj Liliputanaca srećno živi sa svojim obožavaocima, jedinstven primjer u svijetu na planeti zemlji, i dalje do Svemira! Dr Momčilo D. Pejović (50) Neobjavljeno: napisano sredinom 2004. godine. RADNA VERZIJA KADROVSKI EKSPERIMENTI U ISTORIJSKOM INSTITUTU CRNE GORE Da je istorija „učiteljica života“ na marginama društva u Crnoj Gori i ukupnih društvenih odnosa u jednoj državi, kao što je slučaj sa Istorijskim institutom Crne Gore govore brojne činjenice posebno kada je riječ o eksperimentima sa direktorskim kadrovima koji odslikavaju punu opravdanost političke brige onih na vlasti ili u koaliciji aktuelnih vlasti za ovih desetak i više godina. Da je istorijska nauka u Institutu izvan društvenih okvira i najsporednija stvar-nauka na svijetu na ljestvici crnogorskog društva nije toga bilo od kada je ta ustanova osnovana a bilo je to poodavno (1948. godine), sada će dakle 56 godina njenoga postojanja i nikada kao sada nije bila u nepovoljnijem statusu i nebrizi od strane države i političkih struktura. Krajnja nebriga jednom riječju. Umni ljudi i posebno političari kojima se oni uklanjahu i povinovaše na štetu nauke i njenoga razvoja-napretka u najstarijoj naučnoj ustanovi dovodiše direktorski kadar sa koca i konopca, sve bolji od boljega, stručniji od stručnijeg, nesposobniji od najnesposobnijeg ako ima kuda, podobniji od najpodobnijeg političkog poslušnika od najposlušnijeg ljigavca ili savitljivaca kakvih odavno nije bilo, a sve zarad jedne direktorske fotelje i nekog uhlebljenja i sinekure u vidu dnevnica, izdavačke djelatnosti, njihovih velikih djela i malo stambenog prostora za porodicu. A gdje su moralni i ljudski principi i vrline koje bi trebalo da krase čovjeka i još naučnika i kako ga vrednovati bez njih, a nije valjda da se sve gleda kroz novac i nije sve na prodaju. Istorijski institut je dakle naučna ustanova na marginama države; naučna ustanova oblikovana od strane dežurnih političara i „stručnjaka“ sa strane. Od posljednje decenije XX vijeka toga jadnoga i uništenoga, a posebno za jugoslovenske prostore, žalosnoga i građanskim ratom iscrpljenoga i uništenoga, politički skorojevići prekrajahu sve državne ustanove, promijeniše strukturu političku koja ima nije odgovarala, rukopoložiše kao da je crkva i direktora u toj naučnoj ustanovi. Sve je to jasno govorilo šta se hoće od te naučne ustanove i društvenoj „brizi“ od strane države. Takva država dovedena je u stanje da bude poslušna i politički podobna sa unaprijed projektovanim političkim zadacima i programima koji će je dovesti do „nezavisnosti“, shodno potrebama dnevno-političkim. Samo su poslušni i politički podobni „naučnici“ mogli biti na njenom čelu odnosno direktori, koji su o svemu brinuli samo ne o razvoju naučnih projekata i arhivskim istraživanjima. Zato su i pisali Istoriju Crne Gore više od dvije decenije, a možda i tri, a još uvijek projekti traju ili su u stend baj-u do novih naučnika istoričara koji će kreirati poželjnu istoriju za potrebe onih koji su na vlasti, pa opet sve iz početka. Snaga države je bila u sloganu „godine počinju januarom“ a oni na njenom čelu izvršiše snažan i „značajan“ preokret i doprinos u Institutu i kadrovsku strukturu upotpunismo shodno političarima koji poslaše svoje stranačke kadrove. Pitam sve mjerodavne faktore u Crnoj Gori znaju li šta čine jednom narodu i njegovoj istoriji? Da li su svjesni činjenice da istorija nije prosta računica i matematika gdje se sabiraju i oduzimaju godine ili brojevi, množe i skraćuju narodi i nacije, građani, pripadnici brojnih konfesija ili etničkih grupa. Nije ona ravan na kojoj se mogu vršiti sve računske operacije ili upisivati kružnice, kvadranti, trouglovi i rombovi-geometrijske figure, pa kada to ne odgovara jednim potezom računske operacije skraćivanjem će sve riješiti. Da se političari pitaju u posljednih deceniju i po pokazuje rukopolaganje direktora te ustanove i da je Istorijski institut prolazna stanica ka daljoj karijeri „naučnoj“ i političkoj kao kadrovsko pitanje za napredovanje i drugih ustanova ili uhljebljenju onih do penzije, privremeno sklonište u ostvarenju naučnih referenci napredovanja. Šta će se dešavati poslije njihovog mandata to nikoga ne zabrinjava, važno da im je za sada dobro i potaman i da čupkaju i čerupaju sve što mogu i do čega se dolazi političkom pripadnošću, a zahvaljujući slijepoj i bezpogovornoj poslušnosti na uštrb stručnosti i naučnog razvoja. Po onoj paroli „poslije mene potop“, to je deviza nove kadrovske politike, po kojoj istrajava ili ostaje u toj naučnoj ustanovi takav stručnjak i naučnik, znalac i od svašta majstor krojač i zanatlija. Svi gledaju da što bolje unovče svoju poslušnost ili mirno okretanje glave od problema koji ih tište i onoga što se nezakonito radi politikom nezamjeranja, jer su riješili svoja pitanja, a vrijeme i okolnosti su im omogućili udoban život i unosan biznis, imaju po nekoliko drugih poslova a „nauka“ je samo paravan za pravdanje bogatstva koje su stekli u onom vremenu „rata za mir“ kada su uništavali i čerupali narod građane i sada idu i propagiraju parolu „mirom protiv rata“ za ulazak u Evropu. Pisaću dokle god mogu i regovaću dokle god nađem nekoga ko će mi objaviti poneko pismoreagovanje, a sve shodno ljudskom dostojanstvu, stručnoj i naučnoj svijesti i savjesti i ličnom poštenju. Kritikovaću sve negativne pojave posebno u Institutu, u nauci istorijskoj, društvu i politici. Znam da su na njihovoj strani „zakon“, snaga, moć partije kojoj pripadaju, funkcije, ali znanje je na mojoj strani, odnosno oni su bez znanja sem površnosti poznavanja onoga što im omogućava udoban život. Moguće da je ovo neki novi trend nove svjetske istorije kojoj teži Evropa, a ja to ne primjećujem, za razliku od mladih istoričara i političara koji hoće da izgube istoriju svojega naroda odnosno da je pokriju tuđom istorijom evropskom ili evropskih naroda i da budu evropski bez svojega indetiteta i bez svoje države. Samo moraju znati jednu veoma važnu činjenicu a to je da evropske države i narodi imaju itekako ukorijenjenu i veoma razvijenu istorijsku nauku i svijst o pripadnosti svojoj državi i svome narodu, naciji i istorijskom razvitku svoje države i daju značajna sredstva na istraživanje svoje prošlosti, a od bolesti koju mi i naša istoriografija bolujemo oni su odavno izliječeni. Zato se kod njih na ovakav način ne rješavaju pitanja kadrova i razvoja nauke uopšte ili posebno istorije. Ko to hoće i može da izbriše identitet svojega naroda i zbog kojih viših interesa i integracija? Kome to treba da nas odstrani iz evropske civilizacije i kulture kojoj smo ipak pripadali i dali svoj izvjestan doprinos kako kulturi tako i ukupnoj evropskoj civilizaciji. Istorija jednoga naroda izvan je okvira ličnih ili državnih političkih interesa, a po svome značaju dublja i trajnija duhovna nit koja povezuje prošlost i sadašnjost i na kojoj se zasniva dalja budućnost jednoga naroda. Pojedini ulaze u istoriju kao negativne ličnosti, u ovom slučaju oni koji ne brinu o Istorijskom institutu sve čine da te ustanove nestane ili je prilagode devnopolitičkim potrebama, a što će ih jednoga dana lupiti po glavi pa će ući u istoriju kao oni koji su rušitelji istorijske istine i naučnih ustanova-institucija. Rukopolaganje direktora treba da jasno stavi do znanja političarima da je to kraj jednoga sistema i da to nije crkva već naučna ustanova kojom se takva pitanja rješavaju konkursima. (SIT TIBI TERA LEVIS-neka ti je laka crna zemlja) Podgorica, sredinom 2004. godine Dr Momčilo D. Pejović (51) Neobjavljeno. Upućeno e-mailom poštom 13. 03. 2004. godine za objavljivanje listovima: DAN, Monitor, CKL, Vijesti, Pobjeda, ali je kao i veliki broj prethodnih tekstova ostao nepobjavljen od strane redakcija koje sebe nazivaju nezavisnim. METAMORFOZE PROF. DR NOVAKA KILIBARDE Na znanje crnogorskoj i svjetskoj javnosti da će „do odlaska na novu dužnost“ njegova malenkost nekada veliki Srbin, sada veliki Crnogorac, ubuduće biti predstavljan samo kao profesor doktor Novak Kilibarda; bivši predsjednik i lider Narodne stranke, potpredsjednik Vlade RCG, šef misije CG u Sarajevu, a sadašnji poslanik u parlamentu Crne Gore i državne zajednice SCG, predsjednik stranke Narodna sloga, penzioner sa više radnih mjesta i političkih angažmana. To je, dakle, samo do odlaska „doživotnog penzionera“ na novu dužnost u ambasadi SCG u Sarajevu, kako najavi doduše ispod glasa?! Da li će u njoj biti savjetnik, šef kabineta ili čak ambasador ostaje da se sačeka ukaz predsjednika državne zajednice SCG! Ništa neobično u zemlji gdje se čuda svakodnevno dešavaju pri raspodjeli ambasadorskih mjesta za koje se grabe pojedini profesori Univerziteta, vjerovatno zbog imidža, boljih uslova i većih ličnih dohodaka ili zarad rejtinga prilikom predstavljanja Crne Gore i Srbije sve do raspisivanja referenduma, kojim će Crna Gora „postati samostalna, nezavisna i međunarodno priznata država“, u Evropskoj zajednici po modelu „češko-slovačkom“ bez tenzija i mirnim razlazom! Metamorfoze profesora doktora Novaka Kilibarde su u razvoju i zato ne prestaju da nas „iznenađuju“! One su prešle dugi i teški put od predsjednika i lidera Narodne stranke, koji je nekada, raspolažući kamionom oružja, dijelio njegovim pristalicama za učešće u „ratu za mir“, ali „nije držao govore“ za vrijeme trajanja toga rata, već „prije ili poslije toga“, niti je bilo riječi o „srpskom Dubrovniku“, kao ni o „ordenu-medalji“ koju da je „dobio on bi nosio“ ili „neka je nađu“!!! Samo je tačno da je u parlamentu tražio i uzvikivao „vratite pare, gdje su pare“ i ništa više niti manje od toga i sve tako do sadašnjeg mirotvorca na prostorima gdje se ratovalo, a on niti luk jeo niti mirisao! Kako moga tako da priča pred tolikim živim svjedocima pored malih ekrana i da ostane živ - mrtav zadovoljan što je uspio još jedanput premazati svoju političku prošlost. Ipak, po prvi put se „(za)stidio“, u ratu u kojem „nije“ učestvovao, prilikom „posjete“ Čepikućama, ratištu gdje je valjda bio u „mirotvornoj misiji“ sa svojom naoružanom gardom, koja je slavila pobjede tokom osvajačkih pohoda! Želji da bude prisutan u medijima crnogorskim nije mogao odoljeti pa se, rizikujući da navuče još jaču prehladu, revnosno odazvao, kao i uvijek, voditelju TV MONTENA, prije nego pređe na novu dužnost koju „uskoro očekuje“. (Is)koristio je datu „priliku“ da u emisiji „OČI U OČI“ (02. 03. 2004.) kaže nove „zablude“ i mudre dosjetke kako bi pravdao nešto što se kod razumnih ljudi ne može pravdati već pozvati na odgovornost pred sudskim organima jedne pravne države. Servirao je po ko zna koji put svoje „umne“ misli i razloge zabluda, romantičarskog zanosa, istorijskog i Njegoševog srpstva, sve do ludila nacionalističkog i ratnog u „ratu za mir“, indirektno dajući predlog da to sve treba što prije zaboraviti! Na novoj dužnosti svi će biti srećni i zadovoljni njegovom prisutnošću, radnim učinkom, kreativnošću i mirotvornošću, samo nije jasno da li će to biti onaj Kilibarda Novak iz vremena „zabluda“ ili sadašnji kada se od svega „osvijestio“ uz tuđu i vjerovatno besplatnu pomoć jednoga stranog ambasadora-diplomate. Bilo pa prošlo, tako jednostavno i nikom ništa, a on je sačuvao svoju staračku glavu dok je na ratištu ostavio mrtve, ranjene i nestale vojnike i „dobrovoljce“! Da li i iz njegove čete „dobrovoljačke?! Sačuvao je glavu i tobože po prvi put sakupio staračku hrabrost da kaže da ga je „stid“ onoga što je učinio. To priznade u sedamdeset i nekoj godini života. Na vakat i u pameti odmakloj. Kako se mogao usuditi da onako priča, zanovijeta i ubjeđuje crnogorsku javnost pored onoliko živih ljudi i svjedoka svih njegovih činjenja. Pravo zastiđe je, kako bi on nekada rekao, tako se pojaviti i govoriti tražeći oproštaj, odnosno skidati sa sebe svaku odgovornost riječima da je bio u „zabludi“ i da se „osvijestio“ uz pomoć jednog stranog ambasadora, inače bi i dalje ostao u (ne)svijeti! Posebno je pitanje u kojoj mjeri se „osvijestio“ i pored toga što je imao za „učitelja stranog ambasadora!? Svu svoju odgovornost pokazao je u toj emisiji tokom razgovora i odgovora na brojna pitanja, posebno iz njegove političke prošlosti i učešća u „ratu za mir“ u kojem je Crna Gora učestvovala ali ga „nije objavila“, i kao „jedina republika“ iz bivše države uspjela je da „sačuva svoju teritoriju i stanovnike-građane od užasa rata, a samo je imala nekoliko stotina mrtvih, ranjenih i nestalih u „nepostojećem“ ratu! Da li razmišljaju oni koji ga protežiraju i (po)stavljaju na tim dužnostima o činjenici da li je takva osoba poslije tako dugog buđenja iz „zabluda“ zdravstveno sposobna da se prihvati tako značajnih obaveza i visoko stručnih radnih zadataka ili pokazuju sa tim svu ozbiljnost i odgovornost za svoje postupke u prošlosti bliskoj?! Posebno je zabrinjavajuće takvo zdravstveno stanje osobe koja javno iznosi da je bila dugo u „zabludi“ i da se sada „osvijestila“ pa bi ljekari-psihijatri od struke i nauke mogli dati pravu dijagnozu takvog ponašanja i „sposobnosti“. Da li profesoru doktoru Novaku Kilibardi treba ljekarsko uvjrenje poslije onakvih izjava ili su njegovi primjeri dosadašnjeg ponašanja dovoljni akreditivi bez medicinskih pretraga o zdravstvenom stanju „bez promjena“? Da li dolaze pod sumnju za provjere sve njegove stručne kvalifikacije zbog takvog zdravstvenog stanja koje je očigledno neuravnoteženo?! Nije li u pitanju teško stanje stručne službe i rad ljudi u njima? Oni koji takve osobe preporučuju na tako važne državne funkcije iste su političke prošlosti kao i oni koji ih obavljaju na predlog viših instanci. Da li se starina Novak osvijestio i oporavio od samo jedne terapije-seanse i od „autošokova“ iz vremena dok je bio lider Narodne stranke, kako reče, koje je „doživljavao“ dok je bio „profesor na fakultetu“? Ljekari će poslije ove emisije imati posla, jer je ona pravi i potpuni dokaz zabrinjavajućeg i pogoršanog zdravstvenog stanja „doživotnog penzionera“ u očekivanju da preuzme novu dužnost-radnu obavezu. Da li ima još smetnji ili se u potpunosti „osvijestio“ i treba li mu pratilac pored tjelohranitelja-obezbjeđenja koje ima? Da li je bio predugo u „svojoj naivnosti“ kojih je bilo premnogo, kako reče „sve su to moje naivnosti“!? Jadno, čemerno i žalosno je bilo izdanje profesora doktora Novaka Kilibarde te večeri. Sam sebe je stavio na velika iskušenja i doveo do stanja kada ga treba žaliti, jer gotovo sve je učinio da se opravda, samo je nedostajao još govor sličan onom na grobu njegovog nekadašnjeg političkog protivnika. Pokazao je svima koliko čovjek može nisko da pane i sebe ponizi u cilju da pokuša naći razloge opravdanja od „zabluda“ u kojima je bio svih ovih godina posljednje decenije XX vijeka, da bi se sada tek „osvijestio“ uz pomoć ambasadora jedne strane države! Nije valjda posenilio! U sedamdeset i nekoj godini života priznade da se „osvijestio“ i da ga je „stid“ onoga vremena u kojem je aktivno učestvovao baveći se „politikom“! A žrtve, poginuli, ranjeni i nestali i njihove porodice i rodbina kao i oni koje je zaveo svojim „znanjem“ iz istorije i narodne književnosti, držanjem brojnih govora i ubjeđivanjem u isparavnost onoga što govori, šta sa tim?! Žao mu ih je, reče?! I to je sve?! Gdje je tu njegova odgovornost, kao čovjeka, moralna, politička, stručna i naučna? Sve je bacio pod noge. O kakvom je tu moralu riječ i koliko lica ima takav čovjek? Pred brojnim živim svjedocima profesor doktor Novak Kilibarda negira da je držao govore, propagirao srpstvo, zagovarao i okupljao pristalice u „rat(u) za mir“ i podjele po nacionalnoj osnovi. Sa koliko prsta na uzdignutim rukama sada pokazuje pripadnost nacionalnu i državnu?! Da li se krsti uopšte i u koju crkvu ide da se pomoli Bogu za sve grijehe koje je počinio u „ratu za mir“? Moralno posrnuće i pad jadnog profesora i doktora Novaka Kilibarde je tako nisko i duboko u blatu da se njegovo batrganje tek primjećuje samo kada ga mediji pozovu na „razgovor“ i daju mu „priliku“ da sve „objasni“ i bogme nekoga debelo zaštiti zarad boljega radnoga mjesta poslije penzionisanja. Trebalo bi N. Kilibarda da sakupi staračke hrabrosti i dobrovoljno se prijavi u HAG-Haškom tribunalu i tamo iznese svoje „zablude“, stid sa kojim se „osvijestio“ u sedamdeset i nekoj godini svoga života. Neka istražitelje i sudije ubjeđuje u ispravnost svojih „naivnih“ odluka kao visoki intelektualac i profesor narodne književnosti doktor nauka i to mu bude olakšavajuća okolnost za ublažavanje kazne ili oslobađanje od „sumnje tužbe“ da je učestvovao u „ratu za mir“. Penzionisani profesor doktor Novak Kilibarda pečatno i sa jakom prehladom, bez „temperature“ valjda, hladno i opušteno raspredao je svoju „filozofiju“ shvatanja građanskoga rata i sopstvenog učešća i odgovarao posebno na pitanja onih koji su sa njime bili zajedno u „ratu za mir“ i njegovoj blizini ili bili dobro obaviješteni o svemu što je lider Narodne stranke tada radio i kuda se kretao držeći vatrene govore. On je te večeri bio u službi pokrića svih onih koji su zajedno sa njime aktivno učestvovali u tom „nacionalističkom ludilu“ građanskoga rata. Ispod glasa reče i da ga je „stid“ i više ni jednom ne ponovi tu riječ. Još nije skinuo sve maske sa lica svoje političke prošlosti. Prije nego pođe iz Crne Gore „zemlje svih resursa“ na „novu dužnost“ u „svojoj naivnosti“ odazvao se pozivu voditelja „nezavisne“ TV MONTENE gdje je kao gost pričao svoju priču o vraćanju „sa ćoravog puta“ i odgovara na brojna pitanja čudeći se da ga mogu slušaoci i gledaoci pitati o čemu on „nema“ pojma niti je „tamo“ bio, a ni orden dobio!!! Kao „čudan čovjek“ koji „voli neobične stvari“ „odabrao je politiku“ jer je ona satkana od interesa, pa je sada odabrao „drugi bolji put“ i tako će „nastaviti“ sjutra, ako se za to ukaže bolja prilika. Dakle, nije važno šta je radio, govorio, zagovarao, ubjeđivao, pravio kompromise, važan je samo „interes“, koji ga je i doveo do položaja na kojemu je sada kao penzioner u očekivanju „nove dužnosti“. Iako bez ordena-medalje, a sve prema zaslugama iz vremena građanskoga rata i „rata za mir“ kao i nacionalističkog ludila, kao neko ko je bio „nekad u zabludi“ „prežalio je Kosovo“ u koje je „teorijski vjerovao“. Osjeća se Crnogorcem i kao takav „još nadgleda rad“ zatvorene kancelarije trgovačko-informativne misije u Sarajevu, težeći ka novim koalicijama koje mu donose političku dobit-profit. Iako ne zna tačan broj stanovnika „zemlje svih resursa“, koji se kreće „500-600 hiljada“, on se u potpunosti solidarisao sa njenom politikom nezavisne, slobodne, samostalne i međunarodno priznate države poslije „referenduma“ koji će uslijediti! Kao i kod Miloševića što je ulazio očekuje podršku i ukaz na novu radnu „dužnost“ u ambasadi SCG u Sarajevu?! Svakodnevna čuda postaju uobičajena pojava, a dokaz toga je i njegovo novo radno mjesto. Ne treba da se pitate kako mu to uspijeva, jer su to zasluge iz prethodnog peroda „rata za mir“. Samo zaslužni ratnici, kao nekada u komunističkom periodu, mogu da biraju radna mjesta makar i bez dana škole. Ipak, on ima mnogo škole iako je dugo bio u „zabludi“ od koje se „osvijestio“ uz svesrdnu podršku stranog ambasadora. Da li je to još jedna njegova zabluda ostaje da se vidi i čuje u nekoj od sljedećih emisija tokom gostovanja na nekoj od „najnezavisnijih“ televizija, pa makar to bila i državna televizija!? Dr Momčilo D. Pejović (52) Neobjavljeno: upućeno e-mail poštom 14. i 16. 03. 2004. godine redakcijama dnevnih i nedeljnih listova: DAN, Politika, Revija D, Svedok, i Monitor!? Sa neznatnim izmjenama i korekcijama objavljeno: Vijesti, Podgorica, četvrtak, 05. mart 2009. godine, str. 11, u rubrici „Forum“- stav. HOMO DUPLEX (KAO) HOMO NOVUS Brojni su primjeri u Crnoj Gori da se proces osviješćivanja od zabluda dugogodišnjih ili višedecenijskih tek sada „otkrio“ najprije kod „visokih intelektualaca“, koji „sa punom sviješću“ idu ka Evropi i zagovaraju proevropsku politiku na mjestima ambasadora, konzula, šefova misija, ministara savjetnika i tako dalje, a čija se ličnost formira(la)-odnosno bolje reći mijenja(la) i postaje HOMO NOVUS, jer su „završili“ sa HOMO DUPLEX-om. Evo, sada na kraju prve decenije XXI vijeka još jedne nove razvojne filozofije „svijesti“ onih koji su se odavno solidarisali sa „mladim, lijepim i pametnim“ pa sole pamet gdje god mogu i gdje stignu. Da li je u pitanju devastacija ukupne ličnosti tokom dugog perioda njihovog „zrijevanja“ i „sa punom sviješću“ sve do osvješćenja od duboke nesvijesti-kome ili su izgubljen slučaj pa im nema pomoći sve do prestanka njihovog biološkog sata, koji je uveliko počeo da preskače ili zaostaje? Da li su osobe „osviješćene“ od decenijskih „zabluda“ mentalno zdrave ili im je potrebno i liječenje, pored „pomoći jednoga ambasadora“?! Kako su HOMO DUPLEX osobe uspjele tako brzo da se preodjenu u novo ruho i predstave se kao HOMO NOVUS osobe koje će sada mijenjati svijest onih koji su u zabludi kao što su i oni nekada bili? Da li je naučno prihvatljivo „objašnjenje“ koje se evo nekolike godine nameće crnogorskoj javnosti putem brojnih medija od strane pojedinaca i „visokih intelektualaca“ nekadašnjih lidera stranaka i visokih političkih funkcionera, kako sami sebe nazivaju ili jedan drugoga čašćavaju, da čovjek postaje svjestan i zreo, oslobođen stega i zabluda tek u sedmoj deceniji života i kasnije, ili onaj drugi u nešto mlađim već nagrizajućim šezdesetim godinama?! Neko će reći da je to moda (raz)uma da izvoljeva „birati“ kad je bio lud a kada su mu noge zaudarale ili je to bilo tada korisno a sada je odbačeno kao iskorišćeno i neprofitno! Zrijevanje čovjeka kao ličnosti u šezdesetim ili sedamdesetim godinama života i „formiranje“ njegove ličnost kao društvenopolitičkog bića „ZOON POLITIKON“- ZON POLITIKUM-, kojemu životne funkcije odavno nijesu u fazi razvoja, već naprotiv u fazi permanentnog slabljenja ili bolje reći stagnacije, pod posebnim je i velikim znakom pitanja i riječ je o osobama koje imaju ozbiljnih zdravstvenih problema posebno na planu intelekta i psihe.* Proces zrijevanja čovjekove ličnosti ili čovjeka kao ličnosti - odnosno formiranja - završava se mnogo ranije u dobi do tridesete kao gornje granice razvoja, bez obzira što se čovjek nadograđuje učeći i saznajući tokom cijeloga svojega života dokle je god pri zdravoj svijesti i pameti. Ima i drugih teorija. Ovdje se time nećemo baviti. Zrijevanje čovjeka kao ličnosti u poznom dobu dovoljno govori o samoj ličnosti i njegovom zdravstvenom stanju i mentalnom sklopu posebno u sedamdesetim godinama, kao što je to bio slučaj sa nekim crnogorskim političarima i istaknutim intelektualcima, koji dođoše svijesti uz pomoć stranih diplomata ambasadora, sa svega nekolike terapije ili „seanse“. Naša domaća pamet ih ne osvijesti od višedecenijskih zabluda, mada rekoše da su na vrijeme kršteni i naravno sa popom. Bila je to nekada njihova „politička“ referenca, pored ostalih, koje su sami sebi dodjeljivali ili jedan drugom namještali. Vrijeme tranzicije, demokratizacije, privatizacije, evropeizacije, multikulturalnosti ukupnih kretanja na našim prostorima zahvatilo je neminovno i svijest ljudi, posebno onih koji se bave politikom i koji od nje prave trgovinu. Izgleda da su tome posebno podložni ljudi „visoki intelektualci“ u godinama kada su oni već odavno, mislili su, formirane ličnosti, istaknuti profesori univerziteta, političari visokoga ranga, lideri stranaka iza kojih stoje poznate individue i istaknute ličnosti sa brojnim članstvom, jednom riječju - ljudi do čijeg mišljenja se drži, a posebno u naučnom pogledu imaju sve reference. Razumio bih da se radi o nekom trendu-pokretu u umjetnosti u opšte ili posebno u kojem umjetnici ispoljavaju neki svoj bunt ili kreativnost na svoj način. Međutim, ne mogu da shvatim čovjeka-ljude-pojedince koji su u zabludi deceniju i po ili nekoliko decenija, a slovio je kao priznati i poznati književnici i intelektualci, naučnici, profesori univerziteta, koji su vaspitavali i obrazovali generacije studenata, da su se osvijestili samo „uz pomoć jednog stranog ambasadora“ ili ličnim učešćem na „političkim“ seansama! Dakle, progledao je, a bio je nekada lider stranke sa brojnim članstvom koju je „zavodio“ (da li kao slijepac!) i naoružavao oružjem koje je dijelio iz kamiona, i koja ga je podržavala a na čijim leđima je sticao slavu i brujao u svim štampanim i elektronskim medijima šta je god htio, vođa koji je imao svoje pristalice i odrede u „ratu za mir“. Da li je takav vođa imao čula vida i sluha? Bez njih teško da se, ili nikako, takav intelektualac može podvesti pod zdravstveno sposobnu osobu za obavljanje tako značajnih društvenih, političkih i državnih funkcija! Da li je on još jedan slijepac iz naše bliske ili ne tako davne prošlosti istorijske koji je uspio da vodi svoje pristalice kroz „noć“ da bi tek u „zoru“ shvatili da se radi o vođi slijepcu bez čula sluha?! Ko zna na koje će sve dužnosti, poslije ove koju očekuje ovaj vođa-slijepac u zabludi ili zabluđeli starina, obavljati uspješno u osamdeset i nekoj godini života, kada mu ostala čula još više budu redukovana i kao oni „sa punom sviješću“ bude išao na neke „jače“ dužnosti za koje se traži mumija u liku živa čovjeka! Da li je ovo trend da se po svaku cijenu mijenja svijest samo pod kontrolom onih koji su dugo bili u „zabludi“ pa se na vrijeme „osvijestili“ i sada hoće pošto po to „sa punom sviješću“ da mijenjaju svijest onih koji su od njih po godinama dvostruko ili čak trostruko mlađi, da ne padnu u „zabludu“, već da se na vrijeme „osvijeste“ uz pomoć domaćih diplomata, šefova misija, ministara savjetnika i njima sličnih „visokih intelektualaca“ nekadašnjih boraca „rata za mir“? Da li je ovo vrijeme još uvijek posljednje decenije XX vijeka kada su došli na vlast sa ulice „mladi, lijepi i pametni“, koji su građane učili da godine počinju januarom, obećavali zlatna brda i doline i naravno „bolji život“, pa sada žele da kao nekada prosipaju „mudrosti“ „nove razvojne filozofije“? Da li za nauk mogu poslužiti „zablude“ zabluđelih i „svijest“ osviješćenih poslije nekoliko godina ili decenija njihovog komatoznog stanja i da li je riječ o psihički zdravim osobama-intelektualcima - ili je stvar za posmatranje i dugo liječenje? Ko to hoće i za čiji interes da marginalizuje i obesmisli sve ljudske moralne i univerzalne vrijednosti koje su svih ovih godina u trajanju od gotovo dvije decenije dovedene do nivoa nipodaštavanja, a koje su u drugim državama visoko vrednuju i u njih se ne dira, a Crna Gora ih sada odbacuje pred ulazak u Evropu, jer smo bili u „zabludi“ u periodu komuniza i treba da se osvijestimo i to uz pomoć onih koji su nekoliko decenija bili u zabludi i nesvjesti i sada diktiraju uslove osviješćivanja građana nacije - naroda u jednoj državi. Gdje su psiholozi i posebno psihijatri, ljekari od struke i nauke da liječe takve pojave i pojedince na visokim položajima političkim i društvenim koji svakodnevno pritiskaju građane preko medija svojim izjavama i šire „novu svijest“ oslobođenu od zabluda i teške kome u kojoj su dugo bili HOMO DUPLEX intelektualci? Da li nam predstoji faza specijalističkog posmatranja pa liječenja terapijom jednog starnog ambasadora ili grupe ambasadora iz Evropske zajednice ili uz pomoć „osviješćenih“ naši ambasadora i savjetnika ministara, čije mentalno zdravlje je pod velikim znakom pitanja? Ko sve prihvata učešće i učenje zabluđelih i tek osviješćenih i sa punom sviješću se okreće evropskim i evroatlantskim integracijama?! Dr Momčilo D. Pejović * Boldovane riječi date su za objavljivanje kao integralni dio teksta, ali nijesu objavljene. (53) Objavljeno: Revija D, - Podgorica, srijeda, 24. 03. 2004., str. 17, u nešto skraćenoj verziji, a na ovom mjestu onako kako je tekst dostavljen. DIPLOMATSKO LOBIRANJE* Umjesto da čovjek po završetku radnoga vijeka ode u penziju i odmara se od teškoga rada grickajući koru zarađenog hljeba koju mu u „izobilju“ daju „mladi, lijepi i pametni“, on i dalje spremno čeka nove angažmane na brojnim radnim i političkim projektima koje finansira Evropska zajednica za potrebe Crne Gore u cilju njenog ulaska u evropsku porodicu. Tamo gdje su pare i oni su, angažovani u raznim vladinim i nevladinim organizacijama, evropskim i svjetskim, kao „eksperti“ u punoj staračkoj snazi. Ne bi bilo toliko vidljivo da među budućim poslušnim „diplomatama“ nema i onih koji su svakako zalutali i nijesu čak ni „kurs“ crnogorske diplomatske škole završili, a već su raspoređeni ili samo čekaju ukaz od predsjednika njihove državne zajednice za novo radno mjesto, mada su u penziji, pa im to dođe kao dodatni posao, mimo onog na univerzitetu i još ponegdje. Znalci od struke i nauke, svestrani - da ne kažem univerzalci - sa velikim radnim iskustvom u naponu strateškog elana poslije sedamdesete godine života, obećavaju da će ispuniti zadati im cilj i uvesti Crnu Goru u Evropu, naravno, kao „samostalnu, nezavisnu i međunarodno priznatu državu“. Starački optimizam je u punom jeku za razliku od onog iz vremena njihove mladosti kada su bili veliki pesimisti u bolje sjutra - „za bolji život“, koji se sada ostvaruje zahvaljujući raznim agendama i tranzicionim procesima! Dakle, još jedno od nebrojenih čuda u „malenoj, slobodnoj, nezavisnoj, ekološkoj, proevropskoj Crnoj Gori“, gdje „doživotni penzioner(i)“ mirno ali uporno čeka(ju) nova radna mjesta da rade na državnim projekatima, zbog zasluga iz prethodne decenije kada su sa „mladim, lijepim i pametnim“ bili na „političkom“ zadatku „rat(a) za mir“ i posebno kada je „mir pobijedio rat“!!! Opšta jagma oko „raspodjele“ konzularnih i ambasadorskih fotelja, kao i onih manje važnih ali, ipak, poželjnih u misijama raznih trgovačko-informativnih centara državne zajednice SCG ulazi u završnu fazu. Ona posebno dolazi do izražaja u Crnoj Gori kao članici te državne zajednice, koja će od „raspisivanja“ referenduma postati samostalna, nezavisna i međunarodno priznata država, naravno, prema tvrdnjama političkih „stratega“ u suverenističkom bloku, nekada velikih pobornika zajedništva ondašnje SFRJ, pa zatim SRJ, i sada ove SCG, kao „prelaznog“ rješenja do razlaza po „češko-slovačkom“ modelu! Oni su vječiti optimisti „zajedništva“ i „čvrste“ pristalice i zagovornici novoga državnoga modela sve dok im se ne naredi sa višega mjesta da probaju još jednom da (p)ostanu pokusni kunić, koji će poslužiti Evropskoj zajednici kao praktičan primjer (ne)uspješnog postojanja. Zato se u budućoj „nezavisnoj“ Crnoj Gori utrkuju pojedinci, „visoki i veliki intelektualci“ crnogorski, književnici, političari i univerzitetski profesori, da se što prije domognu diplomatske karijere i udome u nekoj od tih fotelja, bez obzira na značaj pojedinih mjesta u metropolama evropskim i svjetskim ili čak na periferiji tih centara. Možda bi mogle doći u obzir ambasade i konzulati u Argentini i dalekoj Australiji ili kojim slučajem misija - kancelarije na Arktiku ili Antarktiku, a koje im ne bih preporučio zbog surovih klimatskih uslova, vječitog leda i niskih temperatura, gdje bi njihovo znanje moglo ostati zamrznuto i okovano ledom. Dakle, njihovo interesovanje iz dana u dan raste i stalno su na vratima kabineta predsjednika vlade ili predsjednika republike članice ili državne zajednice. Pojedini univerzitetski profesori, poslije „uspješne“ političke karijere u jednoj ili više stranaka, koje su promijenili za kratko vrijeme, sada zamjenjuju radno mjesto novim profitabilnijim za njihovu budućnost i ukupnu karijeru. Svoje ogromno iskustvo sada žele da prezentuju na ambasadorskim mjestima u kontaktima sa svijetom u cilju lobiranja „nezavisnosti“ njihove države i ličnoga interesa. To će se ubrzo pokazati, kao i do sada sva uloga brojnih konzula, ambasadora ili šefova misija, koju su dobro unovčili, dok je za uzvrat na političkom planu doživjela debakl u svakom pogledu. Uzimaju sve što se uzeti može, a lobiranje za projekat „nezavisne“ Crne Gore prepuštaju strancima, koji za visoke novčane iznose „polako“ (u)vode Crnu Goru u Evropsku zajednicu. Samo da ne bude lošija pozicija i od ove u kojoj su sada! Sa svojim „znanjem“ i „iskustvom“ iz diplomatije, iako bez „kursa“ petomjesečnoga, oni će doprinijeti „nezavisnosti“ male, ali „najstarije“ države i još „neravnopravne“ u sadašnjoj državnoj zajednici! Ostale manje važne fotelje i foteljice pri nekim kancelarijama na periferiji evropskih i svjetskih metropola diplomatije ostaju onim pionima koji su uvijek bili u rukama moćnika, ali su za „radnu“ poslušnost i odanost, kao zahvalnost, dobili da tamo sjede do dolaska novopečenih crnogorskih diplomata sa sertifikatima od 25 časova teorijske i praktične obuke. Oni su bili na „pravom“ putu svih ovih godina, bez obzira što su mijenjali političke stranke kao čarape poslije dugog hodnja, pa je sada važno da su na glavnom „projektu“ sa kojega nema skretanja niti odustajanja, da se izdrži još jedna, dvije ili tri godine, a može biti i jedna, dvije i tri decenije, dok nastanu novi „mladi, lijepi i pametni“, a oni pođu u penziju ili u diplomatiju da rade na projektu „nezavisnosti“ Crne Gore. Bez posrtanja na takvom putu „nezavisnosti“ ka Evropi samo uz pomoć crnogorskih diplomata, koji će lobirati za „nezavisnu“ Crnu Goru, može se očekivati pun pogodak ili promašaj siguran! Dr Momčilo D. Pejović * Original teksta dat za objavljivanje. U skraćenoj verziji objavljen u „Reviji D“, Podgorica. (54) Objavljeno: „Revija D“- Podgorica, srijeda, 24. mart 2004., str. 17. Pisma čitalaca. DIPLOMATSKI EKSPERTI U PUNOJ STARAČKOJ SNAZI U budućoj „nezavisnoj“ Crnoj Gori utrkuju se pojedinci „visoki i veliki intelektualci“, književnici, političari i univezitetski profesori da se što prije domognu diplomatske karijere i udome u nekoj od tih fotelja. Umjesto da čovjek, po završetku radnoga vijeka, ode u penziju i odmara se od teškoga rada, grickajući koru hljeba koju mu u „izobilju“ daju „mladi, lijepi i pametni“, on i dalje spremno čeka nove angažmane na brojnim radnim i političkim projektima, koje finansira evropska zajednica za potrebe Crne Gore. Tamo gdje su pare i oni su angažovani u raznim vladinim i nevladinim organizacijama, evropskim i svjetskim, kao „eksperti“ u punoj staračkoj snazi. Ne bi to bilo toliko vidljivo da među budućim poslušnim diplomatama nema i onih koji su, svakako, zalutali i nijesu čak ni „kurs“ crnogorske diplomatske škole završili, a već su raspoređeni ili samo čekaju ukaz predsjednika njihove državne zajednice za novo radno mjesto, mada su u penziji, pa im to dođe kao dodatni posao, mimo onog na Univerzitetu, i još ponegdje. Starački optimizam je u punom jeku, za razliku od onog u njihovoj mladosti, kada su bili veliki pesimisti. Dakle, još jedno od nebrojenih čuda u „malenoj, slobodnoj, nezavisnoj, ekološkoj, proevropskoj Crnoj Gori“, gdje „doživotni penzioner(i)“ mirno, ali uporno, čekaju nova radna mjesta da rade na državnim projektima, zbog zasluga iz predhodne decenije kada su sa „mladim, lijepim i pametnim“ bili na političkom zadatku „rata za mir“, a posebno kada je „mir pobijedio rat“!!! Pojedini univerzitetski profesori, poslije „uspješne“ političke karijere u jednoj, ili više stranaka, koje su promijenili za kratko vrijeme, sada zamjenjuju radno mjesto novim, profitabilnijim za njihovu budućnost i ukupnu karijeru. Svoje ogromno iskustvo sada žele da prezentuju na ambasadorskim mjestima, gdje će u kontaktima sa svijetom lobirati za „nezavisnost“ njihove države i lične interese. Uzimaju sve što se uzeti može, a lobiranje za projekat „nezavisne“ Crne Gore prepuštaju strancima koji, za visoke novčane iznose, „polako“ (u)vode našu republiku u Evropsku zajednicu. Samo da ne bude lošija pozicija i od ove, u kojoj su sada! Opšta jagma oko „raspodjele“ konzularnih i ambasadorskih fotelja, kao i onih manje važnih, ali ipak poželjnih, u misijama raznih trgovačko-informativnih centara državne zajednice SCG, ulazi u završnu fazu. Ona posebno dolazi do izražaja u Crnoj Gori, kao članici te državne zajednice, koja će od „raspisivanja referenduma“ postati samostalna, nezavisna i međunarodno priznata država, naravno, prema tvrdnjama raznih „stratega“ u suverenističkom bloku. Zato se, u budućoj „nezavisnoj“ Crnoj Gori, utrkuju pojedinci, „visoki i veliki intelektualci“, književnici, političari i univerzitetski profesori, da se što prije domognu diplomatske karijere i udome u nekoj od tih fotelja, bez obzira na značaj pojedinih mjesta u evropskim metropolama, ili čak na periferiji tih centara. Možda bi mogle doći u obzir ambasade i konzulati u Argentini i dalekoj Australiji, ili kojim slučajem misije-kancelarije na Artiku i Antartiku, a koje im ne bih preporučio zbog surovih klimatskih uslova vječitog leda i niskih temperatura, gdje bi njihovo znanje moglo ostati zamrznuto i okovano ledom. Sa svojim „znanjem“ i „iskustvom“ iz diplomatije, iako bez „kursa“ petomjesečnog, oni će doprinijeti „nezavisnosti“ male, ali „najstarije“ države, i još „neravnopravne“ u sadašnjoj državnoj zajednici! Oni su bili na „pravom“ putu svih ovih godina, bez obzira što su mijenjali političke stranke kao čarape poslije dugog hodanja, pa je sada važno da su na glavnom „projektu“, sa kojeg nema skretanja, niti odustajanja. Bez posrtanja na takvom putu „nezavisnosti“ ka Evropi, samo uz pomoć crnogorskih diplomata, koji će lobirati za „nezavisnu“ Crnu Goru može se očekivati pun pogodak, ili promašaj! Dr Momčilo D. Pejović * Vidi: Original teksta dat za objavljivanje. U skraćenoj verziji objavljen u „Reviji D“, Podgorica. (55) Neobjavljeno: U telefonskom razgovoru sa gospodinom prof. dr Miodragom-Miškom Perovićem požalio sam se na nekorektnost u „saradnji“ sa gospodinom Glavnim i odgovornim urednikom „Monitor“-a, i rekao da sam namjeran da pismo dostavim na njegovu ličnu adresu. Odustao sam od slanja navedenog pisma, rekavši da neću sarađivati sa njima dokle god je Glavni i odgovorni urednik „Monitora“ gospodin Esad Kočan. NEZAVISNI NEDJELJNIK MONITOR Gospodinu predsjedniku odbora direktora i V. D. direktora profesoru Miodragu Peroviću Gospodine Peroviću, Dostavljam Vam pismo-tekst da se predhodno sa njime upoznate i molim da ga po mogućnosti objavite u rubrici „Pisma čitalaca“. Kao razlog ovakvog moga reagovanja jeste neprofesionalan odnos vašeg V. D. Glavnog i odgovornog urednika Esada Kočana prema meni kao čitaocu, građaninu i autoru pisama-tekstova koje sam dostavljao a nijesu objavljena. S poštovanjem, Podgorica, 06. 04. 2004. godine Dr Momčilo D. Pejović Napomena: Obavljen je telefonski razgovor sa Gospodinom Perovićem, dana 05. 04. 2004. godine. Procijenio sam, na osnovu onoga o čemu smo razgovarali, da gospodin Perović nije htio ništa učiniti sem zaštititi svoga i prihvatiti njegovo mišljenje da su moji „tekstovi preopširni i da je potrebno vijeme da se pročitaju“! Rekao bih da su u pitanju njihovi obostrani interesi pa sve ide na štetu čitaoca, u ovom slučaju moje malenkosti. Konstatovao sam da ne treba sarađivati sa datim nedeljnikom dokle god je imenovani gospodin (Esad Kočan) na mjestu Glavnog i odgovornog urednika. (56) Neobjavljeno. Veza sa prethodnim tekstom i napomenom. Predsjedniku odbora direktora i V. D. Izvršnog direktora profesoru dr Miodragu Peroviću Gospodine Peroviću, Prinuđen sam da Vam se obratim sa ovim pismom i požalim na službenu (ne)pristojnost vašeg V. D. Glavnog i odgovornog urednika „Monitor“-a Esada Kočana, makar iz samo jednog razloga, a to je da za ovih pet mjeseci na moje molbe ne nađe vremena da me kao čitaoca ili građanina primi na razgovor ne duži od tri-pet minuta, ili kao autora pisama-tekstova koje šaljem e-mail poštom ili ih lično dostavljam za objavljivanje, na ruke sekretarici. Htio sam da ga upitam šta je sa sudbinom mojih pisama-tekstova i koji su razlozi njihovog neobjavljivanja od kada je on postavljen za V. D. Glavnog i odgovornog urednika. Lično čovjeka ne znam niti poznajem ni njegov izgled tako da sam „uskraćen“ da ga uz građansko izvinjenje i pristojnost u obraćanju prilikom slučajnog susreta upitam da li ima par minuta vremena za prijem na razgovor u prostorijama „Monitora“? Ne gorim od želje da se lično vidimo ili upoznamo, a još manje ću patiti zbog njegovog odbijanja da zakaže razgovor makar na minutu kao danas (05. 04. 2004. godine) „neće da vas primi“- kako saopšti sekretarica, ali sam htio reći da „Monitor“ nije njegova prćija, niti mu je od baba ostala u nasljeđe, da bi se mogao tako ponašati kao malograđanin prema čitaocu, građaninu ili autoru pisama-tekstova koji traži razgovor. Takav njegov odnos prema meni kao čitaocu mogao bi biti samo pod uslovom da je on većinski vlasnik akcija, a tako nešto mi nije poznato! Svako moje pismo-tekst dostavljao sam sa potpisom i potrebnim podacima. Njegov neprofesionalan odnos - ponašanje prema meni kao čitaocu „Monitora“ ili kao građaninu neka mu služi na čast kao službeniku i još Uredniku nezavisnog ( sic!) nedjeljnika. Što se mene tiče neka je on zdravo i veselo i neka uređuje „nezavisni“ „Monitor“ još godina sto, ali smatram da mu takav odnos prema građanima i čitaocima „Monitora“ koji mu se obraćaju ne daje ni najmanju podršku da i dalje zadrži poziciju koja mu je dopala „zaslugama“, gledajući makar njegov odnos prema meni kao pojedincu - čitaocu, ili neka to „objasni“. Takav urednik samo je na štetu ugleda nezavisnog nedjeljnika „Monitor“-a, a Vi ga nagradite i medaljom za takvo ponašanje-saradnju s čitaocima. A, što se tiče pisama-tekstova neka bude siguran da dok je on Urednik, makar i V. D., neću ih više dostavljati. Nije šteta za mene, a bogme ni njihovo neobjavljivanje Vama ne čini posebnu korist, ali govori koliko ste nezavisni u svakom slučaju! Toliko na znanje. S poštovanjem i pozdravom, Podgorica, 06. 04. 2004. godine Dr Momčilo D. Pejović (57) Objavljeno: Publika -Podgorica, ponedjeljak, 19. april 2004. godine, str. 6. Regovanja. OTVORENO PISMO NA MATERNJEM JEZIKU MINISTRU PROSVJETE I NAUKE ČEKAJUĆI EVROPU DA NAM SE PRIBLIŽI Od kada su stupile na snagu brojne reforme, naravno, demokratske-tranzicija, transformacija, evropeizacija, Bolonjska deklaracija - tu smo gdje jesmo, ni naprijed ni nazad. Prekvalifikacija doktora nauka je budući proces u tranziciji istorijske i naučne misli u Crnoj Gori. Obraćam Vam se na meni jedini dostupan način, koristeći se maternjim jezikom, budućem crnogorskom jeziku po političkoj odluci, u cilju da izložim neke od brojnih problema koji me teško pritiskaju više od dvije decenije u Istorijskom institutu Crne Gore. Od kada dođoše na vlast „mladi, lijepi i (još) pametni“, Institut samo što se ne raspadne, bolje reći klinički je mrtav, jer bez arhivskih istraživanja on nije naučna ustanova već resavska škola. Institut ima tijelo-zgradu, ali nema dušu-postoji a ne govori. Brzam da napišem ovo pismo i pokušavam da nađem što izražajnije-slikovitije riječi kako bih bio ne samo jasniji nego i realističniji u opisu tih problema s kojima se dugi niz godina nosim(o). Oprostite što ću koristiti neke riječi iz vokabulara na maternjem jeziku, ali se nadam da Vam neće trebati prevejalac. Valjda me zbog toga nećete vikati na odgovornost. Inaku rabotam kaj što rabotem porano u Istorijskom institutu Crne Gore u Podgorici. Ne sakam da dojdem do Vas, a Vi još manje da me vidite ili me pomognete kao do sada, pa Vam se najubavo zahvaljujem unaprijed ne tražeći nikakvu pomoć za sebe. Htio sam glasno i javno protestirati zbog načina na koji nadležno Ministarstvo financira naučne projekte u Institutu, posebno način „blagovremene“ isplate ugovorenih obaveza i visinu novčanog iznosa za njihovu realizaciju. S tih razloga mi se čineše da je ovo zgodan trenutak pa deneska reših pohiteti sa vo otvorenoto pismo i sa najdobrim željama da najhitnije ubrza rješavanje nagomilanih problema, a finansiranje naučnih projekata mnogostruko poveća. Od kada su stupile na snagu brojne reforme, naravno „demokratske“ - tranzicija, transformacija, evropeizacija, Bolonjska deklaracija - tu smo gdje jesmo ni naprijed ni nazad u „stend by“ aranžmanu, čekajući Evropu da nam se približi! Tukaj se rabotuva mnogo, mada se u javnosti zboruva da ništa ne radimo, a posebno se apostrofira moj (ne)rad, od pojedinih putopisaca, „istoričara“ i publicista, čija je riječ presudna u ocjenjivanju nečijeg rada, u ovom slučaju moga rada. Mene ako me prašaš ke ti rečem da nijesam nikako zadovoljan ni ličnim statusom u Institutu, a daleko od bilo kakvog zadovoljstva načinom finansiranja mojih projekata u posljednjih pet-šest godina. Plaše nas da ćete i to izostaviti! U mojem slučaju to je više nego sigurno, makar po onome što se može pročitati iz dopisa Sektora za nauku i Univerzitet (br. 05-1/3 od 31. 03. 2004., a zaveden u Institutu pod br. 01-103 od 01. 04. 2004.). Način na koji se financiraju arhivska istraživanja kao fundament naučnoga rada ispod je svih kriterija i prosto rečeno, svedena su na najniže i najtanje grane od kada postoji Institut kao najstarija naučna ustanova u Crnoj Gori. Ako se i dalje ovako nastavi s finaciranjem rad će presahnuti ubrzo. Zbog finansiranja u izobilju, od cijelih 210 (dvjestadeset) eura za proteklu godinu, projekat će i ove godine ostati nerealizovan, a ja „neradnik“ za razliku od udarnika koji proizvode knjige kao cipele u fabrici-resavska škola na državnim jaslima. Navedeni dopis mi je sve razjasnio!? Znao sam milion odsto da će tako biti i da će tražiti od mene dopunu izvještaja. Ostali zaposleni završavaju svoje projekte, a ni oni ne dobijaju crkavicu više od mene. Od svih stručnih i naučnih radnika u Institutu nađoste mene, po ko zna koji put, da prilagođavam plan istraživanja shodno sredstvima koja ne uplaćujete! Apsurd, gospodine ministre, da većega apsurda nema! Vaši službenici kao da su slijepci pa ne čitaju šta pišem u izvještaju i planu rada ili birokratija djeluje po političkoj direktivi!? Natjerajte ih da, ako imaju oči, pročitaju još jedanput moj Izvještaj o radu. Onaj ili oni koji su uzimali mjeru arhivskim istraživanjima za pojedine projekte da se završe u ugovorenom roku precijenili su mogućnosti naučnih radnika kao i onih koji tu ne spadaju. Znam da ćete reći i obrazložiti to činjenicom da je sve svezano jedno sa drugim i da imate brojnih i važnijih problema od onih u Institutu! Neću nabrajati goleme probleme jer sam siguran da ste dobro obaviješteni o njima pa me i ne čudi što ih (o)stavljate pod tepih nekom drugom ministru poslije Vas i tako u nedogled. Dosadašnja praksa u Institutu je pokazala da prava i radne obaveze prema važećem zakonu nijesu iste za sve stručne i naučne radnike, barem gledajući na mome primjeru. Neke pojedince niko ne požuruje ili oni nemaju obavezu da doktoriraju! Oni nemaju ni potrebe za dopunu izvještaja o radu niti da prilagođavaju istraživanja shodno fiktivnim sredstvima! Mislio sam da svi zaposleni u Institutu imaju ista prava i obaveze radne prema istom zakonu na papiru i odgovornosti u praksi za rezultate rada. Međutim, odavno su me uvjerili za protekle dvije i po decenije rada u njemu da je to samo na papiru. Sva sreća da doktorirah, a nekim pojedincima nijesu potrebne prijave za doktorsku tezu niti imaju obavezu da doktoriraju. Niko ih ne požuruje da izvrše domaći zadatak. Njima nijesu potrebne dopune izvještajima o radu i planovima rada, jer rade neke druge poslove mnogo važnije za državne projekte, a nijesu ni istoričari neki od njih po vokaciji. Imao bih još mnogo da iznesem, ali da Vas ne zamaram jer se bojim da ni ovo nećete pročitati zbog mnogo drugih i važnijih stvari i obaveza. O uslovima rada u Institutu samo ću u glavnim potezima skicirati ono sa čime raspolažemo i higijenske uslove u kojima radimo. Lično koristim dva ormara za knjige, pisalna miza i imam stol, kucam na poluispravnoj mehaničkoj mašini staroj više od dvije decenije, koristim knjižnicu. Institut odavno nije poplesen pa se ne treba začuditi ako se jednoga dana porazbolijevamo. Itisoni zaudaraju na probleme koji su stavljeni ispod i ko zna od kada nijesu ni čišćeni. Alergija, koju smo dobili gotovo svi, nešto je normalno! Dezinfekcija prostorija ove naučne ustanove nije tako hitna, makar za one koji šetaju četvoronoške. Računari-kompjuteri i ostala tehnika dostupni su daktilografima i privilegovanim doktorima nauka. Od mene se traži odgovornost za neizvršene obaveze iako sam bez uslova za rad i potrebnih finansijskih sredstava za projekat. Neravnopravan sam u odnosu na ostale zaposlene u Institutu. Sa kojim pravom gospodine ministre prosvjete i nauke? Da li i Vi imate u tome udjela? Ako budete imali vprašanje ja ću detaljno odgovoriti i sa zadovoljstvom. S navedenim načinom finansiranja i uslovima u kojima rade, doktore nauka Ministarstvo prosvjete i nauke hoće da svede na kancelarijsko poslovanje ili prekvalifikaciju u stilu devize „posao se ne čeka, posao se traži“! Prekvalifikacija doktora nauka je budući proces u tranziciji istorijske i naučne misli u Crnoj Gori. Stambena politika namijenjena je samo direktorskim kadrovima, koji se mijenjaju od istoričara preko inženjera, profesora ruskoga jezika pa sve do budućih fizičara ili hemičara, koji će jednoga dana rukovoditi i tom naučnom ustanovom. Dakle, odnos države i društva prema Institutu je, prosto rečeno, maćehinski. Ako ne begenišete razgovor sa doktorima nauka u Institutu imamo i administraciju! Prošetajte se do nas na sto koraka smo od Vas! Možete i bez „otomobila“. Dr Momčilo D. Pejović (58) Objavljeno: DAN - Podgorica, četvrtak, 29. april 2004. godine, str. 22, rubrika - Pisma Ljudi i događaji. - Za „dobar“ dvogodišnji rad Borozanu dodijeljen stan - (Dr Momčilo D. Pejović, viši naučni saradnik u Istorijskom institutu, pita direktora „Gdje su pare“) Stisnuli sa svih strana. Ne daju ni da se glasne(m) o Istorijskom institutu, najstarijoj naučnoj ustanovi u Crnoj Gori. Državni, nezavisni, slobodni i demokratski crnogorski mediji štite ovu naučnu ustanovu da joj ko ne naudi, jer za sad u njoj sve cvjeta i napreduje! Posebno je njegovan svih ovih petnaest godina! Zato se i vide sve njegove dobre strane. Dobrih vijesti o njemu ima, a loših ne može biti, jer je sve po pravilima službe (države) i (odgovornog direktora prof. dr Đorđija Borozana, kojeg nam dovedoše čak iz Beograda da zavede red, održi rad, unaprijedi nauku, poboljša uslove rada, sredi (blago)stanje i, naravno, za to dobije stan. Tako se direktori te ustanove namiruju, a ostali zaposleni „nadaju“ da će sa penzijom to pitanje rješavati, kao i sva ostala pitanja do tada! Samo se direktorova riječ čuje u crnogorskim medijima i njegove opservacije i meditacije o istorijskoj nauci, crnogorskoj prošlosti, neistraženim temama, nezavršenim projektima, budućim makro projektima. Zato je tako i sa naukom u Institutu i zato smo svi mrtvi zadovoljni sa finansiranjem naučnih projekata. Prva polovina direktorovog mandata je potrošena i poslovično je (ne)uspješna. Nezvanično se čuje da je Borozan riješio stambeno pitanje, mada nije adekvatno za samca! To je njegova lična stvar!? Ostala pitanja i problemi zaposlenih rješavaće se u drugom dijelu njegovog mandata ili će biti kao za vrijeme njegovih predhodnika. Prvo se direktori namiruju, a ostali će podijeliti što im preostane, kao i dosad - ništa. Prema onome što je za dvije godine učinio Institutu, nauci i njemu lično zaslužio je i više! Rekoh da Institut nije jednogodišnja biljka, on je kaktus za zaposlene, sem direktora i njegove dodvorice. Takva je nauka i naučna ustanova kao i pravna država Crna Gora da prav(n)ije biti ne može. Obećanje ludom radovanje, izreka je koja najbolje priliči sadašnjim uslovima. Direktorske kadrove namještaju da razvodnjavaju nauku i održavaju stanje kako odgovara onima na vlasti. Nauku u Institutu drže na distanci, zato je naučna ustanova na margini državne (ne)brige i ukupnih dešavanja. (Re)forme u privredi, društvu i demokratski procesi odražavaju se (in)direktno na naučne projekte, arhivska istraživanja i izdavačku djelatnost u Institutu. Finansiranje samo što nije prestalo da kaplje. Daju nam ka’ bolesniku, od koga se svaki čas čeka da ispusti duh. Radimo danas malo, a sjutra ni malo! Krilatica koja nam daje snagu da se prekvalifikujemo. U radu Instituta tokom godine se jasno uočavaju dvije faze. Prva faza priprema i papirologije, dopisivanje, otpisivanje i dopunjavanje dopunjenog. U drugoj fazi Ministarstvo prosvjete i nauke - Sektor za nauku i Univerzitet - počinju da udjeljuju po neku crkavicu u kumbulj i to tako ide već deceniju i po. Sredstva koja nam se dodijele mogu poslužiti za turističko - vikend kampovanje ne dalje od pedesetak kilometara. Treba vjerovati ohrabrujućim obećanjima direktora, makar onima u proteklih dvije godine. Ona su kao i onih na vlasti za pokoljenja koja će se tek roditi za tri - četiri decenije, a bojati se i više. Ostaće problemi kao što su i bili, ali samo za naučne, stručne i ostale radnike u Institutu. Direktor se može vratiti u Beograd makar sa stanom, a mi bez stana i bez posla. Nije valjda došao da dokrajči i ono malo što je preostalo! Prisjetih se, a nije ni tako davno bilo, kada se u crnogorskom parlamentu uzvikivalo i dosta bučno čulo „Gospodo moja, vratite pare“, „Gdje su pare!?“. Cijela družina opozicione stranke na čelu sa liderom tražila je pare. Kada uđoše u koaliciju sa vladajućom strankom i počeše da „preturaju“ odgovor je njihov glasio: „ Znam(o) gdje su pare“!? Đe je sad bivši lider sa svojom družinom da uzvikne i podvikne našemu direktoru: „Gdje su pare direktore, one koje su uplaćene za proteklu godinu naučnim radnicima“? A, možda je bivši lider i prilikom ne tako davne „posjete“ Institutu (u pratnji tjelohranitelja), pitao nezvanično direktora kada se u razgovoru sa njim zadržao jednu dobru uru vremena i bio od njega domaćinski ispraćen? Mada sumnjam, jer njihov razgovor je ostao tajna, zbog toga što je „posjeta“ bila privatnog karaktera! A, ne bi me začudilo, znajući političku snagu nekad velikog Srbina, a sada velikog Crnogorca (Novaka Kilibarde, prm. r.), da je tokom razgovora bilo sugestija direktoru Instituta u kojem pravcu treba da se kreće naučnoistraživački rad! Đavo bi ga znao, rekao bi taj bivši lider, o čemu se tu sve raspredalo!? Možda će odgovor direktorov biti u stilu „koalicionom“ „ znam(o) gdje su pare“! Na sigurnom, nego što! Dr Momčilo D. Pejović (59) Neobjavljeno: Nije poslato za objavljivanje, jer su i prethodna pisma imala veoma tešku prohodnost kod pojedinih redakcija u dnevnoj štampi crnogorskoj. Riječ je o ministru prof. dr Slobodanu Backoviću. JOŠ JEDNO OTVORENO PISMO MINISTRU PROSVJETE I NAUKE „Oni me hoće, a mene mrzi da opet budem ministar“ Da li je vaše ćutanje odgovor na moje otvoreno pismo i znak vaše potvrde i odobravanja, ignorisnja ili nepoznavanja bon tona u pismenoj komunikaciji prema meni kao pojedincu koji Vas javno p(r)oziva da se izjasnite na postavljena pitanja ili Vi kao i vaši predhodnici javno pokazujete potpunu nezainteresovanost za naučne institucije, posebno kada je riječ o Istorijskom institutu. Moguće je da smatrate da tu i takve naučne ustanove treba ukinuti, staviti pod nadzor pojedince u njima, proglasiti ih „tehnološkim viškom“ i poslati na Biro rada - Zavod za zapošljavanje u cilju prekvalifikacije ili političke dokvalifikacije!? Takav vaš odnos kao i vaših predhodnika, bio je u tom smjeru svih predhodnih deceniju i po i to smo dobro osjetili na svojoj koži i preko naučnih projekata pa nas ne možete iznenaditi takvim ponašanjem. Bilo bi iznenađenje da ste promijenili način ponašanja i posebno finansiranja prema ustanovama u kojima rade naučni radnici u rangu vašega naučnoga zvanja. Vaši pomoćnici statiraju vršeći puke administrativne poslove pojavljujući se ponekad u medijima sa izjavama okruglo pa na ćoše, nejasnim i kontroverznim nije nego i tome slično, ničim ne doprinoseći poboljšanju uslova rada makar u komunikaciji sa naučnim radnicima već su svoje aktivnosti usmjerili na osnovne i srednje škole, da ne kažem i predškolske ustanove u kojima promovišu projekte demokratizacije, privatizacije, modernizacije i idejnim usmjerenjem i uvođenjem u svijet male privrede i razvijanja preduzetničkoga duha, razvoja biznisa planova i malih i srednjih preduzeća. Na mladalačka leđa hoćete da postavite breme neriješenih vaših problema sa kojima ni mnogo meritorniji, stručniji, naučno potkovaniji ne mogu izvjesno je uhvatiti se u koštac, a kamoli izaći na kraj i ostvariti pozitivan trend - realizovati projekte, čime stalno kupujete vrijeme za još jednu godinu, deceniju ili čak stoljeće. Takvi mega planovi-projekti sa stranim stručnjacima i konsultantima savjetnicima, makar bili u idejnom nacrtu pojmovno su nejasni tom uzrastu posebno onom u predškolskim ustanovama. Ne smeta meni takva vrsta edukovanja, samo se pitam ko je taj da vas prihvata i shvata ozbiljno bez ikakvih preduslova ili rezerve ili mislite da se poklonom od dva - tri ili nešto više računara na stotinu ili hiljadu đaka - učenika može(te) tako nešto zagovarati i reformisati svijest školske omladine ili predškolske. Ostaje mi samo da Vam poželim uspješan rad i da vam se divim naporima koje ulažete u uzaludnju rabotu bez unaprijed osmišljenog plana i posebno znatnih sredstava, a koja nemate za doktore nauka i magistre u cilju njihovog realizovanja ugovorenih projekata, a kamoli za navedeni uzrast. Apsurd je tako nešto raditi gospodine Ministre, a zapostavljati, ipak, one koji su uložili i ulažu decenije naučnoga rada i arhivska istraživanja puštajući ih sada da se sami snalaze za finansiranje projekata ili da rade još uvijek na mehaničkim mašinama, ako i to uopšte imaju. Takve propuste Vi kao da ne vidite ili ih potpuno ignorišete i zagovarate pa ne hajete što vas neko proziva smatrajući da je mudrost ćutati, jer kolegi po tituli nemate hrabrosti priznati činjenicu da je pravo stanje krajnje nezadovoljavajuće. A moguće je da potcjenjujete te ustanove i zaposlene u njima ili samo pojedince pa čak i administraciju koja ima službenu obavezu da sa vama komunicira. Na drugoj strani pokazujete izuzetnu angažovanost i želju da im lično pomognete i da svojim prisustvom uljepšate i uveličate skup, a svojim govorom ohrabrite i moralno pomognete brojne svečanosti na godišnjicama, jubilejima prilikom otvaranja opštinskih ili republičkih takmičenja u osnovnim ili srednjim školama, pa sve to finiširate dodjelom par računara kao nagradom za postignute uspjehe sve u cilju modernizovanja uslova u pojedinim školama koje gotovo da nemaju ni struje, a o ostalom školskom mobilijaru ne treba trošiti riječi. Zaista vam se ne može sporiti vaše prisustvo svuda i na svakom mjestu pa takva pažnja i naklonost izaziva prosto divljenje, radosni ugođaj i treba to posebno pozdrviti, toplo preporučiti nekome da inicira nagradu za takva djela i napore požrtvovanja i ako treba orden na brzinu sklepati ali ne po uzoru na one iz „komunističkog vremena-doba“, vjerujem da ne biste pristali! Tako mnogo činite u dosadašnjem mandatu da se rastrgoste od posla i posjeta školama, ustanovama sem naučnim institucijama, na prvom mjestu imam u vidu Istorijski institut, i to vam je veliki minus kao naučnom radniku univerzitetskom profesoru i naravno ministru. Dakle, to vam je jedan veliki minus ako se uopšte minusi računaju u vaše rezultate. Vjerujem da sada kažete, gle čuda pa i oni postoje kada se tako jadno finansiraju kako su preživjeli do sada, a njihovi projekti zar su još u životu. Kako su opstali i kako su naučni radnici među žive, kako prolaze njihovi projekti od raznih cenzora i subrevizora koji su svake druge struke i nauke samo istoričara za projekte iz problematike istorijske najmanje, ili priučeni istoričari i kvaziistoričari imaju pristup i oni određuju vrednost nečijeg projekta i značaj za crnogorsku kulturu. Vjerovatno neki stoprocentni Crnogorci ili Srbi određuju šta ide a šta ne može proći po nacionalnim ključevima. Plašim se da od umora velikoga, koji je izazvan brojnim prisustvima raznih manifestacija i priredbi lokalnoga ili seoskog karaktera, Vi ne zaspite ili pridrijemate trokom vašeg izlaganja i govora ili zaboravite da dodijelite koju diplomu. Mora se priznati da se tu troše ipak značajna sredstva koja uskraćujete naučnim radnicima neblagovremeno im uplaćujući i ono malo crkavice za naučnoistraživački rad, sa zakašnjenjem od najmanje pola godine do godinu dana, a s druge strane oni trpe posljedice vašeg kašnjenja jer ne mogu ispoštovati ugovorene rokove. Pokazali ste se kao dobar domaćin i uštedjeli velike novce posebno od neisplaćenih toplih obroka i prevoza, jubilarnih nagrada i tako dalje. Sasvim mi je svejedno i mogu vam želju nositi da vas lično vidim ili sretnem se sa vama i da li ćete se odobrovoljiti i doći u Istorijski institut, ali bi makar onda trebalo da razgovarate sa administracijom kad vam nije društvo naučni radnici ili makar sa direktorom kojega ste predložili Vladi da ga imenuje. Matricu vašega ponašanja uzeo je i direktor te ustanove pa se ne čuja i ne haje šta se dešava. A dobro bi bilo makar malo da zajednički protabirimo poslove i radne zadatke i vidimo koji su problemi ako ih već nijeste dobro do sada uočili, posebno oni iz finansijske problematike. Ukoliko nemate sredstava za finansiranje projekata treba se takva nesporna činjenica konstatovati i na taj način ostaviti projekte za neka bolja vremena kada se budu stekle bolje finansijske prilike, samo ne kao one iz predhodne decenije i po. Dakle, mnogo je važno da ugovorene obaveze budu anulirane zbog nečijeg namjernog propusta ili vještog pokušaja da se zagubi trag u cilju uštede sredstava. Mnogo veća ušteda bi bila da zaposlenima smanjite lične dohotke, posebno onima iz naučnog sektora i da o svome trošku vode arhivska istraživanja jer su se „obogatili“ makar arhivskom građom!!! Moram vam priznati da ni tu ne biste dobro prošli niti bi uštedjeli više od par hiljada eura i to svima da oduzmete lične dohotke. Dakle, ne najavljujete niti pokazujete znake interesovanja za Institut da ćete se barem glasnuti ako već nećete nas posjetiti odnosno ako ne možete tih sto koraka prošetati do nas. A možda ćete da nas iznenadite posjetom koja bi neke u Institutu mogla ozariti obasjati kao Sunce na Arktiku ili Antarktiku, pa konačno saznamo šta namjeravate sa naučnim ustanovama i projektima koje ste ugovorili. S obzirom da ste se u ovom dijelu mandata pokazali kao dobar domaćin i ekonomičan ministar i štedljivost pokazujete na svakom koraku kada su naučni radnici u pitanju i naučne ustanove posebno Istorijski institut, smatrao sam da bi vam jedan moj savjet bolje reći sugestija, ali ne da je prihvatite pa opdbacite kao ono sa maternjim jezikom, mogla pomoći da uštedite mnogo više sredstava finansijskih da uskratite makar za polovinu lične dohotke i ostale troškove namijenjene tim naučnim ustanovama. To bi Vas automatski moglo predložiti sigurno za još jedan ministarski mandat koji bi vi (ne)voljno prihvatili u stilu onog „Oni me hoće, a mene mrzi da se opirem“. Bio bi to šok za one koji nikako da vas udalje sa te fotelje iako su je zahtijevali preko javnosti i takav kredit koji uživate vi bi ga opravdali, jer ste ga zaslužili! Ukazano političko povjerenje od strane onih koji su vas podržali i postavili ranije a koji su jedno vrijeme tražili vašu ostavku sada bi bili protivni tome. Eto kakva je vaša politika, makar što se tiče principijelnosti. Mada sam siguran da vas ovo moje pismo otvoreno neće ni najmanje deranžirati niti oslabiti, naprotiv utvrdiće vaše pozicije, što nije moj cilj niti namjera, a neće ni isprovocirati da se makar glasnete povodom ovog p(r)oziva onda mi ostaje da vas pozdravim i poželim vam da radite kao što ste i počeli pa ćete uskoro vidjeti vaše rezultate koje ste posijali, a reforme toga kazaće njihov doprinos. Ja sam morao riskirati čineći ovaj napor da vam se obratim i kažem da sam zabrinut za realizaciju svojih projekata odnosno ugovorenih obaveza, jer ih nadležni u Ministarstvu neblagovremeno i nepotpuno ispunjavaju čime krše zakonsku regulativu. Tako, ako slučajno dođe do kakvoga spora na sudu u cilju zaštite radnih obaveza i prava u vezi nerealizovanih radnih zadataka i ugovornih obaveza ja ću makar imati crno na bijelo da sam vas na vrijeme upozoravao, tražio i ukazivao na kršenje odredaba ugovora. Da ste živi i zdravi i budite ministar i mimo moje volje, kako budu htjeli oni koji su odlučivali bez naučnih radnika pa makar se branili riječima „oni me hoće, a ja ne mogu da odbijem“! „Usamljenom konjaniku teško je“!!! Podgorica, maj 2004. godine Dr Momčilo D. Pejović (60) Objavljeno: u skraćenoj verziji u „SVEDOK“-u, Beograd, 27. jula 2004. godine, broj 418, godina IX, str. 35. Pismo je bilo upućeno za objavljivanje i dnevnom listu „PUBLIKA“ Podgorica, ali nije objavljeno. Na ovom mjestu dajemo integralnu verziju navedenog tekstapisma. DRUGO OTVORENO PISMO MINISTRU PROSVJETE I NAUKE NA (NE)USTAVNOM JEZIKU Gospodine Ministre,* Prije godišnjih odmora-kolektivnih primoran sam da Vam uputim ovo pismo kako bi imali vremena da pripremite odgovor po uputstvima vaših savjetodavaca. Samo da ne bude kao i sa prethodnim „odgovorima“ na sva dosadašnja moja pisma Vama i vašim prethodnicima! Pogrešna je bila moja procjena da će Vas brojni razlozi službeno obavezati da dođete u Istorijski institut, makar na jednu dobru uru razgovora kao onog političara, i steknete neposredan uvid u prostorne, tehničke, materijalne i naučne „potencijale“ najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori. Ne sumnjam u „dobru“ informisanost vašu o stanju u Institutu od strane vaših savjetodavaca! Očekivao sam da udaljenost od sto koraka, pa makar bila i bez „otomobila“ pređena, za Vas neće predstavljati neku veću prepreku, posebno iz razloga što ste po struci i nauci fizičar. Razdaljina o kojoj je riječ je zanemarljiva, mjerena vremenom i prostorom od jedne ustanove do druge u ovom slučaju Ministarstva prosvjete i nauke od Instituta, kako bi Vi rekli od tačke A do tačke B! Međutim, kad malo bolje razmislim nijesam imao „jake argumente“ da tako nešto očekujem od Vas iz prostog razloga što je to bio za Vas, kao i za vaše prethodnike, veliki zalogaj koji zbog naraslih problema nemate vremena, volje, niti smjelosti da se uhvatite u koštac u cilju njihovog rješavanja, pa ste se odlučili (ili je to bila preporuka vaših savjetodavaca) za lakšu varijantu „u ćutanju je zlato“, kao i vaši prethodnici po onoj čuvenoj izreci „poslije mene potop“! Na drugoj strani, Vi aktivno prisustvujete i sudjelujete u brojnim „dječjim igrama“ manifestacijama, jer ste posve sigurni da će vam taj uzrast biti do groba zahvalan za sve što činite za njih poklanjajući im dva-tri računara i dodjeljujući diplome i nagrade najboljim učenicima osnovnih i srednjih škola. Omakne Vam se i dodjeljivanje diploma i nagrada prosvjetnim i naučnim radnicima ili jubilarnih nagrada direktorima škola i prosvjetnim ustanovama. „Briga“ koju iskazujete za osnovne i srednje škole na nešto manjem je nivou od zadovoljavajućeg koje Ministarstvo prosvjete i nauke na čelu sa vama čini da popuni i zakrpi sve praznine i razvaline školstva u Crnoj Gori za ovih posljednjih petnaest godina bilo da je riječ o materijalnom, tehničkom i stručnom dijelu. Vaši savjetnici, najveći dio sa glavama u pijesku za prethodnih deceniju i po, koliko se pojedini na tim mjestima nalaze i sjede da savjetuju, nikako da glavu izvuču iz pijeska i ukažu Vam na naučne ustanove - institute, posebno na Istorijski institut Crne Gore, da su u nezavidnom položaju u svakom pogledu. Ne pokazujete ni malo interesovanja, a kamoli da preduzmete neku aktivnost u cilju da se pomogne toj naučnoj ustanovi, naučnim i stručnim radnicima u njoj. Pokazujete stoprocentnu sličnost u odnosu prema Institutu sa svojim prethodnicima i tu ste slični kao jaje jajetu. Naravno da pokazujete i slektivan pristup onima koji su vaših političkih opcija ili imaju zaleđinu-preporuku onih nakadašnjih ministara i političara. Mogu donekle i to shvatiti, ali da uopšte ne pokazujete interesovanje za Institut u cjelini to Vam ne mogu dozvoliti niti dopustiti a da javno ne reagujem. Malo je reći, mada sam nekoliko puta govorio i pisao, da je Institut u komatoznom stanju zbog pogrešne kadrovske politike prije svega Ministarstva prosvjete i nauke, a zašto ne reći i velikog udjela države koja postavlja - imenuje te kadrove na čelu naučnih ustanova, posebno Istorijskom institutu. Ni najmanje nijesam zabrinut što mi ne odgovarate - odnosno što Vi kao i vaši prethodnici ignorišete moja pisma, koja Vam u krajnjem slučaju nijesu po volji, jer kritički odslikavaju pravo stanje stvari posebno u Institutu i, priznaćete, da ste nemoćni, jer o tome ne govorite ni Vi, ni vaši prethodnici, ni država, a posebno ne oni koji su bili na čelu te ustanove ili koji su sada na njenom čelu-odnosno onaj koji sada obavlja funkciju direktora. Šta reći za ostale zaposlene u Institutu ne treba trošiti riječi, oni su mrtvi-zadovoljni, dobar broj našao je uhlebljenje posebno za ovih deceniju i po. Svi ćute, a nezadovoljstvo naučnih i stručnih radnika raste, barem onih kojima je to jedini izvor pukog preživljavanja-egzistencije. Sve se odvija u brojnim tunelima lavirinta bez izlaza počev od zakonske regulative i prakse, materijalne podloge, egzistencijalnih pitanja, naučnih projekata i arhivskih istraživanja u inostranstvu, stručnog i naučnog kadra, pa sve do političke privrženosti i obojenosti dominantnom trenutku vremena u kojem živimo. Ne pišem ovo pismo radi sebe ili radi Vas već radi javnosti crnogorske, da je dijelom upoznam ili informišem o brojnim problemima u toj naučnoj ustanovi, posebno o teškom materijalnom stanju u vezi naučnih projekata, stambenoj problematici zaposlenih, teškom statusu mladih budućih naučnih kadrova na jednoj strani, dok na dugoj strani pojedincima je dobro došlo uhlebljenje. Nikad nijesu imali „problema“ sa naučnim projektima koje su uvijek izvršavali „uredno i blagovremeno“! Tako nešto nije moglo biti nekim doktorima nauka, posebno ne meni. Evo razloga zbog kojeg se vama kao Ministru obraćam, a ne onome koji je na čelu Instituta. Kratko ću i telegrafski. Nedavno napisah i objavih pisma, ali ni On, kao ni Vi, na njih ne odgovara niti haje, a na drugoj strani ima ozbiljnih prijetnji u smislu ako ne prestanem sa pisanjem i prozivkama pojedinih ministara ili političara, koji ponekad, kada zatreba, svrate „neobavezno“ u Institut čak i sa ličnim obezbjeđenjem. Vi ste „jedino utočište“ i adresa na koju mogu uputiti svoj stav, mišljenje, predlog pa čak i oštru kritiku u nadi da nećete pribjeći prijetnjama ili ućutkavanjima od kolega po tituli ili zvanju, što je ne rijetka pojava u Institutu kao naučnoj ustanovi. Svakako, da u tako nešto sa moje strane ne treba biti (pre)siguran pa imati puno povjerenje da mi se i od Vas to neće desiti, posebno iz razloga što se, kako se čuje mada zvaničnoga saopštenja nema od strane odgovornih u Institutu, po vašem „naređenju“ zapošljavaju i lica koja su uzela 24 lična dohotka iz druge ustanove i opet se vratila u Institut, naravno sa vašim blagoslovom - „naređenjem“. Da li je to tačno Vi najbolje znate, a sigurno je jedno da se ta osoba nalazi na platnom spisku bez nekih obaveza za koje bi Naučno vijeće Instituta moralo imati svoj stav. Na drugoj strani, pojedincima se uskraćuju lični dohoci zbog neizvršavanja radnih zadataka ili im je status neizvjestan! Dakle, nekima može biti da bez ikakvih obaveza prelaze iz jedne u drugu ustanovu, a ostalim stručnim i naučnim radnicima ne može! Zašto? Ako je to po naređenju, pa makar i vašem, zašto postoji zakonska regulativa i konkursi, posebno kada je riječ o naučnim ustanovama, koje nijesu privatne firme ili preduzeća ili možda jesu, barem prema onome što pojedini direktori rade i sprovode „zakonske“ propise! Možda je proces reformi otpočeo sa privatizacijom naučne ustanove Istorijskog instituta što bi moglo biti veoma profitabilno za pojedince, ali za većinu i posebno za narod jedne države bilo bi katastrofalno. Možda je po vašem „naređenju“ riječ o osobi koja je veoma uticajna i posebno „potkovana“ i angažovana u naučnim krugovima sa unaprijed poznatim političkim referencama kao naučnim pa će biti angažovana na projektima budućnosti za Crnu Goru!!! Da li su naši naučni radnici i zakonski propisi za naučne ustanove zaobiđeni kao stvari koje se već dugo tamo nalaze pa Ministar po „naređenju“ postavlja kadrove? Šta je sa konkursima? Nijesam objekat već subjekat koji kao zaposleni u Institutu imam pravo na blagovremeno i zakonsko informisanje u naučnoj ustanovi u kojoj radim više od dvije decenije. Zašto se zaobilazi Naučno vijeće Instituta? Vjerujem da pored vašeg „naređenja“ i direktorovih ućutkivanja i prijetnji u Institutu nije sada teško zaključiti šta poslije svega toga slijedi, posebno poslije ovoga pisma i završetka kolektivnog godišnjeg odmora. (Ne)izvjesno je samo vrijeme kada će se nešto desiti u Institutu, meni naravno! Da budem naredan onome što dolazi poslije godišnjih odmora! Nadati se da će gospodin Rektor i Upravni odbor Univerziteta imati sluha za ovu naučnu ustanovu, jer smo od skora jedinica Univerziteta (valjda ne samo na papiru), pa bi dobro bilo da se razmisli oko (re)izbora direktora Instituta kojemu ističe trogodišnji period mandata u februaru iduće godine, naravno ako se bude poštovala zakonska regulativa Univerziteta, a ne Vlada kao do sada! Zaposlenima u Institutu želim srećan i bezbrižan godišnji odmor u očekivanju ličnog dohotka za prethodni mjesec i isplatu zaostalih toplih obroka ko zna od kada. Valjda su posebno stručni i naučni radnici Instituta nešto para ušparali od „brojnih“ dnevnica do Cetinja i Kotora u ovim vrelim ljetnjim mjesecima!? Da nije žalosno bilo bi mnogo smiješno! Dr Momčilo D. Pejović * Riječ je o prof. dr Slobodanu Backoviću, ministru prosvjete i nauke. (61) Objavljeno: skraćena verzija pisma-teksta u „Svedok“-u, Beograd, 27. jula 2004. godine, broj 418, godina IX, str. 35. Drugo otvoreno pismo Ministru prosvjete i nauke Crne Gore na (ne)ustavnom jeziku Stavili ste tačku na napredak istorijske istine Gospodine Ministre, Pogrešna je bila moja procjena da će Vas brojni razlozi službeno obavezati da dođete u Istorijski institut, makar na jednu dobru uru razgovora, kao onog političara Kilibardu, i steknete neposredan uvid u prostorne, tehničke, materijalne i naučne „potencijale“ najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori. Očekivao sam da udaljenost od sto koraka za Vas neće predstavljati prepreku! Međutim, kada malo bolje razmislim nijesam imao „jake razloge“ da tako nešto očekujem od Vas iz prostog razloga da su narasli problemi u Institutu veliki zalogaj pa nemate vremena, volje, niti smjelosti da se sa njima uhvatite u koštac. Na drugoj strani, Vi aktivno prisustvujete i sudjelujete u bronim „dječjim igrama“ manifestacijama i „radnim“ posjetama. Posve ste sigurni da će Vam taj uzrast biti do groba zahvalan za sve što činite za njih poklanjajući im punu „pažnju“ ličnim posjetama i dodjeljujući im dva-tri računara, sa diplomama i jubilarnim nagradama prosvjetnim i naučnim radnicima ili ustanovama. Prilkom „radnih“ posjeta doživljavate „prijatna“ iznenađenja onim što nude pojedini objekti-majka priroda u kojima se između ostalog izvodi nastava „Ljetnje škole jezika“ - u ovom slučaju francuskog, a bez „srpskog, crnogorskog, bošnjačkog, hrvatskog, albanskog i ko zna još kojih jezika po vašoj političkoj odluci“! Nemate hrabrosti da posjetite „objekat“ Istorijskog instituta kao naučne ustanove, jer bi tek tada mogli doživjeti „prijatna“ iznenađenja. Ne želite rizikovati političku karijeru zbog fotelje koja Vam je sada milija od profesorske, a dobro dođe za „radne“ posjete sa „mališanima“, jer ih od profesorske plate ne bi mogli priuštiti. Briga koju iskazujete za „dječje igre i manifestacije“ je nešto što je na većem nivou od one koju Ministarstvo prosvjete i nauke, na čelu sa Vama, čini da popuni i zakrpi sve praznine i razvaline školstva u Crnoj Gori, za ovih posljednjih petnaest godina na vlasti „mladih, lijepih i (još) pametnih“, bilo da je riječ o materijalnom, tehničkom i stručnom, dijelu. Pažnja i „briga“ koju udjeljujete naučnim ustanovama, a posebno Istorijskom institutu, dosegla je granice minimuma i pukog egzistiranja u svakom pogledu. Ono što su vaši prethodnici razvaljivali Vi ste konačno dokusurili, stavljajući tačku na razvoj naučno-istraživačkog rada i napretka istorijske istine i naučne misli u Crnoj Gori. Vaši savjetnici nikako da izvuču glavu iz pijeska i ukažu Vam na naučne ustanove-institute da su u krajnje nezavidnom položaju u svakom pogledu. Govorio sam i pisao da je Institut u komatoznom stanju zbog pogrešne kadrovske politike prije svega Ministarstva prosvjete i nauke, a zašto ne reći i velikog udijela politike države-Vlade, koja je postavljala-imenovala te kadrove na čelu naučnih ustanova, posebno u Istorijskom institutu. Moja pisma u krajnjem slučaju nijesu Vam po volji, jer kritički odslikavaju pravo stanje stvari i odnosa u Institutu i, priznaćete, da ste nemoćni, jer o tome ne govorite ni Vi, ni Vaši prethodnici, ni država a posebno ne oni koji su bili na čelu te ustanove ili onaj koji je sada na funkciji direktora imenovan voljom Vlade bez konkursa. Evo razloga, makar jednog, zbog kojeg se obraćam Vama kao ministru, a ne onome koji je na čelu Instituta. Kratko ću i telegrafski. Nedavno napisah i objavih pisma, ali on, kao ni Vi, na njih ne odgovora niti haje (vjerovatno zbog konačnog rješenja stambenog prostora), a na drugoj strani ima ozbiljnih prijetnji u smislu da prestanem sa pisanjem i prozivkama pojedinih ministara ili političara, koji ponekad kada zatreba, ipak, svrate „neobavezno“ u Institut i sa ličnim obezbjeđenjem. Vi ste adresa na koju donekle mogu uputiti svoj stav, mišljenje ili predlog, pa čak i oštriju kritiku u nadi da nećete pribjeći prijetnjama ili ućutkavanjima kolega po tituli ili zvanju, što u Institutu nije rijetka pojava u posljednje vrijeme. Svakako da u tako nešto, s moje strane, ne trebam biti (pre)siguran pa imati puno povjerenje da mi se i od Vas to ne bi moglo desiti, posebno što se, kako se čuje, mada zvaničnoga stava-saopštenja nema, po Vašem „naređenju“ zapošljavaju i lica koja su uzela 24 lična dohotka iz druge ustanove i opet se vratila u Institut, oslobođena prethodnih neizvršenih obaveza. Na drugoj strani pojedincima se uskraćuju lični dohoci zbog neizvršavanja radnih i naučnih zadataka ili im je status neizvjestan! Ako je sve to po naređenju, pa makar bilo i Vašem, zašto postoje konkursi koji su obavezni za naučne i stručne saradnike u naučnim ustanovama, koje nijesu privatne firme ili preduzeća, ili možda jesu, barem prema onome što pojedini direktori rade i kako sprovode zakonske propise, kao što je to u Institutu. Možda je sa procesom „reformi“ otpočela privatizacija naučnih ustanova što bi za pojedince u Institutu bilo veoma profitabilno makar kratkoročno gledano, ali za većinu i posebno na narod u Crnoj Gori bilo bi katastrofalno. Zašto se zaobilazi Naučno vijeće Istorijskog instituta koje postoji, valjda ne samo na papiru? Vjerujem da pored Vašeg „naređenja“ i direktorovih ućutkavanja i prijetnji u Institutu nije sada teško zaključiti šta poslije svega slijedi, posebno poslije ovoga pisma i završetka kolektivnog godišnjeg odmora. Da budem naredan svemu onome što dolazi poslije godišnjih odmora! Moguće u najgorem da mi daju 24 lična dohdka, ali samo u iznosu, kao onome koji je došao po naređenju u Institut. Bio bih prezadovoljan i odmah prihvatam. Nadati se da će gospodin Rektor i Upravni odbor Univerziteta imati sluha za ovu naučnu ustanovu, jer smo od skoro jedinica Univerziteta (vljda ne samo na papiru), pa bi bilo dobro da se razmisli oko (re)izbora direktora Instituta kojemu ističe trogodišnji mandat februara iduće godine, naravno ako se bude poštovala zakonska regulativa bez uplitanja Vlade koja ga je imenovala i postavila. Dr Momčilo D. Pejović * Riječ je o prof. dr Slobodanu Backoviću, ministru prosvjete i nauke. (62) NEOBJAVLJENO ili NEPROČITANO Pitanja upućena raznim redakcijama Redakcijama pojedinih televizija dostavljao sam pitanja za gosta, većinom lično ili putem telefona, prilikom njihovog gostovanja ili najave da će gostovati. Ta pitanja većinom nijesu čitana-postavljana od strane novinara - urednika - voditelja tih emisija, jer ih njihov voditelj nije htio postaviti. To su bili „demokratski i nezavisni“ mediji, kao što je Montena, MBC, Elmag i gotovo svi mediji štampani i elektronski u Crnoj Gori. Najveći broj tih pisama nijesam sačuvao, a trebalo je, jer sam gotovo svim gostima, a većinom su bili političari sa crnogorske političke scene, važnijim u političkom smislu postavljao pitanja. Gospodine (Dragan) Đuroviću, da li se sjećate izjave Predsjednika RCG Mila Đukanovića o Refernedumu, prije par mjeseci, kao i izjave povjerenja gospodina Ž. Rakčevića, „ja hoću da vjerujem Predsjedniku“. Da li se radi o kupovini vremena za predsjedničke izbore u idućoj 2002. godini...“? Gospodine (Ferhat) Dinoša,da li možete pojasniti vašu izjavu da se zalažete za građansku Crnu Goru sa traženjem nacionalnog identiteta Albanaca? Znači li to da postoje građani Crne Gore i posebno građani Albanci Crne Gore u Crnoj Gori...(afirmativna akcija= pozitivna diskriminacija)!? Gospodine Dinoša, konačno se izjasnite do kraja šta je i gdje je vaše u Crnoj Gori, kako bismo se znali ponašati, graditi, raditi i tako dalje. Koja je to vaša soba u Crnoj Gori, ako je Crna Gora jedna velika prostrana soba za sve one koji u njoj žive? S obzirom na brojnu ekonomsku emigraciju Albanaca u Americi posebno, da li bi to značilo da i tamo tražite „sobu“ ili specijalni status koji Vam omogućava pozitivna diskriminacija!? Pitam vas sa razloga što gotovo uvjek kada gostujete pričate jednu te istu priču. Gospodine Dinoša, navedite primjer pozitivne diskriminacije u nekoj od američkih država ili u Evropi u kojima Albanci uživaju sva prava koja u Crnoj Gori imaju, a koja vi zahtijevate a nemate ih u Crnoj Gori? Izjava da u Americi ima više Albanaca nego u Malesiji. (Blu MOON od 01. 03. 2001. godine). Gospodine Vujanoviću (Filip), imenovali ste za V. D. direktora Istorijskog instituta profesora ruskog jezika, koji je doktorirao na temi iz istorije. Da li su na svakom mjestu zastupljeni takvi vaši kadrovi „stručni“. (081-224-129, RTV). ATLAS TELEVIZIJA - Gospođi Tanji Knežević-Perišić Pitanje za Mila Đukanovića - Predsjednika Vlade Crne Gore u emisiji Atlas Televizije Gospodine Predsjedniče Vlade, Od 15. februara 2006. godine moj predmet br. 01-1231 nalazi se na vašem radnom stolu. Ima li mjesta mojoj primjedbi: da je nečinjenjem „galantno“ eskiviran traženi odgovor, a odlukom da ne budete mandatar u narednom periodu predmet stavljen „ad acta“! S poštovanjem, Podgorica, 16. oktobar 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović TV MBC - Podgorica - UREDNIKU I VODITELJU EMISIJE „GONG“ Gospodinu Milutinu-Ninu Raduloviću Podsjećanja radi, Gradonačelniku Cetinja gospodinu dr Milovanu Jankoviću treba odati (po)hvalu i (pri)znanje na pruženoj (PO)MOĆI autoru monografije „Cetinjska gimnazija“ 1880-1920“. Vaša je (po)moć mrtvo slovo na papiru ili kao važeća Odluka br. 01-03/06-805/2, i dopis br. 01-031/06-6639 od 13. decembra 2006. godine. Pohvalno, zar ne!!!!!!!! MBC TV - Gospodinu uredniku i voditelju emisije „Gong“ Milutinu-Ninu Raduloviću Pitanje za gosta dr Milovana Jankovića, gradonačelnika Prijestonice Cetinja: „Osnovni je red - bon ton - u građanskom civilizovanom društvu i komunikaciji sa građanima da Vi ili vaša nadležna služba službeno-zvanično odgovorite na jedan od dva dopisa koje sam Vam kao građanin i naučni radnik dostavio u martu i oktobru 2006. godine, a tiče se sponzorstva za projekat monografiju „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“. Koji su razlozi da ste ostali nijemi i nemate sluha prema navedenom rukopisu kao projektu o najstarijoj i najznačajnijoj srednjoškolskoj ustanovi u Crnoj Gori? Podgorica 16. novembar 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović Skice-ideje za pisanje tekstova Na sjednici Skupštine CG dana 26. 09. 2001. godine u odgovoru nekim poslanicima Ministar finansija Miroslav Ivanišević izjavi: „...a ja bih rekao i konačno potvrdio da su u vrijeme sankcija i veoma teškog perioda raspada, rata i tako dalje, morali da rade i te poslove u kojima su preko 230.000.000 dinara finansijskih sredstava dali sakriti za izdržavanje naroda“. Prvo su nas pokrali, pa su rat proizveli da bi sada pravdali sve što su radili, jer nijesu mogli zbog sankcija pa su (ne)zakonito radili to što su radili. (Moja primjedba: Nezakonito rađeno, a sve u ime naroda...više radi nečije lične koristi...! U emisiji, na TVCG u 20,10 časova, prof. dr Novak Kilibarda izjavi: „...u Crnoj Gori žive čisti Srbi-srpski narod“. Intervju 1991. godine. * Na TV oglase u cilju animiranja za pružanje finansijska podrške za objavljivanje rukopisa „Cetinjska gimnazija 1880-1920.“ prikazane u trajanju od po dvadest dana nije bilo zainteresovanih! U tekstu sam namjerno brisao broj žiro-računa i broj telefona, iako je on postojao u cilju reklame i poziva. OGLAS „CETINJSKA GIMNAZIJA 1880-1920.“ (Monografija - na 1000 str. formata A4 sa fotografijama, biografijama i spiskovima direktora, profesora i učenika. Napisao i priredio za štampu dr Momčilo D. Pejović). traži i čeka: ČOVJEKA...SPONZORA...IZDAVAČA! žiro-račun pp: .............................. - CKB A. D. - Podgorica, informacije na telefon: 081-.............. BUDI S P O N Z O R! „CETINJSKA GIMNAZIJA 1880-1920.“ (M o n o g r a f i j a) Autor dr Momčilo D. Pejović. žiro-račun pp: .......................CKB A. D. - Podgorica, telefon: 081-............. (63) Objavljeno: Crnogorski književni list, Podgorica, 1. januar - 15. januar 2005. godine, str. 30. Polemički poligon. Objavljeno u tri nastavka. Drugi nastavak objavljen u CKL-u, Podgorica, 1. februara 2005., str. 30. AKADEMIKOVA KUKUMAVKA ILI „ISHEMIJA“ AUTOBIOGRAFIJE Iz reagovanja objavljenih u dnevnoj i periodičnoj štampi u Crnoj Gori saznao sam za knjigu „AUTOBIOGRAFIJA“ od autora dr Dušana J. Martinovića. Da li se bivši profesor i direktor Cetinjske gimnazije i Centralne narodne biblioteke (CNB) u njoj samo „obračunavao“ sa brojnim Cetinjanima ili je imao još nešto reći, a što je propustio u svojim sabranim djelima!? Dva mjeseca sam bezuspješno tragao za „velikom“ knjigom, koja nikako da se pojavi u bibliotekama kao obavezan primjerak, ni u Narodnoj biblioteci Srbije, a bogme ni tamo gdje je nekada njen autor dugo godina bio direktor. Makar da je knjigu poklonio zaposlenima u CNB-u. Zaslužili su mu da se sa njom upoznaju i uvjere koliko im se njihov nekadašnji direktor „odužio“! Oni kojima sam se obraćao već su knjigu „dali“ na čitanje, ali su mi, ipak, rekli da ima „ponešto“ i o meni u njoj. Ni traga od „AUtoBIOGRAFIJE“, kao da je u zemlju propala. Obratiti se narečenom Martinoviću kao autoru moglo bi biti shvaćeno provokacijom pa sam odustao od toga. Na kraju kontaktirao sam sve privatne i državne štamparije u Užicu. Dobio sam tačnu informaciju gdje je štampana knjiga, koja je pocrnila ionako tamni opus resavske škole njenoga autora kombinovan sa brojnim materijalnim i tehničkim greškama. Ljubaznošću domaćina i ujedno direktora štamparije „Grafičar“ sa knjigom u rukama vratio sam se u Crnu Goru, da vidim, prelistam, pročitam i pronađem imena onih Cetinjana koji su se „zaslugom“ pisca našli u „AUtoBIOGRAFIJI“! Šta ima tamo od onoga naučnog, stručnog i čime se autor može pohvaliti, sa čime će pred publiku na promociju izaći? Pisana sa namjerom da sebe izdigne i uveliča a druge „osjenči“ knjiga „AUtoBIOGRAFIJA“ narečenog autora, štampana u Užicu u tiražu od 500 primjeraka, obima 380 stranica efektno je završila u stilu narodne izreke „Niko te ne može nagrditi tako kao što ti možeš sebe samoga“! Pred nama je, kao rijetkim čitaocima koji su do nje uspjeli doći, „auTObiografiJA“ neumrlog i (ne)umornog resavca, kao posljednje djelo u prvom polugodištu 2004. godine. Vjerovatno je da će u njenoj drugoj polovini izaći, kako reče autor, ponovljeno a može i dopunjeno drugo izdanje, radi onih koji mu „zavide“ na „naučnom“ opusu, posebno na kvantitetu. (str. 154) Da li će biti riječi o „MEMOARIMA“, iako je ovo njihova skraćena verzija? S obzirom da d. j. Martinović ima naviku da jedno te isto prežvakava, dopunjuje i prerađuje u nekoliko verzija, bez ikakvih ispravaka, a sve po njegovoj „naučnoj“ metodologiji, onda će o njoj biti riječi na brojnim promocijama koje se već sada zakazuju diljem Crne Gore i Srbije, a zašto ne i u njegovom rodnom Cetinju u Domu slobode-Kristalnoj sali. Tamo se mogu okupiti svi njegovi plemenici, jer mu se nijesu do sada odužili, a zatim Cetinjani među kojima mogu biti i oni sa kojima ne kontaktira, rođaci, prijatelji, kolege i svi naučnici koje je on naveo u spisku za promocije. Svi će biti pozvani da prisustvuju kako bi se odužili njemu koji je „zadužio“ ne samo Cetinje i Cetinjane nego i Crnu Goru, pa i mnogo dalje jugoslovensku nauku a posebno bibliografiju! Ako bude tu i omladine, pa i pionira sa ili bez crvenih marama i balonima, to će tek biti pravi ugođaj, koji ga može „taknuti“ do suza kao velikog „emotivca“. Biće to samo dio duga, a za onaj drugi dio on će se potruditi da ga „projektuje“ u vidu spomen parka, naravno sa bistom koju već posjeduje. Ako je vjerovati njegovim riječima, a posebno onome što „podrazumijeva“, kao i „argumentima“ kojima obiluje „AUtoBIOGRAFIJA“ akademik će povećati svoj „naučni“ opus za najmanje pet-šest knjiga. Rukopisi su u završnoj fazi i pored toga što autora mnogi „sprečavaju“ cijeloga života, podmećući mu „klipove pod točkove“ da ne napreduje u hijerarhiji (naj)poznatijih i najproduktivnijih pisaca crnogorske (h)istorijsko-geografsko-kulturološko- bibliografsko-bibliotečke naučne discipline! U njegovoj (pre)bogatoj resavskoj školi tokom nekoliko decenija neuspješno se bavio naukom za razilku od onih koji se nađoše u knjizi „AUtoBIOGRAFIJA“, kao i oni koje ne želi da spomene jer ni to ne zaslužuju! Za nekoliko decenija neuspješnog bavljenja naukom došao je do vrhunca kompilatorskog rada i proizvodstva mnogo puta dopunjavanih knjiga-portreta. U njima se može naći svega ali (naj)manje naučnog, preciznog, argumentovanog, kreativnog, sintetičkog i na kraju njegovog, čemu bi trebalo da teži narečeni Martinović. Ovaj najpoznatiji resavac među poznatima, skriboman i nadasve „naučnik“ koga odlikuje visoka „naučna savjesnost, čistota u korišćenju literature i izvora“ preuzima i otuđuje napisano od autora „skromnoga potencijala“ i „anonimusa u nauci“, citirajući ih u mislima, a sve „podrazumijevajući“! Samo njemu zahvaljujući oni koje on citira „zaslužuju“ naziv „naučnika“ do kojega se dolazi „mukotrpnim“ radom prepisivača i otuđivača. On je alfa i omega „naučnoga“ rada, svijesti i „savjesnosti“, akribičnosti, skribomanije, iskompleksiranosti, beskrupuloznosti, klevetnika i ogovarača, malicioznosti, konfuznosti, slabašnog učenika, anonimusa u istorijskoj nauci, plagijatora, resavca, do onoga da se izložio riziku da mu ostane kvalifikativ lažova, a sve zbog korišćenja i oslanjanja na „novinski feljton“. Ovaj jogunasti akademik smatra da je sa njim i njegovim sabranim djelima stavljena tačka na brojne naučne discipline o onome čime se on duži niz decenija bavio veoma (ne)uspješno, (ne)znalački i (ne)naučno, ali kvantitativno uspješno i materijalno korisno prerađujući i umnožavajući već jednom objavljeno u brojnim izdanjima kojih, kako reče, je „bezmalo 50 monografskih publikacija“ i oko 800 rasprava, članaka i priloga...“, a „kojima se bavilo preko 200 naučnika, akademika, profesora, doktora nauka“! Sve u svemu, on je na pijedestalu nauke, a dalje od njega su svi oni koji o njemu drugačije misle, govore, pišu i kritički sagledavaju njegov „naučni“ opus ukazujući mu na brojne propuste, nejasnoće, netačnosti, grube materijalne greške i omaške. Prema njima je on nijem, ignorantan i arogantan, pa se ne osvrće već nezaustavljivo proizvodi, bezgrešno ponavlja dotadašnje nebuloze korisne samo za rubriku „vjerovali ili ne“! Možda bi bolje bilo da se njegovo „pronalazaštvo“ patentira u posebnoj rubrici koja bi nosila naslov „ZANIMLJIVOSTI iz naučnog opusa d. j. Martinovića“! Ovaj akademik, kreatura od „umišljenog Dušana Silnog“, nikako da kaže šta mu je pravo i sa „pravdom“ učinjeno ili začinjeno i koliko je on uspješan „naučnik“ samo zbog toga što su ga oni sa Cetinja ometali, saplitali u njegovom „plodnom“ prepisivanju i štancovanju (bez)vrijednih djela za istoriju. Njegova sabrana djela, kao latice od kupusa poslije jakoga zimskoga mraza imala bi više koristi za reciklažu nego što mogu ponuditi stručnoj i naučnoj javnosti. Gotovo da nema dnevnoga lista u Crnoj Gori, nedjeljnika, naučnog časopisa u kojima nije objavljivao svoja „proizvodstva“ resavska, po nekoliko puta jedno te isto sa drugim naslovima, pa čak i u listovima nekada velikih industrijskih preduzeća, kao na primjer „Košuti“ i „Obodinu“ i time sticao publicitet i naučne reference, čitalačku publiku edukovao, radnike i intelektualce „zasjenjivao“ naučnim opusom. Da li je to neko tada, kao ni do danas, imao hrabrosti primijetiti nebuloze u njegovim sabranim djelima i brojne materijalne i tehničke greške? Meni ne smeta njegovo „naučno“ djelo u ogromnim količinama. Vrijeme će kao majstorsko rešeto poređati po „visini“ i naučnoj težini sve njegove hvalospjeve i njegovih istomišljenika o njegovim sabranim djelima i vidjeće se njihovo „bogatstvo“. Njemu je važno da ubira honorare takvoga proizvodstva brojnih djela. Ako je sve kao dosadašnje u njegovom „naučnom“ opusu onda nema svrhe brinuti za njegovu (ne)slavnu budućnost. Piši, prepisuj, kompiluj i objavljuj narečeni Martinoviću. Svoju akademsku žaoku uperio je, pored ostalih Cetinjana, i na moju malenkost dopunjujući reagovanje iz „Vijesti“ i naglašavajući ga u novoj knjizi zvanoj „auTObiografiJA“, onako kako svoje protivnike „daruje“ i njihovo naučno djelo kvalifikuje „stručno i naučno“ shodno njegovim principima i metodologiji, ujedno ih vrijeđajući kao ličnosti. Ovaj najnoviji proizvod fabričkokućne radinosti ugledao je svjetlost dana zahvaljujući, vjerovatno, sponzorima ili ličnim finansijama. „AUtoBIOGRAFIJA“ je nastala poslije njegove „ishemije“ kao kolaž pljeve od njegovih govora, besjeda, sjećanja, naučnih opservacija, kvalifikativa uz „bistru“ pamet i sa neumornim radom. Treba mu vjerovati da je ostao „jasan u prosuđivanju“ kada je ostavio onoliki broj materijalnih i tehničkih grešaka onima koji su na koricama knjige, a oni ih nijesu smjeli ili htjeli ispraviti dok se „veliko“ djelo ne odštampa. Ona će poslužiti samo kao primjer drugima kako ne treba pisati i objavljivati sve što nekome pane na pamet, pa iako ima svoj novac ili se društvo „potrudilo“ da finansira takav rukopis. Istrajava na greškama i nebulozama držeći se one latinske sentence sa početka knjige „Pretrajava samo napisano“! Za njega je važno što više napisati i kvantitetom ubijediti stručnu i naučnu javnost u „ispravnost“ onoga što saopštava. Od opiljaka ubuđale strugotine i istrulih panjeva nije se moglo ništa bolje napraviti do onoga što se zove „AUtoBIOGRAFIJA“. Prelistavao sam knjigu nekoliko puta. Isčitavao pojedina poglavlja ili odjeljke, razgledao fotografije, a s obzirom da nema registra postupno u njoj tražio svoje ime. Našao sam „moj“ odjeljak u kome me autor naziva svim onim čime me je nekada u „Reagovanju...“ etiketirao, naravno, dodajući još po nešto i naglašavajući sve zajedno kako bi to dobilo na jačini, ubjedljivosti i autoritetu! Pitao sam se koji su razlozi naveli jadnoga akademika da se nađem u njegovoj knjizi? Čime sam sve to zaslužio da me se sjeća u „AUtoBIOGRAFIJI“?! Nije valjda da je to zbog toga što sam ga „zadužio“ reagujući na njegov feljton u „Vijesti“-ma rekavši mu da će teško ići prisvajanje-otuđivanje mojega teksta, pa makar se radilo i o jednom akademiku koji umišlja da je ispred svih naučnika i akademika. Ništa novo ili značajnije nije se imalo saznati iz „velike“ knjige, sem neznanje jadnog akademika, njegovo kukumavčanje i zapomaganje, hvalisanje i samoreklamiranje, kao i ogovaranje posebno onih koji su mu se zamjerili na Cetinju. Bio sam u dilemi da li da čitam ostala poglavlja ili odmah da otpišem „umnome“ skribomanu na njegovu pljevu i ubuđalu strugotinu. Već površnim čitanjem i prelistavanjem moglo se zaključiti o kakvoj je knjizi riječ i da bi bilo najbolje odložiti je ili odbaciti. Dominantnost njegovog ega izbija iz gotovo svake rečenice, a brojne fotografije iz njegovog života samo nadjačavaju hvalisanja. Njegovo „čelično“ zdravlje i „zdrava“ pamet iznjedrili su „AUtoBIOGRAFIJU“ i dali mogućnost čitaocu da se upozna sa autorom kao „naučnikom“! Nedostaju fotografije njegovih dugih šetnji cetinjskim korzom kada su se đaci Cetinjske gimnazije morali sklanjati da ih njihov direktor i profesori ne vide poslije osam sati naveče na korzou ili u bioskopu, a o kafanama da ne govorimo. Tako je to bilo i ostalo upamćeno. Kako naglasi bivši direktor bio je čest gost cetinjskih kafana, pa je kasnije uvidio da „kafanski život ničemu ne vodi“! (str. 54) Očigledno da je autor „AUtoBIOGRAFIJE“ našao razloge za svoje dopunsko reagovanje, pa da mi ne bi ostao dužan nadodao je šta je naumio smatrajući da će time nadjačati ono što sam mu rekao u prvom reagovanju. Za drugo moje reagovanje svi su izgledi da i ne zna ili mu nijesu dali da ga pročita. Naravno, autor je sada svu krivicu svalio na Redakciju „Vijesti“ u urednika feljtona, tražeći tu sklonište od osnovanih napada na njega. Međutim, za čitaoce ima nešto što se ne može tako lako otkriti a stoji u pozadini svega što „pisac“ nastoji u uvijenoj formi da plasira, a to je njegova osvetoljubivost i zlopamćenje još iz vremena mojega gimnazijskog školovanja i njegovog direktorovanja. Da nijesam pročitao „AUtoBIOGRAFIJU“ ni ja ne bih uspio (do)znati, odnosno odgonetnuti šta se krije iza njegovih uvreda. Neće biti teško nekadašnjem profesoru i direktoru Cetinjske gimnazije da se podsjeti vremena njegovog direktorovanja, jer reče da je sačuvao „izvanrednu memoriju“, kada je nerijetko znao posjećivati časove Geografije i Istorije i zamjenjivati odsutnog profesora iz tih predmeta. Da li se sjeća kada je govorio pa i često znao narediti đacima-muškarcima malo starijim, koji su se bili tek „zamomčili“ pa im počeli brčići ili bradica da se naziru ili malo jače naglašavaju, da tako „neobrijani“ ne mogu dolaziti u školu i da zulufe moraju skraćivati kao da su u vojsci! Ili se možda najviše od svega sjeća jednog po njega neugodnog „susreta“ a po mene krajnje nepovoljnog, kada me je u pomoćnim prostorijama kabineta za Geografiju zatekao za klavirom. Na njegovo „provokativno“ pitanje u cilju da me ponizi pred đacima iz odjeljenja upitao je: „Šta to radiš Pejoviću? Znaš li ti koji je to instrument?! Drugo pitanje mi je uveliko dalo šansu da na njegovu „provokaciju“ ne trepnuvši adekvatno odgovorim: „Duduk, direktore Martinoviću“! Smijeh i povici tridesetak đaka u učionici, a on sav u licu crven od bijesa naglo se okrenuo i žustrim korakom napustio prostorije kabineta. Naravno, velika je bila cijena kojom sam platio mladalački prkos. “Desilo“ se da sam ponovio treći razred, jer ispit, popravni, iz matematike nijesam položio, a on je tada bio prisutan dok sam odgovarao...! Dakle, svirka na instrumentu - klaviru - i moj „odgovor“ uzeli su debelu godišnju kamatu! To su nepobitne činjenice. Čitajući „AUtoBIOGRAFIJU“ tek sad mogu razjasniti na šta sam u stvari tada svojim „odgovorom“ asocirao direktora Martinovića, da njegova iskompleksiranost iz djetinjstva dođe do punog izražaja u vidu osvetoljubivosti kojom istrajava sve do današnjih dana. Na jednom mjestu u knjizi sjećajući se djetinjstva autor kaže, pored ostalog, da je volio da igra fudbala, ali da nije imao loptu već „krpenjaču“, da je praćkom „vješto ptice ubijao“, i da je imao „svirale“ na kojima se učio da svira! (str. 28) Tada nijesam mogao ni slutiti da su „svirale“ u stvari bile „duduk“ na kojem se učio da svira! Treba naglasiti da među najneuspješnijim, najneumornijim ali svakako najproduktivnijim prepisivačima i otuđivačima naučnoga djela od drugih naučnih radnika narečenom Martinoviću pripada počasno mjesto. Pokazaćemo kako jedan akademik tipa - formata narečenog Martinovića barata činjenicama, naučnom metodologijom, i šta je sve kod njega (ne)naučno, (bez)vrijedno, (ne)istinito, argumentovano i jednom za svagda dato i ni za jotu nepromijenjeno. Najbolji primjer za to je njegova knjiga „auTObiografiJA“. Iz nje se najbolje možemo uvjeriti o kakvom je naučniku riječ i šta je sve tu što piše i „zdravim“ duhom diše.(str.136) U toj knjizi mogu se naći njegovi hvalospjevi kao i hvalospjevi njegovom naučnom opusu, životu i djelu, ogovaranja, njegova podmetanja, mnoge gadosti i bljuvotine kojima je obasipao sve sa kojima nije u dobrim odnosima, kao i neke rođake i prijatelje. A šta očekivati od autora da kaže o onima sa kojima nikada nije bio u dobrim odnosima ili samo najzvaničnijim?! Knjigu sam pročitao posebno obrativši pažnju na njegove uvrede sa kojima mene i ostale obasipa, kao i kvalifikative moralne i naučne koje nam lijepi ili nas karakterizira pojedinačno, smatrajući da će mu neko povjerovati, odnosno ostaće zapisano! Poput stiha „Gleda majmun sebe u zrcalo“ u „AUtoBIOGRAFIJI“ narcisoidni samoreklamer, stradalnik i zlopaćenik obračunava se sa snoviđenjima, dnevnim priviđenjima, „tajnim“ i nepostojećim „udruženjima“ Cetinjana, koji su se ustremili na njegovo stvaralaštvo da ga u naučnom napredovanju „uspore“ odnosno zaustave, a pored njih nađoh se i ja kao „anonimus“! Gotovo da sam bio sasvim siguran da nije vrijedno truda i da ću žaliti za izgubljenim vremenom u traganju i na čitanju „AUtoBIOGRAFIJE“. Međutim, činjenica da se do knjige veoma teško moglo doći natjerala me je da vidim o čemu se tu radi i zašto se ona kao „veliko“ djelo krije? Namjera autora da primjerak knjige, poklonjene prijatelju, šeta od ruke do ruke, a da je nema u bibliotekama bila je dodatni razlog da se dođe do nje i da se utvrdi šta se sve tamo krije od onoga što je „naučno“ i ogovaračko. Šta je to te se po kuloarima priča o onima koje je autor „kritikovao“. Čovjek bez skromnosti je tanke moralnosti ili gotovo da je i nema. Pokazao je to pisac ovih „memoara“ u kojima je htio da napiše što više, a sve je tanje i najtanje u naučnom smislu. Dokaz njegove skromnosti i znanja, akribičnosti i poštenja, moralnosti i naučnih principa, ogledalo njegovog rada, ozbiljnosti i naučne savjesnosti je upravo „auTObiografiJA“ u slici i riječi. Za autora bi bilo najbolje da je na unutrašnjoj strani knjige stavio stihove „Gleda sebe majmun u zrcalo“ a zadržao fotografije naslovne strane i naslov na kojemu bi boldovao slova „auTObiografiJA“! Bilo bi sve rečeno i likovno veoma uspješno, a marketinški isplativo. Vjerovatno će za drugo izdanje knjige autor prihvatiti moj savjet, koji mu ustupam bez provizije. A, zar to i nije bio cilj pisca „AUtoBIOGRAFIJE“?! Narečenom Martinoviću nema se na čemu zavidjeti. Naučni radovi mu se svode na poštovanje njegovih „naučnih“ principa sa obaveznim „podrazumijevanjem“ i njima postiže rezultate u kvantitativnom smislu. S druge strane, ostaje veoma siromašan u preciziranju činjenica, uzročno-posljedičnom povezivanju, bez kreativnog i sintetičkog. Resavski umnožava jednu knjigu u njih nekoliko i ko će znati na kojem broju će se zaustaviti, ako bude zdravlja. On ne gubi vrijeme na njihovom ispravljanju, jer uviđa da je to uzaludan posao koji bi mu oduzeo ogromno vrijeme. A što reći o njemu kao istoričaru? Gledajući i čitajući ono što je napisao i objavio u onolikom obimu, a posebno u „AUtoBIOGRAFIJI“, onda on tu nema ni „skromnoga“ potencijala koji meni „priznaje“! Priznanjima, pohvalama, plaketama, diplomama želi se poistovjetiti sa doktorima istorijskih nauka i ubijediti stručnu i naučnu javnost da se „ozbiljno“ može baviti „istorijom“, čak i na „Velikoj školi“ ili univerzitetu, kao nekada u gimnaziji! Ne treba sumnjati da bi, samo da je malo mlađi, bio spreman da uzme skalpel i zamijeni hirurga u sali za operacije. Možda bi njegova „uvježbavanja“ sa skalpelom u jednoj ruci bila uspješnija od onih iz trigonometrije na času matematike! Na oronulim kočijama sa zapregom od 50 „kljusadi“ sjedi akademik Martinović sa uzdama u ruci i kamdžijom u ustima, pokušava da „projuri“ kočijom u kojoj je sanduk sa sabranim djelima na kojemu stoji naslov „auTObiografiJA“. Njome autor želi da još jedanput, pred Cetinjanima i crnogorskom naukom, kaže i dokaže da je jedini i „pravi“,veliki i najveći „naučnik“ kojega je cetinjsko podneblje iznjedrilo, a da mu se oni nijesu odužili na dostojan način, makar sa jednim spomen parkom! Pokušava autor izaći i u okruženju potražiti mjesto upoređujući se sa onim naučnicima kojima je samo ispod peta, kada je u pitanju istorijska nauka. Usnio je divan san i misli da je java, pa se probudio na trenutak i razočarao što mu za života ne podigoše spomenikobelisk na nekom od uzvišenja u Cetinjskome polju i taj spomen park nazovu „HAJ-DUDUK PARK“-om. Možda će se i to desiti! Treba biti strpljiv kada je već uspio prebroditi mnoge „Scile i Haribde“ na Cetinju gradu pod Lovćenom. (str. 83-84) „Skapulao“ je zahvaljujući „intelektualnoj i moralnoj snazi“ koju je posjedovao! (str. 85) Ako se politički i opštinski oci dogovore o (re)valorizaciji njegovih političkih i posmrtnih govora, besjeda i rasprava na brojnim naučnim i partijskim skupovima i sastancima, počev od mjesne zajednice pa sve do nivoa kongresa, tada će porasti šanse za prikupljanje donacija od Evrope za realizaciju njegovih „zanimljivosti i ideja“. Ima mnogo razloga da se autoru „AUtoBIOGRAFIJE“ postavi pitanje da li je ona pisana pri „zdravoj“ pameti ili u (ne)vrijeme „ishemije“, mada nas on na jednom mjestu čvrsto uvjerava ne dovodeći nas da posumnjamo kad kaže: „...boljka je poštedjela moje duhovno biće; ostao sam sa izvanrednom memorijom, jasan u prosuđivanju, preduzetan i neumoran u radu...! (str. l36) Dakle, takav „zdrav“ duh održavao ga je sve do odlaska u penziju sa napunjenih 69 godina starosti! Takođe, i pitanje sa kojim pravom su ga do tada držali ili zašto su ga penzionisali, ako je sačuvao „zdrav“ razum!? Nije valjda da su uskraćene donacije bile kap koja je prelila čašu i natjerala narečenog Martinovića da „prekrši“ zakonske propise i svojom voljom „ignoriše“ ZAKON „požurivši“ sa penzijom! Knjigu ćemo prikazati onako kako je ona po poglavljima „komponovana“. Osvrnućemo se i na „moj“ odjeljak u njoj, dajući svoj komentar i reagovanje posebno i u cjelini. U ovom prikazu neću navoditi sve detalje, već mjesta koja su primjer „pravog naučnika“ i resavca Martinovića, koji ne čita šta piše a kada pročita ne ispravlja svoje greške, kojih je tušta i tma u „golemom naučnom opusu“, posebno u „AUtoBIOGRAFIJI“. Ići ćemo redom bez navođenja imena pojedinih ličnosti za koje autor ima svoj komentar, naučno i stručno mišljenje, kritiku, opasku, opravdanje, ogovaranje i podmetanje, sugestiju i tome slično. U zagradama smo označili stranice na koje se odnose citati, tako da se čitalac može uvjeriti ili detaljnije upoznati sa onim što je u knjizi. Naslovna strana knjige sa fotografijom autora odmah skreće pažnju čitaocu i naglašava da će u njoj biti riječi u stilu „auTObiografiJA“, najakademika odnosno „MAIORAKADEMIKA“ i niko mu nije ravan. Ostali su niže nekoliko naučnih stepenika i treba mu sagraditi za života spomenik-obelisk veći od najvećeg na svijetu! Mogao je postići više da mu Cetinjani nijesu saplitali noge i vezivali ruke, ali je uspio da ih sve „nadvisi i nadmaši“ svojim sabranim djelima. Nalazi se među 5000 najpoznatijih ličnosti u svijetu, a ušao je u izbor među 2000 ličnosti koje su obilježile XX vijek. I šta još hoćete? Zadužio je Cetinje i Crnu Goru, bivše SFRJ i SRJ, a bogme i SCG, kao i generacije koje će doći i stavljati mu cvijeće na humku iz koje će iznići „knjiga“ isklesana u kamenu! Tako bi se moglo nastaviti i nabrajati sve dok on ne kaže da je dosta, a on je nezasit kao ala. Na prvih desetak stranica njegove knjige „AUtoBIOGRAFIJA“ su pored izdavača, urednika, lektora, štampe, tiraža i posvete najdražim, naslovne strane bez fotografije(!) i kao moto svega onoga što u njoj dalje slijedi latinska sentenca „Pretrajava samo napisano“! Knjiga je podijeljena na šest poglavlja. Prvo poglavlje počinje od strane 10 pa sve do 156, koje se završava sa fotografijom njegove biste. U tom poglavlju autor počinje od porijekla njegovih poredaka, roditelja, djetinjstva, Bajičke rezolucije(!), školovanja i studiranja, pa sve do prvog zaposlenja, profesorovanja i direktorovanja. Na ukupno 147 stranica sa crnobijelim fotografijama, kojih je u tom poglavlju blizu 60, uglavnom daje što je i zamislio sve strpavši u jedan koš. Ovo poglavlje ne bi moglo biti tako „zanimljivo“ da nije nekih fotografija, kao što su posmrtni plakati, njegova rodna kuća, „vikendica“, spomen dom, pa sve do njegove biste sa kojom kao da želi skrenuti pažnju „dužnicima“ da se nađe jedno pogodno mjesto u nekom od spomen parkova. Naravno, ima fotografija i sa „bogatijom sadržinom“ u drugačijem ambijentu! Što se tiče tekstualnog dijela u ovom poglavlju on je po sadržini i argumentaciji najslabiji i najhvalisaviji, samoreklamerski i ogovarački, bez naučnog i metodološkog pristupa i bez ikakvog reda. Haos u glavi, haos u radu i prikazivanju svih ličnosti sa kojima je imao loših kontakata. U tom dijelu preovladava, bolje reći dominira, njegovo JA i naravno njegov „naučni“ opus sa kojim se hvališe na sve strane. Tu su i nekolike pjesme izdvojene iz „zbirke“ koju i dan danas „zna napamet“! (str. 19) Ovo poglavlje najbolje bi bilo da se preradi u potpunosti ili najveći dio da se odbaci, jer je bezvrijedno i najvećim dijelom pogađa samog autora, koji je na „najbolji“ način sebe okarakterisao, iako mu je bila namjera da ocrni sve ličnosti koje su mu „stajale“ na putu naučnog napredovanja. Moglo se bez prvog poglavlja koje nosi naslov: „Slušao sam, gledao, učio i govorio“. O brojnim greškama suvišno je govoriti, kao uopšte o greškama u cijeloj knjizi. O njima ću, ipak, nešto reći ukratko na drugom mjestu. Drugo i treće poglavlje je gotovo moglo biti jedno, a autor ih je podijelio na dva dijela i ona nose naslove: „Bibliografija radova dr Dušana Martinovića i bibliografija radova o dr Dušanu Martinoviću“. Sve je na jednom mjestu što je do sada pisao ili drugi o njemu napisali, izuzev nekih „Reagovanja...“ i mojeg drugog reagovanja koje nije uvrstio, a vjerovati je da ih autor „ignoriše“, iako pripadaju bibliografskom opusu o njemu! Četvrto poglavlje nosi naslov „Govori i besjede“! Šta je u tim govorima vidio autor nije sasvim jasno, sem što se hvalisao držanjem posmrtnih govora njegovim drugovima ili prijateljima i na taj način im se „odužio“! Partijski govori i besjede, diskusije, takođe mu ne daju za pravo da može ubjeđivati čitaoce da je nešto novo rekao, pametno predložio ili neke ideje o reformi crnogorskog društva dao u tim referatima. Svi ti govori i ideje usahli su istoga trenutka pošto su izgovoreni. Peto poglavlje sačinjava njegova dokumentacija i ne bi joj se moglo prigovoriti na autentičnosti! Nedostaju svjedočanstva iz osnovne škole i gimnazije, pa i ocjene sa studija, kako bi se mogli uporediti tekstovi u kojima govori o odličnom đaku, briljantnom studentu i vanserijskom postdiplomcu! Ovako nam ostaje da mu vjerujemo na riječ, a znamo kako je osloniti se na njegovu riječ i argumentaciju. Šesto poglavlje knjige sačinjavaju fotografije iz porodičnog albuma njih ukupno trideset, od kojih je samo jedna u crnobijeloj tehnici, ostale su u „coloru“. To je poglavlje bez slovnih grešaka u tekstu ispod fotografija. E, tu je autor „AUtoBIOGRAFIJE“ visoko i krajnje „korektno“ odradio tekstualni posao, za razliku od predhodnih poglavlja - prvog i četvrtog - koji vrve od grešaka. Naravno da je poglavlje sa dokumentacijom, bez tehničkih grešaka, što i ne bi smjelo da se desi kada su u pitanju diplome, priznanja, pohvale, nagrade, plakete i tako dalje. Kada se sve sabere i oduzme, što je riječju i slikom dao u knjizi, može se reći da samo prvo i četvrto poglavlje mogu „zainteresovati“ čitaoca, ali su ona i glavna smetnja samome autoru. Napomenuo sam da je prvi dio najlošiji tekst narečenog Martinovića koji sam iz njegovog brojnog „naučnog“ opusa čitao. To je i najbolnija tačka „AUtoBIOGRAFIJE“ u kojoj se autor pokazao kao amater pisac i naučnik, čak i ispod toga. Njegovi govori i besjede nam samo potvrđuju da je riječ o čovjeku partijske discipline koji je bio i ostao takav, a koja ga je držala na brojnim dužnostima i funkcijama. Vješto je to znao iskoristiti i materijalnu potporu usmjeriti na izdavaštvo brojnih publikacija. Dakle, tekstualni dio knjige „AUtoBIOGRAFIJE“ je maligno tkvio u završnoj fazi, i bolje je bilo da se taj dio zamijenio sa fotografijama koje je autor izostavio, kako bi se dokazao kao prozni pisac! Jedna ovako priređena knjiga sa „ozbiljnim“ pristupom, koja preferira naučnu referencu, ne bi mogla imati posmrtne plakate, jer odudaraju od „duha“ teksta i „koncepcije“ knjige! Ukupno gledano, činjenica je da u knjizi preovladavaju fotografije kojih je nešto više od stotinu, što sa poglavljem o dokumentaciji i bibliografiji zauzima obim od oko 240 stranica. Dakle, od ukupno 380 stranica u navedenoj knjizi jedva da je autor uspio nabacati nešto teksta nevješto ispričanog, ispripovijedanog s brda s dola, ogovaračkog, ispod svakog nivoa napisanog. Najpoznatiji, najneumorniji, najneuspješniji i najproduktivniji resavac i skriboman sada je na jedvite jade napiskarao „novu“ knjigu sa svega stotinak stranica jadnoga teksta. Bolje da ga nije pisao, a posebno ne i objavljivao kao „AUtoBIOGRAFIJU“, u kojoj je sebe otkrio, mada je to jedina dobra stvar u cijeloj toj knjizi. Tu se nema više šta reći niti dodati, već samo treba što prije knjigu odložiti. Dovoljno je bilo vidjeti naslovnu stranu i sadržaj na kraju knjige i sve bi bilo jasno. Potraga za knjigom i ispisi iz nje o akademiku svjetskoga glasa, stasa i spasa, hvalisavca i bibliografa sa brojnim greškama koje pretrajavaju zahvaljujući njegovoj „savjesnosti“, ipak, omogućuju čitaocima da se uvjere o kakvom je autoru riječ i vrijednosti njegovog naučnog djela i ukupnog rada, koje je ovaj „naučnik“ sa narušenim zdravljem ostavio generacijama za primjer i nauk! „AUtoBIOGRAFIJA“ će kao „nauk“ biti onima koji tako neće pisati niti se ugledati na njenog autora, ako se misle ozbiljno baviti naukom. Autor je slika i prilika svega što je rekao o drugima „kritički“, naravno da bi sebe prikrio. Stil i jezik kojim se služio pisac je njegov opštepoznat kao resavsko-ogovarački natopljen pljevom i trunjem začinjen. U knjizi je naročito došla do izražaja njegova dosljednost u ponavljanju materijalnih i tehničkih grešaka i naravno dopunjavanju i povećanju njihovog obima. U tom „bosanskom loncu“ strpao je svega i svačega i kuvao dugo pa na kraju ga dao kao neskuvani dio pod nazivom „AUtoBIOGRAFIJA“. Ova knjiga je upravo akademikova tragedija „zdrave“ pameti ili „ishemije“! Autor knjige preporučuje sebe za lik na budućoj novčanici gdje će na aversu biti njegov profil a na reversu spisak njegovih sabranih djela, a po mogućnosti da to bude kovani novac kako ga oni koji mu zavide ne bi (zlo)upotrijebili. Po obimu dosta „skromno“ autor je sa hvalospjevom pisao o sebi na stotinak stranica, bez fotografija i ostale dokumentacije. Sve je tamo rečeno onako kako je meni zamjerio i preporučio da treba pisati „da je riječima usko a mislima široko“! Nerijetko me zasmijavao njegovim dosjetkama iz djetinjstva, izrekama, govorima i besjedama, „britkom“ kritikom, elokvencijom imajući na umu posebno princip „podrazumijevanja“ i pouku kako pisati! Pisac „AUtoBIOGRAFIJE“ je utvrdio da se njegove riječi, projekti, planovi, predlozi i ideje nijesu „striktno“ poštovale već su sklanjane po fiokama partijskih i političkih organa! Da je bio ubjedljiviji i istrajniji u borbi za pravu stvar sve bi bilo znatno drugačije. Zato nije politički napredovao koliko je trebalo kao „naučnik“ i odani partijski kadar, kojega su ignorisali i pored tolikih zasluga i brojnih priznanja, diploma i čak „Ordena rada sa zlatnim vijencem“. To je bila „tragedija“ opštinskih otaca jednoga grada koji je samo njemu zahvaljujući postao „najproučavaniji“ grad, jer je napisao „sedam-osam knjiga o Cetinju“. Njegove ideje nijesu uspijevale zbog cetinjske malograđanštine, sukobljavanja i ogovaranja unutar njih, a na štetu autora „AUtoBIOGRAFIJE“! (str. 72-73; 82-85) Njegovim predlozima mogla se budućnost Cetinja poboljšati! Zašto su se ogriješili o takvu čovjeku i nadasve resavcu i skribomanu? Posebno Cetinjani treba da uvide svoju „grešku“ koju su počinili i ima vremena da se isprave dok je pisac još u kondiciji i „jasnog prosuđivanja“. Kukumavčanje i zapomaganje jadnoga akademika Martinovića tako je žalosno i bijedno, ispod svakog nivoa, da ne može izazvati kod objektivnog čitaoca ništa drugo do sažaljenje zbog bolesti koja ga je zadesila. A zbog iskompleksiranosti koju nosi sa sobom još od djetinjstva izaziva i krajnje prezrenje koje opravdano zaslužuje najviše od svega. Njegovo ignorisanje samo je neuspio pokušaj odbrane od opravdanih kritika i reagovanja, koje on ne čita, a bilo bi bolje i poželjno dok je još pri „zdravoj“ pameti. Ni izreka kojom se pokušao pokriti i pohvaliti: „Dabogda vazda krali i imali što ukrasti od mene“, ne može ga spasiti kao resavca koji otuđuje napisano ne citirajući autore, jer su „skromnoga naučnog potencijala“ i nijesu „naučnici“ po njegovim kriterijima. (str. 141) A šta se to ima „ukrasti“ od onakvog pisca „AUtoBIOGRAFIJE“? Redom slijedimo njegove opaske, sugestije, kritike, predloge, razmišljanja, ogovaranja, podmetanja, zavist, nebuloze, komplekse i tako dalje. Ukratko navodimo karakteristične primjere: „U periodu između dva svjetska rata... je bio lugar...Imao je mnogo muke zbog nedozvoljene sječe bukovog drveta od strane Bajica a naročito Bjeloša...“ (str. 31); „... i ...udata bila je lijepe naravi...Izrodila tri sina i tri kćerke. Najstarija se školovala kod nas... Moj ... je na njega nosio tešku žalost, zbog mojeg ranjavanja. Bio je stariji nekoliko godina i mogao je da spriječi udes...“. (str. 32); „Divno sam znao matematiku...“. (str. 47); „... skinula nas je milicija na graničnom prelazu...“. (str. 68); „... iz struke koju je sa uspjehom studirao kao vanserijski student i poslediplomac“. (str. 133); „ Sa mojim prvim komšijama, rođacima... najviše sam u mladosti drugovao. Njihova majka, međutim, zla žena -bila je od onih koje su sposobne da zavade i dva oka u glavi. Tako je zavadila sinove sa stricem i čitavom našom užom porodicom“. (str. 141); „... i porodica bliskog našeg komšije i rođaka... prestala je bezrazložno sa nama da govori...“. (str. 142); „Čudna je psihologija bolesnog čovjeka... zašto ga nijesu posjetili u vrijeme bolesti ... Kad su ih zvali na moju svadbu... odbili su da dođu... govoreći da sam htio da ostavim... djecu bez hljeba...“. (str. 147); „ ... bila je slabašan đak... Iako sam nerado intervenisao kod koleginice... Nijedno pitanje nije znala. Šta da radi komisija... Otada porodica... prekina(sic!) svaku komunikaciju sa nama...“. (str. 142); i tako dalje. Svakako da navedeno nije moglo biti stavljeno u „AUtoBIOGRAFIJI“ ili ne na onakav način kako ga je autor komponovao i rogobatnim rečenicama istakao. O greškama suvšno je govoriti, a njegov način rada i dosljednost u njihovoj primjeni je opštepoznat. Smatram da je priređivač navedenog rukopisa za štampu morao intervenisati, makar da se na indirektan način saopšti, ako je moralo! U pitanju su veoma osjetljive teme među rođacima, prijateljima, komšijama, bratstvenicima i tako dalje. U krajnjem slučaju odgovornost snosi autor knjige „AUtoBIOGRAFIJA“. Samo ću dodati još jednu „zanimljivost“ iz bogatog i „golemog“ opusa, u Portretima VII na strani 238 piše: „Prof. dr ... pripada grupaciji crnogorskih intelektualaca... Rođena ... 1945., ... Školske l945/46. godine upisala se na odsijek ...sveučilišta i na njemu diplomirala 1951. godine“! Takvih i još mnogo sličnih „zanimljivosti“ ima sijaset. To je neoprostivo radi onih koji čitaju, i radi onih o kojima piše nanoseći im uvrede. Sve navedeno govori sa koliko ozbiljnosti, savjesnosti i moralnosti prilazi naučnom djelu pisac „AUtoBIOGRAFIJE“. O hvalisanju, znanju i stručnosti bilo bi mnogo primjera, ali ćemo navesti samo nekoliko. Kao profesoru i direktoru ugledne Cetinjske gimnazije morali su vam biti poznati podaci o njenom osnivanju i radu. Na strani 46 vaše „AUtoBIOGRAFIJE“ navodite godinu njenoga osnivanja i početak rada 1879/80. Takva greška za vas je normalna ili vi posjedujete dokumenat za takvu „tvrdnju“! A prilikom proslave 100. godišnjice Cetinjske gimnazije 1980. godine držali ste i govor u kojem ste, takođe, naveli 1879/80. godinu kao otvaranje polugimnazije! (str. 256257) To nije samo greška koju vi uporno ponavljate već je to vaše neznanje, bez obzira što ste bili profesor i direktor Cetinjske gimnazije. Vaše tvrdnje i argumentacija u cjelokupnom „naučnom“ opusu vrvi od takvog šarlatanstva. Pretjerujete i u vašem hvalisanju i prećerujete posebno kada kažete da ste „briljantno“ polagali predmete na studijama. Mogli ste nam malo dopuniti tu vašu „briljantnost“! (str. 48) Za vama se poveo i jedan, takođe, akademik pa vas je u jednom referatu čak i nadmašio, rekavši: „... iz struke koju je sa uspjehom studirao kao vanserijski student i postdiplomac ...“.(str. 125-133) Pravo iznenađenje u vašoj „AUtoBIOGRAFIJI“ i u cijelom „naučnom“ opusu je da ste prvi i jedini put i sebe iznenadili kada ste „demantovali“ vašega kolegu rekavši da ste bili „solidan student“. (str. 49) Šteta je ako vam se omakla i takva „greška“! Matematiku ste „divno znali“ priznajete poslije privatnog spremanja kod drugara, koji vas je podučavao i vi poslije toga bili među „najboljima“ u razredu! (str. 47) Ipak, ispravili ste se i naveli imena onih koji su bili bolji od vas! (str. 479) Da li je bilo „boljih“ od vas narečeni Martinoviću gledajući po onome što ste sve napisali u „AUtoBIOGRAFIJI“! Kakve sve razloge nalazi autor da bi napisao nekome nekrolog ili bio-bibliografiju, pa to je prosto nevjerovatno i za podsmijeh. Na primjer, navodi da je odlučujući razlog bio, da o direktoru Cetinjske gimnazije još za života napiše bio-bibliografiju, taj što ga nije tjerao da se ošiša do kože, jer je „imao razumijevanja“ za njega! (str. 46) Jednostavno rečeno „AUtoBIOGRAFIJA“ je puna takvih „zanimljivosti“. Akademik je zaista bio „štedljiv“ na riječima u ovoj knjizi, a s druge strane veoma izdašan i darežljiv sa fotografijama, dokumentacijom i bibliografijom, pa nam je „uskratio“ to zadovoljstvo da vidimo svu njegovu akribiju, stil i elokvenciju, kompoziciju rečenice, lepršavost proznog iskazivanja i tako dalje. Naravno, da ne mogu kao „slabašan učenik, skromnoga naučnog potencijala“ tako biti „pismen“ da „mislima bude široko“, kao što je to pisac knjige učinio, pa na jednom mjestu daje pravi primjer: „... putujući autobusom za Budimpeštu, skinula nas je policija ...“, da bi tek kada je stigao u stanicu milicije reagovao! (str. 68) Moguće da je pisac kao odličan đak, briljantan student i vanserijski postdiplomac imao na umu princip „podrazumijevanja“ pa ono što nije mogao navesti mislio je da će ga čitaoci razumjeti, podrazumijevajući šta je htio reći! Daleko bi nas odveli primjeri koje bi imali citirati, bilo da se radi o greškama bilo o „zanimljivostima“ ili onim što je autor „podrazumijevao“! Ovo su samo primjeri sa kojima pokušavam da olakšam posao njegovim promoterima, jer oni neće knjigu čitati, već će pred publiku izaći sa „naučnim“ stavom i „stručnom“ kritikom u vidu hvalospjeva. Da kažemo nešto o „tehničkim“ greškama, nerazumljivostima u rečenicama i o nečemu što se ne može objasniti, a autor o tome ima objašnjenje! Na strani 187 piše: „...Sofija ...(81851-1921)...“! Jedan njegov rođak je „poodavno“ rođen u vrijeme kada Cetinje nije bilo naseljeno ili sigurno da nije imalo pismenih ljudi, pa na strani 193 navodi godinu rođenja „...M. Martinović (18812-1940)...“!? Zašto oni koji su rukopis pripremali za štampu nijesu provjerili još jedanput tekst prije nego se desilo to što se desilo, kako se ne bi podsmijavali „ozbiljnosti i savjesnosti“ jadnoga AKADEMIKA?! Nešto ukratko da kažemo i o njegovim besjedama, govorima i diskusijama u poglavlju koje i nema mnogo tehničkih grešaka, ali je takođe „zanimljivo“ zbog njegovih „britkih“ i „umnih“ predloga, ideja, razmišljanja, odbrane i kritike. Evo šta kaže u jednom govoru-diskusiji na VII kongresu SK Crne Gore 1978. godine: „...U poratnom, socijalističkom periodu, crnogorska kultura doživljava svoj puni prosperitet, afirmišući se u jugoslovenskoj socijalističkoj zajednici i u svjetskim razmjerama“. (str. 252) Da li i danas tako misli i zaključuje autor kao partijski „lider“!? On bira govore koji su izdašniji pa navodi one koji su pripremljeni na ruskom i srpskom jeziku. (str. 296-310) U diskusiji na 3. kongresu Demokratske partije socijalista akademik je ukazao na neke kulturne (ne)prilike u Crnoj Gori na Cetinju! (str. 316-321) Nećemo komentarisati njegove konstatacije, već samo zapažamo da on teško pogađa godinu održavanja toga kongresa, jer na strani 72 navodi godinu 1988., a „tačno“ zapaža da je to bila 1998. godina, na strani 316. Iz diskusije, govora i besjeda narečeni Martinović posebno ističe i probleme, kao na primjer „favorizovanje DANU na račun CANU, pitanje jezika i pitanje crkve ...“!(str. 74) Ostavio je narečeni Martinović potomstvu u nasljeđe mnogo, posebno o gradu u „kojem je proveo najljepše stvaralačke godine“ čitav svoj život. (str. 82) „Na Cetinju, međutim, postoji tzv. balkanski sindrom o kojem je svojevremeno pisao Ivo Andrić“. (str. 83) „Cetinje je uveliko grad malograđanštine ...Nije slučajno rečeno da na Cetinju ne vrijedi živjeti, ali vrijedi umrijeti“. (str. 83) „Naš grad nerijetko anonimuse prati kao velikane, a poznate i zaslužne ličnosti kao anonimne...“. (str. 83) Valjda, kad ovo kaže, ima na umu sebe pa nastoji protežirati da sjutra, ne daj Bože, na onom mjestu za vječni počinak, neko se ne sjeti pa održi govor, a on kao pokojnik zaslužio je mnogo duži, viši i bolji. I na kraju ima i takvih njegovih „sjećanja“ sa kojima je nezadovoljan, jer mu se drugari ili prijatelji nijesu odužili kako treba, a on je njima mnogima „činio i zadužio“ ih posebno, pa zaključuje: „...Skapulao sam, zahvaljujući intelektualnoj i moralnoj snazi koju sam posjedovao ...Ignorisanje najbolji im je odgovor“! (str. 84-85) Tuguje resavac i skriboman što mu se Cetinjani nijesu odužili ili društvo u Crnoj Gori, koje je takođe zadužio, a posebnu žalost nosi na svoje najbliže kojima je uvijek bio pri ruci da pomogne, a oni ni da se sjete i da mu ponude donesu ili zakažu promociju sabranih djela. Ono što je svojstveno narečenom Martinoviću jeste da stalno zapomaže u cilju da ga pomognu u naučnom napredovanju. Podsjećanja radi parafraziraću jedan njegov zahtjev podnijet poodavno Istorijskom institutu u cilju da se dodijeli „adekvatno“ naučno zvanje shodno njegovom „bogatom“ naučnom opusu. Pored citiranja njegovih publikacija koje su „referentne“ on posebno ističe da je zbog „porodičnih obaveza i oskudnih uslova“ onemogućen da postigne više. Dakle, porodične obaveze i oskudni uslovi su ga onemogućili da „napreduje“ u produkciji svojih sabranih djela! Međutim, on nije sada jedini koji na takav način razmišlja i nalazi razloge koji ga uskraćuju da napreduje, jer su nastali „mladi“ koji svoje „reference“ potkivaju bračnom posteljom, koja im pored ostalog oduzima „radno“ vrijeme! Od njih akademiku prijeti velika opasnost da bude nadmašen u proizvodnji publikacija, jer oni imaju novac, a stranački su u opoziciji i poziciji, stekavši politički imidž u vrijeme „mladih, lijepih i pametnih“. Titula „MAIORAKADEMIKA“ mu je od njih realno ugrožena. O njegovom usavršavanju uz rad i napredovanju u nauci, kao i onima koji su ga ometali čitalac se može obavijestiti na stranicama od 52-85 i 104-141. Zanimljivosti sa putešestvija i njegovog kafanskog života tako su „nadahnuto“ ispričana i nijesu preopširna. Posebno je interesantan srdačan doček u Gruziji, kada su jedne večeri pili do kasno u noć i „njih šestorica“ popili ni manje ni više nego 35 litara vina, a žene su pile šampanjac! (str. 65) Druga „zanimljivost“ bez loše namjere, naprotiv, da je jedna od najljepših žena na Cetinju pored njega! (str. 66) Nije mi jasno ni njegovo tumačenje autorstva kada kaže da je njegova supruga autor knjige „Djevojački institut Carice Marije na Cetinju“, koja je štampana u Petrogradu 1895. godine, a njen je autor P. A. Rovinski! Tačna je činjenica da je njegova supruga navedenu knjigu „prevela, priredila i uvodnu studiju napisala“ i da je prije nekolike godine objavila kao posebnu publikaciju. Ko je sada „pravi“ autor i kako shvata „autorstvo“ to je „principijelno“ pitanje narečenog Martinovića! Naravno da pisac knjige uopšte i ne čita ono što napiše ili bolje reći napiskara, što dokazuje na svakom mjestu pa i sada kada je u pitanju „autorstvo“. Umjesto „AUtoBIOGRAFIJE“ bolje je bilo da je štampao foto album sa naslovom „U slici bez riječi“! Ako je autor svoju „AUtoBIOGRAFIJU“ makar jednom pročitao onda je morao zapaziti i uvjeriti se da je o sebi kao čovjeku i kao naučniku sve rekao. Sama činjenica da je potomstvu ostavio u nasljeđe brojne knjige o Cetinju moralno i naučno ga obavezuju, da prvenstveno ispravi brojne greške i posebno ispravi dio o Cetinju i Cetinjanima, koje je onako odokačke kritikovao i obasuo uvredama. A, što se mene tiče, od onoga što mi je rekao i napisao ne dotiče me se, već se sve ono na njega odnosi i to mu sasvim dolikuje. U obavezi je da potomke oslobodi balasti koju im ostavlja u knjizi „auTObiografiJA“. Glavna briga autora je kako postati zapažen, neprolazan da ne pane u zaborav, pa zato i hita da što više napiše i nacifra. Šta sve ne srevira čitaocima ličnost koja je među 2000 onih koji su obilježili XX vijek, na primjer: „Portreti VIII, Cetinje 2003. „... na prednjoj klapni i zadnjoj korici ...“! (str. 230) Zapomaganje i kukumakanje je iz svega mozga da se njegovom „stvaralaštvu“ odade priznanje i podigne spomen obilježje, jer „za promociju“ ... knjiga nije bilo razumijevanja u mome gradu ...“. (str. 85) Ipak, „kada se to samo jednom desilo“ bile su „svega nekolike osobe iz Bajica ...“! (str. 86) Nastavljajući dalje u svom prepoznatljivom stilu kaže: „Kakvi su to moji bratstvenici i sugrađani ...“ koji ne posjećuju masovno njegove promocije, a ne pita se čime ih je to zadužio? Autorovom hvalisanju nikad kraja pa o „zaduženju“ Cetinja, posebno knjigama, on kaže: „... napisao sam sedam-osam knjiga o Cetinju“. Njima zahvaljujući Cetinje je „najproučavaniji grad u Crnoj Gori ...“. (str. 85) Kome autor ostavlja brojne greške i nebuloze u njegovim sabranim djelima? On nema mjere u ređanju priznanja, nagrada, diploma i brojne dokumentacije pa je sve to dao u prilozima od strane 119-125, i od 325-354. Posebno mjesto u „AUtoBIOGRAFIJI“ zauzima odjeljak pod naslovom „Bolest uzima svoje“. Na taj dio autor mora obratiti pažnju i podkrijepiti ga dokumentima. (str. 134-135) Evo odjeljka u kojem proziva, pored ostalih, i moju malenkost, one koji ga podkradaju, prepisuju, otuđuju, a koje je on prije svih pokrao, otuđio i prepisao, pa sada sve to prebacuje i na mene. Taj odjeljak nosi naslov „Dopušteno i nedopušteno korišćenje mojih knjiga“. (str. 136-141) Sve i nekako mogu razumjeti, jer ste bolesni, ali da me svrstate među one koji od vas otuđuju djelove teksta ili cijela poglavlja, ne znam na osnovu kojih argumenata to meni stavljate na teret, jer ih ne navodite u „AUtoBIOGRAFIJI“ kao argumentaciju. E, pa jadni akademiče d. j. Martinoviću reagovao sam i prozvao vas zbog onoga što ste me onako drsko pokrali u feljtonu dnevnoga lista „Vijesti“. Mora vam se reći, mada teška srca zbog godina koje imate, da bulaznite kada me svrstavate među one koji vas podkradaju. Neka vam je jednom i za svagda jasno da sam vas prozvao zbog izostavljanja mojega imena i prezimena i naziva djela iz kojega ste podatke o školovanju Crnogoraca u Rusiji prisvojili ili pokušali otuđiti. Vi ste jedna morbidna osoba i moralna ništica koja mi podbacuje nešto sa čime nemam nikakve veze. Vi vašu moralnu stranu lopužanja podbacujete i prebacujete i na mene, zajedno sa onima koje u knjizi imenujete. Da vi to nesvjesno činite ne bi se moglo reći, jer to potencirate nekoliko puta, a sada posebno u „AUtoBIOGRAFIJI“. (str. 140-141) To što činite nije za praštanje, bez obzira što ste imali „ishemiju“ ili ćete je imati poslije čitanja mojega reagovanja i prikaza vaše knjige. Vi obavljate prljave poslove za koje kažete da ih drugi rade sve u cilju da se zamaskirate. Smatrate da možete pisati šta vam je volja i blatiti koga vam drago, bez ikakve odgovornosti, jer je „bolest uzela maha“ pa čini svoje! Ne praštam ni pod kakvim uslovima niti ću se ustručavati da otpišem iako ste „bolesni“. Prinuđen sam ovako odgovoriti na sve vaše bestijalije o meni. Odlučio sam regovati i sebe braniti od uvreda, napada, podmetanja, kvalifikacija kojima me ti kao resavac i skriboman obasipaš javno i sada u knjizi „AUtoBIOGRAFIJA“. Znam da ima razloga da se postavi i jedno pitanje onima koji su na koricama knjige da li su pročitali sve ono što ste tamo napisali? Da li se oni slažu sa napisanim ili ga sada odbacuju, to je već zakašnjelo vrijeme i to ne umanjuje ni njihovu a posebno ne vašu odgovornost. Dobro ste, ipak, napisali „Čudna je psihologija bolesnog čovjeka“. (str. 147) Ona je za vas pravi parametar vrednovanja napisanog. „AUtoBIOGRAFIJA“ je krah vašeg moralnog i naučnog lika, ako ste ga nekada imali u što sada poslije čitanja te knjige treba sve staviti pod sumnju. Tačno je da nijesam očekivao da se pojavi moje ime u vašoj „AUtoBIOGRAFIJI“, prije svega, jer mi nemamo nikakvih dodirnih tačaka ni kao „kolege“ po tituli doktorskoj, niti kao osobe koje se druže, kontaktiraju sem najzvaničnije ako smo se kad sreli, što je bilo veoma rijetko. A nije mi poznato da sam vas zadužio ni kao prijatelj ili poznanik niti kao Cetinjanin, izuzev ako me nijeste upamtili po onome iz gimnazijskih dana, ili po „Reagovanju ...“ na vaš feljton. Sada sam se uvjerio da je, presudno uticalo naše „poznanstvo“ iz gimnazijskih dana kao odgovor na vašu provokaciju i ono „Reagovanje ...“. Izabrali ste sami način kako da reagujete pa sada i vi morate čuti što vam druga strana ima odgovoriti i reći na svu vašu pisaniju u ubuđalu boraniju. Branim svoju ličnost i naučno djelo od vaše bahatosti, zlonamjernosti, kleveta, laži, podmetanja, netačnih kvalifikacija i lopužanja vaših u navedenom feljtonu, kao i onoga što ste napisali u vašoj „AUtoBIOGRAFIJI“. I za sami kraj mojega reagovanja i prikaza knjige i manjeg dijela naučnog opusa, citiram ono što ste o meni napisali u „AUtoBIOGRAFIJI“ na strani 140-141.: „Podgorički nezavisni dnevnik Vijesti od 3. januara do 15. februara 2003. objavljivao je feljton „Crnogorski generali u ruskoj vojsci“, u 44 nastavka, koji je preuzeo iz moje knjige objavljene krajem 2002. godine pod istim naslovom kod podgoričke izdavačke kuće CID. Niko od urednika ove dnevne novine nije od mene tražio saglasnost za objavljivanje feljtona, što bi bilo kulturno i prirodno. I kao što je poznato, novine u feljtonima ne objavljuju naučni aparat (fus-note). To je bio povod jednom skribomanu (dr Momčilu D. Pejoviću) da me u istom dnevniku beskrupulozno napadne kako sam iz njegove knjige preuzeo podatke o školovanju Crnogoraca u Rusiji. Uzalud sam ovom „naučniku“ u istim novinama objašnjavao da pogleda moju knjigu i tamo će na str. 25-27. vidjeti da sam ga krajnje korektno na sedam mjesta citirao. Naravno, njemu to nije bilo dovoljno, već je uporno ponavljao da nema fusnota i poziva na njegovo „djelo“ u novinama. Nazvao me je plagijatorom, a moje stvaralaštvo „resavskom školom“, pritom urednik feljtona izvjesni Balša Brković, sa kojim sam u međuvremenu razgovarao, nije ni reagovao, iako je bio obavezan - i obećao mi je! Bio je obavezan i dužan da narečenom Pejoviću „objasni“ i ne pusti u novine njegovo neosnovano reagovanje. Znao je to dobro Brković, ali mu je odgovaralo da, vjerovatno, poveća tiraž novini koju uređuje. Za novinarski kodeks i moral nije ni mario, jer ga, svakako, nije ni imao! Štaviše, prilikom mojeg reagovanja na „kritiku“ m. d. Pejovića, iz mojeg teksta brisao je rečenicu u kojoj sam bio kazao da od mene nijesu tražili odobrenje za objavljivanje feljtona iz moje knjige! Zar je to profesionalno redaktorski, Balša Brkoviću“? „Prijatelji mi govorili tuži ih... Ja nijesam takve savjete prihvatio, jer znam kakvi su naši sudovi... Jednostavno digao sam ruke, a navedene „ličnosti“ ignorisao. Neka i dalje obavljaju svoje prljave poslove. Ima jedna narodna izreka: Dabogda krali i imali što od mene ukrasti!“... Ove primjere nijesam mogao prećutati... nijesam ih mogao sačuvati od sebe... Naveo sam ih. Neka njihovi primjeri budu opomena budućim generacijama“. Dakle, narečeni Martinović gundi jednu te istu priču, podmećući mi da sam ga nazvao resavcem bez razloga, i plagijatorom. Naziva me „skriboman, narečeni Pejović ...“, pa čak ide dotle da početna slova moga imena i imena mojega oca piše malim slovom! Takva njegova podmetanja i vrijeđanja idu tako daleko da njegov bolesni um koristi sve moguće načine da me omalovaži kao ličnost i ličnost mojega oca i moje djelo. To više nije „tehnička“ greška niti slučajnost, nego njegovo sramno iskompleksirano biće nastoji da vrijeđa ličnosti i njihova djela. Takođe, u „AUtoBIOGRAFIJI“ narečeni Martinović me upućuje na njegovu knjigu kako bi me ubijedio u njegovu ispravnost zanemarujući da je riječ o feljtonu koji je izlazio u 44 nastavka, a on nije našao za shodno ni da se glasne, jer mu je tada i tako odgovaralo da bi autorizovao tekst. Uzalud se batrga, jer feljton nije knjiga i on ga unosi u bibliografsku jedinicu na osnovu koje gradi „reference“ za „golemi naučni opus“. Na kraju završava riječima: „Neka njihovi primjeri budu opomena budućim generacijama“! E, tako se neće moći govoriti niti pisati jado od akademika, nebulozni naučniče i morbidna spodobo. Onamo gdje ste tako navikli i naučili da strahovladom i kabadahijski radite i prijetite vi tako i činite, kod mene to ne može proći niti ćete me uplašitiu pa makar i bili „MAIORAKADEMIK“ sa gvozdenim obručem na glavi odnosno bundevi. Neću vam dozvoliti da me vrijeđate i da moj tekst kradete pa makar tražili satisfakciju i na sudu. Ja sebe branim od tebe i tvoje pisanije. Što se tiče obavljanja prljavih poslova od strane onih među koje ste i mene svrstali mogu vam reći-odgovoriti na to onim što sam vam do sada rekao u mojim reagovanjima i ovom sadašnjem, dokazujući da ste osoba koja prljave poslove već dugi niz decenija obavlja i bestidno ponavlja. Vi ste primjer budućim generacijama za takve prljave poslove. Nijeste mi zaslužili da vaše djelo zvano „AUtoBIOGRAFIJA“ detaljno čitam i ispisujem svako mjesto gdje ste slika i prilika svega onoga što drugima podmećete, ali jeste zadužili da vam se istina saspe u lice već jednom. Onako kako ste mi sada zaslužili tako sam vam odgovorio poput one narodne izreke „šilo za ognjilo“ ili „milo za drago“. Uporno vrijeđanje kojim me obasipate u najnovijoj knjizi „AUTOBIOGRAFIJA“ iznudilo je moje reagovanje i prikaz na tu knjigu, mada sam utrošio mnogo dragocjenog vremena na čitanju, ispisivanju citata i pisanju odgovora. Vi ste „naučniče“ i narečeni Martinoviću tokom izlaganja u toj knjizi šegali po raznim disciplinama s brda s dola, a mnogo bolje ste to radili kada ste drva „iznosili“ da bi zaradili za školovanje. „AUTOBIOGRAFIJA“ je oda sebi samome, samoreklamerski potez nadobudnog akademika narečenog Martinovića, koja neće uzburkati naučnu i stručnu javnost, ali će „pozvati“ njegove istomišljenike da mu se pridruže u hvalospjevima. Ako je autor imao viziju njegove „nove“ knjige „auTObiografiJA“ i njeno objavljivanje u vidu feljtona po brojnim časopisima i dnevnoj štampi diljem Crne Gore ili u okruženju, u raznim verzijama, pa je u snu i na javi prerađivao njenu ukupnu koncepciju, podrazumijevajući da će mu poštovani čitaoci vjerovati na riječ i odrađivati za njega posao, onda mu se ostvarila njegova davno zacrtana ideja da sa uvećanjem sabranih djela i njegova „naučna“ referenca raste, tako da će se dočepati titule „MAIORAKADEMIKA“. Udvostručivši svoj ionako „golemi naučni opus“ za kraj njegovog životnog vijeka on je sebe okitio trnovim vijencem. Bila je to adekvatna nagrada sebi dodijeljena za rezultate rada, naučna pregnuća i dostignuća preko kojih se ne može dalje! Da li ga ostaviti da živi svoj umišljeni život ili mu treba staviti na čitanje prikaz njegove knjige i ujedno reagovanje na njegovu pisaniju?! Samo da se ne (raz)očara! Dr Momčilo D. Pejović (64) Neobjavljeno: poslato dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, dana 18. 11. 2004. godine. ČEKAJUĆI AGREMAN ILI PRETRAGE Moje interesovanje za sudbinu ambasadorskog mjesta u Londonu i kandidata na tom mjestu nijesu lične već principijelne prirode. Većina nekadašnjih kandidata teče svoju diplomatsku karijeru, a po godinama su mnogo stariji i ne baš zaslužni politički za mjesta na kojima se nalaze. Pojedinci se već predstavljaju kao diplomate iako su u ulozi savjetnika ambasadora! Da li mi je promakla vijest da je već dugo čekajući kandidat postavljen na mjesto ambasadora u Londonu ili sam negdje (pre)čuo da se čekaju pretrage pored dobijenog agremana, više ni meni nije jasno među brojnim vijestima koje su nejasne a čekanje (ne)izvjesno. Da nije zebnja u pitanju od nečega za što građani ne moraju znati ili se san sa javom pomiješao, teke svi su izgledi da od svega toga ima po nešto od istine. Svakako, ne sve! Podsjećanja radi, jer je davno bilo pa se možda i zaboravilo, pisah o crnogorskoj diplomatskoj akademiji-kursu i po nešto o budućim ali perspektivnim diplomatskim kadrovima, koji se do skoro utrkivahu ne bi li se domogli ambasadorske fotelje, makar bilo gdje, naravno samo ne na Arktiku ili Antarktiku! Većina ih se već namjestila i zauzela pozicije pa tiho „rade“ za buduću nezavisnu Crnu Goru poslije referenduma! Naravno, bez ikakvih rezultata za sada, a biće ih kako obećavaju građanima Crne Gore posebno onima iz suverenističkog bloka, samo neka istraju na tom putu i prošire okvire toga „pokreta“! Zbijaju se redovi na tom i takvom putu i po nečijim procjenama rečeno jezikom procenata već je nešto više od 50 odsto za suverenu Crnu Goru, odnosno „ni 30 odsto Crnogoraca ne bi izašlo na birališta“ za parlamenat Srbije i Crne Gore. Sada se samo čeka Evropska unija da kaže svoju riječ pa će onda referendum uslijediti, a on (ne) zavisi od nje (Evrope)!? Budući diplomatski kadrovi sa kursa iz druge generacije, kako im poželje ministar inostranih posova, radiće u interesu nezavisne Crne Gore, a kurs traje samo tri mjeseca! Čekajući referendum i Evropsku uniju da odluči o svemu, mi radimo kao da ćemo sjutra biti nezavisni i međunarodno priznati!? To me podsjeća na nekada davne izjave trostrukog narodnog heroja „Živite u miru, a spremajte se za rat kao da će sjutra biti!! A naša tadašnja državna zajednica federalna, monolitna, komunistička i socijalistička nesvrstana s bratstvom i jedinstvom raspade se brže nego je iko mogao predvidjeti i to u krvi, naravno uz izdašnu pomoć iznutra i dobru novčanu pomoć iz vana - spolja. Sada crnogorski diplomatski krugovi i posebno kadrovi kao nove diplomate ponovo zagovaraju udruživanje nekadašnjih republika sadašnjih nezavisnih država, jer se „mora sarađivati u regionu“!? Mi se prvo pokoljemo međusobno pa se zatim mirimo i gradimo nezavisnost i mostove saradnje. Tipičan balkanski način rješavanja problema u regionu i shvatanja politike, ekonomije, međusobnih odnosa i svijesti u ulozi ličnog feuda i plemenskog poimanja stvari i pojava. Sada je tu i „pruga“ dvostrukog kolosjeka za one koji ne znaju ići sem jednim pravcem pa im se dala mogućnost za prevazilaženjem problema koje sami stvaraju državnoj zajednici SiCG, a koja će „omogućiti Crnoj Gori da lakše izađe iz zastoja“, koji je uslijedio potpisivanjem Beogradskog sprazuma i Ustavne povelje, „nevoljno“ prihvaćene uz dobre usluge Evrope za samo tri godine, dok ne sredimo stanje unutar Crne Gore. Među diplomatske kadrove nađoše se i izvjesni političari kao univerzitetski profesori, koji kao uspješni politički kadrovi „zaslužuju“ da se nađu na diplomatskim listama i mjestima pa da se kao diplomate oprobaju i na tim poljima političkog djelovanja, pored onog naučnog i obrazovnog na univerzitetima. Tamo će imati mogućnost da se dokažu i iskažu svoje demokratske (p)oglede sa kojima su nekada rušili SFRJ ili htjeli da je „spašavaju“ sa parolom „rat za mir“ na uštrb drugih naroda koji su htjeli samostalost, pa će sada da zagovaraju mir i nove integracije, transevropske i transatlantske. Njihov „novi“ posao, kao budućih diplomata, ima biti „strateški“ plan zagovaranja mira i nezavisnosti Crne Gore, naravno uspravne, ekološke, demokratske, transforimisane i reformisane u potpunosti privatizovane. Promovisanje nezavisne Crne Gore poslije referenduma, na koji imaju pravo građani, jer se sve radi u njihovom interesu od strane političara iz vremena „rata za mir“ i sadašnjih a istih političara „mirom protiv rata“, kako naglasi njihov politički ideolog i svetac u jednoj od emisija njegovog mudrovanja „mir je pobijedio rat“!!! Druga strana - članica koja je „protivna“ ima da odgovara pred Evropom zbog onoga što remeti brži način ulaska u Evropsku zajednicu-uniju i integracije sa evropskim zemljama, kako reče mladi ali već iskusni i afirmisani političar iz vremena „rata za mir“. Gdje to ima, sem u ovoj državnoj zajednici, da oni koji su vodili „rat za mir“ opet su na vlasti, a bili su moralni gubitnici i vojno poraženi u svakom pogledu a nalaze se i dalje na čelu jedne države kao vrhuška državna i politička struktura ne mijenjajući se gotovo ni personalno; a ideološki su ostali svakako dosledni svojoj komunističkioj matrici samo sa izmijenjenim nazivom stranke-imenom kao formom. Naši ugledni univerzitetski profesori nijesu više zainteresovani za nastavu i obrazovanje crnogorskih kadrova, jer ih ništa ne stimuliše kao politika koja ih je „opila“ kao „političko vino“ odnosno riječ je o privilegijama i pozicijama. Postali su nedodirljivi i nadaleko poznati kao ambasadori mira izvan granica male ali junačke Crne Gore, koja nije ratovala u posljednjoj deceniji XX vijeka, mada je imala svoje vojnike i izvjestan broj žrtava u vojnim uniformama, koje im tadašnji političari nijesu nametali, ali su ih pozivali da je „otadžbina u opasnosti“! Ko sve tu hoće da spere krv sa ruku i potoke krvi na ovim prostorima nekadašnje monolitne SFRJ?! Crna Gora sada sa ispruženim rukama prema Evropi traži kredite pored brojnih donacija koje dobija, zadužujući buduće generacije kreditima koje oni neće vraćati. I tako živimo od kredita i donacija prodajući miris mora i miris svježeg planinskog vazduha brojnim turistima koji „preplaviše“ Crnu Goru! Mada su važili za eksperte u svojim oblastima sada ih više zanimaju dobra primanja, pozicije u društvu i beneficije diplomate sve u cilju prestiža i budućih zasluga za nezavisnu Crnu Goru. Građani će im se odužiti za sve njihove zasluge dajući im nacionalne penzije, visoko i sjajno odličje, iako će njihovu glad i žeđ ispunjavati samostalna država i uništena privredasvakako rasprodata. Novi kapitalisti će biti u redovima sadašnjih političara, diplomata i mladih biznismena iz vremena „rata za mir“, koji su se enormno obogatili ratnim profiterstvom. Gotovo dvije godine prođoše od kada se diplomatske igre podgrijavahu i zahuktavahu među koalicionim partnerima-strankama nekad slabije a ponekad oštrije sve do „prijetnji“ da će doći do „pucanja“ unutar koalicije. Međutim, na kraju se svi zadovoljiše raspodjelom diplomatskih fotelja, a poneki profesori osta(do)še kratkih rukava ili bolje reći čekaju na red u nekom od hodnika diplomatskih holova, pored dobijenog agremana ali bez medicinskih pretraga! Neće se valjda desiti da to potraje do nekih novih godišnjih odmora ili u najboljem slučaju do novogodišnjih praznika. Dakle, nekima je uspjelo da se brzo dohvate diplomatske fotelje, drugima je išlo sporije-malo teže ali se i oni uvališe u fotelje savjetnika, konzula, predstavnika i tome slično. Međutim, neki do zla boga dugo čekaju i nikako da se dohvate fotelje diplomate ko zna iz kojih (ne)opravdanih razloga, tako da je o tome govoriti deplasirano. Da možda nije u pitanju ličnost, stranačka pripadnost ili medicinske pretrage isuviše dugo traju ili zahtijevaju saglasnost konzilija ljekara iz Evropske unije?! U svakom slučaju naš kandidat dugo čeka odnosno u stavu je mirno, jer više se ne oglašava onako bučno i usamljeno sa rukama u džepovima. Strpljivo čeka priliku da ubrzo postigne željeni cilj. Mora se priznati da drugi kandidati nijesu imali sličnih problema. Da slučajno nijesu u pitanju nešto oštriji kriteriji za diplomatu u Londonu u odnosu na ostala mjesta?! Nešto svakako jeste u pitanju pa se građani ili javnost s pravom pitaju kako da taj kandidat još nije stekao sve uslove, a drugi prođoše glat. Njegovi stranački kolege ne pokazuju neku naročitu zabrinutost zbog dugog čekanja na mjesto ambasadora u Londonu. Samo da se ne desi da se odloži pitanje preciziranja datuma ili kandidata kao pogodnije ličnosti. Sklon sam posumnjati u nečije neozbiljno ponašanje kada je u pitanju (na)imenovani kandidat za ambasadorsku fotelju u Londonu, ili se vrše temeljne pripreme i obrada toga kandidata s obzirom da su nedovoljni časovi sa tromjesečnog kursa za diplomate crnogorske na Diplomatskoj akademiji u Podgorici. Flertovanje na političkoj sceni u Crnoj Gori oko ambasadorskih mjesta ili kandidata od strane državnih organa ili političkih partija u koaliciji šteti ugledu ne samo kandidatu nego i samoj državi koja ga je predložila za to mjesto. No, moguće da je to dio diplomatske igre odnosno „visoke diplomatije“ kojoj mi još uvijek nijesmo vični pa ne razumijemo ili ne raspoznajemo signale onih koji nam diplomatskim rječnikom žele skrenuti pažnju da potražimo pogodniju ličnost, jer je ova već predugo na parkingu i nema šansi da bude stavljena u pokret. Visoka diplomatija poznaje i takve igre koje su normalne i uperene su protiv onih koji su ne tako davno sebe vidjeli u diplomatskoj fotelji ambasadora u Londonu. U Evropu se tako neće moći ulaziti ili dolaziti, pogotovo ne poslije onakvih izjava koje su pamte posebno od strane diplomata koji određuju pravila ponašanja i pojavljivanja, odnosno predstavljanja. Ne treba se iznenaditi ako bi savjet ministra inostranih poslova bio u vidu predloga novog kandidata za mjesto ambasadora u Londonu, a imenovanom dao neko koje uistinu zaslužuje i manje je upadljivo. Vidjećemo uskoro, jer se već čuju neke pozitivne naznake-vijesti, mada se prilično kasni sa zauzimanjem mjesta ambasadora u Londonu. Sa Evropom se nije igrati, jer ona određuje redoslijed poteza i raspored kadrova barem što se tiče važnijih diplomatskih mjesta. Onako kako smo navikli da se igramo sa svojim građanima nije ni za pomisao da se tako može prići Evropi, već se imaju poštovati i sprovoditi dogovori a posebno potpisi na ugovorima, pa kud puklo da puklo kod nas. Dr Momčilo D. Pejović (65) Objavljeno: Vijesti, Pogorica, subota, 25. decembar 2004. godine, str. IV, ART. Dr Momčilo D. Pejović reaguje na navode D. J. Martinovića OBRAZAC KAKO NE TREBA PISATI Iz reagovanja objavljenih u dnevnoj i periodičnoj štampi saznao sam za knjigu „Autobiografija“ od dr Dušana J. Martinovića. Pisana sa namjerom da sebe (u)veliča a druge osjenči „Autobiografija“ narečenog D. J. Martinovića završila je kao što to narodna izreka kaže: „Niko te ne može nagrditi tako kao što ti možeš sebe samoga“! Šta ima u njoj i sa čime se autor može pohvaliti, a da to ne bude ono što je mnogo puta prežvakavao sve po njegovoj „naučnoj“ metodologiji i „principu“ podrazumijevanja? Da li će promociju nove knjige zakazati na Cetinju, gdje će se okupiti svi njegovi plemenici, rođaci, prijatelji i kolege naučnici, koji se do sada nijesu pojavljivali na promocijama? Samo da ih ne bude u malome broju kao nekada „svega nekolike osobe iz Bajica“ i da se ne zapita „Kakvi su to moji bratstvenici i sugrađani“, koji ne posjećuju njegove promocije! Ako bude tu omladine, pa i pionira, biće to pravi „ugođaj“, koji ga može dirnuti do suza kao velikog „emotivca“. Ako je vjerovati onome što „podrazumijeva“ i „argumentuje“ u „Autobiografiji“ autor će povećati „naučni“ opus za još pet-šest knjiga. U njegovoj (pre)bogatoj resavskoj školi, tokom nekolike decenije, neuspješno se bavio naukom za razliku od onih koji su ga „saplitali“ cijeloga života onemogućavajući da napreduje u „plodnom“ prepisivanju i štancovanju (bez)vrijednih djela. Ovaj jogunasti akademik, najpoznatiji i najproduktivniji resavac i skriboman, prisvaja i otuđuje napisano od autora „skromnog potencijala“ citirajući ga u mislima. On je alfa i omega „savjesnosti“, skribomanije, iskompleksiranosti, beskrupuloznosti, malicioznosti, konfuznosti, podmuklosti, klevetnika i ogovarača, resavca i plagijatora, pa sve do onoga da se izložio riziku da mu ostane kvlifikativ lažova zbog onoga što je otuđio u feljtonu od mene kao „anonimusa“. Akademik se neznalački i nenaučno ali kvantitativno uspješno i materijalno korisno bavi „naukom“ nekoliko decenija prerađujući i umnožavajući po nekoliko puta objavljeno. Piši, prepisuj, kompiluj i objavljuj narečeni Martinoviću, tebi se barem nema na čemu zavidjeti. Svoju „akademsku“ žaoku uperio je, pored ostalih, i na moju malenkost dopunjujući „Reagovanje...“ iz Vijesti“ u tzv. „Autobiografiji“, koja je nastala kao proizvod kućne radinosti poslije „ishemije“, a data je kao kolaž od pljeve njegovih govora, besjeda, diskusija, sjećanja, ogovaranja i podmetanja sa brojnim materijalnim i tehničkim greškama uz „zdravu“ pamet „sa izvanrednom memorijom, jasan u prosuđivanju“! Na uskraćene donacije reagovao je visoko „moralno“ ignorišući i „kršeći zakonske propise“ sa zahtjevom za penziju sa nešto više od 69 godina starosti! Zašto poslije „ishemije“ narečeni Martinoviću? U knjizi sam našao „moj odjeljak“ u kome me autor naziva svim onim čime me je nekada u „Reagovanju“ etiketirao, vrijeđao, podmetao i još ponešto nadodao, idući dotle da početna slova moga imena i ime mojega oca napiše malim slovima! Nije valjda da je to zbog mojeg reagovanja na njegov feljton u „Vijestima“? U „velikoj“ knjizi nema ničeg novoga niti značajnijeg, sem potvrde neznavenosti jednog D. J. Martinovića i njegovog kukumavčenja, zapomaganja, hvalisanja i samoreklamiranja. Dominantnost njegovog JA izbija iz gotovo svake rečenice, a brojne fotografije i posmrtni plakati samo nadjačavaju „njegov naučni“ doprinos. Na oronulim kočijama sa zapregom od „50 kljusadi“ sjedi akademik Martinović sa uzdama u ruci i kamdžijom u ustima, pokušava da juri kočijom u kojoj je sanduk sa sabranim djelima i natpisom „Autobiografija“. U taj „bosanski lonac“ autor je strpao svega i svačega, počev od sjećanja iz djetinjstva pa sve do penzionisanja. Njegovo kukumavčenje i zapomaganje iz svega mozga je tako žalosno i bijedno da izaziva ne samo sažaljenje već i prezrenje zbog onoga što je napisao u „Autobiografiji“. S obzirom na to da me autor svrstava među one koji ga „podkradaju, prepisuju i neovlašćeno otuđuju“, moram mu reći, mada teška srca zbog godina koje nosi a lasno zbog onoga što mi podmeće i uvreda koje mi nanosi, da bulazni kao nedoraslo dijete kada me svrstava među one koji od njega kradu. On me vrijeđa i prebacuje nešto sa čime, ama baš, nikakve veze nemam. To što čini nije za praštanje bez obzira na „ishemiju“ koju ima. Sve što je o meni rekao apsolutno se na njega odnosi i ne može se zamaskirati ogovaranjem i uvredama kojima me obasipa. Narečeni Martinoviću, vi ste taj koji obavlja prljave poslove dugi niz godina. Budućim generacijama ostavljate za nauk „Autobiografiju“ kao obrazac kako ne treba pisati. Vašom pisnijom o meni u „Autobiografiji“ prinudili ste me da vam na ovaj način odgovorim na sve vaše bestijalije. Vi ste, Martinoviću, tokom izlaganja u „Autobiografiji“ šegali po raznim disciplinama, a mnogo ste bolji bili kada ste to radili da biste se školovali. Nehotično ste dobro napisali „Čudna je psihologija bolesnog čovjeka...“. Ona je pravi parametar vrednovanja onoga što ste napiskarali u „Autobiografiji“, koja je ujedno i krah vašeg moralnog i naučnog lika. Dr Momčilo D. Pejović (66) * Pismo je lično predato 13. januara 2005. godine i zavedeno u Arhivi Univerziteta Crne Gore REKTORU UNIVERZITETA CRNE GORE Gospodinu Prof. dr Ljubiši Stankoviću* Poštovani, Istorijski institut Crne Gore de fakto i de iure je organizaciona jedinica Univerziteta Crne Gore od 01. 01. 2005. godine. Uvažavajući tu činjenicu i poštujući zakonske propise smatrao sam da ima razloga da Vam se lično obratim u svojstvu lica zaposlenog na Univerzitetu u cilju ostvarenja svojih prava iz radnog odnosa, koja su bila do sada uskraćivana ili su bila proizvoljna informacija od onih koji bi morali kao lice u službi odgovorno dati blagovremenu, potpunu i tačnu informaciju. S obzirom na činjenicu da je do sada tako bilo u Istorijskom institutu, kao naučnoj ustanovi u kojoj se u posljednjih petnaest godina pitao i „vladao“ samo jedan čovjek u svojstvu direktora i uz debelu pomoć pravne službe, ja sam se odlučio da Vas lično upitam za informaciju koja je principijelne prirode i tiče se zakonskih propisa, njihovog poštovanja i primjene, a ujedno i informisanosti zaposlenih o svojim pravima i obavezama. U radnom sam odnosu 28 godina, od kojih pune 24 godine u Istorijskom institutu i gotovo da se teško sjetiti vremena koje bi moglo donekle demantovati veoma slabu ili nikakvu informisanost zaposlenih sem onih koji su bili na položaju-funkciji sekretara ili direktora Instituta o stanju i radu te naučne ustanove. Uvažavajući narodnu izreku „bilo pa prošlo i ne ponovilo se“, samo ću reći da treba istrajati na poštovanju i primjeni zakonskih propisa koji važe za sve organizacione jedinice na Univerzitetu pa samim tim i za Istorijski institut. Iz tih razloga, a cijeneći vaše vrijeme i brojne obaveze, moliću Vas za odgovore o sljedećem: 1) Da li će shodno važećem Statutu Univerziteta u organizacionoj ustanovi Istorijskom institutu biti raspisan konkurs za direktora te naučne ustanove, jer sadašnjem direktoru ističe trogodišnji mandat u februaru tekuće godine (postavljen je faktički 19. februara 2002. godine od strane Vlade RCG, odnosno toga dana nam je rečeno da smo dobili novog direktora), ili će on i dalje obavljati tu dužnost na njegovo veliko zadovoljstvo tumačeći zakonske propise kako mu odgovara i bude od koristi? Vrijeme je da direktor Instituta jednom u deceniji i po bude izabran konkursom, a ne rukopolaganjem od onih koji su na vlasti! 2) Da li će oni koji su stekli uslov(e) za penziju po jednom osnovu ili makar po oba osnova dobiti rješenja o prestanku radnoga odnosa po sili zakona i kada će se to desiti? 3) Da li će se na jednoj od sjednica radnoga kolektiva ili nekog radnog tijela na dnevnom redu naći tačka sa pitanjem „Stambena problematika zaposlenih u Institutu“ i da li je moguće vidjeti Pravilnik o toj problematici makar jednom u deset godina? Za ovo pitanje veoma sam lično zainteresovan, jer imam petočlanu porodicu od kojih su tri studenta odrasle osobe u stanu koji nema minimalne uslove za život i razvoj jedne odrasle porodice, ili će samo direktori dobijati stanove i rješavati stambene probleme shodno njihovim potrebama ne hajući za ostale zaposlene. 4) Da li će se u Institutu zapošljavati naučni i stručni radnici voljom direktora bez konkursa i sa znanjem ili usmenom naredbom ministra? Šta će biti sa onima koji su kao „padobranci“ zapošljeni - rade u Institutu i kakav je njihov status? 5) Da li će, kao i predhodnih petnaest godina, direktor(i) i dalje biti „zakon“ i njegov tumač ili kako bi rekli „sve i svja“ - „Bog i batina“ u naučnoj ustanovi Istorijskom institutu, a naučni i stručni radnici puki izvršioci radnih zadataka i nečijih želja i zahtjeva? 6) Da li će zaposleni u Institutu sada biti obavještavani blagovremeno, potpuno i tačno u skladu za pozitivnim zakonskim propisima? Na ovakva i još mnoga pitanja smatrao sam da zaposleni i naučni radnici imaju pravo na blagovremenu i tačnu informaciju u ustanovi gdje rade, izvršavajući svoje radne zadatke u skladu sa zakonskim propisima odgovorno i blagovremeno, shodno materijalnim uslovima koje im pruža ustanova ili nadležno ministarstvo. Dokle god postoje važeći zakonski propisi ja ću principijelno tražiti da budem informisan o svim pitanjima bitnim za moju profesionalnu djelatnost i egzistenciju. Neću dozvoliti da budem objekat ili slijepi poslušnik koji bezpogovorno izvršava nečija naređenja, koja nijesu u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima. Gospodine Rektore, veoma sam ozbiljno i odgovorno prišao pisanju ovoga teksta i postavljanju pitanja, pa Vas molim da me vaša služba u pisanoj formi informiše. Naravno, u pismu sam izbjegao navođenje ličnosti nadajući se da će Vas nadležna služba Instituta precizno o svemu izvijestiti ili upoznati, ako Vi o tome već predhodno nijeste informisani! S poštovanjem, Podgorica, 13. 01. 2005. godine Dr Momčilo D. Pejović, Viši naučni saradnik u Istorijskom institutu-Univerzitetu Crne Gore (66a) *Objavljeno: DAN, Podgorica, petak, 11. mart 2005. godine, str.17. Podvučeno u tekstu nije objavljeno, iako je integralni dio navedenog pisma. OTVORENO PISMO REKTORU UNIVERZITETA CRNE GORE Gospodinu prof. dr Ljubiši Stankoviću Gospodine Rektore, Vaš izbor za Rektora davao je nadu onima koji je još uvijek gaje da će vladavina prava i pravne države zaživjeti u Crnoj Gori, i da će se jednom prekinuti sa raznim zaobilaženjima pravnih propisa, nepoštovanjem i kršenjem postojećih zakona, posebno kada je u pitanju Univerzitet - hram nauke! Nerado ću upotrijebiti isprazni rječnik političara na vlasti „da je ovo proces koji zahtijeva strpljenja i vremena”, i kao sve „zemlje u tranziciji i Crna Gora mora proći tu fazu”, a koja, usudiću se reći, traje isuviše dugo i bojati se da će još trajati, dokle god oni koji su došli na vlast 90-tih godina prošloga vijeka ne pođu u penziju! Možda ćete mi reći, pa i zamjeriti, pitajući se kakve ima veze ovo što Vam pišem sa vašim izborom za Rektora crnogorskog Univerziteta ili sa onim što Vam hoću reći u otvorenom pismu! Ima, i pokušaću da Vas kratko podsjetim na vrijeme kada ste kao mlad čovjek, stručnjak, naučnik i profesor Univerziteta bili u pokretu mladih za reforme crnogorskog društva i htjeli ste mijenjati ondašnji sistem, koji „mnogima nije bio dobar” pa ga je trebalo (s)rušiti što se i desilo malo kasnije, a zatim su „reforme“ počele da se „golim okom vide na svakom koraku“! Sada i nijeste kao nekada u vrtlogu politike već samo „simpatišete“ politička kretanja današnje Crne Gore, na što imate puno pravo kao slobodan i slobodouman čovjek - građanin i naučnik i ne može Vam se na tome zamjeriti. Međutim, mjesto na kojem se nalazite obavezuje Vas, makar službeno, da ispoštujete osnovna načela bon - tona u komuniciranju, pa na dopise kolega, ipak, odgovorite preko vaše službe. To je jedan civilizacijski čin i uvažavanje onih koji od Vas, preko svojih dopisa, očekuju poštovanje i primjenu zakonskih propisa na sve zaposlene jednako, ukazujući na drastična kršenja prava iz radnog odnosa u ustanovama gdje su zaposleni i gdje se sprovodi samovolja pojedinih direktora. E, na tako nešto, smatrao sam da me nećete razočarati uskraćujući mi odgovor evo već dva mjeseca, kao što je to bila praksa vaših predhodnika ili pojedinih ministara. Da li je to zbog toga što nemate vremena ili zbog toga što Vas služba nije informisala ili će biti da Vas ne zabrinjava napisano u mojem dopisu, pa je potrebno samo da se vrijeme potroši kako se ne bi nekome zamjerili u našoj „naučnoj“ ustanovi, koja je sada de facto i de iure pod krovom Univerziteta?! Da li su sada „godine“ počele da djeluju, jer kažu da što je čovjek stariji to je mudriji i oprezniji pa više ni „reforme“ na posmatra onako mladalački, niti smatra da se one mogu tako sprovesti preko noći kao nekada dok je bio znatno mlađi, jer je protekla gotovo decenija i po?! Da li je vaša žustrina u zahtjevima za sprovođenjem reformi malo splasnula pa je otupila oštricu koja je nekada ispoljavana ili je postala „razumnija“ za „potrebe“ onih koji usporavaju procese na sveukupnom planu demokratizacije društva i primjeni zakonskih propisa? Informisao sam crnogorsku javnost o „inovacijama“ u Institutu od strane direktora, rekao i iskreno se ponadao „da će(te) se (kao) Rektor njima pozabaviti“! Sada je više nego očigledno da je moje uvjerenje bilo neutemeljeno a iskrene nade posve iznevjerene, jer ignorišete moje dopise i ukupna dešavanja u Institutu, odobravajući, makar prećutno, direktorove „reforme“!? Da li se sve odvija po onoj poznatoj i za ovih petnaest godina duboko uvriježenoj našoj praksi „Ja tebi glas(ove) za Rektora, a ti meni direktorsku fotelju“ za još jedan mandat od koristi za obojicu?! Ako bi to bilo makar i u primisli onda je pogubno za nauku i Univerzitet. Nije valjda u pitanju da se nečiji lični interesi prepliću, pa je potrebno da ih zaštitite u interesu nekog višeg cilja koji treba da uslijedi i na taj način se pravi usluga onima koji odrađuju poslove na tom budućem planu! Neće valjda biti da uskraćujući mi odgovor na dopis pokazujete odbojnost i prema meni! Možda vam nije stalo ne samo do mojeg mišljenja o vama kao čovjeku principijelnom i privrženom sprovođenju reformi nego ni do poštovanja zakonskih propisa za sve zaposlene na Univerzitetu Crne Gore gdje ste sada Rektor pa činite neke ustupke pojedincima, koji su vam lični prijatelji ili samo službena lica koja su, ipak, stekla sve uslove za odlazak u penziju po sili zakona. Da nije možda u pitanju nečiji predlog Senatu da se usvoji i titula „sekretar emeritus“, što bi dalo nadu sekretaru Instituta da po toj osnovi ostane i uđe u red „besmrtnih“ za ogromne zasluge koje je učinio direktorima te ustanove, a na štetu Instituta. Istinska namjera mi je bila da Vam skrenem pažnju na neke probleme u Istorijskom institutu koji se već dugi niz godina protežu, a sa novim direktorom nijesu, blago rečeno, otklonjeni. Nije moje da Vas podsjećam na službene obaveze, ali jeste da od Vas tražim odgovore na neka pitanja na koja u svojoj ustanovi nemam mogućnosti da ih dobijem. Kao jedan o vaših kolega, makar po tituli doktora nauka, imam pravo na neki svoj zahtjev ili primjedbu pa sam u dopisu ukazao na neke, po mojem mišljenju i dubokom ubjeđenju, zakonske manjkavosti ili uzurpacije u naučnoj ustanovi gdje radim, a Vi gotovo o tome ni abera - odnosno ne tiče se vas kao Rektora! Ne dozvolite da posumnjam da neko daje pogrešne savjete ili utiče na „odgovore“ u komunikaciji sa mojom malenkosti, koja nastoji da ostvari svoja prava gdje radim skoro će dvije i po decenije, a gdje su „prava“ i primjena zakonskih propisa samo u rukama direktora, koji radi kako mu je volja shodno njegovom shavatanju „prava“ i slobodnom tumačenju pravnih normi za lične interese. Da li da se nadam da će tek poslije ovog otvorenog pisma uslijediti vaš odgovor na moj dopis u interesu poštovanja i primjene zakonskih propisa na Univerzitetu i za Istorijski instutut u njemu, ili ćete potvrditi da je fama u pitanju kada je riječ o ljudima privrženim reformama i njihovim zahvatima na Univerzitetu, kao i da je ovaj napor uzaludan?! A možda je (ne)poštovanje zakonskih propisa samo nešto što ste naslijedili, pa nastavljate ne zamjerajući se onima do kojih vam je stalo odnosno koji su jaki štihovi i imaju debelo „zaleđe“, makar samo bilo i političko! Na dopis sličan vašem očekujem odgovor Inspekcije rada. Da li i njima, kao i vama, treba dva mjeseca i otvoreno pismo za odgovor?! Spoštovanjem, Podgorica, 07. mart 2005. godine Dr Momčilo D. Pejović, Viši naučni saradnik u Istorijskom institutu Crne Gore l. k. 65256/98-MUP-Podgorica *Poslato 07. 03. 2005. godine u 20,15 časova, sledećim dnevnim i nedeljnim listovima za objavljivanje: Svedok, Pobjeda, Republika, Vijesti, DAN, CKL, Politika, Borba, Novosti, Revija D, Oslobođenje(BiH), Nezavisne novine (RS-Banjaluka), ujedno poslato i Rektoru Univerziteta na njegovu e-mail adresu Univerziteta. (67) Objavljeno: „SVEDOK“, Beograd. Podvučeno nije unijeto od redakcije „Svedoka“. Veoma korektno prenijeto. U skraćenoj verziji objavljeno u dnevnom listu „DAN“, Podgorica, četvrtak, 27. 01. 2005. godine, str. 20, u rubrici -Pisma-Ljudi i događaji. Pismo je bilo dostavljeno i dnevnom listu „Republika“-Podgorica. Direktorov AMANDMAN na Pejovićev izvještaj ... ! Mislio sam da su prošla vremena partijskih kadrova i da dolaze neka kami bolja vremena sa stručnim kadrovima makar na onim mjestima koja su od posebnog značaja za društvo i nauku u Crnoj Gori. Avaj, tako nešto neće ni dolaziti ili bolje reći ići će veoma sporo, a decenije će proći dok se osjeti boljitak, makar što se tiče nekada naučne ustanove Istorijskog instituta, koji je od 1. januara 2005. godine de facto i de iure u sastavu Univeziteta Crne Gore. Kažu da nije vijest ni kada se objavi da je čovjek ujeo psa, ali svakako jeste vijest da u naučnoj ustanovi Istorijskom institutu direktor donese AMANDMAN na Pejovićev izvještaj o radu za 2004. godinu! Ne bi me začudilo, s obzirom na praksu koju sprovodi direktor u toj ustanovi, kada bi on sebe kandidovao za glavnog kosmonauta u cilju naučnih istraživanja na nekoj od udaljenijih a neistraženih planeta u vasioni - kosmosu i poslije nekog njemu prihvatljivog boravka prezentovao svoj izvještaj sa tog putovanja! On se tako samovoljno ponaša i ignoriše sve pozitivne zakonske propise u toj ustanovi, a tek će tri godine u februaru ove godine od kako je imenovan za direktora, da ta naučna ustanova sve više liči na privatnu i njegovu ličnu prćiju koju je donio iz Beograda. Mimo svih propisa i pored živog ali nečujnog sekretara pravnika radi onako kako on nađe za shodno i po njegovoj volji i potrebi uvodi čak i AMANDMANE na izvještaje pojedinih naučnih radnika, jer nijesu po volji ni njemu ni onima kojima podnosi izvještaj, dodvoravajući se za još jedan mandat u direktorskoj fotelji. Da li je opet na pomolu ono vrijeme cenzure naučnih radnika koji će AMANDMANIMA biti kontrolisani od strane poslušnih direktora? Ako je to u pitanju onda ovaj direktor već uvodi takvu praksu, koja će njemu donijeti neku korist, a sigurno je da mu neće biti na štetu! Kako drugačije protumačiti i shvatiti njegove odluke, zaključke i usmene informacije koje zaposleni u toj ustanovi mogu samo da prime na znanje i bez diskusije! Pa zašto ih saziva na hitne sastanke bez predhodnog obavještenja na oglasnoj tabli, kao da je neko, ne daj Bože, ratno stanje koje smo prije nešto više od decenije nekako preživjeli?! Za većinu pravnika od struke i nauke i onih koji drže do sebe i svoje profesije pravne ovakav naslov mogao bi izazvati smijeh grohotom ili diskretan podsmijeh, ako ni zbog čega drugo ono zbog nelogičnosti ili sukoba zdrave pameti! Pa i ostale profesije, koje nijesu vezane za pravo i pravnu nauku, takođe bi imale razloga da se „zabave“ navedenim naslovom kao neumjesnim i apsurdnim. Međutim, to nije tako za one koji su glasali u naučnoj ustanovi Istorijskom institutu u cilju da „pomognu“ Pejoviću da njegov izvještaj bude po volji direktoru i da se on upodobi sa njegovim mišljenjem, kako bi bio potpisan i prihvaćen od strane direktora kao predsjednika Naučnog vijeća. Neposredno prije nego se prešlo na razmatranje Pejovićevog izvještaja direktor prof. dr Đorđe Borozan je izrazio svoje negodovanje na „izvještaje“ koji nijesu u skladu sa „formom“ pisanja, odnosno da on takve izvještaje neće prihvatiti niti potpisati dok se ne izmijene ona mjesta ili djelovi koji odudaraju od kritičkog sagledavanja, a samo je Pejovićev izvještaj takav i zato se tokom diskusije i izglasao AMANDMAN na njegov izvještaj! Mada je AMANDMAN prihvaćen od strane svih prisutnih članova Naučnoga vijeća, naravno sem od strane Pejovića, i bez obzira što se njime želi „pomoći“ podnosiocu izvještaja, on predstavlja apsurd i presedan je u praksi rada Naučnoga vijeća Istorijskoga instituta kao naučne ustanove od njegovoga postojanja pa sve do današnje sjednice (20. 01. 2005.)! Uzaludno sam ubjeđivao prisutne kolege naučne radnike navodeći razloge da nema nikakve logike da se donese AMANDMAN i da će nam se neko smijati grohotom kad se oglasim u javnost i saopštim „pravne“ i direktorove razloga kojima želi mijenjati - dopuniti moj izvještaj o radu. Glasaše, pobijediše, i oglušiše se na sve što sam govorio. Usamljen ostadoh i bi onako kako dizanjem ruku odlučiše naučnici i sa njima direktor zadovoljan da će mijenjati moj izvještaj. Glas razuma među naučnicima ostade da samuje pitajući se da li smo pri svijesti i zdravom razumu kada donosimo AMANDMANE na izvještaje?! Ko njih donosi i u čijoj je nadležnosti ta pravna norma kojom se želi nešto mijenjati, poboljšati, dopuniti, popraviti već gotov zakonski tekst?! A riječ je o izvještaju o radu koji Naučno vijeće usvaja ili ne usvaja, kao predhodne za koje se glasalo i svi su prošli glat, bez ikakvog i manjeg otpora, rasprave ili AMANDMANA! Šta je to u Pejovićevom izvještaju što smeta direktoru i onima kojima će doći na ruke, ako ga već nijesu pročitali i dali instrukcije da takav ne može biti dostavljen? Kako da pišem a da to bude po želji i „planu“ rada direktora Istorijskog instituta i onih koji finansiraju projekte sa 160,00 eura godišnje i to sa zakašnjenjem nekad i po godinu dana, a da moji moralni i naučni principi ne budu u suprotnosti sa činjenicama? Kako ugoditi direktoru Istorijskog instituta, kojemu se ne smije protivrječiti niti kritički sagledavati data stvarnost posebno finansiranje naučnih projekata? Da li bi mu smetala moja diskusija da je u saglasju sa njegovim mjerilima i kriterijima koje sprovodi bahato i samovoljno ne dozvoljavjući mi da iznesem svoje mišljenje ili stav, uputim kritiku argumentovano, već mi posljednjih nekoliko sjednica prijeti da će mi oduzeti riječ, jer ne diskutujem onako kako mu odgovara, a drugima daje da govore koliko hoće i kako nađu za shodno? Da li mu smeta što je rukopoložen od strane Vlade bez konkursa u jednoj naučnoj ustanovi? Zašto se po Statutu Univerziteta ne raspiše konkurs za direktora, jer u februaru će tri godine od kako je imenovan na direktorsku funkciju? Da li mu smeta što je sekretar ispunio uslove za penziju po oba uslova, godina radnoga staža i godina starosti? Da li mu smeta što se zapošljavaju oni koji su uzeli 24 lična dohotka i na riječ ministrovu bez ikakvih obaveza ponovo došli kao padobranci u Institut? Zašto sekretar Instituta nije reagovao na donošenje AMANDMANA, već je dva sata presjedio ne progovorivši ni riječi, ako je već u radnom odnosu bez obzira na uslove za penziju? Na ova i druga pitanja nadam se da ću dobiti odgovor od Rektora Univerziteta! Naravno da se na ta i mnoga druga pitanja u Institutu ne može dobiti odgovor dokle je god na čelu te ustanove sadašnji direktor. Nastavak sjednice, koja je prekinuta zbog obaveza direktora, biće u ponedeljak-utorak, jer nekima odgovara a nekima ne odgovara jedan od tih dana, a moje prisustvo je obavezno! Sa AMANDMANIMA na pojedine izvještaje o radu neki direktori koračaju ka „naučnom“ uspjehu i cilju. Podgorica, 21. 01. 2005. godine Dr Momčilo D. Pejović (68) Objavljeno: u skraćenoj verziji u dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, četvrtak, 27. 01. 2005. godine, str. 20, pod naslovom. Tekst pod navedenim naslovom u skraćenoj verziji bio je poslat za objavljivanje: dnevnom listu DAN, REPUBLIKA i SVEDOK-u (Beograd), međutim, nije objavljen. NEŠTO NOVO U ISTORIJSKOM INSTITUTU Direktor Borozan podnio i usvojio amandman na izvještaj o radu saradnika Mislio sam da su prošla vremena partijskih kadrova i da dolaze neka bolja vremena i sa stručnim kadrovima, makar na onim mjestima koja su od posebnog značaja za društvo i nauku u Crnoj Gori. Avaj, tako nešto neće ni dolaziti ili, bolje reći, ići će veoma sporo, a decenije će proći dok se osjeti boljitak, makar kada se radi o naučnoj ustanovi Istorijskom institutu, koji je od 1. januara 2005. godine de facto i de iure u sastavu Univerziteta Crne Gore. Kažu da više nije vijest ni „da je čovjek ujeo psa“, ali svakako jeste vijest da je direktor Istorijskog instituta prof. dr Đorđe Borozan stavio amandman na izvještaj o radu za 2004. godinu dr Momčila D. Pejovića! Ne bi me začudilo, s obzirom na praksu koju sprovodi direktor u ovoj naučnoj ustanovi, kada bi samog sebe kandidovao za glavnog kosmonauta radi naučnih istraživanja na nekoj od udaljenijih a neistraženih planeta u vasioni-kosmosu i poslije nekog njemu prihvatljivog boravka prezentovao svoj izvještaj sa tog putovanja! Direktor Borozan ignoriše sve pozitivne zakonske propise u Institutu, iako tek u februaru ističu tri godine od njegovog imenovanja za direktora, tako da ova naučna ustanova sve više liči na njegovu ličnu prćiju koju je donio iz Beograda. Mimo svih propisa i pored živog, ali nečujnog, sekretara i pravnika Instituta, Borozan radi onako kako on nađe za shodno a po potrebi donosi i usvaja čak i amandmane na izvještaje pojedinih naučnih radnika samo zato jer nijesu po volji ni njemu ni onima kojima podnosi izvještaj, dodvoravajući se za još jedan mandat u direktorskoj fotelji. Kako drugačije protumačiti i shvatiti njegove direktorske odluke, zaključke i usmene informacije koje zaposleni u toj ustanovi mogu samo da prime na znanje i bez diskusije! Neposredno prije nego se prešlo na razmatranje Pejovićevog izvještaja direktor Borozan je izrazio negodovanje zbog „izvještaja“ koji nijesu u skladu sa „formom“ pisanja, odnosno informisao nas je „da on takve izvještaje neće prihvatiti niti potpisati dok se ne izmijene ona mjesta ili djelovi koji odudaraju od kritičkog sagledavanja, a kako je rekao „samo je Pejovićev izvještaj takav“ i zato se tokom diskusije i izglasao amandman na njegov izvještaj! Mada su amandman prihvatili svi prisutni članovi Vijeća, osim, naravno, samog autora Pejovića, on predstavlja apsurd i presedan je u praksi rada Naučnog vijeća Istorijskog instituta od početka njegovog postojanja pa sve do sjednice održane 20. januara 2005. godine. Uzaludno sam ubjeđivao prisutne kolege - naučne radnike - da to ne čine jer će nam se smijati zbog ovakve gluposti, oni su glasali kako je direktor htio - usvojili su direktorov amandman na moj izvještaj o radu. Da bi paradoks bio veći, direktoru Borozanu ne smeta to što sekretar Instituta, koji je ispunio uslove za penziju po oba ulova, i po godinama radnoga staža i po godinama starosti, još uvijek pokriva radno mjesto u Institutu. Ne smeta mu ni što je na ministrovu riječ ponovo i bez ikakvih obaveza u Institut ponovo vratio one koji su već uzeli 24 lična dohodka. Iskreno se nadam da će se ovim pitanjima pozabaviti sam rektor Univerziteta! Dr Momčilo D. Pejović * Nadnaslov i naslov objavljenog teksta dala Redakcija dnevnog lista DAN. (69) * Predato i zavedeno u arhivi Istorijskog instituta ISTORIJSKI INSTITUT CRNE GORE Direktoru prof. dr Đorđu Borozanu Predmet: Odgovor na Vaš dopis broj 01-19 od 26. 01. 2005. godine Nemam namjeru voditi sa vama prepisku, polemiku a još manje komentarisati Vaš dopis, kada mi to ne omogućavate na sjednicama Naučnoga vijeća, gdje se o tome, trebalo bi, može mjerodavno raspravljati ili voditi diskusija, jer mi već poslednje četiri sjednice uzastopno oduzimate riječ i uskraćujete me da ravnopravno učestvujem tokom podnošenja izvještaja o radu, u raspravi povodom pojedinih pitanja pa i svojih problema iz radnoga odnosa ili na planu i programu rada na ugovorenom projektu, kao ostali stručni i naučni radnici zaposleni u Institutu. Nijeste se do sada usudili da bilo kome od njih oduzmete riječ a bilo je prilike, mjesta i razloga, sem što ste se nameračili na moje komentare ili kritike na koje imam pravo svojega mišljenja, stava, kritičkog sagledavanja i naučnog i stručnog mišljenja. Oduzimajući mi riječ tokom protekle četiri sjednice Vi zloupotrebljavate direktorska ovlašćenja kršeći poslovnik o radu sjednice Naučnoga vijeća, na kojima se može raspravljati-diskutovati a da se ne oduzima riječ onome koji govori. Takvu praksu Vi uvodite i to samo prema meni! Zašto i čemu to vama služi, sem ako nemate zadatak da me disciplinujete cenzurišući moje rasprave, diskusije, izvještaje i planove rada kao i radne zadatke? Morate se zapitati i preispitati vaš odnos prema naučnom radniku koji ima pravo na svoje mišljenje, stav i kritičko sagledavanje stvari i pojava u Institutu ili u društvu. Kako ste započeli tako i nastavite, jer ja Vam tu nijesam smetnja niti prepreka. Imate podršku većine vaših istomišljenika, koji zarad nekih sitnih ustupaka dozvoljavaju da istrajavate u vašoj bahatosti i samovolji čak i vrijeđajući moju ličnost ućutkavanjem. U dopisu koji ste mi poslali iskazali ste dio vaše lične zaslijepljenosti mržnjom prema onima koji se usuđuju kritikovati vaš rad i daju suprotno mišljenje s obzira na argumente a njih je svakako mnogo, ili primjedbe koje iz lične taštine i pizme Vi ne dozvoljavate da vam se upute. Oni koji vam ne povlađuju predstavljaju, gledajući prema vašem mišljenju i ponašanju - odnosu prema njima, veliku smetnju u vašem organizovanju ukupnog rada u Institutu. Samim dopisom ste još više potvrdili da vam je povrijeđena sujeta i da ne dozvoljavate kritiku vašega rada i poslovanja tokom predhodne tri godine, skoro će u februaru. Kao direktor jedne naučne ustanove, koja je imala svoje značajno mjesto u društvu i ugled u nauci, Vi se ponašate prema naučnom radniku kao prema nekom zatvorskom kažnjeniku gdje vladaju neka druga pravila, naravno da ovdje mislim na vaš odnos prema meni kao naučnom radniku. Nepotpisivanjem mojega izvještaja o radu i plana rada za tekuću godinu Vi nastojite da vršite cenzuru naučnoga rada onih naučnih radnika koji Vas slijepo ne slušaju i koji se protive sprovođenju mjera koje donosite šakom o stol ućutkujući onoga koji sa vama nije saglasan. Razloga nijeste imali za takav vaš odnos, pa u krajnjem slučaju i da je bilo nečega makar kao direktor jedne naučne ustanove Vi ste morali pokazati više tolerancije prema onima koji kritički sagledavaju vaš rad u predhodnom periodu. Takođe, u dopisu ste pokazali svu vašu osvetoljubivost za moja pisanja u medijima o vašem radu i ponašanju prema meni, što je još jedan argumenat više da se radi o vašim povrijeđenim ličnim interesima i monopolu funkcija, koje imate u Institutu pa ih iz tih razloga želite sačuvati takvim odnosom ličnih uvreda ućutkavanjem i oduzimanjem riječi. Vaše pravo ličnog stava, mišljenja koje iznosite o naučnim rezultatima pojedinaca kao i nepotpisivanje izvještaja o radu i planova rada vama niko ne zabranjuje da izdvojite svoj stav ili da se protivite ali kao direktor naučne ustanove, koji je u svojstvu pravnoga lica koje zastupa pred naukom ustanovu u kojoj rade stručni i naučni radnici, Vi na to ne bi mogli uskratiti pravo jednom doktoru nauka na izvještaj o njegovom radu i planu rada za 2005. godinu, posebno što je on dostavio izmijenjen izvještaj na vaš zahtjev i amandman na izvještaj o radu za 2004. godinu koji ste onako zdušno prihvatili na sjednici Naučnoga vijeća i time zadovoljili vašu povrijeđenu sujetu i lične interese koje ste shvatili da su vam ugroženi. To je pozadina onoga što ste Vi odlučili ne potpisujući moj izvještaj i plan rada, navodeći čak riječi da se ima smatrati kao lični izvještaj i kao takav će biti proslijeđen nadležnom ministarstvu. Imate, svi su izgledi, barem prema vašem ponašanju i odnosu prema mojem radu u Institutu, ne samo podršku unutar naučne ustanove i od sekretara u njoj, nego i moguće nekih sa strane kao političku podršku čim nastojite uvesti cenzuru mojih izvještaja i planova rada. Činjenica je da se za vašega mandata nije gotovo ništa na bolje promijenilo ili bolje reći stagnirao je naučni rad u ovoj naučnoj ustanovi, a obavljaju se drugi manje važni i lični poslovi koji se nastoje prikazati ka ukupni plan rada Instituta i podvode se pod plašt radnih zadataka predviđenih stručnim i naučnim zadacima. Vama je sasvim jasno koliko se radi na unapređenju naučnog i stručnog rada i koliko finansijskih sredstava se daje na realizaciji takvih zadataka pa s druge strane Vi to nastojite prigušiti, ako već ne možete ugušiti da se javnost upozna sa ukupnom problematikom te naučne ustanove, jer nadležni su već odavno digli ruke od nje, barem prema onome kako se finansiramo, ako nećete da dižemo hvalu do nebesa zato što nijesmo kao radnici u fabrici došli pod stečaj pa primamo redovno lične dohotke, koji su ispod svakog dostojanstva jednog naučnog radnika u cilju da sačuva svoju golu egzistenciju. Ipak, ne vjerujem da imate potpunu ili apsolutnu podršku ni onih koji su vas doveli na direktorsku funkciju jedne naučne ustanove da unaprijedite njen rad za takavo vaše ponašanje prema jednom naučnom radniku, makar on i bio tako „neposlušan“ kao što ga Vi nastojite prikazati, uskraćujući mu vaš potpis na njegov izvještaj o radu i plana rada. Pa gdje bi bila takva naučna ustanova u kojoj bi svi mislili kao jedan direktor, koji krši elementarna prava zaposlenih naučnih radnika u toj ustanovi, a gdje je on Bog i batina, sve i svja u toj ustanovi i niko nema pravo na drugačije mišljenje koje će saopštiti na nekoj od sjednica Naučnog vijeća?! Vjerujem da će Vas, makar oni koji vas u svemu podržavaju, ipak savjetovati da tako ne činite i da nijeste imali dobrih razloga za takav AMANDMAN na izvještaj i kao direktor uskratili potpis iz razloga vaših ugroženih ličnih intersa, pa ćete još jednom preispitati svoju odluku kao direktor jedne naučne ustanove!? Podgorica, 28. 01. 2005. godine Dr Momčilo D. Pejović (70) * Predato i zavedeno u arhivi Istorijskog instituta ISTORIJSKI INSTITUT CRNE GORE Direktoru prof. dr Đorđu Borozanu Predmet: Zahtjev za zaštitu integriteta moje ličnosti od uvreda kojima me obasipate na sjednicama Naučnoga vijeća Direktore! Teško mi je bilo suzdržati se i fizički savladati, a to sam uspio napuštajući sjednicu, prirodni nagon za odbranom moje ličnosti od neprimjerenih i veoma teških uvreda koje ste mi uputili posebno 25. decembra 2003. godine na sjednici Naučnog vijeća Instituta kada ste mi pred prisutnim koleginicama i kolegama uputili riječi : „Ćutite, Ćutite Pejoviću ...“, kao i na današnjoj sjednici, takođe, Naučnoga vijeća (01. 02. 2005. godine) kada ste mi uputili riječi: „Ne možete da vežgate i nećete vežgati Pejoviću... na sjednicama kojima predsjedavam“! Šta sa takvim uvredama i ophođenjem prema jednom naučnom radniku želite postići nijesam u prilici da saznam niti da nagađam. Samo se plašim da tako teške i ne praštajuće uvrede u meni ne proizvedu otpor i pobunu za odbranom ličnosti i moralnog dostojanstva pa učinim mimo volje i razmišljanja nešto što ne bi bilo prihvatljivo gledajući sa aspekta ponašanja jednog naučnog radnika, ali ipak opravdano, jer je u pitanju integritet i lično dostojanstvo osobe koja sebe brani od takvih uvreda. Ako se ne obuzdam prilikom još jednog takvog vašeg nasrtaja sa teškim uvredama na mene i na moju ličnost ne snosim nikakvu odgovornost, pa Vas zato i savjetujem da me ne iskušavate jer ne znam kako ću reagovati, da bih se od vaših uvreda odbranio. Kako će vaše dalje ponašanje prema meni ići prepuštam na vašu volju, namjeru ili želju da iz svega toga imate koristi. U ovakvim okolnostima ja ne mogu prisustvovati sjednicama Naučnoga vijeća na kojima imam pravo da svoje radne obaveze prezentiram, branim ili kritički sagledavam, kako u Institutu tako i u društvu u kojem živim i radim kao ličnost i kao naučnik, dokle god mi se ne stvore uslovi za normalan rad u kojem će izostati sve vaše teške uvrede koje su učestale i neizdržive za mene i moju ličnost. Podgorica, 01. 02. 2005. godine Dr Momčilo D. Pejović (71) *Neobjavljeno: Poslato za objavljivanje e-mail poštom „Svedok“-u, Beograd. Tekst je lično predat Redakciji dnevnog lista DAN. Rekoh ti ja, (p)a ti ne slušaj!!! (Od)strijel neposlušnog doktora istorijskih nauka Ova zimska sezona je bogom dana za lov na divljač! Lovci zadovoljno trljaju dlanove i čiste puške, jer im vremenski uslovi idu na ruke. Debeli sniježni pokrivač daje dobre izglede za bogat ulov u ovoj lovnoj sezoni. Svi se zagrijavaju i uveliko pripremaju planove kako zaskočiti divlju zvjerad, koja se tokom prošlih godina namnožila! Zakon im, takođe, ide na ruku! Nakotila se divljač pa je treba prorijediti! A snijega gotovo u svakom mjestu Crne Gore, pa ga čak i na Primorju ima. U Podgorici nema sumnje održaće se još koju nedjelju. Godina sluti berićetnom lovu!? Međutim, ova lovna sezona (ni)je tako (ne)podesna (n)i za „odstrijel-lov“ ili „pripitomljavanje“ onih dvonogih, takođe, „divljih“ - neposlušnih, koji su u nešto brojnijem opadanju ali nekako istrajavaju zahvaljujući „onima“ koji su imali drugoga posla pa su ih (za)pustili da malo (o)dahnu dušom i sakupe nešto snage i skoposti da se čuju! Uslovi su, vremenski i društveni, privredni i politički baš potaman da se sredi stanje u „zabranima“ pojedinih institucija ili političkih partija, nevladinih organizacija i raznih pokreta! Oni koji budno prate i motre na sve što se kreće, danju ili noću po kancelarijama ili drugim nevladinim organizacijama, na trenutak su vas ostavili po strani iz taktičkih razloga!? Većina naučnih radnika sada „miruje“, ne putuju već sjede, prikovani ovim zimskim padavinama u „toplim“ kancelarijama nešto isčitavaju što su prošlih godina donijeli iz arhiva ili biblioteka. Pritiješnjeni nešto silom prilika vremena-padavina, a bogme više drastičnim smanjenjem finansija od strane nadležnog ministarstva, prisiljeni su čekati dok proljeće malo ne sine, dan se uveća i sunčevi zraci budu prodorno topliji, ne bili im se kosti jače ugrijale od danonoćnih sjedeljki u ne baš prijatnim uslovima za rad. Arhivska istraživanja su sada svedena na kancelarije u ustanovama, kretanje je smanjeno, putovanja znatno reducirana ili gotovo zamrla, jednom riječju to je vrijeme priprema za sljedeću radnu sezonu za nove projekte i radne zadatke ili one iz prošlih godina koji tako stoje nerealizovani zbog uskraćenih finansija. Ne bi trebalo da neko u reducirane finansije posumnja, ali svakako da će se naći dušebrižnici i poslušnici koji će kao hijene napasti autora ovih redaka da bi zaštitili svoje šefove odnosno ministre, pa će potezati za argumentima kao: država je u krizi, sada je otpuštanje državnih službenika, penzioneri i poslije 70-et i nekolike godine pride još su radno angažovani na nekoliko poslova i to sa gotovo punom normom časova ili čak više - uprkos Zakonu PIO - a vaš finansijski plan troškova za projekat koji teče je nerealan! A da li je (ne)realno da se obavi posao za projekat bez potrebnih sredstava to ih najmanje brine, jer su ga već njegovi izvršioci uzeli pod svoje i brinu da se nešto „krivo“ ne pojavi u štampi, pa prikazuju kako se u nauci med i mlijeko prosipa i samo ga treba „kanalima“ usmjeriti doktorima nauka, istoričarima koji će ići na arhivska istraživanja sa sredstvima koja ne bi mogla zadovoljiti ni ptičje potrebe, a kamoli ljudske! Dovoljan je bio mig sa visokog mjesta-položaja onih koji prate rad naučnih radnika, posebno istoričara koji su im izmakli kontroli. Svim silama nastoji se izgubljeno ili propušteno nadoknaditi time što će takve naučne radnike staviti pod nadzor, izvještaje-projekte pod cenzuru i strogu kontrolu Naučnoga vijeća kao stručnog organa! Pod rukovodstvom poslušnih i odanih direktora, a upravljano nogama i rukama provjerenih „naučnih“ i „stručnih“ kadrova onamo gdje im se kaže i kako to odgovara dnevno - političkom trenutku, sređuje se stanje u tim naučnim institucijama i dovode se u red neposlušni. Na sjednicama Naučnoga vijeća, kao stručnog organa i(li) „zakonodavnog tijela“(sic!) donose se amandmani na izvještaje o radu! Na njima se čak predlaže za dnevni red rasprava o ponašanju doktora nauka, njegovim dopisima Institutu, i njegovom načinu pisanja i reagovanja u štampi - na anomalije koje se dešavaju onamo gdje on radi uzimajući mu to, valjda, za otežavajuću okolnost i tešku povredu naučne (i radne) discipline, i remećenju ukupne atmosfere u takvim naučnim ustanovama!? Nije bilo vidljivo da je palac na stisnutoj desnoj šaci ispružen i usmjeren ka zemlji, što bi drugim riječima bilo jasno o čemu se radi i kako se kopiraju vremena rimske istorije! Iz onoga što je slijedilo kao da je prijetilo ili slutilo! Dakle, uslijedio je mig sa visokog mjesta „služba“ se rasporedila u strijelce, scenario se unaprijed znao, jer je decenijama uhodavan, popravljan i doveden do perfekcije, aktivnosti režisera dobro su se osjećale. Ne mogu da omanu onamo gdje imaju svoju cenzuru „naučnika“ svjetskoga glasa! Ipak, savjest pojedinim naučnim radnicima proradi i mimo nečije volje, neočekivano i uprkos direktorovom ubjeđenju da makar od njih neće biti protivljenja!? Glavni adut na kojem je svu igru zasnivao, na veliko iznenađenje direktorovo, prodao ga je!? Nastavio je, ne predajući se, sa nešto blažim udarom šake o stol, upozoravajući prisutne riječima: „Nećete me smijeniti, jer nijeste me ni postavili“, ne hajući za Zakon o Univerzitetu po kojem se poslije tri godine raspisuje konkurs za direktora Instituta! Očigledno da računa na pomoć Vlade, jer ga je ona postavila. Predložena tačka dnevnog reda, od strane direktora kao predsjedvajućeg Naučnim vijećem, nije usvojena i ostala je za narednu sjednicu „jer se o tome mora raspravljati“, pored onoliko pisama - dopisa koje je taj naučni radnik imao u Institutu i štampi! „Stručno i argumentovano“ tome se revnosno pridružio i sekretar kritikujući naučni rad projekat doktora nauka, a skrivajući o sebi podatak da je ispunio oba uslova za penziju! Naglasi, da od direktora zavisi hoće li ići u penziju! Sve se može kad se hoće, a poklope se dvije volje pa odoše „gaće dolje“! Djelimični neuspjeh „dvojca“ - sekretara i predsjedvajućeg Naučnog vijeća - biće popravljen na nekoj ubrzanoj ali bolje pripremljenoj sjednici. Tada će se sigurno znati! Može pokušati sa „obradom“ drugih naučnih radnika koji nijesu bili prisutni na datoj sjednici. Njihovi glasovi bi mu mogli pomoći da svoj naum sprovede u djelo disciplinujući jednom za vazda neposlušnog doktora nauka! Možda je tu nada i šansa koju gaji direktor predsjedavajući Naučnog vijeća da uspješno obavi nečiju naredbu ili svoju samovolju! Sve je pod znakom pitanja i ne treba nagađati. Ipak, vjerujem da će se i sljedećeg puta direktor izuti, ako već „temeljnije“ ne pripremi sjednicu! Intuicija me dobro služi, a snovi me grdni ne napuštaju. Dnevno se upotpunjuje slika čekajući okvir da bi se izložila na nekoj od sjednica gdje je sve već zgotovljeno. Tu se kašikom neće moći kušati, već će neko škudelom zalagati gutajući obličke! A ko se udavi nikom ništa, zapalo mu, jer je „halapljiv“! Nije vam ništa jasno, jer se sve munjevito odigrava i svako svoju ulogu (bes)prekorno igra. Thend-kraj! Biro rada vam ne gine ili ulica da prodajete cigarete onima koji svako jutro uredno snabdijevaju tržište. I to da ti bude dobro! Imaćeš novo radno mjesto, pod uslovom da slušaš! Konkurencija takve radne snage je velika, a ti si sada bukvalno doveden do prosjačkog štapa i moraš se prilagođavati novom „radnom“ mjestu. Radno vrijeme ti neće biti problem, jer si ionako skoro tri decenije rano ustajao i odlazio na posao, kasno se vraćajući porodici. A, bilo je i po nekoliko mjeseci da osvićete na radnom mjestu pripremajući doktorsku tezu. Šta će ti faliti, mnogo ih je koji tako svoju porodicu prehranjuju od danas do sjutra. Sive ekonomije ima svuda u svijetu, kažu čak do 20 procenata i u „najbogatijim državama, a mi smo država u tranziciji i društvo u procesu demokratizacije! Zar nije tako?! E, nemoj da negiraš svakodnevicu našega standarda i ukupnog miljea političkog i kulturnog, privrednog i tranzicionog. Ne budi nezadovoljan kao što si uvjek, jer ne samo da ti može biti bolje nego ti može biti i gore! Pričam ti ja, a ti me ne slušaš!? Po volji tvojoj i grbači! Ništa ti ta tvoja škola više ne vrijedi, jer su na ulici zakoni drugi. Zaludu si učio „velike škole“ i još kažeš da si doktor nauka i to istorijskih! Fali ti još samo da si doktor filosofskih nauka!? Godine te pregazile a vrijeme ti nije naklonjeno! Rintaj ili moli za koru suva hljeba, koja ti ni tada nije bila bolja. Rintao si i tamo više nego što ćeš na ulici, ali si bio mlađi pa si mogao izdržati sve napore i nedaće. Porodicu koju si stvorio sada ostavljaš na cjedilu! Da li je to cilj ovoga i ovakvoga društva Crne Gore da naučne radnike političkim sredstvima uništava i dovodi na rub moralne i materijalne propasti?! To ne mogu dozvoliti i neću se dati dokle god mognem disati-pisati i umno rasuđivati šta valja a šta ne valja u sredini i državi u kojoj sam rođen, rastao i nadam se da ću u njoj i umrijeti. Makar sam obezbijedio raku-mjesto gdje ću počivati kao i svi smrtni ljudi. Zavjera je skovana i čeka se razvoj događaja koji bi mogao biti nemilosrdan. Osjeća se to u vazduhu. Poznato je to nekima već poodavno, jer su gledali nemoćno kako je starijim kolegama bila zgotovljena čorba bez ikakvih začina koji bi pomogli da se lakše guta! Poželiš da te nestane sa lica ove zemlje u kojoj si rođen i odrastao, živio sa drugarima i kolegama, a najednom svega toga nestane i od njih istih dobiješ po grbači. Teško da možeš izdržati, jer dolazi od onih sa kojima si dijelio dobro i zlo! No, i to je život ili dio života i iskustva, s tom razlikom što kasnije to doživiš teže pane ili te savlada, uništi i otkine ti živu glavu, a ti još nekako dišeš dok ti „u mukama izdišu členovi“! Dobio si bitku ali si izgubio rat za koji je bila potrebna veća snaga, odnosno podrška je izostala a nijesi je nikada ni imao, bez obzira što su na tvojoj strani argumenti i istina. Ko za to danas haje?! Kada se vrši (od)strijel ne pomažu ti argumenti već samo sila - snaga i oružje kojim se gađa. Što je veći kalibar to je bolji pogodak, jer ih je mnogo i nikada ih ne možeš sve savladati. Oni se samo primire i čekaju svoj trenutak za djelovanje. Sve zavisi od naloga onih odozgo, koji daju uputstva da li da te još gnjave ili da s tobom odmah završe. Oni žrtvu ne ostavljaju sve dok im ne dođe naređenje za izmjenu plana na tvoju „korist“, odnosno ostave te do druge prilike da misliš da si ih pobijedio, a u stvari oni su procijenili da sada nije pravi trenutak da te dokrajče! Dobro su te zaplašili! To je njihova procjena, a tvoja zabluda da si ih nadjačao. Oni su ostvarili svoj cilj sve do nekog drugog naloga, koji će te dokusuriti ili otupiti tvoju oštricu javnog djelovanja i prikloniti te njima ili te ostaviti tako umrtvljena da stojiš i klecaš! Rekoh ti ja, (p)a ti ne slušaj!!! Podgorica, 02. 02. 2005. godine Dr Momčilo D. Pejović P. S. Gospodine R.........., zahvaljujem na objavljenom tekstu „Direktorov amandman“... lično sam veoma zadovoljan... Međutim, ono mi je donijelo velike lične i naučne nevolje u službi. Kampanja je da me stave na disciplinski i naučni tapet. Ne bježim, ali se samovolji direktora teško oduprijeti. Nauka i politika kao Bog i šeširdžija! Uostalom tekst jasno govori o čemu se radi. Gdje je tome kraj!? Objaviti, ako se ikako može! Nije objavljeno. Dato je i dnevnom listu „DAN“, Podgorica. (72) * Predato i zavedeno u arhivi Istorijskog instituta U N I V E R Z I T E T C R N E G O R E - Organizacionoj jedinici Univerziteta Crne Gore - ISTORIJSKOM INSTITUTU Pravnoj službi Istorijskog instituta Predmet: Zahtjev za objašnjenje i uklanjanje tačke dnevnog reda pod rednim brojem 7, sa dnevnog reda Naučnog vijeća, jer istu nijesam podnio pod takvim ili makar sličnim naslovom u Institutu. (Meni nije poznat takav podnesak - dopis da bi se o tome vodila rasprava) Molim sekretara Pravne službe Istorijskog instituta da mi dostavi u pismenoj formi i da objašnjenje o kakvom se to prigovoru radi, dokaže i pokaže dopis takve sadržine na osnovu kojega me stavlja na dnevni red pod tačkom 7) Razmatranje prigovora dr Momčila (D.) Pejovića na rad direktora i sekretara Instituta, kako bih se mogao uvjeriti u opravdanost predloga za sjednicu Naučnog vijeća!? Moguće je da se radi o nečem sasvim drugom i dopisu druge sadržine koji je upućen drugim institucijama. Međutim, ako je tako nešto u pitanju otkuda ono na dnevnom redu stručnog organa Naučnog vijeća Instituta, jer mu tamo ne može biti mjesta po pozitivnim zakonskim propisima i propisima koji važe za Univerzitet i njegovu organizacionu jedinicu Istorijski institut. Molim Vas da dobro razmotrite vaš propust koji ste naslovili za XIII sjednicu Naučnog vijeća Istorijskog instituta na Dnevnom redu pod tačkom 7, a zakazanu za 15. mart 2005. godine, sa početkom u 10 časova u Biblioteci Instituta, i uvažite moj zahtjev koji je opravdan, a vašu provokaciju smatraću još jednim pokušajem da me uvrijedite lično i ostvarite ono što ste planirali, na vašu žalost za sada bezuspješno. Naravno da ću o ovome obavijestiti Rektora, a posebno Sud časti Univerziteta Crne Gore, kako bih mogao zaštiti sebe od neprimjerenih i zlonamjernih podmetanja. Ovo što mi radite prevršilo je svaku razumnu i ljudsku savjest i svijest posebno kada je u pitanju naučna ustanova. Takav nepromišljen potez predsjednika Naučnog vijeća je zaista namjeran ili je sa „opavdanim argumentima“ pa ga ostavljam na savjest onima koji su u tome odlučivali, a ja ću izdržati i takav napad na moju ličnost, nimalo ne strahujući za sve ono što sam do sada rekao, napisao i potpisao, pa bilo to makar i po cijenu gubitka posla ili u krajnjem i života koji je izložen neprimjerenim ličnim uvredama od strane pojedinaca u Institutu, posebno direktora i dobrim dijelom sekretara te naučne ustanove! Poznato je da su neki u istoriju ušli po zlu i tako ostali zapamćeni, a neki u nauku ulaze sa ličnim uvredama koje upućuju zaposlenima pa makar im to bile kolege samo to tituli! Ipak, smatram da će i ovo što me snalazi u Institutu proći i da će se neko debelo crveniti ako ima išta u njemu ljudsko, čovječno, časno i pošteno. Mnogo znači kada neko ima glavu kojom sam upravlja! Pdgorica, 11. 03. 2005. godine Dr Momčilo D. Pejović, Viši naučni saradnik (73) * Predato i zavedeno u arhivi Univerziteta Crne Gore U N I V E R Z I T E T C R N E G O R E SUDU ČASTI UNIVERZITETA PREDMET: Predlog-tužba protiv prof. dr Đorđa Borozana, direktora Istorijskog instituta -Univerzitet Crne Gore (adresa: Bulevar revolucije br. 3, Podgorica), zbog nanošenja teške i grube lične uvrede - ugleda i dostojanstva - i povrede Kodeksa akademske etike, - shodno stavu 2 i 6, Preambule; stava 3 i 12 Profesionalne odgovornosti; stavu 1, 2, 5 i 7, Odgovornosti prema kolegama; stavu 6, Odgovornosti prema instituciji, u duhu Primjene stava 3 i stava 4, navedenog Kodeksa, a shodno Pravilniku o radu suda časti, - člana 1, 2, 5, i u duhu člana 13 pokrećem postupak pred Sudom časti za zaštitu ličnosti i dostojanstva moralnog i naučnog; u svojstvu predlagača zahtijevam da se povede rasprava, razmatraju dokazi-argumenti, pozovu svjedoci i po utvrđenom stepenu krivice javno osudi imenovani direktor, koji me je na sjednicama Naučnog vijeća pred prisutnim kolegama doktorima nauka i stručnim saradnicima, teško i grubo uvrijedio i sa jakom intonacijom i prijetnjom rekao mi : „Ćutite, Ćutite Pejoviću...“ (sjednica od 25. decembra 2003. godine); a zatim na sjednici od 01. 02. 2005.godine takođe uputio riječi: Ne možete da vežgate i nećete vežgati Pejoviću..., na sjednicama kojima predsjedavam“! U prilogu dostavljam dopise na uvid. (Kopije - 37 kopija UKUPNO + 2 LISTA ZAHTJEV-) Poštovani članovi Suda časti Univerziteta, U svojstvu predlagača i lično oštećenog i uvrijeđenog teškim ličnim i neprimjerenim riječima od strane jednog naučnog radnika, koji je u svojstvu direktora naučne ustanove i predsjednika Naučnog vijeća u toj ustanovi zloupotrijebio službeni položaj, teško mi je bilo savladati se da ne reagujem drugačije u cilju zaštite ličnog, moralnog i naučnog integriteta i dostojanstva koje sam tokom svih ovih godina uspio sačuvati shodno svome porodičnom, ličnom vaspitanju i naučnom obrazovanju. Niko mi nikada nije mogao to reći a posebno ne argumentovati i uvredama me obasuti kao što je to učinio imenovani direktor koji je svega tri godine u ovoj naučnoj ustanovi, a uspio je tako teške riječi i uvrede reći i uputiti ih meni i to sa prijetnjom krajnje ozbiljnom. Međutim, čovjek izdrži, izgleda, i tako nešto pa na ovaj jedini razumni način potraži satisfakciju kako bi na neki način sebe zaštitio od onih koji su ostali u duši prostaci bez obzira na titule i stepen naučnog vaspitanja i obrazovanja. Napustio sam posljednju takvu sjednicu i sada izbjegavam svaki lični i službeni kontakt sa imenovanim, jer ne dozvoljavam da budem isprovociran još jedanput od strane navedene osobe, koja me uporno nastoji staviti na tapet dnevnoga reda na Naučnom vijeću kao stručnog organa kako bi nešto izdejstvovao, jer zna zasigurno da moje trpljenje ima granice i da ću morati negdje pogriješiti i time sebe i druge upropastiti. Da Vam dalje ne elaboriram naše odnose i kontakte koji su na sjednicama Naučnoga vijeća za mene veoma nepodnošljivi i uvredljivi i udaraju mi na čast, obraz, poštenje i naučno dostojanstvo koje shodno svojim ličnim principima gradim i izgrađujem na svojem skromnom potencijalu, shvatanju i razumijevanju u duhu svojih pogleda na svijet, stvari i pojava u društvu i posebno kolektivu u kojem radim. Jasno i glasno sa mjerom u korektnom i konkretnom kontaktu saopštavao sam svoj stav, mišljenje ili oštro kritičko i argumentovano gledanje na ustanovu u kojoj radim ili na dešavanja a posebno anomalije u društvu na koje sam reagovao u javnosti medijima, dajući mogućnost prozvanima da reaguju shodno njihovim argumentima odnosno protivargumentima. Neću Vas dalje zamarati, mada smatram da bi imalo još mnogo toga da kažem makar za onaj predhodni period rada u Institutu, ali da se ne udaljavam od onoga što sam htio reći i tražiti od Vas, u tom cilju dostavljam dio dopisa iz kojih možete izvući svoj lični zaključak i na osnovu svega donijeti pravednu presudu koju tražim kao satisfakciju za uvrede nanijete mi od strane direktora Istorijskog instituta. Služio sam se istinom i samo istinom argumentujući svoje stavove ili kritičko sagledavanje stvarnosti posebno u ustanovi gdje radim i tražeći svoja prava iz radnoga odnosa koja su zakonom propisana kao i ljudske slobode koje su takođe propisane i nema niko pravo da mi ih uskraćuje, a posebno ne osoba koja me je u posljednjih dvije godine teško izvrijeđala. Uvjeren sam da ima ljudi pravednih, istinoljubivih i razumnih koji će sagledati sve ono što sam iznio u svojim dopisima, i da će odmjeriti pravičnu kaznu shodno težini i povredi Kodeksa akademske etike, javno osuđujući ponašanje direktora naučne ustanove. Za sve što sam do sada rekao, napisao i saopštio javno, spreman sam da odgovaram i snosim sve posljedice u moralnom, materijalnom i krivičnom pogledu. Isto tako tražim da budu pravedni aršini i odgovornost u punom pogledu i prema onima koji su se neprimjereno ponašali i vrijeđali moju ličnost i dostojanstvo kao čovjeka i kao naučnika. Neka poštovani članovi Suda časti uzmu u postupak, shodno članu 13, moju tužbu i shodno članu 2 Pravilnika o radu suda časti budu nezavisni i odrede se prema svojim ličnim shvatanjima i duhu odredbi Kodeksa akademske etike. S poštovanjem, Podgorica, 14. 03. 2005. godine Dr Momčilo D. Pejović, Viši naučni saradnik u Istorijskom institutu (74) * Neobjavljeno. APEL PROFESORIMA, STRUČNIM I NAUČNIM RADNICIMA UNIVERZITETA CRNE GORE Poštovani, Još mi je preostalo da Vam se lično obratim i obavijestim da zbog pritisaka, ucjena i podvala koje mi u Institutu nanosi direktor i njegov sekretar „emeritus“ desna ruka za nepoštovanje zakonskih propisa u toj naučnoj ustanovi sa direktorom prof. dr Đorđem Borozanom, zatražim od Vas razumijevanje za moje reagovanje i obraćanje sa kojim želim upoznati javnost crnogorsku, mada sam to na indirektan način činio lično i dosad, a sad direktno Vas hoću obavijestiti da su ugrožena moja prava iz radnoga odnosa i profesionalna kao naučnog radnika u kojoj radim dvije i po decenije. Ovo što čini direktor sa njegovim poslušnikom sekretarom uprkos što smo organizaciona jedinica Univerziteta već godina dana, nema zakona za njih već su isti pogaženi, a rektor se ne čuja jer je zauzet oko izbora-kandidature ako je prihvati na Univerzitetu. Šta su to dobro direktor i njegov sekretar učinili u ovoj naučnoj ustanovi jasno je kada se kaže da za njih zakonski propisi ne važe odnosno oni ih ne primjenjuju na njih a na ostale zaposlene oni ih striktno primjenjuju. Ni onaj predhodni direktor, koji je takođe radio po svojoj volji i potrebi a sigurno u saglasnost onih koji su ga postavili-imenovali kao i ovog sadašnjeg, nije uzvraćao kao što to ovaj čini sa uvredama ličnim na sjednicama Naučnoga vijeća ili bolje reći pazarištu, jer to što se od njega čulo to nije za ljude od kulture, obrazovanja, nauke a posebno ne za one sa ličnim i porodičnim vaspitanjem. Zbog mojeg kritičkog stava u javnosti i reagovanja na anomalije koje se dešavaju u Institutu u predhodnih deceniju i po izložen sam pritiscima i ucjenama stalnim dopunjavanjima i izmjenama mojih izvještaja o radu planova i radnih zadataka, kao da sam u ovom poslu priučeni radnik a kamoli početnik, uprkos dugogodišnjem radu i samostalnom rukovođenju na ugovorenim projektima. Uzaludna su bila moja dosadašnja reagovanja i obraćanja Rektoru ili ministrima pa i predsjedniku Vlade, o brojnim nepravilnostima u Institutu i nepoštovanju zakonskih propisa u toj ustanovi. Bolje reći uvijek se posle tih pisama pojačavao pritisak i primoravan sam da mijenjam planove ili da smanjujem finansijske predračune, i uvijek je po nešto nadodavano, traženo, odugovlačeno, itd. Moj ukupni rad svodio se samo na korišćenje prostorija kancelarije i jedne mehaničke mašine poluispravne, i to je sve što mi je bilo dozvoljeno od troškova. Ovo Vam pišem jer su danas na Univerzitetu od strane ovog direktora ugrožena moja prava, a sjutra mogu biti vaša od istoga njega ili njemu sličnih direktora, naučnih ili stručnih radnika i profesora, koji smatraju da ako su direktori i politički podobni mogu bez primjene zakonskih propisa da rade šta hoće i kako im odgovara, pa čak i da vas teškim uvredama obasipaju, a vi da ne smijete se ni usprotiviti, a kamoli da uzvratite. To je direktor kojemu je istekao mandat po Statutu Univerziteta ako je ta visokoškolska ustanova autonomna ili ako je zavisna od strane Vlade koja postavalja direktore kao što je u nauci bila preuzela da postavlja poželjne i posebno poslušne naučne radnike dodvorice i dvorske istoričare. Kažem da Rektor okreće glavu od toga i ne želi da čuje, mada zna da treba raspisati konkurs. Tako su se valsti ponašale i za vrijeme predhodnih direktora i sada po navici rade i preslikavaju direktore, mijenjejući im samo glave a ostaje poprsje, kao za vremena rimskih careva. To je nauka koja nam treba i politika koja nam kroji sudbinu i stvara podjele u društvu. To je nešto što je nespojivo sa autonomijom univerziteta, kao i u suprotnosti sa ličnim slobodama i javnim djelovanjem naučnih radnika iznošenjem ličnog i naučnog stava i mišljenja kao i kritičkog sagledavanja ukupnih procesa u jednom društvu. Zbog onoga što sam iznosio u javnost sada trpim pritiske i uvrede u cilju da budem isprovociran i natjeran da reagujem i time dam povoda da me suspenduju - udalje iz Instituta. Takvog direktora ne trebaju naučne ustanove, već policijske akademije ili zavodi za izvršavanje krivičnih sankcija. Njima ne trebaju dostojanstveni naučni radnici, skromni, odani nauci i primjeni naučnih pricipa i metodologiji rada dosljedni, politički nezavisni. Molim Vas da shvatite ovaj moj apel kao jedinu i preostalu šansu da se lično izborim za svoje pravo i pravdu, protiv pritisaka i ucjena provokacija i uvreda na mene i moju ličnost i dostojanstvo i fizički integritet. Želim da Vas upoznam i naglasim da ću istrajati u svojoj borbi za poštovanje i primjenu zakonskih propisa za sve zaposlene naučne radnike jednako u ustanovi gdje radim, u sredini u kojoj živim i društvu u kojem pripadam, bez obzira na posljedice po mene, koje mi se mogu desiti od strane onih kojima takvi ne odgovaraju i koje žele da umrtve ili privole na njihovu političku stranu. U krajnjem, istrajaću pa makar to i životom platio, jer život koji je danas živi jedan naučni radnik je sveden na puko preživljavanje i slijepu poslušnost političarima na vlastim, koaliciji raznih stranaka koje su se domogle na razne načine i zgrabile vlast, pa sada hoće da upravljaju i životima pojedinaca koji se sa njima ne slažu u pogledima na određene probleme. Ovaj moj apel je ujedno moje iskreno obraćanje i obavještenje u kojem se stanju može naći jedan vaš kolega naučni radnik, zbog svojeg kritičkog gledanja i javnog iznošenja svojih stavova ili mišljenja, a s druge strane je upozorenje svima najodgovornijim u politici i društvu u Crnoj Gori, na Univerzitetu, da ću istrajati u borbi na očuvanju ličnog dostojanstva i naučne dosljednosti, političke neutralnosti, bez obzira koliko bio jak dalji pritisak ili ucjene i uvrede bile izražene i ka mojoj ličnosti uperene. Zbog ugroženosti moga dostojanstva i integriteta ličnosti, kao i brojnih pritisaka na moju naučnu i profesionalnu djelatnost i političku neangažovanost slobodan sam uputiti apel svim profesorima, naučnim is tručnim radnicima na Univerzitetu. Podgorica, 17. 03. 2005. godine Dr Momčilo D. Pejović (75) * Neobjavljeno. RADNA VERZIJA - BEZ NASLOVA Rektor kao da je imao pored sebe moj tekst „Maratonci trče počasni krug“ pa je predložio Senatu da u saglasnosti sa članom Statuta nezamjenjive kadrove učini besmrtnim, naglašavajući da im se dodijeli titula „profesor emeritus“ i tako do groba i poslije njega oni ostanu prisutni na predavanjima generacijama studenata, koji će dolaziti i čuditi se svemu tome. Prolaznost ovozemaljskog života kao za njih da ne postoji, jer će biti vječni ulazeći zakonskim propisima koje su donosili zarada ličnih interesa. Besmislenost takvog njihovog postupka vidjeće se ubrzo kada ih bude više nego profesora, koji su stasali da rade kao naučni radnici i oni će postati balast samom Univerzitetu. Vjerovatno da će profesori emeritusi raditi na eksperimentalnim projektima u cilju dopunjavanja kadrova za Univerzitet, a zbog toga što u vrijeme aktivnoga rada 40 godina nijesu uspjeli stvoriti naučni podmladak kakav im je sada potreban. To će biti prilika da ponovo odrade još 40 godina i stvore kadar politički potreban, jer će oni biti besmrtni i neprikosnoveni u svakom pogledu. Dakle, upravljaće shodno svojim nazorima, strukom, znanjem i naučnim referencama koje su stekli. A što ako se kojim slučajem desi da neki od tih besmrtnih profesora posenili, i zaboravi gdje se nalazi i na kojem je mejstu i prostoru. To je već pitanje za ljekare da djeluju, a oni takođe neće moći primijeniti medicinsku struku i nauku. Zaslužili jesu da se odmaraju pa zašto im neko sada omogućava naknadno da rade i da se opterećuju u poznim godinama ili im je to relaksacija kada će se zabavljati sa znatno mlađim po nekoliko puta studentima i profesorima. Na dobrobit Crne Gore i njene kadrovske sturkture stvaraće se naučni potencijal uz asistenciju „profesora emeristusa“, pa i biće sekretara emeritusa, do sudije emeritusa, i sve emeritus do emeritusa, pa može da bude i predsjednik države emeritus, predsjenik parlamenta emeritus. Da li neko od vas vidi kuda vodi takva politika sa emeritus elitom koju stvarate i na taj način vještačke podjele unosite u društvo ionako rasplućeno i ogoljelo u svojoj socijalnoj bijedi. Jednoga dana, a to će biti ubrzo, cijlo naše društvo počivaće na emeritusima posebno privreda, pa ko će to izdržati sa tolikim brojem besmrtnika, nagrađenih nacionalnim nagradama. Na jednog radnika dolaziće kao nekada 15 izdržavanih besmrtnika sa brojnim odlikovanjima, i nacionalnim nagradama. To će biti procvat države, napretka privrednog, dostignuća kulturnog i svega što je besmrtno. A kakve li trebaju grobnice za besmrtne da li se pitate, hramovi ili mauzoleji? Samo da nekome ne padne na um da sagradi piramidu na ovako malom prostoru Crne Gore i time ugrozi prostor i okolinu, suži je za obične smrtnike. Ovi zaslužnici imaće i karte besplatne, posebne vozove ili avionske letove, koji će unaprijed znati raspored letenja za nekoliko godina. Vrijeme je interneta pa će svima biti dostupno to njihovo radno vrijeme polijetanja i slijetanja kada će ih trebat dočekati sa crvenim tepisima ručne izrade od po nekoliko stotina metara dužine. A u kojim to fabrikama, jer smo one uništili ili rasprodali poodavno?. Da li neko od vas primjećuje da se već decenijama sve i svi vrtimo u krug, jer smo ponovo na ideološkim matricama iz vremena prije 60 godina, kada su ratnici imali sve a omladina radila i izgrađivala državu. Kakve li simbolike u tome, a ujedno i tragike narodne. Sada će oni koji iznesu nezavisnost biti kao oni borci iz rata i revolucije, prvoborci i revolucionari, narodni heroji. Da li se ko sjeća koliko je ondašnja Jugoslavija ili sadašnja Crna Gora kao nezavisna imala narodnih heroja, i kome su oni danas potrebni u cilju izgradnje naše privrede? (Prema podacima preuzetih iz Zbornika narodnih heroja Jugoslavije Beograd, 1957. godine, MCMLVII, ukupno ih je bilo 1.307 narodnih heroja od koji je iz Crne Gore 244 ili 245 prema strukturi po mjestu rođenja na teritoriji). Da li će sada biti više narodnih heroja nego onda, može biti jer su ovi sadašnji mijenjali stranke i odrede kao čarape. Nema razloga da moje ideje se koriste a da se ne citiraju, makar mjesta odakle su preuzete. Dobro je, ipak, da se pamti ono što napišem i što se stidljivo objavljuje u našim (ne)zavisnim štampanim i elektronskim medijima, gdje se cenzuriše sve što ne odgovara onima koji su na vlasti ili koaliciji, pa i bogme opoziciji. Unaprijed je rektor na sebe računao i ugradio kroz profesora emeritusa sve dosadanje rektore i po tom automatizmu i sebi obezbijedio mjesto. Takve privilegije treba pozdraviti, jer im i političari za uzvrat traže svoju odanost-poslušnost, a sve po onoj ja tebi ti meni, do vječnosti. Dr Momčilo D. Pejović (76) * Neobjavljeno. Poslato za objavljivanje dnevnom listu „DAN“ - Podgorica. Z A K O N ili (Z A )K L O N ?! Čemu zakoni ako se njih niko ne pridržava? Pravna država ima zakone koji nijesu forma već se poštuju i primjenjuju na svakoga podjednako. O čemu to pričaš i koga obmanjuješ, čovječe?! Gdje živiš i u kojoj to državi vidiš poštovanje i primjenu prava - zakona koji su samo forma?! Ma pusti reforme, ovo je život koji živiš, pa ni u demokratskoj Evropi se ne poštuju pravila! Pa zašto su nam usta (pre)puna demokratije, reformi i zakona sa kojima ćemo u Evropu? Ovo je Balkan, čovječe! Sve smo usmjerili ka Evropi i „povukli 99 odsto koraka“ za ulazak u Evropsku zajednicu. Nije valjda taj jedan korak toliko važan da zbog njega tamo ne možemo!? Na stotine zakona, projekata, nacrta, uredaba i podzakonskih akata usvojio je crnogorski parlament, a isto toliko ih čeka na usvajanje samo što nijesu, čeka se usaglašavanje - konsenzus, jer opozicija ih neće! Stvorili smo „ambijent“ po pravilima Evropske unije i čekamo REFERENDUM, koji je izvjestan u februaru, prvom vikendu toga mjeseca! Nevjerne „Tome“ će se uvjeriti u većinsku Crnu Goru opredijeljenu za nezavisnost i međunarodno priznatu samostalnost. To je izvjesno!!! Mi tome težimo i tu nema dileme, jer smo opredijeljeni i sigurni u to što radimo!? Pokret za nezavisnost ima svakim danom sve više pristalica! Da nijesam Ja tu prisutan recite kome bi narod mogao dati povjerenje?! Opoziciji! Pa ona je u (ras)padu, zar ne vidite da na lokalnim izborima imamo sve glasove - mandate. Sve smo uložili da ostvarimo svoj cilj, koji je izvjestan! Ne krijem(o) svoje (samo)zadovoljstvo zbog uspjeha koji smo postigli na planu AGENDE, koju sada inoviramo sa novim zadacima do 2007. godine! Sve smo opredijelili jednom cilju i upoznali svoje partnere na vrijeme da se suoče sa činjenicama, jer REFERENDUM je izvjestan! To je naša ponuda. Mi smo ozbiljni i odgovorni ljudi i kod nas je sve transparentno! Nema dileme! Nije u pitanju ponuda uzmi ili ostavi! Mi želimo da bratski podijelimo sve što je na stolu!? Brisel i Beograd o svemu su na vrijeme upoznati, a mi smo čvrsto uvjereni u našu izvjestnu budućnost! Šta ti je čovječe, pa gdje ti tu vidiš ZAKON(ske) mogućnosti ili je to ZAKLON za tvoju odstupnicu u smislu ako ovo ne uspije sigurno je ovo drugo. Na gubitku nijesi! Ipak je to providno, mada je realno politički gledano na našu situaciju balkansku! U cijeloj tvojoj priči, osjećam, da nešto ne štima, ali nijesam u mogućnosti da preciziram, jer nemam dovoljno informacija sa kojima ti izvjesno raspolažeš!? Kod nas je sada sve u porastu, ostvarili smo zavidne rezultate na svim poljima koje smo zacrtali u AGENDI i to je činjenica! Sada idemo korak dalje u cilju implementacije, oporavka, očuvanja i razvoja „ekonomskih korijena“ za budućnost naših „rastućih“ generacija! Sigurno je da sada na Zavodu za zapošljavanje ima nešto oko 59000 nezaposlenih, a sjetite se da ih je nedavno bilo za 20.000 više! To su rezultati!I da ne nabrajam...! Nijesam (samo)zadovoljan, jer naši su resursi neiscrpni i treba težiti višem i boljem. Sve iznijeti na tržište i uložiti u privatizaciju. To je (naš) program, pametno investirati! Rezultati su vidljivi?! Sa onima koji štrajkuju ne može se naprijed, njih niko neće „kupiti“ dokle god se tako ponašaju. Nijesmo kreditna ustanova, to moramo jednom za svagda zapamtiti! Vlada ima svoj program i on je otvoren za sve koji će u Evropu. A, ko neće tamo ostaje za uvijek odbačen od civilizacije...! Ne sporim da je približno tako, ali na drugoj strani zakoni su u ovoj budućoj nezavisnoj državi samo forma, a evo nekoliko drastičnih primjera, kojih sigurno je ima na stotine i guše naše „demokratske“ poglede i namjere, reforme i ozbiljnost da se sukobimo sa onima koji su protiv napredka zarad ličnih interesa. Nesporno je da ih na Zavodu za zapošljavanje ima mnogo sa fakultetskom diplomom, a na drugoj strani, takođe, je nesporno da ima onih koji su ispunili sve zakonske uslove da idu u starosnu penziju, a oni još uvijek rade, jer im kako pravnici tumače zakonske odredbe zakon to omogućava, posebno direktori kojima su takvi kadrovi neophodni iz samo njima poznatih razloga. Zakonski propisi ipak su na strani onih koji čekaju posao, ali im neko ne omogućava to pravo ostvare iz razloga da oni koji su ostvarili sva prava iz radnog odnosa rade još nekoliko godina, dokle im život to omogućava - do smrti. Gle apsurda da univerzitetski profesori moraju ići u penziju sa navršenih 65 godina starosti izuzev da su počasni profesori sa titulom „profesor emeritus“, pa i predsjednik Vrhovnog suda mora u penziju, jer je ispunio zakonske uslove za starosnu penziju, ali na drugoj strani jedan običan sekretar i direktor sa takođe ispunjenim uslovima po oba osnova ostaje za potrebe ustanove, jer ih ZAK(L)ON štiti!? Šta je u pitanju ZAKON ili ZAKLON? Da li je to potreba za budućnost generacija kojima želimo ostaviti (ne)pravnu državu ili su pojedinci jači od postojećih ZAK(L)ONA!!! Podgorica, 19. 03. 2005. godine Dr Momčilo D. Pejović (77) * Neobjavljeno. Poslato za objavljivanje dnevnom listu „DAN“ - Podgorica. G U L I V E R O V O S A M O Z A D O V OLJ S T V O U malenoj zemlji Liliputaniji sve je cvjetalo i moglo se provjeriti na bilo kojem planu: privrednom, kulturnom, političkom i društvenom, a sve zahvaljujući Guliveru koji je bio tu na zadovoljstvo Liliputanaca. Ni najveći kritičari ili sitničari ne mogu pronaći neku slabu tačku u toj državi po bilo kojem osnovu. I susjedi su im zavidjeli, mada su im zbog podrške stabilnosti i u cilju unapređenja međususjedskih odnosa i skorog ulaska u Evropsku zajednicu davali pohvale, priznanja, diplome, kao i druge brojne nagrade. Osjećao se živ i brz napredak na polju razmjene roba, ljudi, kapitala i usluga, svega što je bilo potrebno građanima i cijelom regionu. Ukupni napredak, a za primjer uzmimo kulturno - zabavni život, bio je dinamičan, uspješan i na zavidnom nivou, ali nije davao neke vidljive rezultate na planu nataliteta te malene i privredno najrazvijenije države sa demokratskim slobodama i reformama u svakom pogledu. Ni zakonski propisi o intimnijem komuniciranju u cilju edukacije slobodnijeg života nije bio „nagrađen” vidljivom brojnošću od dolaska Gulivera. Naravno, mudri Liliputanci, a posebno njihovi brojni savjetnici, na vrijeme su uvidjeli takav nedostatak ili propust koji im je izmakao kontroli, ali ne i da se nije mogao blagovremeno spriječiti. Brojne medicinske ustanove, laboratorije, naučnoistraživački centri bili su na zavidnom tehničkom i naučnom nivou, što se ogledalo u jako smanjenom procentu smrtnosti građana i znatno uvećanom broju građana starosne dobi iznad 80 godina. Štaviše, statistika je neumoljivo pokazivala da je prosiječna starost Liliputanaca bila iznad 65 godina. Dakle, stanovništvo je zbog naglog privrednog razvoja, udobnog života i visokog standarda naglo počelo da stari, jer se više poklanjalo pažnje dobrome životu, zabavi, brojnim putovanjima po svijetu, bogatom i raznovrsnom pozorišnom životu, velikoj produkciji knjiga koje su bile gotovo u bescijenje. Filmski život i produkcija omogućavali su gledanje izuzetno nadahnutih filmskih ostvarenja, koja su bila bogato nagrađena svjetskim nagradama visokoga ranga na desetine pa čak i stotine oskara, za visok umjetnički domet i stvaralaštvo. Svi su bili zadovoljni a posebno njihov spasitelj i dobročinitelj Guliver, kojemu se udovoljavalo u svakom pogledu. Uživao je u bogatim i raznovrsnim jelima i visokokvalitetnom piću, luksuznim vilama, brojnim putovanjima, poznastvima sa ličnostima svjetskog glasa iz filmskog, književnog i naučnog - elitnog okruženja, bio na priredbama i zabavama koje su trajale danima i noćima. Guliver nije krio svoje samozadovoljtvo zbog onoga što je nesebično davao i pomagao Liliputance u cilju procvata države Liliputanije. Ne samo da nije krio to svoje zadovoljtvo nego ga je znao i češće isticati u vidu samozadovoljstva postignutim stepenom privrednog i društvenog života, visokim stepenom demokratskih sloboda. Očigledno je bilo njegovo samozadovoljstvo, koje je velikim dijelom bilo pothranjivano od strane njegovih brojnih savjetnika, najbližih saradnika i ličnih prijatelja. Ipak, „vrhovni savjet mudraca” te malene države brinuo je brigu o svojem opstanku budućnosti. Sazvani su svi stručnjaci svjetskoga glasa na konzilijumu gdje je trebalo najhitnije djelovati utvrđujući program rada u prevazilaženju i naglom povećanju nataliteta u državi Liliputaniji. Naravno, to je trebalo na diskretan način saopštiti Guliveru, jer znalo se za njegovu prijeku narav i čestu aroganciju u ophođenju sa onima koji nemaju takta ili su grubi i suviše kritični u (pr)ocjenama onoga što se prethodno uradilo. Razmišljalo se o kloniranju Gulivera s obzirom na dostignuti stepan medicinske nauke i tehnike ali se odustalo, jer na planeti Zemlji nijesu mogli naći osobu koja bi mogla izdržati tako složeni medicinski operativni zahvat i nešto kasnije dolazak na svijet KLONA u liku Gulivera. Spasonosna odluka je donijeta i glasila je da se uzme Guliverov DNK-gen, dade medicinskim stručnjacima u najpoznatijim naučno - istraživačkim centrima koji će razdijeliti i „oplemniti” njegovo sjeme u cilju povećanja nataliteta. Naravno, sve je urađeno u dogovoru sa Guliverom i u najvećoj tajnosti, samo najpovjerljivijim savjetnicima za javnost. Provjerena je Guliverova krvna slika, utvrđeno zavidno zdravstveno stanje, a bogme i urolozi su bili zadovoljni njegovom „prirodnom obdarenošću”, koja je prelazila nekoliko puta visinu i najvećeg Liliputanca. Ne treba sumnjati u medicinske stručnjake i dostignuti stepen razvoja medicine u zemlji - državi Liliputanaca, a još manje u Guliverove prirodne sposobnosti i plodnost, koja će se u narednom strateškom petogodišnjem periodu ubrzo pokazati kao unosna investicija, a rezultati i statistički biti potvrđeni. Mudri Liliputanci nađu pravo rješenje za sve svoje probleme, koji rijetko iskrsnu usled velike brige na podizanju super standarda građana. A možda će biti još nekih sitnijih problema u procvjetaloj zemlji Liliputaniji. Očekuje ze razvoj događaja!!! Podgorica, 24. 03. 2005. godine Dr Momčilo D. Pejović (78) Objavljeno: DAN, Podgorica, utorak, 28. februar 2006. godine, str. 21, pod naslovom „Ni riječi o 125 godina Cetinjske gimnazije“ i nadnaslovom „Zab(o)ravljeni jubilej“. Tekst je bio upućen i: Pobjedi, Republici, „Vijesti“-ma. ZAB(O)RAVLJENI JUBILEJ?! Dugo sam čekao i još više očekivao od zvaničnih institucija i onih koji su na čelu njihovom, a kojima je povjerena tako visoka i značajna funkcija i pozicija u društvu, posebno na polju prosvjete i obrazovanja, kulture uopšte, da se makar nekom noticom u medijima jave i najave jubilej, koji je mnogo duži od jednog vijeka - punih 125 godina od osnivanja Cetinjske gimnazije. Za crnogorsku kulturu, posebno prosvjetu i obrazovanje brojnih generacija, Cetinjska gimnazija ima ogroman, nesumnjiv značaj i ulogu tokom njenih 125 godina. Rijetke su gimnazije, i na Balkanu, koje se mogu pohvaliti tako dugim i uspješnim trajanjem u prosvjetnokulturnom značenju, ulogom u društvu i državi kakvu je Cetinjska gimnazija imala u periodu crnogorske samostalnosti i međunarodno priznate državne nezavisnosti. Muk... nigdje ni riječi niti slova, makar nade, da će povodom takvog jubileja zvaničnici prirediti skromnu svečanost, toliko da se sjete, jer znamo da naši poslenici u politici i kulturi nemaju novaca za rijetke jubileje! Da li zato što je ta gimnazija baš na Cetinju!? Na drugoj strani i mnogo „manji“, po vremenskom trajanju, datumi se slave i na sva zvona preko medija javnost se obavještava. Štampaju se prigodne stvari povodom raznih i sve brojnijih „jubileja“ ili godišnjica i troše se veliki novci za brošure i knjige, a sve već odavno viđeno i prevaziđeno. O Cetinjskoj gimnaziji ni „ispod glasa“, a nije zaslužila da se o njoj tako muklo reaguje, odnosno uopšte ne reaguje. Imala bi ONA snage i djela i s pravom da gromko uzvikne „Zašto nema ne samo riječi, nego i velikog slavlja da se njen jubilej povodom 125 godina označi jednom monografijom“?! Čekao sam cijelu prošlu godinu i sve do danas dao im fore da se makar glasnu, a „oni“ kao da čekaju neko bolje vrijeme i veće novce-kredite pa preskaču ovaj i čekaju neki budući jubilej! „Temeljno“ se vrše pripreme, pa od riječi do djela prođe najmanje decenija cijela. Ne mnogo drugačije i oni predhodni su nešto slično činili toj gimnaziji, ali su, ipak, nešto i „proslavili“ i izdvojili „velika sredstva“ za njen 100-godišnji jubilej! Činjenica da niko iz zvaničnih institucija o tom crnogorskom „hramu nauke-obrazovanja“ ni da progovori u javnost teško mi pada i grubo me vrijeđa, kao čovjeka i građanina, nadasve kao naučnog radnika koji izučava prošlost jedne tako značajne prosvjetno-kulturne i opšte obrazovne institucije. Makar, neka objasne o čemu je tu riječ? Da li postoji neko ko sprečava da se o tom jubileju sa zvaničnog mjesta progovori, čuje riječ nauke i struke-profesije?! Šta je sa nekim članovima u dborima za proslavu koja je sada je već jasno „odgođena“ i projektima koji se odavno pripremaju, ako je tada bilo para?! Autor ovih redaka nudi za objavljivanje-štampanje, zainteresovanim pojedincima i ljubiteljima knjige u Crnoj Gori i njenim institucijama, rukopis monografije „Cetinjska gimnazija 1880-1920.“, koji je u završnoj fazi - konačna verzija - ali nedostaju novci za njegovu tehničku pripremu do pausa, obima oko 85 štamparskih tabaka. Nije valjda da ta činjenica „nekoga“ ometa u radu na „pripremi i budućoj proslavi“ jubileja!!!. Od osnivanja pa do danas je prošlo punih 125 godina, a Cetinjska gimnazija je jedina od gimnazija u Crnoj Gori koja nema svoju monografiju, makar za svoj najstariji period od osnivanja pa do prestanka crnogorske državne samostalnosti. Zašto?! Neka se mnogi istoričari a bogme i kulturni poslenici i ministri zapitaju koji su to razlozi da se ne obilježi tako značajan jubilej! Nije valjda da su samo „finansije“ u pitanju, a one su za jednu državu, minorne-simbolične. Dr Momčilo D. Pejović (79) Objavljeno: u skraćenoj verziji - „SVEDOK“, Beograd, Godina XI, br. 506, od 04. aprila 2006. godine, str. 14, pod naslovom „Istoriju Crne Gore pišu alhemičari“. Dnevni list „DAN“, Podgorica, subota, 8. april 2006. godine, str. 42, objavio je, takođe, skraćenu verziju teksta pod naslovom „U novoj istoriji Boj na Čevu u 1975. godini“. Tekst je bio poslat za objavljivanje i „Monitor“-u, Podgorica. Tekst je u znatno proširenoj verziji pročitan na naučnom skupu Međunarodnom simpozijumu - održanom u Kongresnoj sali Hotela Grand, 28-29. septembra na Cetinju, i objavljen u zborniku radova sa toga skupa pod naslovom „Tekuća crnogorska istoriografija i povijesna leksikografija - Koncepcija, metodologija, faktografija, doprinosi i nedostaci“, Cetinje 28-29. IX 2006. godine, (2007.) str. 377-400. Dostavljam tekst za objavljivanje pod naslovom „Sve što je brzo kuso je“, a povodom nove edicije „Vijesti“ pod naslovom Istorijski leksikon Crne Gore (A-Crn, -2006., str. 230), priređivač NVO „Centar Nova istorija“- urednici: Prof. dr Šerbo Rastoder, Dr Živko M. Andrijašević. Tekst pod navedenim naslovom može biti objavljen samo integralno, bez ikakvih skraćivanja ili uz saglasnost autora. Naslov u prevodu sa latinskog glasi: „Časno živjeti, drugog ne oštetiti, svakom svoje dati“ (Honeste vivere, alterum non laedere, sum cuique tribuere). SVE ŠTO JE BRZO KUSO JE! Pišu o svemu i svačemu, misleći i sebe ubjeđujući da je sve što pomisle za objavljivanje kao naučno vrijedno djelo iznad svih kriterija. Takmičarski duh ko će više napisati i objaviti bibliografskih jedinica je njihov jedini domet kome teže. Broj objavljenih bibliografskih jedinica za njih je jedini kriterij, bez obzira što jedno te isto objavljuju po nekoliko puta pod novim naslovom a istim sadržajem. Pišu i njihova je neprikosnovena, pa prostora novinskog i u svim medijima ima za njih uvijek, na radiju, televiziju u časopisima, bilo koje vrste, naučnim, popularnim, beletrističkim, dječjim, ne biraju samo da bude objavljeno. Redakcije ih odbijaju jednom, dvaput, ali oni jurišaju tekstovima i titulama stranačkom pripadnošću i rođačkim vezama ubjeđujući da su zapostavljeni. Pišu i svi su pismeni i polupismeni, jer valjda „nepismenih“ nema u ovim našim krajevima. I ne samo da pišu, nego znaju sve o čemu pišu, bez obzira na oblast kojom se bave, stručnost, znanje, argumente naučne principe i metodologiju rada. Svi znaju kako treba pisati i koga treba podučavati, samo o njima se ne može govoriti a kamoli kritičkih sagledati ono o čemu oni pišu. Znaju kako treba pisati, sebi nikako da pomognu, bez ikakve mjere, opreza, argumenta, za njih pravila pisanja i argumentacije, naučnog i metodološkog pristupa nema. Oni su reper svakojakog pisanja i objavljivanja. Kite se tuđim perjem prepisijući i kompilujući već objavljeno po nekoliko puta. Oni su se uvještili da za par dana napišu novo djelo vrhunskog dometa i to rade kao oni što štancuju djelove za cipele-obuću. Sve što nije u skladu sa njihovim ličnim ili klanovskim mjerilima rada ne valja, nije za objavljivanja i spremno reaguju na redakcije koje ih konsultuju da li da se tome i tome licu, naučnom radniku objavi dati tekst. Odlučuju šta treba odbaciti i šta je pismeno. Ako se u tekstovima veliča njihovo „naučno“ djelo eto šanse da bude objavljeno u onoj mjeri kako oni smatraju da treba njih obasipati slavopojkama. Sve što napišu je toliko pismeno da nepismenije i rogobatnije ne može biti, bez kraja i početka. Kada pišu o nekoj temi, onda u uvodu započnu sa par rečenica a produže sa periodom od Kulina bana i njegovih dana ubacujući svega i svačesa. Pišu lako i brzo, ne možete stići da sve pročitate koliko oni objave tokom godine. Ni oni to ne čitaju, već samo objavljuju. Zašto da čitaju ono što napišu, ili da provjeravaju napisano, e to njima ne ide, jer to što napišu ne podliježe provjeri niti kritičkom osvrtu. Pišu opširno i nepouzdano, tamo se mogu naći takvi argumenti ili podaci koji su samo za Ginisovu knjigu rekorda. Takmičasrski duh u pisanju i objavljivanju ih ne napušta, glavno je servirati javnosti da je to njihova sedma, sedamnaesta, trideset sedma ili sedamdeset sedma knjiga i enta bibliografska jedinica. Pišu sa olovkom iza uha i prstom u ustima, nadugo i naširoko, niti kraja nit početka, smiješane najlakše se piju, unovčavajući sve i svašta i tako im život prolazi. Tu leže njihove reference i tu je njihova spcifična težina napisanog. Ako nekome pođe za rukom da objavi kritički tekst protiv takvih pisaca, istoričara, akademika, poznatih i nepoznatih oratora i dušebrižnika onda ga čoporativno napadaju traže njegov skalp, kako se neko mogao usuditi da o njima neko u kritičkom duhu i sa argumentima piše, koji su suprotni njihovim ličnim mjerilima i željama. Pišu kako znaju i umiju samo da ostave spomenik o sebi i svojem neznanju koje će biti uzor kako ne treba pisati. Oni nijesu svjesni činjenice da najveći dio onoga što su napisali i objavili oni su sami negirali sljedećom knjigom. Njihovo djelo ne traje ni jedan dan kao makar novinski nižerazredni tekst. Oni reaguju na dnevnopolitičke događaje ili one događaje iz njihovoga djetinjstva, posebno su stručni za ono gdje nema živih svjedoka. Njihova sjećanja su toliko pouzdana da često puta im se dešava da o jednoj stvari imaju tri različita argumenta, a oni su o tome čvrsto dokazivali da je tako. Njihov problem je samo što mnogo puta tokom radnoga vijeka mijenjaju mišljenja o onome što su objavili, tumačeći to kao njihovo naučno sazrijevanje. Oni pamte svaku izgovorenu riječ ili događaj koji se desio onako kako su ga ispričali, bez mogućnosti da posumnjaju u podatke kojima sučeljavaju stavove. Sve je tako kako su napisali i nikako drugačije, samo oni mogu to izmijeniti kada dođe vrijeme i neki novi ljudi ličnosti kojima će odmah poljubiti skute zarad jedne dnevnice ili finansijske podrške da objave životno djelo, kojim će zaokružiti njihov naučni opus a koji je sigurno po težini teži od njihove kilaže iz vremena najboljih godina. Kada pišu po pravilu zaboravljaju sve što su predhodno napisali pružajući nove podatke, tumačeći svoje novo djelo novim kriterijima njihove spoznaje. Kada se pravdaju uvijek nađu pravu riječ, razlog za izgovor, kao na prijer: „vrijeme je tada takvo bilo, mora se preživjeti, politika je takva bila, urednici su tako htjeli, mora se porodica izdržavati. Svi drugi su krivi za njihovo neznanje i objaviljivanje a oni su se našli u nebranom grožđu. Šta reći za te i takve pisce, ništa sem da ih treba žaliti i ostaviti u moralnoj njihovoj bijedi i duhovnom neznanju, zabludi koju po stare dane u zrelom dobu priznadoše, ili u mladosti prkose drugima. Već je poodavno zapaženo da u Crnoj Gori ima mnogo „poznatih i priznatih“ pisaca: počevši od pjesnika i književnika, pa preko putopisaca, kvaziistoričara, školovanih istoričara, diplomiranih istoričara i geografa zajedo, priučenih pisaca i književnika sa srednjom školom, a visokih poznavalaca opšte i nacionalne istorije i posebno crnogorske istorije, a i onih „istoričara“ samozvanih. Pišu olako i proizvoljno i samo se oni razumiju u istoriju, a posebno u crnogorsku istoriju, a ono čega se dotaknu i što napišu to je tako i ne trpi nikakve izmjene. Prosto se utrkuju koji će od njih više napisati i naravno objaviti bez obzira na kriterije i valjanost onoga što saopštavaju. Hvališu se da tokom kalendarske godine napišu i objave proizvedu po nekoliko epohalnih djela i nekoliko desetina stotina stranica naučnoga teksta, dok im je u rukopisu još najmanje toliko. Plodni neki pisci a posebno romanopisci i istoričari sa tekstovima odavno prežvakanih tema bez ijednog novog podatka, ali novog naslova koji se iz godine u godinu samo on mijenja. Mora se priznati da su to frapantni podaci koje oni slavodobitno saopštavaju, jer šta bi bilo ako ne bi imali ljudske potrebe makar za snom ili hranom! Oni su uvijek prvi i najglasniji sa svojim epohalnim djelima i naučnim otkrićima na svakom od naučnih skupova i imaju uvijek novoga saopštiti kolegama iz struke kao i obradovati javnost njihovom opštom brigom i tabu temama na koje su oni prvi ukazali i raskrinkali ih. Da im ponudite temu iz astronomije bez razmišljanja bi prihvatili i brzo sastavili tekst naučni u kojem bi iznijeli njihov utemeljen i od njih samih priznat način tumačenja i podrazumijevanja kao univerzalni princip, njihov izum, kao naučne argumente sa kojima oni ozbiljno rješavaju ono što nikome do tada nije pošlo za rukom i to samo na osnovu onoga što su prepisali ili kompilirali. Oni uporno-dosledno takve zadate „istine“ saopštavaju već decenijama, a posebno u ovom novom tranzicionom periodu koji evo traje skoro dvije decenije. Uopšte ne pamte šta su juče objavili ili prije desetak godina. Bilo pa prošlo, oni samo pišu i objavljuju, jer vrijeme je novac. Mijenjaju postojeće i udaraju neke nove „temelje“ istorijskoj nauci, crnogorskoj novijoj istoriji i uvode nove vrednosne sudove skrojene po njihovoj kapi, a koji imaju za cilj uopštavanje i obezličavanje nacionalnog identiteta, a drugima ispunjenje njihovog „specifikuma“ i uvođenje na mala vrata u istoriju onoga što nikada nije bilo i nijesu nikada imali. Neki naši „istoričari“ i pisci istorija su nenadmašni alhemičari u istorijskoj nauci u pisanju raznih enciklopedijskih jedinica o Crnoj Gori i svega onoga što je vezano za Crnu Goru od „značaja za njenu istoriju“ od Noja do AVNOJ-a! Biće upamćeni makar po nečemu pa bila to i alhemija, samo ne istorija i istorijska nauka. Doduše, mora im se priznati da im je novostvorena vlast naklonjena, materijalno i moralno ih podržava, jer su mijenjajući stranačke partije za ovih predhodnih dvije decenije odrađivali za njih poslove naučne ili nenaučne shodno trenutku predizbornih slogana koji su kalemljeni na novim tranzicionim šemama u cilju održanja vlasti, a za debelu materijalnu nadoknadu ili ponekad vraćanje sopstvenih dugova za radna mjesta ili u savjete, komisije, udruženja itd., koja su dobijali kao poslušnici komunističkog režima. Povod za moje javljanje je nova edicija „Vijesti“ pod naslovom Istorijski leksikon Crne Gore (A-Crn, 2006., str. 230), prvi tom (Tom 1) čiji je priređivač NVO „Centar Nova istorija“, a urednici prof. dr Šerbo Rastoder i Dr Živko M. Andrijašević, sa ukupno 9 autora, 7 saradnika, lektor, dizajn i priprema. Prvi primjerak je bio besplatan za čitaoce dnevnog lista „Vijesti“. Da li je trebalo (sa)čekati da izađu svih pet tomova pa onda kritički sagledati šta sve ima u Leksikonu i objaviti svoja zapažanja-kratki kritički osvrt, ili odmah reagovati, uz sav rizik koji realno postoji. Istočnjačka mudrost govori „sačekati“ dok se sve „karte“ ne vide pa onda iznijeti svoje mišljenje, stručno i naučno zapažanje i kritičko sagledavanje. Smatrao sam da bi bilo isuviše dugo čekati izlazak svih pet primjeraka-tomova i da bi me to uzdržalo od bilo kakvog javljanja, bez obzira na ono šta sam imao primijetiti u datom Leksikonu. Moja impulsivnost tako nešto ne trpi i drži se principa što na um to na drum, odmah i na istom mjestu. Te svoje principe skupo plaćam i cijeli teret koji mi stavljaju „dušebrižnici“ i „savjetnici“ visokih (m)oralnih principa već dugo (pod)nosim. Dobar marketing vodi do sigurnog uspjeha u prodaji nekog proizvoda, odnosno polovina je uspjeha. „Novo, veliko iznenađenje...“ Istorijski leksikon Crne Gore - kapitalno djelo u 5 tomova... na 1300 strana... o ličnostima, institucijama, istorijskim pojmovima, odrednicama lokalne i plemenske istorije(!)... dinastijama i vladarima važnim za istoriju Crne Gore, mediji su brujali i zvonili na sva zvona. O narodu crnogorskom nigdje pomena makar u marketiškom dijelu ili se to podrazumijeva, ostaje da čitaoci sami odrede ili se prepoznaju! Otkrića naučna po prvi put imala su biti saopštena od poznatih i priznatih istoričara mlađe generacije kojima država nije pomogla u finansiranju kapitalnog djela. Kao istoričara po profesiji samo me interesuje ono što se nalazi između korica „kapitalnog“ djela. Zanimaju me podaci saopšteni prije svega od priređivača od struke i nauke, onih koji su realizovali taj projekat za nepunih 6 mjeseci! Da li će javnost, posebno mediji koji su plasirali takva djela, imati makar poslovično interes da objavi reagovanja na prvi tom Leksikona kao danajskog dara ili lučindanskog Ustava. Mediji u Crnoj Gori, demokratski kako sami sebe nazivaju i uporno naglašavaju, nijesu smogli snage niti petlje da objave moje reagovanje, tek poslije 15 dana u krajnje skraćenoj verziji, ipak, se odvažio jedan dnevni list tek poslije objave koja je uslijedila u nedeljniku „Svjedok“ u Beogradu. Zašto su ga demokratski mediji, koji su dobili tekst mojega reagovanja ponuđenog za objavljivanje, prećutali pojačavajući marketing kapitalnog djela? Ima i ona druga strana medalje gdje se kaže, barem tako je na Zapadu, iza dobre reklame može da se ponešto upakuje-sakrije!? Riječ „kapitalan“ sama po sebi vam nameće specifičnu težinu onoga što se prezentira javnosti i čime se hoće ona zainteresovati za kupovinu ponuđenog proizvoda. Reklama plus preporuka daje nešto „kapitalno“ i „Novo“, a sve upakovano u 30000 primjeraka za nezasito crnogorsko tržište, kotira priređivački tim visoko na ljestvici ponude i kvaliteta. Pozajmljujem Leksikon - Tom 1, jer ličnog afiniteta nemam za besplatan primjerak. Uz rizik, ipak sam odlučio da svoj prvi utisak saopštim javnosti, kao istoričar koji proučava crnogorsku istoriju - prošlost, ali ne „novu“ niti najnoviju i ukažem na neke greške ili omaške koje se istoričarima i urednicima nijesu smjele potkrasti, jer su imali makar brojne saradnike koji su svojim površnim čitanjem mogli otkloniti greške, štamparske prije svega, a za one stručne mogli su nekoga pitati, ako već nijesu znali?! „Svako vrijeme nosi svoje breme“. Ovo vrijeme sadašnje i skorašnje koje mi živimo i preživljavamo evo rekoh dvije decenije ima svoje nove istoričare koji pišu „novu istoriju“, a po znanju prošlom i prošlih generacija istoričara i brojnih pisaca neistoričara. Na jednom mjestu u veoma kratkoj „Riječ(i) urednika“ stoji da „rezultati rada... utemeljeni su, jednim dijelom, na sopstvenim istraživanjima, ali i na rezultatima rada generacija crnogorskih istoričara - od Dušana Vuksana do Dušana J. Martinovića“. (podcrtao M. D. Pejović). Da su to napisali neki drugi istoričari ne bih reagovao, ali sam siguran da urednici Leksikona veoma dobro znaju da ni jedan ni drugi Dušan nijesu istoričari po profesiji, a naravno da su se bavili izučavanje pojedinih oblasti iz crnogorske istorije, posebno i veoma uspješno Dušan D. Vuksan, koji je predavao kao profesor u Cetinjskoj gimnaziji latinski jezik, srpski jezik sa slovenskim jezikom i slovenskom književnošću. Lično mi ne smeta ako bude ova naša „era-vrijeme“ počelo da se računa i po neistoričarima kao što je crnogorski „istoričar“ Dušan J. Martinović, kako stoji u „Riječ(i) urednika“ navedene publikacije. No, moguće je da urednici raspolažu sa nešto više podataka o navedenim istoričarima, posebno onome sa kojim se završava periodizacija crnogorske istorije, odnosno nastavlja se njeno pisanje po principima i takvih „istoričara“! Ono što me kao čitaoca odmah opredjeljuje da li da ostanem ili odustanem od čitanja Leksikona jesu „štamparske“ greške za koje se priređivač zajedno sa autorima nije potrudio da ih otkloni, makar one grube pred kojima se teško dosjetiti šta je u pitanju, kao odrednica „Boj na Čevu 1975. godine...“ (str. 137). Neujednačenost, makar približna, za pojedine odrednice prevelika je i odudara od svake koncepcije pa makar i da Leksikon ima karakter mnogo stručnijeg i detaljnijeg prikazivanja svega što je u vezi sa Crnom Gorom. Moglo je i mnogo „efektnije“ da su uzeli i prepisali objavljene radove za problematiku odnosa Crne Gore i Češke ili Crne Gore i Francuske i sve bi bilo potaman! Smatram da je bilo uputnije reći o pojedinim odredniciama ono što je sama suština te problematike, a za ostale podatke uputiti čitaoca na literaturu o tim pitanjima. Tako i odrednice za pojedine gradove na primjer Bar i Cetinje (87-89, 197-198). Cijela četiri stubca za odrednicu Bar, a za Cetinje jedva dvije ili sa fotografijom nekoliko redaka preko dva stubca. Moguće da je nostalgija urednika za zavičajem ili mjestom stanovanja bila odlučujuća. I to su principi i kriteriji i posebno naučni i stručni razlozi! Bliža košulja od gunjine. Skromnost je vrlina, a to je ono što nedostaje kapitalnom djelu Leksikona kako od strane urednika tako i od njihovih autora koji su pisali pojedine enciklopedijske odrednice, pojmovečlanke. Nastojalo se dokazati da su pisci (vr)hunski znalci, isoričari stručnjaci za pojedine oblasti, a urednici glavni kreatori Leksikona Crne Gore čiji rezultati su utemeljeni na sopstvena istraživanja, od „značaja za njenu istoriju“, naravno uz veliki doprinos uloženih sopstvenih istraživanja i „rezultata rad generacija crnogorskih istoričara od Dušana Vuksana do Dušana J. Martinovića“, koja su bila nataložena tokom njihovog decenijskog istraživanja, profesorovanjaizvođenja nastave i naučnog rada. Sve to za samo nešto više od dvije decenije rada. Hrabrost je tako nešto reći i povjeriti drugu, prijatelju, kolegi u četiri oka a kamoli tako nešto saopštiti javnosti i to oni koji su poznati, priznati i samo se čeka da ih lovorovim vjencima okite i tako uđu u istorijsku nauku kao što su urednici Leksikona. Reći, objaviti i ne trepnuti i ostati živ, a ne reagovati to samo mogu oni koji su pisali odrednice Leksikona i posebno njihovi urednici, sve u cilju da ne talasaju mnoge greške kako štamparske tako i materijalne, ili umjesto fotografije jednoga lica stoji fotografija drugoga lica sa tačnim imenom i prezimenom. Jedan od urednika ima za tako nešto i pravi odgovor: „pa šta ako je greška“ čemu sve to. Može mu se da tako reaguje jer njemu kao istoričaru je sve dozvoljeno i netačnosti i brojne greške i zamjene fotografija i takvo „naučno djelo“ napisano samo za šest mjeseci“. Zamislite za šest mjeseci uspjeli su napisati djelo kapitalno za istoriju Crne Gore sa brojnim netačnostima i štamparskim greškama. Tačno je, to je njihov domet i doprinos i to su zaslužili i po tome će biti posebno upamćeni kao veliki i nenadmašni istoričari. Kada njima ne smetaju brojni propusti, manjkavosti, greške, kriteriji, principi kojima su se služili tokom odabira „istoričara“ značajnih za Crnu Goru, onda nije slučajno što su mnoge izostavili jer po njihovom klišeu nijesu mogli ni pod razno doći u Leksikon. Nije uopšte im važno bilo da makar jedanput pročitaju svih pet tomova kako bi mogli ostvariti uvid u brojne štamparske i materijalne greške njihovog kapitalnog djela. A zašto bi to i činili kad bi morali sjesti još najmanje šest mjeseci da bi ispravili ono što su napisali za samo šest mjeseci, jer to ne bi bio rekord za Ginisa, a ovako imaju velike šanse da uđu makar u red za rekod po brzini pisanja i napravljenih grešaka koje su ostavljene čitaocima da ih strpljivo bilježe i na njih reaguju. U tome su u potpunosti uspjeli. Po tome će biti poznati, priznati i nenadmašni. Moja malenkost nije za takvu vrstu naučnih rezultata niti za takav format leksikona pa makar on bio od „značaja“ za istoriju Crne Gore. Bili su dosljedni u kriterijima i principima koje su imali i primijenili tokom izrade Leksikona, pa su zato i izostavili pojedine istoričare među kojima sam ja jedan od njih, a koji je ipak iz Crne Gore, ako oni to nijesu smetnuli s uma ili imaju lične prvorazredne izvore da nije tako!!! Možda su s pravom urednici Leksikona umišljeni da su najbolji i najpriznatiji isoričari na prostorima Crne Gore koji su napisali brojna kapitalna djela od „značaja“ za istoriju Crne Gore i bolesno ljubomorni na sve one koji s pravom kritički gledaju na sve što su objavili u datom Leksikonu, pa i ne reaguju da se ne otkriju dometi i rezultati „sopstvenih istraživanja“. Moja im je preporuka da tako ostanu i učaure se sve u cilju da budu nenadmašni u tome. Čitam odrednice za koje sam posebno zainteresovan ili za koje sam profesionalno vezan. Čitam i provjeravam neka svoja istraživanja. Sve me nešto podsjeća na već viđeno i davno otkriveno, posebno na jednog akademika koji u svome brojčano bogatom „naučnom opusu“ većinom koristi jednu od njegovih „naučnih“ metoda „princip podrazumijevanja“. S obzirom da se radi o Istorijskom leksikonu Crne Gore smatrao sam da bi se moglo naći ponešto od izvora ili literature za makar pojedine odrednice. Čitam odrednicu Bajice (str. 68) i uvjeravam se da je vrijeme počelo da se računa, kao nekada prije nove ere, unazad (Visarion Borilović bio je crnogorski vladika 1685-1682)! Iznenađenje, i to prvo ali ne i jedino! Moram priznati da kada me odmah na samom početku čitanja nešto (ne)prijatno iznenadi i ukaže da nijesam „upoznat“ sa takvom činjenicom razmišljam da li da nastavim, prosto me obeshrabri, jer treba bilježiti brojna iznaneđenja koja će tek uslijediti, a na samom sam početku, gdje je tome kraj a tek je tom 1!? Nastavljam da pojedine odrednice do kraja pročitam. Dolazim do odrednice Boj na Čevu. Čitam i pokušavam da odgonetnem godinu događaja, jer ne može biti riječi o boju koji se nije dogodiodesio, posebno ne 1975. godine? Pokušavam da permutujem brojeve, ali oni ne daju onu godinu koju pisac odrednice utvrđuje. Ta činjenica me iritira i navodi na pomisao da su zaista priređivači imali pravo kada su najavili „novo“ i prvi put u istoriji Crne Gore izdavački poduhvat od kapitalnog značaja za samu Crnu Goru, jer ne treba zaboraviti riječ je o „novoj istoriji“ neke nove generacije crnogorskih istoričara i to od Dušana D. Vuksana pa čak do Dušana J. Martinovića!? Nijesam znao da je već unijeta (usvojena) za istorijsku nauku i takva periodizacija koja počinje sa pojedinim ličnostima iz crnogorske istorije - „novoj istoriji Crne Gore“. Eto i to se desilo!!! Nastavljam dalje čitanje, ali letimično i prilično nezainteresovano zbog predhodnih iznenađenja. Konačno dolazim do odrednice za koju sam posebno zainteresovan, jer se trenutno bavim tom problematikom. Riječ je o odrednici Cetinjska gimnazija. Tek sam tu bio iznenađen „novim“ činjenicama i konstatacijama autora te odrednice. Greške koje su u odrednici Cetinjska gimnazija napravljene su ujedno i veliki propust Urednika Leksikona i to je nedopustivo za njih kao istoričare. Činjenica je da danas Crna Gora obiluje istoričarima i stručnjacima koji se bave izučavanjem pojedinih oblasti iz crnogorske prošlosti-istorije. To pokazuje izdavačka djelatnost koja je, mora se priznati, bez ikakvih kriterija, a sva je podređena jednom cilju unovčiti svoja znanja, prepisivanjem, kompilacijom, štampanjem i preštampavanjem davno prevaziđenih knjiga shodno dnevnim i političkim potrebama političkih „elita“ struktura koje imaju ideje o stvaranju „nove istorije“ pa su joj potrebni istoričari. Sa njima počinje nova istorija Crne Gore i naravno AB revolucija. To je nova epoha u istoriji Crne Gore. A njih je hvala „božjem daru“ sve više, na uštrb nauke i znanja iz istorije. Biti prvi istoričar i jedini pravi i neprikosnoveni sa najviše odštampanih primjeraka iz istorije ili tomovi knjiga pa makar pojedini tom bio od nekoliko stranica teksta poezije ili proze, sasvim je svejedno samo da se piše i sve to stavi u izdavačku djelatnost. Tu je profit, nepobitna je činjenica i ništa više. Jer, napisati tokom godine nekoliko knjiga, pa makar imali i desetak stručnih saradanika, bolje reći radnika koji za vas rade je premnogo za jednog naučnog radnika, makar onog koji savjesno obavlja svoju naučnu djelatnost. Ima donekle opravdanja samo u slučaju da je riječ o preštampavanju ili priređivačkoj djelatnosti. Sve je to po nekima nauka i to prvenstveno visoki dometi nauke, reference koje nema institucija ali ima pojedinac! Takav umišljeni pisac kao „istoričar“ je bijedan i veoma smiješan. Namjerne i bez mjere greške i bojevi nepostojeći u godinama koje navode pisci ili urednici Leksikona ne mogu im obezbijediti visoke domete istraživanja, a posebno ne mjesto vrhunskih istoričara na kojima oni misle da zaposjednu ili da im je neko tamo osigurao. „Per aspera ad astra“! Nije zabranjeno pisati ali jeste nerpistojno i u najmanju ruku objavljivati brojne netačnosti i još brojnije greške samo sa ciljem što brže napisati i objaviti, a uz sve to važiti za poznate i priznate istoričare. Ako su svi istoričari takvi onda je neko kriterije istoriografske škole pomiješao. Takvi istoričari ne bi mogli biti poznati niti visoko cijenjeni ni u srednjem vijeku pa makar bili dvorski istoričari. Na jednoj strani u Crnoj Gori pojedinim istoričarima ne daju ni slobodno da dišu, drže ih u izolaciji više od decenije, a na drugoj strani poslušni istoričari imaju otvorene medije i potreban novac za štampanje od strane državnih institucija. Zašto, odgovor je jasan i kratak, a glasi: samo slijepo poslušni, stranački provjereni i (p)odani mogu objavljivati ono što je u duhu vlasti i za potreba onih koji su na vlasti. Da ima naučne kritike i potrebne naučne polemike bez pritisaka sa strane od države ili pojedinaca stranački opredijeljenih i kojekakvih savjetodavaca koji se uvijek nađu da kažu „nije vrijeme“ „pa on je dobar čovjek“, njegovi su bili za današnjicu“, on je iz dobre kuće, odžaković, skrobović ili kačamaković sve bi bilo drugačije pa bi mnoga kapitalna djela završila onamo gdje im je i mjesto na „otpadu-đubrištu“, a onaj koji izdvaja novac vodio bi računa na kakva to djela se izdašno potrošio samo reklame radi. Dalja razmatranja i kritičke primjedbe odveli bi nas daleko, pa ću završiti sa odrednicom „Cetinjska gimnazija“, (str. 200-201) ukupno 39 redaka i fotografijom prvih maturanata Cetinjske gimnazije; zbog čega i reagujem na ukupni tekst i ukazujem na velike propuste i netačnosti u samo jednoj odrednici a koje se uporno ponavljaju već nekolike decenije od strane „istoričara“ i onih istoričara koji prihavataju takve činjenice zdravo za gotovo. Ni manje odrednice ni većeg broja grešaka na jednom mjestu u svega 39 redaka. Pisac navedene odrednice mogao je navesti imena prve generacije učenika Cetinjske gimnazije, jer je to znao, ili je namjerno sakrio podatke! S obzirom da je riječ o prvoj generaciji đaka trebalo je naći mjesta u toj odrednici umjesto naziva predmeta iz prvog nastavnog plana ili nastavnog plana Velike gimnazije na Cetinju. Koje je sve udžbenike imala Cetinjska gimnazija nije toliko bitno za navedenu odrednicu, a ako ih je pisac znao trebao ih je nabrojiti. Ono što je netačno u toj odrednici je sljedeće: 1) U Cetinjskoj gimnaziji u periodu od 1880. do školske 1914/15. godine nije radilo 78 profesora već nekolike desetine više, pa autor neka pobije ovu moju tvrdnju, 2) Školske 1883/84. godine nije bilo 84 učenika kako pisac navodi, već jedan više. Dakle 85 učenika. Kako autor odrednice i po kojim kriterijima može nekog od učenika da izdvoji i koji je to učenik kojeg nije trebalo upisati makar i brojčano. Zašto se makar tačan broj učenika za tu godinu ne napiše, ako već postoji, 3) Nije tačno da se radi o 104 učenika koji su upisali I razred gimnazije školske 1902/03. godine, kada je Cetinjska gimnazija prerasla u Veliku Državnu Gimnaziju, nego su barem nekolika više. Na osnovu kojih podataka autor tvrdi da ih je 104 učenika, što je u krajnjem slučaju netačno. Vjerovatno je ta brojka preuzeta iz statističke tabele učenika Cetinjske gimnazije, kao i ostali brojčni podaci o učenicima, 4) Nije tačno da je 1910. godine bilo ukupno 300 gimnazijalaca u Cetinjskoj gimnaziji, već barem desetak više, a koji je su to neka pisac odrednice „pomogne“ svojim „znanjem“ čitaocima, a prije svega neka sebi obnovi gradivo. „Ponavljanje je majka znanja“ - „Repeticio est mater studiorum“! Jedino gdje autor odrednice - Cetinjska gimnazija nije omanuo, već je pogodio da je školske 1914/15. godine Cetinjsku gimnaziju pohađalo više od četiri stotine učenika! Ali na takvu uopštenu formulaciju moram ga podsjetiti da ih je bilo više od 400 učenika a manje od 450 učenika u toj školskoj godini. Neka razmišlja koji je to broj. Tako da zna u kojim okvirima se treba kretati kada barata sa uopštenim činjenicama. Trebalo je, ako se znalo, u toj odrednici dati malo prostora sa par riječi o učenicama Cetinjske gimnazije ili makar o prvoj učenici Cerović Sava Danici. O visokim naučnim i stručnim kriterijima redakcije - urednika i tima stručnjaka petotomnog kapitalnog djela istorijskog leksikona Crne Gore najbolji dokaz je njihov izbor imena istoričara iz Crne Gore ili izvan njenih granica, koji se nalazi u kapitalnom djelu od izuzetnog ili „važnog za istoriju Crne Gore“. Da li je njihov izbor bio po kriteriju simpatija, rodbinskih veza, vjerskom, nacionalnom, teritorijalnom ili nekom „naučnom“ principu dovoljno je napomenuti da moje ime nije za njihov leksikon, jer vjerovatno ne odgovara njihovim potrebama ili naklonosti pa i poslušnosti koja se traži od većine imena koja su se tamo našla. Dobro je da se po nijihovim kriterijima moje ime tamo ne nalazi i to je ono što mi u potpunosti odgovara i pogoduje, posebno kao naučnom radniku istoričaru i nadasve kao nezavisnom intelektualcu, koji se nikome ne dodvorava već samostalno po naučnim principima proučava istoriju Crne Gore i saopštava rezultate svojih istraživanja bez umetanja dnevnopolitičkih potreba i veličanja onih pojedinaca za koje se ne bi nikada čulo da ih svijet - pripadnost stranci nije iznijela kao broj ili člana koji je tamo više radi materijalne koristi negoli radi stranačkog programa. Da je tako potvrđuju brojni primjeri njihovog prelijetanja iz jednog stranačkog tabora u drugi, treći, a što ne reći da su neki i četiri tabora promijenili ne bi li od svakojeg dobili po nešto. To su činjenice i među istoričarima i kvaziistoričarima ima takvih primjera, gdje je bolje oni su tamo, a naučni principi su im floskule kojima mašu ili zavaravaju javnost. To je njihovo sazrijevanje tokom naučnog rada i osvješćenje uz pomom stranih faktora ili ambasadora. Nijesu oni golubi prevrtači već olinjale individue navikle da služe zarad ugodnog života, a moralni i naučni principi su im na posljednjem mjestu, kako je to u jednoj narodnoj izreci najbolje iskazano „Što guzici godi obrazu ne smeta“. Da li su autori i saradnici publikacije Istorijskog leksikona Crne Gore bili spriječeni ugovorenim rokovima da makar isprave „štamparske greške“ i unesu nova sopstvena istraživanja značajna za istoriju Crne Gore ili su htjeli da skrenu pažnju naučnoj i stručnoj javnosti na njihovu sposobnost, kvalifikative - naučne reference, da im se ubuduće ponudi pisanje „nove istorije Crne Gore“, jer su se dokazali na ovom petotomnom djelu da u kratkom roku (6 mjeseci) mogu da napišu ono što drugima nije uspjelo ni za jedan cijeli vijek, pa su sada pohitali da se podiče takvim poduhvatom i zato ga tako zvučno prezentiraju javnosti. A možda su to namjerno ostavili čitaocima da se zanimaju do novog toma? Greške i blago rečeno netačnosti iz samo jednog toma i to onog darovnog nijesu ni bitne toliko, a sve u stilu one narodne izreke „darovnome se konju u zube ne gleda“. Knjaz Nikola na Nikoljdan 1905. godine darova Crnogorcima Ustav. A koliko su se oni pitali o tome na ovom mjestu nećemo. Da li je i to bio dar ili samo jedno od iznenađenja? Da li sa njima počinje nova era pisanja crnogorske istorije i to ni manje ni više nego periodizacija istorijske nauke - istorije Crne Gore od Dušan Vuksana do Dušana J. Martinovića!!! Ni jedan od navedene dvojice nije istoričar po profesiji. Po tom principu mogli bi se neki istoričari nazvati (al)hemičarima istorijske nauke u Crnoj Gori, jer pišu o onome čega nije bilo, utvrđuju istine za koje nema dokaza, a sve po principu i naučnom metodu pojedinih resavaca „principu podrazumijevanja“ u istorijskoj nauci. Čista je matematika naša crnogorska istorija! Samo nigdje nema logike da sve to osmisli. A šta će kome logika kad postoji kombinatorika?! Da li je tu riječ o novoj istoriji nove generacije crnogorskih istoričara i neistoričara, književnika, pisaca poezije i proze i sve samo ne istoričara iako ih određeni lobi (po)kršćava dodjeljujući im nezvanično diplome crnogorskih istoričara. Historia est magistra vitae. Podgorica 29. marta 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović (80) Neobjavljeno. Lično predato i e-mail poštom poslato dnevnom listu DAN, Podgorica. OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU VLADE CRNE GORE Gospodinu Milu Đukanoviću Poštovani Gospodine Predsjedniče Vlade, Kad čovjek osjeti da je uzaludno ići od nemila do nedraga, što bi naš narod rekao, pa onako iznemogao stane pred nepremostivim njemu preprekama, postavljenim od onih koji nemaju sluha i osjećaja za opštu kulturu svoga naroda, mada su im usta puna „velikih“ riječi o potrebi da se crnogorska bliža i dalja prošlost detaljnije izučava i da će „imati“ novca za takva naučna istraživanja, uz zavrzlame administracije - birokratskog aparata - odnosno onih koji se svim silama trude da se dodvore svojim pretpostavljenima, onda meni kao naučnom radniku i istoričaru, nezavisnom intelektualcu, ništa ne preostaje sem da se obrati putem medija - u ovom mom slučaju preko štampe, u nadi da će, ipak, onaj kome je već poslat dopis, sada biti makar informisan o uskraćenoj sadržini navedenog dopisa. O posljedicama koje bi mi se mogle desiti, ako „oni“ (pr)ocijene, zbog mojeg obraćanja Vama, jer nijesam trebao tako postupiti već poslušati „dušebrižnike“ politike, kulture, meritorne istoričare i posebno one koji brinu da se takva „obraćanja otvorenim pismom“ ne pojave u javnost jer ih je „previše“, nemam kada da razmišljam, jer radim danonoćno na rukopisu zbog kojeg se i ovim putem Vama obraćam, kako bi Cetinjska gimnazija za svoju 125 godišnjicu makar dobila monografiju za period od 1880-1920. godine. Dakle, ništa lično nijesam imao niti želio da se ovim putem obratim, već kao naučni radnik koji je prepušten da se sam snalazi, ostavljen od nadležnih institucija koje bi morale da pokažu makar ozbiljnu zainteresovanost ako već nemaju novaca! Ubijeđen sam, da kada bi se Vi samo malo zainteresovali ili sasvim ovlaš, što bi rekli „od šponde“, izrazili blagu znatiželju za „inormacijom“ o navedenom rukopisu razletjeli bi se „dušebrižnici“ i kulturni poslenici u administraciji i po nadležnim ministarstvima, opštinama, državnim institucijama i našla bi se štamparija, a rukopis bi „neko pomogao“ da bude odštampan i prije juna tekuće godine! Tehnička priprema rukopisa monografije za štampu pod naslovom „Cetinjska gimnazija 1880-1920.“ i njeno štampanje ne bi bili u zavisnosti od sponzora za koje ja evo već dvije godine tragam bezuspješno. Revoltiran sam izjavama grlatih „dušebrižnika“ u nadležnim državnim institucijama o crnogorskoj prošlosti, njihovim odnosom i nebrigom za bogati mozaik crnogorske kulturne baštine, posebno na polju prosvjete u kojoj je Cetinjska gimnazija imala nesumnjivo najznačajniju ulogu u prosvjetno-obrazovnoj strukturi i odnjegovanju brojnih generacija. Bio sam zbog toga prinuđen da Vam saopštim javno da sam tražio novčanu pomoć za navedeni rukopis, a da su moji napori bili uzaludni kod onih od kojih se očekuje da pruže pomoć, jer pružaju izdašnu pomoć samo onima koji imaju preporuke i zato im ovom prilikom nudim rukopis, a oni nek se pokažu na djelu. S poštovanjem, Podgorica, 28. februara 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović, Viši naučni saradnik (81) Predato i zavedeno u arhivi Prijestonice. GRADONAČELNIKU PRIJESTONICE CETINJA Gospodinu gradonačelniku dr Milovanu-Milu Jankoviću Poštovani Gospodine Gradonačelniče, Već dvije godine bezuspješno pokušavam putem pisama - dopisa i ličnim kontaktom zainteresovati nadležne institucije u Crnoj Gori i pojedince za rukopis - monografiju - „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“, koji je sada u završnoj fazi pisanja i potrebna su izvjesna novčana sredstva za njegovu tehničku pripremu i recenzije od struke i nauke, da bi sve bilo spremno za njeno štampanje-objavljivanje. Ukoliko, naravno, za to bude novaca i ozbiljnog interesovanja s namjerom da se udruženim snagama od opštine Cetinje, Ministarstva prosvjete i nauke, Ministarstva kulture i na kraju same države Crne Gore potraže veća finansijska sredstva u cilju štampanja navedenog monografskog djela, obima oko 85 štamparskih tabaka (oko 1200 stranica teksta i oko 100 stranica sa fotografijama profesora, direktora i učenika te gimnazije), realno bi bilo očekivati tokom jula tekuće godine da ugleda svjetlost dana knjiga, koja bi po prvi puta (pro)govorila o najstarijoj gimnaziji u nekadašnjoj samostalnoj nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi Crnoj Gori. Cetinjska gimnazija je jedina od gimnazija u Crnoj Gori sa tako dugim trajanjem koja nema monografiju o svom postojanju-življenju, na očigled drugih koje imaju-traju manje godina, a već imaju knjigu-monografiju o svom postojanju i djelovanju. Zašto da Cetinjska gimnazija ne dobije makar svoju monografiju za period od njenog osnivanja 1880. godine pa sve do 1920. godine, ako je već neko imao volje, snage i strpljenja da uloži ogroman rad pa makar to poslužilo i kao primjer drugima da uzmognu bolje i više?! U bogatom mozaiku kulturne baštine Crne Gore nedostaje jedan kamnečić, a to je monografija o Cetinjskoj gimnaziji za cio njen period postojanja, dosadašnjih 125 godina njenoga života, kroz koji su prošle brojne generacije i na hiljade ili nekolike desetine hiljada đaka-učenika. Bez tog „kamnečića“- monografije mozaik je ne samo nepotpun već i sa ozbiljnom zamjerkom. Neću Vas zamarati svojim dvodecenijskim prikupljanjem podataka o toj najstarijoj crnogorskoj gimnaziji „hramu nauke i obrazovanja“ za tadašnju crnogorsku omladinu i njenom značaju u ukupnoj društveno-političkoj strukturi posebno na polju prosvjete, obrazovanja i vaspitanja, i uopšte u kulturi crnogorskoga naroda. Njen doprinos je nemjerljiv, a veoma vidljiv posebno za period od osnivanja gimnazije 1880. godine pa sve do druge polovine XX vijeka. Samo ću naglasiti da potrebna finansijska sredstva za tehničku pripremu rukopisa, kao i sredstva za njegovo štampanje jesu simbolična cifra u odnosu na uloženi rad autora toga djela. Shvatajući značaj i ulogu Cetinjske gimnazije, autor će biti radostan ako se pojavi monografija o njoj za navedeni period, pa ako neko i posumnja ili pomisli da je to bio „lagan“ posao neka se oproba da makar samo pročita odnosno potraži i pretraži arhivsku građu o Cetinjskoj gimnaziji! U državama koje „gledaju“ sa mnogo većim i dubljim razumijevanjem za ukupnu prosvjetu-obrazovanje ili na ustanove od opštedruštvenog značaja i kulturu uopšte, finansijskih sredstava ne nedostaje. Novčana sredstva koja su potrebna za navedeni rukopis predstavljaju simboličan iznos ne samo za jednu državu nego i za jednu opštinu pa makar ona imala i najmanji budžet. Takođe, smatram da bi bilo neophodno monografiju „Cetinjska gimnazija 1880-1920.“ štampati u štampariji na Cetinju „Obod“-u, koja je tokom postojanja Cetinjske gimnazije radila za njene potrebe efikasno i kvaliteno na obostranu korist i za državno dobro, za Crnu Goru. Revoltiran sam izjavama grlatih „dušebrižnika“ u nadležnim državnim institucijama o crnogorskoj prošlosti, njihovim odnosom i nebrigom za bogati mozaik crnogorske kulturne baštine, posebno na polju prosvjete u kojoj je Cetinjska gimnazija imala nesumnjivo najznačajniju ulogu u prosvjetno-obrazovnoj strukturi i odnjegovanju brojnih generacija. Bio sam zbog toga prinuđen da Vam saopštim da sam tražio novčanu pomoć za navedeni rukopis, a da su moji napori bili uzaludni kod onih od kojih se očekuje da pruže pomoć, jer pružaju izdašnu pomoć samo onima koji imaju preporuke i zato sam im i javno putem štampe ponudio rukopis, a oni nek se pokažu na djelu. Prema procjenama na tržištu u vezi ukupne tehničke pripreme počev od unošenja teksta, lekture, korekture, sa dvije recenzije, preloma teksta i obrade fotografija a sve to na pausu, potrebna je novčana suma u iznosu od najmanje 4000 eura. Naravno, moj rad na svemu tome se ne računa i on je besplatan, kao i sve što radim na njemu u gotovo dvije decenije istraživačkog rada. Za novčana sredstva, koja opredijelite bilo za tehničku pripremu ili za štampanje rukopisa ili za ukupno, spreman sam da kao pravednu nadoknadu ustupim-platim brojem štampanih primjeraka, pod onim uslovima koji budu precizirani u potpisanom ugovorom na obostrano zadovoljstvo Vaše i autorovo. Nadam se da neću dugo čekati na Vaš odgovor ili poziv za dodatna objašnjenja ako smatrate da treba. S poštovanjem, Podgorica, 9. mart 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović, Viši naučni saradnik (82) Nešto opširniji tekst lično je predat i „Društvu prijatelja i poštovalaca Cetinja“. Imena ličnosti-osoba kojima su pisma-tekstovi slične sadržine dostavljana nijesmo navodili. DRUŠTVU PRIJATELJA I POŠTOVALACA CETINJA Poštovani, Prije svega želim da Vas iskreno pozdravim, poželim dobro zdravlje i istrajnost u radu na plemenitoj ideji o potrebi postojanja vašega udruženja. Bez sumnje da imate puno ideja, poslova i drugih aktivnosti kojima pokušavate popraviti i na bolje izmijeniti svakodenvicu sivila na brojnim i bitnim pitanjima samoga grada-prijestonice Cetinja i njenih građana. Znam da Vam ova moja moralna podrška neće biti od neke pomoći, iako nije pusta fraza. Razlog moga javljanja Vama je više informisanosti radi, kojom bih želio da zajednički pokušamo nešto učiniti na dobrobit naše prijestonice Cetinja, mada bi, iskreno rečeno, dobro došla i materijalna pomoć pod uslovom da imate novčanih sredstava. Pretpostavljam da ih baš i nemate, a ako ih je ona su, vjerujem, za režijske troškove i slično. Ipak sam odlučio javiti Vam se, kao što rekoh, makar, informacije radi, a sjetih se velikog ruskog pisca Maksima Gorkog, gdje na jednom mjestu kaže: „Piše mi jedan mali pisac da ga na pisanje tjera mučan i loman život“. Nešto je slično i samnom i mojim rukopisom. A evo o čemu je riječ. Vjerujem da ste po nešto i pročitali od onoga o čemu Vam sada pišem. Već dvije godine bezuspješno pokušavam putem pisama - dopisa i ličnim kontaktom zainteresovati nadležne institucije u Crnoj Gori i pojedince za rukopis - monografiju - „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“, koji je sada u završnoj fazi pisanja i potrebna su izvjesna novčana sredstva za njegovu tehničku pripremu i recenzije od struke i nauke, da bi sve bilo spremno za njeno štampanje-objavljivanje. Ukoliko, naravno, za to bude novaca i ozbiljnog interesovanja s namjerom da se udruženim snagama od opštine Cetinje, Ministarstva prosvjete i nauke, Ministarstva kulture i na kraju same države Crne Gore potraže veća finansijska sredstva u cilju štampanja navedenog monografskog djela, obima oko 85 štamparskih tabaka (oko 1200 stranica teksta i ekstra oko 100 stranica sa fotografijama profesora, direktora i učenika te gimnazije), realno bi bilo očekivati tokom jula tekuće godine da ugleda svjetlost dana knjiga, koja bi po prvi puta (pro)govorila o najstarijoj gimnaziji u nekadašnjoj samostalnoj nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi Crnoj Gori. Cetinjska gimnazija je jedina od gimnazija u Crnoj Gori sa tako dugim trajanjem koja nema monografiju o svom postojanju-življenju, na očigled drugih koje imaju-traju manje godina, a već imaju knjigu-monografiju o svom postojanju i djelovanju. Zašto da Cetinjska gimnazija ne dobije makar svoju monografiju za period od njenog osnivanja 1880. godine pa sve do 1920. godine, ako je već neko smogao snage, imao volje i strpljenja da uloži ogroman rad i pripremi monografiju, pa makar to poslužilo i kao primjer drugima da uzmognu bolje i više?! U bogatom mozaiku kulturne baštine Crne Gore nedostaje jedan kamnečić, a to je monografija o Cetinjskoj gimnaziji za cio njen period postojanja, dosadašnjih 125 godina njenoga života, kroz koji su prošle brojne generacije i na hiljade ili nekolike desetine hiljada đaka-učenika. Bez tog „kamnečića“monografije mozaik je ne samo nepotpun već i sa ozbiljnom zamjerkom. Neću Vas zamarati svojim dvodecenijskim prikupljanjem podataka o toj najstarijoj crnogorskoj gimnaziji „hramu nauke i obrazovanja“ za tadašnju crnogorsku omladinu i njenom značaju u ukupnoj društveno-političkoj strukturi posebno na polju prosvjete, obrazovanja i vaspitanja, i uopšte u kulturi crnogorskoga naroda. Njen doprinos je nemjerljiv, a veoma vidljiv posebno za period od osnivanja gimnazije 1880. godine pa sve do druge polovine XX vijeka. Samo ću naglasiti da potrebna finansijska sredstva za tehničku pripremu rukopisa, kao i sredstva za njegovo štampanje jesu simbolična cifra u odnosu na uloženi rad autora toga djela. Shvatajući značaj i ulogu Cetinjske gimnazije, autor će biti radostan ako se pojavi monografija o njoj za navedeni period, pa ako neko i posumnja ili pomisli da je to bio „lagan“ posao neka se oproba da makar samo pročita odnosno potraži i pretraži arhivsku građu o Cetinjskoj gimnaziji! U državama koje „gledaju“ sa mnogo većim i dubljim razumijevanjem za ukupnu prosvjetu-obrazovanje ili na ustanove od opštedruštvenog značaja i kulturu uopšte, finansijskih sredstava ne nedostaje. Novčana sredstva koja su potrebna za navedeni rukopis predstavljaju simboličan iznos ne samo za jednu državu nego i za jednu opštinu pa makar ona imala i najmanji budžet. Vjerujem, takođe, da ima i pojedinaca u našoj sredini koji bi mogli značajno pomoći ne samo moralno već i materijalno da se pojavi monografija „Cetinjska gimnazija 1880-1920.“, a koja bi bila štampana u štampariji na Cetinju - „Obod“-u, koja je tokom postojanja Cetinjske gimnazije radila za njene potrebe efikasno i kvaliteno na obostranu korist i za državno dobro, za Crnu Goru. Ne sakrivam ni činjenicu da sam razočaran i revoltiran izjavama nekih grlatih „dušebrižnika“ u nadležnim državnim institucijama o crnogorskoj prošlosti, njihovim odnosom i nebrigom za bogati mozaik crnogorske kulturne baštine, posebno na polju prosvjete u kojoj je Cetinjska gimnazija imala nesumnjivo najznačajniju ulogu u prosvjetno-obrazovnoj strukturi i odnjegovanju brojnih generacija. Takve pojave sam oštro kritikovao i naravno zbog toga mnogo pretrpio i tu sam gdje jesam, bez mogućnosti da se izborim da se navedeni rukopis objavi. Zato sam i toga radi prinuđen da Vam saopštim da sam tražio novčanu pomoć za navedeni rukopis, a da su moji napori bili uzaludni kod onih od kojih se očekuje da pruže pomoć, jer pružaju izdašnu pomoć samo onima koji imaju preporuke i zato sam im i javno putem štampe ponudio rukopis a oni nek se pokažu na djelu. Za moje i Vaše Cetinje, za prijestonicu Cetinje, njene građane i Crnu Goru monografija „Cetinjska gimnazija 1880-1920.“ je moj napor i skromni doprinos kulturi uopšte, a prije svega prosvjeti i obrazovanju. Nijesam mogao više učiniti, jer sam onemogućavan na svakom koraku privatno-lično, stručno i naučno. Uprkos svemu, ipak će djela govoriti o nama. Prema procjenama na tržištu u vezi ukupne tehničke pripreme počev od unošenja teksta, lekture, korekture, sa dvije recenzije, preloma teksta i obrade fotografija a sve to na pausu, potrebna je novčana suma u iznosu od najmanje 4000 eura. Naravno, moj dodatni rad na svemu tome se ne računa i on je besplatan, kao i sve što radim na njemu u gotovo dvije decenije istraživačkog rada. Za novčana sredstva, koja bi Vi mogli opredijelite bilo za tehničku pripremu ili za štampanje rukopisa ili za ukupno, spreman sam da kao pravednu nadoknadu ustupim-platim brojem štampanih primjeraka pod onim uslovima koji budu precizirani u potpisanom ugovoru na obostrano zadovoljstvo Vaše i autorovo. Takođe, zainteresovan sam i za vaše predloge i sugestije koji bi bili u pravcu prevazilaženja ukupnih teškoća ili obraćanja sponzorima uz Vaše posredovanje. Nadam se da neću dugo čekati na Vaš odgovor ili poziv za dodatna objašnjenja ako smatrate da treba. S poštovanjem i srdačnim pozdravom, Podgorica, 9. mart 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović, Viši naučni saradnik (83) Objavljeno: u skraćenoj verziji u dnevnom listu „DAN“, Podgorica, subota, 08. april 2006. godine, str. 42. Naslov „U novijoj istoriji Boj na Čevu 1975. godine“, i nadnaslov „Crnogorska istorija za prof. dr Šerba Rastodera i dr Živka Andrijaševića čista matematika“ dala je Redakcija navedenog dnevnog lista. Originalan naslov teksta bio je „Sve što je brzo kuso je“. Dijelom objavljeno u „Svjedok“-u, Beograd, od 04. 04. 2006. godine, str. 14. Redakciji dnevnog lista „DAN“ Dostavljam tekst za objavljivanje pod naslovom „Sve što je brzo kuso je“, a povodom nove edicije „Vijesti“ pod naslovom Istorijski leksikon Crne Gore (A-CRN, -2006., str. 230), priređivač NVO „Centar Nova istorija“- urednici: Prof. dr Šerbo Rastoder, dr Živko M. Andrijašević. Tekst pod navedenim naslovom može biti objavljen samo integralno, bez ikakvih skraćivanja ili uz saglasnost autora. SVE ŠTO JE BRZO KUSO JE Već je poodavno zapaženo da u Crnoj Gori mnogi pisci, književnici, putopisci, kvaziistoričari, istoričari i posebno „istoričari“ pišu olako i proizvoljno i da se samo oni razumiju u istoriju, a posebno u crnogorsku istoriju, a ono što napišu to je tako i ne trpi nikakve izmjene. Oni uporno-dosledno takve zadate istine saopštavaju već decenijama a posebno u ovom novom tranzicionom periodu koji evo traje skoro dvije decenije. Tako je i tu se ne može ništa. Udaraju se neki novi „temelji“ istorijskoj nauci, crnogorskoj novijoj istoriji i uvode novi vrednosni sudovi koji imaju za cilj uopštavanje i obezličavanje nacionalnog crnogrskog identiteta, a drugima ispunjenje njihovog „specifikuma“. Sjećam se riječi jednog našeg kolege istoričara kada je govorio da je on najbolji smučar među istoričarima i najbolji istoričar među smučarima. Vjerujem da je usitinu i bio, jer je iz mjesta gdje se moralo dobro naučiti smučanje. Ali neki naši „istoričari“ i pisci istorija su ne samo dobri smučari nego i nenadmašni alhemičari u istorijskoj nauci i pisanju raznih enciklopedijskih jedinica o Crnoj Gori i svega onoga što je vezano za Crnu Goru od značaja za njenu istoriju. Alal im vjera, biće upamćeni makar po nečemu pa bila to i alhemija samo ne istorija i istorijska nauka. Povod za moje javljanje je nova edicija „Vijesti“ pod naslovom Istorijski leksikon Crne Gore (A-Crn, 2006., str. 230), prvi tom (Tom 1) čiji je priređivač NVO „Centar Nova istorija“, a urednici Prof. dr Šerbo Rastoder i dr Živko M. Andrijašević, sa ukupno 9 autora, 7 saradnika i lektorom. Prvi primjerak je bio besplatan za čitaoce dnevnog lista „Vijesti“, što je marketinški veoma dobar i rijedak potez od glasila-dnevnih listova koji izlaze u Crnoj Gori, i svaku pohvalu zavređuje. Dilema je bila da li (sa)čekati da izađu svih pet tomova pa onda kritički sagledati šta sve ima u Leksikonu i objaviti svoja zapažanja-kratki kritički osvrt, ili odmah reagovati, uz sav rizik koji realno postoji, jer autor ovih redaka nije bio u prilici da se predhodno upozna sa ukupnim materijalom Istorijskog leksikona Crne Gore. Istočnjačka mudrost govori „da se sačeka“ dok se ne vide sve „karte“ pa onda iznijeti svoje mišljenje, stručno i naučno zapažanje i kritičko sagledavanje. Ali, i mi smo Evropa, ili težimo da budemo njen „centar“! Smatrao sam da bi bilo isuviše dugo čekati izlazak svih pet primjeraka-tomova i da bi me to uzdržalo od bilo kakvog javljanja, bez obzira na ono šta sam imao primijetiti u datom Leksikonu. Moja impulsivnost tako nešto ne trpi i drži se principa što na um to na drum, brk u brk, odmah i na istom mjestu. Znam da to nije dobro za ova naša moderna tranziciona vremena ali šta je tu je, te svoje principe skupo plaćam i već dugo (pod)nosim teret koji mi stavljaju „dušebrižnici“ i „savjetnici“ visokih (m)oralnih principa. Opštepoznato je da dobar marketing vodi do sigurnog uspjeha u prodaji nekog proizvoda, odnosno polovina je uspjeha. Nezavisni dnevnik „Vijesti“ dao je dobru reklamu i nije žalio truda da objavi „Novo, veliko iznenađenje...“ povodom izdavačkog opusa Istorijski leksikon Crne Gore - kapitalno djelo u 5 tomova. Na 1300 strana... o ličnostima, institucijama, istorijskim pojmovima, odrednicama lokalne i plemenske istorije (!)... dinastijama i vladarima važnim za istoriju Crne Gore. O narodu crnogorskom nigdje pomena makar u marketinškom dijelu ili se to podrazumijeva, ostaje da čitaoci sami se odrede ili prepoznaju sebe! Pokrovitelji izdavačkog poduhvata su veoma jake i ugledne firme u Crnoj Gori. Kao istoričara po profesiji samo me interesuje ono što se saopštava i što se nalazi između korica toga kapitalnog djela. Zanimaju me podaci saopšteni prije svega od priređivača od struke i nauke, a njih je priličan broj koji su radili i uradili - realizovali taj projekat za tako kratko vrijeme nepunih 6 mjeseci! Da su svi makar pročitali po jedan tom prije nego su ga objavili bilo bi mnogo manje „štamparskih grešaka“ i zastarelih konstatacija i zaključaka. Razgledam knjigu (Tom 1) prelistavajući stranicu po stranicu. Uz rizik, ipak sam odlučio da svoj prvi utisak saopštim javnosti, kao istoričar koji proučava crnogorsku istoriju - prošlost, ali ne „novu“ niti najnoviju i ukažem na neke greške ili omaške koje se takvim istoričarima i urednicima nijesu mogle potkrasti, jer su imali makar brojne saradnika koji su svojim površnim čitanjem mogli otkloniti greške, štamparske prije svega, a one stručne za njih su mogli nekoga pitati, ako već nijesu znali?! Moguće da je uredništvo, u čije kompetencije i organizaciju posla na navedenom projektu ne ulazim niti se želim time baviti, ocijenilo da je naučna i stručna prisutnost i znanje ukupnog kolegija na izradi Istorijskog leksikona dovoljna kvalifikacija koja će odgovoriti svim izazovima koji se pojave pred njih i sve dileme otkloniti. To je problem koji me ne zanima i odluka na koju ne reagujem. Čitam imena urednika, izdavača, priređivača, autora saradnika i lektora, dizajna i pripreme. Na prvi pogled privlači me dizajn i priprema. Prolazi neke moje kriterije posebno dizajn koji je za pohvalu. Međutim, ima i ona druga strana medalje gdje se kaže, barem tako je na Zapadu, iza dobre reklame može da se ponešto i sakrije!? Sama činjenica da marketing djeluje svojom snagom tjera me da pozajmim Leksikon - tom 1, da bih se kao istoričar mogao uvjeriti o značaju takvog poduhvata, jer riječ „kapitalan“ sama po sebi vam nameće specifičnu težinu onoga što se prezentira javnosti i čime se hoće ona zainteresovati za kupovinu ponuđenog proizvoda. Reklama plus preporuka daje nešto „kapitalno“ i „Novo“, a sve upakovano u 30000 primjeraka za nezasito crnogorsko tržište, kotira priređivački tim visoko na ljestvici ponude i kvaliteta. Uz sve to za čitaoce i besplatan primjerak prvoga toma. Ličnog afiniteta nemam za besplatne primjerke. „Svako vrijeme nosi svoje breme“. Ovo vrijeme sadašnje i skorašnje koje mi živimo i preživljavamo evo rekoh dvije decenije ima svoje nove istoričare koji pišu „novu istoriju“, a po znanju prošlom i prošlih generacija istoričara i brojnih pisaca neistoričara, kako to stoji na jednom mjestu u „Riječ(i) urednika“ da „rezultati rada...utemeljeni su, jednim dijelom, na sopstvenim istraživanjima, ali i na rezultatima rada generacija crnogorskih istoričara - od Dušana Vuksana do Dušana J. Martinovića“. (podcrtao M. D. Pejović). Da su to napisali neki drugi istoričari ne bih reagovao, ali sam siguran da urednici Leksikona veoma dobro znaju da ni jedan ni drugi Dušan nijesu istoričari po profesiji, a naravno da su se bavili izučavanje pojedinih oblasti iz crnogorske istorije, posebno i veoma uspješno Dušan D. Vuksan, koji je predavao kao profesor u Cetinjskoj gimnaziji latinski jezik, srpski jezik sa slovenskim jezikom i slovenskom književnošću. Lično mi ne smeta ako bude ova naša „era-vrijeme“ počelo da se računa i po neistoričarima kao što je crnogorski „istoričar“ Dušan J. Martinović, kako stoji u „Riječ urednika“ navedene publikacije. No, moguće je da urednici raspolažu sa nešto više podataka o navedenim istoričarima, posebno onome sa kojim se završava periodizacija crnogorske istorije, odnosno nastavlja se njeno pisanje po principima i takvih „istoričara“. Ono što me kao čitaoca odmah opredjeljuje da li da ostanem ili odustanem od čitanja Leksikona jesu „štamparske“ greške za koje se priređivač zajedno sa autorima nije potrudio da ih otkloni makar one grube pred kojima se teško dosjetiti šta je u pitanju, kao odrednica „Boj na Čevu 1975. godine...“ (str. 137). Neujednačenost, makar približna, za pojedine odrednice prevelika je i odudara od svake koncepcije pa makar i da Leksikon ima karakter mnogo stručnijeg i detaljnijeg prikazivanja svega što je u vezi sa Crnom Gorom. Na primjer odrednica Akcionarska društva (15-18) cijelih sedam stubaca; Arhiv, Arhiv Crne Gore, Arhiv...domaći i strani (33-54); Balkanski ratovi (73-76); Balkanski savezi (76-78); Balšići (78-86); Barski nadbuskupi (97-102), skoro 12 stubaca; Belvederski protestni zbor 1936. godine (108-110); Crna Gora i Češka (209-213) cijelih 9 stubaca; a tek Crna Gora i Francuska (213-224) preko 20 stubaca, i tako dalje. Moglo je i mnogo „efektnije“ da su uzeli i prepisali objavljene radove za problemetiku odnosa Crne Gore i Češke ili Crne Gore i Francuske i sve bi bilo potaman! Urednici bi se odužili svojim saradnicima. Smatram da je bilo uputnije reći o pojedinim odrednicama ono što je sama suština te problematike, a za ostale podatke uputiti čitaoca na literaturu o tim pitanjima. Tako i odrednice za pojedine gradove na primjer Bar i Cetinje (87-89, 197-198). Cijela četiri stubca za odrednicu Bar, a za Cetinje jedva dva ili sa fotografijom nekoliko redaka preko dva stubca. Moguće da je nostalgija urednika za zavičajem ili mjestom stanovanja bila odlučujuća. I to su principi i kriteriji i posebno naučni i stručni razlozi! Bliža košulja od gunjine. Čitam odrednice za koje sam posebno zainteresovan ili za koje sam profesionalno vezan. Čitam i provjeravam neka svoja istraživanja. Sve me nešto podsjeća na već viđeno i davno otkriveno, posebno na jednog akademika koji u svome brojčano bogatom „naučnom opusu“ većinom koristi jednu od njegovih „naučnih“ metoda „princip podrazumijevanja“. S obzirom da se radi o Istorijskom leksikonu Crne Gore smatrao sam da bi se moglo naći ponešto od izvora ili literature za makar pojedine odrednice. Ipak, u krajnjem, prihvatam koncepciju izrade samoga Leksikona, takav kakav se nudi čitaocima. Čitam odrednicu Bajice (str. 68) i uvjeravam se da je vrijeme počelo da se računa, kao nekada, prije nove ere, unazad (Visarion Borilović bio je crnogorski vladika 1685-1682)! Iznenađenje, i to prvo ali ne i jedino! Moram priznati da kada me odmah na samom početku čitanja nešto (ne)prijatno iznenadi i ukaže da nijesam „upoznat“ sa takvom činjenicom razmišljam da li da nastavim, prosto me obeshrabri, jer treba bilježiti brojna iznaneđenja koja će tek uslijediti, a na samom sam početku, gdje je tome kraj a tek je tom 1!? Nastavljam da pojedine odrednice do kraja pročitam. Uspijevam. Dolazim do odrednice Boj na Čevu. Čitam i pokušavam da odgonetnem godinu događaja, jer ne može biti riječi o boju koji se nije dogodio-desio, posebno ne 1975. godine? Pokušavam da permutujem brojeve, ali oni ne daju onu koju pisac odrednice utvrđuje. Da li da unesem još neki broj ili nađem najmanji zajednički sadržatelj kao što to rade matematičari, ili da pokušam podijeliti, oduzeti neku od ponuđenih godina?! Šta bi se tek desilo o tome mogu najbolje i meritorno da govore oni koji se bave kombinatorikom. Odustajem od permutovanja brojki, jer nijsam matematičar, još manje račundžija. Ta činjenica me iritira i navodi na pomisao da zaista su priređivači imali pravo kada su najavili „novo“ i prvi put u istoriji Crne Gore izdavački poduhvat od kapitalnog značaja za samu Crnu Goru, jer ne treba zaboraviti riječ je o „novoj istoriji“ neke nove generacije crnogorskih istoričara i to od Dušana D. Vuksana pa čak do Dušana J. Martinovića!? Nijesam znao da je već unijeta (usvojena) za istorijsku nauku i takva periodizacija koja počinje sa pojedinim ličnostima iz crnogorske istorije - „novoj istoriji Crne Gore“. Eto i to se desilo!!! Nastavljam dalje čitanje, ali letimično i prilično nezainteresovano zbog predhodnih iznenađenja, više o pojedinim ličnostima iz crnogorske istorije u periodu XIX vijeka, bez provjeravanja ili kritičkog sagledavanja. Konačno dolazim do odrednice za koju sam posebno zainteresovan, jer se trenutno bavim tom problematikom. Riječ je o odrednici Cetinjska gimnazija. Tek sam tu bio iznenađen „novim“ činjenicama i konstatacijama autora te odrednice. Ne bih reagovao da mi nije privukla pažnju odrednica Cetinjska gimnazije, kao i još neke sa manje interesovanja iako sam istoričar, ali ne onaj i onakav kakav bi bio poželjan esnafu kojem pripadam, makar po profesiji-diplomi. Takav propust koji je napravljen od strane urednika nije se smio desiti ili bolje rečeno nije se njima mogao potkrasti, makar prema onome kako ih ja kao istoričar ozbiljno prihvatam i cijenim. Činjenica je da danas Crna Gora obiluje istoričarima i stručnjacima koji se bave izučavanjem pojedinih oblasti iz crnogorske prošlosti-istorije. To pokazuje izdavačka djelatnost koja je, mora se priznati, bez ikakvih kriterija, a sva je podređena jednom cilju unovčiti svoja znanja, prepisivanjem, kompilacijom, štampanjem i preštampavanjem davno prevaziđenih knjiga shodno dnevnim i političkim potrebama političkih „elita“ struktura koje imaju ideje o stvaranju „nove istorije“ pa su joj potrebni istoričari. Sa njima počinje nova istorija Crne Gore i naravno AB revolucija. To je nova epoha u istoriji Crne Gore. A njih je hvala „božjem daru“ sve više, na uštrb nauke i znanja iz istorije. Biti prvi istoričar i jedini pravi i neprikosnoveni sa najviše odštampanih primjeraka iz istorije ili tomovi knjiga pa makar pojedini tom bio od nekoliko stranica teksta poezije ili proze, sasvim je svejedno samo da se piše i sve to stavi u izdavačku djelatnost. Tu je profit, nepobitna je činjenica i ništa više. Jer, napisati tokom godine nekoliko knjiga, pa makar imali i desetak stručnih saradanika, bolje reći radnika koji za vas rade je premnogo za jednog naučnog radnika, makar onog koji savjesno obavlja svoju naučnu djelatnost. Sem u slučaju da je riječ o preštampavanju ili priređivačkoj djelatnosti. Sve je to po nekima nauka i to prvenstveno visoki dometi nauke, reference koje nema institucija ali ima pojedinac! Takav umišljeni pisac kao „istoričar“ je bijedan i veoma smiješan. Dalja razmatranja i kritičke primjedbe odveli bi nas daleko, pa ću završiti sa odrednicom „Cetinjska gimnazija“, (str. 200-201), ukupno 39 redaka i fotografijom prvih maturanata Cetinjske gimnazije; zbog čega i reagujem na ukupni tekst i ukazujem na velike propuste i netačnosti u samo jednoj odrednici a koje se uporno ponavljaju već nekolike decenije od strane „istoričara“ i onih istoričara koji prihavatju takve činjenice zdravo za gotovo. Ni manje odrednice ni većeg broja grešaka na jednom mjestu u svega 39 redaka. Pisac navedene odrednice mogao je navesti imena prve generacije učenika Cetinjske gimnazije, jer je to znao, ili je namjerno sakrio podatke! S obzirom da je riječ o prvoj generaciji đaka trebalo je naći mjesta u toj odrednici umjesto naziva predmeta iz prvog nastavnog plana ili nastavnog plana Velike gimnazije na Cetinju. Koje je sve udžbenike imala Cetinjska gimnazija nije toliko bitno za navedenu odrednicu, a ako ih je pisac znao trebao ih je nabrojiti. Ono što je netačno u toj odrednici je sljedeće: 1) U Cetinjskoj gimnaziji u periodu od 1880. do školske 1914/15. godine nije radilo 78 profesora već nekolike desetine više, pa autor neka pobije ovu moju tvrdnju, 2) Školske 1883/84. godine nije bilo 84 učenika kako pisac navodi, već jedan više. Dakle 85 učenika. Kako autor odrednice i po kojim kriterijima može nekog od učenika da izdvoji i koji je to učenik kojeg nije trebalo upisati makar i brojčano. Zašto se makar tačan broj učenika za tu godinu ne napiše, ako već postoji, 3) Nije tačno da se radi o 104 učenika koji su upisali I razred gimnazije školske 1902/03. godine, kada je Cetinjska gimnazija prerasla u Veliku Državnu Gimnaziju, nego je barem nekolika više. Na osnovu kojih podataka autor tvrdi da ih je 104 učenika, što je u krajnjem slučaju netačno. Vjerovatno je ta brojka preuzeta iz statističke tabele učenika Cetinjske gimnazije, kao i ostali brojčni podaci o učenicima, 4) Nije tačno da je 1910. godine bilo ukupno 300 gimnazijalaca u Cetinjskoj gimnaziji, već barem desetak više, a koji je su to neka pisac odrednice „pomogne“ svojim „znanjem“ čitaocima, a prije svega neka sebi obnovi gradivo. „Ponavljanje je majka znanja“- „Repeticio est mater studiorum“! Jedino gdje autor odrednice - Cetinjska gimnazija - nije omanuo, već je pogodio da je školske 1914/15. godine Cetinjsku gimnaziju pohađalo više od četiri stotine učenika! Ali na takvu uopštenu formulaciju moram ga podsjetiti da je bilo ispod brojke od 450 učenika u toj školskoj godini. Neka razmišlja koji je to broj. Tako da zna u kojim okvirima se treba kretati kada barata sa uopštenim činjenicama. Trebalo je, ako se znalo, u toj odrednici dati malo prostora sa par riječi o učenicama Cetinjske gimnazije ili makar o prvoj učenici Cerović Sava Danici. Da li su autori i saradnici publikacije Istorijskog leksikona Crne Gore bili spriječeni ugovorenim rokovima da makar isprave „štamparske greške“ i unesu nova sopstvena istraživanja značajna za istoriju Crne Gore ili su htjeli da skrenu pažnju naučnoj i stručnoj javnosti na njihovu sposobnost, kvalifikative - naučne reference, da im se ubuduće ponudi pisanje „nove istorije Crne Gore“, jer su se dokazali na ovom petotomnom djelu da u kratkom roku (6 mjeseci) mogu da napišu ono što drugima nije uspjelo ni za jedan cijeli vijek, pa su sada pohitali da se podiče takvim poduhvatom i zato ga tako zvučno prezentiraju javnosti u samo 30000 primjeraka! A možda su to namjerno ostavili čitaocima da se zanimaju do novog toma? Ko kaže da nema novaca za štampanje i da nema sponzora, iako država ne učestvuje u kreiranju i materijalnoj pomoći takvih kapitalnih poduhvata! Greške i blago rečeno netačnosti iz samo jednog toma i to onog darovnog nijesu ni bitne toliko, a sve u stilu one narodne izreke „darovnome se konju u zube ne gleda“. Knjaz Nikola na Nikoljdan 1905. godine darova Crnogorcima Ustav. A koliko su se oni pitali o tome na ovom mjestu nećemo. Da li je i to bio dar ili samo jedno od iznenađenja? Da li sa njima počinje nova era pisanja crnogorske istorije i to ni manje ni više nego periodizacija istorijske nauke - istorije Crne Gore od Dušan Vuksana do Dušana J. Martinovića!!! Ni jedan od navedene dvojice nije istoričar po profesiji. Po tom principu mogli bi se neki istoričari nazvati (al)hemičarima istorijske nauke u Crnoj Gori, jer pišu o onome čega nije bilo, utvrđuju istine za koje nema dokaza, a sve po principu i naučnom metodu pojedinih resavaca „principu podrazumijevanja“ u istorijskoj nauci. Čista je matematika naša crnogorska istorija! Samo nigdje nema logike da sve to osmisli. A šta će kome logika kad postoji kombinatorika?! Da li je tu riječ o novoj istoriji nove generacije crnogorskih istoričara i neistoričara, književnika, pisaca poezije i proze i sve samo ne istoričara iako ih određeni lobi (po)kršćava dodjeljujući im nezvanično diplome crnogorskih istoričara. Historia est magistra vitae. Podgorica, 27. marta 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović (84) Objavljeno: u crnogorskom nezavisnom nedjeljniku „Monitor“-u, Podgorica, petak 14. april 2006., br. 808, godina XII, str. 40-41. Polemički poligon. Navedeni tekst nije dat u sadržaju „Monitor“-a. Glavnom i odgovornom uredniku nezavisnog nedjeljnika „Monitor“ U broju 807, godina XVII od petka, 7. april 2006. godine na stranama 42-43, sa slikom i potpisom Živka M. Andrijaševića objavili ste njegov tekst koji na veoma uvredljiv i neistinit način piše o mojoj ličnosti i djelu, a pod naslovom „Kabinetski begovat“. Molim Vas da shodno „Zakonu o štampi i informisanju“ u prvom narednom broju objavite moj tekst koji vam dostavljam u prilogu, bez vaših redakcijskih naslova i podnaslova ili bilo kakvih skraćivanja i dotjerivanja, onako kako Vam je dostavljen. Nadam se da ćete profesionalno ispoštovati zahtjev autora teksta i prenijeti moj tekst bez ikakvih izmjena. BEGLUK I AGOVANJE ISTORIČARA DR ŽIVKA M. ANDRIJAŠEVIĆA Tekstovi, školsko štivo i štivo za neuke, brojni eseji od mladog, talentovanog, perspektivnog i nadasve „zabrinutog“ istoričara nad sudbinom institucija a posebno „pojedinaca“ u njima, već duže vremena privlače pažnju crnogorske stručne i posebno „naučne“ javnosti koju „kapitalnim djelima“ snabdijeva crnogorski istoričar dr Živko Andrijašević. Oni plijene „činjenicama“ koje nesebično prosipa-nudi kalibar takvog istoričara, sastavljajući čak od „eseja“ knjige kao posebna izdanja. Takvima ne treba zavidjeti i treba ih ostaviti u njihovoj umišljenosti da su činom rođenja postali istoričari, a uz školovanje (na)učili kako se „činjenicama“ manipuliše a selektivnim pristupom piše poželjna istorija ili napadaju nepodobni, slobodnomisleći i nezavisni istoričari, politički nepoželjne ličnosti. Takvi istoričari na osnovu nepotpunih, istrgnutih i selekcijom poželjnih „činjenica“ iz „Izvještaja o...“ trogodišnjem radu „vide“ ono što je dr Momčilo D. Pejović uz platu primao, od države „dobija(o) hiljade eura za istraživanja u inostranstvu“! To su osnovne činjenice, „krunski dokaz“, i moto na kojemu konstruiše primamljivu priču istoričar dr Ž. M. Andrijašević a kako bi je lakše progutali neupućeni čitaoci, jer ne povjerovati na riječ jednom od vrhunskih istoričara kako to slovi od samoprozvane intelektualne (ne)zavisne elite „istoričara“, ipak je za podcjenjivanje. Čija li sredstva troše ti vajni „istoričari“ što se okupljaju i udružuju pišući istoriju za nekoliko mjeseci ili priređujući tokom godine popularne „nove“ istorije za potrebe i od značaja za Crnu Goru, zašto bi se zapitao takav istoričar kada je on sa njima zajedno? Ne povjerovati piscima „kapitalnog“ djela u kojem ima bojeva koji su se odigrali samo u glavama urednika i podosta samo „štamparskih greška“ a koje su dobro došle za dokolicu i igre asocijacija među čitaocima, nije za ozbiljnije promišljanje ili ubjeđivanje. Stvaranje „nove“ istorije sa novom generacijom istoričara je još jedan dokaz da pobjednici pišu svoju istoriju, koja će jednoga dana okupiti se oko „istoričara“ gdje će im se organizovati kursevi „brze hrane“ za lako učenje bogate istorijske prošlosti i pod njihovim mentorstvom za uspješno usvajanje selektovanih „činjenica“, dobijati certifikate „istoričara“ potrebnih „novoj“ državi. Na „učenju“ i „činjenicama“ takvih istoričara sve neriješene istorijske teme a posebno nerealizovani projekti biće riješeni za kratko vrijeme i za sasvim „malu“ svotu novca a sa velikim brojem egzemplara, po stanovniku makar jedan primjerak, garantuje istoričar „kapitalnih“ djela od pera i dara. Istorija će jednom ući na velika vrata, a tabu teme-skrivene strane istorije - od „istoričara“ i obmane pojedinaca zbog kojih „propada“ društvo crnogorsko i posebno privreda biće uklonjeni iz naučnih ustanova, svakako iz Istorijskog instituta u kojem će voljom nečijom on i oni zasjesti honorarno. „Njima je najvažnije da institucija ne predstavlja smetnju onome što je politički cilj... jednom riječju mi vas tobože plaćamo, vi tobože radite... Da aktuelna vlast želi da institucije budu dekor, potvrđuju neka kadrovska rješenja kojima je kumovala...“. Da li (vr)hunski istoričar dr Ž. M. Andrijašević prepoznaje riječi koje je objavio i potpisao u Monitoru od 19. decembra 2003. godine u tekstu „Audijencija pod brijestom“ na str. 28-29? Da li će sadašnjim udvorništvom i novim pisanjem istorije na osnovu „sopstvenih istraživanja“ opravdati izrečeno. Do kada treba da piše kako bi se iskupio? Da li je u tekstu o meni uočio za njega veliku šansu i dobru zamjenu za onakvu karakteristiku? Iz objavljenoga teksta sve je vidljivo i čitljivo za onoga ko hoće da bude nepristrastan, objektivan istoričar bez ličnog naboja i ostrašćenosti kojim odiše (nar)učeni `tekst! Da li će konačno sprati sa sebe ono što mu je tada vjerovatno zamjereno i politički bilo neprofitabilno. Računica dr Ž. M. Andrijaševića je u ovom tekstu potpuno jasna, prizemna, ostrašćena, bezprincipijelna i odiozna. Ako uspije u naumu da uvjeri državu i nadležne institucije o neradu dr M. D. Pejovića, i potrošenih „hiljada(ma) eura“ onda je on zaista veliki i majstorski alhemičar među istoričarima, eto da se širi na sve četiri strane i pokupi blago cara „Radovana“, oslobađajući se neplodnog istoričara kojega će zamijeniti neko ko je kao on (pl)odan a dobro ga plati. Preko mojih leđa pokušava se obračunati sa onima o kojim ne smije ni pisnuti a kamoli kukuriknuti, kao što to je to učinio u navedenom tekstu o meni podmećući mi „hiljade eura“, koje sam od države uzeo ili je država prema meni bila „darežljiva“. Takvim podlim, zlonamjernim podmetanjima kukavičjih jaja sebi je učinio štetu, jer je još mlad i ima vremena da uspije u životu i da se dočepa makar ministarske fotelje a ne direktorske na kojoj sam ja bio „nekoliko godina“, i ni da trepne ili pokuša brojati do tri, ne dalje. To je ispod svakoga nivoa dostojna jednom čovjeku koji ima principe od kojih se ne ubiraju politički poeni niti finansijska sredstva doktore i profesore (docentu) istorijskih nauka Živko M. Andrijaševiću. Pao si na moralnom principu a samim tim i na ispitu iz istorijske metodologije. Popravnog ispita za takve učenike odnosno istoričare crnogorske kod mene nema, sem da se izviniš javno pred onima koji su čitali tekst i onima koji me bolje od tebe poznaju. Dimna zavjesa koju si „podigao“ svojom pisanijom sve (bi)seri do bisera pod rubrikom „Gledišta“ samo je još više otkrila pravo lice brojnih „istoričara“ koji pronalaze mlade „talente“ i koriste ih za podkusurivanje njihovih dugova, i kao svaka vještačka tvorevina nestala je, a tebe kao istoričara ostavila ogoljenog da dižeš maglu i prašinu kako bi zaštitio one koji su te tako uzdigli. To je još jedan dokaz da „perje“ - odijelo ne čini čovjeka, a „kravata“ kao kapitalno djelo - detalj na njemu - često može biti opasnost. „Pucanj“ koji se čuo od selektivnih „činjenica“ punih ličnog i prizemnog samo je „pr(h)nuo“, jer sa ovlaženom municijom-činjenicama ubuđalim usljed trogodišneg stajanja u kaljuzi kuhinja specijalaca i „istoričara“ uvjeriće javnost koja će čitati napisano i između redova, šta je htio reći mlađani istoričar zaokupljen „ozbiljnom brigom“ o trošenju „hiljada eura“ od dr M. D. Pejovića. Ućario si šta si posijao mlađani istoričaru. Tako se ne stiče slava u istorijskoj nauci, ona se stvara decenijama i tome treba težiti a kada je neko dostigne kao ti u tim godinama nema druge sem da te silazak sa „trona“ optereti jer je mnogo brži i ubitačniji, bez izgleda na oporavak. Bojati se da ti je slava udarila u glavu pa ne koristiš činjenice onako kako su te učili tokom studija, a posebno ih je trebalo temeljno unijeti u doktorsku tezu. Nijesu valjda onako nakaradno stavljene kao što si ih plasirao javnosti podmećući rog za svijeću. Da li ćeš razumjeti ovo što sam ti napisao kao moj odgovor zavisi od tebe, ali se nećeš proslaviti poslije ovoga to mogu garantovati i to od tvojih najbližih bićeš izriban, jer nijesi odradio posao kako treba. Ni uložio nijesi mnogo, jer nijesi imao principa. Čovjek bez principa je kao čovjek bez morala tako negdje pročitah u jednoj od knjiga istočnjačkih mudraca. A moj odgovor i komentar na sve što si izrekao i „utrvrdio“ prozvoljno prosipajući „činjenice“ i neznanje koje si ispoljio u metodološkom i heurističkom dijelu najkraće se može sažeti u latinskoj sentenci „Magister dixit“ - učitelj kaže. Podgorica, 11. april 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović (85) Neobjavljeno. O radu na monografiji „Cetinjska gimnazija 1880-1920.“ Već dvije godine bezuspješno pokušavam putem pisama - dopisa i ličnim kontaktima zainteresovati nadležne institucije u Crnoj Gori i pojedince za rukopis-monografiju „Cetinjska gimnazija od 1880-1920. godine“, koji je u završnoj fazi pisanja i potrebna su izvjesna novčana sredstva za njegovu tehničku pripremu i recenzije od struke i nauke da bi sve bilo spremno za njeno štampanje-objavljivanje, ako se obezijede finansijska sredstva. Na oko 85 štamparskih tabaka ili oko 1300 stranica teksta, sa oko 150 fotografija direktora, profesora i pojedinih učenika nalazi se gotovo sve što je za tu gimnaziju značajno, obrađeno je, sređeno i pripremljeno, sem tehničkog dijela, uz izvjestan broj raznih dokumenta iz perioda od osnivanja pa sve do 1920. godine, sa zapisnicima profesorskih zborova, svjedočanstvima učenika, ukazima o postavljenju profesora i spiskovima učenika koji su u datom vremenu pohađali Cetinjsku gimnaziju, statistikom učenika po godinama, socijalnoj strukturi i sa biografskim podacima učenika i profesora te gimnazije. Cetinjska gimnazija je jedina od postojećih u Crnoj Gori sa tako dugim trajanjem, a koja nema monografiju o svom postojanju-življenju, na očigled drugih koje imaju-traju manje godina, dakle, znatno su mlađe, a već imaju svoju monografiju o svom postojanju i djelovanju. Zašto da Cetinjska gimnazija ne dobije makar svoju monografiju za period od njenog osnivanja 1880. godine pa sve do 1920. godine, ako je neko već smogao snage, imao volje i strpljenja da tragajući za brojnim podacima učenika i profesora ne žali truda, a bogme ni materijalnih sredstava i spreman je da dovede rukopis do završne faze tehničke pripreme za štampu. Međutim, materijalnih sredstava za taj završni dio posla nema. Nadamo se da će se naći sponzori ili će država stati za takvim projektom i izdvojiti za nju simbolična sredstva u odnosu na dugi istraživački rad koji je predhodio, a autor je učinio što je u njegovoj moći bilo završavajući konačnu verziju rukopisa. U bogatom mozaiku kulturne baštine Crne Gore nedostaje jedan „kamenčić“, a to je monografija Cetinjske gimnazije za njenih 125 godina postojanja i djelanja. Kroz njen „život“ od 125 godina prošle su brojne generacije i na hiljade ili nekolike desetine hiljada đaka-učenika. Bez tog „kamenčića“ - monografije crnogorski mozaik školstva-prosvjete i kulture je ne samo nepotpun već i sa ozbiljnom zamjerkom i pitanjem: zašto nema monografije o jednoj tako značajnoj srednjoškolskoj ustanovi - gimnaziji, koja je za ono vrijeme bila „mali univerzitet“ svetionik srednjoškolske omladine u Crnoj Gori. Njen značaj u ukupnoj društveno-političkoj strukturi posebno na polju prosvjete, obrazovanja i vaspitanja, i uopšte u kulturi crnogorskog naroda je ogroman i nemjerljiv, veoma vidljiv kroz brojne generacije učenika koje su završile Cetinjsku gimnaziju. Ipak, izražavam nadu da će se naći neko i ozbiljno zauzeti da bi se pojavila monografija koja nedostaje o Cetinjskoj gimnaziji za njen period 125 godina postojanja, a moj skromni doprinos u tom dijelu je pripremljena monografija „Cetinjske gimnazije od 1880-1920. godine“. Podgorica, 19. aprila 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović (86) *Objavljeno: u skraćenoj verziji „Svedok“ - Beograd; „ DAN“ - Podgorica; a integralno u Zborniku tekstova sa naučnog skupa - Međunarodnog simpozijuma - održanom u Kongresnoj sali Hotela Grand, 28 - 29. septembra na Cetinju, pod naslovom „Tekuća crnogorska istoriografija i povijesna leksikografija“ - Koncepcija, metodologija, faktografija, doprinosi i nedostaci“, Cetinje 28-29. IX 2006. godine, (2007.) str. 377-400. „ČASNO ŽIVJETI, DRUGOG NE OŠTETITI, SVAKOM SVOJE DATI“ (Honeste vivere, alterum non laedere, sum cuique tribuere) Ono što danas na ovom uvaženom skupu želim saopštiti jeste jednim dijelom moj kritički stav i reagovanje na brojne članke i posebna izdanja, koja su posljednjih dvije decenije objavljena od strane onih koji traju „vječno“, a stekli su „slavu“ preko noći u državnim institucijama, taborima političkih krugova, kafanskim kuloarima i miljenici su onih koji su njihovi patroni-pokrovitelji. Riječ je dakle o brojnim „plodnim, vječitim, poznatim i priznatim crnogorskim piscima“ koji su ozbiljno umislili da su naučnici i istoričari pa objavljuju što im na pamet dođe trošeći u izobilju državne novce, koji se za njih uvijek nađu u cilju „valorizacije kulturne baštine ili kapitalno djelo“, onoliko koliko im je potrebno, dok za sve ostale treba da prođu godine kako bi sakupili nešto novca i objavili ono što su godinama istraživali. Drugi dio saopštenja je već objavljeno i znatno dopunjeno reagovanje na Istorijski leksikon Crne Gore, Tom 1, (A-Crn, 2006., str. 230), priređivač NVO „Centar Nova istorija“ - urednici: Prof. dr Šerbo Rastoder, dr Živko M. Andrijašević), koji u Crnoj Gori nije mogao biti objavljen od strane „nezavisnih, demokratskih i širom otvorenih medija“. Shodno naslovu problematike koji je dat kao okvirna tema Simpozijuma, gdje će se podnositi referati, čuti reagovanja i diskusije od strane podnosilaca referata, dao sam naslov koji je u skladu sa duhom naslova i povoda za Sipozijum, a on u prevodu sa latinskog glasi: „Časno živjeti, drugog ne oštetiti, svakom svoje dati“ (Honeste vivere, alterum non laedere, sum cuique tribuere). Pišu o svemu i svačemu, misleći i sebe ubjeđujući da sve što pomisle dobro je došlo za objavljivanje kao vrijedno naučno djelo iznad svih kriterija. Takmičarski duh ko će više napisati, objaviti bibliografskih jedinica i posebnih izdanja je njihov životni moto, jedini kriterij i domet kome teže, bez obzira što jedno te isto objavljuju po nekoliko puta pod novim naslovima a sa istim sadržajem. Pišu i njihova je neprikosnovena, pa prostora novinskog i u svim medijima ima za njih uvijek, na radiju, televiziji, u časopisima bilo koje vrste-naučnim, popularnim, beletrističkim, dječjim itd. Ne biraju redakcije niti listove, samo da bude objavljeno. Po nekoliko puta već objavljeno po završetku radne karijere pakuju u posebna izdanja pod raznim naslovima kao: zbornik radova, ogledi, eseji, članci, govori itd. U slučaju da ih redakcije odbiju oni jurišaju tekstovima i titulama, stranačkom pripadnošću i rođačkim vezama ubjeđujući da su zapostavljeni. Pišu i svi su pismeni ili polupismeni, jer valjda „nepismenih“ nema u ovim našim krajevima. I ne samo da pišu, nego znaju sve o čemu pišu, bez obzira na oblast kojom se bave, stručnost, znanje, diplomu, argumente, naučne principe i metodologiju rada. Recenziraju sve vrste tekstova iz različitih naučnih oblasti ili naučnih disciplina bilo prirodnih ili društvenih nauka, sasvim im je svejedno, jer su ne samo stručnjaci nego i univerzalci. Uvijek su prvi ili među prvima, jer drugo, treće mjesto za njih ne postoji. Redni brojevi mjesta, po rangiranju poslije broja jedan, ostavljeni su za one druge koji nijesu sa njima. Oni na drugom mjestu su „daleko u zaostatku“ za onima koji su kao oni prvi ili među prvima! Takvi „pisci i istoričari“ su samo prvi ili prvi do prvoga, nikako drugi po redu. Čudna neka računica i brojanje, mora se priznati. U Crnoj Gori svi su prvi ili sa prvima. Znaju kako treba pisati i koga treba podučavati, samo o njima se ne može govoriti a kamoli kritički sagledati ono o čemu oni pišu. Sebi nikako da pomognu, jer pišu bez ikakve mjere, opreza, argumenata. Za njih pravila pisanja i argumentacije, naučnog i metodološkog pristupa ne važe. Oni su rep(er) sv(ak)ojakog pisanja i objavljivanja. Kite se tuđim perjem, prepisijući i kompilujući već objavljenjo po nekoliko puta. Tako su se uvještili da za par dana mogu da napišu „novo“ djelo (vr)hunskog dometa i to rade kao oni što štancuju djelove za obuću. Sve što nije u skladu sa njihovim ličnim ili klanovskim mjerilima rada ne valja, nije za objavljivanje i spremno reaguju na redakcije, koje ih često „konsultuju“ da li da se tome i tome licu, naučnom radniku objavi dati tekst. Jedna te ista lica su dosadno i degutantno prisutna na brojnim skupovima, simpozijumima, naučnim skupovima, u svim medijima, posebno u nauci i kulturi uopšte, na promocijama drže hvalospjeve i slavopojke i onima koji su odavno u blatu i čija su djela pod debelim sloje prašine ili na đubrištu istorije i nauke. Odlučuju šta treba odbaciti, šta je „pismeno“ i za objavljivanje. Ako se u tekstovima veliča njihovo „naučno“ djelo eto šanse (ne)poznatim piscima i „istoričarima ili književnicima, pjesnicima, kvaziistoričarima, članovima klanovskih udruženja, dodvoricama“ da što god su napisali iz istorije bude objavljeno u onoj mjeri kako „veliki“ i „prvi“ smatraju da treba i na koji način ih treba obasipati slavopojkama. Sve što napišu je toliko „pismeno“ da nepismenije i rogobatnije ne može biti, bez kraja i početka. Kada pišu o nekoj temi, onda u uvodu započnu sa par rečenica a produže sa periodom od Kulina bana i njegovih dana ubacujući svega i svačesa, drobeći od svega po nešto samo da se obim „kapitalnog djela“ poveća. Lako ih je prepoznati, kada su u društvu drže visoko uzdignuto glavu, njihovo namršteno čelo skreće pažnju onima koji su sa njima da nešto duboko „razmišljaju“! Neki od njih su se modernizovali sa brojanicama u rukama koje obrću nebili se (do)sjetili nečeg što je „mudrost“ njihova, a okolo njih su njihovi puleni, miljenici i aplauderi, služitelji i tjelohranitelji. Pišu lako i brzo, ne može se stići sve pročitati koliko objave tokom godine. Oni ne čitaju ono što napišu već samo objavljuju. Zašto da čitaju ili provjeravaju napisano kad za to treba vremena i znanja, konsultovanja izvora i literature. E, to njima ne ide, jer to što napišu ne podliježe provjeri niti kritičkom osvrtu. Pišu opširno i nepouzdano bez argumenata, po „principu“ podrazumijevanja kao njihovom jedinom i ispravnom kriteriju, a sve računske operacije su u igri kao da rješavaju matematičke zadatke. Tamo se mogu naći takvi argumenti ili podaci koji su samo za Ginisovu knjigu rekorda, kao na primjer: nerođenih ministara, ili ministara koji su postavljeni poslije smrti, studenata koji su još u kolijevci ili onih koji su sa nepunih šest godina završili fakultet, ili mjesto rođenja im je u nekoliko gradova, a sahranjeni su na dva ili tri mjesta i tako redom. Takmičarski duh u pisanju i objavljivanju ih ne napušta, pa im je važno da stručnoj i naučnoj javnosti serviraju brojno stanje svojih posebnih izdanja - knjiga sedma, sedamnaesta, trideset sedma ili sedamdeset sedma knjiga i enta bibliografska jedinica. Pišu sa olovkom iza uha i prstom u ustima, nadugo i naširoko, niti kraja nit početka, smiješane najlakše se piju, unovčavajući sve i svašta pa im tako „naučni“ život prolazi. Tu leže njihove „reference“ i u tome je njihova specifična težina napisanog. Ako nekome pođe za rukom da objavi kritički tekst protiv takvih pisaca, istoričara, akademika, samozvanih istoričara, istoriografa, klanovskih udruženja, vanistitucionalnih ili paralelnih institucija-paradržavnih, poznatih i nepoznatih oratora i dušebrižnika političkog sistema, hvalisavaca i obožavalaca svojih političkih idola, onda ga oni čoporativno napadaju, traže njegov skalp, kako se taj i taj mogao usuditi da o njima piše i kritički reaguje sa argumentima koji su suprotni njihovim ličnim mjerilima i željama?! Pišu u žurbi kako znaju i umiju samo da sustignu i zapišu misli koje im padaju na pamet. Grabe sa pisanjem kako bi ostavili spomenik o sebi i svojem (ne)znanju, koje će biti uzor kako ne treba pisati. Nijesu svjesni činjenice da najveći dio onoga što su napisali i objavili sami su negirali njihovom sljedećom knjigom kao au(to)biografijom, memoarima ili pravilima ćut(k)anja. Njihovo djelo ne traje ni jedan dan kao makar novinski nižerazredni tekst. Oni reaguju na dnevnopolitičke događaje ili one događaje iz njihovoga djetinjstva. Posebno su stručni za ono gdje nema živih svjedoka ili nedostaju izvori. Njihova sjećanja su toliko „pouzdana“ da im se često puta dešava da o jednoj stvari imaju tri različita argumenta ili verzije, a oni su o tome u prvom svom pisanju čvrsto dokazivali i tvrdili da je tako kako su objavili prvi put. Njihov problem je samo što mnogo puta tokom radnoga i životnog vijeka mijenjaju mišljenja o onome što su objavili, tumačeći to kao njihovo „naučno (sa)zrijevanje“. Oni „pamte“ svaku izgovorenu riječ ili događaj koji se desio još u njihovom djetinjstvu do u detalje ili kako su im ga drugi (is)pričali, bez mogućnosti da posumnjaju u podatke kojima sučeljavaju stavove. Sve je tako kako su napisali i nikako drugačije. Samo oni mogu izmijeniti napisano kada dođe vrijeme i neki novi ljudi, ličnosti, kojima će odmah poljubiti skute zarad jedne dnevnice ili finansijske podrške da objave „životno“ djelo kojim će zaokružiti njihov „naučni“ opus, a koji je sigurno u omjeru njihove tjelesne težine iz vremena najboljih godina ili višemjesečnih plandovanja na državnim jaslima sa obilnim ručkovima ili večerama uz nalivanjem dobroga crnog vina. Kada pišu po pravilu zaboravljaju sve što su predhodno napisali pružajući „nove“ podatke i tumačeći svoje „novo djelo“ novim kriterijima njihove spoznaje. Kada se pravdaju uvijek nađu „pravu“ riječ, razlog za izgovor, kao na primjer: „vrijeme je tada takvo bilo, mora(lo) se preživjeti, politika je takva bila, urednici su tako htjeli, sistem je to zahtijevao, oni nijesu htjeli ali su pristali pod nagovorom, mora se porodica izdržavati, nijesam ja to rekao, nijesam tako mislio itd. Svi drugi su krivi za njihovo neznanje, greške i objavljivanje, a oni se našli u nebranom grožđu. Šta reći za te i takve pisce, naučnike i istoričare? Ništa, sem da ih treba žaliti i ostaviti u moralnoj njihovoj bijedi i duhovnom neznanju, zabludi koju po stare dane u zrelom dobu priznadoše ili u mladosti svojim neznanjem prkose drugima. Već je poodavno zapaženo da u Crnoj Gori ima bezbroj mladih i bistrih, starih i iskusnih, dobrih, poznatih i priznatih pisaca, znalaca i samozvanih „istoričara“, počevši od pjesnika i književnika, pa preko putopisaca, kvaziistoričara, školovanih istoričara, diplomiranih istoričara i geografa zajedno, priučenih pisaca i književnika sa srednjom školom a „visokih“ i „dobrih“ poznavalaca opšte i nacionalne istorije, posebno crnogorske istorije. Na crnogorskim fakultetima nije rjetkost da neki doktori nauka po vokaciji geografi, pravnici, filozofi i tako dalje predaju sasvim druge stručne predmete izvan svoj struke i diplome. Tako na primjer možete naići i na profesora ruskoga jezika koji godinama predaje istoriju srednjega vijeka-istoriju Crne Gore i to veoma „stručno i znalački“ jer se pokriva titulom doktora nauka. Poslijediplomske studije tek će pokazati koliko je raznovrsno njihovo opšte znanje iz istorije a posebno „specijalistička“ znanja sa kojima raspolažu! Nikome tako nešto ne smeta, ni lično ni profesionalno, najmanje se brinu što se zakonski propisi ne primjenjuju, već je procedura nepotizma ili stranačke opredijeljenosti jedini kriterij, kako kome odgovara. Naprotiv, to odgovara i nastavnom osoblju visokoškolskih ustanova, jer se radi o (pr)ovjerenim partijskim-stranačkim kadrovima koji „znalački, ispravno“ usmjeravaju buduće generacije da ne skrenu sa „nacionalnog“ puta. A šta reći za one kadrovike i „naučne potencijale“ koji su duboko zašli u osmu deceniju i izvode nastavu besprekorno, bez zastoja, jer osvježavaju svoje moždane ćelije jutarnjim džogingom! Dok je takvih staračkih kadrova i naučnog potencijala u dubokoj starosti Crna Gora ne treba da brine za podmlađivanje profesorskog kadra na visokoškolskim ustanovama. To su specifičnosti kojima obiluje Crna Gora i to su evropska mjerila i standardi! Moguće da doktori duštvenih nauka jednoga dana veoma lako zamijene i doktore hirurgije a postepeno i mikrohirurgije u nekim kliničkim centrima, koji će se sigurno otvoriti ako ne za koju godinu a ono svakako u ovome vijeku. Iznenađenja ne bi moglo biti! Zašto? Tako se radi po nekadašnjem dobro oprobanom i provjerenom receptu „ja tebe serdare ti mene vojvodo“, samo što se umjesto serdara i vojvode na navedenim primjerima uvode „znalci i samozvanci“, a među njima može biti i pripadnika masonskih udruženja. Posebno su sada na cijeni „mladi pisci“ srednje životne dobi kao već iskusni isprobani političari na crnogorskoj političkoj pozornici posljednje dvije decenije, koji su u stranačkim taborima zalegli i kreiraju „kulturu“ u Crnoj Gori, štampajući svoja politička sjećanja i izjave date u predhodnom periodu njihove vladavine. Mada su po vokaciji iz druge branše veoma im godi kada im urednici u njihovom feljtonu, koji ide po nekoliko nedjelja, stave odrednicu: poznati istoriograf, poznati istoričar, književni istoriograf i istoričar, istaknuti priređivač, poznati urednik, doktor nauka, doktor istorijskih nauka (a ni magistrirao nije), direktor Instituta, i tako dalje! Na tako nešto uopšte ne reaguju, već naprotiv, imponuje im. Ako im neko ukaže na to njihovo kićenje imaju spreman odgovor: „pusti, greška redakcije“, nije važno. U dubini duše su oduševljeni što im dodaju ono što im ne pripada, a posebno sa zvanjem „istoričara“. Oni su sveznalice, a neostvarena želja im je da budu istoričari bez fakultetske diplome, koja im je nepotrebna jer će je dobiti od svojih pristalica u klanovskim udruženjima. Zadovoljni su činjenicom što su postali samozvani istoričari. Na argumentovanu kritiku oni „mudro“ ćute - ne reaguju, ili ako uopšte nešto napišu u odgovoru zaobilaze primjedbe, visoko uzdignu glavu i manji su od makova zrna pred svojim idolima, partijskim funkcionerima, kao njihovim sponzorima zahvalni su na finansijskoj podršci. Oni plijene neupućene spisateljskim darom resavca i kompilatora, priređivača i obimnošću napisanog i objavljenog. Pri ruci im se uvjek nađu oni koji će da im se dive, aplaudiraju, oduševljavaju ih „rječitošću“, prazninom izrečenog, napisanog i preuzetog od drugih autora, prisvojenog i potpisanog njihovim imenom i titulom. Ne libe se da pred meritornim istoričarima prikažu sebe kao one „istraživače“ koji prvi put saopštavaju nešto što su prije gotovo jednog vijeka drugi objavili. Ako im neko na to ukaže oni imaju izgovor da je to zastarelo izdanje i da su ga oni ispravili i „znatno“ dopunili „novim“ podacima. Pišu olako i proizvoljno i samo se oni razumiju u istoriju, a posebno u crnogorsku istoriju, a ono čega se dotaknu i što napišu to je tako i ne trpi nikakve izmjene. Prosto se utrkuju koji će od njih više napisati i naravno objaviti bez obzira na kriterije i valjanost onoga što saopštavaju. Hvališu se da tokom kalendarske godine napišu i objave - proizvedu po nekoliko „epohalnih“ djela i nekoliko desetina stotina stranica „naučnoga“ teksta, dok im je u rukopisu još najmanje toliko. Plodni neki pisci a posebno romanopisci i „istoričari“ sa tekstovima odavno prežvakanih tema bez ijednog novog podatka, ali novog naslova koji se iz godine u godinu samo mijenja i prilagođava društvenoj potrebi i „naučnoj“ klimi. Mora se priznati da su to frapantni podaci koje oni slavodobitno saopštavaju, jer šta bi bilo ako ne bi imali ljudske potrebe makar za snom ili hranom! Okolo sebe okupljaju one otpadnike koji su naučili da se dodvoravaju, ližisahanoviće, zarad dobroga ručka ili večere ili „ugodnog“ druženja u njihovom okruženju kupljeći mrvice koje sa stolova njihovi idoli, padroni - pater familias bace pred njih. Neki od njih idu čak dotle da se žale na brigu o porodici i angažovanje u porodičnim obavezama i odnosima supružnika, jer da toga nije gdje bi njihovom naučnom objavljivanju i „epohalnim“ rezultatima bio kraj! Tu najdragocjenije vrijeme gube! Oni su uvijek prvi i najglasniji sa svojim „epohalnim“ djelima i „naučnim“ otkrićima na svakom od naučnih skupova i imaju uvijek „novoga“ saopštiti kolegama iz struke, kao i obradovati javnost njihovom opštom brigom i tabu temama na koje su oni prvi ukazali i raskrinkali ih. Da im ponudite temu iz astronomije bez razmišljanja većina takvih pisaca istoričara i kvaziistoričara, priučenih istoričara ili onih sa par pročitanih knjiga iz istorije Crne Gore prihvatili bi i brzo sastavili tekst, naravno „naučni“, u kojem bi iznijeli njihov „utemeljen“ i od njih samih priznat način tumačenja i podrazumijevanja, kao univerzalni princip i njihov izum, kao naučne argumente sa kojima oni „ozbiljno“ i „savjesno“ rješavaju ono što nikome do tada nije pošlo za rukom i to samo na osnovu onoga što su prepisali ili kompilirali. Oni uporno i dosljedno takve zadate „istine“ saopštavaju već decenijama, a posebno u ovom novom tranzicionom periodu koji evo traje skoro dvije decenije. Uopšte ne pamte šta su juče objavili ili prije desetak godina. Bilo pa prošlo, oni samo pišu i objavljuju, jer vrijeme je novac! Mijenjaju postojeće i udaraju neke nove „temelje“ istorijskoj nauci, crnogorskoj novijoj istoriji i uvode nove vrednosne sudove skrojene po njihovoj kapi, a koji imaju za cilj uopštavanje i obezličavanje nacionalnog identiteta, a drugima ispunjenje njihovog „specifikuma“ i uvođenje na mala vrata u istoriju onoga što nikada nije bilo ili nijesu nikada imali. Neki naši poznati „istoričari“ i „istoriografi“ iako su druge vokacije, kao i neki pisci istorija i istorijskih leksikona su nenadmašni alhemičari u istorijskoj nauci u pisanju raznih enciklopedijskih jedinica o Crnoj Gori i svega onoga što je vezano za Crnu Goru od „značaja za njenu istoriju“ od Noja do AVNOJ-a, od nastanka svijeta pa sve do današnjeg dana! Razumiju se u crkvu, politiku, vjeru, istoriju, pravo, ekonomiju, matematičke probleme jednostavno rješavaju, diplomatiju, arhitekturu, jednom riječju crnogorsku prošlost drže u džepu, a problematiku iz opšte istorije ništa manje ne (po)znaju, jer je ona u njihovom drugome džepu. Sve to naučiše za samo nekoliko godina resavske škole i teškog kompilatorskog rada stavljajući svoje ime, naučnu titulu i profesuru kao potvrdu cjelokupnog znanja kojim raspolažu. Kad citiraju preuzeto onda znajte da je vješto ukomponovano ono što nijesu mogli izbjeći ili reda radi stavljaju citat kojemu nema mjesta za ono o čemu pričaju. Pojavljuju se na svim naučnim skupovima, domaćim i međunarodnim, posebno sa referatima koje su napisali - sastavili za par dana pa su kompilatorske sposobnosti iskazali na zavidnom nivou, saopštavajući „naučne“ rezultate. Redovno drže predavanja na nekoliko fakulteta, priređujući po nekoliko posebnih izdanja tokom godine i recenzirajući brojne radove različite tematike od poezije do istorije, od ekonomije do diplomatije, od filosofije do astronomije. Istovremeno obavljaju „uspješno“ prevode stručnih tekstova sa nekoliko stranih jezika - ruskog, engleskog, francuskog i još usputno odrađuju „neizostavno“ radne obaveze u matičnim ustanovama, a prisutni su na svim zasijedanjima upravnih odbora i nastavničkih sjednica, obaška u profesionalnim udruženjima i na klanovskim sjedeljkama. Nerijetko se u posljednje vrijeme viđaju i na otvaranju izložbi mlađih umjetnika, a muzičke koncerte obožavaju, jer na njima mogu slobodno da (o)drimaju. Aktivno sudjeluju u novoformiranim strankama koje im daju prostora za kreiranje kadrovske politike. U političkom životu Crne Gore djeluju više iz sjenke, jer se prevenstveno bave naučnim radom kojemu su sasvim „odani“ i (po)svećeni. Stranačka politika im je uzgredan i dopunski „hobi“ koji indirektno donosi materijalnu korist i dopunjava njihov ionako (ne)zavidni kućni budžet. I pored svih navedenih naučnih poslova zlu ne trebalo, onako uzgredno, oni se bave biznisom - trgovinom, prodajom akcija, držeći neko dućan, kafanicu, knjižaru, štampariju, benzinsku pumpu i tako dalje. Shvatili „veliki pisci, istoričari, naučnici...“ da je tranzicioni period jedinstvena za njih veoma dobra prilika koju nipošto ne treba propustiti u cilju sticanja materijalnog bogatstva kao nečeg što ih sljeduje zbog obima poslova i „naučne“ preokupacije sve u cilju napretka društva i države kojima „pripadaju cijelim“ svojim bićem. Prkose vremenu i svim fizičkim mjerenjima rada i trajanja vremena u jednom danu i noći, mjesecu i godini. Brzinom svjetlosnog zraka pišu, putuju, prisustvuju i odazivaju se svojim radnim i naučnim obavezama. Oni su naučnici vuderkindi, koji ne prezaju da prisvoje tuđe naučne rezultate. Biće upamćeni makar po nečemu pa bila to i alhemija, samo ne istorija i istorijska nauka. Doduše, mora im se priznati da im je novostvorena vlast naklonjena i materijalno i moralno ih podržava, jer su mijenjajući stranačke idole i partije za ovih predhodnih dvije decenije odrađivali za njih poslove naučne ili nenaučne shodno trenutku predizbornih slogana koji su kalemljeni na novim tranzicionim šemama u cilju „nove razvojne filozofije“, evropskih integracija i održanja na vlasti, a za debelu materijalnu nadoknadu ili ponekad vraćanje sopstvenih dugova za „radna“ mjesta u savjete, brojne komisije, udruženja, odbore, upravne odbore, tajne komisije, supervizore, recenzente itd., za sve naučne oblasti ne znajući ni oni sami da ih sve nabroje, a koja su dobijali kao poslušnici komunističkog režima ili novog tranzicionog i transparentnog, evropskog i evroatlantskog. Oni zaista imaju sposobnost kameleona, koji da se pred njih pojavi pocrvenio bi od stida. Takvi su nam izvjesni pisci, istoričari, kvaziistoričari, avanturisti, istoriografi, književni istoričari, samozvani naučnici i priznati od moćnika i klanova „novi istoričari“ i sva njihova ukupna spoznaja prošlosti. Sa takvim „principima“ oni prolaze kroz naučne ustanove i stiču reference u klanovskim i strukovnim udruženjima. Imaju svoje padrone-nadređene koji ih štite i određiju im kriterije ukazujući na one koje treba izolovati, odstrijeliti, žigosati, jer nijesu sa njima. Oni im kao protivnici stoje na putu „velikog i genijalnog napretka“, jer naučne principe, naučno opredjeljenje i rezultate naučnih istraživanja kao naučnu savjest i kriterij primjenjuju u svojim naučnim djelima, saopštenjima i kritičkim reagovanjima. Kada se pojavio prvi tom Istorijskog leksikona Crne Gore, (A-Crn, 2006., str. 230), čiji je priređivač NVO „Centar Nova istorija“, a urednici prof. dr Šerbo Rastoder i Dr Živko M. Andrijašević, sa ukupno 9 autora, 7 saradnika, lektor, dizajn i priprema, koji je dat - podijeljen kao besplatan primjerak čitaocima dnevnog lista „Vijesti“, bio sam prvi i jedini koji je poslije par dana od pojavljivanja kritički i profesionalno reagovao kao istoričar na sadržinu onoga što se u njemu nalazi. Naravno, moje kritičko reagovanje, koje je tada dostavljeno svim redakcijama dnevnih i nedjeljnih listova u Crnoj Gori, nije moglo biti objavljenjo iz meni nepoznatih razloga. Vjerovatno je njihov lobi imao dobrog udjela u obustavljanju i objavljivanja mojega reagovanja. Tek poslije skraćene verzije mojeg reagovanja, objavljenog u nedeljniku - reviji „Svedok“ - u Beogradu (04. april 2006., broj 506, str. 14), počelo je sa izvjesnim kritičkim i više pozitivnim reagovanjem na petotomno kapitalno djelo Leksikona od „značaja“ za Crnu Goru. Ono što je najvažnije za urednike toga Leksikona jeste da su primjerci gotovo svi rasprodati, održane promocije bez obzira ne brojne greške štamparske i materijalne, nedostatke, netačnosti, neumjerenosti pojedinih odrednica, nepotpunost podataka o ličnostima, (ne)namjerna izostavljanja pojedinih naučnih radnika istoričara i tako dalje. Moramo priznati i naglasiti činjenicu, da se nekom drugom istoričaru ili istoričarima tako nešto desilo sa takvim načinom pisanja i brojnim nedostacima i nestručnim kvalifikacijama, bili bi razapeti i od samih urednika Leksikona, a vjerovatno, ako ne i zasigurno, bi posebno prof. dr Živko M. Andrijašević „našao“ materijala da piše nadugo i naširoko rezultate svojih „samostalnih“ istraživanja, pa bi čak znao raspoznati ko je ko na pojedinim fotografijama, kada je rođen, da li se dati boj desio-odigrao ili je izmišljen i naravno sve tako u njegovom stilu i kada nema za to argumenata već polu istina ili nekih nagađanja i došaptavanja, pa bi (po)tvrdio da takve greške u samo jednom tomu nikako ne bi mogle da se dese u onolikom broju kao što se to urednicima Leksikona „slučajno“ desilo ili im je neko „podmetnuo“ prilikom štampanja. Da li je trebalo (sa)čekati da izađu svih pet tomova pa onda kritički sagledati šta sve ima u Leksikonu i objaviti svoja zapažanja-kratki kritički osvrt, ili odmah reagovati, uz sav rizik koji realno postoji. Istočnjačka mudrost govori „sačekati“ dok se sve „karte“ ne vide pa onda iznijeti svoje mišljenje, stručno i naučno zapažanje i kritičko sagledavanje. Smatrao sam da bi bilo isuviše dugo čekati izlazak svih pet primjeraka-tomova i da bi me to uzdržalo od bilo kakvog javljanja, bez obzira na ono šta sam imao primijetiti u datom Leksikonu. Moja impulsivnost, profesionalnost istoričara i naučna savjest tako nešto ne trpi i drži se principa što na um to na drum, odmah i na istom mjestu. Te svoje principe skupo plaćam i cijeli teret, koji mi stavljaju „dušebrižnici“ i „savjetnici“ visokih (m)oralnih principa, već dugo (pod)nosim nalazeći se u društvenoj i strukovnoj profesionalnoj izolaciji. Dobar marketing vodi do sigurnog uspjeha u prodaji nekog proizvoda, odnosno polovina je uspjeha. „Novo, veliko iznenađenje...“ Istorijski leksikon Crne Gore - kapitalno djelo u 5 tomova... na 1300 strana... o ličnostima, institucijama, istorijskim pojmovima, odrednicama lokalne i plemenske istorije(!)... dinastijama i vladarima važnim za istoriju Crne Gore, mediji su brujali i u slavu „kapitalnog djela“ zvonili na sva zvona. O narodu crnogorskom nigdje pomena makar u marketinškom dijelu ili se to podrazumijevalo, ostavljeno je da čitaoci sami odrede ili prepoznaju! Otkrića „naučna“ po prvi put imala su biti saopštena od „poznatih i priznatih istoričara mlađe generacije“ kojima država nije pomogla u finansiranju „kapitalnog“ djela! Kao istoričara po profesiji samo me interesuje ono što se nalazi između korica „kapitalnog“ djela. Zanimaju me podaci saopšteni prije svega od priređivača od „struke i nauke“, onih koji su realizovali taj projekat za nepunih 6 mjeseci! Da li će javnost, posebno mediji, koji su plasirali takva djela imati makar poslovično interes da čuju i objave reagovanja na prvi tom Leksikona kao danajskog dara ili lučindanskog Ustava? Mediji u Crnoj Gori „demokratski“, kako sami sebe nazivaju i uporno naglašavaju, nijesu smogli snage niti petlje da objave moje reagovanje. Tek poslije 15 dana u krajnje skraćenoj verziji, ipak, odvažio se jedan dnevni list da jednu noticu objavi, naravno poslije pojave mojega reagovanja u nedeljniku „Svjedok“ u Beogradu. Zašto su „demokratski“ mediji, koji su dobili tekst mojega reagovanja kao ponuđenog za objavljivanje, prećutali moje reagovanje a pojačavali marketing i hvalospjeve nekih „istoričara“ o Leksikonu kao „kapitalnom“ djelu? Ima i ona druga strana medalje gdje se kaže, barem tako je na Zapadu, iza dobre reklame može dobro da se ponešto (u)pakuje-sakrije!? Riječ „kapitalan“ sama po sebi vam nameće specifičnu težinu onoga što se prezentira javnosti i čime se hoće ona zainteresovati za kupovinu ponuđenog proizvoda. Reklama plus preporuka daje nešto „kapitalno“ i „novo“, a sve upakovano u 30.000 primjeraka za ne(za)sito crnogorsko tržište, kotira priređivački tim visoko na ljestvici ponude i kvaliteta. Pozajmljujem Leksikon -Tom 1, jer ličnog afiniteta nemam za besplatan primjerak. Uz rizik, ipak sam odlučio da svoj prvi utisak saopštim javnosti, kao istoričar koji proučava crnogorsku istoriju - prošlost, ali ne „novu“ niti najnoviju i ukažem na neke greške ili omaške koje se istoričarima i urednicima nijesu smjele „potkrasti“, jer su imali makar brojne saradnike koji su svojim površnim čitanjem mogli otkloniti greške, štamparske prije svega, a za one stručne mogli su nekoga konsultovati, ako već nijesu znali?! Posebno se to nikako nije moglo desiti tako „poznatim i priznatim istoričarima“ kao urednicima „kapitalnog“ djela od „značaja“ za Crnu Goru. „Svako vrijeme nosi svoje breme“. Ovo vrijeme sadašnje i skorašnje koje mi živimo i preživljavamo evo rekoh dvije decenije ima svoje nove istoričare koji pišu „novu istoriju“, a po znanju prošlom i prošlih generacija istoričara i brojnih pisaca neistoričara. U veoma kratkoj „Riječ(i) urednika“ stoji da „rezultati rada... utemeljeni su, jednim dijelom, na sopstvenim istraživanjima, ali i na rezultatima rada generacija crnogorskih istoričara - od Dušana Vuksana do Dušana J. Martinovića“. (podcrtao M. D. Pejović). Da su to napisali neki drugi istoričari ne bih reagovao, ali sam siguran da urednici Leksikona veoma dobro znaju da ni jedan ni drugi od Dušanâ nijesu istoričari po profesiji, izuzev ako je kojim slučajem jedan od njih to postao posmrtno, kao i da jedan od njih dvojice nije crnogorski istoričar, niti je iz Crne Gore po mjestu rođenja. Drugi je Dušan po vokaciji geograf i stručnjak za turizam (turizmolog), a naravno da su se bavili izučavanjem pojedinih oblasti iz crnogorske istorije, posebno i veoma uspješno Dušan D. Vuksan, koji je predavao kao profesor u Cetinjskoj gimnaziji latinski jezik, srpski jezik sa slovenskim jezikom i slovenskom književnošću. Lično mi ne smeta ako bude ova naša „eravrijeme“ počela da se računa i po neistoričarima kao što je crnogorski „istoričar“ Dušan J. Martinović, kako stoji u „Riječ(i) urednika“ navedene publikacije, ali posmrtna prisvajanja ili pokrštavanja od strane urednika moraju svim civilizovanim građanima zasmetati. No, moguće je da urednici prema sopstvenim i „samostalnim istraživanjima“ raspolažu sa nešto više podataka iz privatnih i do sada „neobjavljenih izvora“ o navedenim „istoričarima“, posebno onome sa kojim se završava periodizacija crnogorske istorije, odnosno nastavljaju njeno pisanje po principima i takvih „istoričara“. Ono što me kao čitaoca odmah opredjeljuje da li da ostanem ili odustanem od čitanja Leksikona jesu „štamparske“ greške za koje se priređivač zajedno sa autorima nije potrudio da ih otkloni, makar one grube pred kojima se teško dosjetiti šta je u pitanju, kao odrednica „Boj na Čevu 1975. godine...“ (str. 137). Neujednačenost, makar približna, za pojedine odrednice prevelika je i odudara od svake koncepcije pa makar Leksikon imao karakter mnogo stručnijeg i detaljnijeg prikazivanja svega što je u vezi sa Crnom Gorom. Moglo je biti i mnogo „efektnije“, da su uzeli i prepisali objavljene radove i unijeli bibliografiju za problematiku odnosa Crne Gore i Češke ili Crne Gore i Francuske i sve bi bilo potaman! Smatram da je bilo uputnije reći o pojedinim odrednicama ono što je sama suština te problematike, a za ostale podatke uputiti čitaoca na literaturu o tim pitanjima. Tako i odrednice za pojedine gradove na primjer Bar i Cetinje (87-89, 197-198). Cijela četiri stubca za odrednicu Bar, a za Cetinje jedva dvije ili sa fotografijom nekoliko redaka preko dva stubca. Moguće da je za urednike nostalgija za zavičajem ili mjestom stanovanja bila odlučujuća - presudna i da su „skromno“ pokazali ljubav i privrženost. I to su „principi i kriteriji“ i posebno „naučni“ i stručni razlozi! Bliža košulja od gunjine. Skromnost je vrlina, još odavno su to zapazili filozofi drevne civilizacije, a to je ono što nedostaje „kapitalnom“ djelu Leksikona kako od strane urednikâ tako i od njihovih autora, koji su pisali pojedine enciklopedijske odrednice, pojmove-članke. Nastojalo se dokazati da su pisci (vr)hunski znalci, istoričari i stručnjaci za pojedine oblasti, a urednici glavni kreatori Leksikona Crne Gore čiji su rezultati utemeljeni na „sopstvenim istraživanjima“ od „značaja“ za njenu istoriju, naravno uz veliki doprinos ne samo uloženih „sopstvenih istraživanja“ nego prije svega i „rezultata rada generacija crnogorskih istoričara od Dušana Vuksana do Dušana J. Martinovića“, koja su bila „(na)taložena“ tokom njihovog decenijskog „istraživanja“, profesorovanja-izvođenja nastave i naučnog rada. Sve to za samo nešto više od dvije decenije rada. Hrabrost je bila tako nešto reći i ustvrditi, pa čak i da je povjereno drugu, prijatelju, kolegi u četiri oka, a kamoli tako nešto objaviti i saopštiti javnosti i to oni koji su poznati, priznati i samo se čeka da ih lovorovim vijencima okite i tako uđu u istorijsku nauku kao što su urednici Leksikona. Reći, objaviti i ne trepnuti a ujedno ostati živ i ne reagovati na kritičke tekstove, to samo mogu oni koji su pisali odrednice Leksikona i posebno njihovi urednici, sve u cilju da ne (za)talasaju zagovornike „kapitalnog“ djela u kojima su brojne greške, kako štamparske tako i materijalne, ili umjesto fotografije jednoga lica stoji fotografija drugoga lica sa tačnim imenom i prezimenom. Jedan od urednika ima za tako nešto i pravi odgovor: „pa šta ako je greška“ čemu sve to?!!! Može mu se da tako reaguje, jer njemu kao (vr)hunskom istoričaru je sve dozvoljeno i netačnosti i brojne greške, kriteriji, principi, izostavljanja istoričara koji nijesu po njihovoj želji ili simpatijama, zamjene fotografija i nadasve takvo „naučno djelo“ napisano samo za šest mjeseci“!!! Zamislite, za šest mjeseci uspjeli su napisati djelo „kapitalno“ za istoriju Crne Gore sa brojnim netačnostima i štamparskim greškama. Tačno je, to je njihov domet i doprinos, a sve su to i zaslužili pa po tome će biti posebno (u)pamćeni kao veliki i nenadmašni istoričari. Kapitalno zar ne!? Kada njima ne smetaju brojni propusti, manjkavosti, greške, kriteriji, „principi“ kojima su se služili tokom odabira „istoričara“ značajnih za Crnu Goru, onda nije slučajno što su mnoge izostavili, jer po njihovom klišeu nijesu mogli ni pod razno doći u Leksikon. Nije im uopšte važno bilo da makar jedanput pročitaju svih pet tomova kako bi mogli ostvariti uvid u brojne štamparske i materijalne greške njihovog „kapitalnog“ djela. A zašto bi to i činili kad bi morali sjesti još najmanje šest mjeseci da bi ispravili ono što su napisali za samo šest mjeseci, jer to ne bi bio rekord za Ginisa, a ovako imaju velike šanse da uđu makar u red za rekord po brzini pisanja i napravljenih grešaka, koje su ostavljene čitaocima da ih strpljivo bilježe i na njih reaguju. U tome su u potpunosti uspjeli. Po tome su kapitalni i biće poznati, priznati i nenadmašni. Moja malenkost nije za takvu vrstu naučnih rezultata niti za takav format Leksikona pa makar on bio od „značaja“ za istoriju Crne Gore. Bili su dosljedni u „kriterijima i principima“ koje su imali i primijenili tokom izrade Leksikona, pa su zato i izostavili pojedine istoričare među kojima sam ja jedan od njih, a koji je, ipak, iz Crne Gore, ako oni to nijesu smetnuli s uma ili imaju lične, „prvorazredne izvore“ da nije tako!!! Možda su s pravom urednici Leksikona umišljeni da su „najbolji i najpriznatiji istoričari“ na prostorima Crne Gore, koji su napisali brojna „kapitalna“ djela od „značaja“ za istoriju Crne Gore ili bolesno ljubomorni na sve one koji s pravom kritički gledaju na sve što su objavili u datom Leksikonu, pa i ne reaguju da se ne otkriju dometi i rezultati „sopstvenih istraživanja“. Moja im je preporuka da tako ostanu i učaure se, a sve u cilju da budu nenadmašeni u takvoj pisaniji. Čitam odrednice za koje sam posebno zainteresovan ili za koje sam profesionalno vezan. Čitam i provjeravam neka svoja istraživanja. Sve me nešto podsjeća na već viđeno i davno otkriveno, posebno na jednog akademika koji u svome brojčano velikom „naučnom“ opusu većinom koristi jednu od njegovih „naučnih“ metoda „princip podrazumijevanja“. S obzirom da se radi o istorijskom Leksikonu Crne Gore smatrao sam da bi se moglo naći ponešto od izvora ili literature za makar pojedine odrednice. Čitam odrednicu Bajice (str. 68) i uvjeravam se da je vrijeme počelo da se računa, kao nekada prije nove ere, unazad (Visarion Borilović bio je crnogorski vladika 1685-1682)! Iznenađenje, i to prvo ali ne i jedino! Moram priznati da kada me odmah na samom početku čitanja nešto (ne)prijatno iznenadi i ukaže da nijesam kao istoričar, za razliku od geografa-istoričara ili obrnuto, „upoznat“ sa takvom činjenicom razmišljam da li da nastavim?! Prosto rečeno čitalac se obeshrabri takvim iznenađenjima, jer ih treba bilježiti, a ona su brojna. Šta će tek slijediti iz ukupno pet tomova i gdje je takvim greškama kraj?! Nastavljam da pojedine odrednice do kraja pročitam. Dolazim do odrednice Boj na Čevu. Čitam i pokušavam da odgonetnem godinu događaja, jer ne može biti riječi o boju koji se nije dogodio-desio, posebno ne 1975. godine? Pokušavam da permutujem brojeve, ali oni ne daju onu godinu koju pisac odrednice utvrđuje. Ta činjenica me iritira i navodi na pomisao da su zaista priređivači imali pravo kada su najavili „novo“ i prvi put u istoriji Crne Gore izdavački poduhvat od „kapitalnog“ značaja za samu Crnu Goru, jer ne treba zaboraviti riječ je o „novoj istoriji“ neke nove generacije crnogorskih istoričara i to od Dušana D. Vuksana pa čak do Dušana J. Martinovića!? Od strane urednikâ Leksikona unijeta-uvedena je nova periodizacija u istorijsku nauku i već usvojena od njih samih poznatih i priznatih istoričara za crnogorsku istoriju i istorijsku nauku, pa kao takva periodizacija počinje sa pojedinim ličnostima iz crnogorske istorije - „nove istorije Crne Gore“. Eto i to se desilo!!! Nastavljam dalje čitanje, ali letimično i prilično nezainteresovano zbog predhodnih iznenađenja. Konačno dolazim do odrednice za koju sam posebno zainteresovan, jer se trenutno bavim tom problematikom, odnosno pripremio sam za štampu rukopis „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“, (monografija) obima oko 85 štamparskih tabaka. U Crnoj Gori od države i zvaničnih institucija povodom 125 godina Cetinjske gimnazije ni riječi o obilježavanju toga jubileja, a kamoli pomoći finansijske za njeno štampanje. Ni glasa o tome u štampi niti od strane ministarstva prosvjete i nauke niti od ministarstva kulture pa čak ni od strane prijestonice Cetinja ili njenih mještana. Na drugoj strani prosljavljaju se mnogo „veći jubileji“ 30 godina institucije..., 50 godina dnevnog lista..., 75 godina gimnazije..., 100 godina gimnazije, zabavišta, itd. Najstarija crnogorska gimnazija, nekada „univerzitet u malom“ Crne Gore XIX vijeka, ostaje zaboravljen kako od države Crne Gore i njenih zvaničnih institucija tako i od svojih mještana i prijestonice Cetinja, a posebno je zabrinjavajuće da zvaničnicima su usta puna „kulture“ i „prosvjete“, demokratije i evropskih standarda. Zar nije žalosno da najstarija gimnazija u Crnoj Gori nema svoju monografiju, makar za period crnogorske državne samostalnosti? Priča o pisanju monografije te gimnazije gotovo traje 100 godina, na čast i ponos institucija i države Crne Gore od početka XX vijeka pa sve do danas i do onih koji se hvale da su obnovili crnogorsku državnost, a pri tom zaboravljajući svoju ne tako davnu prošlost i ulogu iz posljednje decenije XX vijeka! Dakle, riječ je o odrednici Cetinjska gimnazija. Tek sam u toj odrednici bio iznenađen „novim“ činjenicama i konstatacijama od njenog autora. Greške koje su u odrednici Cetinjska gimnazija napravljene ujedno su i veliki propust urednikâ Leksikona i to je nedopustivo za njih kao istoričare. Činjenica je da danas Crna Gora obiluje „istoričarima i stručnjacima“ koji se bave izučavanjem pojedinih oblasti iz crnogorske prošlosti-istorije. To pokazuje izdavačka djelatnost koja je, mora se priznati, bez ikakvih kriterija, sva podređena jednom cilju - unovčiti svoja znanja prepisivanjem, kompilacijom, štampanjem i preštampavanjem davno prevaziđenih knjiga shodno dnevnim i političkim potrebama političkih „elita“ struktura koje imaju ideje o stvaranju „nove istorije“ pa su joj potrebni „istoričari“. A njih je hvala „božjem“ daru sve više, na uštrb nauke i znanja iz istorije. Sa njima počinje „nova istorija“ Crne Gore i naravno AB revolucija. To je nova epoha u istoriji Crne Gore! Glavni cilj pojedinim piscima i „istoričarima“ u Crnoj Gori je biti prvi istoričar, jedini, pravi i neprikosnoveni sa najviše objavljenih-odštampanih primjeraka i posebnih izdanja, bibliografskih jedinica, sa tomovima knjiga, pa makar pojedini tom bio od nekoliko stranica poezije ili proze sa posmrtnim govorima; sasvim je svejedno samo da se piše i sve to stavi u izdavačku produkciju, menadžment i ličnu kolekciju. Tu je profit, nepobitna je činjenica i ništa više. Jer, napisati tokom godine nekoliko knjiga, pa makar imali i desetak stručnih saradanika, bolje reći fizičkih radnika koji za vas rade, premnogo je za jednog naučnog radnika, makar onog koji savjesno obavlja svoju naučnu djelatnost. Imalo bi donekle opravdanja samo u slučaju da je riječ o preštampavanju ili priređivačkoj djelatnosti. Sve je to po nekima „nauka“ i to prvenstveno „visoki dometi nauke“, reference koje nema institucija ali ima pojedinac! Takav umišljeni pisac kao „istoričar“ je bijedan i veoma smiješan. Namjerne i bez mjere greške i bojevi nepostojeći u godinama koje navode pisci ili urednici Leksikona ne mogu im obezbijediti visoke domete istraživanja, a posebno ne mjesto vrhunskih istoričara koje oni misle da za(po)sjednu ili da ih neko rukopoloži tamo. „Per aspera ad astra“! Nije zabranjeno pisati, ali jeste u najmanju ruku nerpistojno objavljivati brojne netačnosti i još brojnije štamparske greške samo sa ciljem da se ekspresno napiše i objavi „kapitalno“ djelo, a uz sve to ostati da sloviš kao „poznat i priznat istoričar“. Ako su svi istoričari u Crnoj Gori takvi onda je neko kriterije istoriografske škole pomiješao. Takvi istoričari ne bi mogli biti poznati niti visoko cijenjeni čak ni u srednjem vijeku pa makar bili dvorski istoričari. U Crnoj Gori pojedinim istoričarima ne daju ni slobodno da dišu a kamoli da piši i objavljuju, drže ih u izolaciji više od decenije. Na drugoj „pravoj“ strani (po)slušni istoričari imaju otvorene medije i potreban novac za štampanje od strane državnih institucija i države. Zašto, odgovor je jasan i kratak, a glasi: samo (s)lijepo po(sl)ušni, stranački (pr)ovjereni i (pr)odani mogu objavljivati ono što je u duhu vlasti i za potrebe onih koji su na vlasti. Da ima naučne kritike i potrebne naučne polemike bez pritisaka sa strane od države ili pojedinaca stranački opredijeljenih i kojekakvih savjetodavaca, koji se uvijek nađu da kažu: nije vrijeme; pa on je dobar čovjek; njegovi su bili za današnjicu; on je iz dobre kuće; odžaković, skrobović ili kačamaković, sve bi bilo drugačije i mnoga „kapitalna“ djela završila onamo gdje im je i mjesto na „otpadu-đubrištu“. Onaj koji je izdvajao novac za navedena „kapitalna“ djela dobro bi vodio računa o izdašnom trošenju novca na takvu samoreklamu velikih pisaca i istoričara. Dalja razmatranja i kritičke primjedbe odveli bi nas daleko, pa ću završiti sa odrednicom „Cetinjska gimnazija“, (str. 200-201), ukupno 39 redaka i fotografijom prvih maturanata Cetinjske gimnazije; zbog čega i reagujem na ukupan tekst i ukazujem na velike propuste i netačnosti u samo jednoj odrednici a koje se uporno ponavljaju već nekolike decenije od strane „istoričara“ i onih istoričara koji prihvataju takve činjenice zdravo za gotovo. Ni manje odrednice ni većeg broja grešaka na jednom mjestu u svega 39 redaka. Pisac navedene odrednice mogao je navesti imena prve generacije učenika Cetinjske gimnazije, jer je to znao, ili je namjerno (sa)krio podatke!? S obzirom da je riječ o prvoj generaciji đaka trebalo je naći mjesta u toj odrednici umjesto naziva predmeta iz prvog nastavnog plana ili nastavnog plana Velike državne gimnazije na Cetinju. Koje je sve udžbenike imala Cetinjska gimnazije nije toliko bitno za navedenu odrednicu, a ako ih je pisac znao trebao ih je nabrojiti. Ono što je netačno u toj odrednici je sljedeće: 1) U Cetinjskoj gimnaziji u periodu od 1880. do školske 1914/15. godine nije radilo 78 profesora već nekolike desetine više, pa autor neka pobije ovu moju tvrdnju, 2) Školske 1883/84. godine nije bilo 84 učenika kako pisac navodi, već jedan više. Dakle 85 učenika. Kako autor odrednice i po kojim kriterijima može nekog od učenika da izdvoji i koji je to učenik kojeg nije trebalo upisati makar i brojčano? Zašto se makar tačan broj učenika za tu godinu ne napiše, ako već postoji, 3) Nije tačno da se radi o 104 učenika koji su upisali I razred gimnazije školske 1902/03. godine, kada je Cetinjska gimnazija prerasla u Veliku Državnu Gimnaziju, nego su barem nekolika više. Na osnovu kojih podataka autor tvrdi da ih je 104 učenika, što je u krajnjem slučaju netačno. Vjerovatno je ta brojka preuzeta iz statističke tabele učenika Cetinjske gimnazije, kao i ostali brojčani podaci o učenicima, 4) Nije tačno da je 1910. godine bilo ukupno 300 gimnazijalaca u Cetinjskoj gimnaziji, već barem desetak više, a koji je su to neka pisac odrednice „pomogne“ svojim „znanjem“ čitaocima, a prije svega neka sebi obnovi gradivo. „Ponavljanje je majka znanja“ - „Repeticio est mater studiorum“! Jedino gdje autor odrednice - Cetinjska gimnazija - nije omanuo, zamislite, već je pogodio da školske 1914/15. godine Cetinjsku gimnaziju pohađalo je više od četiri stotine učenika! Ali na takvu uopštenu formulaciju moram ga podsjetiti da ih je bilo više od 400 učenika a manje od 450 učenika u toj školskoj godini. Neka razmišlja koji je to broj. Tako da zna u kojim okvirima se treba kretati kada barata sa uopštenim činjenicama. Trebalo je, ako se znalo, u toj odrednici dati malo prostora sa par riječi o učenicama Cetinjske gimnazije ili makar o prvoj učenici Cerović Sava Danici. O visokim „naučnim i stručnim“ kriterijima redakcije - urednika i tima stručnjaka petotomnog „kapitalnog“ djela istorijskog Leksikona Crne Gore najbolji dokaz je njihov izbor imena istoričara iz Crne Gore ili izvan njenih granica, koji se nalazi u „kapitalnom djelu“ od izuzetnog ili „važnog za istoriju Crne Gore“. Da li je njihov izbor bio po kriteriju simpatija, rodbinskih veza, vjerskom, nacionalnom, teritorijalnom ili nekom „naučnom“ principu dovoljno je napomenuti da moja malenkost - moje ime nije za njihov Leksikon, jer vjerovatno ne odgovara njihovim potrebama ili naklonosti, pa i poslušnosti koja se traži od većine imena koja su se tamo našla. Dobro je da se po nijihovim kriterijima moje ime tamo ne nalazi i to je ono što mi u potpunosti odgovara i pogoduje posebno kao naučnom radniku i istoričaru, a nadasve kao nezavisnom intelektualcu koji se nikome ne dodvorava, već samostalno po naučnim principima proučava istoriju Crne Gore, saopštavajući rezultate svojih istraživanja bez umetanja dnevnopolitičkih potreba i veličanja onih pojedinaca za koje se ne bi nikada čulo da ih u svijet pripadnost stranci nije iznijela, kao broj ili člana koji je tamo više radi materijalne koristi negoli radi stranačkog programa. Da je to tako potvrđuju brojni primjeri njihovog prelijetanja iz jednog stranačkog tabora u drugi, treći, a neki su i četiri tabora promijenili ne bi li od svakojeg dobili po nešto. Pitanje za urednike Leksikona od „značaja“ za Crnu Goru po kojim principima njihova se imena kao istoričara nađoše u Leksikonu a za autora ovih redaka nije moglo biti?! Da li je teritorijalni princip, mjesto rođenja, nacionalni, vjerski, naučni, ili neki drugi princip i kriteriji izvan navedenih bili opredeljujući za urednike da istoričara i doktora nauka Momčila D. Pejovića zaobiđu, izoluju? Moguće je da su se urednici rukovodili obimom napisanog-objavljenog kao jedinom „naučno“ ispra(vn)om i strožijem „kriteriju“ ulaska u njihovo „kapitalno“ djelo Leksikon, pa je sigurno i o(prav)dano što se nije moje ime našlo u njemu, naravno ako su sve doktore nauka i magistre iz drugih naučnih oblasti po tom principu nabrojili! Možda je neko od urednika ili saradnika vodio računa o kriteriju (s)polne zastupljenosti u Leksikonu pa su po tom kriteriju procijenili da moje ime izostave, jer je ionako previše muškaraca i trebalo je ostaviti mjesta za nečiju suprugu ili prijateljicu, bez obzira na titulu, vjersku, nacionalnu i teritorijalnu pripadnost ili mjesto studiranja. U mojem slučaju kao da im mjesto studiranja - Sarajevo - nije odgovaralo, jer me nijesu mogli svrstati po njihovom „nacionalnom“ ključu. Vjerovatno da urednici imaju titule i školske spreme više negoli potpisnik ovih redaka, jer je jedan od njih završio dvopredmetnu grupu istorija-geografija na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, a drugi čistu istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu! Nije valjda jedan od njih kao nekada saopštio piscima odrednica ono što je nekada rekao autoru prilikom prvog neuspjelog upisa na poslijediplomskim studijama na Filozofskom fakultetu u Beogradu da je na Nastavničkom vijeću „neko“ saopštio, ne i pročitao, da autor ovih redaka ima fakultetsku diplomu istoričara iz Prištine umjesto iz Sarajeva, pa je taj „kriterij i teritorijalni princip“, iako sam, ipak, iz Crne Gore, sada u potpunosti „ispoštovan“ od strane urednika ili pisaca odrednica za pojedine istoričare i zbog tih razloga mjesta u njihovom Leksikonu nije moglo biti!!! Smiješno je zar ne, od urednikâ, da ne (is)poštuju svoje kriterije i budu dosljednji u primjeni jednih kriterija koji važe za sve one koji su tamo našli mjesta. Urednici će imati mogućnosti i prilike da izađu sa argumentacijom koja će pobiti navedene činjenice, ili će i dalje ignorisati moje reagovanje, odnosno „mudro“ ćutati!? Oni su meritorno odlučili da moj skromni naučni opus nije važan niti je od „značaja“ za Crnu Goru i nema dileme njima treba vjerovati, jer oni su „rep(er)“ crnogorske nauke - istorije!!! To su (vr)hunski naučnici sa ličnim principima i kriterijima po kojima su napisali petotomni istorijski Leksikon Crne Gore. Da li se na mome primjeru mogu uočiti ili otkriti skrivene namjere ove dvojice urednika ili je to bio grubi „previd“ onih koji su bili zaduženi da pišu odrednice o pojedinim crnogorskim istoričarima? Da li je moguće da urednici ili saradnici Leksikona ne znaju za istoričara dr Momčila D. Pejovića, jer ga društvo i institucije u Crnoj Gori isuviše dugo drže u izolaciji?! Ne treba sumnjati da urednici neće smoći snage da nađu pravi odgovor na postavljena pitanja, jer oni su „istoričari poznati i priznati“, a moguće da im priteknu u pomoć i oni koji su završili dvopredmetnu grupu istorija-geografija na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, koji su ujedno i pisci pojedinih odrednica u Leksikonu. To su činjenice i među istoričarima i kvaziistoričarima ima takvih primjera, gdje je bolje oni su tamo, a naučni principi su im floskule kojima mašu ili zavaravaju javnost. To je njihovo (sa)zrijevanje tokom „naučnog“ rada i osvješćenje uz pomoć stranih faktora ili ambasadora. Nijesu oni samo golubi prevrtači, već i olinjale individue navikle da služe zarad ugodnog života, a moralni i naučni principi su im na posljednjem mjestu, kako je to slikovito izraženo u jednoj narodnoj izreci: „Što guzici godi obrazu ne smeta“. Za očekivati je bilo da će prozvani urednici i saradnici Leksikona svojim iskustvom, stručnošću, znanjem, diplomom, naučnim referencama sa kojima raspolažu i posebno argumentima iz „sopstvenih i samostalnih istraživanja“ dati odgovor na moje reagovanje objavljeno u „Svedoku“ (Beograd) ili dnevnom listu „DAN“ (Podgorica). Međutim, to se nije desilo, na moje veliko iznenađenje ni od onoga od koga se očekivalo da će se kao veliki znalac iz crnogorske istorije u generaciji mladih i perspektivnih „crnogorskih“ istoričara prof. dr Živka M. Andrijaševića. Zašto je zaćutao „veliki znalac“, a indirektno je pustio da dugi saradnici Leksikona popularišu „kapitalno djelo“, ne reagujući makar da se javnosti izvini za brojne štamparske greške, i da ovlaš ukaže crnogorskoj javnosti da je ono od „značaja“ za Crnu Goru, olako prelazeći preko grubih štamparskih i materijalnih grešaka u Leksikonu ignorišući ono što sam u mojem kritičkom osvrtu ukazao i citirao u Leksikonu. Činjenica je, ipak, da je prof. dr Živko M. Andrijašević na indirektan način, poslije objave mojega reagovanja u „Svedoku“ prozvao, s neba pa u rebra, dr Momčila D. Pejovića zbog nerada u naučnoj ustanovi u kojoj je zaposlen i nadasve pokazao veliku „brigu“ za novcem koji „prima od države“ Crne Gore nekoliko predhodnih godina u visini na „hiljadâ eura“!!! Još jedanput pokazao je prof. dr Živko M. Andrijašević „dosljednost“ u reagovanju pa je ono izostalo poslije mojega odgovora u nedeljniku „Monitor“ (Podgorica), a imao je širom otvorene medije, posebno one u kojima se često pojavljuje, za razliku od mene kojemu ti isti „nezavisni“ mediji su kranje teško dostupni, a još u Crnoj Gori slove kao „demokratski“!!! Očigledno je da i mediji „nezavisni“ i „demokratski“ i otvoreni (čitaj zatvoreni) vode izolacionističku politiku protiv istoričara dr Momčila D. Pejovića. O tome dovoljno jasno govore činjenice da brojna pisma, dopise, reagovanja koja su podnošena lično ili putem e-mejla nijesu mogla dobiti prođu od redakcija „nezavisnih i otvorenih“ medija u Crnoj Gori. Da li su autori i saradnici publikacije Istorijskog leksikona Crne Gore bili spriječeni ugovorenim rokovima da makar isprave „štamparske greške“ i unesu nova sopstvena istraživanja značajna za istoriju Crne Gore ili su htjeli da skrenu pažnju naučnoj i stručnoj javnosti na njihovu sposobnost, kvalifikative - naučne reference, da im se ubuduće ponudi pisanje „nove istorije Crne Gore“, jer su se dokazali na ovom petotomnom djelu da u kratkom roku (6 mjeseci) mogu da napišu ono što drugima nije uspjelo ni za jedan cijeli vijek, pa su sada pohitali da se podiče takvim poduhvatom i zato ga tako zvučno prezentiraju javnosti? A možda su to (ne)namjerno ostavili čitaocima da se zanimaju do novog toma najnovije istorije? Greške i blago rečeno netačnosti iz samo jednog toma i to onog darovnog nijesu ni bitne toliko, a sve u stilu one narodne izreke „darovnome se konju u zube ne gleda“. Knjaz Nikola na Nikoljdan 1905. godine darova Crnogorcima Ustav. A koliko su se oni pitali o tome na ovom mjestu nećemo. Da li je i to bio dar ili samo jedno od iznenađenja? Da li sa njima počinje nova era pisanja crnogorske istorije i to ni manje ni više nego periodizacija istorijske nauke - istorije Crne Gore od Dušan Vuksana do Dušana J. Martinovića!!! Periodizacija istorijske nauke i crnogorske istorije darovana od strane urednikâ istorijskog leksikona Crne Gore isuviše je jadna, smiješna i u krajnjem neozbiljna iako dolazi od dvojice „poznatih i priznatih“ istoričara crnogorskih, ako se koji od njih ne uvrijedi na ono „crnogorski“. Po tom principu mogli bi se neki „istoričari“ nazvati (al)hemičarima istorijske nauke u Crnoj Gori, jer pišu o onome čega nije bilo, utvrđuju istine za koje nema dokaza, a sve po principu i naučnom metodu pojedinih resavaca „principu podrazumijevanja“ u istorijskoj nauci. Čista je matematika naša crnogoska istorija! Samo nigdje nema logike da sve to osmisli. A šta će kome logika kad postoji kombinatorika?! Da li je tu riječ o novoj istoriji nove generacije crnogorskih istoričara i neistoričara, književnika, pisaca poezije i proze i sve samo ne istoričara iako ih određeni lobi (po)kršćava dodjeljujući im nezvanično diplome crnogorskih istoričara. Historia est magistra vitae.* Podgorica, 27. septembar 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović (87) Objavljeno: u skraćenoj verziji u „Monitor“-u, Podgorica, petak, 14. april 2006. godine, str. 40-41, -Polemički poligon - Naslov objavljenog teksta nije u sadržaju „Monitor“-a. Tekst je bio napisan kao odgovor na pisaniju i prozivku od strane docenta dr Živka M. Andrijaševića, a morao je biti skraćen, shodno datom prostoru od Redakcije „Monitora“. Dajemo tekst onako kako smo ga tada napisalii kao odgovor, smatrajući da će biti u cjelini objavljen. RADNA VERZIJA BEGLUK I AGOVANJE ISTORIČARA DR ŽIVKA M. ANDRIJAŠEVIĆA Tekstovi, školsko štivo, eseji od mladog, talentovanog, perspektivnog i nadasve „zabrinutog“ istoričara nad sudbinom institucija a posebno „pojedinaca“ u njima, privlače već duže vremena pažnju crnogorske stručne i posebno „naučne“ javnosti koju „kapitalnim djelima“ snabdijeva crnogorski istoričar dr Živko Andrijašević. Oni plijene „činjenicama“ koje nesebično prosipanudi kalibar takvog istoričara, sastavljajući čak od „eseja“ i knjige-posebna izdanja kakvo je na primjer „Nacija s greškom“. Takvima ne treba zavidjeti i treba ih podržati u njihovoj umišljenosti da su bogom dani za istoričare, koji bez činjenica ili sa selektivnim pristupom iz jednoga izvora „Izvještaja o radu...“ vide više no onaj koji je to napisao; stvarajući naučna djela potrebna „novoj“ generaciji istoričara koji će se jednoga dana oko njega (o)kupiti a on im držati kurseva za brzo i lako učenje bogate istorijske prošlosti i pod njegovim mentorstvom dobijati certifikate „istoričara“ potrebnih „novoj“ državi. Na „učenju“ i „činjenicama“ takvih istoričara sve neriješene istorijske teme a posebno nerealizovani projekti biće riješeni za kratko vrijeme i za sasvim malu svotu novca a sa velikim brojem egzemplara, po stanovniku makar jedan primjerak. Istorija će jednom ući na velika vrata, a tabu teme-skrivene strane istorije - od „istoričara“ i obmane pojedinaca zbog kojih „propada“ društvo crnogorsko i posebno privreda biće uklonjeni iz naučnih ustanova, svakako Istorijskog instituta u kojem će voljom nečijom on zasjesti honorarno. Držeći se dosadašnjih „principa“ i selektivnog odabira „krunskih činjenica“ on „principijelno“ preskače one koji su ga držali kao asistenta i ne smetaju što istoriju predaju profesori ruskoga jezika ili geografije i matematike, mada imaju „pokriće“ doktorata filosofskih nauka. Ne smeta mu što u Institutu su dugo godina primane plate a da pojedinci nijesu dolazili na posao već su tjerali biznis, a Institut im je bio socijalno i penzijsko“ i tako dalje, o tome sam pisao. To neće da vidi „savjesni“ istoričar i objektivno pristupi pisanju tekstova a sa njima je makar na sjednicama Nastavnog vijeća, ako dolaze uopšte na posao ili na ispit. O navedenom nije imao petlje da prije doktorata makar nešto kaže a kamoli da napiše i bude konkretan, pa ni sada kada se uhvatio profesure gdje oni još uvijek rade uprkos godinama starosti. Nemoj o principima i savjesnosti u poslu koji obavljaš a mene uzimaš kao primjer nerada. O novcu možeš da govoriš jer imaš sponzore i makar nekolika redovana primanja osim plate. Ispadaš bijedan, prizeman i nadasve ličan osvetoljubiv i ljubomoran. Oni koji me znaju već 25 godina u Institutu na blagajni ipak ne mogu reći da sam primio cent honorara od takvih i tebi sličnih istoričara. Prozovi ih ako ti basta. O doktoratu i to ti nudim da sam upreš prstom na one koji poslije mene doktoriraše. Ni tu te petlja neće držati, kao ni do sada. Preko mojih leđa nemoj da se obračunavaš sa onima kojima su leđa jaka, pokušaj ako smiješ. Pa onda koga braniš od mene, i šta si naumio sem da izmještaš činjenice onako kabi bi gradio priču o mojem neradu? Mojim (ne)radom želiš prikriti tvoje probleme i oprati novac koji na nekolika mjesta primaš ti i tebi slični veliki crnogorski istoričari, koji su se odrekli onoga što su nekada napisali, a sada pišu kao i ti po potrebi i naredbi drugih, „principijelno“ obavljajući posao. Čijim se neradom želiš zakloniti, nećeš valjda mene okriviti da sam ih ja zaposlio i unaprijedio i da zbog mene oni nemaju dobre penzije i ne štampaju kapitalna djela. Smiješno i žalosno od jednog istoričara koji je slovio za mladog, perpektivnog i talentovanog. Moguće da stvaraš pogodno tle za nove istoričara pa sam ti samo ja smetnja, a drugi neće htjeti da ti se zamjere jer te se plaše ili ih držiš za perčin. Meni nemaš šta pribaciti sem ono što si mi podmetnuo kao kukavičje jaje, unapređujući istorijsku nauku „činjenicama“ i „principom podrazumijevanja“, kao novim slobodnim stilom nove generacije crnogorskih istoričara od Dušana... do Dušana, da unaprijedi, obnovi struku i nauku proizvedenim kadrom koji će imati radnu obavezu da proučavaju samo njegova djela. Sve su to lijepi snovi mladoga istoričara, koji je umislio da je popio svo znanje istoričara stičući arhivsko iskustvo preko onih koji ga snabdijevaju dokumentacijom. Na više radnih mjesta uvijek prisutan i odan uz sve to principijelan i uspješan istoričar i mentor „novih“ istoričara sa kojima počinje i završava se istorijska nauka. Bez obzira na iskustvo u radu koje je stekao u arhivima, kada je u pitanju problematika prosvjete i obrazovanja a posebno školovanja crnogorske omladine, moraće još mnogo da uči posebno na licu mjesta gdje se zanat peče, naravno ako ima za to vremena ili će neko to uraditi za njega a on će dirigovati. Za divljenje je njegova snaga, polet, brzina usvajanja pročitanog i nadasve odabir „primarnih izvora ili činjenica kao krunskih dokaza o onome o čemu sve piše. Da li se on nekada zapita čemu toliko proizvodstvo tekstova naučnih i knjiga, publikacija od kapitalnog značaja za crnogorsku istoriju, sem da je namijenjeno „novoj istoriji“ i „istoričarima“. Kao istoričar morao bi znati da je potrebno vrijeme da se utroši ne tako malo i beznačajno da se dođe do samo jednog podatka pa makar utvrdili da u tom fondu direktnih podataka o traženoj temi nema. On o tome ne zna, ali drži lekcije kao i svi istoričari koji pišu na osnovu jednoga izvora ili od jedne ličnosti pa makar on bio i Mašo Vrbica, otkriće mladoga istoričara(!). Posebno je od značaja činjenica koju fizika ne priznaje, makar onu kojom čovjek dokazuje, da leti mlatararajući rukama i nogama sem ako nije riječ o „plivanju“ u praznom bazenu. Drugim riječima bez činjenica nema istorije ni nove ni stare, kako je podijeliše crnogorski istoričari urednici Leksikona i izvršiše perodizaciju od Dušana D. Vuksana do Dušana J. Martinovića. Mene takvi ne zabrinjavaju niti ugrožavaju, posebno ne on pred kojim je vrijeme da sve nadoknadi iskustvom u arhivskom radu i pretraživanju brojnih fondova o kojima mora i on priznati da mu nedostaje makar uvid, iako ima dara i talenta da sve nauči i napiše za par mjeseci i naravno objavi kapitalno djelo kao jedan od urednika. Zvuči poznato i providno do ogoljenosti po principu podrazumijevanja svojstveno novim crnogorskim „istoričarima“ koji niču kao pečurke poslije kiše. A sve bolji i kapitalniji od predhodnog. Pa ko daje toliki novac za serijsko proizvodstvo publikacija namijenjenih domaćem tržištu i svakako dijaspori. Odgovor je svakako donatori, koji od toga imaju samo trošak ali fino upakovano opremljeno djelo u njemu bojevi koji nijesu postojali i greške kojima će se zabavljati da ih odgonetnu čitaoci u dokolici ili da pogađaju asocijacije istoričara autora takvih djela. Njihova istorija će ući na velika vrata i biće istoričari od zanata poznati i priznati nikad ne prevaziđeni, jer njihovi rezultati govore o njima da su za šest mjeseci napisali kapitalno djelo Istorijski Leksikon Crne Gore nevažno šta je u njemu i koliko je grubih materijalnih i nadasve štamparskih grešaka i hvale samo za njihove poslušne istoričare. Svu pažnju usmjerio je na jednog „takvog istoričara“ koji ni manje ni više nego troši ili rasipa državne novce „na hiljade eura“ za kratko vrijeme od nekolike godine, bez knjige, za razliku od njega na čemu je posebno ponosan. Nijesam znao da mladi ali nadobudni istoričar je toliko zabrinut mjom ličnošću, djelom i „neradom“ da me je morao naučiti pameti i ukazati na troškove koje samo on vidi a država darežljiva prema njemu toliko da je morao čekati punih šest godina da se monografija pojavi, ili još veće razumijevanje od države i institucija da na moje molbe za pripremu teksta monografije „Cetinjska gimnazije 1880-1920.“ niko ni da pisne, pa čak ni on koji je uvaženi istoričar, moćnik koji bi mogao biti od pomoći ali mu treba doći na poklonjenje. Malo sjutra dr. Ž. M. Andrijaševiću, ni malo većim i poznatijim a bogme i silnijim od tebe nije uspjelo. Ne pravdam se zbog nerealizovanih projekata, ne posebno tebi koji nikakve veze nemaš sa Institutom u kojem radim već četvrt vijeka. O tome sam pisao brojna pisma i neću da opterećujem javnost, samo ukazujem na njegova reagovanja i zabrinutost koju ispoljava sve do danas. Toliko o njegovim principima, argumentima i posebno advokatisanju u ime države, institucija ili pojedinih ministara ili napose istoričara koji smatraju da toga Pejovića treba udaljiti sa posla, jer nije (pl)odan ideji nove istorije od Dušana do Dušana sa Živkom kao mentorom. Istoričar od od pera i dara, stasa i glasa, jedan od urednika „Istorijskog leksikona Crne Gore“ kako slovi njegova ličnost i plodna spisateljska djelatnost u Crnoj Gori, priznato od „istoričara“ crnogorskih počev od Dušana D. Vuksana do Dušana J. Martinovića. Za razliku od moje malenkosti koja je napisala, kako on reče jednu monografiju i nešto članaka „izuzev pisama i pjesama“ (!) teško da se može sučeliti sa takvim istoričarom kojega podržava određena intelektualna elita, posebno od brojnih „istoričara“ crnogorskih okupljenih po raznim klubovima u vidu udruženja gdje se ne troše državne novci već privatni, pa ga baš briga za tako nešto. Elem, njega brinu troškovi istročara za koje država odvaja „hiljade eura“ a rezultata nema, gdje je u uvodnoj riječi izvršena nova periodizacija u istorijskoj nauci, a posebno u crnogorskoj istoriografiji, gdje se bojevi „odigravaju“ samo u njihovim glavama. Rezultatom „sopstvnih istraživanja“ dopunili su istorijske praznine, po kalupu selektivnog izbora „činjenica“, pisanja, prepisivanja i objavljivanja zastarelih i prevaziđenih znanja i saznanja sa novim metodološkim pristupom unošenja dnevno-političkih aktuelnih zbivanja i ličnosti koje kreiraju današnje društvo, a priznato od nedavno okupljenih „istoričara“ velikoga kalibra sa „istorijskim“ principom „podrazumijevanja“, kojim čitaoci moraju „tumačiti „novu istoriju“ Crne Gore. Zapalo je Živka M. Andrijaševića da (re)aguje po begluku istorije kao njegove prćije u kojoj on bira istorijske teme i projekte svim budućim istoričarima, a onima koji su prije njega počeli da se bave istorijskom naukom i po profesiji su istoričari bez dvopredmetne grupe kao on tek mladi doktor istorijskih nauka od pera i dara i selektivnog izbora sa ličnim nabojem upakovano u „Izvještaje o radu za 2001, 2002, 2003,“ u časopisu Istorijski zapisi, da se ne prepozna od koje ptice-koke ili kukavuce stavljeno jaje mora da se nešto izlegne, smišljeno je u „redakciji nove istorije“ po mjerilima „istoričara“ a potpisano od dr Ž. M. Andrijaševića. Isuviše je providno takvo plasiranje „činjenica“ i obladni a izvađeno iz „Izvještaja o radu....“ pa stavljeno na pleća istoričaru i naučnom (ne)radniku dr Momčilu D. Pejoviću, preko kojega se treba obračunati sa onima o kojima darovitom istoričaru ne basta pisnuti ni kukuriknuti i pokazati brigu za utrošenim državnim blagom od „hiljada eura“ i to za onoga koji ne piše ni redka iz istorije „nove“ sem „pisma ili pjesme“. Pa gdje bi do sada mladi istoričar da reaguje na „Izvještaje... i monografiju dr M. D. Pejovića“, već baš sada poslije toliko vremena nađe pogodno vrijeme bez ikakva povoda a sigurno da ima uzroka zbog kojih na onakav način ispretura ionako selektivne „činjenice“ sa kojima me optuži, a državu opomenu da se troše pare od samo jednoga čovjeka istoričara koji nije (pl)odan kao on sada. Nekada se mlađani istoričar okliznuo pa se sada ispravlja i dodvorava za moguće nešto na što je odavno pikirao i otkriva na „istoričan“, „temeljit“, i krajnje ličan način, a uz sve to prizemno i nesvojstveno jednom ozbiljnom i principijelnom istoričaru, koji se zanima svojom strukom i naukom. „Moć da o institucijama odlučuju“ oni koje je do prije par godina kritikovao sada je prešla na mlađanog istoričara koji je „preuzeo“ pojedince koji uništiše državne novce a njemu ne ostade ni eura za nove istorijske spise i slikovnice iz istorije kao obaveznu literaturu namijenjenu širokoj čitalačkoj publici. Takva senografija je odavno poznata i prepoznata u predhodna dva neuspjela pokušaja od znatno starijih i još crnogorskih „istoričara“ koji su se kao sada olinjale i ofucane lisice povukli duboko u jazbinu čekajući rezultate sada darovitog istoričara, kojemu su otvorena vrata svih medija od elektronskih do štampanih objedinjena u jednoj glavi i odgovornoj režiji sa „novim“ činjenicama iz iste kuhinje i na istu temu po treći put. Da li će se posrećiti istoričaru od pera i dara da podmetanjem kukavičjeg jaja istoričaru neplodnom skuva kašu od trica i kučina i napravi ono što njegovim starijim kolegama „istoričarima“ nije uspjelo da jednom za svagda raskinu sa dr M. D. Pejovićem, koji radi već četvrt vijeka u Istorijskom institutu a samo je napisao jednu monografiju?!!! Moguće da uspije u tom prizemnom naumu samo ako ga poslušaju oni koji ipak imaju razuma, bolje poznaju rad dr M. Pejovića i bogme imaju snage da odbace režirane predstave sa scenografijom nadobudnih crnogorskih „istoričara“ ispra(v)nih principa i trokapića, umišljenih istoričara, koji novcem misle da postanu vrhunski naučnici. Sirova snaga kojom raspolaže mladi i talentovani istoričar mora biti nahranjena ne samo sa jednoga istorijskog izvora-arhiva i fondova koji se u njemu čuvaju, nego i na osnovu drugih njemu nepoznatih a dostupnih izvora-arhiva u kojima će naći i druge činjenice, koje on kao doktor nauka istoričar i profesor - docent predaje mladim studentima ukazujući im da pisanje istorije na osnovu samo njegovih činjenica i ličnih emocija obojenih dnevnopolitičkim i niskim strastima i nabojem osvetoljubivost on treba da odstrani i bude nepristrastan sudija koji pažljivo prikuplja i sa rezervom uzima činjenice, koje mu neko nudi ili servira da napiše tekst kojim liječi bolesnu ljubomoru u cilju uklanjana istoričara koji su mu konkurencija, kako to doživljava on kao (pl)odan istoričar. Sve što je imao istoričar dr Ž. M. Andrijašević je bacio pred čitaoce kao i njegovi predhodnici. Međutim, snaga koju je uložio jurišajući na otvorena vrata i nesakrivene izvještaje pokazali su samo ličnu i bezprincipijelnu crtu njegovog piskaranje. Proračunati istoričar uzaludno je potrošio davno upotrijebljene argumente, ali je umnožavao godine pa je od tri godišta sačinio sedam, od direktorovanja nepuna 22 mjeseca vido nekoliko godina, od par mjeseci arhivskih istraživanjima računajući i dane provedene u putovanjima vidio dugogodišnja istraživanja, od dinara i maraka vidio na hiljade eura ili dolara kojima se dr M. D. Pejović razbacivao ne završavajući projekat i naravno sve to njemu nije išlo na ovjeru i strogu istorijsku kontrolu. Pa žao mi je doktore Andrijaševiću što vas je neko dobro nasankao ili ste dobrovoljno izdržali skakanja po trpuhu pa se prihvatili advokatisanja nep(r)ozvani. Ubačeni ste za razračunavanja misleći da imate argumete sa kojim bi mogli poentirati ili uhvatiti makar jedan do dva gema. Nije dovoljna hrabrost i mladost, morate kao istoričar imati i znanja i arhivskog iskustva, a ne vjerovati onima okolo sebe na „činjenice“ koje vam direktno ili od šponde poturaju pod nos. Dobro moraš razmisliti i premjeriti ono što stavljaš na tas istorijskih činjenica, jer bez njih se ne piše istorija, pa ni istorija o jednoj ličnosti koja te je ovom prilikom preokupirala kada sam ja u pitanju. Tvoje obračune sa nekima preko mojih leđa ja neću prihvatiti. Pokazuješ velike praznine a sloviš za nadarenog istoričara i perspektivnog. Ne štedi snagu nego zasjedni u razne arhive i ne žali novce, jer barem ti toga imaš za razliku od mene. Ali novac te ne čini pametnijim već samo osionim i ne daje ti da razmišljaš onako kako to rade savjesni istoričari koji javnosti plasiraju svoja istraživanja. Vjerovati ti treba da su to sopstvena istraživanja. Moraš ponoviti lekciju. Za promašenu temu učitelj učenik napiše da je promašena i da moraš ponovo „po Bolonjskoj deklaraciji“ na popravni u sljedećem roku, ako već nijesi zakasnio. Računica ti je veoma slaba, jer ni do tri ne umiješ brojat, i to si pokazao na primjeru mojega direktorovanja i trošenja hiljada eura. O darežljivosti prema meni ove države ili institucija nemoj da pričaš o tome ni u snu, jer su to trabunjanja jednoga dugogodišnjeg asistenta koji se dohvatio doktorata i profesure, a ne smetaju mu što njih sedmorica kao nastavno osoblje dijele 80 (+6) časova nastave a za mene nema mjesta, jer pored tebe sjede istoričari koji predaju metodologiju ruskoga i istoriju srednjega vijeka, a po vokaciji su profesori ruskoga jezika. Tebi to ne smeta i veoma si principijelan, to se da zaključiti. Zaletio si se naglo pa se plašim da te oni koji te tjeraju na uzlete ne pogube poslije ovoga pisma i mojega odgovora. Mislim da su te upotijebili jednokratno. Na to si sam pristao ili si vidio veliku šansu da me ukloniš time što ćeš ukazati na „držite lopova“. Tako nešto nema prođu više ni kod maloumnih, sada su nova vremena u koja se dobro uklapaš, ali bez činjenica si p(o)razan za istoričara. Kao mlad i proračunat istoričar zavro si na otvorena vrata uzaludno trošeći „argumente“ da ukažeš u kom pravcu treba trčati za „lopovom“ po principu „držite lopova“. Dimna zavjesa koja se „podigla“ poslije pisanije od (bi)sera kao eseja pod rubrikom „Gledišta“ samo je još više otkrila pravo lice brojnih „istoričara“ koji pronalaze mlade talente i koriste ih za podkusurivanje njihovih dugova i kao svaka vještačka tvorevina nestala ostavila je proizvođača magle i prašine na cjedilu dajući ga ogoljenog, što je dokaz da „perje-odijelo“ ne čini čovjeka, a kravata sa kojom se diči može biti velika opasnost. „Pucanj“ koji se čuo od selektivnih „činjenica“ punih ličnog i prizemnog samo je „pr(h)nuo“, jer sa ovlaženom municijom- činjenicama ubuđalim usled trogodišneg stajanja u kaljuzi kuhinja specijalaca i „istoričara“ uvjerio je javnost u nebuloze mlađanog i perspektivnog istoričara, koja će čitati i između redova šta je htio reći mlađani istoričar zaokupljen „ozbiljnom brigom“ o trošenju „hiljada eura“ od dr M. D. Pejovića. Ućario si šta si posijao mlađani istoričaru tako se ne stiče slava u istorijskoj nauci, jer ona je kratkoga daha i samo ti donosi materijalnu korist i ništa više. A moj odgovor i komentar na sve što si rekao i „utrvrdio“ prozvoljno prosipajući i neznanje koje si ispoljio u metodološkom i heurističkom dijelu najkraće se može sažeti u latinskoj sentenci „Magister dixit“- učitelj kaže. Dr Momčilo D. Pejović (88) * Dostavljeno Urednici radio emisije - Gospođi Zorici Kumburović, uredniku radio emisiji „Odgovoran odgovor“ Dostavljam pitanje za gosta u emisiji-radio kontaktu za utorak 04. 07. 2006.godine Poštovana Urednice, Hoću da iskoristim rijetku priliku za mene i jedinu mogućnost da kontaktiram vašega gosta gospodina Predsjednika Vlade samostalne države Crne Gore gospodina Mila Đukanovića i zamolim za zvaničan odgovor na moj dopis iz februara tekuće godine (arhivirano pod brojem 01-1231 od 15. 02. 2006. godine). Vaš javni poziv zainteresovanim (građanima) da mogu postavljati pitanja vašem gostu u emisiji „Odgovoran odgovor“ ujedno podrazumijeva da će postavljeno pitanje biti proslijeđeno gostu gospodinu Milu Đukanoviću, pa je to bio razlog da u pisanoj formi Vama dostavim moje konkretno pitanje sljedeće sadržine: Poštovani gospodine Predsjedniče Vlade Iznenađen „izjavom-odgovorom“ administracije - saradnika u kabinetu Predsjednika Vlade, u kratkom telefonskom razgovoru (od 27. 02. 2006. godine, oko 09,40 časova), da „ne može...ne smije“ Vas obavijestiti o sadržini mojega dopisa od svega desetak rečenica, ostao sam do danas uskraćen za zvaničan odgovor na upućeni dopis. Upitao sam se koji su to lični, službeni-zvanični ili neki treći razlozi zbog kojih mi je kao građaninu i naučnom radniku uskraćen odgovor na navedeni dopis, čija je sadržina: molba za materijalnu pomoć u cilju tehničke pripreme i štampanje monografije „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“ (rukopis obima 85 štamparskih tabaka). Kod službe sam insistirao da makar informiše gospodina Predsjednika Vlade o sadržini toga dopisa. Dobivši onakav „odgovor“, koji je krajnje neodmjeren, blago rečeno, i nije za komunikaciju, pa čak i da je to istina, obećao sam im tom prilikom da ću, ako mi se ikada pruži prilika da kontaktiram Predsjednika Vlade putem pisma ili telefonskog kontakta, staviti do znanja takav „odgovor“ i zamoliti Predsjednika Vlade da se, ipak, upozna sa mojim dopisom, naravno uz zvaničan odgovor, koji će mi nadležna služba dostaviti. Gospođo Urednice, Nadam se da će profesionalni razlozi Urednika i ozbiljnost javnog poziva za postavljanje pitanja u emisiji „Odgovoran odgovor“ omogućiti da odgovorno postavljeno pitanje proslijedite vašem cijenjenom gostu gospodinu Predsjedniku Vlade. Uz poštovanje i srdačan pozdrav Gostu i Vama očekujem odgovor. Podgorica, 03. jul 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović * Bez bilo kakvog pismenog ili usmenog odgovora do današnjeg dana. Odgovor na direktno pitanje izbjegnut, ostavljen za narednu emisiju...!!! Vidi pitanje koje sam dao - Atlas televiziji - 16. oktobar 2006. godine. Urednica nije našla za shodno, iz njoj znanih razloga, da pročita pitanje upućeno gostu...! (89) Neobjavljeno. Dostavljeno arhivi za gradonačelnika Prijestonice. GRADONAČELNIKU PRIJESTONICE CETINJE Gospodinu Dr MILOVANU JANKOVIĆU Molba za sponzorstvo „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“ (monografija) U bogatom mozaiku kulturne baštine Crne Gore nedostaje jedan „kamenčić“, a to je monografija Cetinjske gimnazije za njenih 125 godina postojanja i djelanja. Kroz taj njen „život“ prošle su brojne generacije i na hiljade ili nekolike desetine hiljada đaka-učenika. Bez tog „kamenčića“ - monografije crnogorski mozaik školstva-prosvjete i kulture je ne samo nepotpun već i sa ozbiljnom zamjerkom i pitanjem: zašto nema monografije o jednoj tako značajnoj srednjoškolskoj ustanovi - gimnaziji, koja je za ono vrijeme bila „mali univerzitet“ svetionik srednjoškolske omladine u Crnoj Gori. Cetinjska gimnazija se nalazi među desetak najstarijih gimnazija na bivšim jugoslovenskim prostorima i jedina je od postojećih u Crnoj Gori sa tako dugim trajanjem, a koja nema monografiju o svom postojanju-življenju, na očigled drugih koje je već imaju ili se piše njihova monografija uz naravno obezbijeđena finansijska sredstva, iako su znatno mlađe po datumu osnivanja. U rukopisu pod naslovom „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“ na 1000 stranica teksta formata A4 sa oko 160 fotografija pojedinih ličnosti, počevši od direktora, profesora i učenika nalazi se gotovo sve što je za tu gimnaziju u navedenom periodu značajno, obrađeno, hronološki sređeno i pripremljeno, sem tehničkog dijela; uz izvjestan broj raznih dokumenta iz perioda od osnivanja Cetinjske gimnazije pa sve do 1920. godine, sa zapisnicima profesorskih zborova, svjedočanstvima učenika, ukazima o postavljenju profesora i spiskovima učenika po razredima koji su u datom vremenu pohađali gimnaziju, statistikom učenika po godinama, socijalnoj strukturi i biografskim podacima učenika i profesora, a na kraju knjige je obiman registar imena i geografskih naziva. Smatramo da biste Vi mogli biti jedan od SPONZORA koji bi nam dobrim dijelom materijalno pomogao da objavimo navedeno djelo-rukopis „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“. Očekujemo vašu pomoć i razumijevanje ujedno izražavajući spremnost na detaljniji razgovor, ukoliko ocijenite da bi moglo doći do sponzorstvu navedenog rukopisa. Dostavljamo Vam žiro-račun za uplatu finansijskih sredstava koja opredijelite za sponzorstva u cilju objavljivanje navedenog rukopisa: CKB, A. D. - Podgorica, (........................)sa naznakom za sponzorstvo štampanje rukopisa „Cetinjska gimnazija 18801920“. S poštovanjem, Podgorica, 17. novembar 2006. godine * Broj žiro-računa je bio unijet, ali je za ovu priliku izbrisan. Dr Momčilo D. Pejović (90) MBC TV Gospodinu uredniku i voditelju emisije „Gong“ Milutinu-Ninu Raduloviću Pitanje za gosta dr Milovana Jankovića, gradonačelnika Prijestonice Cetinja: „Osnovni je red - bon ton - u građanskom civilizovanom društvu i komunikaciji sa građanima da Vi ili vaša nadležna služba službeno-zvanično odgovorite na jedan od dva dopisa koje sam Vam kao građanin i naučni radnik dostavio u martu i oktobru 2006. godine, a tiče se sponzorstva za projekat monografiju „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“. Koji su razlozi da ste ostali nijemi i nemate sluha prema navedenom rukopisu kao projektu o najstarijoj i najznačajnijoj srednjoškolskoj ustanovi u Crnoj Gori? Podgorica 16. novembar 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović * Puna adresa potpisnika navedenog pitanja bila je stavljena, ali je za ovu priliku izbrisana. (91) Dostavljeno i zavedeno u arhivi Prijestonice. GRADONAČELNIKU PRIJESTONICE CETINJA Gospodinu Dr MILOVANU JANKOVIĆU Gospodine Gradonačelniče Prijestonice Cetinja, Podsjećam Vas na Vašu javno datu riječ u emisiji „Gong“ prilikom gostovanja na MBC televiziji (16. novembra 2006. godine) da ćete me pomoći u vezi projekta „Cetinjska gimnazija 1880-1920.“ Međutim, ni do dana današnjega od Vas odnosno vaše administracije nema glasa niti dopisa da ćete održati javno datu riječ ili odgovoriti na moja dva predhodna dopisa iz marta i oktobra 2006. godine. Zašto!? Da li Vas vaša nadležna služba ili savjetnici obavještavaju o mojim dopisima i javljanju putem telefona da sa Vama želim veoma kratak lični susret povodom onoga što ste obećali ili odgovora na moje dopise. Nijesu mi poznati razlozi zbog kojih ostajete Vi ili vaša služba nijemi na moje telefonske pozive ili dopise koje sam Vam uputio. Molio bih Vas i vašu administraciju da nađete malo vremena i ispunite obećanja da ću dobiti makar odgovor na moje dopise ili eventualno finansijsku pomoć za navedeni projekat, ili ćete odustati od svega, kao do sada i sve pokriti javnim obećanjima na kojima će se sve završiti. Zašto tako postupate sa projektom koji se nudi Cetinju a Vi ga zastupate kao gradonačelnik! Cetinjska gimnazija nije to zaslužila da se tako neodgovorno ponaša vaša administracija ili Vi kao gradonačelnik Prijestonice. Po treći put Vam dostavljam moj dopis i žiro-račun, ako ste voljni da pomognete navedenu monografiju, za uplatu finansijskih sredstava koja opredijelite za sponzorstva u cilju objavljivanje navedenog rukopisa: CKB, A. D. - Podgorica, (..........................) sa naznakom za sponzorstvo štampanje rukopisa „Cetinjska gimnazija 1880-1920“. S poštovanjem, Podgorica, 08. decembar 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović * Broj žiro-računa bio je dostavljen ali ga ovdje, kao i u ostalim pismima-tekstovima ne navodimo. ** Adresa, broj lične karte i telefona, kao i ostali podaci, takođe, nijesu dati, iako se pored potpisa na svakom pismu-tekstu nalaze. *** Ni do današnjega dana nema odgovora od velikih obećanja gradonačelnika Prijestonice, a što je i očekivano shodno njegovom i njegovih savjetnika poimanju uloge, mjesta i značaja najstarije srednjoškolske vaspitno obrazovne ustanove „Cetinjske gimnazije“. (92) Objavljeno: u skraćenoj verziji i sa naslovom „HVALA (U)KAZANOJ POMOĆI“ i nadnaslovom „pismo dr Momčila Pejovića Gradonačelniku Cetinja“ dati od Redakcije dnevnog lista „DAN“, Podgorica, četvrtak, 21. decembar 2006. godine, str. 19. Navodimo naš originalan naslov teksta. Otvoreno pismo gradonačelniku Prijestonice i zahvalnost na njegovim ispunjenim obećanjima!!! Gospodine Gradonačelniče Prijestonice Cetinja, Lično ste mi dragi kao čovjek i ljekar u našem gradu Cetinju - crnogorskoj Prijestonici. Međutim, moralni principi koji čovjeka svrstavaju u svjesno, savjesno i razumno biće posebno u komunikaciji građanina i vlasti odnosno Vas kao gradonačelnika kojemu sam se već dva puta obraćao u pisanoj formi, a bez odgovora do današnjega dana, daju mi za pravo da Vam se ovim pismom javno želim obratiti i do nebeskoga svoda zahvaliti na vašoj moralnoj podršci i posebno obećanjima javno datim u emisiji „Gong“ (16. novembar 2006. godine) gdje me pozdraviste i samo što ne rekoste da jedva čekate da Vam se neko ima obratiti za pomoć koju Vi tako usrdno, humano ukazujete i obaška finansijski želite pomoći sa svega 150,00 eura, koje imate namjeru uplatiti, kako mi nezvanično saopšti sekretarica u vašem kabinetu. Naravno, duboko sam zahvalan na tako „bogatoj“ pomoći koju ćete jednoga dana dodijeliti, pa ovim putem želim da Vam se na toj namjeri ne samo zahvalim već i da odustanem od nje, jer je ona tako ogromna i izdašna sa vaše strane da Vam je unaprijed ustupam za vaša buduća putovanja ne samo do Bugarske nego još malo dalje do Turske, pa se nadam da će Vam to biti dovoljno za autobusku kartu makar u samo jednom pravcu. Gospodine Gradonačelniče, Zar Vam ne izgleda odveć smiješno vaše dato obećanje i namjera da „sponzorišete“ monografiju „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“ sa svega 150,00 eura (stopedeset) ili Vi tako razumijete ulogu i značaj jedne najstarije prosvjetno-obrazovne ustanove u Crnoj Gori, koju sada namjeravate tako bogato sponzorisati!!! Ta Vaša namjera, koja čeka realizaciju, govori sve ne samo o Vama kao gradonačelniku nego i o samoj Prijestonici koju Vi predstavljate i prezentirate ukupnoj crnogorskoj javnosti pa i u inostranstvu. Nadam se da neće biti sa Vaše strane zabune u toj namjeravanoj pomoći i moralnoj javnoj podršci koju obećaste ili da sekretarica nije dobro shvatila informaciju koju je trebalo uputiti na „gospodina Pejovića“. Takođe, ne mogu se čudu načuditi da se i vaši savjetnici u kabinetu tako zdušno saglasiše i podržaše Vas u predlogu finansijske pomoći od 150,00 eura, koju kanite dodijeliti kako bi opravdali Vaša obećanja. Hvala Vi na do sada (u)kazanoj „moralnoj i finansijskoj“ podršci i javnim obećanjima, a ujedno Vam preporučujem da drastično smanjite obećanja koja olako dajete, jer nemate novaca da bi ih makar djelimično ispunili ni čak sa namjeravanih 150,00 (stopedeset) eura kojima kanite sponzorisati monografiju „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godina“. Ujedno Vam, kao gradonačelniku Prijestonice, želim mnogo sreće i zdravlja u nastupajućim novogodišnjim i božićnim praznicima 2007. godine, a sa mnogo skromnijim namjeravanim finansijskim sredstvima za brojna sponzorstva koja kanite obećati onima koji Vam se budu obraćali. Podgorica, 08. decembar 2006. godine Dr Momčilo D. Pejović * Naslov - „Hvala (u)kazanoj pomoći“, i nadnaslov - pismo dr Momčila Pejovića Gradonačelniku Cetinja- dala je redakcija dnevnog lista „DAN“. (93) Objavljeno: u dnevnom listu „DAN” - Podgorica, subota, 23. februar 2008. godine, str. 18, pod naslovom „Provjeri ili ovjeri”. Dajemo naš originalni naslov teksta-pisma. IZBORI, G(L)AS(AJ) ZA (DI)REKTORA! PROVJERI ILI OVJERI Dileme nema, barem za naše Crnogorce u Crnoj Gori, gram sreće je bolji-potrebitiji no oka pameti. Dokazi, (oči)gledno na svakom koraku. Ova godina je prestupna, kalendarski i svakojako istorijska. Posebno ova 2008. godina. A, koja to nije u našoj Crnoj Gori istorijska?! Izbori za predsjednika, pa izbori za parlamenat, zatim za rektora, i na kraju za našega (v. d.) direktora nezvanično. Pala im sjekira u med, evo gotovo dvije decenije sve se isti okreću na tocilu vlasti. A, rat za mir prođe, oni opstaše i još se učvrstiše da bolje i sigurnije im ne može biti. Ko se još toga sjeća, i kome to treba?! Pred sudom u Hagu „odgovaraće“ izvršioci, a suđenje će biti časno za one koji se sami prijave ili greškom posjete inostranstvo. Sigurnost im je obezbijeđena s onu stranu brave. E, nećemo o tome, to je d(r)uga i složenija tema sa kojom se ne mogu i niti smijem nositi. Uspostaviše (se) regule po (j)evropskim standardima sa crnogorskim minimalcem za preživljavanje. Nesporna je činjenica da su samozvanci pupčanom vrpcom vezani za Rusiju, ali ni Crna Gora u tome ne posustaje, barem za prethodnih petnaestak istorijskih tranzicionih godina. On tebe vojvodo, a ti njega direktore. O(j)de direktor, onako bez pozdrava. Došao (ne)najavljen (ne)zvanično, a otišao tiho (o)stavljajući (pre)poruku za osobu koja će nam „privremeno“ priteći u pomoć, za nedaj bože, do zvaničnog izbora novog-starog (v. d.) zamjenika - direktora!? Šta je sa Statutom Univerziteta, ako nije van snage kad je Institut u pitanju? (J)opet onaj što zbori ruski odnosno po vokaciji je profesor ruskog jezika, ali je i profesor doktor nauka. Šta smeta zakonu kad tako odgovara onima iz stranke koja veže i driješi?! A, direktor budući biće „samo“ do izbora za rektora ili još nekoliko mjeseci dok se stanje u „kući“ ne riješi! I tako Istorijski institut istrajava i „proslavlja“ 80 godina postojanja „Istorijskih zapisa“, najstarijeg časopisa u Crnoj Gori, jer nema „finansijske mogućnost“ ili se je u prošloj godini „zakasnilo“ za proslavu ovog značajnog jubileja za istorijsku nauku u Crnoj Gori. Glas za direktora je i glas za rektora. Barem smo se u tome izvještili, jer samo dišemo dok traju izbori. Glasačka mašina radi, lobi je na sceni. Kancelarija direktora i još dvije, neophodne, renovirane su poslije nekolike decenije, jer novi-stari direktor dolazi. O njegovom ustoličenju nezvanično i tiho se priča, da se nešto ne poremeti! Kažu došao je „zvaničan“ akt od Univerziteta? A, gdje su naučni radnici Instituta? Novom-starom V. D. direktoru nedostaje malo jače od godine do ispunjenja starosne 65-te, a raspolaže sa viškom od četiri-pet godina preko zvaničnih 40 radnoga staža. Pravne dileme u njegovom slučaju nema, jer je najstariji po godinama!!! Naučne radnike niko ništa ne pita, jer oni su tu da šire ruke i dočekuju nove-stare direktore. Da li zakon služi kao zaklon onima čije su reference stranačka pripadnost? Neko mi dobaci, iz mase, ne sipaj so u more! Dr Momčilo D. Pejović (94) Neobjavljeno: dato za objavljivanje 28. februara 2008. godine dnevnom listu DAN“Podgorica. 06. marta 2008. godine. Na moje pitanje da li će biti objavljeno uslijedio je kratak odgovor: „Pismo neće ići“!? SREĆAN TI 64-ti ROĐENDAN - (PO)ZDRAV ZA ZAMJENIKA DIREKTORA! Bi me strah da neću imati prave prilike da Vam na sjednici Naučnoga vijeća poželim dobrodošlicu i ujedno čestitam 64-ti ređendan, jer se sjednice ne sazivaju ni kad se ima i mnogo radosnija vijest saopštiti za nas naučne radnike. Odlučih ovako javno da sve to o jednom trošku učinim i rečem da sam, ipak, protivan što su Vas imenovali, jer su nas naučne radnike u Istorijskom institutu u širokom luku zaobišli, kao da ne postojimo. U Statutu Univerziteta ne mogah naći pravnu normu o „zamjeniku direktora“ Istorijskog instituta, kako se čuje da su Vas postavili i sve obrazložili. Nadam se da nećete negirati datum rođenja koji se nalazi u vašoj biografiji (8. mart 1944.), a redakcija Istorijskih zapisa objavila. Pa neka Vam je nazdravlje 64-ti rođendan koji punite za sedmicu dana, naravno ako ga priznajete i prihvatate. Uz sve to obaška godine radnoga staža koje ste dobrano prebacili, naravno ako nijeste i tu koju omanuli. I tako redom, mogli bi još toga da Vi unesemo od onoga što ste za radnoga vijeka pričali, diskutovali, pisali i objavljivali. No, da ne gubimo vrijeme i da ispoštujemo cijenjene čitaoce koji nemaju vremena da čitaju ove naše „naučne“ probleme, jer je njih velika većina u trci za malom zaradom, tek mrvičkom nečijih honorara, pa i vašim istinu govoreći. To je vaše i to me se ne tiče. Međutim, vjerujte da je veoma teško tako uspješno raditi i odazivati se brojnim naučnim izazovima, studentima držati predavanja, pisati knjige i ko zna još na koliko sjednica prisustvovati tokom radnih i slobodnih dana ili vikenda, a sve tako „savjesno“ obavljati i to uspješno na najvisočijoj točki naučnih zadataka i organizatorskih sposobnosti. Odmah da se izjasnim i o svemu tome kažem svoju riječ i naglasim da, gledajući po svemu tome, imate malo godina za sve to što ste do sada nanizali, i zbog toga treba sumnjati u ispravnost - validnost datuma vašega rođenja i godina radnoga staža. Na zemaljskom šaru se vrijeme mjeri - obilježava satima, tako da dan i noć imaju zajedno svega 24 sa(h)ata, što će u pr(ij)evodu značiti da se dobro nosite s vremenom i radnim zadacima koje uspješno obavljate. To sve primite k srcu ili odbacite. S obzirom da mi je istekla „dobrovoljnja“ šutnja opet uzeh pero da zabilježim aktuelna dešavanja u toj najstarijoj naučnoj ustanovi u Crnoj Gori. Valjda imam pravo da po nešto zabilježim kao istoričar, da makar dam mali doprinos kad mi ne može biti da preštampavam, pripremam, redigujem, reprodukujem do sada mnogo puta štampano, kao neki pojedinci veliki i priznati pisci neistoričari u našoj malenoj, nekada junačkoj, a danas „evropskoj“ Crnoj Gori! Kao istoričara ni to me ne može dopasti. Takva su vremena, danas istoriju pišu oni koji nikakve škole za to nijesu učili, i baš oni najlakše i „najučevnije“ pišu o prošlosti Crne Gore i razumiju sve procese, iako su samo pročitali par knjiga od priučenih autora neistoričara ali velikih književnih pisaca i putopisaca sveznalica. Razumiju se u sve svjetske tokove a posebno u crnogorsku istoriju, koja je po njima glavna odrednica prošlih i budućih tokova istorije! Takva je današnja istorijska nauka u Crnoj Gori od brojnih kvaziistoričara, kojima pogoduje politička klima za pisanje „kapitalnih“ istorija i priručnika za neupućene i buduće istoričare. Bez dobrog poznavanja te i takve literature crnogorska istorijska nauka ne može se i niti smije proučavati!!! Tu nema lijeka, dokle god stranačka pripadnost određuje pravce „razvoja“ ukupnih naučnih projekata u Crnoj Gori. Na mjesto direktorsko mogu zasjesti samo i isključivo stranački kadrovi, koji su tokom svoga životnog, radnog i naučnog vijeka imali problema sa nacionalnom identifikacijom ili političkom pripadnošću pa su povremeno bili: Srbi, Crnogorci, Srbo-Crnogorci, Crnogorci srpskoga porijekla, Crnogorci crnogorskoga porijekla, Jugosloveni, Jugosloveni bez porijekla, Jugosloveni crnogorskog porijekla, komunisti, crnogorski komunisti, jugoslovenski komunisti, internacionalni komunisti, neokomunisti, liberali, internacionalni liberali, socijaldemokrati, i tako dalje. Dakle, poželjne su osobe bez ličnoga identiteta, kratkoga pamćenja, vještoga i izoštrenoga sluha za politička kretanja i promjene. Cijena se zna, a ona je direktorski položaj i svakodnevno objavljivanje njihovih „modernih“ shvatanja i „naučnih“ dostignuća koja će zapljuskivati i ubjeđivati građane u ispravnost onoga što njihov partijski vođa misli, kaže i donosi a oni sprovode i objašnjavaju ispravnost takvih odluka. Za predani rad politički-stranački aktivisti dobijaju razna društvena priznanja u vidu nagrada, raznih plaketa i sjajnih odličja-medalja. Brižno se čuvaju sva ta odličja do novoga vođe. Sve to služi u svrhu stepenovanja na društvenoj ljestvici najpriznatijih, najvećih, najumnijih, i onih koji su najviše zadužili Crnu Goru, crnogorski narod. Kad se promijeni vlast, iznova se obarđuje javnost i aktivisti su na djelu i sve tako u nedogled. Jednom riječju poltroni su na cijeni. Dok je njih oni na vlasti ne treba da brinu za pozicije i materijalna bogatstva koja su nakupili za prethodnih skoro dvije decenije. Dr Momčilo D. Pejović (95) Neobjavljeno: upućeno za objavljivanje dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, 28. februara 2008. godine. Bila bi velika radost da (V. D.) zamjenik-direktor progovori!!! Usljed velikog stresa, straha, od iznenadne eksplozije ili nekog jakog „(uz)buđenja“ dešava se da čovjek najednom zanijemi i tako ostane bez glasa po nekoliko dana, mjeseci ili godinu dvije, pa može čak i više. Vjerovatno se to slučilo sadašnjem (V. D.) zamjeniku (sic!) direktora Istorijskog instituta! Skoro će sedam godina od objavljenog pisma „Ledina za obuku kvaziistoričara“ u kojem se govori o postavljenju prof. dr Božidara Šekularca za tadašnjeg V. D. direktora Instituta. Od tada pa do danas taj „direktor“ ni riječi da kaže, a kami je i ranije išta zvanično govorio u ime struke i nauke u Institutu, kako bi zaštitio interese naučnih radnika na njihovim projektima u toj najstarijoj naučnoj ustanovi u Crnoj Gori. Sada bi „imao“ razloga da izbaci sve što mu se taložilo dugih sedam godina da progovori i „odgovori“ na sve za što je do tada prozivan. Pri samom je kraju radnoga vijeka pa ne bi morao da kalkuliše šta će mu zamjeriti njegovi stranački oci i koje bi to po njega „posljedice“ uslijedile. Ako bi konačno opučio progovorio unaprijed bi se odrekao titule „emeritus“-a, jer iduće godine ima mogućnost da uhvati poslednji voz pri odlasku u penziju i šansu na konkursu za „radno“ mjesto „profesor emeritus“, ako ga biološki sat kojim slučajem ne izdade. Naknadna pamet sada bi mu donijela velike naučne i političke „poene“ sa sedmogodišnjom zateznom kamatom. Do sada se strogo pridržavao devize „u ćutanju je zlato“!? Posrećilo mu se, makar materijalno u vidu još najmanje jednoga stana i(li) kredita. „Ugrožen“ je, sa svega dva člana porodice, pa mu je potrebno proširenje od nekoliko desetina kvadrata stambenoga prostora mimo onih koje već posjeduje, ako ih nije unovčio zaobilazeći važeće propise i odluke Univerziteta. Meni, komisija za dodjelu stanova neuračuna ne priznade, od troje đece, ono moje rođeno najstarije dijete, i još stan Univerzitetu ustupih „prodadoh“ im za bagatelu, onako kako procijeniše. Vele i tvrde da je sve, a za mene posebno, po zakonu crnogorskome!!! A šta bih imao reći o presudi kolegija „Suda časti“, samo toliko da je to „biser“ (p)ravnoga znanja i umjeća!? Da li je (V. D.) zamjenik-direktor usamljeni slučaj na Univerzitetu, koji tako unovčava svoje dugogodišnje ćutanje i nijemo posmatranje dok se Institut kao naučna ustanova urušava, odnosno naučni projekti se finansiraju po „zakonu“ i o državnome trošku štancaju „kapitalna“ djela, a uz njih i poneka knjižica kao stručni vodiči. Koliko je tek spoljnjih saradnika i bogme vremešnih penzionera u honorarnom radnom odnosu na crnogorskome državnom Univerzitetu? Ne može me dopasti makar jedan čas honorarno ni na katedri za istoriju, a tamo pojedini profesori i asistenti imaju i po desetak i više časova honorara. Za magistre ima posla i honorara koliko god hoćete samo zato što su politički podobni ili stranački opredijeljeni. Mene kao doktora istorijskih nauka dobro čuvaju i drže u naučnoj izolaciji. Imam samo mogućnost da o svom ruhu i kruhu-kreditu štampam po nešto, kao što objavih monografiju „Cetinjska gimnazija 1880-1920“. Pitam Vas koji je to prof. doktor nauka na našem Univerzitetu za državne potrebe koristio lična kreditna finansijska sredstva da objavljuje radove na osnovu kojih će sticati viši stepen naučnoga zvanja, a da je u redovnom radnom odnosu? Tako se vlast odnosi prema onima koji misle svojom glavom i dnevnu politiku ne unose u nauku. Zna (V. D.) zamjenik - direktor svoj posao, jer aktivno govori i predaje jedan strani jezik metodiku ruskoga jezika i uz to crnogorsku istoriju srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. On zna kako da spoji te dvije „dvopredmetne“ grupe istorije!!! Možda ih je, na nekom meni nepoznatom fakultetu-Univerzitetu, i završio jedanak - istovremeno ili naknadno po stare dane. U njegovoj biografiji nema podataka da je završio istoriju, ako već nije takvu činjenicu htio izbjeći s namjerom da za buduća vremena može zatrebati ili je, pak, bez kalkulacije takvu činjenicu izostavio. (Vidi: Spomenica Istorijskog instituta Crne Gore 1948-1988., Podgorica 1992., str. 161-164). Vjerujem da bi nam mogao podastrijeti svjedodžbe o tome, ako se igdje izdaju!? Bila bi velika radost..., do neba, ako bi progovorio poslije sedam godina ćutanja!? U Istorijskom institutu Crne Gore, posebno među naučne radnike jezikoslovce bilo bi veliko slavlje i oduševljenje, jer je njihov direktor progovorio poslije sedam godina od kako je naglo ostao bez glasa prilikom prvog inaugurisanja za V. D. direktora te naučne ustanove za proučavanje crnogorske istorije. A istoričari - naučni radnici bi nevoljno posmatrali šta im se to sve dešava u naučnoj ustanovi, koja po mojem ličnom i naučnom mišljenju i tumačenju, ima razloga za mnogo veća i trajnija slavlja i radosti povodom značajnijih jubileja, kao što su na primjer: 80 godina Zapisa - Istorijskih zapisa, najstarijeg naučnog časopisa u Crnoj Gori, a zatim datum-jubilej 60 godina od osnivanja Istorijskog instituta Crne Gore, čija proslava pada kroz nekolika mjeseca (tačnije u junu 2008. godine). Da li bi se to ja prevario u (pr)ocjeni da navedeni jubileji (ne) bi trebali biti u sjenci jubileja (V. D.) direktora-zamjenika prof. dr Božidara Šekularca, koji o tome neprozbori svih prethodnih godina, posebno ni slova u prošloj godini kada je trebalo njegovom prethodniku u svojstvu direktora skrenuti ozbiljnu pažnju da se ima obilježiti, makar, onaj prvi jubilej koji je stariji, i ne mnogo manje važniji. Možda je (V. D.) zamjenik-direktor znao za ovu vrstu (p)ravne zavrzlame i odugovlačenja sa konkursom za direktora pa je prećutao takvu činjenicu samo da se još jednom dohvati fotelje direktorske prije odlaska u penziju i bogme uzme šta sve još može prije penzije uz uslov da se prihvati direktorske funkcije, a da mu za naknadu daju (još) jedan stan, kredit i šta još sve ne ko će znati, jer se sve dešava mimo naučnih radnika Instituta. Mora se priznati i obaška istaći činjenica da je sada bujica „oduševljenja“ zapljusnula i ostale naučne radnike u višedecenijski nekrečenim i nedezinfikovanim kancelarijama, iako nemoćno jedan drugog pitaju šta se to dešava i do kada će trajati? Da li će novi direktor-zamjenik jednom p(r)ozvati naučne radnike kao i ostale članove kolektiva i objasniti o čemu se tu radi i čemu toliko slavlja i oduševljenja u ustanovi gdje se sve dešava u dogovoru dvojice političkih i naučnih faktora u strogoj konspiraciji, pa naučni radnici u Institutu tako skromno proslavljaju jubilej do jubileja!? Mora se iznijeti i priznati istina a ne sakriti niti umanjiti njegovi rezultati i vrijednosti za ovo kratko vrijeme u svojstvu V. D. direktora - zamjenika u ovoj naučnoj ustanovi. Da nabrojimo, makar dio „najvažnijih i najznačajnijih“ za nauku i struku u najstarijoj naučnoj ustanovi, a to su: okrečene i dijelom renovirane tri kancelarije, stavljene naljepnice na vratima pojedinih kancelariji koje vam pokazuju pravac kretanja i interesovanja. I to je sve, slovom i brojem, za ovo kratko interregnum stanje. Jubilej, dakle, kakav se ne pamti i od značaja!? Šta će tek biti ako bude duže njegovo vladanje-direktorovanje ostaje da ga spremno i sa oduševljenjem prihvatimo i pozdravimo! Ima mnogo razloga za samozadovoljstvom posebno u budućem vremenu kada direktor bude progovorio crnogorskim jezikoslovijem i kada se budu arhivska dokumenta drugačije čitala, proučavala i preinačavala novom tehnologijom dokazivanja o nastanku naše pisane istorije. Novo vrijeme, novi običaji i nova tumačenja naše slavne prošlosti do u najdublje dubine i tragove istorijske civilizacije na prostorima današnje „kolijevke“ (sic!) evropske pa i svjetske civilizacije naše Crne Gore! Sve će biti znatno bolje a i sigurnije proučeno od onih koji nijesu istoričari ali jesu stranački opredijeljeni naučni radnici i veliki i priznati pisci sa voluminoznim djelima, koja nadilaze naše i regionalne granice, a još su i visokoproduktivni pisci, iako mlađani po godinama starosti. Dobro bi bilo da novi-stari (V. D.) zamjenik-direktor sazove članove naučnoga vijeća makar da mu čestitaju samozvani izbor na tako važnu funkciju, jer je zaslužio!!! Siguran sam da bi sada novi (V. D.) zamjenik-direktor, poslije toliko duge pauze dosljednog ćutanja, od (uz)buđenja ili nečeg drugog mogao progovoriti pa sve objasniti na sjednici Naučnoga vijeća. Svakako da bi imao poseban razlog jer je stručnjak za ćirilske rukopise, ne sumnjam u njegovo specijalističko prepoznavanje falsifikata od originala, pa bi objasnio kako je nastao njegov „dokumenat“ o postavljenju za (V. D.) zamjenika-direktora, po čijoj preporuci i na kojem sastanku se odlučivalo u Naučnom vijeću kojega instituta i na kojem Univerzitetu, državnom ili privatnom!? Da li je to bilo njegovo božje proviđenje ili snoviđenje kojega je postavilo za (V. D.) direktora-zamjenika i ko je bio i u kojoj mogućnosti da uslovi Univerzitet da se prihvati direktorske fotelje. Meni, kao istoričaru, nijesu jasne mnoge „diplome“ ili „povelje“ o postavljenju i inauguraciji takvih samozvanaca pa evo prilike da, poslije toliko godina ćutanja, on progovori za javnost koju treba ubijediti da je u pravu i da se radi o originalu i nekonspirativnom djelu dvojice ili trojice iz nečije stranke ili je to bio dogovor iz nama daljih ili bližih (ne)poznatih vremena knjaževsko-kraljevskog crnogorskog imenovanja na pojedine položaje gdje je usmena riječ bila umjesto zakona, a spremnost na podaničku poslušnost i revnosno izvršenje bogato je nagrađivano. Baš bi me zanimalo objašnjenje imenovanja i fakultetsko svidateljstvo za profesora istorije. Žuta dunja, zelen bor, (od Šekularca) čekam brzi odgovor! Dr Momčilo D. Pejović (96) Neobjavljeno. Inspiracija za navedeni tekst došla je povodom objave na TV CG u drugom dnevniku vijesti o proslavi 107 godine Prve banke Crne Gore. Pismo je dostavljeno dnevnom listu „DAN“, Podgorica, 06. marta 2008. godine. 107 (NI)JE MANJE I OD 7!? Ni u zabavištu za stariju djecu navedena tvrdnja ne bi mogla biti dilema, kao što kod nas, mnogostruko starijih, neprimjetno prolazi ono u šta nas „veliki“ bankari žele ubijediti, bez obzira na našu zdravu logiku. Ipak, ne reagujemo ili ćutke (pri)hvatamo i takve nebuloze. Prije nešto više od sedam godina, na prelazu iz drugog u treći milenij, mnogi političari, a bogme sa njima i neki intelektualci, nikako da se slože kada počinje novi (treći) milenij. Da im u pomoć ne pritekoše astrofizičari ne bi se znao tačan datum! I tako posljednjih dvije decenije oni koji su u svojoj mladosti bili (od)gurnuli knjigu kao „druga“ i uveliko se prihvatili „biznisa“, bolje reći lake zarade, danas nam pametuju i preko nekih „intelektualaca“ objašnjavaju procese prelaska iz jednog agregatnog stanja u drugo, iz jedne imperije u drugu ili stvaranje novog crnogorskog tranzitnog društva, koje ne počiva na zdravoj logici a još manje na znanju. Reći ćete, šta je koga briga za takve tvrdnje ili dileme, i zašto vi baš reagujete!? Razumio bih da vam se miš provlači kroz brojne propise, ali slona da vam provlače a da se pravite nevješti ili da na to ne reagujete, ako ste zdrave pameti, prosto je nerazumljivo. Slave se brojne godišnjice, jubileji, kako institucija tako i pojedinih ličnosti u crnogorskom društvu. Nikakav problem. Zaboravljaju one institucije koje su mnogostruko značajnije za jednu državu i njen narod, kao i sve građane u toj državi. Prvenstveno tu mislim na škole - ustanove prosvete i obrazovanja. Za njih nemaju novaca, ni oni u državi niti oni u privatnom biznisu. Smeta mi i na to reagujem. Međutim, u javnosti, medijima elektronskim i štampanim na velika zvona najavljuju se godišnjice i jubileji stari po više decenija ili cijeli jedan vijek, a niko da zdravo razmisli i zapita da li je to tako i kakve su namjere onih koji ih svojataju kao takve? Preskače se cijeli jedan vijek i govori se o nekom kontinuitetu rada banke-štedionice, zalagaonice, sa onim što je osnovano prije nepunih par ili više godina, pa se sve to strpa u jedan koš i servira kao nasljeđe koje im ne pripada ni po kojem osnovu sem u preuzimanju naslova, mada im niko ne brani da obilježavaju osnivanje ili „poslovanje banke“ iz perioda od prije 107 godina. Imaju previše novca, lako i na brzinu stečenog. To mi ne smeta, jer tu su regule pravne države pa se sve može (pr)ovjeriti. Postavlja se jedno pitanje: da li imamo razloga da slavimo nešto iz prošlosti što nema kontinuiteta i što nije u tijesnoj vezi sa onim novoosnovanim danas od prije nekoliko godina, sem u čisto formalnom smislu što je u vezi sa samim naslovom ili želimo biti stariji nego što jesmo i možda naslovom preuzeti pravo nasljeđa koje nam ne pripada?! Dr Momčilo D. Pejović (97) Objavljeno: u IN4S. ORG. - PORTAL, 23. marta 2009. godine. Dostavljeno e-mailom za objavljivanje nezavisnom dnevniku „Vijesti“, Podgorica; dnevnom listu „DAN“, Podgorica, 26. 06. 2008. godine; i elektronskom mediju IN4S.ORG. - PORTAL, 19. marta 2009. godine, u djelimično izmijenjenoj verziji. Objavljeno u dnevnom listu DAN 07. 07. 2008. godine. (Pismo je prvo bilo poslato „Vijesti“-ma, za rubriku - Forum - za objavljivanje, i tamo nije moglo biti objavljeno!?) Zanimljivosti iz obećane zemlje LILIPUTANIJA I NJENI „MALI“ PROBLEMI Ovo bi mogla biti, iako to nije, futuristička priča ili bajka za 21. vijek. Odavno zaživjela daje brojne primjere i rješenja za nastale probleme i onim državama u kojima je privredni i društveno-politički razvoj na veoma visokom nivou. U malenoj zemlji Liliputaniji, samo zahvaljujući Guliveru, sve je cvjetalo i svaki pojedinac se u to mogao uvjeriti na licu mjesta. Na ogromno zadovoljstvo Liliputanaca Guliver je ispunio svoja obećanja. Ni najveći kritičari ili cjepidlake, po bilo kojem osnovu, već nekoliko decenija ne mogu naći slabu tačku u toj državi. I susjedi su im zavidjeli, mada su im zbog podrške na putu evropskih integracija, regionalne stabilnosti i unapređenja međususjedskih odnosa, davali savjete, pružali pomoć, odavali pohvale i priznanja, uručivali diplome i medalje, kao i mnoge druge brojne nagrade. Odavno se osjećao živ i brz napredak na polju razmjene roba, ljudi, kapitala, usluga i svega što je bilo potrebno građanima dostojnim države Liliputanije u cijelom regionu. Ukupni napredak bio je uspješan, dinamičan i na zavidnom nivou. Brojni zakonski propisi razrađeni do najsitnijih detalja i bez pravnog vakuma pokrivali su sve vidove društveno-političkog života. Sve je bilo pod nadzorom uz obavezan priručnik za edukaciju „slobodnijeg“ života i detaljnim uputstvima iz oblasti prirodnog priraštaja stanovništva. Svi su bili zadovoljni, a posebno njihov spasitelj i dobročinitelj Guliver, kojemu se udovoljavalo u svakom pogledu. Uživao je u brojnim putovanjima, ljetovanjima na planinama, jezerima i morima cjelokupnog zemaljskog šara, u bogatim i raznovrsnim ekološkim jelima i visokokvalitetnim pićima. Imao je brojne kontakte i poznanstva sa ličnostima svjetskoga glasa iz političkog, umjetničkog, književnog i naučnog života i stvaralaštva i bio prisutan na svečanostima, priredbama i zabavama koje su ponekad trajale danima i noćima na udaljenim privatnim ostrvima. Guliver nije krio svoje samozadovoljstvo zbog onoga što je nesebično davao i pomagao Liliputance u cilju procvata države Liliputanije. Ne samo da nije krio to svoje zadovoljstvo nego ga je znao prezentovati na zvaničnim mjestima brojnih evropskih i svjetskih delegacija i češće isticati u vidu samozadovoljstva postignutim stepenom privrednog i društvenog života, visokim stepenom demokratskih sloboda. Očigledno da je Guliver bio ispunjen realnim samozadovoljstvom i optimizmom za još svjetliju budućnost, iako je sve velikim dijelom bilo pothranjivano od strane njegovih brojnih savjetnika, najbližih saradnika i ličnih prijatelja. Uprkos burnom napretku, a posebno visokom standardu života, natalitet ove malene države nije bio „nagrađen“ znatnijom brojnošću novih građana od dolaska Gulivera. Naravno, mudri Liliputanci, a posebno njihovi brojni savjetnici, na vrijeme su uvidjeli nedostatak ili propust koji je izmakao nadzornom organu i unutrašnjoj kontroli. Blagovremeno su reagovali, animirajući građane preko raznih javnih tribina i brojnih stručnih i naučnih skupova na kojima su donijeti zaključci sa rokovima hitne realizacije. Brojne medicinske ustanove, laboratorije, naučnoistraživački centri bili su odmah uključeni na utvrđivanju uzroka sporog rasta nataliteta. Statističari su izračunali da je prosječna starosna struktura njenih građana 65 godina, a broj onih iznad osme decenije života prekomjerno je povećan. Naučnici su na osnovu brojnih eksperimenata, uzoraka, intervjua i izjava građana utvrdili da je uzrok smanjenom natalitetu nagli privredni razvoj države Liliputanije i visokog životnog standarda njenih građana, enormnog povećanja bruto-nacionalnog dohotka, koji prema nekim nezvaničnim pokazateljima već nekolike godine iskazuje se indeksom - brojem većim od šest cifara. Visok životni standard građana, izmijenjeni i optimalni klimatski uslovi, brojne zabave i putovanja po svijetu, bogati i raznovrsni pozorišno-politički život, velika produkcija knjiga, brz i visok industrijski razvoj sa kompjuterizovanom tehnologijom i primjenom robotike omogućavali su veoma udoban i bezbrižan život građanima Liliputanije. Filmska produkcija nudila je veliki izbor izuzetno nadahnutih filmskih ostvarenja, koja su bila bogato nagrađena na svjetskim premijerama visokog ranga sa desetine oskara zbog njihovog visokog umjetničkog dometa i izuzetnog neprocjenjivog stvaralaštva. Zahvaljujući Guliveru i njegovim idejama, kao i minimumu zaposlenih visoko stručnih kadrova, cvjetao je ukupna život u zemlji Liliputaniji. Ipak, vrhovni savjet mudraca te malene države brinuo je brigu o svome opstankubudućnosti. Na konzilijumu su pozvani svi stručnjaci i eksperti svjetskoga glasa, koji su donijeli program rada i najhitnijih mjera u cilju naglog povećanja nataliteta u državi Liliputaniji. Naravno, sve je to na diskretan način saopšteno Guliveru, jer znalo se za njegovu prijeku narav i čestu aroganciju u ophođenju sa onima koji nemaju takta ili su grubi i suviše kritični u (pr)ocjenama onoga što se prethodno uradilo. Na naučno-stručnom konziliju bilo je razmišljanja i predloga da se klonira gen Guliverov, s obzirom na dostignuti stepen medicinske nauke i tehnike. Ipak, od te namjere se odustalo u posljednjem trenutku, jer se na planeti Zemlji nije mogla naći ženska osoba koja bi mogla izdržati operativni zahvat i nešto kasnije dolazak na svijet klona u liku Gulivera. Spasonosna odluka je donijeta i glasila je da se uzme Guliverov DNK-gen, da se distribuira svim medicinskim ustanovama i stručnjacima u najpoznatijim naučnoistraživačkim centrima koji će razdijeliti i „oplemeniti“ njegovo sjeme u cilju povećanja nataliteta. Sve je urađeno u dogovoru sa Guliverom i teklo je u najvećoj tajnosti. Javnosti je na krajnje diskretan način saopštena informacija o mogućem velikom naučnom otkriću genijalnog DNK-a gena Gulivera kao spasonosnoj formuli života i opstanka čovječanstva sa mogućim vanplanetarnim naseljavanjima njegovih kloniranih dvojnika. Naravno, sve je patentirano i dato na čuvanje u dobro obezbijeđenim bankarskim sefovima sa najsavremenijom tehničkom i biometrijskom obradom podataka. Provjerena je Guliverova krvna slika, utvrđeno zavidno zdravstveno stanje, a bogme i urolozi su bili zadovoljni njegovom „prirodnom obdarenošću“, koja je prelazila nekoliko puta visinu i najvećeg Liliputanca. Ne treba sumnjati u medicinske stručnjake i dostignuti stepen razvoja medicine u zemlji Liliputanaca, a još manje u Guliverove prirodne sposobnosti i tehničku „plodnost“ koja će se u narednom strateškom pedesetogodišnjem periodu ubrzo pokazati kao unosna investicija, a rezultati i statistički podaci biti potvrđeni. Mudri Liliputanci nađu pravo rješenje za sve svoje probleme, koji rijetko iskrsnu usljed velike brige na podrizanju super standarda građana. Dr Momčilo D. Pejović P. S. Čitajući ovu bajku gotovo utonuh u san, ali me riječi sa TV ekrana jednog našeg političara „...mnogo radi, malo troši...i ličnu ušteđevinu u banku uloži...“, ubrzo vratiše u crnogorsku zbilju. Zažalih što mi TV prijemnik radi dok čitam bajke za 21. vijek. (98) Objavljeno: sa manjim izmjenama u dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, utorak, 30. septembar 2008. godine, str. 19. Nadnaslov „Ministar ne prima stranke“ i naslov „Čvrsta ruka hijerarhije“ dala redakcija dnevnog lista „DAN“. Dajemo original naslova objavljenog teksta. MINISTAR NE PRIMA STRANKE, ČU SE S ONU STRANU ŽICE! Ako je vjerovati riječima stavljenim kao citat u naslovu ovoga teksta, koje mi saopšti ženska osoba iz predkabineta (podkabineta) ministra prosvjete i nauke, onda se čitaocu ili zainteresovanim licima nameće logično pitanje: „šta radi crnogorski Ministar kad ne prima stranke“, a istovremeno i logičan zaključak „samo prima naređenja onih iznad njega“. Dakle, ministar postoji samo za Predsjednika Vlade. Njemu je odgovoran i od njega prima naređenja, a za građane Crne Gore, nezavisne i međunarodno priznate države, On ne postoji. To je tako i drugačije se ne mogu tumačite riječi izgovorene (ne)oprezno od, vjerovatno, lica koje već dugo godina ima iskustva sa strankama od kojih se traži da popune formular za razgovor sa jednim od crnogorskih ministara. Što smo tražili to smo i dobili. Građani-stranke koje traže razgovor ili imaju žalbe - molbe ne smiju zahtijevati sastanak i susret sa našim visokoslavnim nezavisnim ministrima, jer se kao građani nalaze na nižem nivou hijerarhije u nezavisnoj i demokratskoj državi Crnoj Gori! Na drugoj strani u toj istoj državi Crnoj Gori imate ministre koji primaju stranke, ali Vas njihovi podsekretari-savjetnici ljubazno zamole da sačekate poziv za razgovor, na koji Vas, zbog zauzetosti ministra, ne mogu pozvati niti naznačiti datum prijema, te tako vam isto dođe. I tako to traje već dvije pune decenije u ovom jadnom i bezizlaznom vremenu crnogorskog traganja i tumaranja na putu evropeizacije, tranzicije i visokih demokratskih načela, koji će, možda, jednoga dana zaživjeti u ovoj našoj uveliko (pr)ocvaloj državi!!! A šta bi sve još moglo da se kaže i navede kao nesporna činjenica po pitanju, na primjer, konkursa za slobodna radna mjesta, opet u ovoj našoj državi visokostandardizovanoj i ekonomski prosperitetnoj državi. Evo svježeg primjera na visokoobrazovnoj ustanovi Univerzitetu Crne Gore. Konkurs je raspisan za pojedine nastavne predmete, između ostalih i na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Matične komisije fakulteta zasijedale, Senat Univerziteta aminovao. I, gle pravoga rješenja koje se opet čulo s onu stranu žice, i to od pravnika-sekretara: „to Vam je tako, nastava mora biti zastupljena i već je izvode nastavnici... na matičnom fakultetu“, iako oni nijesu bili kandidati na konkursu. To Vam je tako, mi tako radimo. Zbog koga i zašto onda postoje konkursi i kakva je to farsa sa njihovim objavljivanjem?! A, ujedno kome treba takva igrarija od strane visokoobrazovanih kadrova pokrivenih doktorskim titulama. Gdje je tu Rektor, sekretar Univerziteta i redom svi u hijerarhiji te visokoobrazovne institucije u nezavisnoj i demokratskoj državi Crnoj Gori? Vama poštovani građani želim svaku sreću u obraćanju ministrima za prijem na razgovor, a ja sam stekao veliko iskustvo tokom ove dvije decenije tražeći kod njih prijem, makar u onom smislu „da sasluša ka’ da bi pomoga“. Dr Momčilo D. Pejović (99) * Zavedeno u Arhivi Univerziteta. UNIVERZITET CRNE GORE Rektoru Univerziteta Crne Gore Gospodinu prof. dr Predragu Miranoviću Poštovani Gospodine Rektore, Vašim izborom na tako visoku funkciju - Rektora Univerziteta Crne Gore - smatrao sam da neću imati potrebe da Vam se obraćam za neka od pitanja ili problema sa kojima se u Istorijskom institutu, organizacionoj jedinici Univerziteta, već dugi niz godina nosimo i svakodnevno susrijećemo ili preciznije rečeno praksa je nepoštovanje pa čak i grubo kršenje zakona i pozitivnih propisa ili ih inokosni organi ignorišu, dovodeći naučne radnike u dilemu sa pitanjem gdje oni to rade i da li postoje zakonski propisi koji važe za sve podjednako u naučnim ustanovama, makar to bilo i u proceduralnom dijelu. Vjerovao sam da neću imati potrebe da Vas i pravnu službu - sekretara Univerziteta posebno podsjećam na službene obaveze koje Vam po prirodi posla pripadaju ili po samoj funkciji odnosno nadležnostima, kojima se bavi administracija Univerziteta ili administracija pojedinih organizacionih jedinica na tom Univerzitetu. Jedan je jak razlog zbog kojega sam imao takvo mišljenje i zbog kojega sam uzeo da Vam se obratim, a to je što ste sa titilom doktora nauka redovni profesor Univerziteta i pripadate mlađem naučnom kadru, po godinama starosti, sa vidnim i značajnim rezultatima i referencama na naučnom i nastavnom polju, kao i radnim stažom na tom Univerzitetu. S obzirom na navedeno siguran sam da su Vam dobro poznate ukupne prilike, kako materijalne tako i kadrovske sa kojima Univerzitet raspolaže, kao i mlađem naučnom potencijalu koji se obrazuje na crnogorskom Univerzitetu i ubrzo po diplomiranju se uključuje u nastavni proces te visokoobrazovne ustanove. Ujedno, mislim da Vam je neko, ako to već nije učinio, morao dati makar uopštenu informaciju o ustanovama - odnosno organizacionim jedinicama - koje imaju dugo vremensko postojanje i bave se isključivo naučnim radom, a to su instituti, od kojih je Istorijski institut u kojem radim sa najdužim stažom života i rada i zavidnog broja naučnog i stručnog kadra. Ako je tako nešto izostalo onda je to krivica ili bolje reći u najmanju ruku bila obaveza V. D. direktora te naučne organizacione jedinice, koja je od prije nekoliko godina i de jure prešla u sastav Univerziteta. Ovaj malo opširniji uvod nijesam mogao izbjeći, makar iz razloga koji po mojem skromnom mišljenju ne bi trebao da bude sporan niti da se njime Vi bavite ili da Vas na neki način deranžira ili da dragocjeno vrijema na tome gubite. Međutim, stvari su, kako bi se reklo, izmakle kontroli pa neka činjenja i nečinjenja od strane inokosnog organa u ovom slučaju V. D. direktora su na samoj granici zloupotrebe službenog položaja i ne samo da se ne poštuju već se grubo krše i u krajnjem ignorišu ne stavljajući ih na dnevni red i onako rijetkih sjednica našega najvećeg stručnog tijela Naučnoga vijeća; a na kojem treba da se rješavaju mnoga važna pitanja iz naučne problematike i projekata koji su ugovoreni i ostali nerealizovani, pa sve do nekih neriješenih pitanja iz radnog odnosa za mlađi naučni i stručni kadar ili do onih koji se ne tiču nauke, ali imaju značaja za samu ustanovu i njen organizovan rad na principima poštovanja i primjene zakonskih propisa, dakle kratko rečeno iz administrativnog sektora. Neki pravni problemi i dileme već uveliko ostaju po strani i odgađaju se njihova rješavanja ili postavljanje na dnevni red u cilju jasne situacije bilo to kod pojedinaca ili na ukupnom nivou naučne ustanove Istorijskog instituta. A sada ću biti mnogo konkretniji, posebno za pojedina pitanja koja se u našoj praksi ponavljaju i veoma teško vrijeđaju, ne samo lični već i naučni dignitet, svakog pojedinačno naučnog radnika u Istorijskom institutu, jer se u širokom luku zaobilazi Naučno vijeće na kojem bi trebalo i shodno Statutu Univerziteta morala raspravljati pitanja koja grubo krše zakonske propise ili se ignoriše rad naučnog kolektiva i njegovi zahtjevi, koji su od značaja za ukupni naučni rad i lični radni odnos u toj naučnoj ustanovi. Prvo i osnovno, V. D. direktoru Istorijskog instituta istekao je šestomjesečni mandat, mada je i taj mandat bio od ranije pod velikim znakom pitanja i legalnog izbora, jer članovi Naučnog vijeća čak nijesu ni ovlaš konsultovani, makar pro forme, već je na preporuku(sic!) prethodnog direktor on postavljen, što je izazvalo veliko negodovanje kod većine naučnih i stručnih radnika, kao i činjenica da je akt o njegovom postavljenju dva puta prilagođavan ličnim potrebama ili nekim političkim opcijama!? Da li sada mislite, kao Rektor i vaša pravna služba odnosno sekretar Univerziteta, da po principu automatizma i dalje produžite mandat navedenom V. D. direktoru prof. dr Božidaru Šekularcu ili ćete raspisati konkurs koji je po Statutu Univerziteta obavezan za dekane-direktore organizacione jedinice, a koji ne samo da je ispunio 40 godina radnoga staža nego ga je i znatno prebacio za gotovo 4 godine. Dakle sa 44 godine radnoga staža neko uporno nastoji da izigrava pozitivne pravne propise i bogme stavlja van snage Statut Univerziteta ili blago rečeno ignoriše ono što piše u njemu. Dalje, ne samo što ima ispunjen uslov po jednom osnovu - radnom stažu - već iduće godine i to gotovo na njenom početku on ispunjava i starosnu granicu od 65 godina. Da li imate opravdanja i pravnog uporišta za takav način tolerisanja da on i dalje figurira i obavlja dužnost V. D. direktora iako mu je istekao šestomjesečni mandat? Da li bi Vi tako nešto mogli tolerisati u vašem naučnom odnosno nastavnom vijeću? Sa kojim pravom se članovi Naučnog vijeća ignorišu ne konsultujući ih o makar predlogu za direktora te naučne ustanove. Daćete mi za pravo, na osnovu prethodnog, da imam ipak razloga za sumnju da je politička bolje reći stranačka pripadnost u ovom slučaju mjerilo i referenca izbora za direktora. A da ne govorimo da je imenovani V. D. direktor po vokaciji profesor ruskoga jezika i to u Istorijskom institutu, a trebao bi biti u Institutu za strane jezike. Podsjetiću Vas na vremena kada su direktori makar i privremeno u Institutu bili postavljeni sa tehničkih nauka - sa mašinstva. To je tragedija nauke i moralnosti, naučnih principa, savjesti pojedinaca i ostalog što ne bi trebalo da opterećuje istorijsku nauku a ni naučnu ustanovu Istorijski institut. Da li Vi podržavate takvo stanje, jer ne raspisujete oglas za direktora niti sa Naučnim vijećem instituta kontaktirate i jednom stavite to pitanje na redovni postupak i javnu raspravu, oči u oči sa naučnim radnicima te ustanove odnosno vaše organizacione jedinice. Ili možda Vi zaista shvatate da se olako mogu ignorisati mišljenja i stavovi naučnih radnika u toj ustanovi i postupati bez da ih i makar informišete kao što je to učinjeno u prethodnom slučaju izbora V. D. direktora prof. dr Božidara Šekularca. Ipak ću dati sebi za pravo da pomislim da Vi nijeste dobro informisani o ovom slučaju i da neko izigrava zakonske propise u ličnom ili partijskom-stranačkom interesu. Šta da drugo zaključim, osim ono što se samo nameće kao zaključak o tom pitanju. Da li se sekretar Univerziteta pravi nevješt u svemu tome i nema nikakvih saznanja, pravnoga znanja, niti pravnog lijeka ako je za „liječenje“ takav pravni odnos? Da li lice koje za nekoliko mjeseci ispunjava sve uslove za odlazak u penziju može biti izabrano za direktora i pod kojim uslovima i na osnovu kojih to pozitivnih propisa i članova Statuta Univerziteta, ili će se naći, kako bi rekli pravnici „pravna praznina - vakum“ na osnovu koje se takvo lice rukopolaže na mjesto direktora naučne ustanove Istorijskog instituta, kao što je to ne tako davno bio slučaj sa jednim od prethodnih direktora te ustanove!? O brojnim pitanjima koja se tiču struke i nauke neću ovom prilikom, već se nadam da ćete naći vremena da nas posjetite i u dužem razgovoru čujete probleme sa kojima već dugo kuburimo. Pod brojem dva, imao bih ukratko navesti primjedbu na konkurs koji je Filozofski fakultet u Nikšiću - katedra za istoriju - raspisao za predmete iz istorije, a Senat odnosno Nastavno vijeće katedre za istoriju dalo predlog, a ja kao kandidat, koji je konkurisao na pojedinim predmetima, ostao sam uskraćen da makar zvanično budem obaviješten ko je izabran za nevedene predmete koji su bili objavljeni u oglasu, a primljen kandidat koji nije konkurisao, mada je on nastavno osoblje u redovnom radnom odnosu na toj katedri. Smatram da su u ovom slučaju povrijeđena zakonska prava onih koji su se javili na oglas-konkurs i da treba takav oglas poništiti. Dalje, poznata Vam je činjenica da je na Univerzitetu angažovan veliki broj penzionera u honorarnom radnom odnosu, a s druge strane oni koji konkurišu nijesu u mogućnosti da se izbore da te časove dobiju kao honorar, iako su znatno po godinama mlađi i imaju sve zakonom propisane reference za izvođenje nastave na visokoškolskim ustanovama, izuzev ako neko ne računa političku podobnost ili stranačku pripadnost, pa po tom osnovu se i honorarno već angažovao. Da li podržavate i dalje angažovanje velikog broja penzionera u honorarnom radnom odnosu posebno onih koji se već duboko ušli u osmu deceniji života i do kada će oni biti zbrinuti, a mlađi naučni kadar biti prinuđen da traži zaposlenje i bolju egzistenciju na nekim privatnim univerzitetima u Crnoj Gori ili izvan njenih granica? Da li i dalje nastaviti sa praksom upošljavanja velikog broja penzionera u honorarnom radnom odnosu pored postojećih mlađih kadrova, koji su u radnom odnosu na Univerzitetu Crne Gore? Smatram da je za sada naveden dovoljan broj problema i radnji koje su pod velikim znakom pitanja legalnosti i legitimnosti ako ih već nijesu odavno prevazišli, a koji grubo vrijeđaju dostojanstvo čovjeka i naučnog radnika na jednoj visokoobrazovnoj univerzitetskoj ustanovi odnosno na Univerzitetu. Očekujem da ćete s pažnjom pročitati ovaj moj dopis koji se može provjeriti, ako već nijeste informisani o navedenom, na zvaničnim mjestima i čuti druga strana prilikom našeg zajedničkog susreta u Istorijskom institutu, a koji ne treba zaobilaziti niti ignorisati naučne i stručne radnike. Gospodine Rektore, nadam se da zbog navedenog činjeničnog stanja i mojeg uvjerenja u ispravnost onoga o čemu Vam pišem neću imati, kao do sada što sam imao, kao nus proizvod, kaznene mjere otvorenog ili prikrivenog djelovanja da se potpisnik primiri ili nađe način da se udalji sa Univerziteta - Istorijskog instituta. Neću ni da pomislim da sa Vaše strane može doći do bilo čega sem pozitivnog, mada za mene ne bi bilo iznenađenje, ako bi se tako nešto desilo od neke druge strane, jer takve namjere i podmetanja podnosim već duži niz godina. Od svojih ličnih moralnih i naučnih principa ne odustajem i za njih sve žrtvujem pa makar mi posao na Univerzitetu odnosno u Istorijskom institutu došao u pitanje, jer zakone i pozitivne propise moraju poštovati i primjenjivati podjenako i inokosni organi i oni ostali zaposleni u administrativnoj i naučno-stručnoj službi shodno postojećoj hijerarhiji. S poštovanjem, Podgorica, 3. oktobar 2008. godine Dr Momčilo D. Pejović, Viši naučni saradnik u Istorijskom institutu Univerzitetu Crne Gore (100) Objavljeno: u znatno izmijenjenom obliku i sadržini od strane novinara dnevnog lista „DAN“, Podgorica, 14. oktobar 2008. godine, str. 13. Takođe, nadnaslov i naslov „Šekularac podoban rusista“ dala redakcija dnevnog lista DAN. Na ovom mjestu objavljujemo original naslova i teksta datog za objavljivanje. OTVORENO PISMO REKTORU UNIVERZITETA CRNE GORE Gospodinu prof. dr Predragu Miranoviću Gospodine Rektore, Bilo bi, sa moje strane, iluzorno gajiti nadu da posjetite univerzitetsku jedinicu Istorijski institut, najstariju naučnu ustanovu u Crnoj Gori, koja je ove godine proslavila jubilej vrijedan naučne, političke i društvene pažnje - 60 godina postojanja. A tek bi bilo krajnje iluzorno očekivati da odgovorite na moj dopis dostavljen arhivi Univerziteta 03. oktobra 2008. godine. Šta drugo zaključiti sem da se u potpunosti slažete sa onim što je u dopisu i uprkos svemu Vi i pravna služba-sekretar Univerziteta i dalje održavate direktora mimo svih zakonskih propisa i Statuta Univerziteta, prema onoj narodnoj: „vrijeme će učiniti svoje“! Ni vaši prethodnici nijesu reagovali na moje dopise, već prećutno priznavali činjenično stanje u Istorijskom institutu, solidarišući se sa nezakonitostima, koje su se u toj ustanovi već duže vremena odomaćile i postale praksa prilikom dolaska ili smjene direktora te naučne ustanove. Naravno, ni Vi nemate protivargumente sa kojima bi negirali ono što sam naveo u dopisu. Već duži niz godina naučna ustanova tavori u nebirzi podjednako od strane društva i od strane Univerziteta, mada nam se redovno isplaćuju lična primanja. Na drugoj strani, naučni rad se zasniva na ličnoj inicijativi naučnih i stručnih radnika da nađu sponzora da bi se mogli baviti naukom, a politički podobni konkursom dođu do finansijskih sredstava za svoje projekte! Ono gdje se ništa ne prepušta slučaju i zakonu, a pokazuje velika „briga“, je izbor direktora te naučne ustanove (nekad od strane Vlade Crne Gore a sada Univerziteta), bez ikakvog pitanja, uplitanja ili makar pro forme informisanja o dolazećem kadru koji „spašava“ nauku u Institutu. Funkcija direktora ne može dopasti nikoga do onoga ko je stranački opredijeljen i podoban poziciji na vlasti. Iz tih razloga nijesu ni raspisivani oglasi-konkursi za direktora Istorijskog instituta, a posljednji je bio krajem 80-tih godina XX vijeka. Ovom prilikom treba istaći činjenicu da izvjesni vaši prethodnici nijesu imali sluha za istorijsku nauku, naprotiv smatrali su da ona nije potrebna Crnoj Gori. Šta Vi u svojstvu Rektora Univerziteta preduzimate na planu pomoći naučnoistraživačkog rada u Istorijskom institutu? Da li vaše ignorisanje mojega dopisa treba tumačiti da i Vi nastavljate politiku svojih prethodnika kada je u pitanju Istorijski institut i naučni rad u njemu? Da li prećutno ili po automatizmu, mimo Statuta Univerziteta, dajete drugi šestomjesečni mandat V. D. direktoru prof. dr Božidaru Šekularcu, po vokaciji profesoru ruskoga jezika i osobi koja ima nešto više od 44 godine radnoga staža, a iduće godine u martu mjesecu navršiće, bože zdravlja, 65 godina!? Nazdravlje i njemu i svima koji (p)održavaju takvu politiku direktorovanja u Istorijskom institutu - naučnoj ustanovi i (ne)poštovanje pozitivnih pravnih propisa. Dr Momčilo D. Pejović (101) Objavljeno: u dnevnom listu „DAN“, Podgorica, ponedjeljak, 27. oktobar 2008. godine, str. 21, pod naslovom „Direktor u zak(l)onu“. REKTOR PO „ZAKONU“, A DIREKTOR U ZAKLONU!? Na samom početku svoje visoke funkcije Rektor Univerziteta Crne Gore, svi su izgledi, našao se pred velikom dilemom: „Kako direktora Istorijskog instituta sačuvati i još jedan mandat zadržati“, a da sve bude „po zakonu“ i Statutu Univerziteta! I jedan i drugi se ne odazivaju, već „pametno“ ignorišu dostavljene dopise ili ono što je objavljeno u štampi. Da li zbog toga Rektor trpi izvjesne kritike, makar stranačke, čuvajući i stavljajući u zak(l)on V. D. direktora prof. dr Božidara Šekularca, još ovo nekoliko mjeseci do penzije? Moglo bi se pomisliti i reći, a zli jezici ne miruju, da su neki uzajamni interesi u pitanju, posebno politički-stranački; da se zasluge pojedinaca moraju vrednovati pa makar se zakoni gazili, što u ovom slučaju nije dilema! Statut Univerziteta, kao najviši pravni akt na Univerzitetu, propisuje postupak izbora direktora-dekana univezitetskih-organizacionih jedinica i tu je sve jasno i nedvosmisleno, pa uprkos tome i u inat svima biće onako kako se dogovore rektor i direktor, a aminuje politički faktor-stranka. Statut Univerziteta nije predvidio odnosno ugradio član na osnovu kojega bi zaslužni po političkoj liniji ostali u fotelji, barem što se tiče direktorske funkcije, do god njihov biološki sat radi. Tako nešto nije predvidjela ni radna grupa koja je sačinila važeći Statut Univerziteta pa je zato nastao „pravni vakum“ - problem zvani „slučaj direktora Šekularca“!? Za sada nema ni pomisli, a kamoli naznake, da će se Statut mijenjati barem do kraja drugoga mandata i odlaska V. D. direktora Šekularca u penziju!? Pravni stručnjaci su, a posebno sekretar Univerziteta, na velikoj muci i vjetrometini zbog prozivki od strane pojedinaca zaposlenih u Institutu, koji traže da se već jednom počnu rješavati nagomilani problemi koji u toj naučnoj ustanovi traju nešto manje od dvije decenije. Svi su izgledi, gledajući blisku prošlost, da Istorijski institut nikoga ne dotiče niti je od značaja za društvo Crne Gore!? Da li je tako i danas u samostalnoj, međunarodno priznatoj, nezavisnoj i ekološkoj državi Crnoj Gori? Dileme (ne) ima!!! Dr Momčilo D. Pejović (102) (Ne)objavljeno. Poslato za objavljivanje dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, nezavisnom dnevniku „Vijesti“ - Podgorica, i nedeljniku „Monitor“ - Podgorica, 22. oktobra 2008. godine. Djelimično i sa redakcijskim-novinarskim izmjenama objavljeno u nezavisnom dnevniku „Vijesti“, Podgorica, četvrtak, 23. oktobar 2008. godine, str. 5, pod naslovom „Šekularac ne da fotelju“. SNAGA STRANKE NA VLASTI JAČA JE I OD ZAKONA DRŽAVE „Biću direktor sve dok me ne razriješe...“?! Da je pravne države tako ne bi moglo biti. Na žalost, mnogo je takvih primjera na ovom našem „demokratskom uzletu“ ka evropskim standardima u cilju utemeljenja pravne države. Mjesto gdje se najmanje očekuje da se gaze zakonski propisi u hijerarhiji značajnih instanci za jednu državu jeste državni Univerzitet Crne Gore. Međutim, on je drastičan primjer demonstracije sile odnosno „snage jedne stranke“ nad zakonskim aktima i Statutu Univerziteta, imajući u vidu primjer nelegalnog vršenja funkcije direktora u Istorijskom institutu, gdje se ne poštuju osnovna prava zaposlenih, makar pravo na informaciju, i gdje direktor prkosi ne uvažavajući zahtjeve naučnih radnika da se održi sjednica Naučnoga vijeća. Direktor neće živ da podnese zahtjev ili obavještenje da mu je istekao šestomjesečni mandat, a Rektor i generalni sekretar Univerziteta ne znaju o čemu se radi i neće da ugroze interese stranke koja imenuje poželjne direktore. Da li je riječ o konfliktu interesa u navedenom slučaju ili se hoće silom na sramotu naučnim radnicima nametnuti osoba koja je (za)služila da bude doživotni direktor. A, moguće je da se čeka izmjena propisa u Statutu Univerziteta dok se ne usvoji paragraf koji bi utemeljio funkciju „direktor emeritus“ i na taj način zaposleni bi bili konačno oslobođeni bilo kakvog prava u toj naučnoj ustanovi. Za zaposlene nestranačke ličnosti u tako visokoj i značajnoj ustanovi, državnom Univerzitetu Crne Gore, gdje radi najveći broj intelektualaca sa svim naučnim i stručnim titulama važe zakoni države i Statut Univerziteta i mimo njih se ne može postupati. Čemu svi pravni propisi i zakoni ako važe za jedne a ne važe za one koji su „snaga države“ ili politička moć koalicionog partnera? Zašto i po kojem pravu jedni mogu da rade što im je volja odnosno da demonstriraju samovolju, a drugi moraju poštovati pozitivne propise? Šta drugo reći i kako razumjeti ponašanje generalnog sekretara Univerziteta i REKTORA koji ignorišu dopise ili prozivke u medijima zbog onoga što čine mimo zakona, štiteći istekli šestomjesečni mandat direktora Istorijskog instituta prof. dr Božidara Šekularca. Šta treba da rade zaposleni u toj naučnoj ustanovi i da li pojedinac ima prava makar na informaciju sa pitanjem: „O čemu je riječ u navedenom slučaju“?! Podgorica, 22. oktobar 2008. godine Dr Momčilo D. Pejović (103) Neobjavljeno. Poslato 23. oktobra 2008. godine za objavljivanje u nezavisnom dnevniku „Vijesti“. PRIUČENI DVORSKI ISTORIČAR OSTAO BEZ ARGUMENATA Šta reći za one „istoričare“, a u stvari su kvaziistoričari, koji svoju profesiju ne poštuju i prema njoj se u javnost stidljivo oglašavaju. Zašto da se kriju iza profesije istoričara kad mogu slobodno reći da su izvjesno vrijeme bili učitelji, pa svojim doškolovanjem napredovali stekavši diplomu profesora ruskoga jezika, a daljim usavršavanjem od ćirilskog paleografa stigli do doktora filosofskih - istorijskih nauka (sic!), pa koristeći „istorijske“ događaje, koji su slijedili u vremenu posljednje decenije XX vijeka na prostoru bivše SFRJ, napredovali do redovnog profesora istorije srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. To barem nije tabu tema za profesora B. Šekularca!? Ali, samo da se zna i naglasi činjenica da prof. dr Božidar Šekularac, po vokaciji profesor ruskog jezika, sa 44 godine radnoga staža, nije jedini koji predaje istoriju na našem UniverzitetuFilozofskom fakultetu, jer svoju stručnost ne može potvrditi diplomom profesora istorije. To su nesporne činjenice koje se, ako ima dobre volje od sekretara na Univerzitetu, mogu saznati prilikom uvida u diplome takvih profesora. Nije tajna da je B. Šekularac uporedo sa predmetom Istorija srednjega vijeka predavao ili još predaje i metodiku Ruskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, a nije mi poznato da je doktor ruskoga jezika. Ovom prilikom nijesam htio braniti profesiju koju mi je B. Šekularac htio nalijepiti i javnost obmanutu, skrećući sa pitanja njegovog direktorstva u Institutu i nekih nelegalnih radnji. Javnosti radi samo sam htio podstaknuti one koji „brinu“ o naučnom radu u Istorijskom institutu da se već jednom pokrenu iz mrtvila i počnu rješavati nagomilani problemi u toj ustanovi, koji su za prethodne dvije decenije povisoko podigli tepih o koji zapinju svi, kako u toj ustanovi tako i na Univerzitetu, Ministarastvu prosvjete i nauke, a bogme i u državi Crnoj Gori. Šta reći onome koji, kao V. D. direktor B. Šekularac, ostane bez argumenata sem da im ostaje da se služe lijepljenjem etiketa, klevetama, neistinama, u narodu se to kaže lažima. Stručnoj i naučnoj javnosti poznato je da sam po vokaciji diplomirani istoričar i doktor istorijskih nauka i moja je profesija istoričar, a šta pišem i koliko sam napisao ovom prilikom neću opterećivati poštovane čitaoce, samo ću reći da sam voljan i o tome slobodno u javnosti raspravljati, ako nekoga osim mojih pisama i to zabrinjava! Moj kratak odgovor, na neistine V. D. direktora B. Šekularca o mojoj profesiji, biće u stilu one narodne „šilo za ognjilo“: Da je on stao u red priučenih crnogorskih dvorskih istoričara i da ima više smisla za ruski jezik i ćirilske rukopise nego za mnogo složene teme iz istorije kao humanističke nauke. Podgorica, 23. oktobar 2008. godine Dr Momčilo D. Pejović (104) Objavljeno: u nezavisnom dnevniku „Vijesti“, Podgorica, srijeda, 05. novembar 2008. godine, str. 14, u rubrici - Forum - Pisma čitalaca. Na ovom mjestu dajemo integralan tekst kako je bio pripremljen za objavljivanje. R E K T O R O V A O B E Ć A NJ A!!! Ništa u Crnoj Gori nema tako veliku prođu, a ujedno ulogu i značaj za buduće radne i političke poduhvate onih sa vrha državne, političke, privredne i društvene vlasti, a da nikoga to ne dotiče niti odgovornost da ima, makar ličnu ili službenu, kao svakodnevna obećanja iz nadležnih institucija i administrativne hijerarhije, koji nešto znače u „demokratskoj nezavisnoj i prosperitetnoj državi Crnoj Gori“. Uz brojna obećanja oni imaju legitimno pravo da apliciraju do „nove godine“ za ulazak u Evropsku uniju, jer su „ispunili“ sve što se od njih tražilo i „nema niko prava“ da Crnoj Gori, a posebno njima, na tom putu stavlja klipove pod točkove, jer su se uveliko zahuktali! Sva ta velika i prazna obećanja nikoga ništa ne koštaju, a najmanje one kojima su usta puna realnih i neralnih, velikih i malih obećanja, što bi naš narod rekao data „bez pare i dinara, odnosno nekada marke a sada eura“ za ovih skoro dvije decenije na vlasti nekada „mladih, lijepih i (još) pametnih“. Gospodin Rektor, dal’ slučajno ili namjerno, u saglasnost sa sekretarom pravne službe Univerziteta Crne Gore, ostavi crnogorskoj javnosti da sumnja i nagađa zašto Istorijski institut osta(vi) bez V. D. direktora, a naučnim radnicima indirektno javno obeća i dade nadu da će oni birati direktora!? Rječnikom nekadašnjih političara iz plejade „mladih lavova“ pitanje bi glasilo: da li je to učinio u „korist svoje štete“ ili da bi ta „korisna nejasnoća“ bila u smislu one narodne „da se Vlasi ne dosjete“ šta je Rektoru činiti u periodu „izborne procedure za direktora“ te organizacione jedinice Univerziteta Crne Gore. Ostavi Rektor široki prostor onima koji malo bolje poznaju pravnu regulativu i mnoga dešavanja na Univerzitetu da ga u medijima prozivaju ne bi li ga naveli da navede prave razloge uveliko zakašnjele izborne procedure za direktora, a krivicom njegovom ili sekretara Univerziteta. Moguće da je bio rukovođen činjenicom da ima vremena na pretek, jer je tek počeo da teče njegov prvi mandat za Rektora Univerziteta Crne Gore, a možda mu je u nasljeđe ostavljeno mnogo toga što će iziskivati veći protok vremena od samo jednoga mandata? Nije valjda da je obeshrabren na samom početku svoje visoke funkcije Rektora prozivkom o neuspjelom namještanju - izboru V. D. direktora za drugi mandat u Institutu, čovjeka čije 44 godine radnoga staža prkose zakonu za starosnu penziju! Sva obećanja ima da traju dok se na direktorskoj fotelji Istorijskog instituta ne izređaju svi (za)služni politički kadrovi za nezavisnu Crnu Goru i ne profitiraju stostruko od te svoje ne legalizovane ali faktički postojeće profesije sa kojom barjače više no iko pod ovom kapom nebeskom. Po navici i željama sve se čini da Istorijski institut „opstane“ samo zahvaljujući brizi onih kojima je potreban za glasanje tokom izborne procedure za rektora državnog Univerziteta, a kao zahvalnost uzvratnu postavljaju se politički podobni polutani, koji su jednom nogom na fakultetu a drugu drže u Institutu i još na ponekom važnom mjestu-akademiji. Najmanje ih brinu problemi u toj naučnoj ustanovi, pa svaki direktor za svojega mandata ostavi po koju dubiozu i tako čuvaju i razvijaju ovu naučnu ustanovu uzimajući po jedan ili dva stana, pride kredit, objave što požele, honorišu do besvijesti, imaju monopol u raznim komisijama, uređivačkim odborima, redakcijama, pododborima i ko zna od čega im još ponešto kane, ako već ne mogu da zakinu. Deviza njihovog direktorstva je „poslije nas potop“, i gle čuda oni i dalje naučno, stručno i politički napreduju i preuzimaju radne zadatke od značaja državnoga i naučnoga pa ih na brzinu uvedu u akademije zbog „izuzetnog“ doprinosa razvoju naučne misli i revalorizaciji crnogorske kulture, gomilajući honorare i proizvodeći političke kadrove dodjeljujući im titule doktora nauka. Tako i jedni i drugi održavaju kontinuitet demokratskog društva i privrednog napretka sa životnim standardom crnogorskog stanovništa ispod svih standarda najsiromašnijih država u svijetu. Oni su tu da vežu i driješe samo zahvaljujući gospodaru koji im daje politički blagoslov. Za uzvrat oni njemu klimoglav i akademski aplauz za sve što genijalno umuje, a riječi i djela za ovih dvije decenije su najbolji dokaz državnog i društvenog prosperiteta i životnog standarda ukupnog stanovništva Crne Gore. Rektor ni da trepne ili zastane za trenutak već onako javno dade izjavu novinaru i obeća naučnim radnicima da će izborni postupak biti pokrenut, samo stvarno ne reče tvrdo niti oroči do kada će se završiti. Čitajući primjere koje navede reklo bi se da bi to moglo zatrajati, jer za sada nemaju sigurnog političkog kandidata koji naučnim referencama istoričara odgovara, sem da opet postave nekoga iz druge struke i nauke, kao na primjer astrologa, alhemičara, sociologa, turkologa ili što da ne dugogodišnjeg magistra. Izbor je zaista veliki iako je neprimjeren ali bi zadovoljio tražene političke kriterije shodno zaslugama, uloženom trudu na sprečavanju talasanja u Institutu. Baš sada ni poziciji na vlasti ni njenom koalicionom partneru, ni politički a ni vremenski uslovi, ne pogoduju talasanju ili eventualno radikalnijim potezima u cilju izbora i imenovanja direktora te naučne ustanove, a sve u skladu sa prethodnim načinom i postupkom izbora-imenovanja direktora. Statut Univerziteta i u tom slučaju bio bi zanemarem. Rektor je svojom izjavom „privremeno“ riješio problem u Institutu na taj način što ga je ostavio bez direktora, a za nastale i moguće posljedice odgovornost će biti na zaposlenima u toj ustanovi ili će Rektor opet biti neobaviješten i neće mu biti jasno zašto i do sada nije sproveden izborni postupak za direktora. Ko li se tu igra sa zakonom i zaposlenima, a možda se neko i smije „kao lud nad brašnom“. Rad naučnoga vijeća na ovaj način je potpuno obustavljen, mada iskreno rečeno prethodni V. D. direktor nije mnogo gubio vremena na sjednicama kojima je rukovodio, samo je otaljavao tekuće poslove a bogme svoje završavao, čak nije imao vremena ni za oglasnu tablu da stavi obavještenje o zakazanoj sjednici, koje su većinom zakazivane ad hoc, što mu je najbolje prijalo. To vam je tako poštovani čitaoci, a drugačije ako neko misli da jeste neka izvoli i progovori, ali neka ne izmišlja. Polutane nećemo, to jest takvih smo siti za ove dvije decenije njihovog direktorstva u Istorijskom institutu. Obeća Rektor da će postupiti po zakonu (Vijesti, četvrtak, 23. oktobar 2008. godine, str. 5) mada nije bio izričit kada je u pitanju datum za izborni postupak direktora Istorijskog instituta. I na tome se, za sada, sve završi. Možda je tako složena pravna procedura o političkoj podobnosti budućeg kandidata ili se čekaju njegove „naučne reference“ kojima će ga okititi i takvu formalnost samo sprovesti u skladu sa Statutom Univerziteta, jer takva je praksa. Da li će izbori biti u ovoj tekućoj ili u narednoj 2009. godini kad se steknu neki politički uslovi ili pozovu sa strane stručni i naučni kadrovi, koji će biti tu da odrade političku formalnost u jednoj naučnoj ustanovi dajući svoj puni „naučni doprinos“, a svoj moralni kredibilitet založe kao garant poštovanja i primjene zakonskih propisa shodno javnoj funkciji, koju će obavljati u saglasnosti sa političkom pripadnošću i aminovanjem od strane visokih faktora, marginalizujući jednu naučnu i organizacionu ustanovu crnogorskog državnog Univeziteta. Ništa neobično, naprotiv uobičajeno od onih koji ma je „nejasno zašto nije sprovedena izborna procedura“ i koji navede dva takva primjera čekanja u „skladu sa pravilima“ Statuta Univerziteta. Moguće da je „izborna procedura u Istorijskom institutu mnogo složenija od navedenih primjera koji čekaju sjednicu Upravnog odbora Univerziteta da imenuju direktore-dekane organizacionih jedinica. Dakle, mi kasnimo sa „procedurom“ samo zahvaljujući nečijom namjernom greškom, Rektora ili generalnog sekretara Univerziteta. Naučnim radnicima je (ne)jasno šta je u pitanju kada je riječ o proceduri izbora direktora Istorijskog instituta! Ne treba se čuditi datim obećanjima onih sa političkog vrha, jer im je to slabost politička kad je u pitanju javno data riječ, a bogme i moralna i nije prvi put da tako javno daju obećanja kada ih neko prozove a onda oni to odrade lagano do sticanja uslova i pogodnog trenutka kada im se koalicioni interesi poklope. Postalo je uobičajeno da tako i na taj način komuniciraju sa javnošću i na taj nači amortizuju prozivke i nezakonitosti koje sa pravne tačke gledišta morao bi neko da posljedice i sankcije podnese na svoj ili tuđi teret, Rektor ili sekretar Univeziteta u ovom konkretnom slučaju. A privid da se učini kako održavaju javno datu riječ i za nju imaju odgovornost pravnu i moralnu i ako hoćete profesionalnu u ovom datom slučaju, jer nije riječ o ličnosti na bilo kojoj funkciji, već je u igri javno data riječ Rektora Univerziteta Crne Gore, a ona ima svoju cijenu, ako hoćemo da je vrednujemo i poštujemo odgovornost onih koji su na visokim političkim, državnim i profesionalnim rukovodećim mjestima i funkcijama. Kada su obećanja u pitanju onda za njih važi ona narodna krilatica-izreka „obećanje ludom radovanje“. Nije valjda da su naučne radnike jedne najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori sveli na takav nivo dajući obećanja i ostavljajući im nadu da će se postupiti po Satutu Univerziteta. A moguće je da je riječ o kupovini vremena zbog političkih nesuglasica i izbornih procedura na lokalnom i državnom nivou!? Nekome u državnom i partijskom vrhu na vlasti mnogo je stalo do postavljanja poželjnog političkog kadra na funkciju direktora Istorijskog instituta pa je nerado i bez teške muke ili prisile ne ispušta iz ruku. Podgorica, 31. oktobar 2008. godine Dr Momčilo D. Pejović (105) Objavljeno: u nezavisnom dnevniku „Vijesti“, Podgorica, srijeda, 05. novembar 2008. godine, str. 14, u rubrici - Forum - Pisma čitalaca. Na ovom mjestu dajemo skraćenu verziju poslatu za objavljivanje „Vijesti“ -ma. LIČNI STAV - TAMO NJIMA R E K T O R O V A O B E Ć A NJ A!!! Ništa u Crnoj Gori nema tako veliku prođu, ulogu i značaj za buduće radne i političke poduhvate onih sa vrha državne vlasti, a da nikoga ne dotiču niti odgovornost preuzmu, makar ličnu ili službenu, kao svakodnevna obećanja onih koji nešto znače u „demokratskoj nezavisnoj i prosperitetnoj državi Crnoj Gori“. Uz brojna obećanja oni imaju legitimno pravo da apliciraju do „nove godine“ za članstvo u Evropskoj uniji, jer su „ispunili“ sve što se od njih tražilo i „nema niko prava“ da Crnoj Gori, a posebno ne njima, na tom putu stavlja klipove pod točkove! Velika i prazna obećanja nikoga ne koštaju, a najmanje one kojima su usta puna toga, što bi naš narod rekao „bez pare i dinara“, za ovih skoro dvije decenije na vlasti nekada „mladih, lijepih i (još) pametnih“. Gospodin Rektor, dal’ slučajno ili namjerno, u saglasnost sa sekretarom pravne službe Univerziteta Crne Gore, ostavi crnogorskoj javnosti sumnju i nagađanje oko V. D. direktora Istorijskog instituta bez kojega ostadoše zaposleni u toj naučnoj ustanovi. Naučnim radnicima indirektno javno obeća i dade nadu da će oni birati direktora!? Rječnikom nekadašnjih političara iz plejade „mladih lavova“ pitanje bi glasilo: da li je to učinio u „korist svoje štete“ ili da bi ta „korisna nejasnoća“ bila u smislu one narodne „da se Vlasi ne dosjete“ šta je Rektoru činiti u periodu „izborne procedure za direktora“ Instituta. Nije valjda bio obeshrabren javnom prozivkom zbog koje je upao u zamku neuspjelog namještanja V. D. direktora za drugi mandat, čovjeka čije 44 godine radnoga staža prkose jednom od ispunjenih uslova za starosnu penziju! Od Rektorova obećanja prođe desetak dana, a nama osta „nada“ i mrtva slova na papiru. Sva obećanja ima da traju dok se na direktorskoj fotelji Istorijskog instituta ne izređaju svi zaslužni politički kadrovi za nezavisnu Crnu Goru i ne profitiraju stostruko od te svoje ne legalizovane ali faktički postojeće profesije sa kojom barjače više no iko pod ovom kapom nebeskom. Po navici, željama i praksi čini se da Istorijski institut „opstaje“ samo zahvaljujući brizi onih kojima je potreban za glasanje tokom izborne procedure za rektora državnog Univerziteta, a kao zahvalnost uzvratno postavljaju se politički podobni polutani koji su jednom nogom na fakultetu a drugu drže u Institutu i još na ponekom važnom mjestu-akademiji. Najmanje ih brinu problemi u toj naučnoj ustanovi, pa svaki direktor za svojega mandata ostavi po koju dubiozu i tako „čuvaju i razvijaju“ ovu naučnu ustanovu uzimajući po jedan ili dva stana, pride kredit, objave što požele, honorišu do besvijesti, imaju monopol u raznim komisijama, uređivačkim odborima, redakcijama, pododborima i ko zna od čega im još ponešto ka(p)ne, ako već ne mogu da zakinu. Deviza njihovog direktorstva je „poslije nas potop“, i gle čuda oni i dalje naučno, stručno i politički napreduju i preuzimaju radne zadatke od značaja državnoga i naučnoga pa ih na brzinu uvedu u akademije zbog izuzetnog doprinosa „novoj razvojnoj filozofiji“ i naučnoj misli u Crnoj Gori, gomilajući svoje honorare proizvodnjom doktora nauka iz političke strukture i biznisa. Rektor je svojom izjavom „privremeno“ riješio problem u Institutu na taj način što ga je ostavio bez direktora, a za nastale i moguće posljedice odgovornost će biti na zaposlenima u toj ustanovi ili će Rektor opet biti neobaviješten i neće mu biti jasno zašto do sada nije sproveden izborni postupak za direktora. Ko li se tu igra sa zakonom i zaposlenima, a možda se neko i smije „kao lud nad brašnom“. Ne treba se čuditi datim obećanjima onih sa državnog i političkog vrha, pa ni onih obećanja koja dolaze od institucija visokog obrazovnog ranga, jer svi su izgledi da im je to, po ugledu na političare, slabost kad je u pitanju javno data riječ. Kada su obećanja u pitanju onda za njih važi ona narodna krilatica-izreka „obećanje ludom radovanje“. Nije valjda da su naučne radnike jedne najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori sveli na takav nivo dajući obećanja i ostavljajući im nadu da će se postupiti po Satutu Univerziteta. A moguće je da je riječ o kupovini vremena zbog političkih nesuglasica i izbornih procedura na lokalnom i državnom nivou. Nekome u državnom i partijskom vrhu na vlasti mnogo je stalo do postavljanja poželjnog političkog kadra na funkciju direktora Istorijskog instituta pa je nerado i bez teške muke ili prisile ne ispušta iz ruku. Podgorica, 31. oktobar 2008. godine Dr Momčilo D. Pejović (Poslije dužeg čekanja, tekst u cjelini objavljen u „Vijesti“-ma, srijeda, 05. novembar 2008. godine, str. 14, u rubrici - Forum - pisma čitalaca). (106) Neobjavljeno: dostavljeno za objavljivanje dnevnom listu DAN, Podgorica (01. novembar 2008. godine) i nezavisnom dnevniku „Vijesti“, Podgorica (06. novembar 2008. godine). ZA RIPLIJA: VJEROVALI ILI NE! NAJSKUPLJE PLAĆENI V. D. DIREKTOR!!! Odavno nije vijest da je Crna Gora zemlja čuda. Međutim, da ima i takvih koja mogu da zabrinu i one koji su na to već navikli i zagolicaju njihovu maštu jeste primjer prof. dr Božidara Šekularca, po vokaciji profesora ruskoga jezika, a V. D. direktora Istorijskog instituta organizacione ustanove Univerziteta Crne Gore (kažu bivšeg V. D. direktora, sic!). Imenovani V. D. direktor je najskuplje plaćeno lice koje je dolazilo na čelu te naučne ustanove i vršilo šestomjesečni mandat V. D. direktora, a kao za to dobio (javna ili tajna) stan (sic!) od Rektora Univerziteta (niko ne zna da li od sadašnjeg ili prethodnog), i pored stana koji već posjeduje u svom vlasništvu, a pride je dobio i kredit (priča se i zli jezici ne miruju već prenose da je navodno riječ o sumi od 30.000 eura)! Šta o svemu tome reći ako je istina ili je velikim dijelom tačno navedeno činjenično stanje za imenovanog V. D. direktora?! Da je bilo sličnih slučajeva svjedoci su zposleni u toj naučnoj ustanovi, ali tako drastičnih kao za V. D. direktora prof. dr Božidara Šekularca još nije bilo i vjerujem neće ni biti. A možda se i na sve to naljutio pa ne podnosi račune za svoj prethodni mandat, već je otputovao na naučnostraživački rad ili izlet, a možda i u neku delegaciju, jer još niko nije tačno utvrdio gdje, kako i zašto. Vjerujem da ima neku jaku političku podršku, jer u suprotnom naučna mu ne bi omogućila da čini što je činio kao V. D. direktor! Informisanje zaposlenih, posebno naučnih i stručnih radnika sa titulama doktora nauka i magistara u toj naučnoj ustanovi je na najnižem mogućem nivou i ono odavno ne zabrinjava nikoga, ni inspekcijske službe niti samoga Rektora Univerziteta Crne Gore. Uzaludna su pisanja i usmena obraćanja pojedinih naučnih radnika da saznaju pravu informaciju na primjer: kada je i ko je postavio-imenovao direktora, kada mu je istekao šestomjesečni mandat, da li ima mogućnosti da se kupi toner, kopir papir, ili još neki sitniji materijalni troškovi da se isplate za potrebe stručnih i naučnih radnika? Da li se isplaćuju neki novčani iznosi mimo zakona i ko je taj ko daje službenu informaciju o osnovnim pravima zaposlenih? Sve to ne možete saznati u najmanjoj a naučnoj ustanovi organizacionoj jedinici Univerziteta Crne Gore. Jedino što vam preostaje je da čekate ili danima pregovarate sa administracijom na koji način da steknete uvid u dopise za koje ste zainteresovani a nijesu službena tajna. U toj procentualno najbrojnijoj visokostručnoj i naučnoj ustanovi vi morate moliti administraciju da vam se smiluje i usmeno kaže po neku informaciju. Knjigu protokola ne možete vidjeti a kamoli zapisnike sa sjednica Naučnoga vijeća i dopise od strane Univerziteta. Pa gdje to rade naučni i stručni radnici i koga za direktora imaju: administraciju, naučnog radnika, V. D. direktora ili sve troje zajedno upravljaju naukom?! Podgorica, 01. novembar 2008. godine Dr Momčilo D. Pejović (107) Neobjavljeno: dostavljeno za objavljivanje dnevnom listu „DAN“ - Podgorica (01. novembar 2008. godine), i nezavisnom dnevniku „Vijesti“ - za rubriku „Forum“- Podgorica (06. novembar 2008. godine). NAJPLAĆENIJI V. D. DIREKTOR!!! Odavno crnogorsku javnost ne interesuju, a još manje zabrinjavaju, vijesti o postavljenju imenovanju neke osobe na mjesto ministra, a kamoli na mjesto direktora pa makar u pitanju bila naučna ustanova - organizaciona jedinica Univerziteta Crne Gore. U prethodnih dvije decenije naviknuta na djela onih koji vedre i oblače da postavljaju na državne i političke funkcije pogrešne, nestručne i stranački podobne osobe, koje mirno izvršavaju naređena onih odozgo, javnost u Crnoj Gori samo bilježi činjenično stanje i ostaje nijema na sve što se dešava, a posebno onaj dio koji sebe naziva i svrstava u „nezavisne intelektualce“, jer njih se to lično i direktno ne dotiče. Vijest da je neko imenovan na direktorsko ili ministarsko mjesto prođe manje čujno nego kada se čitaju brojne čitulje i pomeni na stranicama dnevnih listova. Zašto?! Odgovor na to pitanje potvrđuju očigledni i brojni primjeri u svim državnim ustanovama. Konflikta interesa, kažu zvaničnici, ima u „dozvoljenim granicama kao svuda u regionu ili u Evropi“, svega oko „dva procenta“!? Zanemarljivo, ako je tačno „saopštenje za javnost“ od onoga sa „ratišta“ kojega ne smijeniše ni oni koji javno dadoše „tvrdu“ riječ i obećanje onima koji će Crnu Goru da pomognu na putu za članstvo u Evropskoj uniji. Tu nema ni pravnoga lijeka, a bogme ni mogućnosti od strane „demokratskih snaga“ u Crnoj Gori koje bi mogle mijenjati crnogorsku zbilju obraslu u korov, koja se ne da ni pročistiti a kamoli iz korijena isčupati ili makar smanjiti dovesti do nekih podnošljivijih uslova izdržljivosti. Jedan od brojnih primjera koji ne zabrinjava zakonodavstvo - inspekciju rada, naučnu ustanovu, Univerzitet Crne Gore, najvažnije političke i državne faktore u Crnoj Gori, a ni da zagolica radoznalost ili provjeri se tačnost onoga o čemu se piše, jeste primjer prof. dr Božidara Šekularca, po vokaciji profesora ruskoga jezika, a V. D. direktora Istorijskog instituta - (kažu bivšeg i nerazriješenog sic!). Imenovani V. D. direktor je najskuplje plaćeno lice koje je dolazilo na čelu te naučne ustanove i vršilo šestomjesečni mandat, a kao uslov za to dobilo stan (kažu i pričaju, proširenje za njega i ...? Neka prozvani navede broj lica i kvadraturu stambene jedinice) od Rektora Univerziteta (niko ne zna da li od sadašnjeg ili prethodnog), i pored stana koji već posjeduje (sic!) u svom vlasništvu, a pride je dobio i kredit (kažu i pričaju zli jezici da je riječ o sumi od 30.000 eura)! Šta o svemu tome reći ako je i dijelom tačno navedeno činjenično stanje za imenovanog V. D. direktora?! Da je bilo sličnih slučajeva svjedoci su zposleni u toj naučnoj ustanovi, ali tako drastičnih kao za prof. dr Božidara Šekularca još nije bilo i vjerujem neće ni biti. Možda se na sve i naljutio pa ne podnosi račune za svoj prethodni mandat (ako je razriješen kako kažu!?), pa je hitno obavio naučnostraživački rad u trajanju par dana ili je bio na nedeljni vikend - izlet da se odmori od direktorstva, ili je bio član u nekoj delegaciji. Neke od navedenih mogućnost još niko nije mogao provjeriti ili potvrditi gdje, kako i zašto, u koje svrhe, jer u inostranstvo svakako da o svome trošku nije putovao. Naučno vijeće Instituta o svemu tome nema nikakvih informacija, zvaničnih ni nezvaničnih, sem onih koje se mogu uzgredno čuti u kuloarima te naučne ustanove. Vjerujem da je imao jaku političku podršku, jer u suprotnom naučna mu ne bi omogućila da čini što je činio kao V. D. direktor. Informisanje zaposlenih, posebno naučnih i stručnih radnika sa titulama doktora nauka i magistara u toj naučnoj ustanovi je na najnižem mogućem nivou i ni ono odavno ne zabrinjava nikoga, ni inspekcijske službe niti samoga Rektora Univerziteta Crne Gore. Ni manje ustanove po broju zaposlenih, a ni veće po broju visokoškolskog kadra sa naučnim i stručnim titulama u Crnoj Gori, a ujedno isti nemaju mogućnosti da se izbore za blagovremenu, potpunu i tačnu službenu informaciju na koju imaju pravo po osnovu zakonskih propisa za zaposlene. Uzaludna su pisanja i usmena obraćanja pojedinih naučnih radnika da saznaju pravu informaciju na primjer: kada je i ko je postavio - imenovao direktora, kada mu je istekao šestomjesečni mandat, da li ima mogućnosti da se kupi toner, kopir papir, ko je potpisao platni spisak ili da se neki sitniji materijalni troškovi isplate za potrebe stručnih i naučnih radnika. Da li se isplaćuju neki novčani iznosi mimo zakona i ko je taj ko o svemu rečenom daje službenu informaciju zaposlenima? Sve to ne možete saznati u najmanjoj organizacionoj jedinici Univerziteta Crne Gore. Jedino što vam preostaje je da čekate, danima pregovarate sa administracijom ili je molite da steknete uvid u dopise za koje ste zainteresovani a nijesu službena tajna. Knjigu djelovodnog protokola ne možete vidjeti a kamoli zapisnike sa sjednica Naučnoga vijeća i ne daj bože dopise koji dolaze od strane Univerziteta. Pa gdje to rade naučni i stručni radnici i koga imaju za direktora: administraciju, naučnog radnika, V. D. direktora nelegalno postavljenog ili sve troje imaju direktorsku ulogu u Istorijskom institutu - po nekadašnjem samoupravnom principu kolektivnog rukovođenja?! U Rusiji to nazivaju pravim imenom „kolektivna razvaljotka“. Podgorica, 06. novembar 2008. godine Dr Momčilo D. Pejović (108) Objavljeno: u dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, ponedjeljak, 5. januar 2009. godine, str. 19, (poslato za objavljivanje 26. novembra 2008. godine). Tekst je bio poslat i „Vijesti“-ma, 7. novembra 2008. godine, za objavljivanje u rubrici „Forum“. KRITIČKO GLEDANJE I LIČNI STAV KREIRANJE JAVNOGA MNJENJA Ministar inostranih djela Crne Gore - šef diplomatije, između ostalog, izjavi: „Ozbiljna vlast ne povlađuje biračkom tijelu, već mora da utiče na kreiranje javnog mnjenja. Državnici moraju da vide dalje i dublje“ (Vijesti, subota, 01. novembar 2008. godine, str. 3).* Komentar je ovdje svaki suvišan. Da ne bih „tumačio“ šta je ministar htio reći, naglasiću samo da je valjda „imao“ na umu sasvim nešto drugo od onog što je saopštio u vezi ozbiljnosti vlasti i njenog obavezujućeg da „mora da utiče na kreiranja javnoga mnjenja“. Moguće da će nekim drugim povodom ili drugom prilikom bez povoda dati detaljnije objašnjenje o onome šta oni na vlasti treba kao državnici ili političari da kreiraju. A što se tiče dijela izjave gospodina ministra inostranih poslova „kako se zloupotrebljava Njegoš“ zbog stihova „Bog vas kleo pogani izrodi“ i nečije, uslovno rečeno, namjere da se može biti ciničan: „Kada bi htio da budem ciničan rekao bih da je to svojevrsna samokritika, jer je Njegoš valjda mislio na izdaju Crne Gore“. Ni pod takvom izjavom i da se hoće od bilo koga, pa makar taj bio i ministar, ne može se izvesti ni naći, ni u primislima pribaciti ili podvaliti, nešto što iz prethodnih stihova i samoga stiha „Bog vas kleo pogani izrodi“ može proizaći ili imati prizvuka pa i da je bilo kakve „svojevrsne samokritike“, jer Njegoš nije mislio, niti mogao niukom slučaju „misliti“, na izdaju Crne Gore, jer je bar tada zasigurno nije bilo. Mnogi neuki ili učeni, školovani i ne školovani rado koriste stihove iz Gorskoga vijenca ili ukupnog pjesničkog, književno-filozofskog i istorijskog opusa Petra II Petrovića Njegoša, stavljajući ili upotrebljavajući ih i kad treba i kad ne treba, veoma često ih pogrešno tumačeći i mimo su konteksta samog istorijskog događaja ili filosofskog poimanja. O svemu što se na zemaljskom šaru do tada dešavalo Njegoš je mnogo dublje znao i promišljao, poimao pjesnički, umjetnički i filosofski oblikovao svoje misli izražavajući ih kroz stihove, kao esenciju narodnoga stvaralaštva, naravno sve to uvezano u filosofsko razmatranje događaja na zemaljskoj kugli i o neizmjernim dubinama vasione i ukupnog stvaralaštva. Takođe, mnogima pada na um da pokušavaju tumačiti Njegoša bez poznavanja istorijskog toka događaja prije i poslije Njegoša, pa upadaju ne samo u velike greške i duboke zablude nego i besmisleno iskazuju sopstvene misli često ne shvatajući logiku misaonog izražavanja, zaključivanja i filozofskog načina rasuđivanja o pojedinim stvarima i pojavama i tajanstvenog umnog doživljaja svojstvenog samo Njegošu na ovim evropskim pa i širim prostorima. Moguće da je „kreiranje javnoga mnjenja“ od strane „ozbiljne vlasti“ i „svojevrsna samokritika“ Njegoševih djela namjera onih koji nastoje da ga „tumače“ shodno dnevnopolitičkom interesu i međuregionalnoj saradnji upereno u cilju dodvoravanja Evropskoj uniji radi „stabilnosti u regionu“ i uvođenja Crne Gore kao „dijela civilizacije Evrope“, bez „tenzija“ na Balkanu uz veliku podršku Amerike (SAD) i Bušove dosadašnje administracije. Obaveza ili moranje „ozbiljne vlasti“ da kreira javno mnjenje nije valjda imperativ „demokratske“ i „prosperitetne“ Crne Gore, pa makar to i bila „svojevrsna kritika“ ministra ili onih koji drugačije misle, slobodno se izražavaju i kritički promišljaju o „burnom napretku“ Crne Gore počev od „rata za mir“ preko „mirom protiv rata“ i danas za „stabilnost u regionu“, a sve bez ikakvih prava njenih građana makar na slobodu ličnog pogleda na ukupni društveno-politički život za prethodnih dvije decenije. Da li su državnici crnogorski „vidjeli dalje i dublje“ ostavimo vremenu koje dolazi, a sa njima generacije koje će dati svoj kritički sud o minulim događajima za ovih dvadeset godina, mada im se već sada može makar pribaciti, ako ne i reći, da su daleko od velikih vidika i dubljih promišljanja. Ako vlast pretenduje da bude ozbiljna ona treba i mora dopustiti, bez ikavih zabrana i uticaja „ozbiljne vlasti“, da se formira javno mnjenje samo od sebe, spontano ili snagom i umom svakoga pojedinca - građanina koji ima svoju ličnost bez političke - stranačke pripadnosti. Svaka od postojećih stranaka u borbi za političku vlast političkim i pravno dozvoljenim sredstvima neka se izbori unutar nje same za „kreiranje mišljenja“ unutar stranke - njenih članova ili simpatizera, a neka se ostavi bilo kakve i pomisli da ima pravo „ozbiljna vlast“ da kreira javno mnjenje, pa makar ta vlast bila i crnogorska, prosperitetna i demokratska, kako je žele neki ministri prikazati ili ubijediti javnost-građane Crne Gore da su oni u pravu kada nešto kažu ili tvrde, jer imati vlast za koju oni tvrde da je „ozbiljna“ i „prosperitetna“ nije dovoljna činjenica makar pred onima koji će da ih uvedu i prime u Evropsku zajednicu. Kreiranje javnoga mnjenja od strane „ozbiljne vlasti“ i onih ministara ili šefova diplomatije, koji namjeravaju da na takav način „demokratski“ pristupe uz obavezno „mora“ dokaz je nedemokratskog pristupa svake „ozbiljne vlasti“, pa i one koja je u Crnoj Gori. Da li treba očekivati da javno mnjenje povlađuje vlasti u Crnoj Gori, jer u protivnom „ozbiljna vlast ne povlađuje biračkom tijelu“?! U takvom sukobu između javnosti i „ozbiljne vlasti“ pod geslom „mora(nja)“ plaćaju ceh oni koji slobodoumno promišljaju, znaju, argumentima dokazuju suprotno i bez političkog ili stranačkog interesa iznose sopstveni stav, mišljenje ili kritičko sagledavanje pojava i događaja u jednom društvu, koje prolazi kroz „tranziciju“ i cilju evroatlantskih integracija i aplikacije za članstvo u Evropskoj uniji. Podgorica, 26. novembar 2008. godine Dr Momčilo D. Pejović * U dostavljenom tekstu za objavljivanje mojom omaškom je stavljeno „...utorak...“, a treba da stoji „...subota...“. Izvinjavam se svim čitaocima, koji su zapazili datu omašku, a ujedno i urednicima dnevnog lista „DAN“. **U objavljenom tekstu malo je mijenjan redoslijed nekih riječi, na šta sam protivan u principu, ali sam nemoćan da to spriječim ili ispravim, bez obzira što sam usmeno ne rijetko reagovao kad je tako nešto činjeno. Nevezano za navedeni tekst, reći ću jednu opasku ili bolje reći zapažanje da redakcije - urednici ili novinari misle da bolje poznaju suštinu onoga o čemu pišem, pa intervenišu nekad i nepotrebno, bez saglasnosti! Nijesu u pravu. (109) * Zavedeno u arhivi Istorijskog instituta i poslato Ministarstvu prosvjete i nauke Sektoru za nauku. VLADA REPUBLIKE CRNE GORE PODGORICA MINISTARSTVO PROSVJETE I NAUKE N/R Ministru prosvjete i nauke Gospodinu prof. dr Sretenu Škuletiću Predmet: Žalba na rješenje br. 05-1/3-3314, od 2. 12. 2008. godine Poštovani gospodine Ministre, Blagovremeno Vam dostavljam žalbu na rješenje br. 05-1/3-3314, od 2. 12. 2008. godine, zavedena u Institutu pod brojem 01-372, u vezi projekta „Školovanje Crnogoraca u Rusiji u periodu druge polovine XIX vijeka do kraja druge decenije XX vijeka“, prijavljen na konkursu Ministarstva prosvjete i nauke - Sektora za nauku - u 2008. godini, a koji je od nadležne ekspertske komisije ocijenjen negativno, jer ne „ispunjava minimum od 24 poena“, i Vama predložen da se odbije za ugovaranje i finansiranje za naredne tri godine. Molio bih Vas da moju žalbu uzmete u postupak, razmatranje i ocjenu dokaza koje Vam dostavljam, a na osnovu kojih dokazujem da je navedeni projekat netačno, pogrešno, nepotpuno i neobjektivno ocijenjen od strane članova koji su sačinjavali ekspertsku komisiju, kao i da su Vas pogrešno informisali i obmanuli za stvarno i činjenično stanje dato u navedenom projektu shodno pravilima i kriterijima, na osnovu kojih sam ispunio sve što je traženo u cilju zadovoljenja kriterija da se dati projekat pozitivno ocijeni i Vama predloži za finansiranje. Ujedno bih Vas molio da shvatite razloge mojeg nezadovoljstva i revolta, jer sam iznenađen neobjektivnim, pogrešnim i namjerno grubim previdom, koji se „desio“ članovima ekspertske komisije da onako „an bloc“ i u paketu sa drugim neprihvaćenim projektima moj projekat ocijene negativno zbog „nedostatka minumuma od 24 boda“ i na taj način se Vama uputi prijedlog da se projekat ne prihvati. Molio bih Vas da razmotrite dokaze koje Vam dostavljam i za koje smatram da su dovoljan razlog da ponuđeni projekat bude pozitivno ocijenjen, jer ima dovoljan broj bodova na osnovu kojih bi mogao biti prihvaćen za finansiranje. Ujedno, u prilogu dostavljam finansijski plan za navedeni projekat. D O K A Z I: 1) Magistrirao u Beogradu 1987. godine sa tezom „Školovanje Crnogoraca na Beogradskom univerzitetu 1905-1915. godine. 2) Doktorirao u Novom Sadu 1993. godine sa temom „Školovanje omladine iz Crne Gore i Boke Kotorske njihov uticaj i djelovanje po povratku u zemlju u periodu 1848-1918. godine. 3) U zvanju docenta - naučnog saradnika izabran 1994. godine. 4) U zvanju Vanrednog profesora - Višeg naučnog saradnika izabran 2002. godine. 5) Jedini sam ekspert i naučni radnik u Crnoj Gori i čak u bivšoj SFRJ koji se bavi probelematikom školovanja crnogorske srednjoškolske omladine u inostranstvu u periodu XIX i XX vijeka. Iz navedene problematike objavio sam obimnu studiju i ujedno monografiju kao posebno izdanja o „Školovanju Crnogoraca u inostranstvu u periodu 1848-1918. godine“, Podgorica 2000. godine, str. 1-674; Takođe, iz oblasti školovanja Crnogoraca u inostranstvu objavio sam u časopisima domaće i međunarodne reputacije desetak članaka, i imao nekolika zapažena referata na naučnim skupovima. a) Magistarska teza: „Školovanje Crnogoraca na Beogradskom univerzitetu 1905-1915. godine“. b) Doktorska disertacija, studija i ujedno monografija „Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848-1918. godine“, Podgorica 2000. godine, str. 1-674. K1 – K1. 2 = 4 boda. v) O školovanju crnogorskih đaka u Carigradu krajem XIX i početkom XX vijeka, Istorijski zapisi, Titograd 1986., br. 1-2, str. 171-182; K2 – K2.2= 2,5 bodova. g) Školovanje crnogorskih studenata na Beogradskom univerzitetu 1905-1915., Referat. Ideje i pokreti na Beogradskom univerzitetu od osnivanja do danas, Knjiga prva, Beograd 1989., str. 149-168, K3 – K3.2 = 4 boda. d) Prilog proučavanju školovanja omladine iz Boke Kotorske u XIX vijeku i početkom XX vijeka. Zbornik radova sa naučnoga skupa održanog u Kotoru od 10-12. novembra 1988. godine. K3 –K3.2 = 2 boda. đ) Školovanje omladine iz Crne Gore u srednjim školama u XIX vijeku u Makedoniji. Referat na međunarodnom naučnom skupu u Skoplju, Skoplje 1994. godine, Istorijski zapisi, br. 1-2, 1994. godine, Podgorica 1995. godine. K3 - K3.2 = 4 boda. e) Školovanje crnogorske omladine na tehničkim fakultetima u inostranstvu u periodu druge polovine XIX vijeka do kraja druge decenije XX vijeka. Beograd 1995. godine, Serija PINUS, Knjiga 2/1995, Pinus Zapisi, br. 1, str. 107-118. K3 – K3.2 = 4 boda. ž) Prilog izučavanju školovanja učenika Podgoričke gimnazije u zemlji i inostranstvu od 19071918. godine. Istorijski zapisi, Podgorica, br. 4/1995. godine, str. 157-180, K3 – K3.2 = 4 boda. z) Kroz Zapise - Istorijske zapise, O prosvjeti i obrazovanju u Crnoj Gori i školovanju crnogorske omladine u zemlji i inostranstvu. Istorijski zapisi, Podgorica 2007. godna, br. 1 - 4, str. 51-63, K3. – K 3.2 = 4 boda. i) Monografija »Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine«, Cetinje 2007. godine, str. 1 - 1104., K1 – K1.2 = 4 boda. Primjedba koja je data od strane eksperata ili-Sektora za nauku na moje ugovorene (sic!) projekte ne stoji: 1) projekat-doktorska teza »Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 18481918.« uspješno odbranjena i objavljena kao posebno izdanje o trošku autora, 2) projekat »Uticaj Crnogoraca školovanih u Rusiji na društveno-politički život u Crnoj Gori u periodu 1830-1918. godine, samo je djelimično bio finansiran (svega dva mjeseca istraživanja) i njegovo finansiranje je prekinuto od strane Sektora za nauku, bez objašnjenja. Projekat je samo formalno figurirao i ništa više, jer sam bio u periodu 1996-1998. godine direktor Državnog arhiva Crne Gore i njegovo finansiranje je tada prekinuto, 3) Projekat »Školovanje srednjoškolske i studentske omladine u kraljevini Jugoslaviji 1918-1941. godine« takođe, je nepotuno bolje reći simbolično finansiran u iznosu od oko 300,00 (trista) eura. Sve navedeno se može provjeriti i detaljnije obrazloženje mogu po Vašem zahtjevu i obrazložiti, ako nađete za potrebno. Smatram da me dosadašni naučni rezultati - reference iz oblasti problematike prosvjete i obrazovanja, specijalnost školovanje srednjoškolske i visokoškolske crnogorske omladine dovoljno preporučuje moj projekat »Školovanje Crnogoraca u Rusiji u periodu druge polovine XIX vijeka do kraja druge decenije XX vijeka, i ujedno uspunjava sve potrebne uslove da Vam se predloži za finansiranje i ugovaranje. Kao što iz naprijed navedenog proizilazi posjedujem dovoljan broj potrebnih bodova na osnovu kojih se navedeni projekat može prihvatiti za finansiranje. Moj navedeni radovi i posebno dvije značajne studije i monografije »Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848-1918.« i »Cetinjska gimnazija 1880-1920« su referentne da me preporuče za ugovaranje navedenog projekta kod Sektora za nauku. Uz prilog dokaza kao referenci za moj projekat dostavljam finansijski plan. Poštovani gospodine Ministre, Smatram da sam naveo dovoljan broj referentnih dokaza na osnovu kojih je moj projekat »Školovanje Crnogoraca u Rusiji u periodu druge polovine XIX vijeka do druge decenije XX vijeka« od posebne važnosti za crnogorsku prosvjetu i kulturu i ujedno ga kandidujem za njegovo finansiranje. Na Vama je da procijeniti i donesete odluku o njegovom prihvatanju i finansiranju. S poštovanjem, Podgorica, 09. decembar 2008. godine Dr Momčilo D. Pejović (110) *Zavedeno u arhivi Inspekcije rada. Na ovom mjestu dajemo samo primjer kako je Inspekcija rada reagovala na moje dopise u kojima ukazujem na izvjesne nepravilnosti u Institutu i šta je sve preduzela da se iste otklone. I N S P E K C I J I R A D A PODGORICA Predmet: Zahtjev za otklanjanje nepravilnosti u radu Istorijskog instituta Crne Gore u cilju poštovanja i primjene zakonskih propisa Poštovani, Zahtijevam da po službenoj dužnosti hitno i neodložno otklonite nepravilnosti u radu pravne službe Istorijskog instituta u cilju poštovanja i primjene pozitivnih zakonskih propisa a shodno Zakonu PIO, za one službenike koji su ispunili sve zakonom propisane uslove za penziju (prof. dr Božidar Šekularac po oba uslova: godina starosti - 65 - i godina radnoga staža 45) i po sili zakona im prestaje rad u službi, na Univerzitetu Crne Gore - u Istorijskom institutu Crne Gore-Podgorica, ul. Bulevar revolucije 3. Iako nije potrebno obrazloženje mojega zahtjeva dostavljam Vam dokumentaciju koja nije sporna i koja se može provjeriti u personalnoj dokumentaciji ustanove gdje imenovani prof. dr Božidar Šekularac radi kao zaposleni na neodređeno vrijeme u Istorijskom institutu-Univerzitetu Crne Gore, jer je ispunio sve zakonom propisane uslove za penziju, odnosno 8. marta 2009. godine oba uslova će ispuniti. Da li će se poštovati i primjenjivati zakonski propisi u jednoj ustanovi i pravnoj državi Crnoj Gori i da li će to zavisiti od volje rektora, direktora ili koga sve još???!!!! Ujedno Vas molim da provjerite personalna dosijea zaposlenih lica koja nemaju ugovor o radu - rješenja o stalnom radnom odnosu na određeno ili na neodređeno radno vrijeme. Njihova imena ne želim da objelodanjujem, jer se nadam da ćete se uvjeriti da ima nekoliko takvih naučnih-stručnih radnika zaposlenih u Istorijskom institutu, jer rade bez adekvatnih rješenje koji bi trebalo da su u skladu sa pozitivnim pravnim propisima. Vjerujem da se zakoni moraju poštovati i primjenjivati na sve nas jednako, makar i na one koji uporno nastoje da tumače propise shodno željama i prohtjevima ličnim, stranačkim ili kao aktu-dopisu koji je dobijen od strane Rektora Univerziteta, a koji Vam dostavljam u prilogu mojega zahtjeva, gdje se pokušavju dezavuisati zakonski propisi i zaštititi pojedinci koji su ispunili zakonske uslove za odlazak u penziju po sili zakona, jer Istorijski institut nije nastavno-obrazovna ustanova, već naučna. Molim Vas da ne usporavate vaš izlazak na lice mjesta i uvjerite se u istinitost onoga što vam dostavljam kao inspekcijskom organu koji će donijeti zakonsku odluku-rješenje. Molim da Vaš dolazak bude blagovremen u cilju poštovanja i primjene zakonskih propisan na sve zaposlene podjednako a sve u cilju otklanjanja nepravilnosti koje već dugo vremena postoje u navedenoj naučnoj ustanovi. S poštovanjem, Podgorica, 04. mart 2009. godine Dr Momčilo D. Pejović (111) Neobjavljeno. Poslato za objavljivanje IN4S.ORG, 22. mart 2009. godine. Tekst slične sadržine povodom 64-og rođendana takođe je dat za objavljivanje, ali bez rezultata. POZDRAV BIVŠEM V. D. DIREKTORU - SREĆAN TI 65-ti ROĐENDAN!!! Bi me strah da neću imati pravu priliku da Vam na sjednici Naučnoga vijeća poželim dobrodošlicu i ujedno čestitam 65-ti ređendan, jer se sjednice ne sazivaju ni kad se ima i mnogo radosnija vijest saopštiti za nas naučne radnike. Odlučih ovako javno da sve to o jednom trošku učinim i rečem da sam, ipak, protivan što su Vas bili onako imenovali, jer su nas naučne radnike u Istorijskom institut u širokom luku zaobišli kao da ne postojimo. U Statutu Univerziteta ne mogah naći pravnu normu o „zamjeniku direktora“, kako su Vas bili postavil i sve to obrazložili ili ozvaničili. Nadam se da nećete negirati datum rođenja koji se nalazi u vašoj biografiji (8. mart 1944.), a redakcija Istorijskih zapisa objavila. Pa neka Vam je nazdravlje 65-ti rođendan, koji zdravo i srećno proslaviste bez nas zaposlenih, a još ste u radnom odnosu kao aktivni naučni radnik i pored ispunjenih uslova za penziju, po oba uslova (65 godina starosti-života, i 45 godina radnoga staža, na zdravlje da ih nosite). Naravno ako sve to priznajete i prihvatate, prkoseći pozitivnim zakonskim propisima. Obaška godine radnoga staža koje ste dobrano prebacili, naravno ako nijeste i tu koju omanuli. No, da ne gubimo vrijeme i da ispoštujemo cijenjene čitaoce koji nemaju vremena da čitaju ove naše „naučne“ probleme, jer je njih velika većina u trci za malom zaradom, tek mrvičkom nečijih honorara, pa i vašim istinu govoreći. Međutim, vjerujte da je veoma teško tako uspješno raditi i odazivati se brojnim naučnim izazovima i studentima držati predavanja, i ko zna još na koliko sjednica prisustvovati tokom radnih i slobodnih dana ili vikenda, a sve tako savjesno obavljati i to uspješno na najvisočijoj točki naučnih zadataka i organizatorskih sposobnosti. Odmah da se izjasnim i o svemu tome kažem svoju riječ i naglasim da imate malo godina za sve to što ste do sada nanizali, i zbog toga treba sumnjati u ispravnost validnost datuma vašega rođenja i godina radnoga staža. Na zemaljskom šaru se vrijeme mjeri obilježava satima, tako da dan i noć imaju zajedno svega 24 sa(h)ata, što će u pr(ij)evodu značiti da se dobro nosite s vremenom i radnim zadacima koje uspješno obavljate. Ni najmanje mi to ne smeta, pa vjerujte ili ne vjerujte, kako vam je lakše uzmite ili primite k srcu. Evo me poslije poduže „dobrovoljne“ pauze sa pismom o Istorijskom institutu. Ustanova kao univerzitetska jedinica ni mrtva ni živa, na margini društvenih zbivanja, odbačena i prepuštena vremenu da tavori i da se samoukine ili samouruši. Zar ona danas nekome treba, pitaju se mnogi stranački lideri pa tako sa njom i postupaju, a postavljaju svoje kadrove na mjesto direktora te naučne institucije kako bi u njoj sve bilo mirno, nečujno, zaobilazno i strogo kontrolisano da kojim slučajem ne izađe iz kolosjeka stranačke koalicije. Ni opozicija se u to mnogo ne upušta, jer i ona ima svoje istomišljenike koji su u stanju mirovanja - „aktivnog čekanja“. Teško onima koji svojom glavom misle i samostalno rade na naučnim projektima o svom ruhu i kruhu. Za njih nema novaca niti se njihovi naučni rezultati objavljuju o trošku nadležnih institucija. Oni (ni)jesu od interesa za bilo koju stranku, ali mogu biti velika opasnost za poziciju i opoziciju. Naučni rezultati nijesu potrebni ni jednima ni drugima, jer ne odgovaraju njihovim dnevnopolitičkim interesima. Kritički osvrt o uslovima rada i finansiranju naučnih projekta u Institutu nije za javnost, a priča o tome u ustanovi služi direktorima za osluškivanje pulsa onih koji kritikuju jalove ishode brojnih dogovora i sastanaka. U svemu tome ne bi vam bili od pomoći ni Solomon niti Ezop. Istekla mi je „dobrovoljnja“ šutnja pa opet uzeh pero da zabilježim aktuelna dešavanja u toj najstarijoj naučnoj ustanovi u Crnoj Gori. Valjda imam pravo da po nešto zabilježim kao istoričar, da makar dam mali doprinos kad mi ne može biti da preštampavam, pripremam, redigujem, reprodukujem do sada mnogo puta štampano, kao neki pojedinci veliki i priznati pisci neistoričari u našoj malenoj, nekada junačkoj, a danas „evropskoj“ Crnoj Gori! Kao istoričara ni to me ne može dopasti. Takva su vremena danas da istoriju pišu oni koji nikakve škole za to nijesu učili, i baš oni najlakše i „najučevnije“ pišu o prošlosti Crne Gore i razumiju sve procese iako su samo pročitali par knjiga od priučenih autora neistoričara ali velikih književnih pisaca i putopisaca sveznalica. Razumiju se u sve svjetske tokove, a posebno u crnogorsku istoriju koja je po njima glavna odrednica prošlih i budućih tokova istorije. Takva je današnja istorijska nauka u Crnoj Gori od brojnih kvaziistoričara kojima pogoduje politička klima za pisanje „kapitalnih“ istorija i priručnika za neupućene i buduće istoričare. Bez dobrog poznavanja takve literature crnogorska istorijska nauka ne može se i niti smije proučavati!!! Tu nema lijeka dokle god stranačka pripadnost određuje pravce „razvoja“ ukupnih naučnih projekata u Crnoj Gori. Na mjesto direktorsko mogu zasjesti samo i isključivo stranački kadrovi koji su tokom svoga životnog, radnog i naučnog vijeka imali problema sa nacionalnom identifikacijom ili političkom pripadnošću pa su povremeno bili: Srbi, Crnogorci, Srbo-Crnogorci, Crnogorci srpskoga porijekla, Crnogorci crnogorskoga porijekla, Jugosloveni, Jugosloveni bez porijekla, Jugosloveni crnogorskog porijekla, komunisti, crnogorski komunisti, jugoslovenski komunisti, internacionalni komunisti, neokomunisti, liberali, internacionalni liberali, socijaldemokrati, i tako dalje. Dakle, osobe bez ličnoga identiteta, kratkoga pamćenja, vještoga i izoštrenoga sluha za politička kretanja i promjene. Cijena se zna, a ona je direktorski položaj i svakodnevno objavljivanje njihovih „modernih“ shvatanja i „naučnih“ dostignuća kojima će zapljuskivati i ubjeđivati građane u ispravnost onoga što njihov partijski vođa misli, kaže i donosi a oni sprovode i objašnjavaju ispravnost takvih odluka. Za predani rad politički-stranački aktivisti dobijaju razna društvena priznanja u vidu nagrada, raznih plaketa i sjajnih odličja-medalja. Brižno se čuvaju sva ta odličja do novoga vođe. Sve to služi u svrhu stepenovanja na društvenoj ljestvici najpriznatijih, najvećih, najumnijih, i onih koji su najviše zadužili Crnu Goru, crnogorski narod. Kad se promijeni vlast, iznova se obrađuje javnost i aktivisti su na djelu sve tako u nedogled. Jednom riječju poltroni su na cijeni. Dok je njih oni na vlasti ne treba da brinu za pozicije i materijalna bogatstva koja su nakupili za prethodnih skoro dvije decenije. Neću da ćutim, pa makar me opet poslali na „dobrovoljnu“ šutnju. Ne mogu da dozvolim da onamo gdje radim, a gdje su bitno ugroženi naučni interesi-projekti i gdje je naučni rad na projektima u potpunosti zamro, da je sve prepušteno stranačkim kadrovima koji sprovode svoju volju u ime naučnih radnika. U Istorijskom institutu uopšte nije važno šta znate i šta ste po vokaciji, samo je bitno da ste poslušni i da obavezno imate „bazu“ koja vas u stranci (p)održava shodno interesima čelnika stranke kojoj pripadate. Nauka je tu sporedna stvar, samo da se uklapa u interese stranke kojoj direktor pripada i sprovodi volju dnevnopolitičkih interesa koalicije na vlasti. Kad se stranka zauzme za vas i stavi sav svoj politički kredibilitet, koji je gotovo uvijek u suprotnosti sa naučnim radom kojom se bavi ta institucija, nema zakona koji vas može pomjeriti sa mjesta direktora. Sve je u službi stranke koja vas je posadila na mjesto direktora ustanove i u službi ste da radite i rukovodite naukom kako vam se diktira sa stranačke pozicije i njenih trenutnih interesa. Važan je kadar bez obzira na zakon, vokaciju i znanje toga kandidata. Niko vas ne pita nizašta i nema šta da misliš, tvoje je da sve (s)lijepo izvršavaš sve što takav kadar naredi, u suprotnom slijedi otkaz. Možeš se žaliti do mile volje. Ako kojim slučajem i dobiješ tu parnicu na sudu do njene realizacije proteći će najmanje decenija. Apsurd jeste, ali šta se može takvoj politici i šta vaš glas u javnosti, ako se uspije čuti, može učiniti? Razni „savjetnici“ vas ubjeđuju da nijeste u pravu i da vam je to što pišete i kritikujete veliki minus za vaše buduće „napredovanje“. Gubite poene, koji bi „mogli“ doći ako budete poslušni! Koalicija postavlja, razrješava i vodi politiku koja sputava zdravorazumsko razmišljanje, negirajući vaše naučne rezultate ili ih stavlja u duboko zamrzavanje, odstranjujući vas preko „aktivista i savjetodavaca“ iz svih mogućih naučnih asocijacija i gotovo vas politički i naučno umrtvljuje, vrši naučnu eutanaziju ne dajući vam mogućnost da se pojavite u javnost. Poznati i od samozvanih naučnih repera priznati njihovi poslušnici u svojstvu raznih direktora sprovode stranačku politiku zarad ličnih interesa a mimo pozitivnih zakonskih propisa i uprkos utemeljenih naučnih rezultata. Tako se stvara buduća istorijska nauka, koja novim tumačenjima i po principima stranačke pripadnosti i programske šeme objašnjava razvoj društva negirajući sve što je prethodno napisano, a nudeći vješto upakovanu iskrivljenu svijest sa dubokom partijskom odanosti u interesu „za bolje sjutra“. Poželjni stranački (di)rektori su u opticaju i samo se vrte u krug, sa jedne fotelje na drugu, daleko od zakonskih sankcija zbog zloupotrebe službenog položaja unutar institucija u kojima se se smjenjivali. Možete pisati do mile volje i biti protiv njih, ali se vaša riječ ne može čuti u javnosti, jer vam mediji uskraćuju mogućnost kritičkog odnosa prema takvim stranačkim kadrovima. A, ako vam kojim slučajem i uspije da se glasnete to što se pojavi uveliko je cenzurisano, prekrojeno ili ublaženo, da gubi na svome značaju i namjeni za koju je napisano. Naučni radovi stranačkih kadrova u svojstvu poslušnika su proizvodi za masovnu potrošnju, popularno pisani, bez argumenata ili sa argumentima koji su poluistine sve u cilju opravdanja onoga koji ih je postavio. Svoje radove uopšte ne čitaju niti ispravljaju makar grube materijalne greške, a za tehničke ne haju, ostavljaju ih čitaocima za zabavu i odgonetanje. Za direktora se biraju poslušnici, a ne naučnici i stručnjaci. Najbolji kadrovi stranački su prodani i odani oni koji su se izvještili da prelaze po nekoliko puta iz jedne u drugu stranku. To je za njih profitabilno kao da se radi o sportskim stručnjacima koji svoje sportsko iskustvo prodaju stranci odnosno društvu u kojem živi i rade. Bivši V. D. direktor će možda poći u penziju ako nekome na Univerzitetu, Institutu, državi ili stranci kojoj pripada postavi samo jedan uslov za odlazak, a to je da postane „profesor emeritus“!!! Podgorica, 22. mart 2009. godine Dr Momčilo D. Pejović (112) Objavljeno: poslije dugoga čekanja, konačno, sa neznatnim skraćenjem u dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, srijeda, 14. januar 2009. godine, str. 19. Poslato za objavljivanje i nezavisnom dnevniku „Vijesti“ - Podgorica (28. decembar 2008. godine). TAJNA EKSPERTSKA KOMISIJA ILI CENZORI ZA NEPODOBNE Godinama možete čitati i javljati se na oglase ili konkurse za nezaposlene, a bez povoljnog ishoda za vas. Biće primljeni samo oni koji imaju vezu, u protivnom oglas ili konkurs biće poništeni. Dokazi za navedeno postoje na svakom koraku i svakom mjestu širom Crne Gore. Otuda i dobar slogan „Zaposlenje preko veze“. Neka se oni koji su dali takav slogan ne trude da nam objasne ili nađu opravdanje, pa i činjenice sa kojima će nas ubijediti u ispravnost onoga što se već odavno odomaćilo i postalo praksa u svim državnim ustanovama i privatnim firmama. Nevažno je šta su mislili ili htjeli postići, jer su tačno u „sridu“ pogodili. Posao vam mogu naći a da ga ne čekate, za razliku od ranije parole „Posao se ne čeka posao se traži“. Ako vam se posrećilo da imate dubok i pun džep ili političku - stranačku vezu, jakog rođaka, kuma ili još bolje ministra, makar i onoga za ekologiju, eto posla do mile volje, da biraš mjesto i poziciju. Izmisliće radno mjesto za vas, jer će sistematizacija u nekoj od privatnih firmi, a posebno u državnoj ustanovi predvidjeti i ukalkulisati baš ono koje je vam najbolje odgovara. Od svega je najvažnije da ste njihov odan i prodan siguran glas. Takođe, možete se do mile volje javljati na brojne konkurse za razne stipendije kod brojnih vladinih i nevladinih organizacija ili na konkurse za naučne projekte kod pojedinih ministarstava u državi Crnoj Gori. Sve je demokratski i transparentno!? Vi konkurišete a oni volju ministra ili stranačkog lidera sprovedu i upriliče shodno „duhu zakona“ koji je ispred njih. Za većinu konkursa postoje-formirane su „tajne ekspertske komisije“ koje rade po zakonima dostupnim samo njima, a imaju za cilj upriličiti nečiju volju i sprovesti je do kraja u cilju ostvarenja onoga sa čime se konkuriše. Članovi ekspertskih komisija su povjerljive osobe-lica postavljena-određena od državnih organa-nadležnih ministarstava koji raspisuju dati konkurs. Njihov rad je strogo čuvana tajna, ali samo za one koji misle da će na konkursu njihov projekat biti vrednovan na pravi i nepristrastan način. „Tajna ekspertska komisija“ je javni paravan za nestranačke, politički nepodobne, neposlušne, nepokolebljive, samostalne naučne radnike i intelektualce koji imaju snage da kažu popu pop a bobu bob, da javno iznesu svoje argumentovano i kritičko gledanje na stvari i pojave u crnogorskome društvu za posljednjih dvije decenije, pa i za ono vrijeme koje je mnogo udaljenije. Da su oglasi, konkursi za radna mjesta postali farsa to nikome ne treba dokazivati, jer smo na svakom koraku svjedoci takve prakse. A šta tek reći za konkurse koje raspisuje Ministarstvo prosvjete i nauke - Sektor za nauku - u vezi naučnih projekata sa kojima konkurišu naučni i stručni radnici sa Univerziteta koji rade u organizacionim jedinicama koje se isključivo bave naučnim radom na osnovu arhivskih istraživanja? Odmah ću reći glasno i jasno da su ti konkursi za naučne projekte, blago rečeno, paravan za tajno djelovanje ekspertskih komisija i strogo kontrolisanje pojedinaca koji javno i otvoreno istupaju, raspravljaju, kritički i naučno utemeljno prezentuju i valorizuju crnogorsku prošlost, istoriju i bogato kulturno stvaralaštvo države Crne Gore. Najbolji egzemplar za navedeno je moj naučni projekat pod naslovom „Školovanje Crnogoraca u Rusiji u periodu druge polovine XIX vijeka do kraja druge decenije XX vijeka“, koji više od desetak godina figurira a nikako da zaživi i nadležno ministarstvo pruži šansu da se projekat finansira onako kao to zaslužuje takva problematika, sa kojom ponekad u javnosti, kada zatreba državi Crnoj Gori i procijene njeni nadležni politički faktori, pozivaju se na dobre trovjekovne vojne, političke i ekonomske odnose sa Rusijom, koje će kako oni na državnom vrhu rekoše biti „trajne“ i neophodne da se i dalje održavaju, učvršćuju i razvijaju na obostranu korist Crne Gore i „bratske nam“ Rusije. Naravno, navedeni projekat nije „zadovoljio“ „tajnu ekspertsku komisiju“ koja je uputila predlog Ministru prosvjete i nauke da se ne odobri za finansiranje“! Čuda se u Crnoj Gori više ne dešavaju ona su postala praksa, pa ni u ovom slučaju sa mojim projektom nije čudo što je projekat odbijen za finansiranje, već je čudo što je taj projekat od strane „tajne ekspertske komisije“ ocijenjen veoma niskom ocjenom, čak u jednom dijelu kao ocjena stoji 0 (nula)!!!! U malenoj Crnoj Gori, nezavisnoj i demokratskoj, proevropskoj, kod „velikih i visokih“ Crnogoraca, koji dobro unovčiše tu svoju borbu za crnogorsku državnu nezavisnost, projekat „Školovanje Crnogoraca u Rusiji...“ nema prođu, ne može naprijed. Stop za dr Momčila D. Pejovića i njegov priojekat, punih deset godina! Zašto? Vjerujem da „tajna ekspertska komisija ima jake argumente, sem ličnih u koje ne sumnjam. Gle apsurda, stopiraše ga „veliki i visoki“, dobro unovčeni Crnogorci. Zamislite tu umnost i znanje, umijeće, naučnu doslednost, ličnu obrazovanost i posebno drskost sa kojom „tajna ekspertska komisija“ izlazi pred Ministra prosvjete i nauke i obmanjuje ga neistinama o mojem projektu, u krajnjem slučaju pred crnogorsku javnost, ili su mislili da ću odustati od javnog reagovanja na takav njihov besprimjeran postupak. U „obrazloženju“ rješenja 05/1-3-3276 (25. 11. 2008) za prihvaćene projekte „tajne ekspertske komisije“ stoji da Naučno vijeće „Instituta za biologiju“ „pozitivno je ocijenilo prijavu projekta“! Naravno, moj projekat iz „istorije“ nije imao tu „sreću“ tako da se našao u grupi onih projekata koji su odbijeni „jer su dobili ekspertsku ocjenu manju od 24 poena“!!! Dakle, na osnovu „ocjena eksperata i Predloga Savjeta za naučno istraživačku djelatnost“ projekti su odbijeni. Žalbu na odluku komisije uputio sam Ministru prosvjete i nauke, ali od toga za sada nema vajde, jer kako se čuje žalbe nijesu mrdnule iz fioke - Sektora za nauku. Moram priznati da ni od Ministra ne očekujem neko bolje rješenje, ako je gledati prema onome mome zahtjevu da me primi na razgovor, koji tamo stoji već nekoliko mjeseci. Razumljivo, jer sada nastupaju novogodišnji i božićni praznici. Neka su im sa srećom. Podgorica, 28. decembar 2008. godine Dr Momčilo D. Pejović (113) Objavljeno: sa neznatnim izmjenama i korekcijama u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, četvrtak, 05. mart 2009. godine, str. 11, rubrika „Forum“-stav. HOMO DUPLEX (KAO) HOMO NOVUS Brojni su primjeri u Crnoj Gori da se proces osviješćivanja od zabluda dugogodišnjih ili višedecenijskih tek sada „otkrio“ najprije kod „visokih intelektualaca“, koji „sa punom sviješću“ idu ka Evropi i zagovaraju proevropsku politiku na mjestima ambasadora, konzula, šefova misija, ministara savjetnika, lidera političkih stranaka i tako dalje, a čija se ličnost formira(la)-odnosno bolje reći mijenja(la) sve dok (ni)je (p)ostala HOMO NOVUS, jer su „završili“ sa HOMO DUPLEX-om. Evo, sada na kraju prve decenije XXI vijeka još jedne nove razvojne filozofije „svijesti“ onih koji su se odavno solidarisali sa „mladim, lijepim i pametnim“ pa sole pamet gdje god mogu i gdje stignu. Da li je u pitanju devastacija ukupne ličnosti tokom dugog perioda njihovog „zrijevanja“ i „sa punom sviješću“ sve do osvješćenja od duboke nesvijesti-kome ili su izgubljen slučaj pa im nema pomoći sve do prestanka njihovog biološkog sata, koji je uveliko počeo da preskače ili zaostaje? Da li su osobe „osviješćene“ od decenijskih „zabluda“ mentalno zdrave ili im je potrebno i liječenje, pored „pomoći jednoga ambasadora“?! Kako su HOMO DUPLEX osobe uspjele tako brzo da se preodjenu u novo ruho i predstave se kao HOMO NOVUS osobe koje će sada mijenjati svijest onih koji su u zabludi kao što su i oni nekada bili? Da li je naučno prihvatljivo „objašnjenje“ koje se evo nekolike godine nameće crnogorskoj javnosti putem brojnih medija od strane pojedinaca i „visokih intelektualaca“ nekadašnjih lidera stranaka i visokih političkih funkcionera, kako sami sebe nazivaju ili jedan drugoga čašćavaju, da čovjek postaje svjestan i zreo, oslobođen stega i zabluda tek u sedmoj deceniji života i kasnije, ili onaj drugi u nešto mlađim već nagrizajućim šezdesetim godinama?! Neko će reći da je to moda (raz)uma da izvoljeva „birati“ kad je bio lud a kada su mu noge zaudarale ili je to bilo tada korisno a sada je odbačeno kao iskorišćeno i neprofitno! Zrijevanje čovjeka kao ličnosti u šezdesetim ili sedamdesetim godinama života i „formiranje“ njegove ličnost kao društvenopolitičkog bića „ZOON POLITIKON“- ZON POLITIKUM, kojemu životne funkcije odavno nijesu u fazi razvoja pod posebnim je i velikim znakom pitanja i riječ je o osobama koje imaju ozbiljnih zdravstvenih problema posebno na planu intelekta i psihe. Proces zrijevanja čovjekove ličnosti ili čovjeka kao ličnosti - odnosno formiranja - završava se mnogo ranije u dobi do tridesete kao gornje granice razvoja, bez obzira što se čovjek nadograđuje učeći i saznajući tokom cijeloga svojega života dokle je god pri zdravoj svijesti i pameti. Ima i drugih teorija. Ovdje se time nećemo baviti. Zrijevanje čovjeka kao ličnosti u poznom dobu dovoljno govori o samoj ličnosti i njegovom zdravstvenom stanju i mentalnom sklopu posebno u sedamdesetim godinama, kao što je to bio slučaj sa nekim crnogorskim političarima i instaknutim intelektualcima, koji dođoše svijesti uz pomoć stranih diplomata amabsadora, sa svega nekolike terapije ili „seanse“. Naša domaća pamet ih ne osvijesti od višedecenijskih zabluda, mada rekoše da su na vrijeme kršteni i naravno sa popom. Bila je to nekada njihova „politička“ referenca, pored ostalih, koje su sami sebi dodjeljivali ili jedan drugom namještali. Vrijeme tranzicije, demokratizacije, privatizacije, evropeizacije, multikuturalnosti ukupnih kretanja na našim prostorima zahvatilo je neminovno i svijest ljudi, posebno onih koji se bave politikom i koji od nje prave trgovinu. Izgleda da su tome posebno podložni ljudi „visoki intelektualci“ u godinama kada su oni već odavno, mislili su, formirane ličnosti, istaknuti profesori univerziteta, političari visokoga ranga, lideri stranaka iza kojih stoje poznate individue i istaknute ličnosti sa brojnim članstvom, jednom riječju ljudi do čijeg mišljenja se drži, a posebno u naučnom pogledu imaju sve reference. Razumio bih da se radi o nekom trendu-pokretu u umjetnosti uopšte ili posebno u kojem umjetnici ispoljavaju neki svoj bunt ili kreativnost na svoj način. Međutim, ne mogu da shvatim čovjeka-ljude-pojedince koji je su u zabludi deceniju i po ili nekoliko decenija, a slove kao priznati i poznati književnici, intelektualci, naučnici, profesori univerziteta, da su se osvijestili samo „uz pomoć jednog stranog ambasadora“ ili ličnim učešćem na „političkim“ seansama“! Da li je ovo trend da se po svaku cijenu mijenja svijest samo pod kontrolom onih koji su dugo bili u „zabludi“ pa se na vrijeme „osvijestili“ i sada hoće pošto po to „sa punom sviješću“ da mijenjaju svijest onih koji su od njih po godinama dvostruko ili čak trostruko mlađi, da ne panu u „zabludu“, već da se na vrijeme „osvijeste“ uz pomoć domaćih diplomata, šefova misija, ministara svajetnika i njima sličnih „visokih intelektualaca“ nekadašnjih boraca „rata za mir“? Da li je ovo vrijeme još uvijek posljednje decenije XX vijeka kada su došli na vlast sa ulice „mladi, lijepi i pametni“, koji su građane učili da godine počinju januarom, obećavali zlatna brda i doline i naravno „bolji život“, pa sada žele da kao nekada prosipaju „mudrosti“ „nove razvojne filozofije“? Da li za nauk mogu poslužiti „zablude“ zabluđelih i „svijest“ osviješćenih poslije nekoliko godina ili decenija njihovog komatoznog stanja i da li je riječ o psihički zdravim osobama-intelektualcima ili je stvar za posmatranje i dugo liječenje? Ko to hoće i za čiji interes da marginalizuje i obesmisli sve ljudske moralne i univerzalne vrijednosti koje su svih ovih godina u trajanju od gotovo dvije decenije dovedene do nivoa nipodaštavanja, a koje su u drugim državama visoko vrednuju i u njih se ne dira, a Crna Gora ih sada odbacuje pred ulazak u Evropu, jer smo bili u „zabludi“ u periodu komuniza i treba da se osvijestimo i to uz pomoć onih koji su nekoliko decenija bili u zabludi i nesvjesti i sada diktiraju uslove osviješćivanja građana - nacije naroda u jednoj državi. Gdje su psiholozi i posebno psihijatri, ljekari od struke i nauke da liječe takve pojave i pojedince na visokim položajima političkim i društvenim koji svakodnevno pritiskaju građane preko medija svojim izjavama i šire „novu svijest“ oslobođenu od zabluda i teške kome u kojoj su dugo bili HOMO DUPLEX intelektualci? Da li nam predstoji faza specijalističkog posmatranja pa liječenja terapijom jednog „stranog ambasadora“ ili grupe ambasadora iz Evropske zajednice ili uz pomoć „osviješćenih“ naši ambasadora i savjetnika ministara čije mentalno zdravlje je pod velikim znakom pitanja? Ko sve prihvata učenje zabluđelih i tek osviješćenih i sa punom sviješću se okreće evropskim i evroatlantskim integracijama?! Dr Momčilo D. Pejović (114) Neobjavljeno. Poslato za objavljivanje. Kao i veliki broj tekstova redakcije dnevnih listova nijesu našle za shodno da objave dati tekst. SILA BOGA NE MOLI!!! (SREĆAN TI 65-ti ROĐENDAN BIVŠI V. D. DIREKTORE) Moj prošlogodišnji pokušaj da Vam javno čestitam rođendan, pored V. D. direktorske fotelje, nije uspio. Međutim, tek sada je prava prilika da vam čestitam dvostruki jubilej: godine starosti (65) i godine radnoga staža (45) kao „zvaničnih“ uslova za odlazak u penziju, ako i to sada neko ne zaustavi! Mora se priznati da je ažurnost Rektora i pravne službe Univerziteta bila ekspresna kada su neki pojedinci u pitanju: a) bilo po osnovu nelegalnog imenovanja za V. D. direktora Instituta, b) odugovlačenja sa izbornom procedurom za direktora Instituta, koju je trebao sprovesti bivši V. D. direktor, c) ili kada je procedura konačno sprovedena i sada se samo „čeka sjednica Upravnog odbora“ da potvrdi i imenuje legalno izabranog direktora. Nadam se da navedeno ne možete osporiti ni vi, a ni Rektor ili pravna služba Univerziteta Crne Gore. Navedeno i nije neki jak razlog zbog kojega se sada želim javno oglasti i upoznati poštovane čitaoce, kojima je preko vrha glave takvih direktora i problema u pojedinim naučnim ustanovama. Kao poseban razlog mojega javljanja je da se zakonski propisi u ekološkoj, demokratskoj, proevropskoj Crnoj Gori uopšte ne poštuju, mada ni to nije neka novost već bolje reći ustaljena praksa. Pa čemu i kome na stotine zakona koje evo nekolike godine donosimo u Crnoj Gori, a sve pod pritiskom Evropske zajednice koja nam određuje uslove za ulazak u evropsko članstvo?! Zašto to činimo kada nam nije do njih stalo ili bolje reći mi se na njih uopšte i ne osvrćemo. Isto smo radili i sa zakonima koje smo donosili bez ičijeg pritiska. Kod nas su zakoni forma za one koji su na vlasti ili na nekim velikim i visokim državnim i političkim funkcijama, a na drugoj strani ti isti zakoni pokazuju svoju snagu-moć i primjenu samo nad onima koji kao obični građani jedva sastavljaju kraj sa krajem. Zašto nas ubjeđuju da smo postigli privredni i politički demokratski prosperitet kakav je rijetko zabilježen u cijeloj Evropi?! Moguće da je sve tako, ali samo sa jednom falinkom, a to je da su oni na vlasti izvan zakona i da im se ne može ništa, jer dijele apanaže-otpremnine od čijih cifara poštenog čovjeka, radnika i građanima zaboli glava. Sve ide po njihovoj logici stvari, što gore u preduzeću-privredi ili vanprivredi to za njih lično bolje i eto enormno „zarađene“ debele koverte. Sa mojom platom doktora nauka od svega 720 eura, izračunah da bih morao živjeti još najmanje 25 godina da bih primio otpremninu jednoga direktora nekog propalog privrednog preduzeća, naravno pod uslovom da ne trošim ništa i petočlanu porodicu ostavim društvu na izdržavanje. Na penziju ne smijem ni pomisliti jer bih tek tada nagrabusio. Zašto neki „(is)taknuti“ naučni radnici i ne pomišljaju da idu u mirovinu koju su za minulih 40 i nešto više godina zaradili i ispunili 65 godina starosti, mada imaju najmanje dvostruko veća primanja od mojih sadašnjih, jer se tu naberu i brojni honorari?! Tu ni Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju uopšte ne važi, barem kada su ti i takvi naučni radnici u pitanju. Pride, uz njih su i direktor(i) i rektor(i) sa uopštenim dopisima - dekanima i direktorima jedinica Univerziteta, vjerovatno sa namjerom da te i njima slične osobe ostanu još nekoliko mjeseci u redovnom radnom odnosu sve do 31. avgusta 2009. godine! Gdje su tu pozitivni zakoni i kome oni služe, kada ih tako tumače oni koji ih donose i oni koji treba da ih primjenjuju? A zakonski propisi barem su tu nedvosmisleni kada su u pitanju uslovi za penziju. Smatram da u navedenom slučaju ima opravdanih razloga da se lično obratim Inspekciji rada koja bi, nadati se, dala meritorno mišljenje ili čak donijela pravosnažno riješenje. Da li su Rektor i pravna služba Univerziteta Crne Gore bili „principijelni“ ili su i ovom prilikom htjeli demonstrirati ličnu volju i time prolongirati odlazak u penziju bivšem V. D. direktoru Istorijskog instituta prof. dr Božidaru Šekularcu?! Do sada u crnogorskoj javnosti bilo je polemike i desetak slučajeva od strane pojedinaca koji su se protivili sili zakona ali su na kraju ipak otišli u zasluženu mirovinu. Da li će i navedeni naučni radnik svoju volju ili nečiju stranačku podršku (zlo)upotrijebiti ostaje da se vidi poslije velikoga praznika koji slijedi ljepšem polu, pa im ujedno čestitam 8. mart, a bivšem V. D. direktoru rođendan i srećan odlazak u penziju. Podgorica, 08. mart 2009. godine Dr Momčilo D. Pejović (115) Objavljeno: u IN4S.NET, utorak, 10. mart 2009. godine, pod naslovom „Sve je isto, samo Tebe nema“; Navedeni tekst objavljen je u skraćenoj verziji u dnevnom listu „Vijesti“, Podgorica, petak, 17. april 2009. godine, str. 15, rubrika Forum, sa redakcijskim nadnaslovom „Ništa nije slučajno“ i naslovom „Nekad ... a sad“! NEKAD...A SAD! - SVE JE ISTO, SAMO TEBE NEMA GOSPODARU CRNE GORE! (Po milosti Božjoj Kralju i Gospodaru Crne Gore Nikoli I) Slučajan i kratak susret sa meni dragom osobom podstaknu me da napišem ovaj tekst, mada ništa ne obećah kad mi reče i upita: čitam tvoje tekstove-pisma, a znajući tvoju narav i posebno tvoje principe, reci mi, ma iskreno, da li bi da je živ kojim slučajem Gospodar Crne Gore Nikola I imao hrabrosti i njemu neko pismo uputiti ili ga prozvati“?! Kratko i sa osmjehom jedno drugom rekosmo zbogom. Ne zamjeri što prilikom mojega obraćanja, Tebi Gospodaru, neću koristiti intitulaciju i atrubucije koje su uobičajene za te prilike i posebno za vaše vrijeme. Kao čovjeka, koji je izučio velike škole u naše susjedstvo - bolje reći inozemstvo, uvjeren sam da ćete razumjeti, mada Ti neće biti potaman, jer ste navikli građane da se u svakom ophođenju sa vama snishodljivo odnose a u ličnom susretu poljube i vašu junačku desnicu. Vjerujem da ćete preko svega toga olako preći uz onaj Tvoj uzdržan a zagonetan osmijeh i blago ulegnuće sa desne strane Vašega svijetloga obraza. Kao mudar čovjek Vi dobro shvatate prirodu pojedinih vaših građana pa mi zato i ne zamjerate, iako znam da ćete na neki drugi način sve vrnuti meni i svakome onome koji se na takav način obrati, diskretno stavivši do znanja da se „po milosti Božjoj Kralj i Gospodar Crne Gore Nikola I“ mora poštovati, u svakom pogledu ponizno odnositi spram njega, njegovog dostojanstva i visokoslavne dinastije Petrovića. Nego da ne dangubim i ne časim, već da kažem ono zbog česa sam i uzeo pero da Vam se obratim. Bilo je i ranije razloga i prilika da reagujem na neke od Vaših poteza, izjava, odluka i rješenja u politici, privredi, kulturi i uopšte u samome crnogorskome društvu, a koje ste kao Gospodar Crne Gore odlučno donosili, često ne konsultujući ni svoje brojne savjetnike. Mislim da je dosta rano i na vrijeme sam i sada! Nabrojaću kratko i telegrafski reći a ujedno i Vas podsjetiti na slavnu prošlost vašeg Vladalačkog doma i posebno vašu vladavinu dugu, rijetku na prijestolima širom Evrope. Nastavili ste lozu slavnih predaka iz dinastije Petrovića i zaokružili granice države Crne Gore - uvećaste njen teritorij i broj stanovnika ujedno. Za vrijeme Tvoje vladavine nasta svakoliki napredak na privrednom i političkom planu, počev od izgradnje kolskih puteva - „modernih“ saobraćajnica, pruge uskog kolosjeka, uvođenje telegrafa, pošte, manjih privrednih preduzeća sa stranim kapitalom i koncesijama na dugi vremenski rok. Na planu prosvjete i kulture osjeti se veliki napredak, posebno u pogledu otvaranja velikog broja osnovnih škola, a zatim srednjih škola - gimnazija. Opismeni se veliki broj mladoga naraštaja i gotovo pozapošljavaste sve učene ljude svoje u državne ustanove-ministarstva koja reformisaste po (j)evropskim standardima. Ono malo stranaca i izvanjaca što dođe u Crnu Goru dadoste na visoke državne položaje. Parlamentarna i demokratska faza u razvoju Crne Gore osjeti se na samome početku XX vijeka. Započe parlamentarni život i nasta stranačka borba u crnogorskoj Narodnoj skupštini, a bez Tvojega prisustva se ne mogaše početi sa radom. Tu su brojni zakoni i tako dalje da ne nabrajam, jer ste Vi živi svjedok svemu tome i sa vama počinje nova era ukupnog razvoja Crne Gore kao (j)evropske države. Valjda ne odužih sa pričom, a ni počeo nijesam. Znam da nemate vremena na pretek, jer imate prečih poslova od čitanja mojega pisma. Strpljenje Vas već izdaje, jer čekaju važnije ličnosti, a državnih poslova i preko vrh’ glave. A znam bogme i za vašu prijeku narav, koja ponekad znade biti i pogubna za onoga koji drugačije od Vas misli ili saopštava ono što se Tebi ne sviđa. Još bih htio nešto reći pa kud puklo da puklo, a po meni će, makar od onih doma, kao i do sada. Rekao bih da u osnovi i nemam neke velike zamjerke na privredni i politički razvitak Crne Gore za vrijeme Tvoje vladavine. Međutim, kad se malo dublje zađe u analizu ukupnih dešavanja u Tvojoj gotovo šestdecenijskoj vladavini onda moram iznijeti zamjerke koje imam kako na planu unutrašnje tako i na planu spoljne politike. Prvo, kao školovan i izobražen čovjek po (j)evropskim demokratskim načelima pripadam onim ljudima koji su po ubjeđenju za republikanski sistem uređenja države i upravljanja, a na drugoj strani veliki sam protivnik ne samo principata, careva, sultana i kraljeva, nego i knjaževa i prinčeva, paša i subaša, vojvodstava i pašaluka, distrikta i departmana, grofovija i satnija, feuda i latifundija i tako dalje i tome slično. Drugo, poznato je da ste u Crnu Goru doveli veliki broj izvanjaca i naravno sebi politički odanih u najvećem broju. Oni su, većinom, časno odradili svoj stručni dio posla i doprinijeli da Crna Gora izađe iz teške privredne i posebno prosvjetne zaostalosti. Ali, ipak, ne mogu se složiti sa Tobom kao Gospodarom da ste im dali toliko važnosti postavljajući ih na najistaknutije državničke i političke funkcije, zanemarujući svoje školovane kadrove koji teško mogu naći posao i koji se teško uzdižu na ljestvici državne hijerarhije. Oni koji su malo oštriji ili skloni kritičkom gledanju na prilike u Crnoj Gori morali su da napuštaju svoju rodnu grudu i (po)traže posao u inozemstvu. Njih nije tako mali broj. Tvoja uloga u svemu je bila presuđujuća i nijeste za to marili već ste svoju tjerali pa makar bilo i naopako, bolje reći nemilice se obrušavali na svoje neistomišljenike. U početku ste vodili mudru politiku oslanjanja na velike sile prije svih na veliku i carsku Rusiju, koja je imala sluha za brojne i razne vrste pomoći - donacije ili kredite. Bilo je i većih kreditnih zaduženja kod zapadnoveropskih banaka posebno austrijskih, francuskih i engleskih. Naravno da Crna Gora nije mogla da se razvija bez kredita i kapitala iz inostranstva, zato su i davane brojne koncesije pojedinim inostranim firmama sve u cilju privrednog razvoja Crne Gore. Kada smo kod kreditnih zaduženja moram pomenuti i prve naše novčane zavode počev od Nikšićke štedionice preko Crnogorske banke i ostalih kreditnih zavoda koji su bili počeli nicati sa prvim počecima kapitalističkih odnosa u Crnoj Gori na pragu XX vijeka. Ti si, Gospodaru, pomagao njihovo osnivanje ličnim ulozima, kako bi dao primjer dugima da zaživi bankarski sistem, berza - akcije i dividende. Da li je tamo bilo Tvojega većinskog kapitala nijesam mnogo istraživao niti se interesovao, a poznato mi je samo da ste novac radije stavljali u inostrane banke. U prve nekolike decenije Tvoje vladavine Crna Gora je uživala izvjesnu blagonaklonu politiku velikih evropski sila, naravno sve u interesu njihovog pojedinačnog gledanja na interese prema Zapadnom Balkanu, Jugoistočnoj Evropi i onim narodima koji su živjeli u AustroUgarskoj monarhiji i Otomanskm carstvu. Ono na što imam veliku zamjerku jesu vaši dinastički odnosi prema Srbiji na samome početku Tvoje vladavine i dalje u posljednjoj deceniji XIX vijeka pa i nešto kasnije u prvim decenijama XX vijeka. Tvoja spoljna politika je više naginjala zapadnoevropskim državama a manje bila okrenuta Rusiji ili bolje i preciznije rečeno nastojali ste da vodite politiku laviranja i nadmudrivanja prema onima koji su ipak bili naklonjeni Crnoj Gori. Detaljnije o tome nećemo, ali ću ipak reći da ste upravo Vi Gospodaru i Crna Gora bili nadmudreni, prevareni i izigrani raznim obećanjima koja su dolazila odmah poslije završetka ratova ili u toku tih ratova. U okviru spoljne politike ne može se zaobići ni pitanje novooslobođenih krajeva, jednom riječju Kosova i Metohija, za koje ste Vi bili uvijek spremni čvrsto stati i ako treba svog krilaša ili bjelaša ata uzjahati i odlučnim glasom uzviknuti „zamnom moji hrabri Crnogorci“! Mogli ste i tu dosljedniju politiku iskazati. Evropa tu ne bi ništa pokušala. To bi u osnovi bilo ono što se treba reći i kritički razmatrati kada je spoljna politika u pitanju. Ne bi bilo pravo da zaboravim Tvoj narod, građane - stanovništvo junačke i slobodarske države, kojih je barem što se tiče zajmova narodnih počev od onih u naturi pa kasnije u novcu i zaduženja najsiromašnijeg sloja građana bio veliki broj, naročito u vremenu gladnih i nerodnih godina, brojnih ratova i pukog preživljavanja. Moram naglasiti da je veliki doprinos svemu tome dat sa Tebi dobro poznatom „vađevinom“ i prodajom žita i ostalih životnih namirnica koje su dobijane u dar od Rusije da narod ne poumire od velike gladi. Dobar dio od toga prodavala je država Crna Gora siromašnim porodicama preko Tvojih najbližih rođaka ili kapetana, vojvoda ili senatora i zaduživala ih do te mjere da se nijesu mogli oporaviti ni za nekolike decenije, a neki nikada, jer su slijedile sudske prodaje - namirenja od strane banaka - na inkanat - javna prodaja zbog dugova. Kad je trgovina duvanom u pitanju i krijumčarenja toga proizvoda-sirovine takva roba je bila strogo kontrolisana od brojnih žbira i žandarma koje je država postavljala da hapse i plijene robu u cilju sprečavanja nelegalne trgovine i zaštite državnoga zabrana u cilju urednog plaćanja poreza državi. Nešto ribolova i krivolova koji se odvijao u basenu Skadarskoga jezera nije neku veliku pozornost zavređivao i sve se odvijalo u nekim manje više legalnim okvirima. A kada je u pitanju pomorska flota Crne Gore toga i nije bilo sem nekolika parabroda - vapora koja ste u dar dobili pa ih koristili za odmor ili nešto malo trgovine. Rezimirajući ekonomsko stanje ukupnoga stanovništva Tvoje države Crne Gore mora se konstatovati da je dvije trećine stanovništva živjelo u krajnjoj bijedi i siromaštvu, teško preživljavajući i stalno se boreći za golu egzistenciju, a što je bio rezultat nerazvijene crnogorske ekonomije. Na unutrašnjem planu rekao sam osnovu onoga što je bilo pozitivno kada je u pitanju ukupni privredno-politički i društveni razvitak ili napredak Crne Gore za Tvoje vladavine. Međutim, imam i tu ozbiljnih zamjerki, a rekao sam važnu koja se tiče odnosa prema izvanjcima i njihovog od vaše strane zaštitničkog držanja u odnosu na domaći školovani stručni kadar. Moram naglasiti da su samo politički podobni u vašem vremenu i Tebi odani istomišljenici bili pozapošljavani i postavljani na visokim državnim ili političkim funkcijama, a nepotizam je bio u dobroj mjeri zastupljen u svim oblastima društvenoga života. Takođe, moram Ti zamjeriti na ukupni „demokratski razvoj“ Crne Gore i Tvoje obrazloženje „doprinos(a) demokratiji“, koji je u njoj za vrijeme Vaše vladavine, blago rečeno, bio potisnut ili zaobiđen i nerado ste gledali na demokratske procese u zemljama zapadne Evrope, sprečavajući da talas demokratskih sloboda i posebno kritičkog sagledavanja stvari i pojava uniđe u Crnu Goru i da u njoj zaživi. Preko svojih perjanika, žbireva, pandura i slugu u korijenu ste sasijecali demokratske slobode riječi i štampe i objavljivanja posebnih izdanja - koja Tebi nijesu bila po volji. Imam tu u vidu posebno period početka prve decenije XX vijeka počev od Bombaške i Vasojevićke afere, pa preko slobode štampe i onoga što se radilo u parlamentarnom sistemu crnogorske škupštine, donošenja Ustava i još po nešto, kao na primjer političkih protivnika-opozicije koja nije mogla dalje otići od kolijevke, dakle nečega što je bilo samo u povoju. Za diskusiju je vaše postavljanje ne samo predsjednika crnogorskoga parlamenta nego i mandatara u Tvojoj vladi a kojemu i nije bilo izglasano (ne)povjerenje već je bilo oko toga neke druge velike gungule. Obrazloženje dosta tanko i odluka Tvoja pa se tome niko nije smio jače usprotiviti. Uopšteno govoreći i dajući karakteristiku Vas kao iskusnog političara i državnika na crnogorskome prijestolu, mora se reći da ste donosili neke veoma rizične odluke i bogme u krajnjem ishodu pogubne i po vašu reputaciju državnika i po samu Crnu Goru. Kao Gospodar koji ima odlučujuću i presudnu riječ uvijek ste bili na strani vaše pozicije i vaših istomišljenika, a bogme često nijeste bili u pravu ni Vi ni oni za ono što ste radili ili sprovodili u djelo. Vaše izjave i obećanja građanima Crne Gore da će dobiti Ustav po mjeri i volji narodnoj nije se ostvario i duboko je razočarao ne samo demokratski nastrojene pristalice u Crnoj Gori nego bogme i demokratska Evropa na tome Vam je uveliko zamjerila. To su samo neke moje ozbiljnije zamjerke pa činite šta vam je god volja, makar bilo po onoj narodnoj „moja glava tvoja sablja Gospodaru“. Narodna volja nije mogla doći do izražaja ili bolje reći bila je zastupljena u tolikoj mjeri koliko i u samom zaglavlju Tvojih zvaničnih akata koja ste dodjeljivali prilikom ukaza, naredbi, postavljenja, odlikovanja i tome slično, jer je samo Božja volja i proviđenje - sila neka postavila Vas da upravljate Crnom Gorom i tako ste uistunu i činili za svo vrijeme vašega dugoga života i vladanja. Samo ću još nešto reći, bez čega sva ova moja priča ili kritika onoga što se dešavalo za Tvoje vladavine ne bi bila telegrafski sagledana, a to je činjenica da Vam se ozbiljno mora zamjeriti na posljednje godine Tvoje vladavine posebno u dijelu kada ste napustili svoju Crnu Goru - izbjegli - pobjegli u inostranstvo i tuđinu „privremeno“ prihvatili kao svoju domovinu. Da li je to bilo moranje ili nečiji nagovor ostaje za diskusiju! Naravno da vam nije bilo lako u tuđini iako su sa Vama bili najbliži i veliki broj kamarile i vjernih oficira, ministara i ostalih službenika, koje je sve trebalo izdržavati, a novac sa kojim ste raspolagali i dragocjenosti svoje lične pa i državne koje ste sa sobom ponijeli brzo su se istopile da na kažem rasprodale. I na kraju Tvoja slobodarska Crna Gora i njeno stanovništvo - narod, tvoji Crnogorci izgubiše svoju državnu nezavisnost za koju su se vjekovima borili i na kraju je stvorili. Znam da Vas neću razočarati izjavom da ne možete računati na moj glas u budućoj vašoj državničkoj i političkoj djelatnosti. Kao građanin i nezavisni intelektualac, koji je uvrijeđen zbog neispunjenih obećanja a bogme i Tvojih velikih političkih, privrednih promašaja pa i nebrige u naučnim ustanovama od posebnog i nacionalnog značaja, a najposlije u parlamentarnom životu i sprovođenju demokratskih principa i slobodama kojima teži civilizovano društvo, ja sada oštro reagujem i iznosim svoj glas protiv takvog rada i ponašanja. Eto, Gospodaru, upitah Vas za mnogo toga i malo se kritički osvrnuh na vašu politiku ukupnog razvoja Crne Gore za vrijeme vaše višedecenijske vladavine, pa vidite šta vam je činiti? Ostaje mi da vidim da li ću odgovor dobiti u Grmožuru, Jusovači ili na slobodi u nezavisnoj Crnoj Gori u kojoj bijem bitku za goli golcijati život i neizvjesnu karijeru naučnoga radnika, koji proučava bogatu i slavnu istoriju crnogorskoga naroda, Tvojih i mojih predaka. Ja toliko, Gospodaru, rekoh i spasih dušu svoju, a Ti čini šta misliš da ti je najpreče i da Ti za ubuduće može valjati. U potpisu biću principijelan, kao i do sada sa svim svojim tekstovima-pismima, pa ću se potpisati onako kako sam to činio svih ovih godina. Znam da mi na tome nećete zamjeriti, jer Vi dobro razumijete školovane ljude, posebno one koji slobodno misle i javno iznose svoj kritički pogled na ukupan razvoj Tvoje Crne Gore, Gospodaru. Na Cetinju, 10. ožujak, u vrijeme Tvoje slavne vladavine Gospodaru Dr Momčilo D. Pejović, Orasi, Lješanska nahija (116) Objavljeno: u „Vijesti“-ma, Podgorica, petak, 17. april 2009. godine, str. 15. Konačno, poslije dugog čekanja (11. mart 2009. godine) sa izvjesnim, mada neznatnim, skraćenjem. Proširena verzija navedenog teksta objavljena je u elektronskoj novini IN4S. ORG, 10. marta 2009. godine. Nadnaslov i naslov dala Redakcija navedenog lista. NIŠTA NIJE SLUČAJNO NEKAD... A SAD! Draga osoba podstaknu me da napišem ovaj tekst, kada mi upitno reče: Čitam tvoja pisma. Da li bi, u slučaju da je živ, i Gospodaru Crne Gore Nikoli I uputio pismo“?! Ne zamjeri, Gospodare, što neću koristiti intitulaciju i atrubucije uobičajene za ove prilike. Neće Ti biti potaman, jer ste građane navikli da se u ophođenju sa Vama snishodljivo odnose, u ličnom susretu poljube vašu junačku desnicu. Preko svega olako ćete preći, a uz zagonetan osmijeh diskretno staviti do znanja da se „po milosti Božjoj Kralj i Gospodar Crne Gore Nikola I“ poštovati mora i spram Njega ponizan biti. Bilo je razloga i prilike da i ranije reagujem na neke Tvoje poteze, izjave, rješenja i odluke. Podsjetiću Vas na vašu dugu vladavinu, a telegrafski reći što imam. Nastavili ste lozu slavnih predaka iz dinastije Petrovića i zaokružili granice države Crne Gore. Za vrijeme Tvoje vladavine nasta svakoliki napredak na društveno-političkom, privrednom i kulturno-prosvjetnom planu. Započe parlamentarni život u crnogorskoj Narodnoj skupštini, a bez Tvojega prisustva se ne mogaše početi sa radom. Sa Tobom započe nova era ukupnog razvoja Crne Gore kao (j)evropske države. Tvoja prijeka narav zna često doći do izražaja, naročito kada se saopštava ono što Ti se ne sviđa ili se drugojače misli. U osnovi i nemam neke velike zamjerke na ukupni razvitak Crne Gore. Međutim, dublja analiza pokazuje velike probleme i izvjesne nedostatke. Kao školovan čovjek pripadam onim ljudima koji su protivnici careva, sultana, kraljeva, knjaževa i prinčeva, vojvodstava, pašaluka, i tako dalje. U Crnu Goru doveli ste veliki broj izvanjaca, Tebi politički odanih pristalica. Oni su, većinom, časno odradili svoj stručni dio posla. Ipak, ne mogu se složiti sa Tobom da ste im dali toliko važnosti postavljajući ih na najistaknutije državničke i političke funkcije, a zanemarujući svoje školovane kadrove. Ko je bio sklon kritičkom gledanju na prilike u Crnoj Gori morao je da (po)traži posao u inozemstvu. Nemilice ste se obrušavali na svoje neistomišljenike i političke protivnike. U početku ste vodili politiku oslanjanja na velike sile, prije svih na veliku i carsku Rusiju, koja je imala sluha za brojne donacije i kredite. Naravno da Crna Gora nije mogla da se razvija bez kredita i kapitala iz inostranstva. Na pragu XX vijeka otvaraju se novčani zavodi - banke, počev sa Nikšićkom štedionicom, Crnogorskom bankom i tako dalje. Gospodaru, pomagao si njihovo osnivanje ličnim ulozima, kao primjer dugima u cilju da zaživi bankarski sistem. Da li je tamo bilo Tvojega većinskog kapitala nijesam se interesovao. Radije ste novac stavljali u inostrane banke. Na planu spoljne politike, nastojali ste da vodite politiku laviranja i nadmudrivanja, a u njoj upravo bili nadmudreni, prevareni i izigrani raznim obećanjima. Moja velika zamjerka jesu vaši dinastički odnosi prema bratskoj Srbiji tokom cijele Tvoje vladavine. U okviru toga ne može se zaobići ni pitanje novooslobođenih krajeva - Kosovo i Metohija. Ni tu nijeste dosljednost iskazali. Ne bi bilo pravo da zaboravim Tvoj narod, a tiče se zajmova narodnih, što u naturi a što u novcu. Zaduženost najsiromašnijeg sloja građana bila je velika, naročito u vremenu gladnih i nerodnih godina, ratova i pukog preživljavanja. Moram naglasiti da je veliki doprinos svemu tome dat sa Tebi dobro poznatom „vađevinom“ - prodajom žita. Dobar dio od toga prodavala je država Crna Gora siromašnim porodicama preko Tvojih najbližih rođaka, kapetana, vojvoda ili senatora. Dugove od strane velikog broja građana banke su namirivale preko javne prodaje - na inkanat. Tgovina duvanom i krijumčarenja te robe bila je strogo kontrolisana od brojnih žbira i žandarma u cilju urednog plaćanja poreza državi. Nešto ribolova i krivolova odvijalo u nekim manje više legalnim okvirima. Pomorske flote i nije bilo sem nekolika parabroda - vapora koja ste u dar dobili. Mora se konstatovati da je dvije trećine stanovništva živjelo u krajnjoj bijedi i siromaštvu. Samo politički podobne i Tebi odane istomišljenike postavljali ste na visoke državne ili političke funkcije, a nepotizam je bio u dobroj mjeri zastupljen u svim oblastima društvenoga života. Moram Ti zamjeriti na ukupni „demokratski razvoj“ Crne Gore i Tvoje obrazloženje „doprinos(a) demokratiji“. Preko svojih perjanika, žbireva, pandura i slugu u korijenu ste sasijecali demokratske slobode riječi, štampe i objavljivanje posebnih izdanja - koja Tebi nijesu bila po volji. Imam tu u vidu posebno Bombašku i Vasojevićku aferu, pa slobodu štampe. Za diskusiju je postavljanje ne samo predsjednika crnogorskoga parlamenta nego i mandatara u Tvojoj vladi. Uvijek ste bili na strani vaše pozicije i vaših istomišljenika. Vaše izjave i obećanja građanima Crne Gore da će dobiti Ustav po mjeri i volji narodnoj nije se ostvario i duboko je razočarao one u Crnoj Gori i demokratsku Evropu. Narodna volja nije mogla doći do izražaja ili bolje reći bila je zastupljena u tolikoj mjeri koliko i u samom zaglavlju Tvojih zvaničnih akata. Ozbiljna zamjerka je na posljednje godine Tvoje vladavine kada ste napustili Crnu Goru - izbjegli - pobjegli u inostranstvo. Ja toliko pa čini šta Ti je god volja, makar bilo po onoj narodnoj „moja glava tvoja sablja Gospodaru“. Kao građanin, koji slobodno misli, javno iznosim svoj kritički pogled na ukupan razvoj Tvoje Crne Gore. Ne možete računati na moj glas u budućoj vašoj državničkoj i političkoj djelatnosti, iako znam da Vas time neću razočarati. Ostaje mi da vidim da li ću odgovor dobiti u Grmožuru, Jusovači ili na slobodi u nezavisnoj Crnoj Gori. U potpisu biću principijelan pa ću se potpisati onako kako sam to činio svih ovih godina. Gospodaru, sve je isto, samo Tebe nema! Cetinje, na martovske ide Dr Momčilo D. Pejović (117) Objavljeno: u skraćenoj verziji IN4S. ORG. - Portal, četvrtak, 02. april 2009. godine. Zbog opširnosti navedeni tekst je morao biti skraćen. Navedeni tekst je originalna verzija. STATISTI U CRNOJ GORI!? Godinama sanjam jedne iste snove, i po nekoliko puta tokom jedne godine. Predskazuju nešto. Nikako da uhvatim njihovu osnovnu nit, koja bi mi razriješila mnoge stvari i probleme što me prate tokom nešto više od tri decenije rada i još skoro toliko života. Znam da mi se nešto dešava iza leđa, ali šta je u pitanju ne mogu da odgonetnem. Pogani su i teški moji snovi, i ne daju mi mira. Da mi je da od njih počinem pa nek se dešava što god hoće. Šta sve u snu čovjeku dođe! U dilemi sam da li da vam saopštim što sam čuo ili pročitao, a prije svega biće da sam sanjao. Nekad mi se san i java tako izmiješaju da ne znam odvojiti stvarno od nestvarnog, pa sam po nekad „i međ’ javom i međ’ snom“. Rekao bih vam, ali se bojim da me zbog toga ne uzmete na alak i seir. Samo nemojte da mi obećate da me nećete izvrći podsmjehu, jer evo dvije decenije naslušah se raznih obećanja što od najbližih, prijatelja, drugova, poznanika, kolega i meni nepoznatih osoba. A šta tek reći za obećanja političke elite i svih ukupno političara na našem „filmskom platnu“ ili političko-pozorišnoj sceni, posebno u toku izborne kampanje?! Ko se može svega prisjetiti, pa ni onog najvažnijeg od „istorijskog značaja“ za Crnu Goru bolje reći za one na vlasti ili samo za najuži krug onih iz pozicije na vlasti. Teško da bi se našli režiser i scenarista na zemaljskoj kugli koji bi mogli sve staviti na naše filmsko-političko platno da prikažu sva dešavanja za ove dvije decenije, od početka do kraja, od pobjeda sa ulice preko rata koji nije vođen, poginulih vojnika na (ne)čijem ratištu, sankcija ničim izazvanih, očuvanja životne i ekonomske supstance, obnove nezavisnosti i na kraju kao kruna svemu istorijskog zaborava na sve što se dešavalo u onom suludom ratu kada neki (ni)jesu tamo bili ili se ne sjećaju toga „fragmenta“ u njihovom ličnom i političkom životu (sa)zrijevanja i stasavanja, rukovođenja i upravljanja, zavođenja i podvođenja, podsticanja i primoravanja, grandioznog uspjeha ka evropskim integracijama, a sve sa jednim ciljem ulaska u Evropsku zajednicu-porodicu država. Negiranje ličnog i stranačkog učešća od strane državnog i partijskog rukovodstva od onoga što se dešavalo posebno u posljednjoj deceniji XX vijeka i građanskom ratu, izaziva čuđenje i otklon od svih dešavanja za koje oni (ni)jesu (od)govorni iako su rukovodili državom!? Neko je drugi (za)vodio i inscenirao sva ona dešavanja, a oni su bili (nedo)zreli državnici i nijemi svjedoci koji su se slučajno našli na državnim i politički značajnim funkcijama! Neki će od njih i reći, a šta iako su u krajnjem slučaju upravljali životima onih koje su poslali da brane domovinu, koja je bila u opasnosti i koje je otadžbina zvala, svi su tada bili punoljetni građani samo što su ovi upravljali državom?! Očekivano i od onih koji opravdavaju svoja (ne)djela i prljavu političku prošlost. O kakvom kvalitetu upravljanja je riječ nećemo ovom prilikom, jer je sve vidljivo golim okom ko hoće da vidi, a ko neće neka istražuje i utvrđuje činjenično stanje. Na raspolaganju su im štampani i dokumentacioni video materijali. Gdje su sada svi oni mešetari, ulizice i dodvorice koje su raspirivale nacionalističku mržnju i tražili osvajanje teritorija u kojima će oni jednoga dana (za)sjesti. Te i takve pojedince stalno vrte na tv ekranima u raznim emisijama i raznim povodima kao jedine tumače prošlosti i zaborava, nametnutog rata i raspada, kao miropomazatelje koji odigravaju ulogu kaskadera - dublera prošlosti i na sebe prebacuju mali dio krivice pa na taj način zatvaraju krug istraživanja. Evropa je ta koja traži one koji su sada pomiritelji bez obzira na njihovu blisku, tragičnu, kriminalnu i zlikovačku prošlost?! Ko to hoće da se sakrije i iza koga, pa se sada pojavljuje kao novi igrač u cilju evropskih integracija?! Da li su svi okolo takve ličnosti, iste fele i iz istoga kruga sa teretom prošlosti i debelih dosijea pa im zato može biti da doživotno sjede na mjestima koja su evo dvije decenije dobro zajahali? Samo sam u jedno siguran da pročitah slogan „...Sigurno...“ i bogme čuh na predizbornim kampanjama „siguran glas za sigurnu pobjedu...“, „sigurno... pobjeđujemo“, „....sigurno... idemo u sigurne pobjede“! Evo o čemu je riječ. Da se razumijemo, opet nijesam siguran da li sam čuo, pročitao ili već stalno sanjao u prethodne nekolike decenije da je u nekom filmu tokom njegovog snimanja režiser angažovao 100.000 ljudi za neku masovnu scenu kojom je htio postići jači efekat onoga što je bila glavna poruka filma. Međutim, sigurno je jedno da sam siguran da nijesam pročitao, a ni sanjao već bogme svojim očima gledao u protekle dvije decenije u mojoj Crnoj Gori ne 100.000, nego i trostruko više ljudi u masovnim scenama brojnih političkih kampanja i izbora koji su se odigravali na očigled svih živih ljudi na ovim crnogorskim prostorima, a možda i nekoliko desetina hiljada više od trostrukog broja. To potvrđuje i zvanična izborna statistika ovjerena CIK-om, RIK-om i DIK-om. Bile su to masovne scene u našoj malenoj Crnoj Gori koja se odužila cijelom onom prethodnom vremenu u kojem je apstinirao parlamentarni život gotovo osam decenija. Upravo tako, sad sam se sjetio da su godinama bile masovne scene naših (izb)ornih STATISTA koji su uporno od izbora do izbora izlazili ne bi li „poboljšali“ svoj izborni rezultat i domogli se decenijama obeća(va)nog boljega života. Mnogo smo se u našoj bliskoj prošlosti nagledali masovnih scena brojnih STATISTA bez pare i dinara koji su strpljivo čekali na glasačkim mjestima da daju glas svome vođi, lideru, ljubimcu, harizmi i mesiji koji će ih dovesti do raja ili propasti-pakla. Siti smo se naslušali i nagledali tih masovnih scena i (sta)sitih STATISTA koji su mogli svoje prisustvo unovčiti, jer je izbora bilo svake druge ili treće godine, bilo da su predsjednički, parlamentarni, lokalni i ko zna sve koji i kakvi. Naša državna televizija i uz nju još neke koje sebe nazivaju (ne)zavisnim televizijama znale su da vješto plasiraju masovne scene sa (izb)ornih kampanja STATISTA, vjernog i odanog podržavanja i oduševljenja svome idolu a sve u cilju obavljanja građanske dužnosti! U gro planu režiseri su se trudili da što vjernije prikažu masovne scene vatrenih pristalica, brojnih i sitih STATISTA koji razjapljenih čeljusti kliču svome vođi. Te masovne scene montiranog i nemontiranog materijala ubjedljivije su od bilo kakvoga teksta ili riječi. Dakle, moji snovi decenijama su mi predskazivali blisku budućnost u (mil)oj nezavisnoj, demokratskoj i nadasve prosperitetnoj Crnoj Gori. To je bila ta osnovna nit i poruka kojom danas zaokružujem svoj radni a bojim se i životni vijek. Samo zahvaljujući STATISTIMA kao učesnicima masovnih scena došlo se do dna društvenog standarda najvećeg broja građana u tranzicionoj, evroatlantskoj, integracionoj, evropskoj i vanevropskoj Crnoj Gori! Na „filmskom platnu“ političko-pozorišnoj sceni Crne Gore jedan te isti režiser kreirao je javno mnjenje i (na)pisao scenario za masovne scene izbora u Crnoj Gori za ove dvije decenije. Tolika opozicija igra sada više sporednu ulogu statira u odnosu na one u poziciji - koaliciji, a s druge strane igra glavnu ulogu u sporednim scenama masovnih izbora i ne pobjeđuje. Na drugoj strani pozicija-koalicija stalno pobjeđuje zahvaljujući brojnim STATISTIMA kojih u Crnoj Gori ima sve više i više, što više izbora to veći broj sitih STATISTA koji „daju“ svoj glas onima na vlasti. Takve masovne scene (izb)ornih trka u Crnoj Gori traju skoro dvije decenije, a od toga svake druge - treće godine njihov broj se povećava. Ko će sve nabrojiti i svu statistiku izbornu i stranačku pa reći da su neke stranke u opoziciji doživjele klasični nokaut samo zavaljujući brojnim STATISTIMA i novoosnovanim strankama iz srpskoga i crnogorskoga bloka. Detaljnija analiza ne bi bila mnogo bolja ni za one u koaliciji koji su stalno pobjeđivali, jer STATISTI su igrali glavnu ulogu svih ovih godina parlamentarnog života u Crnoj Gori. Navodim podatak sa ovih sadašnjih izbora u kojima se slavi „velika pobjeda koalicije... SIGURNO“ a koji pokazuje nedvosmisleno da je tek jedna trećina glasova od ukupnog broja birača pripala pobjedničkoj koaliciji, a dijeliće mandate na nekolika dijela. STATISTI su i ovoga puta bili pozvani za učešće u masovnoj sceni za „istorijski događaj” u nekom budućem istorijskom leksikonu od „kapitalnog značaja za Crnu Goru”! Klasični nokaut doživjeli su i STATISTI u Crnoj Gori bolje reći sami sebe su nokautirali, jer novoosnovana Stranka penzionera i invalida nije dobila ni deset odsto od ukupnog broja koliko ih je po zvaničnoj statistici, što će reći da su imali sasvim drugu opciju ulaska u parlamenat crnogorski, a najsitanija i najbrojnija su društvena kategorija stanovništva Crne Gore. I tako svih dvadeset godina oni i sa njima jedan dio iz opozicije uporno statiraju i glasaju i na taj način pozicija na vlasti objektivno rečeno njihovim glasovima pobjeđuje na izborima, bilo da se radi o predsjedničkim, parlamentarnim ili na lokalnom nivou. To je sva mudrost izbornog statističkog slogana „Sigurno... u pobjede“, glasajte sigurno!!! Da li STATISTI u Crnoj Gori donose optimalni rezultat i da li je to parametar koji određuje izborne pobjede svih ovih godina? Procijenite i odlučite sami, bolje reći uporedite statističke podatke svih dosadašnjih izbora pa ćete se uvjeriti u tačnost navedenog zaključka. Pa čemu onakva predizborna kampanja pojedinih stranaka koje obećavaju sigurnu pobjedu nad opozicijom onako razjedinjenom i iscjepkanom na komadiće nekih minornih stranaka, koje su samo dale svoj puni doprinos ukupnoj pobjedi koalicije bolje reći povećali njihov izborni rezultat i još više učvrstile poziciju onih na vlasti u koaliciji. Neke novoosnovane stranke, koje su prilikom registrovanja za učešće na izborima morale sakupiti minimum potpisa, sada su na izborima jedva uspjele da sakupe 3000 glasova, što će reći da oni koji su dali svoj potpis njima naravno da su podvalili i sebi i stranci kojoj su dali podršku svojim potpisom. Kada je riječ o STATISTIMA i njihovoj stranci pa i pojedinim strankama onda je i tu jasno zašto ni takve stranke, bez obzira na njihovu javno datu riječ i obećanja da će glasati za sebe i svoju stranku, nijesu uspjele ući u parlament a glavni razlog je što su okrenule ćurak naopako i dali svoj beživotni glas onima kojima su svih ovih godina tako olako pomagali i bili njihova najjeftinija podrška. A, kao vrhunac svemu tome samo treba naglasiti činjenicu da je Stranka penzionera i invalida bila nezadovoljna nelegalno uskraćenim sredstvima, koje sada dobija u ratama za još par godina, i to od onih koji „... SIGURNO ... pobjeđuju“ pa se nekim slučajem može desiti da se isti smiluju i kao nagradu za dobro ponašanje-glasanje i povjerenje za još jedan četvorogodišnji mandat dobiju jednu ratu pride pored obećanih za isplatu i to bude jedina zahvalnica STATISTIMA za čvrsto držanje vlasti u prethodne dvije decenije. Ovo malo stranaka koje su učestovale pojedinačno ili usitnjeno u nekolike koalicije a nijesu se izborile za ulazak u parlament participirale su na izborima samo novca radi i to onih koji su lideri tih partija ili su možda sve pare utrošili na izborni marketing!? Takav zaključak se sam po sebi nameće, bez obzira kako realne činjenice stoje ili će njihovi lideri nastojati da opravdaju ili demantuju takav zaključak i brane ono što je neodbranjivo. Tu očigledno nešto nije u redu, jer ili je riječ o malverzacijama glasačkim ili novčanim ili neko finansira pojedine stranke a ne zna se naziv-ime sponzora, ako je i tako nešto moguće po našem izbornom pravu i zakonu o finansiranju stranaka. Od početka parlamentarnog života u Crnoj Gori političko-pozorišna ili filmska izborna scena nije mijenjana, nego je ostala do u detalje ista i što se tiče igrača u izbornoj trci za poslanike i što se tiče scenografije i folklora, kao i izbornih slogana. Može se steći utisak da je na ovim posljednjim izborima učestovala samo jedna stranka i to ona na vlasti a dekor su joj pravile male stranke i koalicije, a za sve njih bio bi jedan slogan „Hoćemo svi u Evropu - i mi smo Evropa“, i tu su dobar doprinos opet dali STATISTI. Dakle, masovne scene STATISTA na izborima 2009. godine sada su pokazale svoje pravo stanje i na kraju objelodanile sve ono za što smo se pitali u prethodnih skoro dvije decenije kako to da se stranka na vlasti ne mijenja i jedni isti ili približni rezultati se pojavljuju, makar za prethodnu deceniju. Na svakom od sljedećih izbora smanjivao se broj birača a povećavao broj stranaka koje su uzimale učešće u izbornoj trci za ulazak u parlament crnogorski, a s druge strane koalicija je jačala i njena pozicija se sve više učvršćivala a broj poslanika povećavao. I jednima i drugima u opoziciji i poziciji za parlament status poslanika je bio dobro došao. Oni su se učvrstili u posljednjih desetak godina pa im se toliko svidjelo da iz klupa i klubova teško izlaze ili bolje reći ne napuštaju im se mjesta. Ipak, sada će pojedine stranke i njihovi novopečeni lideri morati nerado se odreći poslaničkog mandata i privilegija, kako novčanih tako i onih koje se tokom godine naberu putem dnevnica u inostranstvo ili u raznim komisijama. Tako se može vidjeti da su neki kao crkveni miševi ušli u parlament a sada su im se okovratnici zategli pa ne pomažu ni dva dugmeta raskopčana, niti kravate mogu pokriti otvoren prostor ispod grla bijela. Od bavljenja politikom samo su prosperirali oni na vlasti, a bogme ni onima u opoziciji nije tako loše upravljajući se barem prema onome što se da vidjeti i imovini koju su prijavili. I politički puževi golaći za ovo vrijeme dobiše svoju kućicu, auto, vikendicu i još po nešto na žiro računu neke privatne banke. Uvijek se na izborima i poslije izbornog rezultata proslavljala „velika” pobjeda, čula se graja, piska, vriska, dreka, CIK-a, RIK-a i sada DIK-a od onih koji slave, a s druge strane oni poraženi zadovoljno trljaju ruke jer su dobili po koju mrvicu od učešća na parlamentarnim izborima. Zašto da ne slave kada su CIK-a, RIK-a i DIK-a utvrđivale, potvrđivale i proglašavale pobjednike u izbornoj trci i sve u skladu sa zakonom ovjeravali poslanička mjesta i naravno osiguravali imunitet svakom od vječitih, jer će oni-poslanici jednoga dana imati “poslaničku penziju” dvostruko ili trostruko veću od najveće penzije u Crnoj Gori, a tako mladi i još u punoj snazi za neko drugo radno mjesto u ekspertskoj komisiji, kao iskusni mladi poletarci i lavovi. Eto zašto oni ponekad i poneki napuštaju svoje poslaničko mjesto ili bavljenje politikom, jer su postali isluženi kadrovi, politički neprofitabilni i stranci i njima samima. Na parlamentarnim izborima u 2009. godini, gle slučajnosti, povećao se broj glasača u odnosu na one od prije tri-četiri godine za gotovo 30 hiljada ili u odnosu na one iz perioda za referendum oko 15 hiljada. Dakle, broj glasača se povećava, opozicija se raspada i gubi, pozicija se učvršćuje, a natalitet stanovništva opada, jer broj stanovnika u Crnoj Gori gotovo je na približnom nivou za posljednjih desetak godina. Sve je usmjereno na pobjedu sigurnu, jer sami slogan „…Sigurno” garantuje sigurnu pobjedu „…koalicije za Evropsku Crnu Goru…”, a sama riječ lidera najjače partije dodatno pojačava i potvrđuje sigurnu pobjedu, jer je on garant svih daljih sigurnih pobjeda. Tako za ove dvije decenije ništa se ne mijenja u Crnoj Gori, jer STATISTI su tu da odluče o onima koji će ih u narednom mandatu predstavljati u crnogorskom parlamentu. STATISTI idu dvodecenijski utabanim stazama, ravnaju gdje ima neravnina ili umiruju nečiji glas koji remeti mir i “demokratske” procese proevropske Crne Gore koja „Sigurno” gazi ka visokim evropskim standardima za novi, bolji i drugačiji život svih građana samo ne onih koji statiraju na tome putu. STATISTI na sceni crnogorskoj masovno potvrđuju da boljitka nema dokle god se jedno priča a drugo radi. Uostalom što je i uloga STATISTA sem da anuliraju sve što bi se moglo oteti kontroli i promijeniti ukupna politička i društvena scena na putu „demokratskog“ preobražaja i prosperiteta Crne Gore. U masovnim scenama sa brojnim STATISTIMA uvijek preovladava ono što režiser hoće da prikrije u cilju svoje pobjede ili poruke koju saopštava gledaocima. Za ove prethodne dvije decenije na izbornoj političkoj sceni, “filmskom platnu” (pro)defilovao je veliki broj besplodnih, besprimjernih, bezobzirnih, besplatnih, besprekornih, bezopasnih, bezimenih, besposlenih STATISTA koji su snagom mase učinili Crnu Goru onim što je ona danas na pragu druge decenije XXI vijeka samo sa standardom ukupnog stanovništva na nivou onog unazad 7-8 decenija, a parlamentarni život na još daljoj vremenskoj distanci. STATISTI u masovnim scenama su bez svijesti o pojedinačnom i ličnom postojanju i značenju, kreiranju društvenopolitičke scene u interesu onoga koji sa njima upravlja, besprekorno i besplatno izvršavaju zadatak. Oni sve glačaju, ravnaju, peglaju da i najudaljeniji glasači imaju strah od njihovog eha, pa aktivisti provjeravaju, obigravaju najupornije ubjeđujući ih da je pojedinačan glas nebitanništavan. Masovne scene sa brojnim STATISTIMA jesu bogom date onima koji su cijeloga svoga života navikli da tako žive i uz pomoć onih koji upravljanju njima oni dobro žive, mogu da udare, podmetnu, zavrnu vrat kome god hoće, a bez ikakve odgovornosti, jer u masi se ne vidi i ne zna šta ko radi, posebno ne oni koji misle svojom glavom. Uvijek sam izbjegavao masovne scene ili mjesta gde je veliki broj onih koji su spremni da dižu graju, ciku, riku i diku, buku, uku, muku i bruku. Dr Momčilo D. Pejović (117a) Objavljeno: u skraćenoj verziji IN4S. ORG. - Portal, 02. april 2009. godine. Vidi prethodnu - opširniju verziju navedenog teksta. STATISTI U CRNOJ GORI!? Godinama sanjam jedne iste snove. Predskazuju nešto. Nikako da ih odgonetnem ili uhvatim njihovu osnovnu nit. U dilemi sam da li da vam saopštim šta sam čuo ili pročitao, a prije svega biće da sam sanjao. Nekad mi se san i java tako izmiješaju da ne znam odvojiti stvarno od nestvarnog, pa sam po nekad „i međ’ javom i međ’ snom“. Rekao bih vam no se bojim da ćete obećati da mi se nećete podsmijavati, jer evo dvije decenije naslušah se brojnih obećanja počevši od najbližih pa ćer sve do meni nepoznatih osoba. A šta tek reći za obećanja svih ukupno političara na našem „filmskom platnu“ ili političko-pozorišnoj sceni, posebno u toku izborne kampanje?! Ne možeš se prisjetiti ni onog najvažnijeg što je od „istorijskog značaja“ za Crnu Goru bolje reći za one na vlasti. Teško da bi se našli režiser i scenarista koji bi mogli sve staviti na crnogorsko političko platno da prikažu sva dešavanja od početka do kraja, od pobjeda sa ulice preko rata koji nije vođen, obnove nezavisnosti i na kraju, kao kruna svemu, istorijskog zaborava na sve što se dešavalo u onom suludom ratu kada neki nijesu bili tamo ili se ne sjećaju toga „fragmenta“ u njihovom ličnom i političkom životu (sa)zrijevanja i stasavanja, rukovođenja i upravljanja, zavođenja i podvođenja, podsticanja, primoravanja i na kraju grandioznog uspjeha ka evropskim integracijama! Negiranje ličnog i stranačkog učešća državnog i partijskog rukovodstva posebno za dešavanja u posljednjoj deceniji XX vijeka izaziva čuđenje i otklon od svega, jer oni (ni)jesu (od)govorni iako su (ruko)vodili državom!? Neko je drugi zavodio i incenirao sva ona dešavanja, a oni su bili (nedo)zreli državnici i nijemi svjedoci koji su se slučajno našli na državnim i politički značajnim funkcijama! Još su aktivni brojni i razni mešetari, ulizice i dodvorice koje su raspirivale nacionalističku mržnju i tražili osvajanje teritorija u kojima će oni jednoga dana (za)sjesti. Te i takve stalno vrte na tv ekranima u raznim emisijama i raznim povodima kao jedine tumače prošlosti i zaborava, koji odigravaju ulogu dublera prošlosti i na sebe prebacuju mali dio krivice pa na taj način zatvaraju krug istraživanja. Ko to hoće da se sakrije i iza koga, pa se sada pojavljuje kao novi igrač u cilju evropskih integracija?! Takve ličnosti iste fele i iz istoga kruga sa teretom prošlosti i debelih dosijea sjede na državnim i političkim mjestima koja su evo dvije decenije dobro zajahali. U jedno sam siguran da pročitah slogan „...Sigurno...“ i bogme čuh na predizbornim kampanjama „siguran glas za sigurnu pobjedu...“, „sigurno... pobjeđujemo“! Da se razumijemo, opet nijesam siguran da li sam čuo, pročitao ili već sanjao da je u nekom filmu tokom njegovog snimanja režiser angažovao 100.000 ljudi za neku masovnu scenu. Sigurno je jedno da nijesam pročitao, a ni sanjao već svojim očima gledao u protekle dvije decenije u mojoj Crnoj Gori ne 100.000, nego dvostruko pa čak trostruko više ljudi u masovnim scenama brojnih političkih kampanja i izbora koji su se odigravali na očigled svih živih na ovim crnogorskim prostorima. To potvrđuje i zvanična izborna statistika ovjerena CIK-om, RIK-om i DIK-om. Upravo tako, sad sam se sjetio da su godinama bile masovne scene naših (izb)ornih STATISTA koji su uporno od izbora do izbora izlazili ne bi li „poboljšali“ godinama obećavani “bolji život”. U našoj bliskoj prošlosti nagledali smo se masovnih scena brojnih STATISTA koji su strpljivo čeklali na glasačkim mjestima da daju glas svome vođi, lideru, ljubimcu, harizmi i mesiji koji će ih dovesti do raja ili propasti-pakla. Siti smo se naslušali i nagledali (sta)sitih STATISTA na brojnim predsjedničkim, parlamentarnim i lokalnim izborima. Naša državna televizija i uz nju još neke koje sebe nazivaju (ne)zavisnim znale su da vješto plasiraju masovne scene sa izbornih kampanja STATISTA, vjernog i odanog podržavanja i oduševljenja svome idolu, a sve u cilju obavljanja građanske dužnosti! Te masovne scene montiranog i nemontiranog materijala ubjedljivije su od bilo kakvoga teksta ili riječi. Dakle, moji snovi su mi decenijama predskazivali blisku budućnost u (mil)oj nezavisnoj, demokratskoj i nadasve prosperitetnoj Crnoj Gori. Bila je to ta osnovna nit i poruka kojom danas zaokružujem svoj radni a bojim se i životni vijek. Samo zahvaljujući STATISTIma kao učesnicima masovnih scena došlo se do dna društvenog standarda najvećeg broja građana u tranzicionoj, evroatlaskoj, integracionoj, evropskoj i vanevropskoj Crnoj Gori! Na političko-pozorišnoj sceni Crne Gore jedan te isti režiser kreirao je javno mnjenje i (na)pisao scenario za masovne scene izbora u Crnoj Gori za ove dvije decenije. Ko će dati svu statistiku izbornu i stranačku pa reći da su neke stranke u opoziciji doživjele klasični nokaut samo zavaljujući brojnim STATISTIma i novoosnivanim strankama. STATISTI su igrali glavnu ulogu svih ovih godina parlamentarnog života u Crnoj Gori. Kao dokaz navešću samo podatak sa ovih sadašnjih izbora u kojima se slavi „velika pobjeda koalicije... SIGURNO“ a koji pokazuje nedvosmisleno da je tek jedna trećina glasova od ukupnog broja birača pripala pobjedničkoj koaliciji. STATISTI su i ovoga puta bili pozvani za učešće u masovnoj sceni za “istorijski događaj” u nekom budućem istorijskom leksikonu od “kapitalnog značaja za Crnu Goru”! Klasični nokaut doživjeli su STATISTI u Crnoj Gori bolje reći sami su sebe nokautirali, jer novoosnovana Stranka penzionera i invalida nije dobila ni deset odsto od ukupnog broja koliko ih je po zvaničnoj statistici. I tako svih dvadeset godina oni i sa njima jedan dio iz opozicije uporno statiraju i glasaju. Zahvaljujući njihovim glasovima nižu se “... Sigurne pobjede... koalicije”. To je sva mudrost izbornog statističkog slogana „Sigurno... u pobjede“! Kada je riječ o STATISTIma i pojedinim strankama onda je jasno zašto nijesu uspjele ući u parlament, jer glavni razlog je taj što su okrenule ćurak naopako i dali svoj beživotni glas onima kojima su svih ovih godina tako olako pomagali i bili njihova najjeftinija podrška. Od početka parlamentarnog života u Crnoj Gori političko-pozorišna izborna scena nije mijenjana nego je ostala do u detalje ista i što se tiče igrača u izbornoj trci za poslanike i što se tiče scenografije i folklora kao i izbornih slogana. Poziciji-koaliciji i opoziciji status poslanika je dobro došao, jer se jednima toliko svidjelo da iz klupa teško izlaze ili bolje reći ne napuštaju im se takva mjesta. To se može vidjeti i po tome što su neki kao crkveni miševi ušli u parlament a sada su im se okovratnici zategli pa ni raskopčana dugmad, niti kravate mogu pokriti otvoren prostor ispod grla bijela. Uvijek se na izborima u Crnoj Gori i prije i poslije izbornog rezultata proslavljala “velika” pobjeda, čula se graja, piska, vriska, dreka, CIK-a, RIK-a i sada DIK-a od onih koji slave, a s druge strane oni poraženi zadovoljno trljaju ruke, jer su dobili po koju mrvicu od učešća na parlamentarnim izborima. Tako za ovih dvije decenije ništa se ne mijenja u Crnoj Gori, jer STATISTI su tu da odluče o onima koji će ih u narednom mandatu predstavljati u crnogorskom parlamentu. STATISTI na sceni crnogorskoj masovno potvrđuju da boljitka nema dokle god se jedno priča a drugo radi. U ostalom što je i uloga STATISTA sem da anuliraju sve što bi se moglo oteti kontroli i promijeniti ukupna politička i društvena scena na putu „demokratskog“ preobražaja i prosperiteta Crne Gore. U masovnim scenama uvijek preovladava ono što režiser hoće da prikrije u cilju svoje pobjede ili poruke koju saopštava gladaocima. Za ove prethodne dvije decenije na izbornoj politikoj sceni prodefilovao je veliki broj besplodnih, besprimjernih, bezobzirnih, besplatnih, besprekornih, bezopasnih, bezimenih, besposlenih STATISTA koji su snagom mase učinili Crnu Goru onim što je ona danas na pragu druge decenije XXI vijeka. Dr Momčilo D. Pejović (118) Objavljeno: u elektronskoj štampi IN4S. ORG. - PORTAL, nedjelja, 05. april 2009. godine. VJERUJ ILI NE VJERUJ, BEZ DILEME! Od kada su oni na vlasti u medijima preovladavaju termini u obliku fraza koje im služe kao floskule za prikrivanje stvarnog stanja stvari i pojava bilo u prirodi ili društvu, sveukupnom društveno-političkom i privrednom životu Crne Gore. Gotovo da nema jednoga članka u dnevnim novinama ili nedeljnim revijama a da se „visoki“ ili „istaknuti“ političari ne pominju i citiraju njihovi umni govori, tumačenja, kritički osvrti i njihove vizije dešavanja u bliskoj i dalekoj budućnosti. O prošlosti su oni svoju rekli i tu je stavljena tačka. Njihova je „nauka“ o svemu za ove dvije decenije naučno i nenaučno sve „utvrdila“ i to je vrhunac znanja, parametar preko kojeg se dalje ne može ići i nema provjere. Istaknuti političar, političar na visokoj funkciji i uopšte političari sipaju riječi kao iz maloga rukava, a iz vokabulara bujica praznih obećanja i fraza, od svih najčešće su: ekološka Crna Gora, evropska Crna Gora, divlja priroda, ljepota divljine, razvojna filozofija, filozofija življenja, filozofija budućnosti, filozofija održivog razvoja, razvojna ekonomija, samoodrživi razvoj, borba protiv organizovanog kriminala, poboljšanje standarda, umjetnost življenja, prevazilaženje krize, najugledniji pisac, najpoznatiji pisac, savjetnik ministra, savjetnik savjetnikova savjetnika, samostalni analitičar, direktor NVO-a, profesor, istaknuti profesor, profesor na nekoliko fakulteta i univerziteta, član nekoliko akademija (nacionalnih, balkanskih, evropskih i svjetskih) putujući profesor, najbolji istoričar, najpoznatiji književni istoričar, kapitalno djelo, za bolje sjutra, i sve tako do novog predsjednika, do novih izbora, bez dileme za... pobjedu... Sigurno! Od svega navedenog najnesigurnije je ono što je SIGURNO, a to su najbolje osjetili ekonomski najsiromašniji građani, oni koji predstavljaju većinu u Crnoj Gori. Prema zvaničnim podacima jedna trećina stanovništva živi ispod svakog minimuma socijalnog standarda, a druga trećina stanovništva je na samoj ivici u sunovrat bijede. Od one preostale trećine može se izdvojiti dest odsto stanovništva koje dosta dobro živi i naravno nekolika procenta koji žive u izobilju, a preostali dio je plutajući. To vam je lična karta socijalnog i životnog standarda ukupnog stanovništva današnje Crne Gore. Naprijed sa pobjedama u članstvo evropske porodice! A, sa kojim standardom i kojim ličnim primanjima građana, da li se pitate Vi koji ste na vlasti? O kojem to prosijeku mjesečnih primanja govorite? Nije valjda sa onim što pojedini direktori uzimaju otpremnine za svoga direktorovanja od jedva godinu ili dvije dana, a neki i mnogo manje. A možda tu ne uračunavate ni one koji su u po nekoliko upravnih odbora i samo nagomilavaju funkcije i koverte. Sa takvim novcima Vi znatno podižete prosječni mjesečni nivo zarada zaposlenih građana. To nije nikakva mudrost izračunati niti ne vidjeti. Osrednji ekonomista zna da su frizirani brojni podaci o prosijeku mjesečnih zarada, jer svako od nas ponaosob zna u firmi ili državnoj ustanovi gdje radi koliko ko prima. Nema tajni za onoga ko hoće nešto da sazna i ko hoće zdravorazumski da razmišlja, samo ne stranački, snishodljivo i poltronaški. Ako to ne vidite Vi koji ste na vlasti ili neće ni EVROPA da sve to vidi, onda svakako to najbolje vide i osjećaju građani na svojoj koži. Ne možete naići na izraz: oštar kritičar, najoštriji kritičar privrednog kolapsa i dnevnopolitičkih događanja u crnogorskom društvu, iz pera nezavisnog i uglednog istoričara, iz pera ne kompromitovanog čovjeka ili intelektualca i tako dalje. Takvi su nepodobni i nema im mjesta u crnogorskim medijima ili se sasvim rijetko pojave, tek toliko da kažu da su živi. Prinuđeni smo da stalno držimo po nekolika rječnika i enciklopediju ako hoćemo da razumijemo šta nam politička vrhuška hoće da saopšti, u šta nas sve ubjeđuju ili zašto nas prosto rečeno tjeraju da im vjerujemo na riječ u njihovu maglu i prašinu koju prodaju za protekle dvije decenije. Sve u cilju „za bolje sjutra“ izdržite još koju deceniju, u budućnosti vas očekuje (blago)stanje u kojemu ćete uživati bez svijesti da ste u raju ili paklu. Ko sve (ne) vjeruje u ove dvodecenijeske priče i riječi koje otkrivaju svijetlu evropsku budućnost?! Više ste u nevjerici da razlučite šta je istina a šta obmana, šta je nada a šta je prevara, gdje je prag izdržljivosti ovakvoga života kojim živi skoro 80 odsto građana Crne Gore. Kako objasniti svojoj djeci odnosno već odraslim i stasalim momcima i djevojkama da su ponude i obećanja koja nude ovi na vlasti bez objektivnosti i realnog sagledavanja stvari, a mnogo više stranputica i paravan za surovu i neizvjesnu budućnost. Nije tako davno bilo kada se na javnom servisu (TVCG) moglo čuti, a u dnevnoj štampi i pročitati, zvanična obavijest da će penzionerima u narednih pet i po godina biti isplaćeno šest penzija koje im duguje država, Fond PIO, a na nekom od javnih skupova povodom promocija i kampanja za predsjednika države ili za parlament čula se izjava da može „... da to bude u razumnijem i kraćem roku...“ i naći će se novac za isplatu iz drugih nekih sredstava...! Alal im vjera. Ko u sve to vjeruje odavno nije među živima. Niko da kaže pravu istinu o sadašnjem životu i perspektivi bliskoj, o realnosti u kojoj se nalazimo i kuda to mi idemo. U koji društveno-ekonomski poredak ili sistem već uveliko ulazimo i zašto mi to hoćemo odnosno zašto nas oni guraju u te okvire i standarde demokratske evropske zajednice? Kajiš okolo struka sve se više steže i buše se nove rupe samo da ne spadnu patalone ili suknja. Nervoza na svakom koraku, ovladala je velikim brojem omladine i starijih, jedino su penzioneri strpljivi i naoružani nadom za bolje sjutra, iako znaju da ni mnogo mlađi po godinama starosti neće dočekati bolju budućnost koja im se obećava. Sve je više onih koji u jednu te istu gardarobu svakodnevno idu na posao i u njoj su tokom cijeloga dana i večeri. Siromaštvo se uvuklo u svaki kutak porodičnog domaćinstva i kreditima se misli odstraniti, a na izborima za predsjednika i za mjesta poslanika u crnogorskom parlamentu garantuju ne samo smanjenje već i nestanak nezaposlenosti „...a puna nezaposlenost i rast plata i penzija SIGURNO ostaje naš najvažniji cilj...“!!! Niko da se zapita: za koga nezaposlenost i ko se danas može zaposliti? Koliko su porasle plate i penzije? A, koliki su ukupni troškovi života za četvoročlanu ili petočlanu porodicu? Dakle, sve će cvasti i cvjetati, mirisno ili opojno djelovati na našu svakodnevicu radnu i porodičnu, samo ako nastavimo da vjerujemo u onoga koga smo izabrali odnosno dali svoj glas! Moguće da se od njih neko javi pa me demantuje „zvaničnim statističkim podacima“, zaboravljajući da je život koji živimo ove dvije decenijie puko preživljavanje najvećeg broja građana Crne Gore. Da li je sve ovo san ili surova stvarnost? Bez dileme da se ne može raspoznati šta je od svega tačno što se u medijima priča i pripovijeda, a nude nam naši visoki političari, preko evropskih (iza)slanika, kao najviše standarde po kojima ćemo dugo i dugo živjeti u evropskoj Crnoj Gori! Ko vjeruje u sve ponuđeno ima pravo na to, a onaj koji ponešto od svega toga razumije i razotkriva on ima pravo i da po nešto napiše od svega toga. Dr Momčilo D. Pejović (119) Neobjavljeno. Poslato za objavljivanje dnevnim listovima: „Vijesti“ (FORUM) i „DAN“ u Podgorici. JAČI I OD ZAKONA! (Prof. dr Božidar Šekularac, MAXIMUS!!!) Da je ovo kojim slučajem vrijeme jednog od rimskih careva, prof. dr Božidar Šekularac bi bio prozvan Maximus. A nije daleko od toga da postane ni u ovom našem istorijskom i herojskom dobu u Crnoj Gori, gdje se zakonski propisi ne poštuju i slobodno tumače od slučaja do slučaja, po potrebi i želji poslodavca, direktora, rektora, inspektora, pa sve do vrha piramide zakonodavca. Oni propisi koji važe za jedne ti isti propisi ne važe za druge pojedince ili persone stranačke i kako god hoćete kadrove naučne. Iako je ispunio oba uslova za penziju (65 godina života i 45 godina radnoga staža) i po sili zakona morao mu prestati radni odnos u naučnoj ustanovi Istorijskom institutu, on će i dalje raditi dok nastavna - školska godina se ne okonča 31. avgusta! Kao “potreban i nezamjenjiv” naj-kadar koji predaje istoriju(sic!) i metodologiju ruskoga jezika (nije valjda u Institutu) on će ostati još u radnom odnosu, iako Institut nema blage veze sa nastavnim procesom. Ko tu kome baca prašinu u oči i kome treba takva zaštita?! Rektor i pravna služba Univerziteta Crne Gore, kada je imenovani u pitanju, istrajavaju na usporavanju njegovog odlaska u penziju, a da niko ne zna iz kojih razloga!? Mogao bi imenovani, ako mu treba, honorarno i da kopa kanale i istovremeno bude penzioner ili da predaje ruski jezik na nekom od instituta za strane jezike, ali za njim potrebe nema u Istorijskom institutu, jer sve što je htio učinio je da tu ustanovu toliko “unaprijedi” da ćemo pamtiti njegova dva duga mandata za V. D. direktora (2001. i 2008.). Ako je već ispunio uslove za penziju, a jeste, ništa mu ne smeta da bude penzioner i opet honorarno da izvodi nastavu, ako treba i iz hirurgije na nekom od medicinskih fakulteta širom Evropske unije, jer je doktor filosofije i istorije, a završio je za profesora ruskoga jezika! Znajući ga, vjerujem, prihvatio bi bez razmišljanja. Ni inspekcija rada tu ne pomaže, jer ona nema snage ili ovlašćenja!? A, šta je sa Rektorom i pravnom službom Univerziteta Crne Gore, na njima je konačna odluka !? Konačna ODLUKA došla je od pravne službe Generalnog sekretara i Rektora Univerziteta Crne Gore, a koja glasi (parafraziram, jer kopiju dokumenta nijesam mogao dobiti) da imenovani ostaje u radnom odnosu do 31. avgusta zbog nastave na Filozofskom fakultetu u Nikšiću!? U istoriji Instituta, sada se po prvi put dešava da zbog jedne osobe i nečijih ličnih ili stranačkih interesa povežu njen radni odnos u naučnoj ustanovi i nastavnom procesu do 31. avgusta, samo da bi odložoli odlazak u penziju !??? I to je još jedno od svjetskih čuda po kojima Crna Gora postaje sve više prepoznatljiva. Da li je pravna nauka dosegla vrhunac u crnogorskoj svakodnevnoj praksi ili se i sami pravnici ne mogu čudu načuditi !? Dr Momčilo D. Pejović (120) Objavljeno: u IN4S. ORG., srijeda, 22. april 2009. godine. Poslato za objavljivanje i „Vijesti“-ma, srijeda, 22. aprila 2009. godine, za rubriku „Forum“, (neobjavljeno). (SV)ETO SPASILAC CRNOJ GORI!? Poštovani građani, Zatečen novonastalom situacijom, globalnom recesijom, teška srca ću se rado odreći svojega mirnoga naučnog rada i života i samo vas radi po prvi put se odgovorno prihvatiti državničkog posla da odlučno prevaziđemo globalnu krizu. Odgovorno i javno dadoh svoju riječ, ako vam mogu pomoći! Ako vam mogu pomoći u ovoj globalnoj ekonomskoj krizi, doista postoji neophodna mogućnost, mada bih volio da ne budem više potreban, da se iz kancelarije u kojoj provodim po 20 sati baveći se naukom, preuzmem u svoje ruke državnu politiku i zajedno sa timom koji odredim, iz mirnoga života koji ovdje provodim, pokušam spasiti i odrediti sudbinu onih koji su zapali igrom slučaja u veoma tešku finansijsku situaciju pa svakodnevno gube na milione dolaraeura i preko noći postadoše siromasi. Doista, postoji opasnost da izgubite ono što ste u prethodne dvije decenije stekli, igrom slučaja ili nečije sudbine, baveći se ne naukom već upravo politikom. Ne nudim moju pomoć, ako sam vam već potreban, niti se namećem kao naučni radnik. Ako sam već tu onda smatram da bi moje iskustvo moglo vama pomoći barem što se tiče finansija sa kojima sam uvijek bio stabilno na ivici nestabilnog porodičnog ekonomisanja. To ne bi trebalo da poljulja vaše povjerenje u moju stabilnu nestabilnost, jer znate sve je relativno pa me ova teška globalna recesija uopšte ne pogađa, ne samo kao jedinku nego ni kao građanina Crne Gore. Sa tim problemom sa kojim se suočavaju i najrazvjenije ekonomije svijeta ja, priznaću na zadovoljstvo svoje i cijele moje porodice i bogme šireg porodičnog kruga, nijesam za sada umanjio svoj novčani saldo ni za cent, izuzev što mi se nagomilavaju neplaćeni računi. A znate, u vremenu teške ekonomske recesije, jednoga dana sve će to devalvirati i neko će otpisati i taj dug, kao što država otpisuje pojedincima ili firmama poreze ili kredite, a može se desiti da me i pomogne Crna Gora sa nekim kreditom i povoljnom kamatnom stopom od jedan do dva odsto i sa grejs periodom na nekoliko decenija, dok se sve stabilizuje. Kao što pretpostavljate ovdje se radi o autoritetu i veoma sposobnom timu ljudi koje ću okupiti, naravno samo ako i dalje predsjednik Vlade bude onaj za koga ja mislim da treba biti. Ne ucjenjujem, već pomažem i uslovi su nebitni. Ostavljam prostora da razmislite i izražavam spremnost da prihvatim vašu ponudu. Svjestan sam težine date riječi i odgovornosti donijete odluke u tako veoma složenoj ekonomskoj krizi. Kao što vidite, moj program budućeg prevazilaženja svjetske recesije ima realne osnove da olako izbjegne sve velike izazove koji bi mogli uslijediti tamo negdje na kraju trećega kvartala tekuće godine. Ovom prilikom neću iznositi sve reference sa kojima sam i mnogo teže situacije uspješno završavao, a kao poseban primjer navešću moje kreditno zaduženje u cilju objavljivanja monografije „Cetinjska gimnazija 1880-1920“. Nemate razloga da sumnjate u ono što navodim kao primjer, jer je sve moguće provjeriti i na licu mjesta se uvjeriti u stabilnost mojega porodičnog budžeta koji je stečen dugogodišnjim radom naučnoga radnika. Sa druge strane posebna referenca koja bi me preporučila jeste da se ni politikom nijesam bavio, niti pripadam bilo kojoj političkoj stranci. Sve u svemu ako sam vam potreban tu sam da razmotrim vašu ponudu koja je dobro došla, jer je u cilju vašega spasa od teške i svjetske ekonomske recesije. Treba mirno razmotriti šta u ovoj situaciji činiti a da ne izazovete još veću krizu. Ako uspijem da održim stanje kakvo je i do sada, pobjeđujem sigurno, i to će biti moj veliki uspjeh, naravno kao i do sada u prethodnom vremenu mojega bavljenja naukom kada sam bio primoran da vršim arhivska istraživanja sa minimalnim finansijskim sredstvima, a na zadovoljstvo tadašnjeg Ministarstva prosvjete i nauke i onih koji su krojili takvu politiku naučnoga istraživanja. Pokušao bih da se odreknem da na šalterima pojedinih banaka (sa)čekam lični dohodak od kojega tako (ne)udobno živim i imam nekretnine koje doista nijesu popisane na kartonu imovine narodnih poslanika ili visokih državnih činovnika. Moj imovinski karton i bankovni račun bi bio gotovo prazan i stajao bi široko otvoren za svakoga građanina koji bi htio da se uvjeri u činjenično stanje. Doista, ako vam mogu pomoći, razumijete šta hoću da kažem, ja ću razmisliti na koji način da vam pomognem. Moja bi pomoć bila u interesu svih vas koji stojite nemoćno pred ekonomskom recesijom koja prijeti da uništi i mnogo veće, ekonomski razvijenije i stabilnije sisteme, a ne samo Crnu Goru čija je ekonomija u tranziciji, koja je bila skoro dovedena do uspješnog završetka. Ali, znate, desilo se nešto nepredvidivo, uopšte kao što se dešava u prirodi i društvu. Znate, valjda razumijete zakonitosti ovih prethodnih komunističkih sistema koji su počivali na društvenoj svojini i samoupravljanju!? Nažalost, to je presudno uticalo na našu ekonomiju i tu smo gdje jesmo. Moramo se jačati i u saveze udruživati da ojačamo sa što više prijatelja u okruženju, jer znate, ne treba praviti neprijatelje ovoga sistema koji počiva na transparentnosti. Vidite i sami, u okruženju i samoj Americi, koja se bori svim ekonomskim mjerama, potrebno je strpljivo sačekati trenutak pa povući pravi potez bez obzira što će biti bolan pa i koban za većinu vas koji sada bolje živite nego tamo prije dvije decenije. Sada smo krenuli pravac Evropi koja, iako je u dubokoj recesiji, pomaže nam koliko god može da što lakše prevaziđemo sadašnje stanje. Ostavljam vam tu mogućnost iako mislim da sam nepotreban kao naučnik i političar bez ikakvoga iskustva, koje ionako nije potrebno za novonastalu globalnu finansijsku recesiju u kojoj se ni mnogo stručniji od mene ne snalaze baš najbolje odnosno ne mogu ni sebi pomoći, a kamoli onima koji su odavno u krizi. Miran život sa stabilnom ekonomskom recesijom koju proživljavam u ovoj naučnoj ustanovi skoro tri decenije zamijenio bih nekom kancelarijom u kojoj bih se bavio politikom bez neke odgovornosti za koju bih morao istrpjeti poneku prozivku u javnosti, naravno ako je propuste urednici dnevnih listova u Crnoj Gori i bez (samo)cenzure. Ne treba da zavidite naučnom radniku, jer to je veoma težak i odgovoran posao posebno ako nemate ličnu ili naučnu odgovornost, pa je nevažno šta ste nekad napisali, govorili, ubjeđivali ili parolama branili svoj ili partije kojoj pripadate stav u cilju mira ili stabilnosti u regionu za zajedničku državu, koju ste nosili u srcu a potajno sanjali nezavisnu, demokratsku i proevropsku državu. Dopustite mi i da vam se javno izvinim što se sa zakašnjenjem javljam, što je za mene neuobičajeno. Primjećujem da ste me zaboravili, pa rekoh da vas malo prodrmam da se ne uspavate a dobro i dođe i meni samome, jer ne izlazim iz kancelarije. S vremena na vrijeme potrebno je da se glasnem i ponudim svoje ideje onima kojima će dobro doći i koji će razumjeti moje potrebe, a sve radi vas uz moju dobru volju da činim dobra djela i pomažem ljudima. Volim da pomažem, jer to je uistinu dobar i posebno human čin. Pomoći ljudima koji su u nevolji, još ako im možeš pomoći, a oni to doista žele pravo je zadovoljstvo! Tako su me učili dok sam bio dječak, a rado sam slušao starije. Sve je to nasljeđe!? Ako sam vam potreban razumjećete me, svakako, neophodno sam (ne)potreban, a volio bih da nijesam. Ukupna situacija i globalna kriza nalažu da vam pomognem, ali ne da vam se ponudim već da me pozovete ako vam trebam, jer ja sam tu u Crnoj Gori, bavim se biznisom i pomalo naukom. Moja pomoć doista (ne)će vam trebati. Finansijska kriza je uveliko zahvatila i malenu Crnu Goru, a ja tu (ne)mogu pomoći kao bivši (ne)državnik i (ne)političar, poslije izvjesne pauze i bez ikakvih komunističkih parola, koje doista danas nikome nijesu potrebne, mada (nije)sam završio visoku partijsku školu u Kumrovcu, nevažno. Ozbiljan tim na čelu samnom moguć je i neophodno potreban. Ako ocjenjujete da mogu pomoći u ovoj teškoj situaciji, tu sam da pomognem, bez neke odgovornosti kao do sada kada sam se bavio aktivno naukom a uzgred i politikom, i kada mi je neko iza mojih leđa (po)stavio parolu „rat za mir“ ili kada je neko preuređivao enterijer u skupštini pa sklonio „Sutjesku“. Moje moći su nevelike i u zavisnosti su od predsjednika koji će birati profil stručnjaka da lakše prevaziđemo ovu ne tako veliku ekonomsko - finansijsku recesiju koja je i veliku Ameriku o jadu zabavila, ali nama sa našim stručnjacima ekonomskim ona nije dorasla! Ne moraju svi ostati u mojoj Vladi, dovoljno su tu nekoliko njih za koje procijenimo da su do sada odradili sve predradnje neophodne da se (ne)odgovornost prebaci na pojedince. I to ćemo lako prevazići za nekih deset do petnaest godina najduže za tri decenije. Svakako, ako usvojimo mjere koje vam stoje na stolu, a koje je moja malenkost u nacrtu predložila, više kao mogućnost a nikako kao rješenje, jer znate, doista, svakako rješenja i nema barem što se moje stručnosti tiče. Iako nijesam stručnjak za finansije, mogu pomoći u ovoj globalnoj krizi da spasemo našu Crnu Goru. Doista, kao i bezbroj puta što smo u našoj istorijskoj prošlosti izlazili iz krize, svakako kao pobjednici, zahvaljujući našim resursima i visokim političkim i mudrim intelektualcima za ovih prethodnih dvije decenije, koji su Crnu Goru doveli do ekonomskog napretka, koji u regionu ne postoji, iako nijesmo ratovali ili sličnu politiku vodili izvan naših granica. Ne nudim se ja vama, ali ako je neko potreban i ima iskustva političkog i državničke mudrosti sa kojom je sve rješavao da dođe do ovoga što je danas realnost, a pokazalo se nebrojeno puta da smo bili u pravu ne samo ja nego i moji saradnici na čelu sa predsjednikom Vlade onda nemate druge, bez dileme, sigurno je, pobjeđujemo i ovu za vas tešku finansijsku krizu. Vjerujte, ja sam u to ubijeđen da možemo, ako se udružimo i preduzmemo mjere štednje, jer tu su naši ekonomski neoliberalni eksperti koji se visoko kotiraju u Evropi i svijetu. Ne bih volio da budem više u nauci pa ni u politici, ali ako vam trebam, ako vam mogu pomoći, mogućnost je tu neophodna i potrebna. Ne, zaista ne bih volio da vam trebam, ali ako sam već tu u mojoj Crnoj Gori, a stojim na raspolaganju, znate bez odgovornosti za ovako tešku globalnu krizu treba odmjeriti naše mogućnosti i odabrati tim i ljude spremne da pomognu nama svima i Crnoj Gori svakako „moja pomoć u javnom životu svakako će ostati“. Nevažno je šta je bilo prije desetak i više godina, tada je bila takva politika, svi smo je mi kreirali manje ili više, ali sad je neko drugo vrijeme i treba se prilagoditi onima koji su jači i koji su vam (ne)prijatelji kao saveznici. To je trend, budimo razumni i tražimo one koji će nam pomoći. U svijetu ima mnogo onih koji žele da vam pomognu samo ih treba dovesti u Crnu Goru, a ja to svakako mogu ako vam treba: Madona, Pamela, Đžeger, Stalone, Šifer, nekada Sofija, Brižitka, Natali, Ursula, ako treba i Ćićolina, i tako dalje. Mnoge ljepotice svjetske u našoj Crnoj Gori, divljoj ljepoti, sve su tu bile, oduševljene su našom Crnom Gorom. Hoće da ulože u nju jer imaju novaca. Nije to problem, jer interes je u pitanju, naravno njihov. Kapital hoće da se oplodi, to je tranzicija. Crna Gora, kao već stara ekološka država sa dugogodišnjom tradicijom i bogastvom ekoloških resursa sa brojnim različitostima sve može ponuditi svijetu i kriza će nestati kao dlanom o dlan. To malo smeća što nam se ponekad nagomila po travnjacima, ulicama ili u ekološkim sredinama sve je to sitnica. Tu su i Arapi, Abu Dabi i multi milioneri i milijarderi da ulože svoj kapital i Crna Gora će cvjetati, samo treba naći nekoga i dovesti ga u Crnu Goru, dati mu odriješene ruke da radi šta god hoće, da investira u naše plaže, brda i doline, ekonomske zabiti, sela bez elektrifikacije i osnovnih uslova za život. To je trend u svijetu ako hoćemo da uđemo u Evropu, jer ona to želi a samo je na nama da li mi to hoćemo?! Neka nas zamole ako im trebamo da ih oplemenimo divljinom i prostotom, siromaštvom i malograđanštinom, bez riječi i djela neka se dive našoj političkoj i intelektualnoj različitosti, jer oni sve to nemaju ili imaju ali u malim količinama. Kriza je bilo i ranije, proćiće kao i sve što u životu prolazi, i bez nas a naravno narod je tu da strpljivo čeka dok sve to prođe bez brige velike i strepnje za svoju budućnost odnosno za svoja radna mjesta. Nećemo zapošljavati nikoga, jer je i onako stopa zaposlenosti znatno samnjena i u velikom je padu. Ono malo stranački nezaposlenih aktivista poslije izbora ponovo ćemo zaposliti na radna mjesta koja odgovaraju njihovom političkom profilu. Tu sam, ostavljam mogućnost da se ponovo vratim u naučni i nepolitički život i da radim po dvadeset sati u kanceraji, da angažujem sve svoje umne i fizičke resurse za potrebe svoga naroda kojemu pripadam i ostavim bogatstvo stečeno za ovih dvije decenije, koje ionako nije veliko, jer je stečeno sa skromnom platom jednog naučnika i (ne)političara i nešto stambenog prostora za mene i moju suprugu i nezaposlenu djecu. Očekujem da novu Vladu stvorimo na korist i dobrobiti svih građana Crne Gore, tu do dana mladosti sa 88 crvenih ruža i pionirskih marama i sa crvenim tepihom, za mene svakako. Treba racionalno posmatrati sve okolo sebe i na svakom koraku preduzeti mjere štednje, rasprodati i ovo malo što je ostalo od privrede a radnike ostaviti bez posla i poslati ih na odmor, zaslužili su, pa vidjeti dalje šta se može, ionako su radili prekovremeno a sa strancima vidjeti kako da pomognu najugroženijima. KAP, Boksite, Željezaru i tu još nekoliko preostalih privrednih kolektiva brojno smanjiti na realne okvire, jer mala privreda je ključ privrednog napretka Crne Gore!? Mikroprivreda, mikro država i mikro bogataši ne mogu smetati razvoju Crne Gore kao mikro države. To smo jednom zaključili, a naši ekonomski stručnjaci su nam potvrdili? Biće stezanja kaiša, kao i svuda u regionu i dalje u ovoj svjetskoj recesiji gdje se otpuštaju na stotine hiljada radnika koji ostaju trajno bez posla. Naša Crna Gora je mala po teritoriju ali velika u svojim resursima i morate svakako uzeti u obzir da je vrijeme naklonjeno nama. Vremenske prilike nam idu na ruku. Ne treba suviše davati ili trošiti na ishranu, jer to nije zdravo i nauka je to odavno dokazala, a pravi primjer za to su golootočani koji su po nekoliko godina bili na kamenu izloženi sunčevim zracima, pa i dan danas su živi i zdravi što je još jedan dokaz da smo zdravljem neizmjerno bogati!? Dr Momčilo D. Pejović (121) Objavljeno: u IN4S.NET, ponedjeljak, 27. april 2009. godine; Poslato za objavljivanje „Vijesti“-ma, Podgorica , 27. april 2009. godine (neobjavljeno). Moje „učešće ... i saznanja o napadu na Afganistan”!? Današnje službe reda i mira, isleđenja i ubjeđivanja, znanja i saznanja, praćenja i obavještavanja, potvrđivanja i potkazivanja, vjerujem da nijesu na onom nivou materijalnih i tehničkih mogućnosti kao unazad tri decenije, bez obzira na promjene u nazivu počev od Ozne, Udbe, Kosa, Vosa, Dije, Bije, Mije, Cije, Rafa, Gafa, Dera, Bera i Kgbea, pa sve do današnjeg SDB-a ili državnih i privatnih agencija BIA. Tehnička i novčana pomoć od Evropske unije i posebno SAD-a u posljednjih nekoliko godina osavremenila je „UNUTRAŠNJU I SPOLJNU SLUŽBU“ nezavisne Crne Gore koja danas ima velike mogućnosti, realnu i dobru perspektivu da na sopstvenim izvorima obradi informacije koje dolaze sa strane od njoj „povjerljivih“ osoba. Reklo bi se da su u trendu, na istom zadatku rame uz rame sa raznim svjetskim službama za razmjenu neophodnih informacija u cilju osluškivanja i praćenja sumnjivih, potencijalno sumnjivih lica, državnih neprijatelja i ostalih osoba u namjeri da se otkrije i spriječi napad na državni red i poredak, kao i lica koji su na istaknutim državnim i političkim funkcijama. Ovaj kratki uvod činim jer je neophodan za pojedine službe, koje prikupljaju informacije iz „spoljnjeg svijeta“ i vrše analitiku onoga sa čime pojedinci raspolažu kao slobodni građani, da ostvare uvid u obim i bogatstvo „raspoloživih“ a za agencije i unutrašnju kontrolu u državi veoma važnih „kriminogenih“ i „terorističkih“ elemenata koji bi mogli biti jednoga dana „opasnost“ po mir i državni poredak bilo koje države na zemaljskoj kugli, koja slobodnim građanima „omogućava“ da „mirno“ spavaju!? Nesumnjivo da su danas tehnika i elektronika na takvom nivou mogućnosti da nije neophodno fizičko praćenje i prisustvo lica da od vas „uzmu“ informacije. Sateliti koji kruže zemljinom orbitom najbolji su dokaz onoga što je čovjek u cilju obezbjeđenja usavršio do takvog stepena da može imati uvid u ono što radite na zemlji, pod zemljom i pod vodom. Pitam se, čemu onda veliki broj onih koji vas budno prate u stopu kada mirujete ili se krećete i „snimaju“ šta sve pričate! Da li je, ipak, riječ o nemoći najsavremenijih tehničkih dostignuća i elektronike pred jednim sasvim običnim čovjekom i lojalnim građaninom?! Pojedine unutrašnje službe u Crnoj Gori zbog nedostatka materijalnih sredstava i visokokvalifikovanog stručnog kadra „borile“ su se i „snalazile“ kako su znale i umjele u cilju otkrivanja „državnog neprijatelja“, unutrašnjeg i spoljašnjeg, pojedinaca ili organizovanih grupa. Posebno u posljednje dvije decenije ima „vidljivih“ rezultata, iako se kasnije, ponekad, ispostavljalo da su to bile neprovjerene i nepouzdane „informacije“. Pod izgovorom ili maksimom „ljudski je griješiti“ sve se ravnalo i „zaboravljalo“. Dešavalo se to i u onoj monolitnoj državnoj zajednici zalivenoj „bratstvom i jedinstvom“ i nikom ništa. Greške su neminovnost u svakome poslu, a što strada pojedinac ili nekoliko stotina osoba nevažno je sa globalnog aspekta službe koja radi svoj posao!? Državne službe su radile svoj posao i otkrivale ono što drugima nije uspijevalo!? Njima danas, sa savremenim tehničkim dostignućima i primjenom nepogrešivih „naučnih“ metoda ispitivanja i dokazivanja, ne može ništa umaći samo ako je u interesu službe da saznaju, dokažu i privedu žrtvu ili krivca pred lice pravde. Ništa nije slučajno ili je čista koincidencija onoga što se danas u proljeće 2009. godine priprema i čini sa slanjem članova u „mirovne misije“ i onoga što mi se desilo unazad tri decenije? Nadam se da me neće, opet, po tom pitanju zvati na „informativni razgovor“, upravo zbog tehničkih dostignuća sa kojima „unutrašnja“ služba raspolaže i izvorima (sa)znanja iz kojih prikuplja argumentaciju i stvara dosijea o (ne)podobnim građanima. Moram reći da bi sa aspekta tehničkih mogućnosti takav poziv bio glup, kao onaj iz onog komunističkog vremena koji je uslijedio od priučenog „isljednika“ Crv.....a, u gradu C...... Još jedan važan podatak ide u prilog tome, a to je da su danas poželjni dobrovoljci za „mirovne misije“ u Afganistanu kao „aktivnom doprinosu NATO misiji snaga ISAF“-a! Da sa godinama malo bolje stojim danas bih „razmislio“ o poželjnoj prijavi na „dobrovoljnoj“ osnovi i vjerujem da bi se odmah našlo mjesta u jednom od dva voda koji se pripremaju za odlazak. Istinita sekvenca iz moga života sa „informativnog razgovora“ biće saopštena u formi kratke priče, naravno izbjegavajući detalje, upotrebu imena-prezimena osoba i mjesta događaja, izuzev početnih slova, na što imam pravo. Ujedno da kažem da nemam ama baš nikakvih tajni, niti ličnih a ni službenih. Naprotiv, kažu da sam „otvoren“ pa mi (o)tvoreno saopštavaju da sam: ne kooperativan, konfliktna osoba, i idu čak dotle da u ne trezvenom stanju (pijanstvu) kažu da sam „izdajica“ i „državni neprijatelj“! Ne znam šta hoće da postignu sa svim tim provokacijama, karakteristikama i etiketama kojima se podlo i bez skrupula služe dodvoravajući se nekome u cilju njihovog službenog napredovanja. Kad mi dođe s ruke, što bi naš narod rekao, ja im na ovaj za mene jedini način javno po nešto i vratim, pa neka čitaju i nek se raspoznaju i prepoznaju. Da ne pročitah tekst „Crnogorci spremni za Avganistan“ (IN4S. ORG-25. april 2009. godine) gotovo bijah zaboravio na poziv za moj prvi „informativni razgovor“ i susret sa „isljednikom“ obrađivačem Crv....om, a povodom „učešća... i saznanja o napadu na Afganistan“, krajem 80-tih godina XX vijeka. Bijaše me Crv..... pritisnuo da (pri)znam i (o)dam detaljnu informaciju! Evo kako je došlo do našega susreta i mojeg „učešća“ u „...napadu na Afganistan!? Jednog toplog i sunčanog jutra, tek što bijah stigao kući i legao u postelju da uhvatim malo sna i danem dušom, čujem majku da nekoga pita o kakvom se to pozivu radi, jer njen sin samo što nije zaspao. Prepoznadoh mog bivšeg učenika koji mi uruči poziv za neodložan i hitan „informativni razgovor“! Odazvah se pozivu, uredno u zakazano vrijeme. Vidim neka meni poznata lica i neka koja znam iz viđenja, čak i njihova prezimena. Mali grad pa se gotovo svi poznajemo, iako se ne pozdravljamo. Čudno mi bijaše što me svi smrknuto gledaju, pa mi bi neprijatno. Osjećam u vazduhu nezdravu atmosferu za moj „informativni razgovor“. Intuicija mi govori da nešto nije u redu i da će biti teško, grko i opasno za komotniju komunikaciju. Gledam ih i osjećam da su se nešto međusobno dogovorili, a učinje mi se i da su veoma zadovoljni što sam došao ili što su me „uhvatili“!? Započe razgovor sa Crv....om, kao glavnim isljednikom. Neka lica se stalno motaju, kao slučajno nailaze, nešto traže, ulaze i izlaze. Vrag je ovdje odnio šalu, rekoh u sebi. Meni dobro poznata osoba, a dalji je komšija, nekolika puta prolazi bez pozdrava i kao ne poznaje me?! Nešto mi je čudno, ali tu sam po pozivu „uhvaćen“ pa ne reagujem, iako nastojim da mu uhvatim pogled. Vjerovatno da i on bijaše tek došao sa uspješno završene obuke za inspektora-isljednika. Poslije dužeg uvodnog i uopštenog razgovora, međusobnog dokazivanja i ubjeđivanja, Crv..... odlučan da poentira i okonča „informativni razgovor“ sa mladim profesorom istorije! Kratko, jasno i pobjedonosno postavi mi pitanje: „ reci, o učešću... i saznanju o napadu na Afganistan“?! Gledamo se oči u oči i ne trepćemo. Ne mogu da povjerujem i da se čudu načudim od kuda mu to pitanje i takva glupost. Milioni pitanja i odgovora, slika i misli iz moga života toga trenutka u djeliću sekunde prostrujaše mi glavom. Šta reći i kako odgovoriti Crv....u, jadu i bijedi, nečemurnoj i polupismenoj osobi sa dvomjesečnim kursom za „isljednika“ - obrađivača? Nije rijetka niti uzaludna u narodu ona izreka „...i kuća mu ga daje“! Sjetih se da sam negdje pročitao da na glupa pitanja nema odgovora, sem da još većom glupošću uzvratiš! Šta reći?! Sekunde traju kao vječnost. Zanijemio sam potpuno. Osjetih da se u meni nakupi neka ogromna energija koja se najednom pretoči u gromoglasan smijeh. Crv.....u, moj smijeh bi iznenađenje. Ona „visina“ od čojeka naglo ustade i isprekidnim riječima prozbori: znaš..., mi imamo..., tvoje učešće..., šta si pričao..., naše saznanje i povjerljive osobe..., možemo da učinimo..., znamo..., i tako dalje. Prekidoh Crv.....a u nabrajanju službenih mogućnosti i informacija sa kojima raspolaže, pa rekoh: Ako imate nešto protiv mene redovnim putem pokrenite postupak. Tako završih moj prvi ali ne i jedini „informativni razgovor“ i moje „učešće“ i „...saznanja o napadu na Afganistan“! Međutim, moje „mirovne misije“ i učešća u „informativnim razgovorima“ potrajaše, danas svakako mnogo rjeđe, opreznije i modernije od strane službi koje čuvaju red i poredak od onih koji slobodno misle, javno govore i argumentovano iznose svoje kritičko mišljenje i lične stavove. Poslije nekolike godine saznadoh za inicijatore i informatore moga „učešća“ u Afganistanu, čak i za „spasioce“ moje, kao i činjenicu da je sve to bilo raspravljano na visokom, obaveznom i neodložnom sastanku jedne mjesne partijske organizacije SKJ-u u gradu C.....! Danas su gotovo sve stranke u koaliciji zainteresovane za slanje jednog „tima“ u „mirovne misije“ i otvoreno daju podršku NATO alijansi, a crnogorska Skupština donijela je odluku da se u Avganistan uputi tročlani vojno-medicinski tim. Javno dižem svoj glas protiv NATO-a i svih vojnih saveza i vojnih operacija. Protiv sam nasilja i rata bilo gdje, bilo kad i bilo u koje svrhe. Riječju i djelom sam protiv sile, nasilja i rata. Dr Momčilo D. Pejović (122) Objavljeno: u elektronskoj novini IN4S. ORG - Portal, subota, 02. maj 2009. godine. Skraćena verzija navedenog teksta upućena je za objavljivanje „Vijesti“-ma, 02. maj 2009. godine, za rubriku FORUM. „Liliputanfin“ - vakcina protiv svinjskoga gripa Ono sa čime se mnoge države u svijetu suočavaju i prolaze u posljednjih nekoliko decenija počev od prirodnih katastrofa, preko brojnih društveno-političkih kriza, rata i ratnih razaranja, pa sve do raznih bolijesti i epidemija u kojima strada veliki broj ljudi, jedina od postojećih država na zemaljskoj kugli koja nema takvih problema je malena zemlja Liliputanija. Tačnije, u toj zemlji mnogi od navedenih problema pali su u zaborav, naravno, zaslugom Gulivera, njenog spasitelja. Protekle nekolike decenije najbolja su potvrda procvata i rastućeg sveukupnog prosperiteta Liliputanije i ogromnog zadovoljstva njenih građana Liliputanaca. Slučajan dolazak Gulivera na njihovu morsku obalu, gdje bijaše malo dremnuo, promijenio je sudbinu te zemlje i njenih vrijednih malenih stanovnika. Od tada pa do dana današnjeg Liliputanci u svojoj državi složno žive, vode visoku politiku i nemaju nikakvih problema barem što se tiče privrednog, političkog i društvenog razvitka. Rekao bi naš narod „da ih je sami Bog pogledao i podario im Gulivera“. Ono što je Guliver učinio za nekolike decenije to mnoge države nijesu uspjele za nekoliko vjekova. Uspješno primjenjujući visokosofisticirane mjere preventive i zahtjeve visoke politike i demokratskih načela, a sa druge strane koristeći naučna dostignuća postigli su gotovo svoj zenit i odavno su na vrhu industrijski najrazvijenijih i najbogatijih zemalja na našoj planeti. Gotovo stoprocentna primjena najsavršenijih robota u industriji i poljoprivredi omogućila je životni standard kakav se u svijetu neće zabilježiti ni za nekoliko vjekova. Savjet mudraca sa ukupno devet najumnijih ličnosti, ove malene i zelene zemlje Liliputanije, stalno je u ulozi aktivnog zasijedanja i nadgledanja najznačajnijih resora, kao što su: privreda, prosvjeta, zdravstvo, sudstvo i civilna zaštita. I Guliver je očaran zemljom u kojoj se igrom slučaja našao iz prostog razloga što je bio obasut takvom pažnjom i predusretljivošću da su mu uvijek na usluzi po nekoliko stotina vrijednih i ćutljivih, ali simpatičnih Liliputanaca. On ne pokušava potražiti svoje najbliže i domovinu iz koje je došao. Svakodnevna pažnja, koja se ukazuje Guliveru od strane malenih ali mudrih Liliputanaca, toliko ga je ganula da se zarekao da će u toj zemlji ostati doživotno, bolje reći nekoliko vjekova. Privredni i društveni napredak omogućio je otvaranje velikog broja univerziteta na kojima se besplatno školuju svi koji hoće da imaju fakultetsku diplomu, a oni koji su iznad prosijeka za njih su specijalne biblioteke, laboratorije i sve što može da zadovolji studenta tipa budućeg eksperta u zemlji Liliputaniji. Nije nikakvo čudo što malena Liliputanija ima nekoliko hiljada eksperata koji su podijeljeni u razne timove po naučnim oblastima, a svima njima upravlja Savjet mudraca i eksperata. Ono što je zadesilo gotovo sve zemlje u regionu Liliputanije ili uopšte na zemaljskoj kugli u ovom XXI vijeku to je sve mimoišlo Liliputance. Bolesti koje se šire putem vazduha, razni virusi, poput ptičjeg gripa, nije dotaklo Liliputniju niti se moglo osjetiti kod brojnih jata ptica, a ni na brojnim farmama svinja koje se uzgajaju na prostoranim zemljanim površinama na kojima se slobodno kreću. Na ekonomskom planu, danas globalna finansijska kriza uopšte se ne osjeća kod bilo kojeg pojedinca a kamoli među ukupno stanovništvo. Sve je to doprinos preduzimljivog, harizmatičnog, autoritarnog, sposobnog, umnog, vizionarskog i nadasve fizički natprirodnog zdravlja i mladalačke snage Gulivera, koji neštedimice svojim ličnim primjerom pokazuje malenim Liliputancima da nema prepreka za njega i da sa svojim timom sve čini da ih usreći. Naravno, to je primjetno na svakome koraku. Za Gulivera nema problema. On je svojom agendom - projekat visokog razvoja Liliputanije - za naredna tri vijeka (kratkoročni plan) još na početku svoga stupanja na radnu dužnost zacrtao viziju daljeg viševjekovnog razvoja malene Liliputanije, što je ujedno vidljivo na svakome koraku. Svinjski grip ili kako ga nazivaju pandemija meksičkog virusa (X1N1), koji mutira i svakodnevno se širi povećavajući broj žrtava, za Savjet mudraca i eksperata naučnika svjetskog i vanplanetarnoga glasa u zemlji Liliputaniji ne postoji kao opasnost, jer je još davno sa dolaskom Gulivera postavljen stakleni štit koji se povremeno otvara i zatvara u cilju zaštite od raznih virusa koji bi se vazdušnim strujama mogli prenijeti i u njihovu zemlju Liliputaniju. Dvadesetak instaliranih mega ventilatora na staklenom omotaču sa solarnim uključenjem stvaraju takve vazdušne struje da nema opasnosti od nailaska sumnjivih ili zatrovanih oblaka. Sa druge strane plodonosne i prostrane zasijane oranice natapaju se iz specijalnih visokoinstaliranih tuševa koji shodno potrebama usjeva zadovoljavaju i daju potrebnu vlažnost kako u zemlji tako i vazduhu. Eko hrana životinjskog i biljnog porijekla svakodnevno je na laboratorisjkom ispitivanju od strane ekstra eksperata pa je sve pod izuzetnom kontrolom rasta i razvoja, obrade, sjetve i kasnije žetve iz samo jednoga razloga a to je za njihovog spasitelja Gulivera, koji ima odličan apetit i natprirodne potrebe za jelom i pićem u cilju održavanja radne kondicije kao i njegovog fizičkog i umnog rasta i razvoja. Liliputanci su upotrijebili sve svoje potencijale na stvaranju uslova i unapređenju poljoprivrede, vodoprivrede i uzgoju stočarstva u cilju skladištenja potrebnih rezervi za njihovog Gulivera, jer se zna da je za njegov dnevni meni potrebno toliko hrane koliko hiljadu Liliputanaca u toku dana potroše. Dakle, kada su u pitanju razne bolesti, koje bi se mogle prenijeti u zemlju Liliputaniju, onda je sve pod strogom kontrolom visokosofisticiranih zdravstvenih i naučnih ustanova koje Savjet mudraca stalno kontroliše, daje uputstva i preduzima preventivne mjere u cilju očuvanja zdravlja svakog pojedinca i nadasve njihovog spasitelja Gulivera. Ništa nije prepušteno slučaju već se unaprijed, od strane Savjeta mudraca, predviđaju stvari i događaji koji bi mogli biti eventualna opasnost, tako da se na vrijeme malena zemlja Liliputanija uveliko spasila i opakog virusa koji danas hara pod nazivom „svinjski grip“. U slučaju da nešto i promakne epidemiološke službe imaju visokorazvijenu tehniku za otkriće najsitnijih čestica koje dijagnostikuju bolesti, a naučne laboratorije su na takvome nivou da za par minuta mogu otkriti i izolovati bilo koji virus i po njegovom otkriću za pola sata mogu proizvesti nekoliko miliona ampula vakcine „Liliputanfin“-a koja je visoko djelotvorna i nema ni najmanje bojazni od bilo kakvih negativnih posljedica po zdravlje ionako zdravih Liliputanaca. Oni su, dobijanjem posebnih vakcina i „Liliputanfina“, u periodu od rođenja do treće godine, imunološki otporni na brojne viruse i bolesti koje uveliko haraju planetom Zemljom. Sve je u rukama Savjeta mudraca i njihovog spasitelja Gulivera. Sa njima zemlja Liliputanija je jedini raj na našoj planeti. Dr Momčilo D. Pejović (123) Objavljeno: u elektronskoj novini IN4S. ORG-Portal, petak, 15. maj 2009. godine. NATO - (NI)JE (MOJ) IZBOR - NAMET NA KIJAMET! Nekada mlada i tada nezrela generacija „mladi(h), lijepi(h) i (još) pametni(h)“ sigurno i uveliko ulazi u zrele godine, počinje da sijedi i bogme da slijedi one protiv kojih je bila u vrijeme socijalizma i partijskog komunizma. Brzo shvatajući procese koji se odigravaju na globalnom nivou ta „mlada i još pametna generacija“ dobrovoljno i (raz)umno najavljuje prihvatanje i svoj veliki ulazak u Evropsku uniju sa aplikacijom koja je na čekanju, a sa druge strane propagira svim mogućim sredstvima reklame i ubjeđivanja, od vrata do vrata, da je NATO (vojna) sila jedina alternativa budućim generacijama koja se može suprotstaviti nasilju u regionu, Evropi i svijetu, globalnom selu na planeti-Zemlji! Ulazak u NATO savez-alijansu jedini je izbor za njih koji im omogućava doživotni mir i doživotnu vlast u njihovom ataru globalnom selu, Crnoj Gori ekološkoj, mediteranskoj, proevropskoj, tranzicionoj, demokratskoj, prosperitetnoj, nezavisnoj, međunarodno priznatoj, vječitoj, nepokorenoj, uspravnoj, slobodarskoj, nebeskoj i, .... dalje nastavite sa nabrajanjem, svih referenci kojima će(te) propagirati i ubjeđivati narod i pojedince da se ne protive ulasku u NATO (vojni) savez, mirovne snage globalnoga sela naše planete. Iz dana u dan medijska kampanja neprestano zapljuskuje javnost „korisnom“ ulogom NATOa i „blagostanjem“ sa ekonomske strane „jer bi bili korišćeni značajni hoteli, gradski i lučki kapaciteti“ Crne Gore, a koji će zadesiti one države koje na dobrovoljnoj osnovi pristupe snagama svjetskoga reda i mira! Visoki vojni oficiri NATO-a ima već nekolike godine prisutni su u zemljama bivše SFRJ, a boravili su nekoliko puta u Crnoj Gori u cilju pružanja stručne pomoći, logistike i potpunijih informacija o NATO-u kao vojnom savezu, njihovom popularisanju i pridobijanju za ulazak Crne Gore i naših vojnih potencijala i snaga - Vojske Crne Gore. Sve počiva na „dobrovoljnoj“ osnovi, tako da instalacija vojnih baza NATO-a u zemljama koje postanu članice „zavisi“ od dobre volje te članice, u što je teško povjerovati, jer uslov za ulazak u NATO podrazumijeva da ispunite i neke limite kojima zadovoljavate aplikaciju za taj prijem. Zdrava logika razumnoga bića nameće samo jedno pitanje a to je zašto prihvatiti silu radi mira i plaćati stražara da živite u miru? Zašto namet na kijamet? Ako nijeste sposobni da se riječju i sopstvenom vojskom branite od susjeda u regionu ili nemate vojne snage koje ste na brzinu istopili, jer su balast vašega budžeta, da li su vam jeftinije vojne snage NATO alijanse koja kontroliše svijet i reguliše „pravila“ ratovanja, iako vi uporno tvrdite da u vašem regionu nema problema i otvorenih pitanja pa nema opasnosti da vas neko napadne?! Ulazak u NATO alijansu je promašaj i ujedno veliki apsurd koji se uporno propagira i sa kojim se ubjeđuju građani jedne malene ekološke zemlje, koja je bez oružane sile prijateljski raspoložena da širi pozitivne procese sebe radi i vlasti radi za još naredne dvije decenije, najmanje još toliko ako uđe(mo) u NATO kao garanta mira na globalnom nivou. Ko može spriječiti NATO snage ili se njima suprotstaviti (najsofisticiranija svjetska vojna sila danas u svijetu) je parola sa kojom se žele ubijediti građani da se ne protive „dobrovoljnom“ ulasku u savez koji donosi prosperitet, pospješuje (elitni) turizam povećava BDP - GDP, rasterećuje nacionalni budžet, a sve zarad mira u kući, regionu i svijetu. Stražar mira u kući i na planeti je „garant“ ukupnog života reda i mira, vladavine prava onih koji su zasjeli, dolaskom sa ulice izveli „revoluciju“, jogurt pobunu, plišanu revoluciju, igrajući igru koja i dan danas traje u cilju prihvatanja standarda Evropske unije zarad ličnih interesa i elite koja je na vlasti. NATO savez garantuje održivi razvoj Crnoj Gori odnosno onima koji su zagovornici toga projekta i koji zdušno pripadaju tome pokretu i u njemu vide prosperitet na dobrovoljnoj osnovi. Zabluda koja to nije rekli bi oni koji tako propagiraju ulazak u NATO savez, jer je to njihov jedini spas od svih finansijskih i političkih kriza u cilju odražanja sopstvene demokratske vlasti na nivou evropskih standarda! Naši „mladi, lijepi i (još) pametni“ političari uporni su u medijskim kampanjama da snagom reklame, ubjeđivanja i propagiranja dođu do cilja - ulaska u NATO (vojni) savez - alijansu sa kojom će izvoditi vojne vježbe i prikazivati silu - vojnu snagu sa kojom mogu zastrašivati sve one koji ne vjeruju u dobronamjernost sile. Sila boga ne moli kaže narodna izreka, a dobrovoljni pristanak za ulazak, ipak, nije bez interesa od strane onoga koji se nudu ili koji vas nagovara da pristanete da vas brani-pruži zaštitu prije svega u vojnom pogledu, finansijskom i ostaloj pomoći, a sve na vašoj „dobrovoljnoj“ osnovi da pristanete i budete članica NATO snaga, koje će regulisati mir u vašem regionu i globalnom selu. Ko danas u sve to još vjeruje, barem od onih koji imaju još zdrave pameti i logike? Kroz istoriju unazad dva-tri vijeka, počevši od vojnih saveza i evropskih kongresa mira, pa sve do danas jasno se vide namjere onih koji vam nude izbor i dobre usluge, a poznato je da se u svijetu kapitalizma sve plaća i zasnovano je na interesu. Koji je to interes Crne Gore da pošto po to uđe u NATO vojni savez na dobrovoljnoj osnovi zarad blagostanja onih koji su na vlasti i koji su nekada vodili rat za mir, a sada propagiraju mir za ulazak u NATO alijansu kao doborbit cijeloga čovječanstva. NATO NIJE MOJ IZBOR. Moje glasno NE sili, vojnom savezu i svima koji propagiraju ulazak u NATO i koji ćute u interesu ličnog i trenutno lagodnijeg života. Crna Gora kao da ima novaca za NATO vojne vježbe, koje će trajati dvije nedjelje, a nema novaca za naučne projekte doktora nauka koji u naučnim institucijama rade gotovo tri decenije. Moje glasno i javno NE takvim vojnim vježbama i takvom zagovaranju, propagandi i „dobrovoljnosti“. NE, svima onima koji su za NATO savez-alijansu, bez obzira od koga dolazi i u kojem vojnom interesu djeluje. Sila nikad ne donosi dobro narodu i sa njom nema slobode. Na dan pobjede moje odrečno NE silama mraka. Dr Momčilo D. Pejović (124) Objavljeno: u elektronskoj novini IN4S. ORG. - PORTAL, subota, 23. maja 2009. godine. CRNA GORA MOŽE POSTATI POTKONTINENT Ne bi bilo, a zaista je očekivano i bez znaka uskličnika od onih zluradih i bilo čijeg čuđenja, nikakvo iznenađenje da se ubrzo i to desi sa Crnom Gorom kao evropskim potkontinentom, makar gledajući prema onome što se ubrzano dešava u toj malenoj i ekološkoj, a samo prije tri godine ponovo uspostavljenoj i nezavisnoj međunarodno priznatoj državi, čija se zastava državnosti i samostalnosti visoko vijori na jarbolu Ist Rivera ravnopravno sa brojnim državama svijeta. Zasluženo, svakako. Bilo joj je i ranije tamo mjesto, samo što se u početku posljednje decenije XX vijeka nijesmo umjeli snaći. Bistar i mudar narod, a posebno njegovi političari, brzo kapiraju vrijeme evropskih promjena, integracija i tranzicionih sistema, demokratskih načela i globalnih NATO-vskih smjernica. Sve zarad boljega sjutra i povećanja životnog standarda stanovništva Crne Gore. Narodu da bude bolje deviza je poklik - političke elite evo pune dvije decenije. I tako je, nema ni jedne jedine zamjerke na tome planu posebno kada je ekonomski prosperitet u pitanju. Za nevjerne Tome, samo navodimo kao nesporan primjer sadašnju globalnu finansijsku krizu, koja prijeti da mnoge države uništi tek u trećem kvartalu tekuće godine, a mi ne osjećamo ništa jer njene posljedice na nas se ne primaju, što znači “da su naše blagovremeno preduzimane mjere dale rezultate”!? Očigledno na svakom koraku i primjeru ko hoće da vidi a nije slijep. Sa druge strane, potvrda svemu tome stoji u potpunoj političkoj afirmaciji crnogorske nezavisnosti na međunarodnoj sceni gdje Crna Gora “pouzdano drži kormilo evropske budućnosti u svojim rukama”!? Zna se, čije kormilo toga i brod i pravac kojemu stremi posada na čelu sa kapetanom koji upravlja kormilom i vodi brod u luku mira, spokoja i blagostanja. Tačno je da Crna Gora nije “izolovano ostrvo korupcije, kako to u nastupu bijesa zbog izbornih poraza saopštavaju naši politički protivnici, a na šta se nažalost znaju “upecati” neki njihovi inostrani partneri...”, već država ozbiljna i pravna koja se znade uhvatiti u “koštac sa tim problemom”, tako da nam sada ostaje realna šansa i očekivana nada da umjesto ostrva postanemo makar evropsko poluostrvo na Zapadnom Balkanu na kojem će slijetati brojni turisti i investitori sa ogromnim džakovima novca za ulaganje u naše neiscrpne resurse. S obzirom da smo tranziciju bili doveli do samoga kraja, “doćerali cara do duvara”, a globalna ekonomska kriza nas samo malo očešala i privremeno taj proces odložila u drugi plan, ostaje nam da politikom mira, kao uvijek do sada blisku prošlost bacamo u zaborav, radimo na evropskim integracijama i odgovorimo na oko 4.500 pitanja i sve to prevedemo i dostavimo Evropskoj zajednici mirno čekajući prijem u članstvo EU. Ulazak u članstvo država Evrope za nas je samo pitanje vremena jer smo sve učinili što se od nas tražilo: primili sve koga je trebalo primiti, priznali sve “države” koje je trebalo priznati, potpisali sve što nam je rečeno da potpišemo, nemamo otvorenih pitanja, predmet “Prevlake” drugima smo dodijelili kao su to od nas tražili i neka se to pitanje rješava shodno “međunarodnom pravu”, regionu dajemo prednost i u njemu živimo “bez tenzija”, pojavljujemo se na svim konferencijama, samitima, kongresima, sastancima vlada i državnika, na kojima širimo pozitivnu energiju deklarišući se da smo za pune evropske integracije, i konačno “(ni)jesmo” za ulazak u NATO alijansu, jer tome sve napredne zemlje teže!? Iz prethodnog se dade zaključiti da jednoga dana, a nije daleko taj dan, reformska Crna Gora može postati evropski potkontinent, oaza mira, bezbijednosti, prosperiteta, razmaha biznisa, multietičnosti, najbrže rastuće ekonomije, berzanskog pada nekretnina, ekonomski održivog sistema, razvojnog uzleta, višeg životnog standarda, većih plata i penzija, evropskih integracija, multipraktičnosti i multi puta multi pa sve na kvadrat, država za primjer drugima u Evropi i svijetu. Ako ne vjerujete ubrzo ćete se ubijediti poštovani građani, strpljeni spašeni, narodna izreka kaže, a i svake sile za vremena svoga. Ne treba nikome da (za)smeta što malena, ekološka i nezavisna država Crna Gora po svom teritoriju nije takvih razmjera kao neki drugi potkontinenti, jer nikad se ne zna šta će se desiti u budućnosti, barem kada su u pitanju futurološka predviđanja zbog globalnog zagrijavanja planete Zemlje u narednih nekoliko vjekova. Istina, ni pisac ovih redaka nije vjerovao da će jednoga dana doći do ravnanja Crne Gore, njenih brda i dolina, a eto svjedoci smo da se i brojne plaže pregrađuju, brda ruše i grade soliteri sve zarad “klimatskih” promjena i naše svijetle budućnosti. Koliko god nezreli, nepravedni, zlonamjerni, ostrašćeni, nepovjerljivi, neiživljeni, opozicionari, nezadovoljnici, protivnici, ogovarači i kritičari crnogorske nezavisnosti upirali svoje žaoke i kritikovali ekonomski, društveni i politički prosperitet ne mogu sporiti da su “prve tri godine nakon obnove nezavisnosti protekle ... u punoj afirmaciji Crne Gore na međunarodnoj političkoj i ekonomskoj sceni”! Polet-zamah koji je u proteklom trogodišnjem periodu rezultirao sveukupnim napretkom Crne Gore koji je “bio na vrhuncu”, sada je samo malo splasnuo zbog globalne krize, ali je zato dočekan u “zaletu” i naravno da smo sve to poodavno predvidjeli našim planovima i programima, imam na umu “Program borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala” i “Akcioni plan”! Šta još treba da oni na vlasti preduzmu i Crna Gora da učini da bi je njeni brojni protivnici ostavili na miru, jer im je “omogućila sve do čega su u životu došli, uključujući i takvu slobodu javnoga izražavanja”!!! Dr Momčilo D. Pejović (125) Objavljeno: u elektronskim novinama IN4S.NET - PORTAL, nedjelja, 31. maj 2009. godine; i SRPSKENOVINECG.COM, ponedjeljak, 01. jun 2009. godine, rubrika - STAV. ZVONARI BUDUĆNOSTI I(LI) VIZIONARI PROŠLOSTI Bili su nekad pioniri, nosioci štafeta, naravno Titovih, a da čijih bi drugo bili? Dobra djeca, odlični đaci, lučonoše, skutonoše i vodonoše na radnim akcijama. Članovi omladinskih brigada, mladi komunisti i proleteri, partijski poletarci i budućnost jednopartijskog sistema. Prenosili su, propagirali i zagovarali sve što su im njihovi stariji partijski drugovi davali u zadatak. ,,Što je više kleveta i laži TITO nam je miliji i draži”. Da ih podsjetim na ne tako davna naša i bogme više njihova vremena kad su sa pjesmom na usnama, žarom u grudima, srcem u plamenu, s ponosom i ljubavlju pjevali i kad im se nije pjevalo... na trgu i ulici, u školi i fabrici, na priredbi, stadionu, na sletu i izletu, na igranci i partijskom sastanku, u vojsci, svakako sa pjesmom ,,u tunelu usred mraka sija zvezda petokraka”. Istu tu petokraku oni baciše, ukidoše, polomiše njene krake pa ne osta ni trokraka zvijezda. Na američkoj zastavi je i tada i sada, a oni su kapitalisti, a mi bili komunisti, socijalisti, samoupravljači i najzad danas truli kapitalisti, prvobitna akumulacija kapitala... A danas su zaboravljne tri osmice (8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja)! Pjesma vas je (o)držala njojzi hvala. I dan danas pojete i patite za tim radnim akcijama i divnim vremenima crvenih marama i udarničkih značaka, bluza sa brojnih akcija zvanih ORA širom velike JUGE od Triglava do Đevđelije. Zaboravili ste brzo ona stara i dobra vremena Titovih pionira i omladinaca. Za njega, za narod, pa opet za njega i opet za narod, i još jednom za njega i sa njim na odmor, pa opet ujutru iznova i udarnički, svježi sa pjesmom na usnama i zastavom u ruci. Bila su to vremena... ideološka svakako, demagoška, od pojedinaca skrajana i glorifikovana, a za njih i vas dobro materijalizovana. Bile su to zablude uzaludne i bludne još od pojave UDBE. Ne možete se otrijezniti od te opojne droge, opijanata - narkotika koje ste pili nekoliko decenija i na kojima je sve počivalo. Odjednom se nešto na sve nas slučilo i iz temelja protreslo, srušilo mnoge, a dobro došlo onima koji nikada nijesu ništa imali niti su što znali u školi, jer nijesu ni morali učiti. Uz njih su bili zaslužni roditelji, bake i deke, strine, tetke i ujne, teče i ujaci, kao i svi njihovi daleki rođaci. Ostalo je zapisano, ne može(te) s(v)e izbrisati, posebno ne sjećanja onih koji vas znaju ko ste i odakle ste, šta ste imali i kako ste učili, živjeli i sticali današnje bogatstvo. Bili golje a danas truli kapitalisti. Danas, sada i ovdje, oni za sve to niti će da znaju i niti haju. Vremena se kažu mijenjaju, pa svoju prošlost ostavljaju drugima bacajući je u zaborav, jer je najlakše sa njihove pozicije učiniti i zabraniti sjećanje ili podsjećanja, prije skoro dvije ili tri decenije, makar na ona partijska vremena monolitnog SKJ-u i ,,mladih” jagnjećih brigada na kojima su oni bili poslušna i odana buduća elita vječnoga sna o komunizmu kao cilju. Sami sebi ,,carski rez” učiniše i trbuh partijski rasporiše pa izbaciše ,,komunističko zlo”, koje su nosili od malih nogu i bili u tom duhu vaspitavani porodično i društveno. Odrekoše se svega što su uživali zarad boljega sjutra!? Opet su na djelu, pa propagiraju novu razvojnu filozofiju prosperiteta i ekonomskih zabluda, slobodne razmjene i trgovine roba, kapitala i usluga, kreditnih zaduženja, bankarskih sistema, posjeda, klanova, a sve bez radničke klase u koju su se ne tako davno zaklinjali na partijskim sastancima, sa njom kleli a bogme i neki njihovi stariji partijski drugovi kličući sa njom umirali. Djelujući partijski a umujući marksistički sve su ozvaničili udarničkim značkama, fotografijama sa neumrlim idolom i trostrukim herojem nacije i tadašnje monolitne države bratstva i jedinstva, diplomama visokih partijskih škola, radničkih i kumrovačkih ,,univerziteta”. Da li su to sve bacili i zaboravili ili ga kriju za neka druga vremena i drugoga idola-natčovjeka?! Njihov dolazak na vlast, naravno sa ulice, a kako su drugačije znali ili naučili od onih sa kojima su dijelili vlast i kojima su bili poslušnici ? Okrenuše ćurak naopako i zasjedoše u fotelje, igrajući se vlasti, teatralno djelujući i umujući, vizionarski strateške planove okrenuše budućnosti, odbacujući prljavu prošlost komunizma i brišući tragove svoje političke prošlosti. Zaboravljaju da je od svega ostalo mnogo tragova i materijalnih dokaza da se baš neće moći tako bezbrižno živjeti u vremenu koje su oni sazidali svojim vizurama masovne vaučerske privatizacije, tranzicije fabrika, preduzeća, stečajeva, velike rasprodaje preko transparentnih tendera, makro i mikro ekonomije održivog prostora, privatnih banaka i fondova, privatnim univerzitetima i budućim visokoobrazovanim naučnim i stručnim kadrovima, sa diplomama magistara i doktora nauka, a sve sjedeći u partijskim-stranačkim klupama i poslaničkim foteljama. Dugotrajno sjedenje u poslaničkim klupama, partijskim i državničkim foteljama unovčili su akademskim diplomama, naučnim i stručnim titulama i zvanjima, a sve to potkovali nekretninama. Strateškim planovima evroatlantskih integracija, održivim razvojem, ekološkom prvom državom u svijetu i ispunjenjem svih zadataka koji su im se stavljali na tapet gradili su svoju viziju budućnosti zvoneći na sva zvona uz debelu podršku Evropske zajednice, a ujedno čisteći svoju političku i ideološku prošlost. Sa brojnim evropskim savjetnicima, koji pokupovaše nekretnine po Crnoj Gori i na taj način unovčiše svoju ,,znanost” i savjetodavne uloge posmatrača demokratskih izbora bilo parlamentarnih, predsjedničkih ili na referendumu za nezavisnost Crne Gore, reformisaše i demokratizovaše crnogorsko društvo. Držeći se devize ,,sve podleže zaboravu” ispruženih ruku uspravno koračaju putem koji vodi u članstvo Evropske Unije i evroatlantske integracije - NATO alijansu. To su, dakle, bili ,,...oni divi... koji su... nam snagu dali, ... podržali, ...koji su vas naprijed zvali... krila dali..., koji su te ojačali... To (nam) bejahu ideali”, počev od AB revolucije, radničkih protesta i debele podrške istoga onoga komunističkoga rukovodstva koje im mirno uruči svoju vlast sa kojom su raspolagali plašeći se za svoje stare islužene živote, pozicije i privilegije. Od tada pa do dana današnjega dobro uvježbani i disciplinovani visokoletači i preletači lete jatu svome iz jednoga u drugi tabor. Kako stari tako i ovi mladi, koji dođoše na vlast početkom posljednje decenije XX vijeka, ostadoše vjerni svojoj životnoj filozofiji, samo da (nj)im(a) bude dobro i da se drže fotelja pa kad zatreba opet čvrsto u zagrljaj Zapadu, velikim silama i vojnim savezima, koji će im garantovati o(p)stanak na vlasti sve dok im budu trebali. Oni su tu da ih pomognu da se učvrste pa će graditi budućnost shodno svome znanju i trgovanju sa biznismenima svjetskim koji hoće da pomognu našu propalu ekonomiju odnosno od nas uništenu privredu. Sada viziraju novu ekonomsku politiku (ne onu NEP iz perioda socijalizma), strateški plan brojnih agendi održivog ekonomskog razvoja, političkog mudrovanja i čekanja da sve ovo prođe jer mu nije vrijeme, a biće bolje za koju deceniju sa devizom ,,strpljenje spasenje” ! Vizionari naše prošlosti u ,,ratu za mir” bolje reći perači svoje političke prošlosti sa novim poklikom ,,mirom protiv rata”, sada su orači naše budućnosti, naših sudbina, preciznije rečeno zvonari svega onoga što će se narodu desiti a njima neće trebati ništa, jer je njihova deviza poslija nas potop. Snagom lobiranja i dosadno upornog ponavljanja jednih te istih riječi o potrebi Crne Gore da uđe u NATO agresivno djeluju na pojedince i sve ljude, ubjeđujući ih da je ono što saopšti poklik elita, visoki političari i državni funkcioneri ili kaže najviši sa vrha kao vladar, tačno je i nema mu zamjerke. Nekada su uzvikivali ,,mi znamo kako” - ,,za bolji život”, a sada znaju kako se ulazi u Evropsku Uniju i evroatlantske integracije. Njima je ukazana čast da odrade domaći zadatak sve na principu demokratskih načela slobodnoga izbora, izjašnjavanja i „dobrovoljnog“ ulaska u NATO alijansu. Pomažu ili pružaju moralnu podršku otvaranju brojnih fondova, kojih ionako ima mnogo u inostranstvu, unutar same države Crne Gore sa ciljem da što više i što jače ubjeđuju građane da je jedini spas za nas odnosno njih ulazak u NATO savez. Svi u regionu nas u tome podržavaju i pružaju nam moralnu i materijalnu podršku i pomoć, a ne nedostaje ni usluga da vojnu obuku od nekoliko mjeseci obavimo u susjedstvu i to besplatno samo da budemo spremni za vojne mirovne misije! Poklik elita ili politička elita, zarad svojih političkih pozicija i vlasti, treba da da svoj puni doprinos ulasku Crne Gore u Sjevernoatlantski savez, a kao nagradu za taj rad na lobiranju može očekivati od evropskih država koje su članice NATO saveza, punu političku i donatorsku ulogu i pomoć. To je smisao cijele priče i uloge ovih koji danas propagiraju evroatlantske integracije i ulazak u alijansu zarad očuvanja reda i mira. To je demokratija i ona će se čuvati snagom saveza vojnih. Kakva je to demokratija koja počiva na vojnoj snazi i prijetnji dugima ? Da li su to demokratska načela i principi onih koji slove za demokrate? Da li nam treba ,,Atila - bič božji” čuvar reda i mira? Ono što se na prvi pogled ne vidi i što se veoma vješto prikriva od same politike koju vode SAD kao glavna članica NATO-a jeste da bi ulazak što više država u Sjevernoatlantsku alijansu, u kojoj glavnu riječ vodi Amerika, bilo odlučna borba za podjelu interesnih sfera u Evropi, naravno kad se steknu uslovi, a s druge strane ostavljanje SAD-a po strani i nemogućnost miješanja u američku politiku bilo kojoj velikoj sili iz Evrope, shodno tzv. ,,Monroovoj doktrini” Amerika Amerikacima, odnosno ne dati bilo kakvu mogućnost da se bilo ko iz Evrope od velikih sila može ni primaći Americi a kamoli imati ili dozvoliti bilo kakvu umiješanost u vođenje njene unutrašnje politike ili bilo kakve intervencije. Naravno da veliki - velike sile imaju svoje strateške ciljeve i način djelovanja na globalnom, regionalnom ili lokalnom nivou i shodno svojim planovima vrše svoj uticaj i posredovanje u cilju ,,razrješenja” problema. Dakle, jasno se vide namjere NATO alijanse prema evropskim državama ili interesnim sferama u kojima SAD nastoji da ima odlučujuću ili presudnu ulogu. Ta politika je odavno jasna kao dan svima onima koji iole poznaju politiku velikih sila u posljednja dva vijeka. Promovisanje priprema za evropske integracije da Crna Gora uđe u NATO alijansu biće podržane od pojedinih država spolja a sve će biti medijski propraćeno sa dobro pripremljenim i obezbijeđenim informacijama koje su na fonu ulaska u NATO savez. Dakle, ulažu se izvjesna finansijska sredstva kojima se nastoji ostvariti željeni cilj, a to je ,,dobrovoljni” pristanak za ulazak Crne Gore u Sjevernoatlantski vojni savez. Ako se već tako snažno potencira medijska kampanja u cilju lobiranja za ulazak Crne Gore u NATO, zašto se ne zapitati da li je to toliko neophodno i jedino isplativo i interesno a sve bez ikakve nadoknade i ko zna kakve pozadine, koja se za sada ipak vješto sakriva i djeluje u vidu ,,dobrovoljnosti”, opuštenosti, lakoće podnošljivosti i ekonomske isplativosti!? Po mojem mišljenju treba staviti veliki znak pitanja upravo zbog lakoće podnošljivosti i ,,turističke” profitabilnosti!? Da li je to budućnost koju nam naši ratnici iz posljednje decenije XX vijeka vizionarski poručuju i na sva zvona najvaljuju na kraju prve decenije XXI vijeka u svojstvu velikih mirovnjaka da su sada oni u stvari bivši vizionari prošlosti odnosno zvonari naše budućnosti, preciznije rečeno kovači svoje lične sreće zarad održanja na vlasti za još koju deceniju. Ni tada, a posebno sada, nijesam im vjerovao odnosno dobro sam vidio put kojim nas vode i čemu lično teže. To je ono čemu me je istorija kao učiteljica života učila. Dr Momčilo D. Pejović (126) Objavljeno: u elektronskim novinama IN4S.NET, ponedeljak, 08. jun 2009. godine, pod naslovom Samozvanac; i SRPSKENOVINECG. COM, utorak, 09. jun 2009. godine, pod naslovom SAMOZVANCI. S A M O Z V A N C I Na početku XVII vijeka u Rusiji je došao na presto Lažni car Dimitrije I u narodu poznat kao samozvanac, koji je nepune dvije godine vladao. Poslije njega na položaj cara izabran je drugi kandidat (Vasilije Šujski, kojega je ruski narod izabrao-proglasio za cara). Ubrzo poslije Lažnog Dimitrija I pojavio se i Lažni Dimitrije II. Vijest da je Lažni Dimitrije I živ omogućila je samozvanom caru ruskom da okupi vojsku i donekle učvrsti svoj položaj. Od tada počinju SAMOZVANCI na prestolima posebno u Rusiji, koji su koristeći se političkim okolnostima i ubistvima prestolonasljednika sebe proglašavali za cara Rusije. Sam termin „samozvanac“ kao i sama riječ ukazuje - navodi nas - na njen pravi smisao da je riječ o samoproglašenju na nekom položaju u ovom slučaju za cara. Kada je riječ za ostalo, SAMOZVANAC - samoproglašenje na neki drugi položaj, čin je lažnog predstavljanja, bez ikakvih valjanih dokaza. U ostalim slučajevima riječ je o lažnom predstavljanju neke osobe koja sebe proglašava za nešto što nije, odnosno nema potvrdu - diplomu da je to za šta se predstavlja. Izvjesna klika-grupa sličnih ljudi se okupi oko jedne osobe-čovjeka i proglase ga za nekog ko u stvari nije. Dakle, SAMOZVANCI su vezani za istoriju Rusije, ali nijesu samo u njoj postojali, ima ih svugdje. Ovdje se radi o samozvancima koji su u ovim prethodnim smutnim vremenima posebno od 90-tih godina XX vijeka počeli da niču kao pečurke poslije kiše, pa ih danas u Crnoj Gori ima toliko da su se namnožili - nakotili da im se broja ne zna. Ima ih u svim oblastima društvenopolitičkog, privrednog i kulturnog života Crne Gore. Samozvanaca je bilo kroz istoriju dosta posebno u vremenima smutnim kao što su ova sadašnja od prije desetak i više godina, bolje reći od kada su došli na vlast u Crnoj Gori „mladi, lijepi i (još) pametni“ i gotovo su postavili recept obrazac za način kako da se postane SAMOZVANAC. Potrebno je da imate jedan određen krug ljudi koji vas politički podržava i koji koketira sa vlašću i onda jednog lijepog dana osvane u medijima da ste vi jedna i jedina osoba formata velikog, najvećeg stručnjaka i eksperta za proces: tranzicije, menadžmenta, demokratskih procesa, evropeizacije balkanskih procesa, regionilazicije, nevladinih organizacija pri evropskoj uniji, savjetnici savjetnika, direktor borda direktora, ekspert ekspertskog tima i tako dalje sve viši od najviših i umniji od najumnijih. Mediji ubrzo počinju da sve to plasiraju povremeno pa zatim svakodnevno dok se u narodu ne „primi“. Poslije određenog vremena nakalemljeno se „uhvatilo“ i počelo da raste, razvija se, širi, „cvjeta“ i buja sve dok se korov u narodu ne uhvati. Na brojnim primjerim u crnogorskom društvu se sve to može vidjeti i provjeriti kod brojnih stručnjaka, analitičara, eksperata, sveznalica, direktora za ekonomske, strateške, regionalne studije, tenderske komisije, bankarske ustanove, stabilizaciju svega i svačega, direktora borda direktora ili kako bi to u narodu rekli „direktora svih direktora“. Toliko je danas samozvanih direktora, stručnjaka, analitičara i eksperata, koje država ili neko izdržava i na grbači su ovo malo zaposlenih u državnim ustanovama i nešto malo radnika u pojedinim mini preduzećima većinom privatnog vlasništva da su svakim danom sve siromašniji, jer direktori, stručnjaci, analitičari i eksperti nijesu zadovoljni sa malim primanjima i velikim troškovima tokom brojnih putovanja, izleta i poslovnih kontakata. Narodu, građanima bolje reći svima koji žive od svoga poštenoga danonoćnoga rada ti vajni stručnjaci, direktori i eksperti, jednom riječju SAMOZVANCI, enormno svoje usluge naplaćuju upravljajući još nerasprodatim privrednim preduzećima pa svoje mjesečno znanje i upravljanje nadoknađuju ličnim dohotkom od po nekolike hiljade eura, a prosječna plata zaposlenih kreće se u rasponu od 200 eura do nešto malo iznad 400 eura. SAMOZVANCE i brojne direktore vladinih i nevladinih organizacija, subjekata društva crnogorskog, (samo)finansira neko ko je iz Crne Gore a za potrebe nezavisne države Crne Gore, jer imaju kancelarije i tehniku koju neko mora staviti u pokret i izvršavati administrativne poslove ili plaćati zakupninu, telefonske usluge, račune i za nečiji račun sve to nekome fakturisati. Nije valjda da ćete me ubijediti da su SAMOZVANCI takozvani samozvani direktori, eksperti, analitičari i ini stekli ogromno materijalno bogatstvo - kapital da bi sebe finansirali za nešto što nema ama baš nikakvu društvenu funkciju niti korist za društvo u procesu stabilizacije i integracije, već naprotiv ima ulogu da unazadi ekonomski nivo ovog društva da ga raspoluti i dovede u stanje apsolutne poslušnosti i siromaštva i na takav način ono-društvo bude poželjan birački kadar - tijelo koje će raditi i sprovoditi volju nadređenog odnosno političkog vođe. Nijesu samo navedeni direktori, eksperti, analitičari, savjetnici, lobisti, stručnjaci i tako dalje SAMOZVANCI već ih ima i u drugim sferama života privrede, nauke i kulture. Oni se stavljaju na čelo nekih pokreta, projekata, mupa, dupa, mapa, festivala, bitefa i raznih itefa, selektora, potparola i tako dalje. Ima ih u svim profesijama i daju sebi „diplome“ pravnika, diplomata, književnih istoričara i istoričara, profesora fakulteta, univerziteta i akademija (državnih i paradžavnih-paralelnih ili nevladinih asocijacija). Manje države a toliki broj akademika nema nigdje na ovome bijelome svijetu kao što je u Crnoj Gori. Sakupi se grupica pojedinacaintelektualaca sa završenim fakultetom ili bez fakulteta sa nekom višom školom i proglase se akademicima i tako to biva u današnjoj Crnoj Gori svi su akademici od samoga rođenja. Njihovo osposobljavanje je samostalno i sticanje prava da sebi daju nazive koji im odgovaraju ili imponuju njima, održava ih na položajima koje im neko dobro finansira. Oni se glasnu s vremena na vrijeme i tako odrade tu svoju novčanu nadoknadu koju im neko daje (država, društvo ili neko sa strane), a u štampi ponosno stavljaju pored imena dodatak naučni - akademik akademije te i te ili ente. Zatim, imamo samozvanih istoričara od strane književnika, glumaca, istoričara, od strane inženjera ili bolje reći tehničkih struka, koji uvode reforme u školstvu po sistemu skraćivanja razlomaka ili proširivanja ili traženja kvadratnog korijena i tako dalje. Isto tako imamo književnih istoričara i publicista od strane onih koji su po struci stihoklepci, književnici ili putopisci, avanturisti, hroničari, apologetičari ove vlasti i ovoga sistema u Crnoj Gori. „Profesora“ SAMOZVANACA imamo ponajviše, svi su profesori doktori nauka a ne zna se na kojim sve fakultetima predaju ili izvode nastavu, a niti se zna od koga su dobili zvanje redovnog profesora na univerzitetima privatnim ili državnim. Svi pišu „istoriju“ i svi u nju hoće da uđu i ostanu trajno, a svi je znaju shodno njihovom ličnom iskustvu, učešću u politici stranaka kojima su pripadali, kao i pročitanim knjigama ili većinom novinskim člancima ili feljtonima koje obrađuju pojedinci shodno potrebama političkog trenutka u cilju dodvoravanja vlasti, koja im za takve usluge ponešto udijeli i podari, poziv na koktel, dnevnicu , tribinu i tako dalje. Sve sami samozvanac do samozvanca i svi jedan drugog podržavaju i opstaju napajajući se samozvanim znanjem i stručnošću. Vjerovatno se ugledaju na one koji ih podržavaju i promovišu dajući im materijalna sredstva za njihovu egzistenciju i rad u dobro tehnički opremljenim i udobnim kancelarijama. Tu su još agencije, institucije, cedemi, edemi, bedemi i brojni centri za ocjene javnoga mnjenja i utvrđivanje anketa za sprovođenje zvaničnih, nezvaničnih i nižerazrednih političara, lidera, partija i tako dalje. Dakle, sve sami eksperti, počev od zanatlija, preko mesara, tesara, bravara, frizera, građevinara, tehničara pa do onih sa fakultetskom diplomom ekonomiste, pravnika, profesora jezika, diplomatskih kurseva, diplomata raznoga ranga i kalibra makar i počasnog ranga, a bili su nekada samo neki priučeni službenici ili vratari u konzularnim odjeljenjima ili ambasadorskim prostorijama ili kancelarijama, sve šefovi do šefova trgovačkih informativnih misija, koji su po političkoj-stranačkoj pripadnosti protežirani za mjesta koja sada zauzimaju. Sve su to dobro plaćeni poslovi, a odakle kada ništa od privrede ne radi, odosno kada nema boljitka industrijskog jer je sve u raspadu, ekonomija i poljoprivreda tavore, negdje neko drži buljuk ovaca ili koza, ili nešto kokošaka - pilića za tov kao farmu koja samu sebe izdržava, neko se moguće bavi i gajenjem paprika i paradajza u staklenicima, lubenice, salate i raznog zeleniša. Pa od čega se sakupljaju porezi? Sve se presipa iz šupljeg u prazno kako bi to naš narod rekao za beznađe u kojem se građani nalaze pokušavajući da održe svoje članove porodice zadužujući se kod brojnih banaka koje su nikle kao pečurke poslije kiše a građani zaduženi do guše. Gotovo da nema jedne porodice u Crnoj Gori koja nije u kreditnim odnosima kod neke od postojećih banaka zadužena. Samo oni na političkoj sceni nijesu zaduženi već zadužuju narod - građane Crne Gore od svoje jadne i bijedne plate poslaničke i voze dobra kola, imaju vile i vikendice, poslovne prostore i prostrane stanove, samo sve od te plate! Ko će povjerovati u priču da su sve to stekli od jedne bijedne platice od nekoliko stotina eura pa makar i ne trošili to za cijeloga svoga života. Od takvih visokih zarada može li se sve to kupiti ili im je u nasljeđe ostalo, pa kako je to onda da je onaj režim bio loš ako su im djedovi ili očevi sve to ostavili u nasljedstvo? To je dakle farsa koju oni stalno nastoje u javnost proturiti, a sada kažu nema stručnjaka a štrajkovi svakoga dana i zahtjevi za isplatama brojnih neisplaćenih zarada i po nekoliko godina. SAMOZVANACA će uvijek biti u izobilju gdje je god države koja zakone svoje ne sprovodi u djelo odnosno u kojoj isti zakoni važe za jedne građane a za druge su nevažeći ti isti zakoni. S obzirom da smo u trendu NATO-vske kampanje vjerujem da i tamo ima SAMOZVANACA i eksperata za vojne mirovne misije koje se pripremaju za odlazak. Vojnih stručnjaka i vojnih eksperata bilo je i ranije i Crna Gora nije u tome oskudijevala pa ima realne osnove da imamo i visokoobučenih samozvanaca za ocjenu bezbjedonosne situacije u Afganistanu. Kada smo kod SAMOZVANACA to se ne može reći za NATO alijansu koja nam se nudi da Crna Gora „dobrovoljno“ uđe kao članica i učestvuje u mirovnim misijama, jer mi smo njih zvali odnosno naša vrhuška politička koja je na vlasti zainteresovana je da ih dovede ili je prihvatila još poodavno tu obavezu i na taj način se revanšira za ustupke oko priznavanja nezavisnosti. Mi ih zovemo da nas obučavaju za antiterorističke, antikorupcionaške akcije, jer smo vojsku odavno rasformirali i transformisali pa nam je ona nepotrebna, a s druge strane tražimo da nas neko „štiti“ i za tu zaštitu davaćemo godišnju novčanu nadoknadu. Dakle, mi prvo sve naše uništimo da bi na novim osnovama počeli da to isto stvaramo ali sada uz astrane stručnjake i eksperte vojne po mjerilima i kriterijima kako nam oni diktiraju. Čudna je ta naša filozofija generacije „mladih, lijepih i (još) pametnih“!? Da li se tu radi da lud zbunjenog hoće upregnuti ili je nešto drugo u pitanju a što ćemo saznati nešto kasnije za koju deceniju, a moguće i prije ako se osvijestimo!? Samo da opet ne budemo „naivni“, „nezreli“ i u „zabludi“!? SAMOZVANCI su u Crnoj Gori dobrodošli i krajnje politički podobni imaju svoje korijene u prošlim vjekovima i s vremena na vrijeme oni se množe i podmeću shodno zadatku koji treba da izvrše ili odglume. A tek glumci kad se udruže sa samozvancima onda je to spoj koji SIGURNO ima dobitnu kombinaciju i uspješnu vladavinu sadašnje poklik elite ili političke visoke elite-super klase. Samo da poslije dolaska naših mirovnjaka ne bude nešto slično paroli „IDOH, VIĐEH, DOBRO PLATIH i BRZO SE VRATIH“! Dr Momčilo D. Pejović (127) Objavljeno: u IN4S. NET, četvrtak, 09. jula 2009. godine, i INTERNET NOVINE SERBSKE - SRPSKADIJASPORA.INFO, 11. jul 2009. godine. OD SVAŠTA MAJSTORI!? Gotovo pred sami kraj 90-tih godina prošloga vijeka nastade veliko nevrijeme, a ču se da je to prirodna pojava, koje se odrazi katastrofalno po stanovništvo ondašnje monolitne, bratstvom i jedinstvom opšivene i etablirane državne zajednice, neponovljive i velike SFRJ od milošte zvane JUGA. Kao i svaka prirodna katastrofa ostavi velike posljedice ne samo po materijalna dobra nego i po živa bića, stanovništvo, narode, nacije i nacinalne manjine na tadašnjem velikom komunističkom prostoru Zapadnoga Balkana. Ono što ni sanjati nijesmo mogli desi se, kao što napisa neumrli pjesnik, filozof i državnik Vladika Rade “neka bude što biti ne može”! I tako mu ga bi, razuriše onu državu oni što su se u nju kleli svime i svačim a ponajviše stisnutom pesnicom i partijom - Savezom komunista Jugoslavije, TITOM i njegovom slikom, djelom i likom. Nevrijeme kao i svako drugo što za sobom ostavlja pustoš prilikom povlačenja, a posebno ono na vjetrometini balkanskoj, ostavi patuljastim državama i njenim vladarima, bolje reći feudalcima na manjim feudima, da se ima šta i vidjeti, popravljati i iznova praviti. Rasčišćavanja do današnjega dana traju i zasad nema izgleda da se privedu kraju. Dakle, ono što se za par godina razvali, poruši ili uništi sada će se popravljati, obnavljati, graditi nekoliko decenija, a dvije su gotovo prošle. Koliko će sve to trajati niko ne hoće da se usudi pa da prognozira! Ni poznati vidovnjaci crnogorski ne htjedoše reći ono što za budućnost vide ili ne znaju i nikada nijesu ni znali?! Svako vrijeme ima-nosi svoje breme pa tako i to crnogorsko nevrijeme koje nas je bilo zapljusnulo sa sjevera košavom, a sa Jadranskoga mora burom pa kasnije jugom ostavi nam u napredak “mlade, lijepe i (još) pametne”, bolje reći generaciju zvanu “od svašta majstori”! Oni ostadoše i dan današnji da krpe, šiju, riju, obnavljaju, ruše, grade, samo ništa ne siju a bogme dobro žanju od brojnih donacija koje su za ove dvije decenije pristizale Crnoj Gori. Na samom početku posljednje decenije XX vijeka “od svašta majstori” na velika vrata uvedoše parlamentarizam umjesto nekadašnjeg jednopartizma, pa tako zasjedoše i dobro se ponamjestaše i osiguraše evropskim reformama, demokratijom, integracijama, vaučerskim privatizacijama, rasprodajom privrednih preduzeća, tenderima, dokapitalizacijom, bankama, univerzitetima, neboderima, hotelima, jahtama, brodovima, avionima i ko zna čime sve ne do dana današnjega, a biće ih još ne samo danas nego godina i godina pa i decenija zasigurno. Postadoše poznati u svijetu sa prvom ekološkom državom i završiše sa obnovljenom nezavisnom državom Crnom Gorom. Spojiše početak i kraj, kao oni što umiju i znaju!? A kako i ne bi kada na samom startu svoga državničkoga položaja utvrdiše i staviše na znanje svojim građanima da godine počinju januarom i svaki naredni mjesec je januar! Jedino su se brojevi godine mijenjali, ali po usporenom tempu jedna njihova godina je deset drugijeh godina strpljenja, čekanja i spašenja od onih koji nam prijete u regionu a mi smo barometar - pokazatelj stabilnosti regiona i ključ Balkana?! Devizama sa početka njihove vladavine ili bolje reći dolaska sa ulice “mi znamo kako” preko one “za bolji život” pa sve do “za sigurnu evropsku budućnost” građanima se osigurava pravo da strpljivo čekaju svoj dan za mirovinu-penziju. Ovo danas je duga i druga godina njihove vladavine, a šta će tek biti kada budu vladali dva ili tri mandata od po četiri ili pet godina?! Prosperitet na svakom koraku i u svakoj privrednoj grani, samo je životni standard najvećeg dijela stanovništva Crne Gore manji od polovine novčanog iznosa evropske socijale. I to će(mo) prevazići samo da ova globalna kriza prođe, a nas nije mnogo zahvatila, jer smo se odavno učvrstili primjenom najvećih naučnih dostignuća i obezbijedili domaćom pameću, ekonomskim stratezima i ekspertima sa našeg izvora i bogatih prirodnih resursa. Od sjevera do juga i od istoka pa sve do zapada danas Crnom Gorom duvaju povoljni vjetrovi, bez mogućnosti da se ponove košave ili bure! Tako i treba onima koji strpljivo čekaju da im se udijeli kora suva hljeba bilo od onih na vlasti ili onih iz Evropske unije ili moćne članice NATO vojnog i političkog saveza. Ko može negirati premijera kad kaže da nema bankrota, nema velike nezaposlenosti, nema otpuštanja radnika?! I nema, jer je sve odavno otpušteno, rastjerano, raspušteno, rasprodato ili stavljeno pod stečaj. Ko može drugačije objaviti u našoj nezavisnoj štampi od onoga što oni na vlasti svakodnevno propagiraju i ubjeđuju da je sreća za građane Crne Gore što još nije teža ekonomska situacija, jer zahvaljujući njima mi smo preživjeli i sačuvali ekonomsku i biološku supstancu! Ko može negirati da ne raspolažemo sa velikim prirodnim resursime, da su nam privreda i posebno turizam dostigli nivo iz 90-tih godina XX vijeka, da je BDP premašio nekolike hiljade eura per capita? Ko može poreći da nam nije sve dobro izkontrolisano i pod video nadzorom da nema potrebe za security guard-om, vojskom ili policijom. Gdje su sada oni koji su pozivali na masovne radničke štrajkove? Da li imaju nacionalne penzije ili u kojem su iznosu. Gdje su i oni koji su prozivali tadašnju vlast za skriveno blago-devizne račune, riječju “Gdje su pare”!? Ako je sve tako kako poklik elita odnosno oni na vlasti kažu, ubjeđuju, pokazuju, stavljaju na uvid i dokazuju da smo zemlja prosperiteta zašto nam osporavaju pravo da imamo i javno iznesemo svoje mišljenje. Neka nam omoguće da iznesemo svoje argumente i upitamo one koji su već dvije decenije zavaljeni duboko u foteljama državnim otkud najednom tolika njihova nepokretna i pokretna imovina sa kojom raspolažu, a primali su ili primaju samo poslaničku platu ili platu ministra, službenika državnog ili su možda još uvijek nezaposleni!? Gdje su majstori sa mora ili od svašta majstori da riješe ovu globalnu ekonomsku krizu, koja nije Crnu Goru zahvatila već je samo okrznula, iako se građani muče da na svojim kaiševima probiju još jednu rupu a nema se gdje više, jer je rtenica odavno prijenula za letnjak?! Dr Momčilo D. Pejović (128) Objavljeno: u elektronskim novinama IN4S. NET PORTAL, ponedjeljak, 11. jun 2009. godine, i ISTINA, Beč, nedjelja, 14. jun 2009. godine, broj 282. PIONI(RI)MA NATO-a, BU(DE)MO REKLI NE! „Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka“! Bijaše to nekada, u prošlim vijekovima, kada smo se oslobađali od brojnih osvajača, a posebno od onog koji je bio prisutan gotovo pola milenijuma na prostorima Balkanskog poluostrva, velikog Osmanskog carstvaimperije. Danas, samo nepun vijek od propasti dvaju carstava Austro-Ugarskog i Turskog-Osmanskog, kao i onih osvajača koji su prijetili da porobe Evropu pa čak i svijet, Crna Gora ima neke nove planove, strategiju održivog razvoja sa krajnjim ciljem ulaska u članstvo Evrope i evroatlantske integracije - postati članicom NATO alijanse. Dakle, krajnji cilj, alfa i omega spoljne politike današnje Crne Gore, nezavisne, demokratske, ekološke, malene, prostrane, nikad porobljene, slobodarske i slobodne, prosperitetne, ... na kraju i nebeske, reče On, Crna Gora nema alternativu za evropske i evroatlantske integracije, a to potvrdiše dubokim klimoglavom njegovi istomišljenici, partijski odani visoki funkcioneri i parlamentarci tupo pogledavši preda se. Dokazi nijesu potrebni, sve je jasno, i slovom i brojem, jer u Ustavu Crne Gore stoji, parafraziram, referendum za to pitanje-pristanak nije predviđen, a i čemu ako su oni na vlasti već odavno politički i ekonomski opredijeljeni i jednoglasni da zdušno postanu partneri velike vojne alijanse NATO-a, kojemu su se pridružile gotovo sve evropske države, a sa njima i ondašnje republike (sada nezavisne države) socijalističke, monolitne, bratstvom i jedinstvom učvršćene-cementirane, samoupravne SFRJ i ne zaboravimo nesvrstane, nadaleko poznate i cijenjene u Evropi i svijetu! Činjenice su surove i ne treba nikoga da plaše ili obavezuju, a najmanje da ih se držimo kao pijan plota, kako reče nekada naš veliki vođa i trostruki heroj u ratu i miru. Na Titovom putu ...i poslije TITA TITO! Kleli su se i zaklinjali oni kao veliki partijski i državni funkcioneri a sa njima i pioniri, omladici brojnih radnih brigada pjevali „Druže TITO mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo...“! Šta sad da se radi?! Prošla su ta vremena velikog sljepila, hoćete to da kažete i da još dodate vaš alibi „to je bila još jedna naša velika zabluda“! Zašto da se odričemo nečega čemu cijeli svijet teži i što je za nas, Crnu Goru, korisno, ekonomski isplativo, turistički profitabilno, a sve na dobrovoljnoj osnovi?! Da li ima nešto što smo prećutali i što se građanima sada ne može reći, a jednoga dana će svakako isplivati?! Da li smo se obavezali po principu „ustupak za ustupke“? Mi vama nezavisnost a vi nama pristanak za članstvo u NATO alijansu. A šta je sa KOSOVOM? Kako je ono priznato i ko je o tome odlučivao? Možda priznanjem nezavisnosti Kosova Vlada nije ništa učinila sem što je njena „...politika uvažila političku realnost, kao pokušaj novog doprinosa učvršćivanju regionalne stabilnosti i okretanje regiona evropskoj i evroatlantskoj budućnosti“!? REFERENDUM ni o jednom ni o drugom - ulasku u NATO - nije dolazio u obzir, jer Ustavom Crne Gore nije predviđeno. Poklik ili politička elita o tome se pita i ona odlučuje u ime svih građana. Ništa novo, još od Žabljačkog ustava tako se sve radi u ovoj demokratskoj državi Crnoj Gori, a tako su odlučivali i u onom vremenu „rata za mir“. I nikome ništa! Zašto nema niko pravo da se toga sjeti i bogme da podsjeti one kreatore „strateških i značajnih ciljeva“ i istrajnog puta na reformisanju društva i tranzicije ukupnog privrednog sistema u Crnoj Gori? Danas na kraju prve decenije ovoga vijeka mi, oni ili građani Crne Gore, (ne)čijom partijskom odlukom većine u parlamentu izglasaće(mo) pristanak da „svoju sudbinu vežemo za NATO“ i time će(mo) se spasiti od onih koji bi mogli biti potencijalna opasnost, jer NATO će biti njihov - naš štićenik, VELIKI BRAT! Od koga i ko nam to prijeti? Zar sada ne živimo u miru i države u regionu su u punoj angažovanosti za regionalnom saradnjom?! Ne tako davno govorili su da u regionu nema tenzija i da je Crna Gora privržena saradnji na dobrobit nesmetanog kretanja ljudi, slobodne razmjene trgovine, kapitala, roba i usluga. Sila je i velika je, vojna svakako, Crna Gora bila nekada i slala je još tamo nazad prije nešto više od jednoga vijeka svoje vojne trupe u mirovne misije, daleko na Kritu. A sada idemo još dalje i nastavljamo putem koji smo bili odavno probili a uveliko zapostavili, ali još dalje u Afganistan i to samo sa nekoliko „misionara“ - članova koji će biti u sastavu nekih zapadnoevropskih trupa, Njemačke, Bugarske ili neke od država iz basena sredozemlja. Naše istorijsko iskustvo sa Krita u mirovnim misijama može nam pomoći za daleki i opustošeni, pustinjski, sunčevim zracima obasjani i pjeskoviti Afganistan. Na Kritu su naše mirovne snage imale priliku bućnuti se u plavo more, a u dalekom pustinjskom i pretežno ogoljenom planinskom Afganistanu teško da će se naći hlada, a kamoli plavetnih morskih talasa da poslije dugoga marša rashlade otekle noge. Šansu, koju nam pruža Evropa, SAD - NATO, treba da što brže - bolje iskoristimo i pridružimo se članicama Evropske Unije i NATO savezu kao „budućnosti“ Crne Gore i njenih građana! Ispružene ruke treba prihvatiti jer to jeste „uzmi ili ostavi“, a kao nauk iz prethodnog ne tako davnog vremena „rata za mir“ ovoga puta brzo mislimo i još brže prihvatamo ponudu koja će nam odrediti našu prosperitetnu budućnost!? Dakle, ulaskom u NATO savez i članstvo država Evropske unije Crna Gora će povećati standard građana sa prosječnih 462 eura na obećanih oko 515 eura što predstavlja zaista veliki domet crnogorskog životnog standarda. Ne zaboravite da smo samo prije nekolike godine imali znatno niži standard, a ovaj kojemu težimo i koji će se realno ostvariti, ipak, porastao je više nego dvostruko ako ne i trostruko.To su dometi kojima težimo, a neka se naši kritičari manu ćorava posla i glupih, kritičkih insinuacija. Vladavinu prava, koju nam Evropa priznaje i visoko ocjenjuje, potvrđuju izvještaji na visokom nivou od evropskih stručnjaka i tržišna filozofija - vjera u sebe i odgovornost za ono što radiš, mi kao mala zemlja nemamo novaca za rasipanje i davanje neradnicima. Ta i takva vremena su prošla i treba vjerovati u one koji se bave, veoma uspješno, biznisom i naravno uspješni su kao političari rangiranikotirani visoko na ljestvici evropskih standarda. Biti vojni partner najjačoj vojnoj sili i najvećem vojnom savezu NATO-u a raspolagati sa vojnom snagom od oko 3000 vojnika, sa klasičnim naoružanjem, par školskih aviona za obuku i nekoliko neispravnih MIG-ova, jer smo sve drugo istopili-pretopili kao zastarelo i balast, šta je drugo nego da svojim članstvom u mirovnim misijama budemo pioni(ri) u pohod na Afganistan. Da li neko od onih brojnih vojnih stručnjaka i naravno visokih političara iz crnogorske koalicione vlasti drugačije vidi crnogorsku vojnu snagu i njeno učešće „velike“ mirovne posade sem kao turiste - putnike ili pion(ir)e-izviđače čiji će dvomjesečni boravak biti na „veliku korist“ društvu Crne Gore i evropske zajednice, a vojnom savezu NATO-u samo „novčani izdatak“ za korisnu akciju i sticanje uvida u njenu vojnu moć kako bi svojim istomišljenicima u Crnoj Gori pričali priče i lobirali za vojni savez. Crna Gora i njena tročlana (ili višečlana) misija-posada sa aspekta doprinosa jačanju vojnih potencijala i oružanih snaga u Afganistanu i stručna pomoć medicine i iskustva medicinskoga iz ne tako davnoga građanskog rata, u kojem Crna Gora nije ratovala-učestvovala, jer nije objavila rat (sic!)“ biće kratka epizoda u vidu pion(ir)a koji će biti žrtvovani cilja radi. Višečlana mirovna posada biće pioni(ri) budućih mirovnih misija širom planete sa velikim iskustvom od preko stotinu godina! Uvijek smo prvi da prihvatimo ono što nam se „dobrovoljno“ (po)nudi kao novčanu nadoknadu za buduće žrtve. Kao stečeno vojno iskustvo u mirovnim misijama našim oružanim snagama prenosićemo iskustva ili ćemo improvizovati uslove u kojima smo to veliko iskustvo sticali. Iskustvo sa Krita nije ostalo u trajnoj uspomeni u vidu nekih bog zna velikih događaja, ali iskustvo koje će biti stečeno u Afganistanu može imati itekako velikog značaja makar zbog uslova u kojima će boravati naša posada. Svako iskustvo se plaća pa će i iskustvo koje ćemo steći u mirovnoj misiji u Afganistanu u cilju dobijanja utiska o snazi te vojne sile biti debelo (na)plaćeno iako je na „dobrovoljnoj“ osnovi. Borba ideja i kreacija budućih puteva evropskih i evroatlantskih integracija ulazi u završnu fazu i do 2010. godine biće i ona uspješno dovedena do kraja kao i tranzicija, tako da će biti uspješno završeno-okončano sve što je zacrtano agendom, planirano još prije nekoliko godina. Kampanja za ulazak u NATO odavno je zacrtana i uspješno se odvija a ista je prećutno prihvaćena od svih onih koji su u koaliciji, jer su namireni ministarskim foteljama sa ili bez portfelja kao i nekim članstvom u brojnim komisijama za evropske i evroatlantske komisije. I tako čekamo dan ulaska u NATO savez, bez da vas građane neko pita! Tako su oni na vlasti odlučili, a Ustav Crne Gore nije ništa slično predvidio. Tako ste birali, glasali svih prethodnih godina - dvadeset ljeta i nemate prava da postavljate pitanja, posebno ne ona koja su glupa, insinuativna, malodušna, pesimistička, neinteligentna, zakulisana, neprovjerena, tendenciozna, zlonamjerna, jednom riječju ko vas pita o politici koju vode oni kojima ste glas svoj dali. Da li će narodnu izreku „Đe svi Turci tu i mali Mujo“ naši političari i poklik elita ubuduće koristiti kao dobrodošao alibi, jedinu šansu i spas za njihovu vlast u Crnoj Gori? Samo da ne bude poput stihova u pjesmi „...još jedna u nizu...“ od velikih zabluda i distanciranja od politike zavođenja i propagiranja „rat za mir“ i „priznanja“ (po)činjenih zločina činjenicom da je država isplatila novčanu nadoknadu porodicama za žrtve deportovanih Muslimana sa početka posljednje decenije XX vijeka. Da li će zablude naših političara, koji su se iz hobija bavili politikom, a takođe iz hobija zagovarli nacionalnu mržnju i išli na osvajanje „teritorija prađedovskih“ i dalje snositi njihovi građani ili će pojedici kao ideolozi, zagovarači, propagatori i naredbodavci jednom za svagda odgovarati za svoju promašenu politiku i nedjela počinjena u protekle dvije decenije? Dr Momčilo D. Pejović (129) Objavljeno: u IN4S.NET, nedjelja, 28. jun 2009. godine; Poslato za objavljivanje redakciji ISTINA.AT, Beč, 28. juna 2009. godine. ZA (DO)RUČAK ILI VEČERU (RA)DIĆE SIGURNU KAMPANJU ZA NATO Ima jedna narodna izreka koja mnogo govori o ljudskim slabostima, moralnim vrednostima i izopačenosti morala i njegovog modaliteta u cilju ličnih ili interesnih i grupnih potreba. O visokim vrednostima morala posebno kod današnjih crnogorskih političara, bolje reći kod onih koji su većinom na vlasti ili su u strukturama državnim i pojedinim opozicionim strankama, zbog kojih se dičimo i do nebesa uzdižemo našu odanost slobodi, čojstvu, junaštvu, skromnosti, časnosti i pošetnju, ili s druge strane stidimo se što pojedinci prodaju ili obezvređuju visoke moralne vrline koje su nekada krasile kov starih Crnogoraca u jednom herojskom vremenu kada se nije moglo trgovati sa čašću, odanosti, pripadnosti, patriotizmom, čovjekoljubljem, domom i porodicom, bratstvom, plemenom, u krajnjem Crnom Gorom, a koja važi za one koji su odavno svoj moral potisnuli, bacili ili odbacili i pod noge stavili, zamijenili dobrim ručkom, bogatom trpezom ili bolje reći vaganom za kojim sjede kao gosti samo da bi se najeli i napili, a sve prodali ili izdali radi zalogaja hljeba, parčeta mesa ili košeta ovnujskoga, bagaša žita ili pšenice, za glavicu luka ili grsti trešanja i tako dalje, a ona glasi: „Što guzici godi obrazu ne smeta“! Izreka kratka, jezgrovita, duboko misaona i jednom riječju sa njom je sve rečeno o jednom vremenu i nemoralu koji se uvukao u ove dvije posljednje decenije naših (i)storijskih (do)gađanja, stradanja, reformi i procesa, evropskih i evroatlantskih integracija. (Ne)očekivano iz više razloga dobio (ni)je pozivnicu za doručak, a moguće da ista izostane za večeru ili ostale radne i poslovne objede koji su se evo nekoliko ustalili kod ovih naših konzula, ambasadora i brojnih domaćih i stranih biznismena. Od tolikog broja poziva koje dobija svakodnevno ne može se sjetiti da li je dobio poziv za doručak, ali svakako da na njemu nije bio ili me pamćenje dobro ne služi. Moguće da je neko od njegovih drugara, partijskih kolega, visokih državnih funkcionera dobio takvu pozivnicu i odazvao se tom doručku, ali zaista tamo nije bio i na tome bi mu zamjereno. Treba reći otvoreno i tu nema šta da se krije, jer stvari ovako stoje: dobro je da vas pozivaju ali ima mnogo prečih stvari zbog kojih se ne možete uvijek odazvati jer morate misliti i na svoje prijatelje u okruženju i malo dalje prema Istoku! Kako će oni tamo na dalekom Istoku gledati na taj odlazak i doručak, ručak ili večeru?! Iskreno rečeno tamo su drugi požurili a on je ostao kod kuće i svoga naroda, kod svojih glasača. Znam da ima tu mnogo nejasnog i meni samome zašto se kolektivno odustalo pa iduće godine neki to nadoknadili svojim odlaskom. Pustimo sada to, jer ovdje je riječ o pozivnici za ručak sa privrednicima danas najjače države na svijetu, koju je igrom slučaja pogodila teška privredna i finansijska recesija. Zapad, demokratija, visoka tehnologija, standardizacija svega i svačega, strategija i više od svega politika. Oni na Zapadu imaju neku čudnu politiku, bolje reći običaj da vas pozovu na radni, neobavezni, poslovni, stručni i na kraju prijateljski razgovor na doručak, ručak ili večeru bilo kod predsjednika države, konzula, ambasadora ili nekog trećerazrednog biznismena, kojih ima po svijetu toliko da im se ni broja ne zna. Za doručkom, ručkom ili večerom sa vama vode ozbiljan i obavezujući razgovor umjesto da vas ostave na miru dok objedujete, a oni suprotno od toga pritiskaju vas pa ne daju ni da se slegne ono što ste prethodno kušali i da ga na miru vaš želudac svari, makar tokom šetnje. Takođe, poslije objeda salijeću vas i ugovaraju važne projekte i na kraju vi to potpišete i obavežete se na ono što ste u toku doručka, ručka ili večere razgovarali, razmjenjivali mišljenja. Znam, takvi razgovori ne prijaju i većinom prisjednu i zapru za grlo pa morate stalno da gutate knedle. Na tim objedima godišnjim, polugodišnjim ili periodičnim, po pozivu idete i plaćate svoj račun i još vas obavežu na ono o čemu ste neformalno razgovarali, dogovarali ili tvrdili pazar. Preskup neki objed za prisustvo i druženje sa velikim političarima svijeta, politike i biznisa. Međuti, znate, tako se danas stvaraju prijatelji i tako se od političara stvara dobar biznismen i uspješan državnik, političar i biznismen ujedno spojeno korisno sa ugodnim i lijepim. To vam je politika, barem je tako moji u Crnoj Gori shvataju i pozicija i opozicija. Da li sve troje objedinjeno u jednoj ličnosti ima međusobne konflikte interesa to pitanje sebi postavite kao nedoumicu, a meni je potpuno jasno o čemu je riječ. Jednom riječju crnogorski političari shvataju politiku kao izvor za biznis i otvaranje brojnih firmi u privredi i vanprivredi posebno im je interesantan i profitabilan biznis u visokom obrazovanju sa otvaranjem privatnih fakulteta - univerziteta, a sve to sa bijednom državničkom ili poslaničkom platom. Treba razumjeti naše političare skorojeviće da se hoće baviti visokim biznisom posebno u obrazovanju, jer treba kreirati sjutra naše novo društvo pa iz tih razloga preslikavaju ono što je na Zapadu odavno (iz)umrlo. Ručak sa brojnim biranim zvanicama kako po ljepoti, ugledu, funkciji, biznisu, političkoj pripadnosti, taktici i strategiji, a bogme i obavezi što je dadoše još prije dvije-tri godine, prije nego njihova zemlja postade nezavisna, a oni im garantovaše priznanje i zastavu na Ist Riveru, kao i značku na reveru visokomarkiranog odijela kao simbola nezavisnosti. Još tada obećaše da će se nesebično zalagati za evropske i evroatlantske integracije kako u zemlji tako i regionu kao i svojom državnom politikom na svakom važnijem mjestu potvrdno (odgo)varati da je to jedino i pravo rješenje shodno ugovoru u kojem stoje osnovni ciljevi: blagostanje, mir, bezbjednost i stabilnost, vladavina prava. Od svega toga najviše ima ...stanja, ...ira, ...bilnosti i ...ladavine ...ava. Kao njihov visokoreferentni i državni projekat izdigoše i postaviše na strateški važnom mjestu u ulozi za evropske i evroatlantske integracije da edukuju svakodnevno i dosadno ubjeđuju javnost - građane dokle im uši ne zazvone ili se začepe od buke za ulazak u NATO, pa ko izdrži, narod, demokratija ili vladar sa svojom poklik - političkom elitom, koalicijom i svima onima koji takvu politiku ulaska u NATO savez zagovaraju evo nekolike godine. Ručak bijaše kao i svaki njihov svakodnevni koji objeduju skromno u svome stanu sa porodicom, rijetko ali sa zadovoljstvom. Na svečanom ručku bijahu sva njemu manje više poznata lica. Ne bijaše baš oduševljen ali morao se odazvati i zdravicom se domaćinu zahvaliti. Iskreno rečeno, nevoljno dođe ali sa malo glume koja nije bila na odmet, sa velikim zadovoljstvom i ugledom na zvaničnom mjestu, taktičkom zadatku, sa stilom i za velikim trpezarijskim stolom sjeđaše opušteno i nasmijano. Preda se imaše postavljen escajg, moguće pozlaćeni ili srebrni, nevažno to bijaše i bogatu trpezu. Nije se moglo sve pojesti koliko je toga bilo postavljeno, a i što se moglo nije se dalo od brojnih razgovora, upoznavanja, predstavljanja i zdravica, tako da skoro osta gladan da vam pravo rečem, ili mi se učinje. Međutim, neki pojedici su bili halapljivi i nijesu se mnogo osvrtali na prisutnu gospodu već su brzali da namire svoje prazne želuce i da sve to kasnije naliju visokokvalitetnom stranom sortom bijeloga i crnoga vina. Naravno, bez zdravica se nije moglo, pa dođe i na njega red, jedva dočeka, da u jednom dahu kaže sve o domaćinu i predusretljivosti, pomoći, donacijama, usluzi, dobročinstvima i pažnji te velike svjetske države i vojne sile. Ne moga da zaboravi veliku podršku na proglašenju nezavisnosti njegove države Crne Gore, pa na kraju sve to krunisa očekivanjima u bližoj ili daljoj budućnosti za ne samo njega i njegove političke saradnike na državnim funkcijama, u stranci i koaliciji, nego i za svoj narod koji je strpljiv i trpeljiv te ga već dvije decenije prevodi žedna preko vode obećavajući bolje dane, veći životni standard, povećanje plata i BDP (bruto domaći proizvod), per kapita - po glavi stanovnika, rast industrijskih proizvoda, a najviše ekonomski i turistički prosperitet čim postanemo članica vojno-političke alijanse zvane NATO, strah i trepet za sve koji misle raditi protiv zajedničkih i osnovnih ljudskih vrijednosti. Razumjeće njegovi vjerni građani, a posebno oni koji su ga glasali da se na tako javnom skupu mora malo i veličati zemlja domaćina i doprinos njihov našem zajedničkom cilju, podrška vlasti koju zastupa i tako dalje. Prisutni se bijahu uveliko pripremili da ga sa pažnjom saslušaju. Rekoše da je bilo visoko i umno, razumno i razgovijetno, ne dugačko a ni prekratko, odmjereno i uglađeno, svečano i dostojanstveno! Završi svoj govor onako kako ga je spremao i kako su mu dali uputstva, kao oni koji umiju svih ovih dvadest godina da zavode svoje građane praznim obećanjima, a onda poslije izbora kažu da su to predizborna obećanja na koja treba da panu njihovi birači dajući svoj glas vladajućoj stranci-koaliciji za spas. Samo ovom prigodom ili na ovakvim terevenkama dato obećanje je obaveza koja se ne odlaže i strogo se sankcioniše. Dugovi se moraju vraćati, barem oni prema Zapadu. A, kao vrhunac svega koji (u)krasi njegov umni govor završi sa fortissimo: „... Članstvo u NATO snažno podstiče ekonomski razvoj i obezbjeđuje uslove za veći nivo životnog standarda građana. U Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj su strane investicije udvostručene nakon članstva 1999. godine ... Članstvo u NATO je potvrda da su ispunjeni visoki bezbjedonosni standardi Crne Gore u lukama, aerodromima, na graničnim prelazima... Preko alijanse prije u EU...“. Crnogorskoj javnosti predstavi benefite i poslovne šanse iz NATO procesa, pozitivne šanse, inteziviranje komunikacija, široke efekte... koje će donositi punopravno članstvo u NATO. A kada je riječ o biznisu tek se tu očekuju blagodeti posebno za one koji edukuju građane da Crna Gora uđe u NATO alijansu, a iznad svega za one na vlasti koji neće pitati svoje građane niti će referenduma biti, jer tako stoji u Ustavu nezavisne, ekološke, čiste i najčistije države, demokratske svakako i pravne naravno i sigurno!? Logistika koja se nudi za vojni, odbrambeni i bezbjedonosni sektor našeg društva daje sigurnost na visokom nivou da će biti sve kako bude potpisano prilikom stupanja u „Partnerstvo za mir“ i na kraju u članstvo NATO-a. Veliki američki investitori sami će doći u to treba biti siguran da uzmu ono što su zacrtali uz našu svesrdnu dobrovoljnost i potpise za neodgovornost bilo kojeg američkog građanina ili vojnika za ono što učini u našoj (p)ravnoj i (ne)zavisnoj državi, a još ekološkoj! Sve će počivati na transparentnoj osnovi, dobrovoljnosti i jedinstvu svih građana bolje reći na poklik – političkoj elite na vlasti. Današnja politička - poklik elita zajedno sa koalicijom i jedim dijelom članova iz opozicije podržava politiku Vlade Crne Gore da je strateški cilj članstvo u Evropsku uniju i NATO savez i da su to prioriteti njeni u narednom periodu. A predsjednik Vlade Crne Gore poručuje da nema potrebe za zaokretima kada su u pitanju strateški ciljevi državne politike Crne Gore, a to su EU i NATO, te da će se njegova Vlada zalagati da nastavak atlantskih integracija, jer je za Crnu Goru bezbjedonosno korisno da bude dio NATO-a. Reče još i naglasi - apostrofira da referendum o ulasku u NATO nije propisan ni jednim zakonskim aktom i poruči da je sklon varijanti da se o tome odlučuje u Skupštini. Razni centri koji se formiraše u Crnoj Gori i u regionu imaju zadatak da promovišu politiku alijanse i vode veliku i bučnu kampanju ulaska u članstvo NATO-a kao čuvara bezbjednosti. Trebali bi biti precizniji pa istinu reći da se radi o žandaru u Evropi. Ubijeđen sam da će tako biti, jer rade sve za bolje sjutra na poziv građana koji im udijeliše doživotne mandate. Oni javno govore i propagiraju da je, svakako, na njihovoj strani izbor i da će ga oni sigurno dostaviti kad za to dođe vrijeme i aplicirati kada se steknu svi uslovi odnosno kada im se da znak da su ispunili sve ono što se od njih tražilo da na dobrovoljnoj osnovi i jednoglasnosti budu prihvaćeni za članicu vojne alijanse NATO-a. Biće svi zadovoljni njihovom demokratskom i transparentnom podrškom od strane crnogorskih građana koji se ionako ne pitaju ništa, jer su dali svoj glas poklik eliti svih ovih godina što istovremeno podrazumijeva da je to njihova odluka, jer su oni na vlasti! Visoka neka demokratija na Zapadu i na Istoku, a bogme i ovdje na Balkanu ili bolje reći Zapadnom Balkanu - Jugoistočnoj Evropi koju nam diktiraju preko evropskih i evroatlantskih integracija, naravno sa ulaskom u NATO savez. Od brojnih poziva koje dobijaju visoki državni i politički zvaničnici i političari pozicije, koalicije i opozicije za doručak, ručak ili večeru, ovaj za ručak se nije mogao izbjeći iz više razloga. Nešto zbog ličnih i prijateljskih veza, a nešto zbog građana svoje države sada nezavisne i ekološke, a najviše zbog toga što raniji poziv za doručak njegovi partijski drugovi na ne baš prihvatljiv i ubjedljiv način izbjegoše pa sada iz obzira prema visokom domaćinu bi primoran prisustvovati i uvažiti barem njihovog prvog čovjeka u Crnoj Gori, a s druge strane i služba mu nalaže a posebno njegov visok položaj državnički pa bi izostanak mogao biti protumačen kao bojkotovanje evropskih i posebno evroatlantskih integracija na kojima se evo već dvije godine uveliko zalažu barem verbalno, iako su na djelu visoko prisutni. Kolektivna odbrana i kolektivni ručak sa brojnim visokim ličnostima iz politike a posebno privrede ukaza mu šansu i dade mogućnost da svojom zdravicom još jednom potvrdi svoje visoko prisustvo i podršku evropskim integracijama i ubijedi svoje građane i one koji se još neodlučni da je NATO naš put u budućnost i ekonomski zgoditak, prosperitet u foteljama za njega i većinu njegovih partijskih drugara i koalicije, kolega i prijatelja, a sigurnost i bezbjednost našega državnoga sistema uz podršku članica Sjevernoatlantske alijanse. Tako se i na taj način osiguravaju na vlasti sigurno da ih neće niko dirati dokle god ih na nedemokratskim izborima biraju jedni te isti građani kojima je ugodno, jer kupe mrvice ispod velikog trpezarijskog stola, a koje im bace oni koji realizuju izborni rezultat. Kao predsjednik nezavisne i međunarodno priznate države čija se zastava viori na Ist Riveru, uz to još ekološka, najčistija i najbistrija država, stalno mora(ju) da potencira(ju) veliku pažnju i brojne donacije i benefite koje dobijaju sa strane uz obavezno favorizovanje uloge NATO-a. Na taj način su na fonu evroprskih i evroatlantskih integracija kao i onih koji su se izborili za svoju državu pa sada žive od ideala, a politička ili poklik elita ušrafila se u državnim foteljama i ne da ih bez velikog zveka, a sve po načelima demokratskim onako kao su i sami došli sa ulice. Valjda ne misle da smo tako brzo zaboravili one događaje koji su se dešavali prije nepune dvije decenije ili hoće da nas ubijede da tako nije bilo, jer su tada godine počinjale januarom i vodila se žestoka kampanja „rat(a) za mir“ a one sa kojima smo opet zajedno proglašavali su fašistima, neprijateljima, nacionalistima i razbijačima monolitne države bratstva i jedinstva dobre SFRJ, od milošte zvane JUGA. Tako je bilo, što se tu može ako već neko pamti. A neko je bio u zabludi i bogme ratovao koliko je god mogao ili zagovarao, propagirao, sijao zlo sjeme, a danas se odriče svega onoga što je radio ili bolje reći pere ruke svakodnevno svojim izjavama i izvinjenjima misleći da se time sve pokriva i trajno zatrpava. Ne mogu izvinjenjima pokriti svoje nečasne radnje i velike „zablude“ u politici, kao svoj hobi zbog kojega su se gubili životi na ovim prostorima, palila sela i razarali gradovi, raseljavalo stanovništvo, a najteže od svega prolivala se nevina krv širom one velike JUGE. Brojnim pozivima, koji stižu za gostovanja razna, nije se moglo odoljeti a neki ni odbiti zbog jačanja prijateljskih odnosa sa stranim ambasadorima. Pored brojnih službenih obaveza naši političari imaju i lične, prijateljske, rođačke i druge obaveze ali ih preskaču, jer služba je služba a družba je i obaveza. Njihov dnevni raspored prijema stranaka, naravno, visokih državnih zvaničnika i gostiju koji su u prolazu, a takođe su bitni za renome države, popunjen je sve tamo do pozne jeseni, kad se planiraju godišnji odmori makar na nekoliko dana sa porodicom na neku od dalekih destinacija. Najavljenu vrućinu i vrele ljetnje mjesece izbjegnuće tako što će biti često u avionu na relaciji Evropa, Amerika, Azija. Afrika im nije toliko interesantna kao što je bila nekada kada je nesvrstanost bila prihvatana kao jedina, ispravna i isplativa. Sad je ona potisnuta i gotovo se ne pominje kao da je nikada nije ni bilo. Drugi vjetrovi su sada iznad Evrope, evropski i evroatlantski oni koji donose drugu klimu političku prije svega, a bogme i onu na ekonomskom planu koja će unaprijediti zemlje Zapadnog Balkana i nastupiti prosperitet svih građana!!! To su integracije kojima težimo i zbog kojih vjetrovi duvaju shodno članicama Sjeverno - atlantske alijanse, vojno-političkog saveza sa 26 država članica, a među njima vodeće SAD, Britanija, Njemačka i Francuska, a ostale su od nekog manjeg uloga ili su samo brojevi i statisti. Oni vide ujedinjenu Evropu za koju godinu i u njoj sve države čvrsto zbijene oko NATO-a. Jedino ne razumiju zbog koga se ujedinjuju sa Evropom i Amerikom! Zašto grade vojni savez i protiv koga? Zašto osiguravaju svoju bezbjednost političkim i vojnim sredstvima ako im niko ne prijeti, a razoružali su gotovo sve države, makar na Balkanu? Zaštita demokratije, ljudskih sloboda, solidarnost, blagostanje, mir i stabilnost, vladavina prava od koga je ugrožena u vašoj državi Crnoj Gori, a kažete da nema otvorenih pitanja i da vlada mir u regionu i faktor ste njegove stabilnosti? Zašto bi vas neko ugrožavao ako ste takvi kavim se želite svijetu predstaviti i popularisati demokratska načela i visoke životne standarde? Kroz našu blisku i daleku prošlost - istoriju oduvijek su udruživanja velikih vodila ka nekoj prijetnji i zbog nekog drugog interesa, najprije vojnog, makar u cilju da se zaplaše oni koji bi bili potencijalni agresori na vašu državu od kojih vam prijeti vojna opasnost. Tako je do sada bilo i istoričari su to odvano utvrdili brojnim činjenicama a posljedice su bile nesagledive prije svega za one koji nijesu mogli da se odupru vojnom savezu. Grupisanje država u vojne saveze na jednoj strani, a na drugoj nagomilavanje oružja, vojne vježbe i „(mi)rovne misije“ dovode do sijanja straha na ukupno stanovništvo i prirodno je da se javlja otpor takvim savezima, iako kažete niko vam ne prijeti a želite spriječiti nekoga ko bi se mogao otrgnuti vašoj kontroli. Vaše procjene vojne od opasnosti po bezbjednost neke države ili svijeta uopšte na planeti uvijek su koštale i bile plaćene visokim brojem ljudskih nevinih života, razaranjima i pustošenjem, jednom riječju uništenjem onih prostora i naroda za koje ste procijenili da pripremaju oružani napad ili rade na izradi oružja sa masovna uništenja. I na kraju priznaje nekih predsjednika da se raspolagalo sa pogrešnim informacijama i da takve greške su samo statističke greške, koje se dešavaju a najskuplje plaćaju oni nad kojima se vrši bezobzirno i plansko bombardovanje svih prirodnih resursa i žive sile - stanovništva. Poražavajuće i izlišno djeluju vaše floskule i prazne riječi „...greška, žao nam je ali nema izvinjenja...“, pa na taj način se još i više potencira vaša brutalnost i agresivnost koju ispoljavate tokom kampanje koju vodite za NATO. Kampanja za članstvo u NATO u ovoj godini se pojačava i podiže na veći stepen, postaje masovnija i direktnija ne samo preko raznih organizacija, koje „volonterski“ to rade, nego i državna podrška za ulazak u NATO postaje napadna i vrši se pritisak na svijest građana da ih treba ubijediti svakodnevnim trubljenjem da je NATO jedini pravi izlaz iz krize i budućnost, ekonomski i turistički prosperitet i na kraju se zaboravlja reći i propast za one koji su van toga saveza, prijetnja da oni koji ne stanu u red za članstvo gube ekonomsku moć, dolaze u poziciju samilosti. Zato se koriste ručkovi i večere kako bi se pokazala revnost stranom partneru koji će vas uvesti u NATO savez i vi ćete biti radosni zbog nametnutih obaveza i učešća u „(mi)rovnim misijama“ širom svijeta, a troškovi će biti stavljeni na vaš teret odnosno na teret vaših strpljivih i trpljivih građana. Propaganda za ulazak u članstvo vojne alijanse - u NATO - juriša na savjest pojedinaca koji se argumentovano, razumno distanciraju od te i takve politike i vojnog saveza u kojem ne vide niti prepoznaju nikakav prosperitet već suprotno opasnost po život i bezbjednost od te iste alijanse po sopstveni život i slobodno izjašnjavanje i isticanje parole protiv ulaska u NATO. Država Crna Gora neštedimice troši velike novce na kampanju za ulazak u članstvo preko raznih stranih i domaćih nevladinih i vladinih organizacija, društava-asocijacija, centara, koje imaju svoje direktore ALFA i OMEGA centre i ko zna još koje fondacije i asocijacije samo da pridobiju što veći broj građana, kako bi osigurali jednoglasnost države i njenih građana za NATO, a sve na bazi „dobrovoljnosti“. Koja je i kakva je to dobrovoljnost koja agresivnom propagandom svakodnevno trubi preko brojnih medija, štampanih i elektronskih, na brojnim sastancima vladinih i nevladinih asocijacija sa vojnim predstavnicima, državnicima, političarima i poklisarima takve politike koja je protiv dostojanstva čovjeka, njegove slobode, izbora i javnog glasanja. Da li se to vodi kampanja za ubjeđivanje i referendumsko pitanje građana za ili protiv NATOa ili će biti političarima ostavljeno da oni to riješe kao što su sve do sada rješavali, a nije bilo davno da bi se prisjetili propagande sa parolom „rat za mir“. Ko je odgovarao za onakvu propagandu i pustošenja, ratna razaranje, raseljavanja i brojne ljudske žrtve. Ko od svih današnjih političara na crnogorskoj sceni ili od onih i istih koji danas zagovaraju drugu politiku „Partnerstvo za mir“ i ulazak u NATO savez-alijansu? Da li će na radnim ručkovima i večerama ovi današnji političari i mirovnjaci iz „rata za mir“ sada sa parolom „mirom protiv rata“ uveliko raditi brojne kampanje na državnom i privatnom nivou za NATO i članstvo u NATO-u ubjeđujući građane da je to pravi put kojim treba ići, kao nekada što su zagovarali sličan put? Do kada će takvi političari koje smo vidjeli šta su radili u ove dvije decenije, nekad propagandom nacionalne mrženje a sada propagandom za članstvo u NATO, a sve za svoju korist voditi visoku državnu spoljnu i unutrašnju politiku i ubjeđivati građane da buduću članicu državu NATO-a očekuje ekonomski prosperitet? Takva glupost samo je za one koji i dalje vjeruju onima koji su sa istom žestinom vodili kampanju „rat za mir“. Ostavite građane na miru i bez vašeg kreiranja javnoga mnjenja i vašeg ubjeđivanja i prisile, ataka na svijest građana da pristanu na članstvo u NATO. Državnici i političari nemaju pravo da lobiraju i vrše pritisak na svoje građane već da na demokratski način raspišu referendum i da na njemu narod i građani te države donesu jednoglasnu ili velikom većinom odluku koja će se poštovati, a one koji budu protiv ostaviti na miru i da svoje prirodno pravo na nerazumnu politiku svojih državnika i političara ispolje na način što će reći svoje odrečno NE i NATO savezu i svim vojnim savezima koji se čine da bi drugome prijetili ili da bi bili prijetnja i opasnost drugima. Za doručak, ručak ili večeru kampanju za NATO vodiće oni na vlasti i bogme oni u nevladinim i vladinim asocijacijama i centrima, snažno sa pritiskom na svakog pojedinca u javnosti, ustanovi i na svakom radnom mjestu kao u izbornoj trci od vrata do vrata, samo da se postigne dobrovoljna jednoglasnost građana, kao nekada kada su vodili zagovarali, propagirali „rat za mir“ samo da se ubijede građani i to bez ikakvih činjenica samo na osnovu obećanja i dugog trajanja, čekanja, neizvjesnosti. U ime slobode i mira, porušenih ili razorenih gradova, pogubljenih i izgubljenih ljudskih života, uništene privrede, spaljenih domova, raseljenih lica i tako dalje treba reći NE u NATO! Kuda to ide Evropa, a sa njom i malena, zelena i ekološka Crna Gora?! Da li u NATO ili u BLATO, dome moj, moje zlato? A zašto i ko te tjera u NATO?! Moj b(r)ato, NATO nije zlato već veliko BLATO i zato NE u NATO! Odrečno NE u NATO! Dr Momčilo D. Pejović (130) Objavljeno: u INTERNET NOVINE SERBSKE, utorak, 30. 06. 2009. godine, i IN4S.NET, srijeda, 01. jul 2009. godine; (S)AMO SU MORONI, MUSAVI I NAŠI GUS(L)ARI ZA NATO! Što se više primiče dan odlaska naše tročlane misije vojnika-mirovnjaka u Avganistan broj pristalica se drastično uvećava od strane onih koji vode kampanju za NATO. U tom dijelu pojedinci i udruženja ne miruju i sprovode razne ankete počevši od zvaničnih pa do nezvaničnih, ekspertskih agencija i centara samo da se javnost zag(l)uši brojnošću i prevede u tabor pristalica i to bude presudan činilac pred Evropom i Amerikom, a posebno za građane Crne Gore. Sve je na bazi do(bro)voljnosti i jednog(l)asnosti ne samo u parlamentu već stranački, koaliciono, opoziciono i među građane Crne Gore. Velika je šteta za one koji vrše tako ozbiljne (ne)zvanične ankete što su đaci osnovnih škola na svome školskom odmoru, jer se i tamo mogao provjeriti broj pristalica, njihova zainteresovanost i svakako znanje o NATO savezu! Tek tada bi (ne)zvanična statistika i slika o masovnosti za NATO dobila na značaju!? Šta bi sve trebalo činiti da bi se pridobio što veći broj građana Crne Gore za članstvo u NATO-u, a naša poklik elita zahvalila se građanima na podršci njenom strateškom opredeljenju za evropske i evroatlantske integracije?! Alfe i Omege centri, delegacije na crnogorskom državnom nivou i evropske delegacije svojim prisustvom na brojnim sjednicama kojekakvih vojnih, stručnih, ekspertskih, evropskih i evroatlantskih komisija drže govore i ubjeđuju prijateljski članice NATO-a da se u Crnoj Gori zbijaju redovi i pred javnost stavljaju ne(po)bitne činjenice da ni u državama koje su članice NATO alijanse, našeg već sada izvjesnog žandara Evrope, nije bila većina stanovnika - građana pa su ušle u taj veliki vojni i politički savez sa ciljem da zaštite bezbjednost i učvrste stabilnost regiona u Evropi. Samo da se postavi vojni štit i državice Balkana stave pod zastavu NATO-a pa će druga faza ubrzo započeti krajem iduće godine kao priprema natovskim snagama da regulišu vojno naoružanje Evrope i cijeloga svijeta osim u SAD-u. Zato su i krenule brojne posjete Crnoj Gori sa delegacijama iz zemalja članica NATO-a, među kojima ima i ministara odbrane na čijem se čelu nalaze osobe ljepšega pola, što je demokratski izraz i iskorak te države. Zamislite, u tako demokratskim državama one imaju mogućnost da hijerahijski visoko napreduju čak do visokog oficirskog čina generala, iako nijesu poput super vojne sile kao što je današnja SAD-a! S jedne strane, zajedničkim naporima naših političara, ministarstva odbrane, visokih državnih funkcionera i političara iz pozicije i opozicije djelimično, a s druge strane vojnih stručnjaka, timova i delegacija iz zemalja članica NATO saveza pravi se pritisak na javnost i građanstvo Crne Gore, na veliku većinu koja ne misli kao oni da se dobrovoljno priklone i (jedno)glasno zi(jev)nu i (is)kažu svoje „da” ili „za” kao strateški cilj državne politike, a koji su kao takav (zd)ušno (za)crtali (njih)ovi političari ili bolje reći njihova poklik-politička elita. Šta je koga briga što nema potpune saglasnosti po pitanju pristupanja članstvu u NATO-u ili zašto se ne raspiše referendum? Zašto da se oni na vlasti muče i preračunavaju koliko ih je po statistici „za” a koliko ih ima protiv NATO-a? Zar treba demokratskim putem dopustiti građanima da na referendumu odlučuju i sve prepustiti (ne)demokratskom činu izjašnjavanja glasnog, javnog i tajnog da imaju svoj put i o svojoj sudbini ne odlučuje poklik elita, iako je ona savjest i svijest svojih građana iz vremena „rata za mir”! Da li da ona odluči kojim putem ili stranputicom treba ovu nezavisnu državu Crnu Goru okrenuti i na taj način sigurno obezbijediti svoju vlast za najmanje deceniju ili dvije, a moguće i doživotno ili da to odluče oni iz NATO-? Naši političari, državni velikodostojnici, funkcioneri, kao i oni na čelu ministarstva odbrane bez ikakvih činjenica debatuju, ponavljaju i ubjeđuju javnost i građane da se radi o strateškom državnom cilju i velikom političkom značaju ulaska Crne Gore u NATO savez. Kao najveći argumenat pred građane stavljaju broj zemalja iz okruženja, regiona i Evrope koje su ušle u članstvo NATO-a, ekonomsku i turističku dobit ili benefite da brojno članstvo NATO-a može boraviti i odmarati se u našoj malenoj Crnoj Gori o našem trošku, a učinjenu štetu snosiće dobrovoljnost i jednoglasnost onih koji su ih izglasali. Naše umne političare na vlasti i jednim dijelom opoziciju uopšte ne zanimaju šta su i koje obaveze se preuzimaju stupanjem u članstvo NATO-a, i koji se sve uslovi moraju ispuniti da bi se obavezujuće imali odazvati prilikom slanja vojnih trupa-snaga u neku od destinacija za koje se odluči moćni naredbodavac, jer ste ipak „dobrovljno” pristali i (jedno)glasno se izjasnili „za” učešće u „(mi)rovne misije”. Akcioni plan, Partnerstvo za mir, Radionica o globalnoj bezbjednosti i razne znane i neznane komisije i asocijacije, koje ima NATO savez u cilju očuvanja „globalnog mira“ prije svega za svoje vojne i političke interese, sadrže mnoga pitanja bez odgovora, uslove, obaveze i zahtjeve koji su vješto prikriveni ili formulisani pa vas na kraju stave pred svršen čin. Da li se građanima daju na uvid brojna dokumenta i razni strateški planovi vojnog i političkog saveza NATO-a, sem onoga što je uopšteno, površno, jednostrano i što se prvenstveno nameće građanima kao ekonomski i turistički prosperitet i ko zna još koji benefit(i)!? Zašto se svakodnevno medijski forsira javnost - građani u cilju da se kod njih isprovocira želja za pristupanjem NATO-u i dokle će to trajati? Takva aktivnost od strane državnih, zavisnih i nezavisnih medija sa potpunom podrškom od strane vojnih, političkih i državnih struktura veliki je i agresorski atak na ne samo pojedinca nego i na ukupno građanstvo, pa iz tih razloga treba prestati sa takvom kampanjom i ako treba na REFERENDUMU riješiti to pitanje. Samo bez dvosmislenih ili uopštenih pitanja i formulacija, jer je dosta bilo izbora na kojima su falsifikati bili presudni argumenti, a frizirani izvještaji prikazivali se kao rezultati velikih pobjeda. Zar našim političarima nije dovoljna činjenica koju oni previđaju, a to je da svaki pojedinac ili bilo koja delegacija koja dođe u Crnu Goru ili sa kojima se vode pregovori jasno i glasno govori, kaže i ubjeđuje nas da ako hoćemo u članstvo država NATO-a moramo ispuniti neke uslove!? O kojim, kakvim i kolikom broju uslova ne kaže se, barem se u javnosti ne navode, tako da je to dovoljno jasno svima i svakome ko ima imalo razuma i logike. Sa druge strane kaže se, takođe, da je potreban široki konsenzus i dobrovoljnost, a Crna Gora ima od svega toga samo pristalice među političarima na vlasti, visokim državnim funkcionerima i naravno ministrom odbrane, a moguće i još desetak procenata onih građana koji se nadaju da će članstvom u NATO sačuvati svoje pozicije i materijalno bogatstvo stečeno na sumnjiv način u vremenu “rata za mir”. Samo su moroni, musavi, naši gus(l)ari političari, poklik elita, jedan manji dio opozicije i oni koji ne brinu o svojoj omladini, svojoj budućnosti i svima onima kojima je dosta svakodnevnog pritiska na život, rad i intelekt svakog pojedinca i na kraju kolektiv uopšte - građane Crne Gore, oni mogu biti za članstvo u NATO-u. Demokratski je izjašnjavati se lično protiv ili za, ali bez dnevnopolitičkog pritiska na svoje građane, bez agresivnosti i političke kampanje od strane onih na vlasti koji su za ulazak u članstvo zarad očuvanja svojih fotelja i privilegija nezasluženo na vlasti svih ovih skoro će dvadeset godina. Demokratski je da oni koji su na vlasti u koliciji raspišu REFERENDUM i to pitanje se skine sa dnevnoga reda. Što se mene tiče juče, danas, sjutra i za ubuduće moje je “PROTIV” vojnih saveza i NATO-a kao saveza vojnog koji je udružen u cilju očuvanja vojnih pozicija i uloge žandara Evrope i svijeta. NE u NATO! Dr Momčilo D. Pejović (131) Objavljeno: u IN4S. NET, srijeda, 15. jul 2009. godine; Poslato za objavljivanje 14. jula 2009. godine SRPSKADIJASPORA.INFO, (nije objavljeno). GRANICE I ...BESKRAJNO PLAVO NEBO IZNAD CRNE GORE?! Da ne bi 13. jula i izjave Predsjednika Crne Gore povodom proslave dana državnosti do dana današnjega građani te prve i najstarije ekološke države na svijetu živjeli bi i dalje u zabludi sa mišlju da su među najmanje države na planeti Zemlji. Ako sam dobro čuo izjavu gospodina Predsjednika “... jer pod ovim beskrajno plavim nebom Crne Gore ...”, a sliku govornika jesam dobro vidio, onda je zabluda velikog broja građana konačno skinuta, što bi rekli kao dlanom o dlan, jednom jedinom izjavom prvog čovjeka u državi Crnoj Gori. Na početku dolaska “mladi, lijepi i pametni” počeli su nizati godine svoje vladavine januarom i završili ih krajem mjeseca maja proglašenjem nezavisnosti, na REFERENDUMU 2006. godine. Samo koji mjesec više od tri godine poslije toga uvedoše Pravopis crnogorskoga jezika, dva znaka-slova više, da i tu budemo među prve, iako se ništa novo ni suštinski nije promijenilo. Može se naslutiti šta će tek biti za još koju godinu pa budemo: članica NATO-a, članica sa bijelom šengen vizom, članica Evropske Unije, i tako dalje. Dakle, Crna Gora uveliko grabi krupnim kilometarskim koracima naprijed, i to je na svakom koraku i mjestu vidljivo, jer to priznaje i Evropa, a posebno SAD i sve članice NATO-a. Pa kada svi tvrde da je tako zašto se pojedini građani jednom za svagda ne pomire sa svojom sudbinom koju im je odredila poklik elita ili politička elita na vlasti, još na samom početku njihovog dolaska na vlast sa parolom “mi znamo kako”? Kartografi neće imati mnogo posla ili bolje reći odavno su precizno izvršili premjer zemljane površine Crne Gore, dakle kopna, i ona nije tako velika a nije ni najmanja na svijetu. Morska granica je odavno poznata, iako je još uvijek neprecizna ili bolje reći pod međunarodnom arbitražom za onaj dio ulaska u Crnu Goru ili kako kažu vrata Crne Gore. Dakle, pitanje Prevlake će se arbitražno rješavati pred evropskim sudovima-komisijama. Ni granica na moru nije tako mala, a bogme ni dovoljno velika, posebno ako se zanemari onaj dio što je još pod znakom pitanja kako nam odrediše ovi isti koji su na vlasti evo dvije decenije. I to je jubilej za njihovo slavlje, a na žalost velikog broja građana. Ne objaviše rat, a isti ga vodiše i izgubiše i na kraju sve priznadoše, a oni na vlasti nit luk jeli nit luk mirisali! Prevlaku, barem tako je za sada jer našega živoga bića tamo nema, glatko prepustiše onima protiv kojih su ratovali, izvan granica Crne Gore rekoše domovina se brani?! Šta je ovo sada sa granicom Crne Gore na njenome nebu - vazdušnom prostoru - koji prema onima što vrše precizna mjerenja na međunarodnom nivou otprilike kažu da je vazdušni prostor jedne države onoliki kolika je i njena teritorija - kopno i more - po širini a u visinu ide do 30 kilometara. Moguće da nijesam baš dobro utvrdio granice vazdušnog prostora po visini, ali to i nije toliko važno odnosno bitno. Mnogo je značajnije, jer može imati i drugačiji prizvuk, barem imajući i tumačeći namjere koje mogu proizaći iz navedene izjave predsjednika Crne Gore da se radi o beskrajno plavom nebu iznad Crne Gore, a koji se nije ograničio niti po širini niti po visini pa je na taj način mogao ili je povrijedio vazdušni prostor barem susjednih država ili bolje reći država u regionu. Zlobnici, zluradi i kritičari bi mogli pomisliti da Predsjednik jedne države ima skrivene aspiracije makar na susjedstvo ili malo šire u regionu, da ne kažemo sve do onih megalomanskih i osvajačkih namjera u odnosu na beskrajno plavi nebeski svod i to iznad Crne Gore. Tačno je da je riječ o beskrajnom plavom nebu iznad Crne Gore, ali se postavlja pitanje kako je moguće da je tako beskrajno plavo a samo je iznad Crne Gore?! Ili je Crna Gora beskrajna ili je samo nebo plavo iznad Crne Gore a nikako nije beskrajno iznad same Crne Gore barem što se tiče međunarodnoga prava i međunarodnih granica po pitanju vazdušnoga prostora jedne i bilo koje države, pa makar ona bila i Crna Gora! Kartografi i geografi, pa i oni koji koriste radarske sisteme imaće zbilja veliku glavobolju da isprave dosadašnje premjere nebeskoga svoda, naravno plavoga, iznad Crne Gore koji ne bi smio biti beskrajan sem da je u pozadini te izjave osvajačka namjera onoga ko je daje ili je ipak pjesnička metafora podrazumijevala samo ono što je pjesnik mislio, što bi rekli riječ je o slobodi pjesničkog iskazivanja a ne što je predsjednik te izjave pomislio, podrazumijevao ili htio se poetski i umjetnički slikovito izraziti. Vjerovatno da će Predsjednik detaljnije u svom drugom javljanju, takođe prigodom nekog od brojnih i važnih državnih imendana i praznika objasniti i uvjerljivo ubijediti građane Crne Gore da nije bilo druge namjere sem one pjesničke pa susjedi a bogme i oni koji su daleko u regionu ili u Evropi mogu mirno da spavaju, da ne bi bilo kao ono prije nešto više od sto godina kada je Crna Gora u cilju da pomogne Rusiji sa Japanom zaratila!? Moguće da nijesam razumio Predsjednika Crne Gore o beskrajnom plavom nebu Crne Gore ili mi nijesu baš najjasnije granice države Crne Gore kopnom, morem i vazduhom ili bolje reći onako kako smo ih učili nekada iz predmeta Geografija SFRJ! Čuda su moguća pa i ova što se tiču beskraja plave boje iznad Crne Gore. Dr Momčilo D. Pejović (132) Objavljeno: IN4S.NET, subota, 18. jula 2009. godine; U skraćenoj formi navedeni tekst je bio poslat za objavljivanje u „Vijesti“-ma, za rubriku „FORUM“, (Podgorica, 18. jul 2009. godine). JE(SAM) LI (SO)KO SVETO?! Treba vjerovati čovjeku kada vam kaže da nije ono što vi mislite da jeste. On to čini vas radi i objašnjava primjerom: „Ne mislim da sam orao, ali sigurno nijesam ni kokoška“!? Šta će vam jasnije i bolje objašnjenje od navedenog. Suvišno bi bilo dodatno pitanje: „Nije li orao među kokoškama“? Pa, doista ne misli da vam još dodatno objašnjava ko je! Izvinite, imam dodatno pitanje: „Nije li orao među kokoškama“? Svakako nije kokoška koja čeprka i kljuca po dvorištu. Ako nije što je, zašto ne kaže ko je, jer on najbolje zna što je! Čik pogodi bato, šta sam i da li sam (SO)KO?! Dobro poznati gospodin političar i nekada visoki državnik - predsjednik jedne dvočlane federacije, naravno nepostojeće kako su pravnici primijetili, stoji pred javnost kao zagonetka nešto više od dvije decenije (ako se uračuna partijski staž prije dolaska na vlast sa grupom „mladi(h) lijepi(h) i (još) pametni(h)“. Ko li je osoba tako zagonetna, koja zna da govori i progovori i na kraju poentira pitanjem teškim? Ezop bi imao posla da sva svojstva toga živoga bića opiše i ispriča priču i na kraju da naravoučenije! Gmizao nije, a ni puzao da se znade, vješto se svuda provlačio i uvijek se na noge dočekivao, bio na visokim položajima što bi rekli na visokim granama državnoga i političkoga bića jedne, druge i ko zna koje sve države, koje su se mijenjale tokom prethodnih dvadeset godina. Nije gubio na rejtingu, izuzev samoga političkoga početka u vremenu „rata za mir“, ostalo je išlo podmazano, kao po loju. Već pune dvije decenije predstavlja veliku enigmu za javnost i one u njegovoj bližoj okolini ili naški rečeno zagonetka je svima i za sada je niko nije riješio. On jednako govori i mudruje svojim dvosmislenim izjavama koje je nakupio čitajući starogrčke filosofe i istočnjačke mudrace. Na vrhu jezika mi je odgovor, ali ne ide. Sve mi je poznato i lik i djelo toga čovjeka, ali ne mogu odgonetnuti o kome je riječ! Ajde da počnemo njegovim načinom rada i razmišljanja. Da primijenimo njegovu filosofsku metodu vođenja razgovora i tumačenja određenih problema na koje, reklo bi se, nevješto daje odgovore. Da li će konačno javnost da (sa)zna ko je SVETO?! Idimo redom: Identitet njegov poznat je svima u Crnoj Gori i susjedstvu, makar u vremenu one dvočlane federacije. Podaci o njemu poznati jesu, ali i nepotpuni, barem za one koji ga svakodnevno napadaju i utužuju. Drug, gospodin, političar, pravnik, visoki državni funkcioner, vicepremijer, predsjednik partije nekada, a sada podpredsjednik, kum, rođak, brat, sin, muž, otac, a može bit ubrzo i deda, neka je sa srećom. Porodičan čovjek. Voli ljude i rado im pomaže savjetima, jer ljudski je pomoći drugome u nevolji. Doista, strpljenja ima da vas sasluša. Posebno voli da pomaže građanima! Izgleda dobroćudno. Na licu uvijek uzdržan osmjeh, koji doista djeluje nakisjelo. Uvijek svježe izbrijan i dotjeran za datu priliku. U vrhu svih zbivanja na prostoru Crne Gore i nekadašnjih prostora one Jugoslavije (SFRJ). Na vrhuncu političke i državničke moći u Crnoj Gori. Ideolog „rata za mir“. Mirotvorac, zagovornik i predvodnik „mirom protiv rata“. Pripadnik poklik elite-političke elite u Crnoj Gori. Mudrac i ideolog razvojne filozofije. Nasljednik velikog dijela nepokretne imovine. Ima nešto ušteđevine. Bez plate bio nekolike godine. Biznismen, koji djeluje savjetodavno. Nema neko enormno bogatstvo, koje je očigledno i posebno vidljivo među njegovim mještanima, ali je sve to naslijeđeno. Ne čeka lični dohodak na šalteru banke. Nenametljiv, sem kad zatreba i vas radi. Savjetodavac za prevazilaženje ukupne društveno-političke krize u Crnoj Gori, regionu i na globalnom planu. Među elitnim crnogorskim političarima poznat po dvosmislenim izjavama ili tumačenjima. Nerado daje obećanja ali je odgovoran u svojim obećanjima koliko i njegovi partijski drugari. Nikad nije utužio nijednoga novinara, a imao je razloga za to. Voli da sve rješava u tolerantnoj atmosferi i na demokratski način. Nastoji odbraniti sebe kao ljudsko biće, svoju profesiju, političku angažovanost koja je prilično duga, državničku funkciju, partijsku pripadnost, pa sve do toga da putem blagog prekora ili savjeta u javnosti on bude žrtva javnog napada i to nepravednog. Smatra da je demokratski što ne želi da se brani funkcijom i položajem koje ima u društvu. Vratio se u politiku tiho i za potrebe partije i građana da pomogne. Ako vam (za)treba uvijek stoji na usluzi, za vaše dobro. On je glava partije kojoj pripada a ostali članovi su samo tijelo te partije. Jeste (SVE)TO. Nije svetac iako je otac, ali ne nacije, niti idejni tvorac partije, ali jeste parole „rat za mir“ i „mirom protiv rata“. Da nije nešto ne bi bio tu gdje jeste, kada već postoji. Ali šta je? Majstor s mora jeste. Genije nije, ali je genijalac dosjetke, svakako. Fenomenalan je, majstor riječi da je zakukulji i zamumulji. On je tu radi vas, radi televizije iako vi baš nijeste najbolji sportski komentator, dobri novinar. On voli fudbal i volio je da igra lopte. Poznaje vaterpolo a posebno odbojku. U njegovo vrijeme igrao se najljepši fudbal, a imao je ekipu i igrali su na plaži. „To je bila strašna igra, imali smo svoju filosofiju igre, naravno. To je bila ona dobra ekipa“. Kao strategiju u fudbalu podrazumijeva da je od svega najvažnije da bude(te) tamo gdje nema lopte. Ne želi da bude bolje pametan! Sport doživljava kao politiku, jer sport je blisak sa politikom?! Milan (fudbalski klub u Italiji. Primjedba autora) je nešto slično našemu DPS-u, nešto što traje. Voli proljeće, jer u proljeću se uvijek nešto dešava, počinje da se dešava. Kada je trebalo bio je za rat, pa zatim za mir. Bio je svakako za veliku državu SFRJ, pa kako se ona rasparčavala on je bio uvijek za onaj njen dio koji je ostajao manji sve do „dvočalne federacije“. Kad je trebalo priteći u pomoć i zbiti sve frontove za Crnu Goru, on je opet iznenadio sve svoje protivnike i prijatelje pa i samoga sebe i bio za nezavisnu Crnu Goru. Jedno kraće vrijeme svojom voljom povukao se iz politike u miran porodični život i biznis u krugu svojih prijatelja i rodbine uže. Sada je opet državni funkcioner, naravno i partijski viosko na ljestvici njenoj. Vjere je pađedovske i nacije takođe. Nije samo Srbin, već i Crnogorac, koji je uspio podjednako uskladiti sa politikom ta dva danas suprotstavljena entiteta. Za zajednicu je sada onu u kojoj živi i za politiku kojoj sada pripada. Ne možete ga citirati niti mu bilo koju zapamtiti kad ga slušate što govori ili kako objašnjava. Teško ga je i parafrazirati. Ne možete ga uhvatiti ni za glavu a ni za rep, kako bi se to narodski reklo. Sličan je istočnjačkim mudracima ili onoj proročici Sibili. Pravo je zadovoljstvo slušati ga kako govori ili čitati njegove autorizovane izjave. Tokom svoga dugog partijskog i državničkog staža izvinjavao se mnogo puta i tu priliku koristio je kad god mu se ukazala prilika, posebno u bratskoj nekadašnjoj državnoj zajednici. I nije mu bilo lako. Izvinjavao se ne za svoju korist već za potrebe svoga naroda i na taj način sebe oslobađao eventualne odgovornosti koju bi mu mogao neko pribaciti, makar onu iz vremena „rata za mir“. Nije mu bilo lako mijenjati se tokom onih godina kada je bilo najteže onima na vlasti, jer su oni kreirali državnu politiku, a sada je kreiraju mnogo ozbiljnije pod direktivama i uputstvima zapadnoevropskih sila i članica NATO-a On je onaj koji je znao voditi i rukovoditi partijom, skupštinom i državom. Za demokratiju je odvajkada, a posebno za onu evropsku pa može ponekad i balkansku, svakako je za demokratska načela. Podržava sve (re)forme sudske i sudijama vjeruje bezgranično, sve dok se ne dokaže suprotno. On je za ukidanje svih nepotrebnih putovanja i za smanjenje troškova reprezentacije, protiv je korišćenja službenih vozila i smatra da treba sve troškove svesti na najmanju mjeru. Država u svemu tome treba da bude primjer. Protiv je toga da se od građanina pravi podanik, jer sve treba da bude u njegovoj službi. On dobro zna da se zaista ne treba takmičiti sa vremeniom i da je to unaprijed izgubljena bitka, „jer ta borba je unaprijed izgubljena“. Zna, takođe, da raste broj pristalica za članstvo u NATO u Crnoj Gori i želja mu je da se što veći broj edukuje pa shodno tome gori od želje da taj dan dođe, jer se broj ispitanika povećava, kao i broj turista na našem primorju u ovoj turističkoj sezoni. Naravno da je za NATO, to glasno i jasno i sa razumom kaže i svakodnevno edukuje građane, bez emocija, jer znate bilo je što je bilo, ovo je neko drugo vrijeme! Treba činiti što većina određuje da je najbolje za nas?! Zna šta je demokratska inkvizicija - podnošenje krivičnih prijava protiv ljudi iz vlasti. Nije bio planirao da bude poslanik ali što može tu kad je izabran i kad su oni tako htjeli. On nije ni htio da vodi „rat za mir“ ali je parola bila iza njega, neko je tu stavio i on nije mogao da je pomjeri, bio je zatečen. Nije znao da treba popisati imovno stanje pa će to uraditi na vrijeme, jer neće nigdje uteći to što ima, ispuniće te formulare koji su samo statistika i nebitni su za kasnije. On zna da je „u ljudskoj prirodi želja da pokažete svoju prednost tako što ćete dokazati slabost onog drugog, koga doživljavate kao eventualnog vašeg protivnika. Naravno, to je velika zabluda, jer kokoška na primjer ne može da uradi ono što može da uradi orao. Ne mislim da sam ja orao, ali sigurno nijesam ni kokoška“. On vjeruje u budućnost u bolje sjutra, jer to je budućnost, svakako. Doista je tako. U pravo vrijeme se povrnuo i aktivirao da se bavi državničkim poslovima, jer je danas najteže i sve radi vas poštovani građani. Naravno sve je unaprijed isplanirano za svoju budućnost, svakako. Uvijek i na vrijeme pokreće svoje veze-konce sa kojima plete paukovu mrežu, za bolje sjutra, jer to je njegova budućnost politička svakako i državnička očigledno i sigurno. Možda će proteći još dvadeset godina dok nešto više o njemu ne saznate i to ono što vam on otkrije i plasira kao istinu. Eto, SVETO to je SVE TO i ne može promijeniti baš zato što je SVETO! Sve to nije dovoljno da bi se odredilo šta je i ko je u pitanju, jer SVETO je (SVE)TO. Iz milošte ga zovu SVETO, iako mu samo ime nije sveto. Mada je sve nepovezano i rogobatno, ipak ima reda u tom njegovom haosu riječi i izraza, misli i objašnjenja, neostvarenih želja i unaprijed zacrtanih planova, mašte i doživljaja. Iako se moramo zapitati da li je to SVETO odgovor bi mogao da glasi: nije SVE TO što je SVETO, ali jeste (SO)KO SVETO! Ima li što još, a što nije SVETO?! Šta je čovjek a mora bit čovjek? Vječita tajna čovjekova, duboko umstvovanje - razmišljanje i odgonetanje kroz cijeli ljudski rod od kada je čovjek postao ZON POLITIKON. Dr Momčilo D. Pejović (133) Objavljeno: SRPSKENOVINECG.COM, srijeda, 22. jul 2009.; SRPSKADIJASPORA.INFO, srijeda, 22. jul 2009.; IN4S.NET, petak, 24. jul 2009. godine; CRNA LISTA REALISTA, avgust 2009. ŠEF DIPLOMATIJE OD KARIJERE ILI KO RADI U VLADI, VLADAR JE! Oće se crnogorskim šefovima diplomatije-ministrima inostranih poslova da se ponašaju mnogo slobodnije nego što im to državnička i politička funkcija dozvoljava. Naročito je takav vid slobodnijeg ponašanja izražen za ovo naše tranziciono vrijeme i eru „demokratskih“ odnosa sa kojima se želimo ne samo približiti Evropi nego i postati članom porodice Evropske Unije. Sada se vidi da je bio nedovoljan šestomjesečni kurs diplomatske akademije, kako su na brzinu u samom početku mislili da osvoje diplomatska predstavništva u Evropi i svijetu. Brojni primjeri pokazuju i dokazuju da crnogorski diplomatski kadrovi moraju mnogo više učiti i pohađati dodatne časove počev od onih koje su bili predviđeni šestomjesečnim kursom, pa su svoje znanje kasnije nadograđivali trogodišnjom ili četvorogodišnjom diplomatskom akademijom, samo radi toga što smo mogli vidjeti kod onih kadrova koji nijesu nikakav kurs ili akademiju pohađali. Pri lijepom ponašanju i komunikaciji sa novinarima ili onima u komisijama, odborima i ko zna kojim sve tijelima ili organima, koja već postoje, naši ministri inostranih poslova - šefovi diplomatije morali bi vješto sakrivati svoje mane koje ispoljavaju u svakodnevnim kontaktima ili posebno onda kada se to daje u javnost za široki auditorijum i ima mogućnost audiovizuelnog prikazivanja. Nije davno bilo kada se jedan već sada naš diplomatski kadar u poznijim godinama starosti znao na javnoj sceni pred kamerama i novinarima teatralno ponašati dižući ruke uvis ili stavljaući ruke u džepove, držeći govore ili odgovarajući na pitanja „sedme sile“ onako kako ga nijesu učili na kursu odnosno kako ga nijesu učili oni koji su makar bili od njega pismeniji barem što se tiče diplomatije, pa iako su bili i vratari na pojedinim konzularnim odjeljenjima ili u ambasadama. Ovo što se sadašnjemu ministru inostranih poslova-šefu crnogorske diplomatije desilo nije prvi put i jedini, već skoro za nepunu godinu drugi put da na javnoj sceni, dakle u javnosti da bude onako kako je školski primjer nedoličnog ponašanja ili davanja izjave za javnost ili kako ga ni u jednoj akademiji ili na kursu ne bi učili već bi za takvo ponašanje bio oštro prekoren i ujedno kažnjen, makar morao ići na popravni iz predmeta lijepog ophođenja, ponašanja i davanja izjava za javnost ili u kontaktu sa političkim neistomišljenicima. O čemu je već riječ, da pređem na stvar i da ne odugovlačim i javnost ne držim u neizvjesnosti, a ipak smatram da je bilo potrebno da podsjetim šta se sve do tada dešavalo makar one najgrublje previde, koji su imali neki naši neškolovani (bez diplomatskog kursa ili akademije) šefovi diplomatije. Sadašnjem ministru inostranih poslova nije prvi put da se desi propust-grubi previd ili neopreznost prilikom davanja izjave za javnost odnosno intervju, kao kada je bilo riječi o direktnom kreiranju javnosti od strane političke elite „...ozbiljne vlasti...“ ili da upotrijebim mnogo precizniji naziv poklik elita. Tada reče isti taj ministar inostranih poslova Crne Gore da „državnici moraju da vide dalje i dublje“! Bio je u pravu da moraju da vide i dalje i dublje, ali sebe je u tom dijelu olako izostavio i ponašao se krajnje površno, plitko, ne duboko razumno i bogme nepristojno sa uzdignutim kažiprstom! Sada je djelovao kao vladar ili neki ne dao bog diktator kojemu je samo nedostajalo da ustane i zgromi sve one koji su pred njim tako „neposlušni“ ili bolje reći „provokativni“ sa svojim pitanjima. U Crnoj Gori se već odomaćilo, kad se nešto slično tako desi, da kažu „i to je crnogorska diplomatija“, mi svakome znamo prst pokazati a pred sobom ga ne želimo vidjeti. To je samo jedan od mogućih vidova kreiranja javnoga mnjenja od strane vlasti crnogorske i diplomatije ili preciznije rečeno od strane onih šefova diplomatije koji su bez i jednog dana školske spreme ranga jedne akademije, a moguće sa kursom koji su pohađali u improvizovanim učionicama - kancelarijama tehničkoga osoblja za konzulate ili ambasade. Ako ovako nastavimo i sa pravim primjerima se pokazujemo, koje nam daju prvi ljudi diplomatije, onda nam nije mjesto u visokim diplomatskim krugovima Evrope, posebno ne onih država koje imaju mnogo dužu tradiciju školovanog diplomatskog kadra. Gdje su tu primjeri evropske demokratije odnosno da li smo dalje otišli od balkanske vlastokratije i malograđanštine? Da nijesmo slučajno umislili da smo bogom dani za diplomate i to sa pedigreom! Izjava Milana Roćena, šefa crnogorske diplomatije, ministra inostranih poslova Crne Gore data kao odgovor na neko od pitanja, a koje je prenijela crnogorska štampa i elektronski mediji, prema njihovim saopštenjima glasi: „Kod mene rade samo odani državi“, i sve dokle god on bude na čelu toga ministarstva i resora šefa diplomatije „ni Ajnštajn da se digne, kao nekadašnji srpski zet, ako nije lojalan Crnoj Gori“ ne bi mogao raditi kod njega! Naravno, uzdignuti kažiprst na lijevoj ruci i dosta oštra intonacija, djelovalo je upečatljivo i samouvjereno, a po gestu prijeteće za sve one koji bi se usudili i pomisliti da mogu u crnogorskim organima državne uprave drugačije raditi mimo onoga što šef diplomatije ne parafira! Po mojem sudu i poimanju značenja date izjave uz obavezujući uzdignuti kažiprst ministra inostranih poslova Crne Gore, izjava je ne samo politički katastrofalna nego iznad svega i diskriminatorska, jer je uperena protiv svih onih koji imaju drugačija politička promišljanja ili opredjeljenja odnosno opcije i ujedno shvatanja i doživljavanja svoje profesije uz radnu obavezu koju korektno i konkretno izvršavaju dajući javnosti informaciju o onome što su vidjeli i čuli. Meni kao građaninu, apsolutno je nezamislivo da jedan državni službenik visokoga državničkoga i političkoga ranga može tako sebi da dozvoli da bude „isprovociran“ postavljenim pitanjem, ako je uopšte bilo provokacije, i istovremeno kategorički i imperativno pokazuje podignuti kažiprst da izjavu koja je skandalozna i neprimjerena da kao takva pođe u etar, makar on intimno i mislio da tako treba da učini ili da tako već radi u svojoj dugogodišnjoj karijeri na svim poslovima koje je do sada obavljao. Dakle, nije riječ o neopreznosti i provokaciji, već o želji da stavi do znanja onima koji su prisutni pa i onima koji će imati priliku da putem tv ekrana vide i čuju njegovu izjavu ozbiljno zaprijeti da ne računaju na zaposlenje, jer su nelojalni državi koju on zastupa i u kojoj on određuje pravila igre i ponašanja. Šta bi mogao jedan Ajnštajn pred onakvim ministrima, koji bi mu stavili do znanja da zbog nelojalnosti državi u kojoj radi ne može dalje boraviti niti se naukom baviti, iako je njegovo znanje za čovječanstvo ogromno, a nadasve je i srpski zet, jer je ministar taj koji određuje i kreira politiku zapošljavanja i stoji pred njim sa ispruženim kažiprstom? A da ne govorimo niti da pretpostavljamo šta bi se moglo desiti da zbog rasne, nacionalne ili političke diskriminacije i nelojalnosti prema državi u kojoj živi ne može biti zapošljen od ministra koji isključivo traži takve naučnike! Uvjeren sam da bi veliki naučnik i nobelovac Ajnštajn, kada bi čuo takvo saopštenje od jednoga ministra inostranih poslova, prezrivim pogledom zgromio takvoga diplomatu. Šefovi crnogorske diplomatije smatraju da će nabrajanjem ili prozivkom imena velikih ličnosti, pjesnika, naučnika, filozofa, umjetnika i tako dalje uspjeti da pojačaju dozu oštrine i prijetnje u javnosti, jer kada takvi umovi od nauke priznati u svijetu ne bi mogli raditi ili biti zaposleni u državi Crnoj Gori šta ima da traže oni koji su tek stasali da se zaposle sa završenim fakultetom i na početku su svoga radnoga vijeka?! Ne shvataju naši veliki šefovi diplomatijeministri inostranih poslova da niko nije protiv države Crne Gore već protiv njih koji su zasjeli svih ovih dvadeset godina i sole pamet narod kako su ovo zlatna brda i doline, što jeste tačno ali samo za njih nekoliko grupica ili nekolika procenta političke-poklik elite i državničkih moćnika. Neće valjda biti zapošljavanja samo za politički podobne i one koji budu išli na poklonjenje našemu ministru inostranih poslova i dokazivati mu svoju lojalnost prema državi Crnoj Gori tako što će staviti značku nezavisne Crne Gore na reveru i zakleti se na vjernost njemu kao gospodaru. Tako zamišljena politika zapošljavanja zasnovana na rasnoj, nacionalnoj, vjerskoj, političkoj orijentaciji, lojalnosti i odanosti nekoj državi je najgrublji vid diskriminacije koji se izražava samo u društvima koja su daleko ispred vrata civilizacije i ulaska u zajednicu evropskih naroda. Takav način reagovanja šefa diplomatije je i opomena građanima jedne nezavisne države koja kani ići putevima zapadnoevropske civilizacije, koji drugačije misle ili su drugoga političkog opredjeljenja. Mada je takva izjava s jedne strane krajnje opora i prijeteća za građane Crne Gore ona je s druge strane dobra prilika za Evropu da vidi one na vlasti u toj državi i shvati probleme podređenih građana u toj istoj državi. Zašto pojedini ministiri misle ili bolje reći umišljaju da su vlasnici života građana jedne „demokratske države“ pa svojim izjavama ili prijetnjama hoće da još više nadjačaju tu svoju moć ili nadmoć i pošto po to običnom puku, koji sve mirno posmatra i sluša što mu se kaže, nastoji utjerati pamet jedne poklik elite koja je došla u jednom vremenu smutnom sa ulice u jogurt revoluciji sa generacijom „mladih, lijepih i pametnih“ i ostala sve do današnjih dana?! Dr Momčilo D. Pejović (134) Objavljeno: u IN4S.NET, ponedjeljak, 27. jul 2009. godine; SRPSKENOVINECG.COM, utorak, 28. jul 2009. godine; INTERNET NOVINE SERBSKE, SRPSKADIJASPORA.INFO, 02. 08. 2009. godine. UPITNIK ILI OBAVEZA NA „ODGOVORAN ODGOVOR”! Jeste l’ čuli, vjerujte, bez šale, otvara se jesenja škola za izradu odgovora na UPITNIK Evropske komisije. Znam da vas početni stihovi neodoljivo podsjećaju na pjesmicu Jovana Jovanovića - Zmaja. Nije aluzija na UPITNIK i otvaranje brojnih ljetnjih škola, seminara, diplomatskih akademija i kurseva. To je samo slučajnost. Stihovi te kratke pjesmice urezali su mi se u pamćenje, još od prvog razreda onovne škole. Vjerujte, bez šale, da sam imao predosjećaj da će jednoga dana naši političari i visoki državnici morati prići svojim učiteljima i od njih uzeti-primiti knjigu iz koje će učiti i odgovarati za ono što su radili u prethodne dvije decenije. Eto, došlo je vrijeme i donijelo osobu u ličnosti gospodina Oli Rena, visokog evropskog zvaničnika, kojega vidjesmo kako im svečano uručuje knjigu - UPITNIK, a ujedno čuli smo pored svečanog govora i njegov odgovor u vidu dosjetke, na jedno pitanje “sedme sile”, da se u Evropi mogu prodavati i “krivi krastavci”!? Nadahnuto, slikovito, opušteno i rasterećujuće djelovala je upadica - dosjetka na sve prisutne visoke zvanice počev od poslanika, političara, diplomata, premijera, državnika pa do ekselencije, koji su došli da uveličaju svečanost i ujedno stave do znanja visokom evropskom zvaničniku crnogorsku posvećenost evropskim integracijama, ukazujući mu istovremeno poštovanje i zahvalnost što knjiga nije deblja i što sadrži samo 2178 pitanja i 1198 potpitanja. Čuo se umjereni i dugi aplauz namijenjen visokom zvaničniku i gostu za uručeni Upitnik Premijeru Vlade Crne Gore. Neću vam citirati stihove cijele pjesmice, niti vas na to podsjećati, jer bojim se da me pogrešno ne shvatite, ali ću radi nas koji smo starijih godišta navesti samo još jedan stih: „Svi pačići došli, na skamijam’ stoje, Stari patak metn(u)o naočare svoje“. Da me pogrešno ne shvatite ili zlonamjerno mi podbacite izostaviću završne stihove ove lijepe i pamtljive dječije pjesmice! Na postavljena pitanja treba odgovoriti precizno, tačno, bez uljepšavanja ili friziranja, jer će oni iz Evrope sve provjeravati. Ne plaše se naši državnici i političari toliko provjere koliko odgovora koje će davati na pojedina pitanja i potpitanja, pa zato već imaju glavobolju i usred ovih vrelih ljetnjih dana i noći zebu već unaprijed, kako u državnoj administraciji tako i u ministarstvima, a bogme neće biti lako ni Predsjedniku države Crne Gore, a niti Premijeru Vlade kada budu na kraju stavljali svoj paraf na knjigu odgovora. Dvije ili tri godine na Radiju Crne Gore neredovno je išla emisija „Odgovoran odgovor”, a gosti su često bile poznate političke i državne ličnosti Crne Gore na najvišim položajima. Slušaoci su imali mogućnost da unaprijed dostave pitanja gostu i u direktnoj radio emisiji čuju odgovor, a oni koji su bili malo više „sreće“ mogli su i uživo-direktno da postave pitanje. Nijesam imao prilike, a niti bio te „sreće” ne samo da se direktno uključim i postavim pitanje Premijeru Vlade Crne Gore, nego čak ni da dobijem obećani odgovor na unaprijed dostavljeno pitanje. Toliko o „odgovornom odgovoru” odgovornih crnogorskih političara i državnika. Evo sada prilike, baš kako se htjelo namjestiti da se zatraži od naših državnika i političara „odgovoran odgovor”! Ništa neobično, rećićete i očekivano, svakako, jer ste tako htjeli, samo što su sada uloge zamijenjene, pa su naši visoki političari i državnici u ulozi građana da odgovaraju na pitanja iz UPITNIKA, sa mogućnošću da njihovi odgovori budu „i okruglo pa na ćoše“ ili uz velika obećanja da će se na postavljena pitanja odgovoriti i naći riješenje! Naravno, da će takvi odgovori biti sankcionisani, jer su neodgovorni i Evropa ih neće prihvatiti. A na drugoj strani u malopređašnjoj situaciji građani su morali da trpe neodgovorne odgovore njenih političara i državnika ili da samo čuju obećanja. Izgledalo je da i nije to tada bilo toliko važno koliko se sada ispostavilo da jeste ne samo važno i značajno nego i posebno bitno, jer ako u javnosti obećate i sebe obavežete na „odgovoran odgovor“ onda se podrazumijeva da taj odgovor mora uslijediti blagovremeno ili nešto malo sa zakašnjenjem, ali ne poslije godinu ili dvije dana ili uopšte nikako. „...Crna Gora je u procesu evropske i evroatlantske integracije ostvarila progres iznad svih očekivanja i napreduje meteorskom brzinom. To otvoreno ističu naši partneri u EU i NATO. Mjera našeg daljeg progresa i ostvarenja konačnog cilja nije zadovoljstvo Brisela onim što smo učinili, već benefiti koje, uslovno da kažem, obični građani imaju od ostvarenja ovih strateških ciljeva... Nijesmo opijeni uspjehom, nećemo se uspavati na lovorikama, ...Sva administracija je praktično na nogama. Na 2178 pitanja treba dodati i 1198 potpitanja. I na sve to pripremiti kvalitetne, i tačne odgovore, do novembra...“. (Izvodi iz ekskluzivne izjave, intervjua gospodina Milana Roćena, ministra inostranih poslova Crne Gore. Pobjeda, subota, 25. jul 2009. godine, str. 3). Datu izjavu, za sada, neću komentarisati, već ću samo sačekati da uslijedi „meteorski prosperitet Crne Gore i da benefite od ostvarenja strateških ciljeva pokupe njeni građani“!? E, sada je došlo vrijeme da se daju “odgovorni odgovori” ne građanima nego onima koji vas posmatraju, prate, izdašno doniraju i od kojih uveliko zavisite politički i ekonomski. Uloga velikih i poznatih crnogorskih političara i državnika sada se znatno izmijenila pa su došli do toga da duboko zabrinuti u ulozi običnih građana pište i traže odgovore blagovremeno, tačno i precizno, jer će se provjeravati od Evropske komisije. Evropa neće dozvoliti igru i obmanu, već će preko 3376 pitanja i potpitanja testirati „unutrašnju zrelost Crne Gore“ i njen „meteorski prosperitet“. Neka sad vide naši državnici i političari kako je biti u ulozi podređenog građanina i čekati obećani „odgovoran odgovor”. Neodgovornost je, izgleda, nekoga teško zabrinula u Vladi i resornim ministarstvima, pa su se svi zabavili o jadu kako da svoje frizirane izvještaje ili odgovore građanima sada transparentno dostave Evropskoj komisiji. Da li sada treba vjerovati u objektivnost onoga što smo do sada (od)govorno odgovarali građanima ili ćemo imati priliku da se suočimo sa teretom moralne odgovornosti za netačno prikazivanje ukupnoga stanja ili samo odnosa prema građanima kojima se toliko toga obećavalo svih ovih godina? Umislili su bili naši državnici i političari da mogu da u nedogled obećavaju i daju odgovore kako im drago bez obaveze na javno datu riječ i odgovornosti koju preuzimaju dajući odgovor. Sada se svi zabrinuli, pa stvaraju brojne timove stručne i nestručne, administraciju, grupe i podgrupe, predsjednike komisija, predsjednike za kontrolu kvaliteta odgovora i provjeru datog odgovora. Reklo bi se da su se malo uozbiljili ili ih je UPITNIK natjerao da se uozbilje oko davanja odgovora!? Sada će neko ocjenjivati kvalitet njihovih „odgovornih odgovora“ posebno onih koji su javno dati građanima ili su još negdje u fiokama pa se čeka na njihovu realizaciju. Ako su do sada radili sve onako kako su ima stručno pomagali brojni revizori, supervizori, ekonomski stručnjaci i ini savjetnici za politiku, ekonomiju i evropske integracije onda nema bojazni da se ne daju tačni odgovori za koje će garantovati Evropa, jer ih je tako učila gotovo deceniju. Ako polako, ali sigurno, idemo krupnim koracima ka evropskim i evroatlantskim integracijama zašto se sada plašimo odgovora na pitanja iz UPITNIKA, za koje ćemo angažovati nešto više od 650 osoba sve stručnjak do stručnjaka!? Dakle, na jesen se mora otvoriti neka škola u kratoročnom trajanju ili neki kurs za obuku onih koji će odgovarati na pitanja, pa će opet brojne komisije sve to provjeravati i ovjeravati, zatim će to ići na viši nivo i tek kad sve te nekolike instance prođe dolazi do Premijera koji će „odgovorno odgovoriti” i provjeriti sva pitanja i krajem jeseni odgovori će biti uvezani u malo deblju knjigu od one koja je sa pitanjima, pa ćemo imati UPITNIK I ODGOVORAN ODGOVOR. Možda ćemo iz prve uspjeti sa testom i odgovorima i zadovoljiti Evropsku komisiju pa ćemo stati u predvorje Evropske Unije i biti u redu za prijem u njeno članstvo - porodicu evropskih država. Samo me jedno od svega toga brine, da li će Evropska komisija uzeti u obzir životni standard građana Crne Gore, koji je prema zvaničnoj statistici na nivou ličnih mjesečnih zarada blizu 500,00 eura a troškovi života za jedan mjesec odnosno životnih namirnica najosnovnijih iznad 700,00 eura. A socijala je na nivou Evropske unije nešto iznad 850,00 eura. To je veliko pitanje i apsurd sa kojim će se susresti Evropa! Da li naši visoki državnici i političari misle da će priznanjem bojazni od odgovora pojačati ozbiljnost za odgovoran odgovor ili će na taj način kupiti vrijeme za eventualan neuspjeh ili u najboljem slučaju na popravni ispit opet u avgustu iduće godine ili na jesen ? Da li sada priznanjem da ih je strah ako ne daju tačan odgovor ili odgovor koji im se neće uvažiti kupuju alibi za svoju visoku moralnu odgovornost i ozbiljnost kojom su prišli u pisanju odgovora na UPITNIK? To je jedna vrsta testa od kojega ozbiljni političari, državnici i ozbiljna vlast ne bi trebala da strahuje od neuspjeha, jer je do sada sve radila po uputstvima njenih učitelja evropskih. Treba pomoći našoj vlasti na taj način što će je građani na miru ostaviti da sa svekolikim stručnjacima i ekspertima, savjetodavcima, ideolozima, programerima i vizionarima napiše odgovore i dokaže “unutrašnju zrelost Crne Gore” i svoje razvojne filozofije počev od „rata za mir”, preko „mirom protiv rata”, nezavisnosti državne, evropskih i evroatlantskih integracija ulaska u NATO i sve do davanja odgovora na UPITNIK sa kojim će pravo pred vrata Evrope, u čekaonicu za ulazak u evropsku porodicu. Vjerujem da našim kreatorima javnoga mnjenja sa političarima koji bi “trebalo da vide dalje i dublje”, a posebno ako se bude pitao šef diplomatije Crne Gore, neće biti mjesta onima koji nijesu lojalni Crnoj Gori, tako da će biti među onima od oko 650 osoba sve sami lojalni građani odani Crnoj Gori pa će ona “meteorskom brzinom” ući u Evropsku Uniju. Naravno da za Ajnštajna, kao srpskoga zeta, neće biti mjesta u timu stručnjaka za izradu odgovornih odgovora, pod uslovom da bude nelojalan građanin Crne Gore. Od kada je dostavljen UPITNIK izređaše se naši visoki političari sa davanjem izjava, predlozima i doprinosu kako da se odgovori i o kojoj se specifičnoj “težini informacija” radi na planu pisanja odgovora, kao i “visokom doprinosu” koji bi mogao dati parlament odnosno poslanici crnogorskoga parlamenta, a sve prema onoj narodnoj “ne laje kuca radi sela, već sebe radi”. Međutim, samo nedostaje mudroslov, mudrac i veliki majstor sa mora, koji će dati završnu riječ i preuzeti kormilo u pisanju programa za davanje odgovora na dostavljeni UPITNIK. Vjerujem da je nebitno šta su do sada kazali pojedinci, dokle god ne progovori mudrac u dvosmislenom ili višeslojnom predlogu inicijative oko davanja odgovora, a on se još nije izjasnio mada je bio, naravno, prisutan da svojim prisustvom da puni doprinos odgovoru na upitnik. Dok SVE TO ne bude na mjestu koje po funkciji pripada takvoj osobi, mediteranski odnjegovanoj, nema priprema za pisanje odgovora. Vidjećete, živi bili pa vidjeli. Dok SVE TO ne odobri i poškropi svetom vodicom SVETO nema pravoga posla, jer ne pravi se “račun bez krčmara”! Konačno je uslijedio dugo očekivani UPITNIK, koji za naše visoke državnike i političare, spletom nekih nama nepoznatih okolnosti, postade glavobolja. Tema dana, nedjelje i narednih mjeseci sve do svečane predaje odgovora biće pisanje odgovora na UPITNIK. Dođe nam UPITNIK i traže se odgovori na pitanja koja su u njemu, a njih je 2178 i 1198 potpitanja, pa smo se uplašili ili broja pitanja ili na koji način dati objektivan odgovor, koji se traži od nas da bude u skladu sa stvarnim stanjem ove mlade nezavine i najstarije ekološke države. Vjerovatno da će Premijer Vlade Crne Gore podnijeti najveći teret, kao i do sada, barem što se tiče davanja odgovora na postavljena pitana iz UPITNIKA, makar na više od polovine pitanja, iz samom jednog jedinog razloga, a to je što je svih ovih 20 godina bio na rukovodećim i najvišim državnim i političkim fukcijama, pa je samo zamjenjivao fotelju Predsjednika Vlade za fotelju Predsjednika države Crne Gore i obratno, i normalno predsjednika namoćnije i najbrojnije stranke u parlamentu i u Crnoj Gori. Dakle, očekivati je da ono što on ima reći jeste baš onaj pravi odgovor na brojna pitanja i to ne modifikovana prilagođena onima koji će ih čitati i provjeravati ili tumačiti, nego onako kako on kaže i to će biti u krajnjem slučaju baš tako, jer će on staviti paraf na konačan odgovor. Njemu je knjiga UPITNIK uručena i on je za sve odgovore odgovoran. Kao i do sada svu odgovornost za date odgovore neće izbjegavati niti bilo kakvu umiješanost u davanje odgovora, jer najbolje ih svakako zna. Preuzetu obavezu za davanje odgovora iz UPITNIKA odgovorna i zrela crnogorska vlast će tačno i na vrijeme dostaviti Evropi, jer je ubijeđena da je na pravom putu i da će ići ukorak i napredak sa Evropom! Sve se to desilo voljom njenom, jer narod to i nije htio niti je umio, a nije ni zaslužio, pa su ga pretekli „mladi, lijepi i pametni“ naši državnici i političari! Narod kao narod ne misli sebi dobro, kao što mu to misle oni koji su na vlasti ovih 20 godina! Na postavljena pitanja traže se adekvatni odgovori koji se ne smiju uljepšavati ili bolje reći zaobilaziti istina. A to će njima biti lako, jer su sve to do sada znali kako i na koji način narodu ugađati, dugo obećavati a samo djelimično ispunjavati, i naravno sebe ugađati i ugraditi, makar prema onoj narodnoj „prijenula im kašika za med“ ili „upala im sjekira u med“. Po prvi put se dešava da naša ozbiljna vlast se konačno plaši nečega što dolazi od Evrope pa sada hoće da ozbiljno priđe poslu i da objektivno da odgovore na UPITNIK i na taj način uđe u predvorje Evropske Unije i na nekoj od klupa sačeka poziv za razgovor, naravno ako zadovolji sve kriterije koji se UPITNIKOM traže od onih koji su bili neposlušni i zbog kojih je Evropa morala da sprovodi stroge mjere kontrole, sankcije i tako dalje. Procedura se unaprijed zna i sada se strepi da ne zakažu sa odgovorima koji se od njih očekuju, jer je Evropi odavno znana balkanska „poslušnost i odgovornost“ za ispunjenje domaćih zadataka. Građani su ovoga puta pošteđeni davanja odgovora, jer će umjesto njih resorna ministarstva i Vlada, kao i poslanici, pa možda i neke nevladine organizacije davati odgovore kako bi sve bilo u saglasju, tečno i besprekorno, što bi se nekad reklo po PS-u. Biće vrela jesen kao i vrela zima u brdima Crne Gore, jer se neće ići na godišnje odmore nego će se raditi po vascijeli dana dok se ne daju pravi odgovori na postavljena pitanja iz UPITNIKA. Teško našoj državnoj administraciji koja će sada nadoknaditi sve ono što se nije radilo za ove prethodne dvije decenije, mada će se honorani rad višestruko isplatiti i debelo naplatiti. Naš komesar, predsjednik radne grupe, koordinator, po svemu sudeći, je već određen ali ne vjerujem da neće dobiti pomoćnika sebi ravnoga, koji će sve to kontrolisati i sa filozofske strane uobličavati. Siguran sam da će tek tada prevodioci imati mnogo posla. Samo „mladi, lijepi i pametni“ sada imaju priliku da pokažu svoju političku zrelost i iskustvenost sa kojom su upravljali državom i građanima. Tek sada su zreli za dalje pobjede i zato su pred vratima Evrope. Sve će biti kao nekad davno prema pjesmi iz poslijeratnog perioda i mladalačkog zanosa kada smo morali pjevati „dok traje obnova nema odmora“. Danas, takođe, samo što nema omladinskih radnih akcija, a umjesto njih ima veliki broj političkih aktivista i starih statista sa kojima idemo sigurno u Evropu, sa životnim standardom od kojega se teško hvata kraj sa krajem. Samo da ne budu u stilu one narodne izreke „(k)od sto otaca ostaše đeca kilava“! Dr Momčilo D. Pejović (135) Objavljeno: SRPSKENOVINECG.COM, 02. avgust 2009. godine. (PRI)UPITNIK ILI UŠTIPNIK, NE TAKO EVROPO! Taman bijah sve pospremio i konačno krenuo na zasluženi godišnji odmor, mada sam zvanično na odmoru, kad ono dodatna vijest sjutra dan po objavljenom tekstu na UPITNIK zabrinu me teško i duboko kad pročitah da ima još dodatnih pitanja na sva pitanja i potpitanja dosadašnja. Ne zabrinuh se toliko zbog odmora koliko radi državne administracije, koja je “praktično na nogama”, nijema, a ne opijena postignutim uspjehom, bez uspavanki na lovorikama već pripremljenim. Ima da svi radno provedemo ovaj godišnji odmor, jer šef diplomatije to traži, iako Evropa ne forsira rokove za odgovore na UPITNIK. Neka sve bude iskreno, pošteno, otmeno, tačno, precizno, istinito i iznad svega zrelo i odgovorno kako i dolikuje našim visokim državnicima i političarima. Da li nas to Evropa kažnjava ili nagrađuje sa dodatnim pitanjima - (PRI)UPITNICIMA, koja će uslijediti poslije naših “istinitih i odgovornih odgovora” na dostavljeni UPITNIK, ili je to već uhodani scenario koji je od javnosti sakrivala naša “odgovorna” i uveliko “zrela” dražvna i politička elita ove nezavisne, malene države i “ne dobro” pogođene recesijom svjetskom?! Da li će crnogorski lojalni građani kao stručnjaci i eksperti, naši i strani, imati mogućnosti i dodatnog vremena da odgovore na sva pitanja i potpitanja, redovna i dopunska, a zna se unaprijed, sada je već izvjesno, da će na proljeće toga biti od Evropske komisije? Šta nam to Evropa radi?! Da li smo zaslužili ili je to takava procedura za koju smo znali i zbog koje svjesno ulazimo u rizik sa aplikacijom podnijetom krajem prošle godine? Da li je to još jedna u nizu provjera i ovjera da smo toliko dobri, temeljni, sigurni, stabilni, održivi, prosperitetni, lojalni i odani evropskim i evroatlantskim integracijama, jer smo više usljed dugog zrijevanja prezreli za ovih dvadesetak godina odanosti i poslušnosti kako nam se sugerisalo, savjetovalo, pomagalo, mijenjalo, upravljalo, sve do toga da su nam na kraju “priznali” da smo napredovali “meteorskom brzinom” više od bilo koje države u našemu susjedstvu ili regionu i da smo za primjer drugima u odanosti i implementaciji evropskih standarda! Ako je sve tako onda su pitanja i potpitanja, upitnici i priupitnici ne pomoć-nagrada već kazna ili blaže rečeno UŠTIPNICI sa kojima ćemo na popravni u red za predvorje Evrope. Zašto nam savjetnici na vrijeme nijesu otkrili sve zahtjeve i prohtjeve pravila evropskih? Možda bismo mi izmislili ili pronašli sa našim lojalnim ekspertima, koji znaju svoj posao i vole da ga rade, prečicu sa kojom bi bilo brže i jednostavnije, jer barem smo mi za skraćivanje svih puteva evropskih, strateških, razvojnih, investicionih! Lobisti nam kazuju i “pravilno” nas usmjeravaju kako se dolazi do vrata Evrope i na koji način svima udovoljiti. Armija lojalnih crnogorskih stručnjaka i eksperata angažovanih na izradi odgovora istinitih i tačnih na dostavljeni UPITNIK i nešto malo kasnije na PRIUPITNIK, koji će uslijediti poslije razmatranja odgovora, stojički će podnijeti glavni teret koji je nametnula Evropska komisija. Naši visoki državnici i političari sa administracijom državnom “praktično su na nogama” pa se neće “uspavati na lovorikama”, niti smiju ležati kao do sada, jer iako nijesmo rokom vezani kao ozbiljna i zrela vlast sa dvodecenijskim iskustvom “znamo da smo na dobrom putu” kojim treba ići i zato ćemo u hodu sve izvršiti što se dodatno bude pokazalo kao netačno ili nekvalitetno urađeno. Kretaćemo se meteorskom brzinom i sakupljati, uslovno, benefite koji će se ubrzo pokazati isplativim što smo ih dugo čekali, samo da naša aplikacija bude u stanju aktivnog čekanja ili čučanja. Krenuli smo svjesno i strateški opredijeljeni za budućnost koju nam planira Evropa uz veliku podršku naše visoke i odlučne vlasti i na tome ćemo putu ustrajati, kao nekada sa obećanjima “I POSLIJE TITA TITO”! Tako uvijek radimo, životno opredijeljeni obećavamo, kuneći se i zaklinjući svime i svačim, a najviše našim ličnim moralom, partijskim čašću i državnom odanošću, zato i napredujemo! Sve činimo sa nadom, vjerom, željom, optimizmom, očekivanjima i ispruženim rukama prema “majci Evropi” i velikim silama, najvećima danas, posebno SAD-u odnosno savezu vojnom NATO-u. Siguran je naš put i osigurani su naši benefiti, makar do drugoga totalnoga pomračenja SUNCA koje nijesmo baš najbolje mogli vidjeti ili pratiti sa naše nezavisne i ne tako prostrane kopnene teritorije, ali jesmo sa našega zvjezdanog i beskrajnog plavoga neba, barem neki koji su imali sve tehničke instrumente. Vjerujem da su na mega ekranima i oni naši visoki državnici i političari imali sliku totalnoga pomračenja Sunca, veliki doživljaj za čovjeka koji se jednom u sto godina dešava. Zar naši poštovani građani ne vide da vlast, visoka i poštovana, sve čini da predupredi, svojim taktičko-tehničkim projektima i inicijativama, budućnost u kojoj neće trebati mnogo da se radi, a benefiti će se sakupljati sve na jednom mjestu i naravno dijeliti kao oni vaučeri što su podijeljeni, pa ko se snađe on se snašao, a ko se ne snađe za njega nije ni bilo. Ne tako, za boga miloga, Evropo, više nam ne pomaži sa pitanjima i potpitanjima naknadnim, jer smo vas slušali svih prethodnih godina i naravno došli do željenog prosperiteta barem oni na vlasti, a građani neka idu drugim putem kojim su i htjeli. Da nije bilo ovih koji su na vlasti mi ne bi ratovali niti bi bili krivi za dobrovoljni odlazak na ratišta, a možda su “svi krivi” koliko i oni koji su nas zvali uručujući vojne pozive “da je država-domovina u opasnosti”. Mora se priznati da smo velikim dijelom sami krivi što smo ih birali, jer oni nijesu narodu na trbuh stajali, samo su nudili parolu “mi znamo kako” pravac Evropa, svakako. SIGURNO evropska Crna Gora i lako i naopako. Evo već poslije nepunih mjesec dana od prethodne ankete naša nova istraživanja javnoga mnjenja govore „dokumentovano” da je već polovina za NATO alijansu, a ostali su na godišnjim odmorima, pa kada se vrate, a i tu računajte na veliko lobiranje, najmanje povećanje će iznosti od 20-30 procenata. Šta ćete više od 80 odsto građana odnosno naših političara iz koalicije i bogme opozicije za evropsku Crnu Goru i naravno u NATO. Toliko druge države u regionu nijesu imale niti podržavale najmoćniji vojno-politički savez na planeti, niti voljeli Ameriku, kao što je mi danas volimo i što nam je strateški cilj i perspektiva, barem onima na vlasti. I navedena vijest, po mojem mišljenju ne baš tačna i provjerena, ide u prilog odgovorima na pitanja iz upitnika u vezi integracija u NATO savez. Šta će to sad Evropi da nam već smišlja dodatna pitanja i potpitanja svih pitanja koja smo dobili u jednoj ne tako debeloj knjizi?! Neće valjda Evropa da odugovlači proces pripajanjauvođenja Crne Gore u porodicu evropskih naroda, jer valjanih razloga za tako nešto nema, sem da se uplašila naše meteorske brzine vascijeloga napretka! Mi se uveliko pripremamo, razrađujemo taktiku i strategiju, provjeravamo brojne agende, nacrte i prednacrte, literaturu i izvore sve u cilju da nađemo prave odgovore na postavljena pitanja i da sve bude tačno i istinito. A ne prođoše ni dva cijela dana kad se od naše ministarke ču da su “pitanja drugačija” od onih koja su dodjeljivana u regionu i našemu susjedstvu. Eto, dođavola i ta Evropa i brojne njene komisije, što nam ne daju mira barem još ovo ljeto pa ćemo tamo na jesen i duboku zimu pisati odgovore, ali ne još dodatne na ove koje mislimo odgovoriti, jer onda ispade da je to provjera svega onoga što smo napisali odnosno dogovorili, pa sad nijesu zadovoljni. Mogli su nam dati odjednom sva pitanja i potpitanja pa makar ne samo bila drugačija nego i da je 10.000 pitanja i potpitanja. Mi, jesmo spremni na sve što od nas traži Evropa, ali brate neka malo smanji zahtjeve prema nama, jer smo isuviše bili mirni i poslušni, a znate da možemo i drugačije, ne kao nekada, jer nemamo više onu armiju, bratsku i monolitnu. Nije prijetnja Evropi, ma ni u bunilu, već činjenica gola i istinita da ni sami ne znamo kako da u mirovne misije pošaljemo barem stotinu vojnika, kao nekada. I takvih će biti pitanja, pa eto im odgovora. Oće Evropa da dodatnim pitanjim i potpitanjima i na sve to još dodatnih najmanje sto pitanja, a moguće i još toliko potpitanja, da crnogorsku državnu administraciju u nezavisnoj i ekološkoj državi stavi u stanje mobilnosti nekoliko mjeseci, sve dok ne spadnu s nogu. E, to ne može Evropo, tako mi Boga jedinoga. Ničim nijesmo zaslužili da se vi iz Evropske Unije sa nama tako igrate, jer smo tancovali sitno i krupno na nogama i rukama, a bogme i dubljeli na glave samo da vam ispunimo zahtjeve i prohtjeve. Zbog dodatnih pitanja i potpitanja nama sada predstoji iznova mijenjanje koncepcije i cijele pripreme i druge vrste argumentacije koju smo bili dopremili, kao i predsjednike-šefove grupa i podgrupa, koordinatore, pa ćer sve do onoga na vrhu. E, njega ne možemo mijenjati, jer je on primio tefter - knjigu. Sad mi se poslije svega i ne ide na godišnji odmor, barem to što mi je još preostalo, jer u nevolji treba pomoći ljudima, iako se od vas ona ne traži. Ljudski je pomoći reče mudrac, a ja volim da pomažem svima, ako mogu pomoći tu sam samo me potražite. Ne nudim se, niti se samoreklamiram, a ni sebe samopredlažem. Ako budem mogao od biznisa koji do sada dosta uspješno vodim, planiram i investiram, razmisliću koliko mogu pomoći, mada samo prijateljima pozajmljujem novac! Znate, zahvalan sam onima u okruženju koji me uvijek inspirišu pozitivno tako da imam materijala do kraja godine, sve dokle naši visoki državnici i političari ne odgovore na sva pitanja. Da sam znao da ima dodatnih pitanja i potpitanja na sva dostavljena pitanja i potpitanja ne bih se sada opet mučio da pišem povodom UPITNIKA odnosno PRIUPITNIK nego bih to odjednom napisao i time završio i sa njima i Evropskom komisijom. Dakle, ovdje je sada riječ o PRIUPITNIKU ili dodatnim pitanjima na odgovore date na UPITNIK, a koji će slijediti pošto iskreno, istinito i tačno, precizno odgovorimo na onih 3376 pitanja i potpitanja. Drugim riječima to bi se naški reklo UŠTIPNIK na ODGOVORE UPITNIKA Evropske komisije. Pa dobro, ako baš moramo, ali sačekajte nijesmo se još ni valjano pripremili za pisanje odgovora, a već pričamo o dodatnim pitanjima i odgovorima koji će uslijediti, ažurno od strane naše administracije koja je već „praktično na nogama“. A, možda je to dio unaprijed smišljene taktike i strategije dalje, dublje i perspektivnije budućnosti naših političara koji već uveliko dublje i dalje vide pa se dodatno traži povećanje broja eksperata za još jednu rundu honorarnog angažovanja i na većem nivou gdje samo eksperti nad ekspertima i grupe nad grupama, bez podgrupa sa visokomislenim političarima daju ideološku matricu i doziraju sve što su do sada svojom kreativnošću i inventivnošću napisali dubokomislenim, filosofskim rečenicama i frazama lojalnih ekspertskih timova. Mogli su nam evropski stručnjaci odjedanput dati 4000 pitanja i time da konačno završe sa provjerama i testiranjima naših zrelih državnika i političara, jer nijesmo manji od susjeda niti neškolovaniji, a imamo političko i državno iskustvo ne manje od njih ako ne i zeru više i trajnije, jer se kod nas jedni isti na vlasti u ovih dvadest godina. Ma, rekoh, onako sebi u bradu, neka bude tako kako zahtijeva demokratska Evropa, spremni smo i na sve to da damo odgovore jer nemamo što da krijemo, a zbog toga imamo razloga da zatražimo i neku kreditnu pomoć, sa nešto dužim rokom odplate i g(r)ejs periodom od najmanje 50 godina, i bogme da nam ponešto oproste od svega što nam pozajme. Kad pogledam unazada tako je kako je i ne može se ovoj vlasti zamjeriti na onome što je za sebe učinila, a za narod samo što ga je spasila da ne ratuje to je dosta: „Nema idealnih vlasti, ali mi smo mogli uvijek izaći i reći da je u Crnoj Gori sačuvan mir dok su drugi ratovali!? Crna Gora je postala nezavisna, na vratima je EU, NATO-a“! Svaka je riječ SVETU u navedenome citatu takva ne(po)bitna, (ne)pouzdana, manje argumentovanja, dvosmislena, kao da je od ovozemaljskoga nekojega SVETA sveca koji se još nije počeo slaviti, jer nije uveden ni u jedan crkveni kalendar pa ni u onaj kod CPC-a. Znate li čega se plašim, kod ove cijele rabote sa UPITNIKOM, ODGOVOROM, PRIUPITNIKOM ili UŠTIPNIKOM, da je neko na tajnom nivou i da „stoje niži operativci“ koji bi da nam pomrse račune ili ne daj bože naškode i zdravlju ne samo građana nego i visokih državnika i političara, da unese „svinjski grip tip A(H1N1)“ pa nam stalno donosi knjige sa pitanjima ili potpitanjima. Sve je moguće, jer današnja tehnika je na takvome nivou da vam pitanja zapraše nekim praškom nevidljivim i bez mirisa, a operativci su na (naj)nižem nivou, barem ovi koji danas napadaju-kritikuju političare i državnike od moći, vlasti i slasti, znanja, imanja i bogatoga doniranja-trgovanja, pa sve to neko čini da bi se ova vlast smijenila, mada to može da bude da i nije tako loše da „...u nekoj zemlji (Crnoj Gori ili drugoj državi) ima i alternativu“, rekoh ja sebi onako uzgred u mislima, da me ko ne čuje. A ne bih se usudio ni onako javno da dajem ocjene, koje bi mogle makar da izazovu opštu uznemirenost među građanstvom, kao na primjer što izjavi naš ministar zdravlja, da bi se Crna Gora na jesen mogla suočiti sa pandemijom-svinjskim gripom gdje postoji mogućnost da oboli i do 150 hiljada ljudi, što je zastrašujuća vijest, a kamoli da oboli i da bude na par dana u našim bolnicama nekolike hiljade oboljelih, vjerujem da naše bolnice nemaju takve smještajne kapacitete. Pitate se otkud sada ovakva razmišljanja a tema je PRIUPITNIK ILI UŠTIPNIK, pa sigurno da i ovakvih pitanja iz oblasti zdravstva biće u tom UŠTIPNIKU. Znam da me ne zovu i da se ja ne nudim, ali jesam ovdje ako trebam da pomognem bez pare i dinara-eura ili dolara, samo da Evropa bude sa našim odgovorima iskreno zadovoljna. Ta dodatna pitanja mogu biti ponekad pogubna i za najbolje znalce koji su se poduže spremali za ispit pred komisijom, jer su ponekad iznenađujuća i mimo su dostavljene literature i problematike iz navedene oblasti, pa da nam ne propadnu strateški planovi i opredeljenja u cilju ostvarenja planiranih i novih investicija. Sve su to prioriteti naših državnika i političara koji se pošteno bore da i dalje ostanu na vlasti iako im lični dohoci mjesečno nijesu iznad prosijeka onih u evropskim državama. Dakle, čvrsto odlučih da neću na odmor nego ću radno da i ovu godinu provedem među četiri zida, za kompjuterom i sa internetom sve u cilju da pronađem riješenje za prave odgovore na pitanja koja pretpostavljam da bi mogla biti dodatna poslije odgovora na UPITNIK. Čitam izjave naših političara malih i velikih, poznatih i visokih, povodom pisanja odgovora na UPITNIK ili na potpitanja pitanja dodatnih i oni se slažu svi u jednom da to bude ažurno, efikasno, funkcionalno, poslanički dogovoreno, sa specifičnom težinom i velikim doprinosom svih parlamentaraca, i naravno sve da bude iskreno, istinito, tačno i precizno. Međutim, nikako ne čuh ili ne pročitah bilo koju izjavu naših visokih intelektualaca, koji shodno svome iskustvenom životu i visokoj profesiji, funkciji u državi ili u pojedinim komisijama, odborima, senatima, savjetima, raspravljaju čak i o jeziku dubokomisleno i lingvistički stručno i znaveno, iako su iz druge branše i nemaju diplomu stručnjaka za jezik ili iz oblasti lingvistike, a o UPITNIKU ili UŠTIPNIKU ni riječi, o ulasku u NATO ni riječi, o siromaštvu velikog broja građana ni riječi, o honorarima na nekoliko fakulteta ni riječi, o vrhunskom poznavanju nekoliko predmeta i nastavi na visokoškolskim ustanovama takođe ni riječi, o brojnim penzionerima angažovanim na univerzitetima ni riječi, o onima koji su u najmanje deset odbora, savjeta, i nedeljno drže 30 ili više časova kao da su u srednjoj školi ni riječi i tako dalje. I na ovakva pitanja i probleme trebaće neko nešto reći i dati odgovor. Da li se to Evropa sa nama šali kada nam ponešto dodatno još zatraži ili nas obavijesti da poslije toga slijedi ono drugo, pa opet poslije onoga drugoga ono treće i tako u nedogled? Jednoga dana i mi ćemo biti sastavni i ravnopravni član zajednice evropskih naroda, pa kad navale benefiti biće mnogi od nas već na drugom kraju svijeta ili u raju carstva nebeskoga, na beskrajnom plavom crnogorskome nebu i odozgo će(mo) posmatrati zavideći onima na zemlji crnogorskoj! Napisaćemo odgovore i to nam je prioritet svih prioriteta do jeseni, samo da nas recesija dublje ne pogodi. Nećemo se uspavati, nećemo se opijati, nećemo ležati, samo ćemo raditi i na pitanja odgovarati. Po prvi put u ovoj Crnoj Gori sada nezavisnoj i prosperitetnoj, naravno ekološkoj i nadasve uspravnoj, sa beskrajnim plavim crnogorskim nebom dešava se da u ovih dvadeset godina državna administracija je praktično na nogama, neopijena uspjesima i slavom, neuspavana na lovorikama, sa svim pohvalama, koje stižu odasvuda posebno Evrope. Upregla je sve svoje fizičke i umne snage, sve stručnjake i eksperte lojalne Crnoj Gori i posebno njenome šefu diplomatije, jer kod njega mogu da rade samo oni koji su lojalni njemu i(li) Crnoj Gori u namjeri da ostvari strateški cilj i time konačno odmori od velikih poslova. Ne dam ja da neko tako olako nasrće na našu zrelu vlast, strateški opredijeljenu evropskim i evroatlantskim integracijama, koja je svu svoju administraciju praktično podigla na noge da odgovara na pitanja Evropske komisije UPITNIK, a oni sada kažu da će biti još pitanja. Zato se i javljam da preduprijedim i preventivno djelujem kod svih instanci evropskih da sačekaju odgovore pa tek onda može biti razgovora i dogovora šta nama i njima treba činiti, jer sve smo do sada učinili kako je od nas traženo poslušno, odgovorno, kvaliteno na obostrano zadovoljstvo nas i njih kao savjetnika i graditelja Evropske unije, naravno najbolji smo u susjedstvu i temelj smo stabilnosti u regionu. Sve je spremno za početak velikoga posla i veliko spremanja je na djelu sve u cilju pisanja i davanja tačnih, istinitih i preciznih odgovora, bez uljepšavanja onoga što se ima saopštiti. Dodatna pitanja na UPITNIK imaju za nas veliku odgovornost, jer se u vidu p(r)iupitnika na odgovorena pitanja želi nešto dodatno objasniti a što ni potpitanjem nije dotaknuto zato je PRIUPITNIK jedna vrsta naknadne provjere svega onoga na što će biti odgovoreno. Moglo bi biti da dodatna pitanja protumačimo kao UŠTIPNIK kojim se hoće na drugi način diplomatskim putem zatražiti dodatni odgovor na postavljeno pitanje, potpitanje pitanja, ili potpitanje potpitanja. Sve su to nijanse sa kojima će naša odgovorna i davno zrela vlast odgovorno odgovoriti bez zareza odnosno dodatka i zastoja, a sve iskreno i onako kako je, što će znati cijeniti Evropa. Nijesmo kao druge države dobili pitanja, jer naša su drugačija pa nam i to otežava davanje pravih i tačnih, preciznih i istinitih odgovora, zbog kojih bismo se mogli UŠTINUTI u konačnom odgovoru ili davanju završne riječi. Šta je to za jednu tako malu državu angažovati oko 650 ljudi? Dio troškova snosiće Evropska unija, a dio država Crna Gora, sve se ravnopravno dijeli po pola samo je odgovornost na date odgovore cijela na Crnu Goru. Postavlja se pitanje angažovanja stručnjaka i eksperata i naplativosti posla za pisanje odgovora, kako, koliko i po kojim kriterijima?! Vjerujem da će njihovi honorari za pisanje odgovora biti povisoki i naravno za državu opterećujući, posebno sada u vrijeme rebalansa budžeta i recesije. Troškovnik za nekolika mjeseca rada na izradi odgovora kao i dodatnih pitanja na UPITNIK ili UŠTIPNIK za angažovano osoblje od oko 650 ljudi mjesečno bi moglo iznositi i do 1,3 mil(i)ona eura, a za tri četiri mjeseca oko 5-6 mil(i)ona eura, što priznaćete je veliko opterećenje na državnu kasu, koja je poluprazna. Ako nam je državna administracija praktično na nogama, barem onih oko 650 osoba koje će raditi na izradi odgovora na UPITNIK, i još sigurno toliko onih koji će biti pripravni ili stojati na usluzi za dostavljanje materijala, zar to nije teška tortura nad administracijom koja u ovin vrelim mjesecima mora makar odmoriti? Zar to nije za državnu administraciju UŠTIPNIK, a i još za neke makar iz visoke administracije. Kako izdržati nekoliko mjeseci radno i na nogama, a sa „krivim krastavcima“ kao salatom na trpezi? Da li je sve to po standardima evropske zajednice? Zašto nam to radi Evropa sa kojom gradimo veoma srdačne i dobrosusjedske odnose? Ovim tekstom zaokružio sam sve što sam imao reći na (PRI)UPITNIK ili UŠTIPNIK. Ujedno, samo da dodam da je navedeni tekst moj skromni doprinos mogućim odgovorima na pitanja koja su nam dostavljena od Evropske komisije. Nadležnima iz komisija dajem pravo da mogu samo izvorno koristiti ono što sam napisao. Dr Momčilo D. Pejović (136) Objavljeno: IN4S.NET, utorak 11. avgust 2009. godine - nedjelja, 16. avgust 2009. godine (u četiri nastavka-dijela). Tekst dajemo pod originalnim naslovom, onako kako je bio poslat za objavljivanje. SKICA ZA PORTRET LIČNOSTI (SV)ETO SVILENI, (T)AKO SOKOLE ZLATO(U)S(T)I“!? Negiraju da posjeduje harizmu. Kažu da je nema, ali znaju da zna za narodnu izreku „čizma glavu čuva“! Doista, nije mu potrebna harizma ali za vodu jeste čizma. Saglasan je sa mišljenjima drugih, iako ne drži do njih, svakako! Lijepo i ugodno je i ovako. Shvatite ga! Voli druženje, opušteni razgovor uz kaficu sa prijateljima. Rado izlazi u susret da pomogne onima koji su u nevolji. Zato je okružen brojnim prijateljima iz komšiluka, sa Primorja, cijele Crne Gore, a ima ih i tamo preko bare, pa malo i na zapadu Evrope, sve do Dalekog Istoka. Mudrac, zaista! Izgledom nije na njega, ali kad progovori to je nešto drugo, posebno, privlačno, opojno, nestvarno, magično, stimulativno, rasterećujuće do opuštenosti potpune. I nema harizmu!? Mudracima ne treba bogatstvo, materijalno naravno. Ono je svuda oko njih i u nihovom dvorištu i mnogo veliko i široko po cijelom SVEMAROVU (novi naziv njegove destinacije i privatnog posjeda). Nasljeđe od oca i đeda! Nešto novca je, takođe, i njemu ostalo u nasljeđe, ne toliko mnogo tek da se skromna svadba za sina prvijenca mogla učiniti sa poznatim ličnostima estrade i politike, pa i džet seta iz inostranstva. Sve su tu bili prijatelji, kojima je zahvalan što su svojim prisustvom uveličali dan za pamćenje mladencima, pa i njemu kao roditelju, svakako i najbližima. Nešto novca se i zaradilo tokom dvadeset godina danonoćnog bavljenja državom i politikom, makar od dnevnica sa brojnih putovanja! U posljednje nekolike godine bacio se na biznis da svojim savjetima pomogne sinu, da ne bi na bankarskom šalteru čekao lični dohodak. Ne žali se, posao cvjeta ili narodski rečeno teče kao živa voda. Znanje u poslu, poznanstva stečena tokom dvije decenije daju mogućnost da se razvije biznis, kako na domaćem tržištu tako i inozemstvu. Znate, u svijetu ima mnogo novca, samo ga treba dovući u Crnu Goru, a on to zna i radi veoma uspješno, na zadovoljstvo svih. Zato su Crnu Goru kao zemlju resursa, a ne kako nekad njegov partijski drug i kum izusti „najljepši zatvor na svijetu“, mnogi imali priliku da upoznaju i odaberu lokacije za visokogradnju i investiranje u nekoliko narednih godina ili decenija biće uloženo od čak 15 milijardi eura! Sva ova priča oko pisanja odgovora na UPITNIK bez njega je badava rabota, presipanje iz šupljeg u prazno. Ne javlja se glasno i bučno sa talambasima, jer zna šta mu je činiti i kad nije tome vrijeme. Mudarac, pa samo nešto taji i čeka da se svi izlete i ispričaju, a za to vrijeme čita knjige starih mudraca i filosofa. Nevažno je čije je gene nalijedio i ima li odviše latinskomletačkih korijena, pa zna vještinu vladanja i održavanja na vlasti. E, tu je pravi znalac kad treba uskočiti i kao kobac među kokoškama uvesti red i poredak u crnogorski politički kokošarnik. Nije svetac SVETO, iako mu je ovozemaljsko ime SVETO, pa je baš danas dobrodošao kao živi „svetac“ SVETO! Ako je već riječ o tome da je njegova omiljena deviza ili mamac sa kojim prilazi pojedincima „Prijatelj mog prijatelja je moj prijatelj“ onda bi mogao da koristi i onu „Neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj“. S obzirom da on nema neprijatelja sem onih koji su nemoćni, slabi, zluradi i zlobni, pa ga samo doživljavaju kao lukavog čovjeka, onda je pitanje „Da li je loše biti bolji, čak da je i tačno to što govorite“ kao protivnici. Jer „nema idealnih vlasti...“, samim tim ni on nije idealan iako je u toj vlasti još od prije početka „rata za mir“ sa generacijom „mladi, lijepi i (još) pametni“. On ima nekoliko „tajni“ koje ne otkriva svima, a zna da su te „tajne“ objašnjenje za dugovječnost vladanja DPS-a stranci kojoj pripada. Za mnogo toga što o njemu pričaju i pridodaju, izmišljaju, nevješto plasiraju, podmeću, umeću i što su neistine, kao i za navodne afere, dok je bio na mjestu šefa države mnogo veće i zajedničke, on se mnogo ne nervira i kaže da se „teorijom zavjera“ ne može spriječiti ulazak Crne Gore u evropske i evroatlantske integracije. On bi zaista volio da ima „impresivni vozni park“, naravno, ali mediji kao mediji govore i o tome da je svadba njegovoga sina koštala „malo bogatstvo“, a bogatstvo je bogatsvo bilo veliko ili malo. Privremeno je izašao iz politike samo iz želje da uhvati malo daha od zasićenosti i da se bogme malo posveti biznisu, kao i svi od njegovih partijskih kolega. I on je tokom dugog bavljenja politikom upoznao mnoge značajne ličnosti, stekao veliko povjerenje i uživa njihovu naklonost. Ako vam neko kaže da bi mogli biti od koristi u vladi kojom predsjedava vaš kolega i lider DPS-a, koji umije da sasluša sagovornika, a uz sve to je i pragmatičan i odgovoran, onda takva mogućnost da se odbije ponuda nije ni drugarska ni prijateljska, već upravo protivu onoga što ste zajedno radili svih dvadeset godina. O samokandidovanju ne može biti riječi, jer on ipak zaslužuje to mjesto koje sada zauzima, potpredsjednik u Vladi Crne Gore, iako o svemu odlučuje volja premijerova. I ne želi da nameće svoju volju, jer bi to značilo da njegov prijatelj nema moć koju stvarno ima, što nije istina da je on tu ispred takve moći. Oni koji misle da ima neprijateljstva, rivaliteta ili netrpeljivosti između njega i njegovog prijatelja nema ni pomisli za tako nešto. Na pitanje zašto je crnogorsko nebo tako beskrajno i plavo iznad Crne Gore on ne bi znao dati tačan odgovor, ali svakako da su klimatske promjene na globalnom nivou i realnost da Crna Gora meteorskom brzinom doživljava prosperitet uslovili realne šanse za buduće benefite, koje ćemo uskoro pokupiti, kada uđemo u EU i NATO! SVETO ne donira kao Pamela, holivudska zvijezda, koja nas je za ono malo reklame ne mnogo više koštala nego što će biti prihoda od turista za jedan mjesec ili što smo mogli utrošiti za isplatu honorara onima koji pišu odgovore na UPITNIK. Mada, nije njegova bila inicijativa, jer je on više za rok muzičare i mnogo veće holivudske zvijezde. Ne bježi on od „rata za mir“ niti više vodi „mir protiv rata“, ali jeste za ulazak u NATO, jer znate to je trend, a NATO vam dođe kao veliki brat. U Crnoj Gori se zna ko ima velikoga brata! Ne ljuti se i ima razumijevanja za sve one koji ga optužuju i kažu mu ili kritikuju: za pranje političke biografije, za uplitanje u šverc duvana ili da se okoristio od nelegalnog tranzita duvanom, da je uvijek pripadao uspješnom timu stručnjaka, ideologa, pisaca ustava, povelja i sporazuma, statuta i programa partije, a bio je jedini čovjek koji je tri godine bez imuniteta. Pokušavaju da ga okarakterišu raznim nazivima kao: alternativni, ratnik, branitelj, ujedinitelj, jugosloven, komunjara, mirovnjak, pouzdano nepouzdani, huškač, pomiritelj, ni voda ni vino, majstor s mora, folosof, mudrac, čudotvorac, soko, orao, kokoška, kobac, švercer duhana, zemljoposjednik, graditelj zavala, utemeljivač filozofije rat za mir, investitor, bankar, kamataš, kum, prijatelj, drug, partijac, dosledni, ortodoksni hajdegerovac, mediteransko odgojeni, latinomlečanin, kumrovački đak, ideolog numero uno, demagog aletrnativac, kralj manipulacije, demokrata, pravnik, nekada načelnik Uprave prihoda, predsjednik gradske vlade, klovn, blefer, veliki lažov, prognozer, šampion demokratije, nestašni predsjednik državne zajednice, tihi diktator, praznozborac, frazer, šarmer, kozer politički, dvosmisleni, politički klovn, kolumnista, pobačaj socijalističkog samoupravljanja, ideološki dezodorans, živući fosil iz doba Jure, politički zombi, svetac, svileni, i tako dalje. Godi mu kada svojim intervjuima zasmijava javnost, a ne smeta mu što se mnogo puta izvinjavao zbog ratova, a dijelom i zbog nerazumijevanja onoga što priča za javnost koja ga ne razumije, doista! Sasvim mu je svejedno kada ga citiraju: „neukusno je govoriti o rokovima za referendum“. A SVETO je SVE TO i to je stepen više demokratije ako ga ljudi napadaju i tako doživljavaju. Samo ne voli kada govore neistine o njemu, iako ih on ne utužuje, a imao bi razloga. Eto SVE TO je SVETO, zbog demokratije čini i trpi SVETO sve to cijelih dvadeset godina, tako kaže on. Sada više ne bježi od „rata za mir“ sa parolom „mirom protiv rata“, jer je za evropske integracije, evropsku Crnu Goru, sigurno i svakako za NATO, za srpski i crnogorski jezik i ravnopranost svih jezika i nacija! Idealista je bio, ostao i mnogo uznapredovao, atrofirao, prekvalifikovao se i modifikovao, bez barijera nacionalnih i jezičkih, kako se ko osjeća, jer sve je demokratija i odumiranje države, socijalističke i buduće besklasne - komunističke. Sada je zadovoljan ovom nezavisnom državom međunarodno priznatom, sve do jedne ure. Ako zatreba opet će pisati nove programe za neku novu državu ili partiju i biti njen vjerno odani sljedbenik. Braniće je svim srcem i dušom vjernika komunističkog, ortodoksnog, demokratskog i besklasnog. Volio bi da pasoš Crne Gore imaju sve poznate ličnosti, a među njima kao za primjer budu Mik Džeger, Norberto Fereti, i tako dalje, kao što ga imaju između ostalih i Šinavatra, koji ima porijeklo crnogorsko (sic!). „Oni unose u Crnu Goru desetine i stotine miliona, te pare ostaju ovdje i te ljude moramo da stimulišemo, jer je u svijetu velika utakmica upravio za takve ljude...“. Sa Nikolićem se izljubio ka’ kada se dva Srbina nađu u inostranstvu. „Njegova pozicija je jasna, on je uvijek na strani većine, nekad za rat, nekad za mir, nekad za Lukašenka, ...za Solanu, a danas je svakako za NATO, kao i svi njegovi partijski drugari, koji su se dobro okoristili na grbači napaćenih građana i naroda na širokim prostorima brdovitoga Balkana. Kada kaže da nije nikoga utužio onda se može reći da pati od blage amnezije ili vremenskog zaborava. Morao bi se prisjetiti da je zajedno sa svojim tadašnjim partijskim drugarom i kumom, ipak uspio dobiti parnicu protiv nekadašnjeg velikoga Srbina i njegovoga stranačkog protivnika, a danas velikog Crnogorca i može se reći sadrugara na istome zadatku kao borci za nezavisnu Crnu Goru, za duševne bolove koje je imao. Rijetki ga pojedinci mrze i ne mogu ga vidjeti svojim očima. Smatraju ga velikim lažovom „pravi majstor da govori koliko voliš, a da ništa ne kaže“. Dobro zna kako je biti u politici i osjetiti sve njene privilegije. Zato se i zalagao za povratak u politiku na mjesto koje i zaslužuje svojim dugogodišnjim kreativnim i ideološkim radom, jer „Vlast nije samo ta ljepota afirmacije, popularnosti, privilegija, nego je to težak i odgovoran posao...“. Sjetio se poslije gubitka one države, na čijem je čelu bio, da ima i državu Crnu Goru i da bi mogao ponovo da se bavi politikom i naravno uzgred biznisom, jer i to je politika! ...Međutim, moja država je bila i ostala Crna Gora, ja tu živim“. Zato je njegovom prijatelju i partijskom drugu ostavio mogućnost da ga pozove da mu pomogne u ovoj teškoj globalnoj krizi, jer biće od velike koristi u vladi i timu koji je uspješan ovih dvadeset godina, iako će morati da radi „...opet u kacelariju po 20 sati baviti se politikom...“, što svakako nije jednostavno! Ispostavilo se, igrom slučaja i njegovog prijatelja, da se realizuje takva mogućnost pa je zauzeo mjesto „potpredsjednika u vladi za politički sistem...“. Kako god da pane uvijek se na noge dočeka. Ne kažu uzaludu da SVETO ima devet života, a možda i koji više, i to je „tajna“!? Ponovo se prihvatio odgovorne funkcije, iako je takva odluka bila veoma teška, ali „zatečen ovom novonastalom situacijom, krizom...“, branio je tezu da u „uslovima krize morate jačati broj saveznika, a smanjivati broj neprijatelja, morate okupiti što veći broj sposobnih i ljudi od autoriteta... Volio bih da ne budem potreban, ali ostavljam tu mogućnost. Moja pomoć u javnom životu svakako će ostati“! Kao iskusan, odgovoran i zreo političar zabrinut je što na crnogorskoj političkoj pozornici „Imamo sve slabije protivnike...“ i zapitao se da li je to „politički bolesno stanje“, što svake godine je sve „više lidera, sve više stranaka opozicije“, a i sve su slabiji politički protivnici, tako da su mu nedorasli kao konkurenti. Nije izmislio, izrekao, niti podmetnuo, to što je njegova koleginica u svojstvu predsjednika Skupštine u parlamentu izjavila i nazvala Crnogorce „moralnim patuljcima“, a što može značiti potvrdu da oni postoje!? Izvjesno vrijeme nije imao „tajni kada je Jugoslavija u pitanju“, pa je zato vjerovao „u zajedništvo Crne Gore i Srbije“! On bi sve svoje prijatelje savjetovao kada bi bili pozvani u Hag da sarađuju sa Tribunalom i da nema šta da sakrivaju kao država, kao vlast i kao pojedinci“!? Još dok je bio na funkciji predsjednika državne zajednice SiCG njegovi savjeti „Tamo gdje se sukobljavaju veliki - mali ne bi trebalo da isturaju glavu“, bili su na mjestu i filosovski rečeni. Dobro je uočavao šta je državna zajednica i ko dvočlanu zajednicu sačinjava, pa će izjaviti: „Državna zajednica nije ništa drugo nego Srbija i Crna Gora“! Oštroumno i dubokomisleno! Doista je pitanje bilo teško za odgovor, a on ga je i još riješio! Na evropskoj konferenciji u Strazburu bio je odlučan i ubjedljiv sa snažnim utiskom na prisutnu visoku gospodu i zvaničnike evropske, kada je rekao „Vjerujem u evropsku budućnost“!? Od tada pa do danas on i dalje u nju vjeruje, propagira je i ubijeđen je da će se ostvariti. Da li njegova izjava i navedena fraza u sebi ima i malo bilo kakvog sadržaja i da li on u tome griješi? On je jedan od onih najzaslužnijih koji je dobio prestižnu nagradu i priznanje „humanista godine“, i pored toga što su brojni intelektualci bili protiv da se njemu i njegovom partijskom drugu i prijatelju ne dodijeli takva nagrada. U svojim izvinjenjima, kojih je bilo mnogo, znao je pretjerati i tako daleko otići da je ispalo smiješno i žalosno kada je izjavio da je bio dugo godina pod uticajem „predrasuda i emocija“ sa kojima je učestvovao u „Ratu za mir“. Njegovi politički protivnici znali su mu uputiti i teške riječi kletve ili osude, poput one da je „on bio crnogorski Gebels politike ...u Crnoj Gori, njen glavni ideolog, moćni promoter i organizator rata...“. Svjestan je činjenice i ujedno saglasan sa izjavom njegovog koalicionog partnera da „teško se živi u Crnoj Gori“ i „to ne treba dokazivati“, a naravno za to je kriva velikodržavna politika onih drugih iz susjedne države sa kojim su imali zajednički državno-politički život nekoliko godina. Znao je da odabere pravoga druga i prijatelja, bez koristi, prijateljstva radi, mada je neke sa kojima je imao kumovsku vezu znao ostaviti na cjedilu, kada je bilo stani pani u podršci političkoj, raskolu partijskom u DPS-u. Uvijek su dobro došli dobrostojeći-imućni roditelji njegovih drugova, partijskih i prijatelja, koji su radili a njihova djeca su znala to „bogatstvo zarađeno sačuvati!“. Ponekad je znao i protivrječiti svome prijatelju, posebno u početku sticanja prijateljstva, kada je na tvrdnju da „Crna Gora nije u ratu“, ipak znao reći da je Crna Gora u ratu „...Ali s tom razlikom što je ovo rat koji će donijeti mir! Ovoga puta, ...mir je jedino, moguće obezbijediti ratom...“! A kasnije se pridružio njegovim partijskim drugarima da svu krivicu rata prebace na JNA, kao „privatna Miloševićeva vojska“. Na mnogim sastancima, sjednicama, samitima, gdje je govorio o demokratiji, terorizmu i bezbjednosti u regionu zagovarao je politiku zajedništva Srbije i Crne Gore sa ciljem da se „definitivno pobijedi dijalog, onaj koji pobjeđuje nasilje“. Iako je bio kolumnista, komunista i kumrovački đak bio je i „vjernik“ kada je to trebalo biti, naravno poslije raspada one velike i bratske države i uvođenja parlamentarnog života. Oduvijek je mislio da u crkvu ljudi ulaze zbog Boga „a ne zbog pripadnosti političkim idejama... U crkvu idem i nastojim da budem bliži Bogu. Tako da se uvijek molim, kao običan vjernik...“. Tada je ispoljavao bogopoštovanje u duboku privrženost vjeri i molitvi sve u cilju da se Bogu približi!? Hrišćanski, zar ne! Bio je uvijek za „okretanje ka budućnosti“, evropskim i evroatlantskim integracijama zajedno u timu koji pobjeđuje, naravno poslije svega onoga što se izdešavalo do te „okrenutosti“. On nije jedan od onih kojima je „nekako suđeno da glođu turpiju...“! Kada je trebalo ćutati on je ćutao, a kada je trebalo govoriti on je znao ugađati, a kada se osjetio dovoljno snažnim znao je i okrenuti ćurak naopako i preći za njega na korisniju stranu, presudno odlučiti i pomoći njegovom sada velikom prijatelju, koji ga je opet uključio u visoku politiku. Kao dobar plivač, što bi rekli rođen na vodi, da ima kondicije i on bi „otplivao“ čak do Barija, mada je znao avionom tamo doletjeti, ali samo može do pet milja daleko od obale, jer „nema realne moći“. Kada je već došlo do raspada Jugoslavije on nije mogao više „...srpski ćutati“ i prirodna projekcija je bilo prihvatanje Karingtonovog plana „da sve republike bivše SFRJ postanu samostalne“. Ne bi se moglo ni pomisliti, a kamoli reći da ne zna kuda stremi i šta je njegov realan cilj ostvarenje datoga trenutka pa ni u perspektivi, iako poneko za njegovo ne snalaženje u datom političkom trenutku zna reći da se ponaša kao „...gusan u maglu“! Da li je plakao po primorju i koliko vremenski nije poznato, samo je ostalo zapisano da je bilo utuženja i sudske presude u korist njegovu? Da li je bio uvrijeđen zbog ruža koje bi bile ugrožene od jarca kome su date na čuvanje ili zbog omalovažavanja predsjednika države kao njegovoga političkog sapatnika ni to na ovom mjestu nije od neke velike i posebne važnosti. Kao Srbin, Crnogorac, za nezavisnu Crnu Goru borac, naravno kada je propala opcija koju je prthodno zagovarao sa svojim partijskim istomišljenicima, okrenuo se evropskim i evroatlantskim integracijama i demokratskim načelima transparentne tranzicije, uvođenja crnogorskog jezika, odnosno matenjeg jezika koji je srpski jezik i dozvoljava mogućnost da svi govore kako god hoće, a da se u državi ipak zna koji je to jezik! Pamti se još kada je znao i da bude „netolerantan i arogantan“ protivan piscima crnogorskim iz vremena njegove zaslijepljenosti komunizmom. Znao je „bolje od drugih, i mnogo pametnije...“ „..da srbuje(te) i da crnogorstvuje(te)“, a tu svoju umješnost podastirao je devizom u cilju savjeta dobrom prijatelju „S partijom si sve, bez partije si ništa, samo slobodan strijelac, a to je tek ništa“!“ Pojedini mu zamjeraju na čestom mijenjanju i prelaženju iz jednog frakcijskog tabora unutar svoje partije u drugi tabor ocjenjujući i karakterišući takve osobe kao preletače, prevrtače i „niskoletače“. Kao član uspješnog tima uvijek je bio u prvoj postavi i to u samom vrhu rang liste, pa je važio dugo vremena kao „Naš vladajući trojac“. Stariji ljudi bi mu rekli: „A, SVETO, sinko, ne daj se da te manji i slabiji od tebe nadigraju, da te uslovljavaju i da pišu ustave i odgovore na UPITNIK. Ne daj da budu bolji oni ustavotvorci i ideolozi koji su se hvalili da su napisali najbolji ustav, pa zatim isti poništili i napisali drugi, bolje reći doktorirali na povelji i sporazumu, a bili za i protiv jednog i drugog, kako im je i kada odgovaralo. Nijesu oni bolji iako su sada eksperti i profesori privatnih fakulteta i mogu da biraju radna i profesorska mjesta, jer su svoje odužili i debelo naplatili prevrćući se svakodnevno, ustajuću ujutru na jednom a po noći ulazeći u drugi krevet“. Njemu nije potrebna titula doktora, kao njegovim partijskim drugarima. I oni su kumrovački đaci, odlikaši i štafetonosci, pjevači poslijeratnih pjesama „Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“, a ugrabili su prvu priliku i krivinu da iskoče i kažu, da su bili protiv i primorani da tako rade, a oduvijek su bili za reforme reformi samo za njihovu zadnjicu i džep. Nijesu mu oni ni do članaka a kamoli do pojasa odnosno to im je domet, jer je znaveniji, mudriji, pragmatičniji, zakulisniji, najčitaniji, stabilno dosledniji, istočnjački staloženiji. Staviće ih on pod konac i nataći svilenjak na njihove gole vratove tanke, mada su se malo zadebljali od dobre dvadesetogodišnje uhranjenosti i poređati u podobne strijelce za poslove pisanja UPITNIKA. Biće oni raspoređeni tamo gdje nije lopta, jer on je veliki navijač Milana i igrač lopte i to na ona mjesta gdje je nema, iako je sada sve zamijenio biznisom i politikom. On je za mirovne misije, mirovnjake „dobrovoljce“ koje treba slati u Avganistan na zaradu, i saglasan je sa svojim partijskim drugarom i predsjednikom države da su „Te misije u funkciji podrške Crne Gore očuvanju mira i stabilnosti u svijetu“, a on(i) će im dati savjete kako i na koji način se treba kretati stazama ratnim, jer ima(ju) iskustva u tome, barem za protekli dvadesetogodišnji period. Ne javlja se niti reaguje na novi virus zvani meksički grip ili poznatiji pod nazivom „svinjski grip“ koji je na globalnom nivou, ali u Crnoj Gori je pod kontrolom. Takođe, ne javlja se, niti reaguje na izjave njegovih partijskih drugara, mada nižerazrednih političara i ustavopisaca, koji svakodnevno izlaze u medije sa novim izjavama sve praznijim i šupljijim od najšupljijih. Ne javlja se na novo uvedeni, a davno postojeći i hiljadugodišnji crnogorski jezik, ravnopravan sa srpskim i povećanjem fonema azbuke crnogorske za dva znaka, mada nije njegova branša, a mogao bi kao neki koji su u Savjetu za standardizaciju crnogorskoga jezika ili kao neki matematičari, folosofi i sociolozi, koji mnogo znaju o jeziku i lingvistici na širokim prostorima Balkana. Ma, škola je on primorska i latinska, duboko utemeljena u mentalitetu njegovome posebno onih koji imaju takvu tradiciju kroz vjekove, porodičnu i prirodnu nadarenost za more i kopno, kad treba biti riba on je u vodi, a kada treba biti na kopnu on je kuče ili zmaj koji može za tren preletjeti preko velike bare u njegovu rodbinu. Mora se priznati da se očekivalo mnogo više, činjenično potkovanije i potpunij od intervju koji je objavljen u NIN-u. Tamo sve isto kao da čujete njegovoga velikoga prijatelja premijera sa kojime nema ni pomisli o netrpeljivosti ili rivalitetu! Gotovo identične riječi i posebno misli, razmišljanja, gledanje na stvari i pojave u Crnoj Gori i okruženju. Vjerovatno da se tu radi o zahvalnosti što ga je ponovo vratio u politiku i naravno što je na mjestu koje mu pripada i koje je po volji njegovoga premijera. U datom intervjuu nema one umnosti, dubokomislenosti, dalekovidosti, filozofskih floskula, sve je ogoljeno do potpune vidljivosti i prozaičnosti, blijedo, neutemeljno, prazno, šuplje advokatisanje i vraćanje duga za postavljeno mjesto. Možda se on jedini od svih barem malo opio slavom i uspjehom dostignutim i postignutim, pa i zbog godina prilegao da odrijema na lovorikama, iako je to izričito zabranio šef diplomatije naglašavajući da nema opijenosti niti uspavanosti na lovorikama. SVETO je SVE TO i onaj isti SVETO kao iz vremena „rata za mir“, samo sa jednom razlikom što je počeo da po malo gubi kompas kojega se držao sve vrijeme do prije par godina ili do referenduma. Moguće da ga je biznis malo udaljio od politike i otupio mu čula, a na drugoj strani novac je počeo da djeluje i stvara prevagu u materijalnim dobrima zapostavljajući duhovnu stranu života kao na primjer čitanje omiljenih filosofa i stoičara. Što duži naziv njegovog radnog mjesta-funkcije to više ingerencija i uticaja na podređene službenike. Ujedno kao bivši prvi i posljednji predsjednik bivše državne zajednice voljan je da dokazuje da je dostavljeni UPITNIK mjera kvaliteta i prosperiteta Crne Gore očekivano priznanje, koje je uslijedilo meteorskom brzinom od strane zrele i demokratske poklik elite na vlasti. I on je jedan od propagatora i zagovornika očekivanih benefita ulaskom Crne Gore u NATO, koji će biti ostavljeni na plodouživanje i vjekovno odmaranje ispod velike i debele hladovine zimskih odmarališta, a sa velike daljine osmatraćemo udaranje talasa crnogorskoga plavoga i beskrajnoga mora, a iznad beskrajno plavo crnogorsko nebo. On pripada timu iz političke elite koja ubjeđuje građane da bi jednoga dana 2025. godine Crna Gora mogla da dostigne standard najrazvijenijih zapadnoevropskih država sa bruto dohotkom po glavi stanovnika od preko 75.000 eura! O prednostima crnogorske državne nezavisnosti SVETO govori i dokazuje debelim ideološkim argumentima, kao u vremenima kada je bio za SFRJ, za Jugoslovenstvo, za SRJ, SCG i sve dok se nije ona velika JUGA na proste činioce raspala od istih i njemu sličnih branioca i tumača bratstva i jedinstva, boljega života i godina koje počinju januarom. Kao i svi njegovi partijski drugari i veliki prijatelji političari i državnici i on ne može a da ne spomene onako uzgred da je stanje građana, privrede i politike u njemu bratskoj i dragoj Srbiji makar za nijansu lošije od ovog u Crnoj Gori. Prešavši put od „rata za mir“ preko „mirom protiv rata“ sada je sigurno za evropsku Crnu Goru sa njegovim prijateljem velikim premijerom i naravno za NATO kao prioritet. Svi su izgledi da njegovo sjećanje na bombardovanje SRJ je, ipak, nešto što se negdje daleko dešavalo i ne njemu bratskom i dragom narodu, jer i Njemci i Italijani su u Drugom svjetskom ratu napadali Crnu Goru pa sa njima „imamo veoma dobre odnose“!? Njemu je važno da mu NATO obezbijedi sigurnost imetka sa kojim raspolaže i izdigne ga na veći stepen bezbjednosti. Ono što je u intervju u NIN-u izjavio, bolje reći ponavljao svoga velikoga prijatelja i premijera, samo je potvrda da odrađuje posao za namještenje na funkciju potpredsjednika crnogorske vlade za politički sistem. Svjestan je svoje političke pauze i gubitka izvjesnih političkih privilegija u toj kratkoj pauzi pa se dosjetio da bi i on mogao dobiti imunitet i diplomatski pasoš zlu ne trebalo sa kojim može mirno jezditi i broditi po kopnu i moru i letjeti beskrajnim plavim crnogoskim nebom. O skladnim odnosima po pitanju nacionalnog izjašnjavanja ili pripadnosti bilo u Crnoj Gori, Srbiji ili u njegovoj porodici ne bismo ovom prilikom, jer bi to ipak moglo da se protumači kao povreda intimnih emocija i osjećanja pripadnosti jednom ili drugom narodu, ali možemo slobodno citirati da je bio i sebe isticao kao Srbin i kao Crnogorac, a nekada i veliki zagovornik jugoslovenstva i nacionalnog(sic!) izjašnjavanja kao Jugoslovena! Njemu je teško pao raspad one Jugoslavije, pa je bio razočaran i duboko pogođen tugom i cijelu noć je propatio zbog toga. Doista su njegove izjave u posljednje nekolike godine svilene i providne, šuplje, prazne i besmislene da im ne treba komentara. Oduvijek je navijao za „dugoročna, pravedna rješenja“, koja su gledano istorijski mogla mijenjati granice i na drugi način a ne onako kako su nestajale ili nastajale. Činjenica da je uvijek podržavao najjače i bio uz onoga koji mu je mogao biti od veće koristi bez obzira na iskrenost, moralnost, prijateljstvo ili objektivnost onoga što je predmet rasprave i na čijoj je strani pravda. Da li je SVETO svojom izjavom „prijatelj mog prijatelja je moj prijatelj“, a na konstataciju i upit novinara intervjua: „Premijer Đukanović je nedavno izjavio da je prijatelj sa Stankom Subotićem. A vi?“, mislio i bio siguran da će time steći još jedno novo prijateljstvo a ojačati postojeće sa premijerom i time dati prostora za nove poslovne veze i investicije!? Koliko su ljudi uložili ili se zadužili povodom učešća na veselju - ženidbi njegovoga sina nije mu poznato ili nije htio da otkriva, ali su se svakako zadužili što ipak ne znači da je svadba „koštala čitavo malo bogatstvo“ kako to mediji prenose i što „naravno nije tačno“! Neka je bila svadba i neka je sa srećom veselje, treba reći da ima po Srbiji i mnogo većih i skupljih veselja i brojnijih svadbara, ako ćemo da gledamo u dvorišta naših susjeda. Kada je trebalo znao je da uspješno i marketinški promoviše Crnu Goru preko „svjetskih rok zvijezda, svjetskog džet-seta, filmskih zvijezda, šeika....“, a zašto ljudi misle da je on bogat čovjek, u materijalnom smislu, to je sasvim drugo pitanje na koje ima odgovor: „Recimo da sam u stanju da se staram o svojim prohtjevima koje držim pod kontrolom“! Konačno da je i on jednom priznao da njegove želje nijesu samo skromne nego da postoje i prohtjevi koje on ipak kontroliše za sada ili „drži ih pod kontrolom“. Ne bi trebalo da pritiskaju sada potpredsjednika za politički sistem, jer ne podnosi kada ga pritiskaju, a afere sa kojima ga povezuju sve su inskonstruisane i svakako od toga nije bilo koristi, sem što su je „mogli imati Crna Gora i Srbija“. Moralni imperativ koji sebi uvijek postavlja i visokih principa kojih se pridržava doveli su ga na sadašnji položaj tako što nije mogao odbiti svoga prijatelja, a krizna situacija u kojoj se nalazi Crna Gora zahtijeva da se prihvati ponuđenog posla i da bude „koristan u toj vladi“! Nije tačno, iako izgleda tako, da ima veću moć od svoga prijatelja premijera i predsjednika partije najbrojnije, niti treba da se neko boji njegovoga uticaja ma koliki da je, jer rivalitet među njima ne postoji niti ima pritajene „netrpeljivosti između premijera i mene“. Ono što ih povezuje jeste bliskost razlika koja je očigledna i traje već deceniju! Zašto mu javnost pripisuje svojstvo „lukavog čovjek“ nije mu jasno iako je to demokratski, ali on ima za to odgovor a to je da ljudi vole da izmišljaju konflikte zbog unutrašnje slabosti koju u sebi imaju. Oni što žele da oni budu smijenjeni, na žalost njihovu „o tome odlučuju građani“, kao što vidite oni su nezamjenjivi dvadeset godina, a u tome je „tajna“ dugovječnosti DPS-a. Njegova poznanstva i brojni susreti sa poznatim državnicima i političarima svijeta su impresivna i ostaju za pamćenje, poslovno angažovanje i investiranje, kao što su Berluskoni, Fatos, Papa Jovan Pavle drugi, Pauel, Buš, Kisindžer, Šreder, Hombah, Butros Gali i lista nabrajanja bila bi zaista duga. Sjetićete se poštovani čitaoci, makar vi koji ste prije dvije decenije gledali kako su „mladi, lijepi i pametni“, dolazili sa ulice i uskakali u fotelje komunjara. On je tada počinjao kao ideolog i filosof sa kumrovačkom diplomom, ulazeći u visoku politiku nadograđivao se čitanjem grčkih filosofa, pa je za njega važila ona čuvena izreka „Drag mi je Platon, ali istina mi je draža“. Ubrzo poslije nekolike godine on je ipak iznevjerio Platona i prišao premijeru, jer je bilo mnogo prihvatljivije makar zbog prijateljstva koje već desetak i više godina održavaju, jačaju i razvijaju. Naravno, da on danas ne zna gdje je bio za vrijeme „rata za mir“ iako je bila iza njega ta parola koju je neko namjerno postavio, niti zna da je Crna Gora vodila rat. Kao i mnogi dobrovoljci iz njegovog Grblja i on je pratio te vojnike koji su samo držali puške i išli da brane domovinu!? On je kao prvi šef državne zajednice SiCG, mnogo hvaljen, još više kuđen i osporavan, ali mu ništa od toga nije naškodilo, naprotiv on se još više uzdizao, izvijao a bogme i naizvinjavao. Znao je uvijek nadmašiti ne samo druge, koliko sebe pa i iznenaditi sve redom. Znao je da „zajedništvo treba čuvati i razvijati, a ne razbijati“, jer „Jugoslavija je naša sudbina“. Za sva zla on zna da je kriv bivši predsjednik Srbije i SRJ, iako je takođe znao reći „SPS ima najboljeg prvog čovjeka ...koji poznaje narod, koji ima sposobnost da razumije državne interese...i potrebe“ naroda. Od samoga početka posljednje decenije XX vijeka znao je da je „JNA bila institucija u koju smo svi vjerovali. Iz Crne Gore je pet puta više bilo rezervista nego iz bilo koje druge republike... Rat je nametnut JNA, pa time i nama...“. Naravno o Kosovu je ipak znao nešto progovoriti, za razliku kada je znao ćutati o odnosima u vezi referenduma „Stalo nam je da se Kosovo demokratski sačuva, a ne ratom izgubi“. Ima mišljenja da Sveto „nikada nije bio za komunizam“. Bio je predsjednik Izvršnog odbora Budve kada je dao podršku u vrijeme „dešavanja naroda“ i „AB“ revolucije. Zaboravio je SVETO i za sebe i za njegovog velikog prijatelja da su bili nekad za očuvanje Jugoslavije, samo godinu nakon „rata za mir“ i na izjavu: „Mi smo se od starta zalagali za očuvanje Jugoslavije, pa smo morali poštovati i zakone po kojima su se mladići Crne Gore odazivali na pozive JNA. Negdje ranije sam kazao da se ne slažem sa ocjenama koje krivicu za rat svaljuju na JNA, a time i na Crnu Goru a koje polaze od toga da je rat bio besciljan i bezpotreban....“. U periodu 1990/96 godine bio je u samo vrhu vladajućem državnom i političkom. U svojoj redovnoj kolumni ponedjeljkom kao jedan od prvaka vladajuće partije, sekretar CK SKCG, u eseju pod naslovom „Sloboda štampe“ kaže između ostalog: „... Novine nesumnjivo daju moć ili tu moć oduzimaju određenim ljudima ili idejama, njihova vezanost za politiku je nesumljiva. Novine kao i politika savjetuju o onome što se svakoga tiče i nastoje da ljude vežu za sebe. Novine kao i politika nastoje da im se vjeruje. Politika nastoji novinama steći ili učvrstiti povjerenje u javnost, a svaka novina ima svoju politiku...“. Uvijek je imao dilemu da li se osjeća Srbinom ili Crnogorcem „Srpstvo je temelj njegovog identiteta, a crnogorstvo izraz svijesti i specifičnosti“. Znao je SVETO biti prisutan i na loženju badnjaka i biti veliki vjernik i ujedno komunista u duši, ateista na djelu, i pokazati svoju demokratičnost i dušu vjernika. Ukazivao je na činjenicu da je opasno posjedovanje „previše moći u bilo čijim rukama“. Bio je čovjek inicijative i projektant velikih ideja kao na primjer Formule 1 na moru, pa se zanosio idejom i razmišljanjima da u narednih pet godina i na kopnu ima Formulu 1 i to sve u cilju velike zarade i promocija zemlje posebno turizma. Zahvaljujući takvim menadžerima i organizatorima Crna Gora bi mogla preteći sve u regionu i na brdovitom Balkanu. Zanosio se da jednoga dana Crna Gora bude poput Monte Karla i drugih najpoznatijih turističkih destinacija, u čemu bi on dao poseban doprinos, s obzirom na veze i prijatelje koji raspolažu sa velikim svotama novca. Kao čovjek koji je bio prvi i posljednji predsjednik državne zajednice SiCG upoznao je i imao priliku da upozna mnoge uspješne ljude. Ta svoja poznastva i prijateljstva nastojaće da u narednom dvodecenijskom državnom i političkom radu i biznisu iskoristi za dobro Crne Gore! Zna da umjesto „depresivnog optimizma“ treba graditi našu mladu državu na „zdravom optimizmu“. Naravno da jednoga dana moguće u Crnu Goru bude uloženo i 15 milijardi eura! I na takva ulaganja on ima zdravi optimizam koji mu se čita sa lica, a svakako da bi i njegovi poslovi ili udio u svim tim poslovima mogao znatno porasti sve sa ciljem njegovanja elitnog turizma. Crna Gora jedna kulturna adresa i jedna destinacija i sa tim reklamnim spotovima koji afirmišu prije svega crnogorsku političku elitu pa tek onda Crnu Goru, koja bez te elite ne bi bila prepoznata u svijetu makar ne kod onih brojnih Svetovih prijatelja, može se od malene i nezavisne Crne Gore učiniti raj na zemlji, samo ne beskrajni i bezvremenski svakako. Očigledno da je veliki novac u pitanju i potrebo je strpljenje i vrijeme koje ne treba trošiti uzaludno. Sve će počivati na jakim temeljima, kao nekada kada je bio u izvršnoj vlasti grada Budve i kada je pokrenut Grad teatar, sa porukom „Vlast sa maštom i mašta na vlasti“, što je realnost crnogorskog političkog života a bogme i društvene zbilje. Njegovi brojni prijatelji imaju ogromno bogatstvo pod ovim beskrajnim crnogorski plavim nebom i beskrajno su oduševljeni prirodnim ljepotama naše nezavisne države, samo što je još potrebna infrastruktura bez koje nema daljega napretka, a i to ćemo vrlo brzo priuštiti političkoj eliti, jer je to zaslužila kao nagradu jubilarnu za dvadeset godina vladavine. Stalno je govorio i ubjeđivao da treba raditi a ne samo kritikovati, jer od nečega se mora živjeti, to „nije neka mudrost“ već „prosto zakon logičnog i moralnog smisla ljudskog života“. Konačno se treba osvijestiti da ljudi žele naprijed, da žive bolje bez politike i okoštale dogmatske priče. On ne razumije one koji stalno na izborima gube i traže nove parlamentarne izbore. Dokle tako sa gubitnicima kojima DPS ne može pomoći da se dočepaju vlasti!? Podnio je ostavku na mjesto poslanika u Skupštini Crne Gore da bi učinio mjesto mlađima, dobrima i obrazovani(ji)ma kojih u njegovoj partiji ima dosta. To je učinio za dobro Crne Gore, za dobro i korist njenih građana, koji to već osjećaju sa povećanjem broja milionera, a biće ih svakim danom sve više i naravno za mlađe koji stasavaju u parlamentu, jer „DPS je stranka pobjede, multietničke evropske Crne Gore, ... najjača demokratska zajednica.“! Vjerovatno je i on jedan od onih koji je kao njegov prijatelj, veliki premijer, zaradio prvi milion baš od dnevnica sa brojnih putovanja i ličnoga dohotka ili bavljenja biznisom za tako kratko vrijeme od nešto više od godine dana. Posrećilo im se da akcije se razmnožavaju ili visoko frekventno kotiraju na crnogorskim berzama. Zašto da se on i njegovi partijski drugari ne bave malo politikom i po malo ali veoma uspješno biznisom i bez konflikta interesa kojega tu uopšte nema. Jedno bez drugoga ne bi moglo da funkcioniše. Normalno da se bave biznisom a manje politikom, jer hoće da budu uspješni u njemu da naprave velike pare, zato su u ruke i uzeli „udžbenike ekonomije“ i dobro zašiljili pera! Dosadašnja istorija na prostorima Balkana pokazala je da što su više neškolovaniji vladari oni su dugotrajniji na prestolima i mnogo uspješniji od školovanih i obrazovanih vladara, a dobrim dijelom ta činjenica važi na nekadašnjem prostoru velike i bratske SFRJ gdje su sada izdijeljeni feudi u vidu patuljastih država a njihovi vladari pokazuju svu umješnost demokratskog vladanja i kreiranja javnoga mnjenja sa onima koji su samo odani i lojalni njima ili šefovima diplomatije, počev od visokokvalifikovanih bravara pa preko učesnika rata i visokih političkih stručnjaka. Na prvom mjestu rang liste najuspješnijih vladara na blakanskim prostorima dolaze visokokvalifikovani bravari, pa zatim učesnici ratova, kursadžije visokih političkih škola, pripadnici najvećih i najjačih partija-stranaka i naravno najzaslužniji borci za nezavisnost Crne Gore. Što neobrazovaniji državnik to je veća poslušnost građana i ključ uspjeha vladanja na prostorima brdovitoga Balkana. Sve mi ovo liči na neke od zemalja sa Dalekog Istoka a bogme i onih sa juga Afrike. Crna Gora ima svoje mjesto u toj nomenklaturi i zauzima naravno visoko mjesto što joj i pripada barem prema istorijskoj prošlosti. On „Svetozar Marović može svakoga pogledati u oči“! Dr Momčilo D. Pejović (137) Objavljeno: u SRPSKENOVINECG.COM, srijeda, 19. avgust 2009. godine, i VIJESTI, Podgorica, četvrtak, 20. avgust, str. 13, Forum, Ništa nije slučajno. Redakcija je izmijenila naslov datoga teksta i dala svoj: „Gdje ima dima ima i vatre”. Rektore, umjesto niskoga rastinja što više posijati trave, neće biti zgorega! Mogli bi zlobnici ili kritičari pomisliti pa reći da (ne)namjerno kašnjenje ličnih dohodaka na državnom Univerzitetu Crne Gore ima svojih razloga u cilju opipavanja pulsa izdržljivosti svih zaposlenih, a posebno zaposlenog profesorskog kadra, koji na ovim vrelim ljetnjim danima u Podgorici provode radno svoje godišnje odmore čekajući da se neko odozgo smiluje i uplati zarade!? A možda se prikriva neki mnogo dublji i veći razlog koji se sve više čuje po koloarima ili telefonima prenosi, a loš glas najdalje se čuje, da na taj način „omekšavaju“ najtvrđe profesore ne bili ih privoljeli na ličnu poslušnost, odanost i koju pohvalu za privatne univerzitete ili da budu pasivni posmatrači svega što se dešava na tim visokoškolskim „renomiranim“ ustanovama. Za tiho posmatranje svega što se dešava na Univerzitetu ili u crnogorskom društvu, naročito zbog nedostatka novčanih sredstava za lične dohotke ili pogrešnih investicija, mogli bi „primjerni“ dobiti po koji čas honorarno na privatnom ili na državnom univerzitetu. Prema onome što se moglo vidjeti u biltenima iz prethodne dvije godine nekim profesorima ne bi trebala plata odnosno mogli bi je čekati ne još mjesec ili dva već godinu cijelu, zato se niko od njih i ne pita šta se to dešava ili je samo recesija pogodila državni Univerzitet, dok privatni univerziteti „nemaju problema“ sa finansiranjem profesorskoga kadra i isplatom ličnih dohodaka! Politika nezamjeranja ili bolje reći šta me briga za drugoga važno je da ja imam u izobilju sve više je prisutna u društvu pa i na visokoškolskim ustanovama uzima maha i tako mirno svi čekamo crkavicu mjesečnu. Nije to danas neki veliki problem, koliko se odužilo sa čekanjem ličnoga dohotka u prošlom i ovom mjesecu ili neko sa visokog položaja smatra da tako i treba sa nastavnim osobljem i naučnim radnicima postupati, jer njima su dovoljni papiri-arhivski dokumenti. Da li ima mjesta nekim pričama ili samo sumnji da kašnjenja ličnih dohodaka u ovim ljetnjim mjesecima na državnom Univerzitetu Crne Gore jeste davanje šanse za tihi prelazak na privatne univerzitete i osipanje nastavnog i naučnog kadra?! Moguće da od svega toga nema ništa, ali gdje ima dima ima i vatre tako se u narodu kaže, jer se sve više favorizuju privatne visokoškolske ustanove i uveliko se priča o njihovim visokim referencama kvantitativnim i kvalitativnim a sve su to postigle za svega nekoliko godina rada. Nije valjda moguće da je jedna godina njihovoga rada vrijedna koliko osam ili više godina na državnom Univerzitetu! Hoće neko da uljepša sliku privatnih univerzitetskih ustanova, jer to je biznis koji se danas najviše isplati. Nijesam jedan od onih koji olako shvata i prihvata razne priče zdravo za gotovo, ali jesam onaj koji dobro uočava namjeru da se privatni univerziteti favorizuju na štetu državnoga Univerziteta. No o tome nekom drugom prigodom. Za sada me tišti redovnost isplate ličnih dohodaka u posljednja dva mjeseca, barem za onaj manji broj nastavnog i naučnog kadra koji živi od mjesečne zarade-plate u visini 700-800 evra. Za razliku od velikog broja nastavnog osoblja, koje ima dobra honorarna primanja najmanje u visini redovnog ličnog dohotka, pojedini profesori u naučnom rangu sa njima jedva hvataju kraj sa krajem, bolje reći od prvog do petnaestog u istom mjesecu. Dobro je što se pokazuje interesovanje za okolinu i uljepšavanje i oplemenjivanje prostora okolo Univerziteta i stambene zgrade UNISTAN u kojoj živi najveći dio profesorskog i naučnog univerzitetskog kadra. Međutim, nije dobro da lični dohoci tako kasne iz prostog razloga što je veliki broj zaposlenih zadužen kod banaka, dakle nalazi se u dužničkoj obavezi za stambene kredite i naravno izdržavaju svoje porodice. Nije valjda da je bilo novca za uređenje parkova i postavljanje zeleniša niskoga rastinja, žbunja i zimzelenog drveća, a za lične dohotke se može pričekati! Svakako da treba i zelenilo, uređeni parkovi, stambeni objekti i tako dalje. Tu nemam primjedbi, ali ipak smatram da su finansijski stručnjaci mogli ukazati na ono što Vas očekuje odnosno nas u ovoj velikoj recesiji i to samo za zaposlene na državnom Univeritetu! Treba imati na umu da zaposleni na državnom Univerzitetu imaju porodice i druge obaveze i žive samo od ličnog dohotka jer nemaju dodatnih primanja. Za mnoge nije važno kad je prvi u mjesecu i da li će kasniti lični dohoci, jer njihov kućni budžet ne zavisi od tako skromnih primanja. S obzirom da će brzo jesen dobro bi bilo zasijati nekultivisane površine sjemenom trave koje će se brzo uhvatiti, pa zlu ne trebalo bude od koristi makar za one koji drže ovcu ili kravu u cilju pukog preživljavanja, makar da se pripremimo i na taj biznis umjesto onoga za što smo učili toliko godina ili decenija. Ne bi bilo zgorega da se objasni ovo kašnjenje ličnih dohodaka samo iz jednoga razloga da znamo šta nam je činiti! Dr Momčilo D. Pejović (138) Objavljeno: SRPSKENOVINECG.COM, srijeda, 23. septembar 2009. godine; IN4S.NET, četvrtak, 24. septembar 2009.; SRPSKA DIJASPORA-INTERNET NOVINE SERBSKE, oktobar 2009. godine; dnevni list DAN, Podgorica, nedjelja, 27. septembar 2009., str. 18; u dnevnom listu VIJESTI, Podgorica, subota, 26. septembar 2009., str. 15, STAV, pod naslovom „I jubilej u sjenci interesa“. DA JUBILEJ CETINJSKE GIMNZIJE NE BUDE U SJENCI LIČNIH I STRANAČKIH INTERESA U dugoj istoriji trajanja i postojanja Gimnazije na Cetinju, od njenog osnivanja 1880. godine pa do danas gotovo je proteklo 13 decenija, odnosno iduće godine Gimnazija treba da proslavi veliki i značajan jubilej 130 godina rada na polju prosvjete, obrazovanja i kulture crnogorske. U navedenom periodu prošlo je kroz cetinjsku Gimnaziju na hiljade učenika i završilo maturu, malu ili veliku, na desetine generacija. Cetinjska Gimnazija sa ponosom može reći i istaći da je na prostoru Crne Gore pa i mnogo šire na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima važila za gimnaziju koja je zahvaljujući svom profesorskom kadru stvorila imidž jedne od najpoznatijih srednjoškolskih ustanova, čiji su đaci nastavljali svoje dalje školovanje širom Evrope i veoma uspješno završavali započete studije. Ovom prilikom nećemo navoditi njihova imena, jer bi to zahtijevalo mnogo više prostora samo da se nabroje, ali ćemo reći da su đaci iz te gimnazije u toku daljeg školovanja i naučnog usavršavanja postizali znatne i visoke naučne domete i akademske titule, kao i onih koji su slobodarski i revolucionarni duh Crne Gore i crnogorskog naroda pronosili daleko izvan njenih granica. O značaju i radu Gimnazije na Cetinju imalo bi nadugo i naširoko da se priča i piše njena bogata kulturna riznica u vremenu svoga postojanja od osnivanja pa sve do danas ili do očekivanog jubileja, koji nadam se da neće biti zaobiđen od države Crne Gore, kao što je to bio do sada slučaj ili namjera zvaničnika, opštinskih i republičkih institucija prosvjete i kulture. Ovo je bio kratki uvod za ono o čemu sam htio nekoliko rečenica reći upravo povodom jubileja koji bi trebao već da se uveliko osmisli i pripremi, kao i “događaja” aktuelnih ili dešavanja štrajka učenika cetinjske Gimnazije. Odmah da se izjasnim da ovom prilikom se ne stavljam ni na jednu, drugu ili treću stranu, bez obzira o kojim i kakvim se motivima radi ili onome što je izazvalo da dođe do nezadovoljstva učenika koje je rezultiralo „štrajkom“ tih učenika koji bi u ovom slučaju mogli biti predmet raznih ličnih i političkih razračunavanja, i poslužiti da se preko njihovih leđa rješavaju nagomilani politički problemi, a lični interesi budu sakriveni ili stavljeni u drugi plan. U svakom slučaju učenicima cetinjske Gimnazije kao i nastavnom osoblju treba dati podršku da se nastalo stanje riješi na obostrano zadovoljstvo prije svih učenika, a zatim i opštinskih i republičkih organa, a na drugoj strani da konsekvence za nastalo stanje snose oni koji su tome dobrim dijelom doprinijeli. Zašto ne reći i istaknuti da po mojem mišljenju i poimanju ukupnih problema oko nastale situacije - “štrajka učenika” a povodom nezadovoljstva sa izborom-smjenom direktora Gimnazije na Cetinju, samo će stradati đaci odnosno preko njihovih leđa rješavaće se međusobni opštinski, republiki, politički i lični interesi. Đaci su ovdje u velikom gubitku a nastavni proces i ugled jedne škole neko je doveo do nečega što se nije smjelo dogoditi. Zatajili su svi važeći faktori, a prije svih Ministarstvo prosvjete i nauke na čelu sa ministrom i njegovim pomoćnicima koji se sada povlače iz igre kojoj su kumovali. Dio krivice ide na teret i opštinskih organa na Cetinju odnosno onih koji su u Školskom savjetu-odboru. Tri nedjelje bojkotovanja nastave u ovoj najstarijoj srednjoškolskoj ustanovi je veliki minus za opštinu Cetinje i državu Crnu Goru, i zato neka punu odgovornost podense prije i iznad svih nadležno Ministarstvo prosvjete i nauke na čelu sa ministrom Škuletićem, koji nije djelovao preventivno i blagovremeno kako bi spriječio da nastala situacija dobije dimenzije mnogo širih razmjera. I na kraju, jer mi ustupljeni prostor ne dozvoljava da detaljnije prikažem kratki istorijat Gimnazije na Cetinju i veliku obavezu u cilju priprema na proslavi njenog jubileja 130 godina, da kažem nadležnim faktorima u opštini i državi da se okanu politikanstva i stranačkih interesa i podjela u obrazovnom procesu ili pri postupku izbora za direktora škole, kao i prepucavanja ličnih ili stranačkih, jer sve ide na štetu svih njih a posebno na štetu i ugled cetinjske Gimnazije, i njenih sadašnjih učenika i nastavnog osoblja. U svojoj dugoj istoriji cetinjska Gimnazija prolazila je kroz mnoge krize i bilo je štrajkova i đaka i profesora, pa čak i u vremenu samostalne Crne Gore, knjaževine i kraljevine, i znate kako se to na kraju završilo ostavkom ministra prosvjete koji je znao dobro uočiti svoju moralnu krivicu, kao prvog čovjeka zaduženog za prosvjetu i obrazovanje. Međutim, ovdje postoji bojazan da će se sve obiti učenicima o glavu time što će se školska godina produžiti ili će se časovi odrađivati i neradnim danima ili povećanim obimom časova u cilju realizacije nastavnog gradiva. Moj apel kao čovjeka, naučnoga radnika i ujedno nekadašnjeg učenika i profesora cetinjske Gimnazije jeste da se prije svega đacima izađe u susret, ako je sve čisto i bez manipulacija, a nastavnom osoblju omogući da izabere direktora, jer su oni njemu direktno odgovorni i sa njime će cijelu školsku godinu i mandat sarađivati. Dati im puno povjerenje u izboru direktora najstarije Gimnazije u Crnoj Gori. Na taj način bi se prevazišlo nastalo stanje, a opštinski i republički organi neka prionu na posao, jer nemaju vremena na pretek, da konačno obilježe značajan jubilej najstarije gimnazije u Crnoj Gori, na valjan način kako to dolikuje tom jubileju, da bude na ponos, đacima, nastavnom osoblju Gimnaziji, Cetinju i cijeloj Crnoj Gori. Dr Momčilo D. Pejović (139) Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 08. oktobar 2009. godine. Čuste li Ministra prosvjete... Jasno!? Bože ga (p)održi! Po prvi put crnogorska javnost imala je „ugodnu“ priliku čuti Ministra prosvjete i nauke, na tv ekranima u gro planu, gdje jasno, glasno, odlučno, ne trepćući i slavodobitno stavi tačku na „štrajk“ učenika Cetinjske gimnazije riječima, „Ja neću... ucjenama...“ da izgubi(m) foteljupodnese(m) ostavku, jer nije(sam) ništa učinio da „razriješi(m)“ ono što su njegovi pomoćnici zakuvali, a bogme i on dobrim dijelom sve to pospremio da danas bude njegova riječ tako „zvučna“ i „moralna“ kao prvog čovjeka u prosvjeti, obrazovanju i nauci u nezavisnoj Crnoj Gori. Sakupio je snage da poslije 38 dana poništavanja, zavođenja, prolongiranja, usaglašavanja stavi do znanja učenicima i roditeljima „Savjetu roditelja...“ da se ministarska stolica-fotelja ne ispušta za lako iz ruku, jer je stečena više političkom snagom i pozicijom u političkoj-stranačkoj koaliciji. Moguće da Ministar i nije stranačka ličnost niti njegovi pomoćnici koji su sve predradnje odradili da bi do ovoga došlo što je izvan okvira pedagoških, obrazovnih, prosvjetnih i političkih svakako. Gledam sa nevjericom, slušam, pokušavam da razumijem ono što Ministar tako nadmeno saopštava, a na kraju krajeva samo je u pitanju jedna ili dvije drvene ili kožom presvučene fotelje na kojima još sjede oni koji su doveli do štrajka učenika njih oko 320 na broju. Mladost cetinjskih gimanzijalaca još uvijek je ispred škole, samo iz razloga što su sada krivci za takvo stanje sakriveni u mišjim rušama, pa više se ne oglašavaju u javnosti, već su isturili Ministra prosvjete i nauke da u ime njih kaže svoju posljednju. U ime koga to Ministar govori i koji su razlozi da se 320 učenika uzaludno bori za svoja prava? Zar je broj tih učenika tako malen da ministrovim pomoćnicima i samome Ministru ništa ne znače? Dokle tako, Vi pomoćnici ministra i Ministar, mislite da prkosite jednoj mladosti najstarije gimnazije u Crnoj Gori, koja umjesto da se priprema za obilježavanje jubileja 130 godina od osnivanja, sada nečijim perom ili namjerom želite da izgubite i obesmislite njen jubilej! A šta ćemo sa 320 godina mladosti učenika, koji su redovno upisali razrede i bili spremni da pohađaju nastavu, dok im sada neko ukida školsku godinu ili gotovo za desetak dana nekome će pasti na um i proglasiće godinu školsku završenom - odnosno nevažećom, jer je po zakonu i to moguće. Prelomio je Ministar prosvjete i svoje pomoćnike sačuvao, a oni će njega podržati da i dalje ostane na toj funkciji. Stavio je tačku koliko šaku i nema više što da se bilo ko njemu obraća, i time prepustio odnosno svu krivicu prebacio sa sebe i svojih pomoćnika na učenike i njihove roditelje. A šta će roditelji, imaju djecu koju su povjerili onima koji su pedagozi, psiholozi, visoki stručnjaci u prosvjeti i nauci?! Zar su zbog toga krivi? Bože podrži ministra i njegove pomoćnike da budu u foteljama, a još najmanje dva mandata do penzije, jer neki imaju obaška godina a još uvijek su podobni politički i stručni kadrovici. Ministre prosvjete i nauke, zbog izjave koju ste dali u javnost a prenijele privatne i državne televizije pali ste na ispitu iz etike i pedagogike, zanemarujući mladost jedne najstarije gimnazije u Crnoj Gori i doveli u pitanje 320 godina njihovog budućeg školovanja, studiranja, obrazovanja, zapošljenja, života i rada. To je dovoljan razlog da Vas i sve vaše pomoćnike koji su sa vama učestvovali u ovoj svojevrsnoj zakulisanoj radnji podnesete ostavku i samo se dijelom spasite od onoga što će ostati zapisano i duboko urezano u istoriju Gimnazije na Cetinju i obilježavanja njenoga jubileja u idućoj godini. Sa Vama i vašim pomoćnicima nadam se da taj jubilej ne bi trebalo obilježiti niti Vas pozvati. Đacima Cetinjske gimnazije i njihovim roditeljima dajem bezrezervnu podršku da istraju u svojim zahtjevima, a već su postigli uspjeh, jer su iznudili Ministrovu izjavu koja će ući u anale nepedagoških izjava od onih koji su na čelu crnogorske prosvjete i obrazovanja. Vi, cetinjski gimnazijalci, zajedno sa nastavnim osobljem i roditeljima, već ste moralni pobjednici, a ostavka Ministra je sasvim izlišna i bezvrijedna bez obzira da li će je podnijeti ili će se pohvaliti da su uspjeli održati sebe i svoje istomišljenike u foteljama ministarskim. Siguran sam da ćete izdržati, jer mladost Crne Gore je uz Vas. Dr Momčilo D. Pejović (140) Objavljeno: u IN4S.NET, u nastavcima (dio 1-11), nedjelja, 15. novembar 2009. godine utorak, 08. decembar 2009. godine; Jedan dio objavljen u elektronskim novinama INTERNET NOVINE SERBSKE-SRPSKADIJASPORA.INFO (Priče serbske), decembar 2009. godine. Rukopis u punom obimu pod naslovom „Novak Kilibarda u totalu i svome ogledalu“ objavljen je u elektronskoj verziji PDF-a i nalazi se na portalu IN4S.NET i GLAS DIJASPORE elektronskih novina. Politički portret prof. dr Novaka Kilibarde NOVAK KILIBARDA U TOTALU I SVOME OGLEDALU Dajemo kraće izvode - odlomke, bez naslova, iz obimne kritičke studije pod naslovom: „Novak Kilibarda u totalu i svome ogledalu“, autora dr Momčila D. Pejovića. Rukopis studije je u završnoj fazi pripreme za štampu. „...Ako nijesi u čoporu, loše ti se piše, ne znam kako da pišeš, moj dragi prijatelju... Možeš da pišeš, možeš čak i dobro da pišeš, moj prijatelju, ali nemoj se iznenaditi ako se oni iz čopora pobrinu da se o tom ništa ne čuje. Njihov tajni posao namjerno zaboravljanje, tj. ubijanje pisaca pojedinaca. Kod njih u prvom planu nijesu pisci, nego organizovanje čopora, njegovo elementarno samoodržanje.“ (Milutin Mićović) Novak Kilibarda u „ratu za mir” protiv Novaka Kilibarde u evolutivnom „hodu vremena i promjena” - Nekad u „ratu za mir“ danas za NATO. Od istine do zablude i natrag do snova. „Iz hobija“ u politiku. Kako je N. Kilibarda sebe pripremao da bude političar. Od političara na usluzi do političara skutonoše. Put njegove „katarze još traje“ i u fazi je aktivnog „čučanja“. Revanšista i pacifista. Ratnik ili osvetnik. Od Novaka Arlekina do Kilibarde političkog kameleona. „Žrtva“ sopstvenog romantičarskog zanosa ili dobrovoljac na usluzi SDB-a, KOS-a! Od prvoborca u „ratu za mir“ do prvoborca u pokretu za crnogorsku nezavisnost. Nekadašnji veliki 200 odsto Srbin, mali Dukljanin i danas najcrnogorskiji Crnogorac. Od promiloševićevca do antimiloševićevca. Obožavalac pa nipodaštavalac V. Koštunice. Strah od Haga otjerao Kilibardu u zagovornike crnogorstva. Sve Novakove životne zablude ili evolucija snova i zabluda. Od protivnika inovjerstva do njihovog najvećeg protagoniste. Kilibardin „antiislamizam“ i apologetika Osmanskoga carstva. Svi su krivi samo je Kilibarda nevin!? Buđenje i otriježnjenje uz ambasadora. Od unikatnog i evolutivno-eruptivnog političara do evolutivno-integrativne razvojne političke ličnosti. Klik-klak predsjednik stranke. Procesi Novaka Kilibarde i njegove projekcije u daleku prošlost. Mijenjanje tokova istorije, cenzura književnih i istorijskih djela i pranje političkih biografija. Sve na jednom mjestu o nekadašnjem, današnjem i svakidašnjem Novaku Kilibardi, političkom „čistuncu“ i „naivcu“ iz pragmatičnih razloga! Izjave, govori, intervjui, pripovijedanja, objašnjenja, pojašnjenja, tumačenja, propovijedanja, oprosti, izvinjenja, stid i sram, lični i politički ponos i trijumf ideja koje je zastupao. Sanjar ili zabluđeli političar, kritičar ili udvorica, političar, lider, diplomata, samo ne pjesnik i državnik. Na političkom startu ili u političkom blatu. Padobranac bez padobrana i osvetnik „sa kamom“ ili olovkom u rukama. Političke maske su njegovo nadahnuće i životni moto. Novak Kilibarda kao nekad svjestan i savjestan intelektualac protiv Novaka Kilibarde kao sanjalice, zabluđenog političara i uslužne ličnosti, a danas na mjestu samostalnog političara i javne ličnosti. Maske iz političkog rukava Novaka Kilibarde nijesu sve nestale iako su mnoge sa njegovoga lica pale, one su samo stale ali ne i nestale. Sigurno, još nije rekao punu istinu o svojim političkim snovima, zabludama i lažima. Da li će progovoriti, odgovoriti i negirati ili će kao i do sada politički i pragmatički (pr)ocijeniti da mu je samo potrebno ovlaš odgovoriti, zamazati, premazati, optužiti, (pre)baciti krivicu i odgovornost na drugoga i aktivno čučati, a mudro (za)ćutati! NAPOMENA: Za izradu navedene studije koristili smo obimnu dnevnu i periodičnu štampu, između ostalih, navodimo kompletnu štampu dnevnih ili periodičnih listova i časopisa: Pobjeda (Podgorica, 1990-2009), Vijesti (Podgorica, 2000-2009), DAN (Podgorica, 1999-2009), Monitor (Podgorica 1997-2009); i dljelimično: Liberal-Cetinje; Onogošt-Nikšić; Politika-Beograd, BlicBeograd, Trend-Beograd, Oslobođenje-Sarajevo, Publika(Republika)-Podgorica, DANI-Sarajevo, Svedok-Beograd i tako dalje, naravno samo ono što se odnosilo na imenovanu ličnost. Posebnu zahvalnost dugujem, za korišćeni materijal i literaturu, autorima tekstova, priloga, članaka, izjava, intervjua i tako dalje, gospodi: dr Marku Vešoviću, književniku, (Sarajevo); prof. dr Novaku Kilibardi, (Podgorica); Mr. Radenku Šćekiću, (Podgorica); Slavoljubu Šćekiću, (Podgorica); Branku Vojičiću, (Podgorica); Slavku Peroviću, (Prag); Fahrudinu Radončiću, (Sarajevo) Senadu Pećaninu, (Sarajevo); Tamari Nikčević,(Podgorica-Beograd); Želidragu Nikčeviću, (Podgorica-Beograd), kao i brojnim autorima-novinarima čija imena nijesam spomenuo, a čije sam tekstove koristio tokom rada za navedenu studiju. Iz tehničkih razloga u tekstu nijesmo unijeli korišćenu literaturu, brojnu dnevnu i periodičnu štampu ili dokumentaciju, kao i preuzete djelove tekstova izjava, intervjua, članaka, priloga, notica, blogova, sa web stranica pojedinih ličnosti i tako dalje sa pojedinih portala - elektronskih novina, koje smo našli na „GOOUGLE“-u, a odnosili se na imenovanog političara. S obzirom da korišćeni materijal za navedenu studiju iznosi preko 5000 stranica, a preuzeti citati, koji se nalaze pod znacima navoda i izvoda u tekstu obima su više od 20 stranica ili oko 150 bibliografskih jedinica, iz tehničkih razloga i čitaoca radi nijesmo navodili korišćene izvore i literaturu ili video zapise. Iz tih razloga izvinjavamo se onima koji prepoznaju djelova korišćenog materijala, mada su stavljeni u zagradama - pod znacima navoda i izvoda kao tekst drugih autora, a svakako, kako i zahtijeva ozbiljna studija i principi nauke i naučne aparatura, da će se naći prilikom štampanja navedene studije kao posebnog izdanja. Takođe, iz tehničkih razloga u daljem tekstu izvoda - odlomaka umjesto punog imena i prezimena Novaka Kilibarde koristili smo skraćenice: N. K., Kilibarda ili N. Kilibarda. (Izvodi - odlomak, br. 1) Novak Kilibarda „moralna vertikala” i paradigma političkoga miljea današnje Crne Gore, nezavisne, demokratske, „prosperitetne“, potpuno privatizovane, transparentno tranzicione i, naravno, da se ne zaboravi ekološke prve u svijetu nezag(r)ađene države. U ovome kritičkom radu-studiji podsjetićemo se ne tako davnih dana i vremena kada se pjevalo „Uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada”, preko „Oj drugovi, jel’ vam žao“, do „Za kim zvona zvone“! Iako (ni)je sve baš tako bilo, ipak, može se reći da je on bio narodni tribun koji je žario i palio u Crnoj Gori i izvan njenih prostora, tu do Dubrovnika i Bosne i Hercegovine, naravno, više verbalno i zapjenušano nacionalistički nego hladnim oružjem sa „kamom u rukama“ ili vatrenim oružjem za „darovanje“ a sve „za krst časni i slobodu zlatnu“, sa devizom „Vi naprijed, a ja ću za vama”, jer je lidera trebalo sačuvati, od ne daj bože, teškoga fizičkog ranjavanja ili tragedije. Lider Narodne stranke onoga ne tako davnoga vremena crnogorskoga prularizmavišestranačja, kada se u Crnoj Gori društvo počelo „demokratizovati“ po nacionalnom ključu i raslojavati po ličnim primanjima, bankovnom kontu, imovini-nekretninama i uopšte po životnom standardu građana, ostavljajući komunizam i napuštaju ga ili bolje reći ostavljajući-odlažući ga na ostrvu đubrišta. Jedan je iz plejade odlikovanih za svoje ratne zasluge i to Njegoševim ordenom, mada je u crnogorskoj javnosti takvu činjenicu negirao. Da li mu se može i treba vjerovati kada je od drugoga zahtijevao ili ga prozivao govoreći: „Gospodine..., prije izbora bićete dužni da orden koji ste dobili od Karadžića izvadite iz fijoke, pa ili ga stavite na prsi ili ga vratite Karadžiću, a ja orden neću vratiti koji sam dobio od Radovana Karadžića”, kliktao je starina Novak u jednoj od predizbornih kampanja. A šta bi drugo činio Kilibarda Novak, profesor koga studenti „najviše vole“ i čija su predavanja bila „najposjećenija“, nego da samoga sebe poslije nešto manje od decenije negira svojim zabludama i besvjesnim stanjima, naravno, sve uz stručnu pomoć i osviješćenje tokom jednoga kratkoga susreta sa ambasadorom jedne strane države, koja je bogme dosta moćna i koja mu je „otvorila“ oči uprkos naučnom pozivu i ozbiljnim godinama života, koje je uspio da nakupi sa samo šest decenija predanoga rada, od kojih tada u nastavi visokoškolskoj gotovo punih četiri decenije i po slovu zakona već tada je mogao otići u starosnu i zasluženu penziju. Na samom početku ovoga uvoda, da se izjasnimo i naglasimo, jasno i potpuno, da ovdje neće biti riječi o Novaku Kilibardi kao naučnom radniku, profesoru književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću ili danas na privatnom univerzitetu i proznom piscu, već samo o njemu kao političaru, tumaču istorijskih procesa, događaja, književnih i istorijskih djela i stranačkom lideru jedne od tada najjačih i najbrojnije opozicione stranke u Crnoj Gori iz vremena posljednje decenije 20. vijeka koja je imala svoj zenit upravo u tom periodu, a njen idol i vođa, neprikosnoveni lider i političar bio je alfa i omega u stranci, kojoj je pripadao sve do njegovog smjenjivanja od njemu najbližih i „eksperata“ koje je on takvima (samo)proglasio i dobro „udomio“. Nekoliko je faza u njegovoj političkoj biografiji koje karakterišu njegovu ličnost i habitus karakter same ličnosti, počev od pojave na političkoj sceni ili pozorištu crnogorskog višestranačja pa sve do samostalnog političara i dnevnopolitičkog dežurnog advokata njegove nove stranke odnosno njegovih novih vlastodržaca, koji su mu znali zahvaliti za njegovo reagovanje, a on to, ipak, lijepo naplatio, makar samo medijskim svakodnevnim eksponiranjem i dežurnim kritizerstvom. Treba istaći da su mu se u vremenu njegovog političkog zenita udvarali svi mediji i pojedinci, pa i kasnije kada je, naravno, promijenio svoju opozicionu ulogu-poziciju sa novom u trgovinskoj misiji - diplomatskoj karijeri u Sarajevu. I tada će on biti medijska ličnost Crne Gore, a pisci, književnici, naučni radnici, političari svi će hvaliti njegovo književno djelo i naravno zaboravljati ili stavljati u zaborav - potiskivati njegovu političku prošlost, jer je i to Crna Gora dvolična i prepoznatljiva, posebno u periodu od kraja posljednje decenije 20. vijeka pa sve do dana današnjega. Nastojaćemo da argumentima pokažemo njegovu ulogu političara, lidera, opozicionara, diplomate, pa sve do dežurnog i slobodnog političara samostalnog, koji sebe samoreklamira, medijski protežira i lično nastoji opravdati svoja činjenja i nečinjenja pa sve do svakodnevnog pranja svoje političke ličnosti iz vremena političke opozicione uloge u članstvu i liderstvu u Narodnoj stranci. Spiranje političkog blata, koje se taložilo nekoliko godina u vrijeme nacionalističke propagande, srpstva i srpskoga zanosa, nastojaće da opravda i spere ali bezuspješno, jer je veliki nanos uspio na sebe nanijeti-staviti u vremenu „rata za mir” i odbrane srpstva i srpskih zemalja na bivšim jugoslovenskim prostorima. Na osnovu brojnih napisa, kritika, izjava, reagovanja, intervjua i tako dalje objavljenih u štampanim i elektronskim medijima, kao i izvjesne dokumentaacije o Novaku Kilibardi kao političaru dali smo njegov politički lik onako kako je on uistinu izgledao i djelovao za protekle dvije decenije, nastojeći da budemo objektivni u prikazivanju i argumentaciji, bez pristrasnosti i bilo kakve pomisli da uvrijedimo njegovu političku ličnost. Kritici smo podvrgli sve ono do čega smo mogli doći što nam je bilo dostupno analizirajući i upoređujući sve njegove izjave, intervjue i tako dalje, a nijesmo sakrili ništa što je bilo pozitivno u njegovoj dvadesetogodišnjoj političkoj djelatnosti. O njegovoj naučnoj karijeri nećemo, niti želimo čak ni dotaći, a kamoli govoriti ili prepričavati ono što su drugi rekli o njemu. To ostavljamo onima koji su stručni i kompetentni da kažu svoju riječ o njemu kao naučniku i profesoru, proznom piscu i književnom djelatniku. Ipak, možemo reći da ima onih koji su mnogo stručnije sagledali njegovu ulogu književnika i naučnoga radnika, a političku djelatnost malo zapostavili ili bolje reći nastojali samo površno da je prikažu u javnosti. Naravno da nije lako dati potpunu sliku njegove političke karijere, jer je trebalo pregledati ogromnu građu i dokumentaciju počev od njegovih prvih medijskih govora, izjava, tumačenja, obećanja, prijetnji, propagiranja, intervjua i sve do neprimijetnog, vještog ili jasnog dodvoranja vlastima i onima koji će mu omogućiti da se dočepa vlasti i zasjedne u fotelje državne, i sa njima da participira u vlasti zarad pranja svoje političke biografije i prošlosti, a i naravno i onih sa kojima je u vlasti. Mora se priznati da je bio neumoran borac za postizanje sopstvenih ciljeva i odbacivanje svoje nacionalističke prošlosti samo da ostane i opstane što duže u vlasti, sa onima protiv kojih je bio oštar, uvredljiv, ciničan, zlonamjeran, proračunat, prevrtljiv, kameleonski spretan da se odmah uklopi u novu političku situaciju i bogme sebe uzdigne. Nekada je bio kadar stići i uteći, a danas nešto muca, štuca, zijeva, uzdiše a ne diše da valja, škripa pluća mu se čuje kad malo hoće da vrisne, čini se kao da ga je neka golema nevolja spopala! Iako je bio u teškom političkom nokdaunu na patosu ili češće na koljenima, lagano se podizao sa izvjesnim zakašnjenjima i uspijevao se održati u politici i vlasti sve do trenutka kada su ga konačno odbacili oni kojima je dobro zamiritao i koje je doveo do položaja i funkcija nezasluženo je uživajući i na kraju od njih istih bio odbačen kao islužena krpa, marginalna politička ličnost. Neki ga svrstavaju u „najneprevođenije“ pisce i kažu da je to, ipak, dobar pokazatelj ili dokaz sa kojim bi se tada moglo potvrditi da „naškom seljakluku nigdje kraja nema i da u CG živi polubudalasti polunarod”. Vjerovatno je „ornitolog iz Banjana” imao viziju sa kojom je htio da nadmaši i samoga sebe i svoje umne i fizičke mogućnosti samo da bi politički uspio u naumu da zavlada političkom scenom u Crnoj Gori i bude ono što ne može biti „mudrac” naše posljednje decenije 20. vijeka. Ponekad je bio pod napadima „lirske dijareje” pa je koristio svoje „eksperte“ kao zamjenu do svojega ozdravljenja ili kao pauze za prikupljanje „dokumantacionog“ materijala samo da svome političkom protivniku iz pozicije da ubjedljiv odgovor i dokumentovan njegovim lirskim nijansama. „Botaničar, etnolog, baštovan...” u isti mah i optičar znao je da osjeti talas i najmanjeg povjetarca i razazna miris cvjetova koji nadolazi, pa ga je vješto za sebe prilagođavao i njemu se podvrgavao. Politički vjetrovi, koji su u nacionalističkim vremenima posljednje decenije 20. vijeka olujno duvali, na njega su samo pozitivno djelovali i „pragmatično“ bili usmjeravani u pravcu njegovih političkih zanosa i vizija kao i osvajačkih namjera prema „srpskom Dubrovniku“ i svim srpskim zemljama na prostoru nekadašnje velike i jedinstvene bratstvom i jedinstvom optočene „monolitne Jugoslavije“. „Malo je reći da je politička sudbina dr Novaka Kilibarde, profesora Univerziteta u Podgorici, neobična. Rođen 1934. godine u Banjanima, školovan u Beogradu, postao je jedan od najznačajnijih proučavalaca narodne književnosti... Do pada titoizma pojavljivao se uglavnom tamo gde nema političara. Dao je bezrezervnu podršku Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću onda kada su rušili staru vlast u Crnoj Gori... Izjašnjavao se kao „Srbin, pravoslavne vere”. „ ...Prema tome, gospodin Bulatović i njegova partija treba da uzmu nauk od crnogorskih gospodara, od vladike Danila do kralja Nikole, da narod Srbije i Crne Gore ne treba vještački sjeći državnim granicama... Narodna stranka smatra da će se prostori nade za tragični Srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini otvoriti samo ako se oformi solidno državno jedinstvo Srbije i Crne Gore... Vi ste svojevremeno Momiru Bulatoviću i celoj toj garnituri dali bezrezervnu podršku? Ja sam dao podršku mladim i školovanim ljudima koji u metuzalemskoj pričaonici samoupravne strahovlade svježe govore i predlažu nešto novo. Učinilo mi se da će ti mladići uspješno razbijati marksističko-titoističku vlast i misao. Međutim, prevario sam se u tome što nijesam uzeo u obzir činjenicu da su ti mladi ljudi pripremani u komunističkom duhu da jednoga dana zamijene te iste starce koje su i zamijenili... Ako mislite da njihovu namjeru da Crnu Goru osamostale čim mognu, onda ću vam reći da Crna Gora nikada ne može biti ono što su države tipa Lihtenštajna... Međutim, ja takvu Crnu Goru jednostavno ne mogu zamisliti!... Tek kad se Balkan sredi bar onoliko koliko su se sredile zemlje zajedničkog evropskog tržišta, moći će se govoriti o Crnoj Gori kao nekakvoj srećnoj i sređenoj ekonomskoj jedinici balkanskoj. A kada će to biti? Na kukovo ljeto!... Riječju, politika koja je dovela do ovoga stanja treba pred narodom da položi račune da bi se s takvom politikom ozbiljno razgovaralo. Šta su te narodne vođe uradile na planu konsolidovanja pravoslavnog svijeta da bi se pripremio teren kako bi jednoga dana pravoslavno krilo u Evropi bilo pandan zapadnom hrišćanskom krilu? ...U demografskom značenju Sarajevo je srpsko kao i muslimansko, ali u duhovnom značenju taj grad je muslimanski... Postigao je cilj. Srbi u Bosni i Hercegovini bore se za svoja elementarna prava, prvo da sačuvaju golu egzistenciju, a onda, ako je sačuvaju, da se jednoga dana ne izgube onako kako su se Hazari izgubili... Crnogorski narod ima istorijsku svijest i zna da kraljevska krv može da se nasljeđuje i sa ženske kao i sa muške strane. Kralj Aleksandar je prvi srpski kralj u istoriji kome su i otac i majka srpskoga kraljevskog roda. Dakle, i za one Crnogorce koji ne priznaju da su Srbi, kralj Aleksandar bio je i crnogorski kralj zato što ga je rodila kćerka kralja Nikole Petrovića”. Šta reći na samo mali broj primjera od brojnih izjava Novaka Kilibarde?! Da li on može sebe danas prepoznati i negirati ili je sve bacio u mutnu Maricu, kako bi znao ponekad da kaže? Sve je to politika!? A politika je: „Politika nije samo dnevna praksa nego i moć predviđanja i sposobnost sagledanja svoga mjesta u kontekstu opšte političke situacije”!? Da li baš sve gospodine Kilibarda Novače? Šta je to N. Kilibarda kao političar „predviđao” i koju je „moć predviđanja“ imao i ostvario tada i danas? Kada su počela trvenja u Narodnoj stranci imao je još uvijek podršku većinskog dijela istaknutih članova stranke i uspio se održati na njenom čelu, ali je ipak u drugoj polovini posljednje decenije 20. vijeka došlo da rascjepa podjela i napuštanja stranke. „Već duže vreme traju trvenja u Narodnoj stranci Crne Gore. Ko je tu s kim i ko je tu protiv koga? Teško pitanje... Razgovaramo o svemu tome i o ponečem još... - Prva je namjera bila da se istjeraju iz stranke najpoznatiji poslanici stranke. Ja ću ih pomenuti zaista: gospoda Šoć i Drecun, gospodin Popović, a uz njih, bogami, i druga gospoda značajna, kao što su gospodin dr Marković, gospodin Savo Đurđevac, ... ali prvo su htjeli da istjeraju trojicu najpoznatijih, a tada nijesu dirali predsjednika. Htjeli su da ogole predsjednika, a kad ga ogole, onda će predsjednik otpasti kao gnjila kruška... Zašto se crnogorska vlast toliko zaverila baš protiv koalicije Narodna sloga? Sva je borba ovdje bila da se sruši Narodna sloga kao koalicija koja je uspjela da pomiri za mnoge ljude nepomirljivo - ljude koji su za samostalnu Crnu Goru, a to su liberali, i ljude koji su za saveznu republiku sa Srbijom, a to je Narodna stranka... U Srbiji je otvorena diktatura, a u Crnoj Gori je perverzna diktatura, perverzna i perfidna diktatura... I ne može se Milo Đukanović preko noći iskupiti da bude nešto demokratsko, evropsko i svjetsko, a da Momir bude sve retrogradno, nevaljalo i zaostalo. Oni su to sve radili... hoćemo da očuvamo srpstvo u Crnoj Gori, koje će imati ugled kao srpsko pravoslavlje. Evropa će samo cijeniti srpsku svijest u Crnoj Gori kako cijeni pravoslavlje u Grčkoj, ... Novak Kilibarda predstavlja srpsku svijest u Crnoj Gori koja je civilizovana i koju cijeni Evropa... Prema tome, zaključio bih ovako: demokratska misao, iako ja nikada ne priznajem Milu Đukanoviću da je do sada bio demokrata, krenula je širokim kolosjekom. I poručujem s ovoga mjesta kao Srbin iz Crne Gore i kao čovjek koji predstavlja srpsku stranku...”. „Kilibarda govori sam o sebi. Vaš bivši politički saveznik ... nazvao vas je „akademskim Šešeljem”. Kako to komentarišete? - Mi smo 1993. godine napravili jednu dobru deklaraciju o preuređenju odnosa između Srbije i Crne Gore. Problem je što mi i dalje razmišljamo tako, dok je Novak Kilibarda daleko od toga otišao. Njegovi nekadašnji ideološki i nacionalni stavovi evoluirali su do nekih stavova koji su potpuno neprepoznatljivi. Treba imati mnogo unutrašnjeg nemira da čovek doživi jednu takvu evoluciju, da ne bude Srbin nego velikosrbin, pa onda Crnogorac, a možda će u nekoj kasnijoj fazi biti Dukljanin. Njegovu izjavu tumačim kao reagovanje na političke primedbe koje sam izneo o Platformi Crne Gore”. O njemu su izvjesni pisali veoma oštro i negativno, uvredljivo ili realno kao na primjer: Kilibardine naučne „magareštine i nepodopštine“... on bubne sličnu, ali gromadniju budaleštinu“... riječ „kilibarda“ mogli bismo uzeti kao jedinicu za banalnost... dosta je reći: Kilibarda je specijalist za pravljenje jezičkih bogalja. I nakaza“... Ja Kilibardu zovem Slobov Hrt Karaman, kako ga titulira i Jevrem Brković u romanu „Monigreni“... „Ali da Kilibarda po stoti put krčmi maglu i besmislice, to stoji“. A možda je i drugačije kako neko reče ili ocijeni da se radi o svojevrsnom „kilibardizmu“ u najpozitivnijem značenju te riječi! U rječnicima dosadašnjim nema riječi „kilibardizam“, ako se već ne priprema dopuna toga rječnika! Nije naše da ulazimo u motive, razloge i ocjene iznijete u navedenom primjeru, već samo navodimo jedan od brojnih primjera u kojima ga tako napadaju, opisuju i politički portretišu. Kao nekadašnji veliki Srbin on danas sebe ne napada kao velikoga Crnogorca niti mu što ima zamjeriti, jer je to, ipak, njegova „evolucija“ iz pragmatičnih razloga! Međutim, on tom nekadašnjem velikom Srbinu uveliko zamjera, ali samo zbog snova i velikih zabluda u kojima je tada ili bolje reći sve do tada bio. Teško je velikom Srbinu nekadašnjem i sadašnjem velikom Crnogorcu od pragmatičnog i evolutivnog Novaka Kilibarde, koji će ih napadnuti samo kad mu neko uskrati privilegije. Kada se u njemu posvađaju ili politički mimoiđu veliki Srbin i veliki Crnogorac teško je onda reći ko će izvući deblji kraj ili biti pobjednik, jer i jedan i drugi znaju narodnu poeziju naizust, a posebno stihove sa kojima oni vješto znaju manipulisati, a uz sve to su obojica tvrdoglavi i promjenljivi kao kameleon. Kada je Kilibarda „doprtljao“ u Sarajevo posve se odomaćio i postao starosjedelac koji zna u detalje „šta se ovdje zbivalo u proteklih osam godina... Umije čovjek i tačka. Svud se taj umije prilagoditi! Ne može se s njime mjeriti ameba koja inače drži svjetski rekord u prilagodljivosti“. Zašto „crnogorska ameba sa kokardam“ odbija polemisati sa Markom Vešovićem, jer mu nije nivo... kao „darovit pjesnik i intelektualan čovjek“, a zaboravlja da „njegovi jurišnici jesu palili i pljačkali po Bosni, ali ne divljački, nego vazda uljudno, otmjeno, s ukusom, s mjerom, ne stihijski već po protokolu“. Inače M. Vešović opisuje Kilibardu kao „dojučerašnjeg crnogorskog dvojnika Šešeljevog“?! Kilibarda je bio prihvaćen od strane A. Izetbegovića bez ikakve „uzdržanosti“ pa njegovo prisustvo kao čovjeka koga je R. Karadžić u ratu odlikovao Obilićevom medaljom nije drugima smetalo!? Zašto sada ne zakači taj orden na staračke grudi, junačke srpske i crnogorske i ne treba kao nekada „... da tjera Turke na buljuke“ kao Marko Kraljević u narodnoj pjesmi. Moguće da su jedan drugom bili od velikog interesa! Da li je baš tako bilo?! Izjavio je negda i ne tako davno da „nije Srbin, ali je srpskog porijekla“, a danas je najcrnogorskiji Crnogorac veći i od onoga njegovog najvećeg stopostotnog Srbina. Da li je tada ili samo sada bilo pretjerivanja od njegove strane ili je pravi razlog da je on režimu od velike potrebe i svejedno mu je šta je tada pričao ili sada što priča i zanovijeta, jer ostao je onaj isti samo sada na tobože drugim političkim osnovama odnosno kursu crnogorske nezavisnosti. Što bi rekao jedan pjesnik i pisac „I brabonjak je od cvijeća, ali ne miriše. Režim stvara crnogorske janičare“. A nećemo navoditi citat toga pjesnika i književnika šta bi se desilo da Kilibarda kojim slučajem pane u septičku jamu? (Izvodi - odlomak, br. 2) Profesor Kilibarda je i danas vrlo prisutan u crnogorskoj javnosti, a naročito je bio medijski aktivan i prisutan ujedno i reklamiran u periodu svoje političke karijere u posljednjoj deceniji 20. vijeka u svojstvu lidera Narodne stranke. Sve u cilju samoreklame nekada je znao i onu pjesmu zapjevati „Gdje sam bio nijesam se krio“, pa na noge lagane znao stati i na svakom mjestu postojati! Zna on iz koje je to pjesme ili iz kojega ciklusa, ali nije više kadar stići i uteći i na strašnom mjestu postojati. A bogme je nekada letio i visoko uzlijetao i slijetao brzinom narodnoga pjevača, a sada mu preostaje da očerupan zimuje među kokoškama. Čega li se plaši? Da li su u pitanju privilegije bijedne, koje bi mogao izgubiti ako progovori kako trebuje i priznanjem se izdigne iznad sebe samoga i svoje političke prošlosti? U svojim metamorfozama, političkim mijenama i stavovima kao lider Narodne stranke je daleko otišao. Razlozi za takve promjene su psihičke i moguće da trpi neke fizičke pritiske. On mnogo više govori sam o sebi i priča sam sa sobom nego što ima namjeru da čitaocu objasni realnost onoga u čemu je učestvovao. Zbog nekih njegovih naglih promjena i iskakanja iz voznoga reda tražen je opoziv sa pozicije političkog svjetnika u ambasadi SiCG u Sarajevu od strane Fonda za humanitarno pravo „... zbog njegove otvorene višegodišnje podrške politici haških optuženika i podsticanja na mržnju protiv pripadnika drugih naroda“. Kilibarda je bio svjestan činjenice da će takvim napadima skrenuti ili privremeno otupiti oštricu u javnosti i u očima onih koji su bili dobro upućeni u njegovu političku djelatnost u vremenu „rata za mir“. Znao je sklapati brakove iz ličnog i stranačkog računa samo da se dočepa bilo kakve vlasti, naravno prethodno dobro osmislivši način na koji će to učiniti vješto i gotovo neprimjetno i kako da to bude u „interesu“ njegovih birača i naroda Crne Gore! Znao je igrati političke igre i biti mamac na koji je hvatao sve one do kojih mu je bilo stalo samo da se približi onima iz vladajuće stranke i čelnika DPS-a. Njegova partija Narodna stranka doživjela je zajedno sa njim najveću transformaciju i prebrodila donekle velike krize unutar same stranke, a može se reći zahvaljujući njemu ipak o(p)stala na političkoj sceni Crne Gore u vrijeme njegovoga vođstva-liderstva, mada je na posljednjim parlamentarnim izborima, zbog prethodnih previranja i ostavki lidera u toj stranci ona danas van parlamenta. Zagovarajući reforme u državi i građansku opciju Narodna stranka je posebno ulaskom u koaliciju sa DPS-om izgubila znatan dio svoga dugogodišnjeg članstva koje je kasnije prilazilo drugim partijama ili novoosnovanim srpskim strankama, pa je postala gotovo neprepoznatljiva iako je Kilibarda hoće prikazati kao „građansku“ stranku. Kratkotrajna politička ljubav i saradnja u koalicijama Narodnu stranku i njene pristalice obezglaviće njen lider, a dodatno će tome doprinijeti partijski čelnici u stranci, počev od Đurđevca, Bojovića, Drecuna i Šoća. Kako bi rekao N. Kilibarda rascjepom političkim u DPS-u Narodna stranka je vidjela svoju šansu, ali je to trajalo privremno dok se DPS unutar politički konsolidovao i opet preuzeo kormilo učvrstivši se još više na vlasti sa svojim koalicionim partnerom SDP-eom. Kupovina vremena od strane koalicije trajala je nekoliko godina bolje reći sve od 1998. pa do 21. maja 2006. godina, kada je na jedvite jade okončano i to pitanje državne samostalnosti crnogorske. Lovio je Novak Kilibarda što se moglo i dalo uloviti, ali je to bilo sve sitno pri onome što je nekada imao i kakav je autoritet uživao ne samo u Narodnoj stranci već i u Crnoj Gori, crnogorskoj javnosti i bio donekle važan opozicionar koji je imao svoju riječ u Srbiji - političkim krugovima Srbije, pa i na međunarodnom planu saradnje sa evropskim predstavnicima i brojnim delegacijama i komisijama, koje su radile na održavanju još uvijek jedinstvene SiCG kao države i bili zagovornici državne cjeline. U koalicionoj vladi lavirao je samo da se održi na nekoj od slobodnih fotelja na mjestima ministra ili potpredsjednika kao nekada, ali ne tako više uspješno, jer je bio izgubio pozicije u Narodnoj stranci, pa mu je jedino bilo preostalo da se prikloni najjačoj političkoj partiji DPS-u i njenim stranačkim liderima političkog trojca u DPS-u posebno Milu Đukanoviću, Svetozaru Maroviću i Filipu Vujanoviću. Evo kratkih izvoda iz intervjua Novaka Kilibarde iz marta 1998. godine, u kojem on „procjenjuje“ političko stanje ne samo u Narodnoj stranci, već u koaliciji i državnoj zajednici, ali s tim da sebe prikaže kao važnog činioca na političkoj sceni tadašnje Crne Gore navodeći da se radi o „realnoj“ politici i uvažavanju stavova njihove stranke. Idemo redom. „Nedavno, prilikom formiranja nove Vlade, narodnjaci su ušli i u koalicionu Vladu... Dok god Narodna stranka vjeruje u demokratski put partija koje danas imaju vlast u Crnoj Gori, ne možemo se smatrati opozicijom... Milo Đukanović ne zasniva svoju politiku na odvajanju Crne Gore od Srbije, on je ne bi ni mogao odvojiti bez referenduma. Takav njegov put mi podržavamo... Mi nemamo nikakvih razlaza po pitanju nacije. Mi smo jedina stranka sa srpskim predznakom u Crnoj Gori koja priznaje crnogorsku naciju kao istorijsku realnost. Jedino zahtijevamo od ljudi koji predstavljaju crnogorsku naciju da nas priznaju kao Srbe u Crnoj Gori... Saradnja sa Liberalnim savezom bila je istorijski značajna i poetski lijepa... Ako bih se služio metaforom, koalicija sa liberalima bila je na neki način brak iz ljubavi, a sadašnja koalicija je brak iz čistog političkog računa... Ipak, mi naglašavamo da bi rušenje Jugoslavije zbog Slobodana Miloševića značilo paljenje kuće da bi izgorjeli miševi... Još se DPS udvara Miloševiću. Nijesu imali hrabrosti ni da glasaju protiv budžeta, nego su se uzdržali... DPS još nije pravi branilac državnosti Crne Gore i branilac ravnopravnosti u federaciji. To je izgleda u Crnoj Gori samo Narodna stranka... Narodna stranka će predložiti Skupštini rezuluciju o Kosovu...“. Predsjednik NS i potpredsjednik Vlade Crne Gore N. Kilibarda kaže da odbijanje poziva da se ide u rat sa međunarodnim vojnim snagama NATO-a „ne znači dezerterstvo nego intelektualno rodoljublje“, ponavljajući svoj stav da međunarodne vojne snage nisu agresor, već iza njih stoji „čitavo demokratsko čovečanstvo“. Dokazivati ili raspravljati odnosno komentarisati navodno „intelektualno rodoljublje“ N. Kilibarde je bespotrebno, a dovoljno se podsjetiti podstrekačkih govora, nacionalističke mržnje i reći da je bio zapjenušani zagovornik odbrane srpstva i srpskih teritorija i govora podstrekačkih da se ide u „rat za mir“ i brani SFR Jugoslavija i protiv onih koji se otcjepljuju, jer je otadžbina u pitanju, a neprijatelj je na našim granicama - ustaše i muhamedanci! „Devetomjesečna vojna opsada Dubrovnika, od jeseni 1991. do proljeća 1992, imala je nesagledive negativne posljedice ne samo za ovaj grad i čitavu Dubrovačku regiju, već i za Crnu Goru i njene građane... Nakon naglog porasta velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma na samom početku posljednje decenije 20. vijeka Hrvatska se odvojila od nekadašnje SFRJ 25. juna 1991. godine, da bi proglasila nezavisnost 8. oktobra iste godine. Uslijedile su godine ratovanja za ideologije i teritorije između srpskih i crnogorskih dobrovoljaca i paravojnih formacija, koje su bile pomagane od strane JNA sa jedne i slovenačkih, hrvatskih, i snaga bosanskih muslimana sa druge. Crnogorski zvaničnici iz tog vremena su koristili svaku priliku da naglase kako Crnoj Gori prijeti opasnost od invazije iz Hrvatske, i da podsjete da će se Crna Gora zaista braniti svim raspoloživim sredstvima. Kada je bila u pitanju vojna situacija u Hrvatskoj, i ratni sukobi na prostorima nekadašnje Jugoslavije uopšte, crnogorski građani su „podsjećani” na vrijednosti tradicionalnih koncepata poput pravde, ponosa, istorijskog prava, i njihove dužnosti da brane otadžbinu od „sila fašizma” i da je agresija - napad na Dubrovnik neophodna akcija u cilju očuvanja teritorijalnog integriteta Crne Gore i Jugoslavije, sprečavanja sukoba po liniji etničke pripadnosti, i kao jedini način da se spriječi neustavna secesija Hrvatske. Vojna komanda je objavila poziv za mobilizaciju u Crnoj Gori 16. septembra 1991. godine... Tada je Narodna stranka Crne Gore, pod rukovodstvom N. Kilibarde uputila poziv svojim članovima da se priključe jedinicama JNA, a njeno rukovodstvo „podsjećalo” građane Crne Gore na sve njihove „patnje” koje je uzrokovao komunistički režim apelovalo na osjećanje ponosa i pripadnosti „srpstvu”. Proklamacijom od 24. septembra Narodna stranka je pozvala na oružje za odbranu srpstva, i žestoko osudila svaki vid antiratne aktivnosti: „Poziv na demilitarizaciju Crne Gore upravo je poziv na izdaju koju očekuju hadezeovski istomišljenici u Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji”. Nešto poslije pet sati ujutro, 1. oktobra 1991. godine vojnici JNA i crnogorski rezervisti su započeli vojnu kampanju u regionu Konavla... “Iduće godine u ovo doba, ako Bog da, Dubrovnik će biti glavni grad Crne Gore, a Ljetnje igre biće u Nikšiću”... „Ratni plijen” je uključivao mnoge stvari: od frizijskih krava, posuđa od rostfraja, rashladnih uređaje za nove kafiće po crnogorskom primorju, elektronske opreme za diskoteke, preko video-rekordera i muzičke opreme, automobila i novca iz privatnih kuća, do kolekcije zlatnih i platinastih ploča Tereze Kesovije...Ideja o teritorijalnom proširenju Crne Gore je zaista našla plodno tlo među tada brojnim zagovornicima velikosrpskog nacionalizma”. Nekadašnji lider promiloševićevske Narodne stranke, N. Kilibarda se nadao da će vojna invazija na hrvatsku teritoriju stvoriti uslove za rekompoziciju granica i materijalizovati san o formiranju Srpske Republike Dubrovnik. U kasno ljeto 1991. godine, on je bio glasnogovornik ekspanzionističkog nacionalizma, da bi tokom 2003. godine pokušao da se odbrani tvrdeći da je i on, kao i mnogi građani Crne Gore manje obrazovani od njega, bio zbunjen, uplašen i izmanipulisan od strane medija. Nedavna serija izraza žaljenja i izvinjenja crnogorskih političara za Dubrovačku operaciju i ostala zla nanešena susjedima, može biti motivisana savremenim političkim trenutkom i promijenjenim odnosom međunarodne zajednice prema situaciji na Balkanu. Naravno, ovakvi gestovi zaslužuju pažnju, ali bude i sumnju u iskrenost govornika, odnosno, rađaju nova pitanja o trenutnim političkim interesima kao motivu za akciju. Hrvatima je prvi izrazio žaljenje crnogorski premijer, pa potom i predsjednik, Milo Đukanović... Trenutni predsjednik novoformirane države Srbija i Crna Gora, Svetozar Marović, se izvinio Hrvatima i Bosancima za sva zla koje su protiv njih počinili građani novoformirane države. S. Marović se, potom, izvinio svim građanima Crne Gore, koje su on i njegovi kolege, Đukanović i Bulatović, progonili prije dvanaest godina. Prve ordene Radovan Karadžić je dodijelio 9. januara 1994. godine na svečanoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske... Visokim odličjem, Ordenom Njegoša, Karadžić je, između ostalih, odlikovao ljubitelje „lepe reči“, koji su propagirali rat, veliku Srbiju i etničko čišćenje. Tako je Karadžić Njegošem prvog reda odlikovao Novaka Kilibardu dugogodišnjeg lidera ultrašovinističke Narodne stranke, aktuelnog srpsko-crnogorskog diplomatu u Sarajevu. Da li je N. Kilibarda imao samo govorničkog - retoričnog udjela u paljenju Konavala i bombardovanje Dubrovnika ili je nacionalistički žar razgarao sa svojim dobrovoljcima iz njegove Narodne stranke i onima koje je uspio usput zatrovati svojim lijepim govorima i snovima o srpstvu i prostranim srpskim teritorijima čak od srednjega vijeka? Da li je on bio samo huškač rata ili i organizator ratnih operacija odnosno usmjerivač tih operacija na ostvarenju srpskoga sna i Dubrovačke republike? Da li on otkriva svu svoju istinu ili samo nastoji da svojim zabludama čovjeka u dobrano zrelim ili vremešnim godinama kazuje da je bio opijen i obnevidio usljed nacionalističke zapjenušanosti i mržnje prema ostalim narodima i „inovjernicima” koji nijesu Srbi? Da li je njegovo izvinjenje ili njegov oprost samo kurtoazno ponašanje i dodvoravanje ili veliko lažno predstavljanje sa kojim želi oprati sva svoja nedjela političkog licemjerstva kao lidera tadašnje Narodne stranke? Da li je njegov razum onaj iz perioda „rata za mir” ili je ostao isti ali sada zavijen u oblandama miroljubivog koegzistiranja sa susjednim državama i narodima na kojima je širio svoju ratnohuškačku propagandu šaljući svoje dobrovollce i dajući im moralno pravo da osvajaju „srpske teritorije“ koje su nekada bila njihove?! Da li su to sada zakašnjeli kompromisi sa kojima nastoji izmiriti i sve narode na nekadašnjim teritorijama na kojima su ratne strahote uzimale nebrojene ljudske žrtve i nanijele ogromnu materijanu štetu? Šta je to što je kod njega iskreno, pošteno i politički moralno da bi ga od svega onoga blata opralo ili mu umanjilo moralnu i ličnu kaznu za njegova nedjela iz „rata za mir”? Da li su njegova izvinjenja i oprosti samo „mudri“ način političke bitange iz vremena „rata za mir” i snalaženje da spasi staru čapruljinu u kojoj se danas nalazi i pokušava još po nešto profitirati politički, neko mjesto (pri)dobiti i zadržati privilegije zbog onoga što svojim današnjim pravdanjima, govorima, razmišljanjima, nakadnom pameću o prošlosti sudi, procjenjuje, ocjenjuje, zaključuje, pametuje, improvizuje, zanemaruje, minimizira, opstruira, zbrinjava, riba nečije obraze i tijelo, čuva i abolira od krivice za sve što su on i njegovi tadašnji istomišljenici i politički sadrugovi činili u „ratu za mir”? Gospodin N. Kilibarda napadno je prisutan u crnogoskim medijima štampanim i elektronskim, na svim izložbama i naučnim skupovima. Bio je uvijek spreman da i bez svoga prisustva kaže koju riječ ili prikaže i da osvrt ili ocijeni vrijednost o nekoj knjizi iz društvenih nauka. Bez njega se moglo od kada je počeo da se bavi politikom pa sve do današnjih dana kada je samostalni političar i dežurni cenzor svega što se pojavljuje u izdavačkoj djelatnosti u Crnoj Gori. Bez njegovoga „meritornog” stava ili hvale i pohvale, ne može ništa imati onu vrijednst koju bi inače pojedino djelo zavrijedilo... Bio je angažovan politički maksimalno na izradi deklaracije o preuređenju odnosa Srbije i Crne Gore i tu je iskazao sva svoja naučna znanja i istraživanja projektujući „srpstvo” kao ideološku osnovu na širokim prostorima „srpskih zemalja” za koje je on utvrđivao granice i sanjao snove o „Dubrovačkoj republici” i jedinstvu srpskih zemalja „Dušanovoga carstva” na prostoru Balkana. Da li je tada imao jasnu viziju srpstva i srpskih zemalja i da li su mu bili realni zahtjevi na kojima je gradio (ne)moguću misiju za njega tada je sve bilo slavodobitno i brzo? (Izvodi - odlomak, br. 3) Znao se tada nametnuti kao veliki ideolog srpskoga sna, sve to začiniti epskom poezijom i stihovima koji su promovisali srpstvo, da bi danas samo jednostavno rekao izvinite, oprostite „bio sam u zabludi” kao i da se „stidi” svojih činjenja u vremenu „rata za mir”, a politika je bila njegov hobi igrajući se sa onima koji su mu vjerovali, koje je zavodio, ubjeđivao istorijskim argumentima-faktima, stalno se ispomažući stihovima iz kosovskoga ili hajdučkoga ciklusa. Kilibarda Novak više govori sam o sebi iz vremena svoga srbovanja više nego što danas vodi bezuspješnu borbu da opere ono što se ne može oprati, jer su naslage političkog blata na njemu debele i čvrsto zakorale, a mnogi mladi životi nošeni njegovim dobro ciljanim i odabranim stihovima padali su na mladost koja mu je vjerovala i ostavili mnogi svoje živote na braniku „otadžbine” od koje se on odrekao. Izbor N. Kilibarde za političkog savjetnika u ambasadi SiCG u Sarajevu u Trgovinskoinformativnoj misiji nije tako glatko prošao iako je znao reći i predstavljati se posebno crnogorskoj javnosti da je opšte prihvaćeno njegovo prisustvo i njegova politička ličnost, bez obzira na njegovo ranije političko djelanje i da on nema poteškoća ozbiljnijih koje bi mu stale na put da zauzme poziciju na koju je predložen od strane Crne Gore odnosno od vladajuće partije. Mnoge nevladine organizacije u BiH tada su zahtijevale da se Kilibarda opozove sa mjesta diplomatskog savjetnika. Posebno se isticali u tim zahtjevima udruženje Mladi Muslimani koji su ga prozivali za njegova činodejstva politička, tražeći zajedno sa istaknutim pojedincima iz BiH da se ministar savjetnik u ambasadi Srbije i Crne Gore povuče sa diplomatske pozicije koju je tada obavljao. Na jedvite jade uspio je spasiti mjesto na kojemu se nalazio samo zahvaljujuću A. Izetbegoviću, koji je našao interes da se pozicija političkog savjetnika u liku Novaka Kilibarde dobro politički unovči i bude zvanična politika Crne Gore u priznanju krivice za ono što je činjeno u „ratu za mir”. Kilibardin politički i moralni konvertizam, njegovo pranje i opravdavanje očigledno je u intervjuu datom „DANI”-ma (br. 248, od 15. marta 2002. godine), gdje nakon posjete komemoraciji žrtvama srebreničkog masakra kaže: „Rekao sam tada da molim i Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci, čiji sam bio predsjednik, što su njeni ljudi išli i na Hercegovinu i na Dubrovnik itd.”, nastoji da dodvoraški i snishodljivošću puzavca pokuša opravdati svoja nedjela i onih koji su bili tada kao protagonisti ili naredbodavci agresorske i zločinačke politike prema bratskim narodima iz nekadašnje monolitne SFRJ. Uspio se dakle održati ne tako dugo koliko je imao namjeru, niti je uspio održati niti sačuvati onaj lični uticaj u naučnim krugovima niti krugovima političara. Bio je može se reći ponizni sluga koji je sve spreman istrpjeti za samo još jedan mandat na mjesto savjetnika u ambasadi SiCG u Sarajevu. Bio je krpena lutka sa kojom su ga pokazivali i pravdali svoja nedjela iz „rata za mir” i jedna i druga strana, a njemu je bilo tako ugodno samo da je „ambasador”. Njegova „diplomatska” karijera nije mnogo trajala na njegovu žalost i sve ono što je bio naumio samo da naslage političkog blata donekle, ako ne može da skine, barem da smanji. Na tom planu i danas uveliko radi i sve što piše, priča i daje intervjue, objašnjava i predskazuje, proročanski inicira, usmjereno je ka još nekoj poziciji pored one koju ima kao profesor i naučni univerzitetski radnik prilično aktivan na predavanjima iz književnosti prava kao predmeta za koji je sigurno „najsposobniji“ i čak vjerovati svjedodžbom da može potvrditi. Pitanje kakvu je ulogu u ratnoj agresiji imao N. Kilibarda javnosti je u BiH bilo stalno potencirano i zahtijevano je od političkog muslimanskog rukovodstva da ga proglasi personom non grata. Bili su to teški politički dani za nepoželjnog političkog savjetnika na mjesto-poziciju u ambasadi SiCG u Sarajevu u BiH. Da li je bio konačno „provaljen” nekadašnji lider Narodne stranke, izjavama da je „njegovu stranku osnovala SDB...“. Danas kao samostalni političar ne igra više ni onu ulogu koju je je znalački igrao perući svoje dojučerašnje političke protivnike zarad nekog ambasadorskog mjesta ili člana u nekoj od komisija. Iz tih razloga su mu bila širom otvorena sva vrata štampanih i elektronskih medija i njegova gostovanja na nezavisnim i zavisnim televizijama bila sračunata i unaprijed osmišljenja da preko njega dio krivice prebace na nekoga drugog, a jedan dio na opšte stanje i nepotupuno informisanje, a u blagoj formi prihvate se dijela uopštavanja i kolektivne odgovornosti za tadašnju nacionalističku politiku i uništavanje ljudskih i privrednih resursa Crne Gore i nekadašnje državne zajednice počev od SFRJ pa sve do SiCG. Takve uloge prihvatio se namjerno ili nenamjerno, prećutno ili otvoreno samo da bude onaj koji će imati materijalne koristi i političku poziciju u Crnoj Gori makar onoliku koliku je do tada imao, iako je nije mogao vječno čuvati, valjda je to shvatao ili je bio i tada u zabludi Novak Kilibarda. Stvari su konačno došle na svoje mjesto i N. K. se sam raskrinkao ne do u detalje, ali u onim osnovnim stvarima u potpunosti se ogolio pa ga je sada konačno pristigla kazna ličnoga stida za sva zla koja je činio ili su bila izazvana njegovim nečinjenjem. Da li danas ima neko ko ne poznaje N. K. i njegovu političku ličnost i djelatnost? Da li ima neko kome nije jasna uloga N. K. u njegovoj najcrnogorskijoj političkoj djelatnosti, za razliku od nekadašnje i ne tako davne najsrpskije političke djelatnosti? Kilibarda Novak kao veliki Srbin i kao veliki Crnogorac, najcrnogorskiji Crnogorac, kako bi to rekli njegovi podržavaoci i zagovornici najcrnogorskije Crne Gore, danas je samome sebi najveća nepoznanica i ljuti politički protivnik i to u jednom ne tako velikom vremenskom periodu političkog djelovanja, a i tada i sada bio je u ozbiljnim sredovječnim godinama bolje reći formirao se u šezdesetim godinama svoje starosne dobi, razvijao nekolike godine i to veoma uspješno bio „plivač“ u opoziciji gotovo bez premca, koji je uspijevao da i sebe samoga nadmaši. Mora se priznati da ono što je gradio i što je sebi samome zadavao kao cilj gotovo da je uvijek uspijevao, ako ne potpuno a ono polovično i uspješno, barem što se tiče materijalne koristi i privilegija koje su samo date za odrađeni posao. Sada se priklonio crnogorskom jatu kojemu nije pripadao više od šest decenija i na kraju svoje političke karijere, a bogme i uveliko provedenom životu teško da će izdržati makar još jednu deceniju. Ako je ponekada po starije dane kao razumni profesor i naučni djelatnik i pisac, književnik mogao biti neobaviješten i zbog toga nadigran, sada je u odmaklim godinama u potpunosti nadigran, iako je sa izvjesnim političkim iskustvom i to od njemu mnogo mlađih političara, a posebno njegovih „eksperata“ i gotovo svih političara koji su ga ostavili na đubrištu istorije isluženih političara. Političko flertovanje sa koalicijom na vlasti jasno je pokazivalo izdaju srpskoga bloka koji je bio bez ikakvog jasnog programa i buduće vizije političkog djelovanja i jasnoga cilja. Nemogućnost da zajednički istupe opozicija je po ko zna koji put javno priznala svoj poraz i pokazala ozbiljne pukotine u srpskom biračkom tijelu, a kod lidera srpskih stranaka očigledan pokazatelj da su zadovoljni postignutim pozicijama i da ih nekada proklamovani cilj ne zanima pa ga napuštaju praveći međusobne vještačke razmirice, sve čineći da se ne postigne sporazum u čemu su bili jedinstveni, prebacujući krivicu sa jednog na drugoga lidera opozicije. Naravno da je takvo koketiranje i otvoreno flertovanje koštalo cijelu opoziciju na širem planu da bilo što promijeni u Crnoj Gori ili da značajnije uzdrma političku scenu crnogorsku i parlamentarnu u cilju da izazove makar obaranje vlade i nove vanredne izbore. Obojica su vjerovali da će izaći kao pobjednici iz tog flerta, te da su tolike ,,mačke“ da mogu preveslati i one s kojima koketiraju. Danas u opozicionim partijama nema jasnih, doslednih stranačkih lidera koji program svoje stranke u potpunosti sprovode. Sve je podređeno na dobijanje političkih fotelja ili funkcija nekih nevažnih mjesta u raznim komisijama, odrađujući i otaljavajući poslove zarad budućih političkih privilegija, tako da prijeti ozbiljna opasnost da opozicija izgubi na važnosti postojanja, ako već to nije na putu da izgubi i da se i to desi. Politička obojenost crnogorske opozicije gotovo je izblijeđela i samo se čeka trenutak da se istopi i postane bezbojna politička masa, koja je svoju ulogu podredila poziciji na vlasti i radi za njene interse, a na drugoj strani se zadovoljava onim šta joj dodijeli koaliciona vlast odnosno politička elita. N. Kilibarda je u svojoj političkoj karijeri mijenjao svoje stavova prema potrebama ličnim i odrađivanjem zadataka u cilju održavanja stečenih političkih pozicija i privilegija, koje su mu od strane crnogorske vlasti davane poprilično iz čisto „pragmatičkih“ razloga a za koje je on vezao političku karijeru! Istinu o njemu i njegovim mijenama političkim i brojna flertovanja sa njegovim dojučerašnjim političkim protivnicima, sa kojima je bio ,,kao grlo i duša“ ili njegovo prijateljevanje, kao iz vremena sa Slobodanom Miloševićem, smatrao je da mu neće nauditi ili da se neće saznati za njegova koketiranja, ako ne do detalja, a ono svakako osnova-srž će izaći na vidjelo. Nije razmišljao o daljem redoslijedu stvari na političkom miljeu Crne Gore ili šire, niti da ga može neko zbog toga prozvati i nazvati ,,Slobovom lovačkom kučkom“ ili ,,lovačkim bizinom“ i tako ga dotući i pokopati dublje od dva metra pod zemlju, da ga ne mogu ekshumirati ni njegovi najodaniji partijski drugari niti oni koji su bili sa njime u neravnopravnom političkom dilu za samoga Kilibardu. ,,Razguslana kurvetina iz Banjana“, kako ga jedan od književnih stvaralaca označio-okarakterisao krajnje oštro i bogme uvredljivo, u crnogorskim medijima bilo mu je dozvoljeno i dato vremena koliko hoće da priča i pripovijeda u interesu opravdavanja i pranja političkih biografija onih koji su nekada sa njim bili zajedno u ,,Ratu za mir“, pa zatim bili ljuti politički protivnici da bi danas bili ujedno svi na istome zadatku samo sa presvučenim košuljicama. Udara Kilibarda na sva zvona pričajući priče u koje ne mogu povjerovati ni oni koji su bili uz njega cijelo vrijeme ratovanja i koji su bili prisutni kada mu je dodijeljen ,,Njegošev orden“, pa je sada najveći prijatelj, do jedne ure, sa onima sa kojim je htio naći oružje da izađe na megdan ali nije umio izabrati do metlu i sada je u zemlji ,,pasjoj“, kako je nazva njegov prijatelj, a on jedno vrijeme sjedio u Senatu DANU i predsjedavao, tako je i njemu nakačena titula akademika. N. Kilibarda je svaku stranku sa kojom je sarađivao upropastio, izuzev najjače stranke DPS-a koji ga je poslije jednokratne upotrebe odbacila kao političara i danas je on političar sluga koji se glaska u medijima shodno potrebama pravdanja nečije biografije, stavljanja u zaborav ili kritičkog napada, sve u zavisnosti koliko će dobiti za odrađeni posao, makar nešto od nekih privilegija tek i toliko da se sam od sebe ne ugasi politički. U političkom smislu njega mogu ubrojiti u ,,pozorište od čovjeka“, koji je svoju dosljednu nedosljednost visoko istakao na crnogorskoj političkoj pozornici i tu nadmašio sve dotadašnje političare od početka parlamentarnoga života uopšte u Crnoj Gori unazad nešto više od stotine godina. Da li je to bila Kilibardina ,,crnogorska komedija lišena humora“, koja se može i na njega u potpunosti primijeniti? Da li se i na njega kao političara može staviti karakteristika koju je za književnika izrekao ,,Andre Žid - sujetan, prevrtljiv, sebičan, lažljiv, ohol, licemjeran, uobražen, jednom riječju - pravi književnik“, naravno dodajući još ono što je gospodin književnik Marko Vešović veoma dobro istakao da je ,,i pravi Crnogorac“! Tada je još uvijek bio čvrsto za srpstvo i srpski narod i na njegovim krilima letio i graktao ,,Ja orden neću vratiti koji sam dobio od Radovana Karadžića“. Na svečanoj sjednici Skupštine Republike Srpske, održanoj 9. januara 1994. godine, Karadžić dijeli zaslužnima ordene. Pored patrijarha Pavla, Slobodana Miloševića i Ratka Mladića ordenje je dodijeljeno još samo Momiru Bulatoviću i Novaku Kilibardi. Njegova ,,osebujna transformacija“ iako po starije dane izdržala je što druga ličnost ne bi mogla bez teških ili tragičnih posljedica po onoga koji se tako preobražava i premeće skačući uvis i izvodeći salto mortale. Prošao je put od ,,najekstremnijeg četničkog huškača u proteklim ratovima do transparentnog pokajnika“, smatrajući da će pokajanjem i traženjem oprosta ili sa riječima ,,stidim se svoje političke prošlosti“ ili „stid me je što sam pripadao njima“ sve riješiti u svoju korist i nikome ništa, pokajao se i mnoge žrtve koje su pale ili oni koji su pošli za njima sa vatrenim nacionalističkim govorima nikome ništa. On je sebi spasao glavu i danas popuje onima koje je predvodio i pozivao u ,,rat za mir“, a istovremeno kiteći se odličjem za ,,ratne zasluge“. To ne može proći bez posljedica makar samo onih koji će ga riječima podsjećati na sve ono što je zagovarao, dogovarao, planirao, kitio, proračunavao, zbrajao, širio granice, oduzimao teritorije na kojima je srpski narod vjekovima ili nekoliko vjekova. Ima da ga zbog onih koji su stradali, patili ili izgubili svoje domove prozivaju svi za života njegovoga dokle od stida i srama za ono što je činio u ,,ratu za mir“ ne crkne, ili neka jednom već prestane da objašnjava i naknadnom pameću ocjenjuje događaje i svu odgovornost prebacuje na kolektiv. I na kraju neka dokaže svoju nevinost u Hagu, dobrovoljno neka se podvrgne ispitivanju od strane sudija Haškoga tribunala i na taj jedini način može se vratiti oslobođen grehova koje je počinio zajedno sa onima koji su dijelili narode i teritorij nekadašnje velike SFRJ kao državne zajednice. Smatrao je Kilibarda da je dovoljno reći i ubijeđivati narode na ratom zahvaćenim teritorijama, izgubljene, osakaćene i umrle, protjerane ,,Ja sam priznao svoje greške i javno se pokajao. Poput Vilija Branta. I nijesam zbog toga imao problema u Sarajevu“. Možete zamisliti da sa pozivom na Vilija Branta, kojega uzima za primjer javnog pokajanja - oprosta za učinjena zla lider Narodne stranke hoće da izbriše svoja činjenja u „ratu za mir“! Naš starina Novak Kilibarda svoja činjenja jednostavno briše oprostom-javnim izvinjenjem i to sa pozivom na velikog Vilija Branta, a zanemarujući značajnu i temeljnu činjenicu da Vili Brant nije zagovornik onih koji su iz njegovog naroda vodili Drugi svjetski rat. Dakle, on svoje učešće hoće perfidno da odbaci oprostom velikoga Vilija Branta, a odgovornost za svoja ratna huškanja stavlja drugima na teret, namjerno i indirektno to čini misleći da će mu biti oprošteno od onih koji ga znaju iz vremena ,,rata za mir“, kada je dijelio naoružanje iz punoga kamiona. Kome on to želi zamazati oči, staviti povez i začepiti uši da ne bi čuli, i staviti krpu u usta da ne bi progovorili? Ne može sporiti N. Kilibarda da nije u ,,ratu za mir“ imao znatnu ulogu nacionaliste, koji je širio mržnju među narode, pozivao u odbranu srpstva, huškao na rat, držao govore i ratne pokliče sa kojima su išli u ratne pohode oni koji su mu vjerovali, a njih nije bio mali broj i zbog njih samih on mora položiti račune, ali ne oprostima i izvinjenjima, i posebno ne pričama, zanovijetanjima i minimiziranjem svoje lične uloge u svemu tome. Tragikomična je njegova politička ličnost, a posebno način na koji traži prihvatanje oprosta grehova u javnosti crnogorskoj ili na drugim prostorima o kojima je sanjao srpke snove „ujedinjenja srpskih teritorija“. Svjestan je on onoga što je činio i sada što čini samo da bi se slegla prašina i pokrilo ono što je sve činio u ,,ratu za mir“ sa svojim istomišljenicima. Ogroman bi morao biti prekrivač i mnogo debeo da bi prekrio Kilibardinu političku prošlost i smrad, posebno iz perioda „rata za mir”, pa opaska što pjesnik reče „da kojim slučajem Kilibarda upadne u septičku jamu bi je zagadio” upravo je pravi i najslikovitiji izraz njegove političke djelatnosti... (Izvodi - odlomak, br. 4) Godinama se dr Novak Kilibarda trudio „da ubijedi Crnogorce kako nijesu Crnogorci, već Srbi. Jašući na tom paradoksu, kao na pobjedničkom konju..”, taj isti N. Kilibarda danas je Crnogorac koji ubjeđuje crnogorsku javnost da je sve to bila njegova velika zabluda!? Čovjek bi mu mogao i povjerovati da nije taj isti prof. dr Novak Kilibarda već bio poodmaklih godina, naučni radnik, visoki intelektualac koji je vaspitavao brojne generacije na Univerzitetu državnom. Da li on sada treba da odgovara za ono što ih je zamajavao i pogrešno tumačio istoriju narodne književnosti, crnogorske - srpske ili je to bio i tada njegov veliki srpski san i zabluda, koja je konačno otklonjenja samo jednom seansom uz besplatnu pomoć nekog stranog diplomate?! Moralnu odgovornost prema svim generacijama kojima je predavao morao bi da ima prof. dr Novak Kilibarda i ujedno im je duguje, ako je do tada negirao Crnogorce izjavljujući da su u Crnoj Gori svi Srbi, a danas drugim generacijama studenata tumači da su tek nastali odjednom ili ih je taj isti Kilibarda preveo u Crnogorce, prekrstio i ubilježio u svoj notes - bilježnicu za polaganje ispita. Teška je to njegova obmana kako tada tako i sada, pa neka ponovo ako ima vremena iznova piše i proučava narodnu književnost u kojoj će shodno trenutku vremena, potreba i političkih dešavanja krojiti istoriju književnosti. Da li se tu radi o podvalama i lažima ili Kilibarda ima suhe činjenice da ono što je nekada govorio, tumačio, ubjeđivao sada na drugi način krajnje suprotan tumači shodno ličnim potrebama i političkim pozicijama onih koji ga podržavaju u svemu tome? Da li su stigli računi za naplatu ili se još uvijek igra i brani svoje pozicije „zbog svog dupeta koje želi da se ofunja u nekoj” fotelji onako po stare dane pored fotelje profesora na privatnom (ili) državnom univerzitetu, gdje ga studenti sada slušaju i gledaju u novoj ulozi predavača, koji je zaboravio svoju nastavničku djelatnost na državnom univerzitetu bezmalo četiri decenije, a možda i gotovo cijelih pet decenija profesure na visokoškolskoj ustanovi. S obzirom da se (ne) nalazi na spisku političara i poslanika koji bi imali pravo na državnu penziju Kilibarda je vjerovatno iskoristio pravo da dobije (ne)pripadajuću penziju za koju on smatra da mu meterijalno bolje odgovara, izuzev da je imao ponudu za nacionalnu penziju, koja je svakako veća o svih postojećih penzija koje jedan građanin države Crne Gore ima mogućnost da shodno ispunjenim uslovima za privremenu ili starosnu penziju koristi. Dešavanja na crnogorskoj političkoj sceni u posljednjoj deceniji 20. vijeka i ujedno unutar-stranačka previranja, kao i međustranačka prozivanja i podkusurivanja, ne smo ona koja su bila u okviru parlamenta nego i ona koja su se mogla u štampi pročitati ili između redova naslutiti, dobra su podloga za proučavanje i istraživanje ukupne političke panorame crnogorskog višepartizma od počeka 90-tih godina 20. vijeka pa gotovo sve do pred kraj prve decenije 21. vijeka. Mada Crna Gora nikada nije bila zemlja bogatih ljudi ili bogataša u njoj ipak danas ima milionera koji su se snašli u vremenu „revoluicionarnih” dešavanja i „događanja naroda” u vremenu „jogurt revolucije”. Samo dvije decenije od „jogurt revolucije” i generacije koja je došla sa njom „mladi, lijepi i pametni” najvećim dijelom su se dobro snašli i unovčili svoju političku i nacionalnu pripadnost kao i osjećaj politički da se na vrijeme okrenu kao kukurijek na dimnjaku seoske kuće. „Danas je to i opljačkana zemlja”! A promjene koje su se desile najviše su pogodile onaj najsiromašniji i srednji drštveni sloj. Oni koji su vješto skakali i preskakali pa uskakali u jedan, drugi, treći i ko zna koji tabor dobro su materijalno prosperirali i ne nalaze se na šalterima brojnih banaka već imaju svoje bankovne račune sa šestocifrenim iznosima kapitala, a plate su danas na „evropskom“ prosijeku približno 300-500 eura, daleko ispod prosijeka jedne socijale u bilo kojoj zapadnoevropskoj zemlji. Novakova su „dva oka u glavi” kao asocijacije jedinstva i sloge u Crnoj Gori! Deviza ili floskula nekadašnjih nezavisnih intelektualaca, „prvo država pa demokratija” danas nema alternativu i sve je podređeno političkoj eliti i koalicionoj vlasti. A bogme malo što nedostaje i opoziconarima stranačkim i oni imaju od čega da prilično dobro žive trgujući i kalkulišući sa biračkim tijelom koje nikako da shvati prevaru kako od onih na vlasti tako i od onih u opoziciji, bez obzira kojemu stranačkom bloku pripadali ili pojedinačno političkoj stranci. Nekadašnji lider Narodne stranke i potpredsjednik Vlade RCG Novak Kilibarda htio je sve mijenjati što njemu lično nije odgovaralo a posebno komuniste, komunističku i socijalističku Jugoslaviju i sami naziv Jugoslavija, iz tada njemu važnih razloga i zbog uroka “jer se naziv Jugoslavija nije pokazao srećnim...”. Da je kojim slučajem ostao duže na vlasti šta bi sve on imao predložiti za ne samo promjenu naziva-imena nego i pojedinci bi bili uniformisani prema njegovom gledanju i poimanju “estetike” i izgleda, pa i oblačenja svakako. Bila bi to „demokratija” na njegov način. Bio je za promjenu imena Jugoslavije isto kao nekada za promjenu naziva Univerziteta „Veljko Vlahović” i brisanje toga imena i prezimena njemu odioznog zbog onoga što je on kao tadašnji političar znao vrednovati! A nikada se tada nije zapitao a što ako je u zabludi tadašnji lider Narodne stranke i nekadašnji potpredsjednik Vlade, koji je javno govorio i pisao da su Crnoj Gori svi Srbi?! Ko zna da li će se zbog „zablude” u kojoj je bio duboko u „besvijesti” ikada sjetiti pa ga treba stalno podsjećati na njegove riječi, tumačenja, ocjenje, zaključke, i ko zna još koje isprazne floskule i predloge. Poslao bi Kilibarda u Hag mnoge koji su to zaslužili i za koje on kaže da treba da se odazovu pozivu Haškoga Tribunala, samo da se o njemu ništa ne priča niti o njegovoj političkoj biografiji ne pokazuje učešće u „ratu za mir”. Zna on da ocijeni, procijeni i odlučno potvrdi ili bolje reći znalački odgovori ko je „veliki državnik” pa u tom smislu i kaže i to odmah nakon bombardovanja SRJ, Beograda i Srbije za predsjednika SAD Bila Klintona da je „uz duboki poklon svim žrtvama bombardovanja, a posebno djeci, Klinton veliki „državnik“ koji će „ostati upamćen kao moćni državnik u istoriji Amerike, a ne ratni zločinac“! Ko može sve nabrojiti šta je Kilibarda izjavljivao počevši od dolaska za lidera na čelu Narodne stranke, a posebno je pitanje gdje bi nas odvelo da sve to komentarišemo, posebno njegove brojne besmislice!? Odmah pred referendum o državnoj zajednici 1992. godine on čvrsto stoji na pozicijama srpstva i kaže: „Ovaj referendum nije novi korak, nego samo jedna stopa na putu kojim su se kretali Crnogorci u doba Njegoša i u doba kralja Nikole“... „Nikad nijesam sumnjao da srpska matrica u Crnoj Gori neće ostati matica jedinstvene snage. Svi protivnici jedinstva srpskog naroda imali su šansu da iskažu svoje uvjerenje“. Ne sjeća se Novak Kilibarda intervjua iz 1988. godine datog u „Dugi“, a i zašto bi to činio, Ratku Kneževiću, tadašnjem novinaru, a kasnije šefu trgovačke misije u Americi i sadašnjem uglednom biznismenu! Šta sve nije Kilibarda izjavljivao u brojnim intervjuima pa je potpuno razumljivo da se „ne može“ sjetiti svega što je tada tvrdio zarad interesa ili onoga što danas tvrdi zarad trenutnih interesa svojih-ličnih i inih kojima su potrebna njegova tumačenja svih dešavanja iz vremena posljednje decenije 20. vijeka, a ujedno pravdanja i presvlačenja kao i pranja ruku od mnogo prljavštine, a bogme i krvi koja se prosula u „ratu za mir“. Preko Novaka Kilibarde i njegovih intervjua nastoje se oprati pojedini političari iz generacije „mladi, lijepi i pameti“, zaboraviti na brojne činjenice i dokaze o jednom sumanutom vremenu nacionalističke mržnje, koja je bila uperena prema drugim narodima u susjedstvu, i zaglušiti se oni koji i danas podsjećaju sve one koji prekrivač zaborava stavljaju na sva dešavanja i učešća onih iz vremena „rata za mir“ i naravno rukovodeće strukture. Novak Kilibarda treba da odigra ulogu amortizera, a svojim „zabludama i besvijesti“ opere, minimizira politiku nove filozofije razvoja, a riječima „stidim se“ i „stid me je što sam pripadao jednom vremenu i politici...“ ispraznim i neiskrenim oprostom hoće zatrpati sopstvena činjenja iz „rata za mir“ i prebaciti krivicu na opšte „stanje duha“ i kolektiviteta na širokim prostorima ondašnje SFRJ države. Dakle, hoće da obesmisli sva zvjerstva ratnoga vremena iz posljednje decenije 20. vijeka. Iz tih razloga daje se Kilibardi da može nadugo i naširoko da priča, pripovijeda, zanovijeta, dezinformiše, obesmišljava, minimizira svoju i drugih političara ulogu iz generacije „mladi, lijepi i pametni“ i ulogu političara sa crnogorskih prostora, koji su bili na rukovodećim mjestima i funkcijama vodeći „rat za mir“. Teško je to tako brzo potisnuti, a kamoli zaboraviti i proćiće najmanje još dvije decenije da bi se smirilo stanje nekadašnjeg „ratnog nacionalističkog vihora“ na prostorima nekadašnje državne zajednice SFRJ. Od brojnih intervjua koje je Kilibarda davao raznim dnevnim novinama ili nedeljnim revijama i časopisima izdvojili smo nekolika, po našem mišljenju značajna za razumijevanje naglih promjena koje su se dešavale u njegovom veoma „plodnom“ političkom životu za kratak vremenski periodu od svega dvije decenije. Jedna je faza veoma aktivna u prvoj deceniji njegovog političkog djelanja u Narodnoj stranci i druga faza ona u kojoj je samostalni politički analitičar i kritičar, pisac i pripovjedač, dežurni nadzornik svih kulturnih dešavanja i aktivni posjetilac ili govornik na brojnim posjelima, skupovima, izložbama i tako dalje. Jedan od takvih intervjua je i ovaj koji dajemo u skraćenoj verziji: „Profesor sam po zanimanju, a pisac po sudbini. Pisanje naučnih radova moja je akademska dužnost, a pisanje proze moja je ljubav. Bavljenje naukom obavezuje, iscrpljuje, zamara, a književno pisanje je igra duha, zadovoljstvo, velika nada i još veća iluzija... Moji su Banjani stalno bili na istorijskoj vjetrometini... Još konkretnije: moje pisanje, opričavanje života, to je vraćanje na praiskonski oblik priče... Kojoj književnosti Vi pripadate: crnogorskoj ili srpskoj? To su podjele u našim uslovima smiješne. Miješamo neke geografske i teritorijalne pojmove sa suštinom jednoga jezika, jedne kulture sa zajedničkim korijenima. K’o da se nemamo ničim pametnijim baviti? Nažalost, i to nekome treba, pa se primitivno i anahrono dijelimo na što sitnije parčiće... A ja sam član srpskog Udruženja (književnika) jer me je ono primilo za svog člana prije dvadesetak godina. I ne mislim ga napuštati... Da u ovo vrijeme nema na književnom polju ništa osim Matije Bećkovića, opet bi Crna Gora dosta ostavila za književnu budućnost... Važno je da Crnogorci stvaraju, a gdje obitavaju, to, zaista, nikoga ne bi trebalo posebno zanimati...“. Da li je tako danas i da li N. Kilibarda ostaje pri svojoj tadašnjoj izjavi ili su neki drugi interesi danas i pitanju, posebno oni njegovi pragmatični?! „Crnogorska nacija razvila se iz srpskoga naroda, a taj ne narod slovenski narod. Tu notornu istinu zna svaki pismeni i nepismeni Crnogorac. Ali, nažalost, odavno je nekome stalo da se Crnogorci razbratstve i od Srba i od Slovena... Od Štedimlije do Brkovića, u pitanju su pojedinci da dokažu kako svi Petrovići nijesu znali kome narodu pripadaju. To je toliko pametno kao kad bismo počeli dokazivati da istine o kritsko-mikenskoj kulturi treba tražiti mimo Homera, a o Periklovu dobu mimo grčkih tragičara, vajara i filozofa... Zlo je u tome što su takvi zanesenjaci oduvijek imali podsticaj u političkim krugovima. Tako i današnji nacionalisti, kojih je, čini mi se, ipak mali broj, imaju obilatu pomoć nekih političara... Zato, molim Vas, ja ne znam šta je to velikosrbin... pogledajte tzv. Cetinjsku književnu opštinu „Genezofobije“ Sava Brkovića i pamflete što ih drugi Brković, Jevrem, objavljuje u zagrebačkoj štampi pa ćete vidjeti da ta dva poslanika nijesu bila pa u zabludi. A tada su oba okarakterisana kao velikosrbi... Nacionalistički pristup jeziku ne interesuje me ni kao pisca ni kao profesora. Vuk je uspostavio istine našem jeziku i ja slijedim taj smjer. Nažalost, nad našim jezikom radi interesa dnevne politike vrši se nasilje, i to na više mjesta u zemlji. Ta kriminalna radnja kako sada, tako i u prošlosti ima izvorište isključivo u političkoj svijesti, a ne u naučnoj i književnoj... navešću jedan slučaj... “Crnogorske bajke“... U knjigu je ušla bajka „Međedović“, koju je Vuk zapisao od Tešana Podrugovića, u Karlovcima 1851. godine. Tešan je bio, kao što je poznato, iz okoline Gacka. No, priređivač je izmijenio jezik date bajke i prilagodio ga svojim pogledima na, kako ga nacionalisti nazivaju, crnogorski jezik... takva radnja nije civilizacijska... Ili, recimo, u nekim krugovima se radi na tome da se pribave dokazi da nije bilo istrage poturica u Crnoj Gori početkom osamnaestog vijeka, i da je Bajazit, a ne Miloš, ubio cara Murata na Kosovu. Cetinjski časopis „Ars“ radi na tom projektu, koji je prije sve drugo nego naučni projekt. Eto, vidite šta uska, rigidna nacionalistička svijest i pamet mogu da učine. Ima li takvih primjera u drugim sredinama? Kako da ne? Recimo, godine 1944. Slavko Ježić u knjizi „Povijest hrvatske književnosti ustvrdio je da je ciklus pjesama o Marku Kraljeviću samo hrvatska književna baština. A skoro da se čuo podatak na jednom simpozijumu da Šiptari raspolažu sa deset hiljada stihova narodnih pjesama o kosovskom boju?! Zamislite-deset hiljada stihova u Šiptara, a sva klasična srpska epika o kosovskom boju, onako razuđena i ogromna, sadrži samo dvije hiljade stihova. Tako je u Jugoslaviji nastupilo neko smutno vrijeme gdje svak dokazuje ono što želi dokazivati“! Neće valjda Kilibarda negirati samoga sebe zbog onoga što je ne tako davno izjavio. Naš komentar na datu izjavu Novaka Kilibarde bio bi suvišan, a objašnjenje njegovo itekako potrebno, jer je on danas neka sasvim druga ličnost, suptilnija i sasvim nešto drugo i u dubokoj besvijesti i zabludi obitava u podomakloj starosnoj dobi pri bistrome razumu i zdravoj pameti!? A šta reći za dalje Kilibardine izjave, tvrdnje, komentare i tako dalje, kao na primjer: „...Kao što je nemoguće dijeliti našu klasičnu, i lirsku i epsku poeziju na nacionalne djelove. Tako nije moguće ni ovaj naš jezik na dva. Pa, zaboga, radi se samo o varijantama... Napisali ste po svojoj priči i scenarij za „Smrt Smail-age Čengića“? Da. Ta se priča i film zove „Dedagina godina“... Biće interesantna, nadam se, ta paralela sa ovim današnjim nasrtajima na Kosovu. Još jedan dokaz da se istorija često ponavlja, ali nimalo slučajno. Nemojte se zavaravati“! Da li se danas N. Kilibarda „ponavlja“ ili razlikuje u svojoj „evoluciji“ i koliko u političkom i naučnom smislu, ali samo iz pragmatičkih razloga!? Da li samo zbog njih? Znao je dobro odabrati trenutak kada je okupljenoj masi pogađao nerv-žicu da čuje ono što su htjeli čuti, a obrnuti za tili čas ono kada nije pogodio u damar pa se dosjetkama vraćao na početak i sakupljao političke poene širom Crne Gore i dijelom Bosne i Hercegovine, pa i rjeđe Srbije, u Beogradu. Njegovi pristaše birale su trenutak kada mu je trebalo pomoći i dati snage da zatalasa mase ne samo pristalica, simpatizera, članova njegove stranke već i onih gledatelja radoznalih koji su se tu našli da čuju i vide šta se sve tamo zbiva. Velika je Kilibardina radoznalost i neophodna kao potreba za vazduhom - disanjem! (Izvodi - odlomak, br. 5) Mnogi su vrijeme prevrata ili „Bal pod Maskama“ dobro unovčili, a posebno ono što je malo kasnije došlo u vremenu „rata za mir“, političkog razvrata i cijepanja stranaka. Sve je to pogodovalo raznim mešetarima iz nekadašnjeg komunističkoga šinjela uz, naravno, odobravanje onih na vlasti zarad sopstvenih interesa čiji poslovi su se tajno obavljali, a zvaničnici o tome pojma nijesu imali!? Bio je rođen za teatar i uloge prevrtljivca i licemjera političkog, koji je svoju sposobnost znao pred gledalište pokazati i dobiti ne samo aplauze nego ono šta je on htio. Kažu da „nema velikih predstava, bez velikih majstora teatra“, pa je „Lorens Olivije“ crnogorske političke scene, predsjednik Narodne stranke i potpredsjednik Vlade Crne Gore, prof. dr Novak Kilibarda igrao onako kako su drugi režirali u periodu s kraja posljednje godine XX vijeka i tako nastavio sve do današnjih dana samo nešto malo rjeđe, birajući uloge sa manje težim tekstom i problematikom. Ipak, na kraju političke karijere „Dobro se zna ko se od nas u toku rata za šta zalagao. Ja nijesam lavirao kao vi, od velikog Srbina do senatora Dukljanske akademije. Vi ste, dakle, prešli put od velikog srpskog do malog dukljanskog vojvode“, moglo se čuti u crnogorskome parlamentu povodom raznih prepucavanja sa političkim protivnicima, a kojima nije ni Kilibarda ostajao dužan, mada je znao dobro (is)trpjeti opaske brojnih napada od poslanika suprotnih političkih opredjeljenja i opcija. Kada je osjetio da kola mogu poći niz brdo ili da njegova stranka bolje reći njegovi puleni „eksperti“ ne mogu ućariti više od onoga što im se nudi znali su da u povlačenju budu mekani, a da ostane kao da nijesu sasvim zadovoljni. „DPS ne smije smetnuti sa uma da smo mi koaliciona vlada... to ne znači da i mi ne treba da malo umirimo svoje stavove“. Zaslijepljen dotadašnjom političkom moći prije svega, u Narodnoj stranci i na političkom terenu u Crnoj Gori, uz izvjesnu podršku sa strane iz susjedstva posebno Srbije i srpskih stranaka, pa donekle i onih u Bosni i Hercegovi, činilo mu se da je njegov politički vrhunac bio tako visok i moćan da će trajati još dugo! Ni pomišljao nije da bi mogao jednoga dana i to ubrzo zbog svojih političkih flertova i koalicija biti opozvan i sve mu to stavljeno biti na teret pod firmom „odstupanja“ od osnovnih načela programa Narodne stranke. Tako da će kasnija saradnja sa koalicijom na vlasti i posebno njegov ulazak u članstvo novoosnovane Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i imenovanje za predsjednika Senata akademije biti samo formalnost na osnovu koje će morati partijski „odgovarati“ i to pred onima koje je on inaugurisao u „eksperte“! Kao kap koja je prelila čašu u koju je Kilibarda sipao svoje političke ideje, nacrte, planove i lična akademska zvanja htio nadograditi i dopuniti članstvom u DANU, je bilo njegovo „smrtno“ političko sagrešenje. Prije toga istaknuti članove Narodne stranke već su bili istjerani ili su sami napustili Narodnu stranku, jer se Kilibardina prekomjerna politička moć znala oštro razračunati sa „neposlušnicima“ ili onima koji ne umiju držati jezik za zubima, pa im se zbog toga moglo desiti da ne samo prođu sa lakšom kaznom istjerivanjem iz stranke neko i nekom mnogo težom. Posebno je znao N. Kilibarda i da priprijeti svojim opasnim rivalima političkim, a nekadašnjim istomišljenicima i velikim propagatorima srpstva i podržavaocima njegovoga srpskoga sna, da ako se ne umire on će im staviti „katanac na jezik“! Tako je gradio svoju političku karijeru u Narodnoj stranci, a za javnost je uvijek imao spreman odgovor i „razumijevanje“ za ispade nekih svojih čalnova da su u toj stranci razumni ljudi sa mnogo „fleksibilnosti i tolerancije“ zbog izjava u štampi, kao i da nema zbora o bilo kakvim unutrašnjim nesuglasicama, a kamoli o neslozi sa rukovodstvom i tijelima te stranke, Glavnim odborom ili opštinskim odborima. Podavno je Kilibardi bilo poznato da je politika i bavljenje njome neiscrpno vrelo privilegija, makar iz pragmatičnih razloga, ali mu tada „vrijeme“ nije dalo pa je bio skrajnut u komunizmu da uveliko ne osjeti sve blagodeti toga sistema! Od tada će se, barem ove posljednje dvije decenije, mnogo više baviti politikom i koristiti političku djelatnost kao „vještinu mogućeg“, a manje će „imati“ vremena za nauku, jer prosto rečeno njome se nije bilo profitabilnije baviti, a uz politiku se moglo po „malo“ i naukom baviti i po nešto istražiti pa objaviti bez troškova, a sve na tuđi račun iz državnih jasli. Ujedno, kako i sam reče, baviti se naukom bilo je „veoma teško, zamorno“ i njemu neisplativo iz „pragmatičnih“ razloga što je dokazo svim svojim djelanjem u posljednjih dvadesetak godina. Još početkom posljednje decenije XX vijeka Narodna stranka posebno njen lider i „eksperti“ bili su protiv referenduma i odvajanja Crne Gore i Srbije, pa izjava lidera Narodne stranke jasno govori o njegovim političkim opredjeljenjima bez ostatka ili mogućem naslućivanju da će se znatno promijeniti veliki Srbin, ili kako su ga u narodu znali nazvati „srbendom“. „Crna Gora od davnina ima suverenost i to ne treba ponovo dokazivati. Tražiti od naroda da se izjasni je li za samostalnu Crnu Goru ili je za zajednicu sa Srbijom i drugim republikama koje to žele znači stavljanje Crne Gore u inferioran istorijski položaj...“. „Narodna stranka je protiv referenduma. To je secesija, a ona je opasan zločin u svakoj državi svijeta“. Sasvim je jasno uočavao i bogme dobro na sebi i svojoj političkoj čapri osjetio sličnost ili razliku između SNP-a i DPS-a pa u svojim izjavama nije krio da je ta razlika „kao rasječena jabuka“! Međutim, Kilibardi to nije smetalo da bude u koalicijionoj vlasti sa DPS-om i SDP-om. Samo da bude u vlasti i nekoj od fotelja sve ostalo je bilo nebitno, zanemarljivo i preko toga je mogao preći i često je sve zaboravljao iz „pragmatskih“ razloga! Gotovo da mu nije bilo mnogo ili uopšte stalo koja je to stranka, koliko je i sa kojim ličnostima iz protivničkoga tabora političkoga imao žučnih rasprava i razmimoilaženja, svađa, teških političkih i ličnih uvreda doživio ne ostajući im ni on dužan nazivajući ih kojekakvim imenima, a bilo je i onih kojima nije dozvoljavao ni mogućnost saradnje, a kamoli učešće u vlasti pa je i sa njima paktirao. Sa najvećim političkim protivnicima bez zazora ulazio je u koalicije i čak se pohvalno izražavao o liderima tih stranaka ili koalicija ili kasnije mnogo umjerenije od nekada uvredljivih imena sa kojima ih je čašćavao, a ni oni mu nijesu ostajali dužni. U njegovoj političkoj karijeri bilo je brojnih verbalnih duela ili stranačkih oštrih raspravljanja i izjava, kao i ljutitih govora. Međutim, ni sa jednim nije tako bio pitom i imao dobru, „srdačnu“ i „plodnu“ saradnju kao sa najljućim protivnikom Srba i srpstva, kako je nekada N. Kilibarda znao reći za Aliju Izetbegovića. Iako je bio već u poodmaklim godinama, a bogme uz to i neozbiljan kandidat za neko od mjesta u ambasadama tadašnje državne zajednice, ipak ga je zapalo bolje reći namješteno mu je da se i te fotelje dočepa, naravno bila je to izvjesna nagrada za njegove političke „usluge“ onima na vlasti. Šta li je imao tada da poruči „diplomata od ugleda“ starina Novak i to bez i jednog dana „diplomatskoga kursa - škole za diplomate“?! Sve karakteristike Kilibardine ili bolje reći reference za ambasadorsko mjesto nijesu bile ništa drugo do slijepa poslušnost i odanost jednoj partiji na vlasti i vođi koalicije, državnom i partijskom trojcu. Da njih nije bilo ostao bi Kilibarda bez i jednoga dana „diplomatske“ službe da je ubilježi u svojoj radnoj i političkoj karijeri. Pitanje na koje će on svakako odgovoriti ili ga zaobići glasi kako je uspio uspješno proći sve specijalističke zdravstvene i stroge preglede i dobiti „ljekarsko uvjerenje da je potpuno zdrav“, a samo je desetak godina punih bio u snovima i zabludama, po njegovome priznanju! Gdje li su bili psiholozi i psihijatri da daju svoje specijalističko zdravstveno mišljenje za takav crnogorski diplomatski kadar!? Njima na dušu da je bio potpuno zdravstveno sposoban, a od snova i zabluda se oslobodio uz pomoć jednog stranog ambasadora, opet po njegovome priznanju!? Koliko je bilo iznenađenje kada je postao član DANU za pojedince, koji su ga dobro poznavali kao tadašnjeg političara i naučnika, profesora i književnika, pisca, vidi se po njihovom priznanju i jednom primjeru da su im iz ruku i kašike ispadale. „...Kada sam uz ručak pregledajući novine, pročitao da je Kilibarda član Dukljanske akademije, ispala mi je kašika iz ruke? Crni M. Vešoviću iz Crne Gore - kažem sebi - pa ti prekonoć postade teški jaran sa Kilibardom, iako sa tim gospodinom ne bi zajedno ni tramvaj čekao, a kamoli sjedio u istoj Akademiji...“! Bilo je to iznenađenje i za mnoge pojedince, političare, književnike koji su Kilibardu, kao političara, mnogo bolje poznavali iz perioda posljednje decenije 20. vijeka kada mu je bilo srpstvo na glasu i stasu, i kada je srpstvom i odbranom srpstva putovao u svaku crnogorsku zabit i izvan Crne Gore, kada je imao krila srpstva i na njima letio visoko i tada nije bilo političkoga pada, jer mu nijesu dali oni sa kojima je bio, a njih je tada bilo mnogo, pa i da je pao na rukama bi bio dočekan i ne bi mu se ništa moglo loše desiti. Naravno da bi bilo tako samo da je ona strana koja je osnovala Narodnu stranku imala interesa i htjela da usluga bude takva! A, da li je on sebe „iznenadio“ kada se najednom preokrenuo ili je teren dugo pripremao zadovoljan onim što je tada postigao, a žudeći za slavom i na drugom političkom polu suprotnom od srpstva njegovom „pragmatičnom“ crnogorstvu?! Možda se htio i tu okušati samo što nije mogao izabrati stranku u kojoj bi dominirao, jer ona u kojoj je bio sa nekadašnjim mladim liberalom nije mu mogla dati neki veći rejting političara izuzev da i dalje zauzima mjesto u klupama narodnih poslanika u crnogorskome parlamentu. Bilo je to već tada vidljivo i gotovo do koske ogoljeno, kao i da je izgubio političke orijentire, ostao bes kompasa i ličnog odsustva mjere i podrške za kojom je vapio, a u tadašnjoj koalicionoj slozi nije je mogao naći. Da li se neke izjave pojedinaca i pisaca, a vezane su za Kilibardu, mogu baš tako jasno kazati ili održati mi u njih nećemo zalaziti, ali ćemo ih navesti kao postojeće izjave date u javnosti, a za koje nije bilo reagovanja sa njegove strane izuzev nekog mlakog odgovora, koji je više bio odgovor bez ikakvog značenja ili negiranja onoga što mu je rečeno. Mijenjao je Kilibarda svoja politička uvjerenja često naročito od samog kraja 20. vijeka pa sve do danas i zbog toga je i bio prozvan od njegovih političkih protivnika da je „...do jučer, bio obična Miloševićeva jebačica“!? Znam, znam, političari svoja „uvjerenja“ mijenjaju ka Džika Mijojkin žene, i neka ih mijenjaju, od mene im bogom prosto bilo jer političari su - s rijetkim izuzecima-preispoljne kurvetine, bar ovi na prostoru propale Jugoslavije... I stoga niti hoću, niti mogu zaboraviti da Kilibardini lakci nijesu naši Hitleri nego pršute“! „...ja nijesam zaboravio onoga Kilibardu čija se politička filosofija temeljila na Avdićkijem govedima i Konavljanskim zlatnicima, i još uvijek odlično pamtim Kilibardu iz vremena kad je, čim počne da priča, budio u meni napasnu želju da mu zavrnem rukav i potražim mu proizvodni broj na mišici, jer bi mi odmah postalo jasno da imam posla sa serijskim Srbinom izašlim iz Miloševićeve tvornice... Ili da kažem sasvim neuvijeno: za mene lično, Kilibarda je savršen uzorak naške ništa robe i ne bih volio ni da mi ga u vreći kroz kuću pronesu, a kamoli da, bratski složno s njime, ... A što se tiče Kilibarde koji je nakjučer proglašavao Dubrovačku republiku, da danas se prsi da je demokrata kakvoga nema u tri carevine, tome Kilibardi vjerujem koliko i Drini kad nadođe...“. Ostao je, dakle, Kilibarda dužan da jasno odgovori i negira ono što je rečeno o njemu, ne samo onome koji ga je prozvao nego i javnosti kojoj je nekada znao pripovijedati i sve negirati, a posebno orden koji je dobio. Tako čvrsto i vješto je bio branilac i negator dobijenog ordena iako su činjenice bile protiv njegovih priča i njegovog javnog ubjeđivanja u „istinitost“ onoga što on kaže i način na koji se branio. Možda će nekad i o tome progovoriti i odgovoriti onome ko ga je tako ocrnio sa razlogom, koji za sada nije negiran od Novaka Kilibarde. Nekad je Novak Kilibarda kao veliki lider u jednom vremenu dosta jake opozicione stranke mogao davati bilo kakve izjave, a da mu ne bude zamjereno ili da mu to prođe bez i blagog reagovanja u stranci ili javnosti i članstvu te stranke, ali sada je gubio onu moć i bogme politički osjećaj za mjeru prilikom davanja izjava ili ocjena pa su jedva dočekivane i oštro kritikovane njegove procjene ili ocjene o pojedincima kao istorijskim ličnostima, nekada o Aliji Izetbegoviću, a nešto kasnije o Bilu Klintonu. „Izjaviti u Crnoj Gori da je Bil Klinton „istorijska ličnost“ jednako je profitabilno kao i njujorškom Kipu slobode namontirati Slobodanovu glavu... svlačenje je završeno, najprostije: ne prodaje se šipak rabota za najskuplje meso...“. Bili su to jaki udarci koje, ni nekada dok je bio na početku političke karijere i kada je bio moćan oslonac srpstvu vaskolikom, teško da bi izdržao, a sada je sve više tonuo i teško uspijevao da se pridigne, makar bude na koljenima i uhvati malo daha-vazduha iz njegove radoznalosti! Podrške sa strane bolje reći od onih sa kojima je bio u koaliciji izostajale su dobrim dijelom. Međutim, na drugoj strani iako ovlaš ili bolje reći dozirano dato mu je da se u medijima opravdava za sva zla koja je nanio srpstvu, srpskom biračkom tijelu, stranci koju je osnovao i članstvu koje ga je napustilo najvećim dijelom, uz obavezu da minimizira sva činjenja drugih i da njihovu političku ličnost opere što je više moguće bacanjem krivice na kolektiv ili „stanje duha“ koje je tada nacionalizmom bilo zahvatilo cijeli jugoslovenski teritorij. Tragovi od teških udaraca nanijeti od političkih protivnika, a posebno od onih koji su dolazili iz srpskoga bloka i opozicije kao i posebno onih iz same Narodne stranke od „eksperata“, bili su toliko vidljivi da je bio na ivici snage fizičke i političke. Tada je već bio primoran da promijeni taktiku borbe sa protivnicima time što će izvinjenjima i oprostima za učinjena djela nastojati da otupi oštricu napada i dobije na vremenu, da se pridigne iz teških nokdauna u koje je sve češće zapadao. Dijelom je uspijevao da amortizuje udarce sa strane, ali one direktne od njegovih političkih protivnika iz opozicije nije mogao, pa se okrenuo da bi drugačije nastavio političku borbu sa traženjem oproštaja od javnosti i time po njegovom mišljenju dobije satisfakciju makar u javnosti ili kod jednog njenoga dijela, pa bilo i onih koji su na sve gledali nezainteresovano. Smatrao je da je to jedini način njegove borbe koja mu je preostala i koja ga je mogla ostaviti na političkoj sceni, makar i u onoj ulozi koju je on samom sebi dao „samostalnog političara i javne ličnosti“ zaboravljajući da je to bio nekada, samo da sebe ne uništi. Da li će uspjeti da Crnoj Gori nametne potrebu novog, suptilnijeg i drugačijeg čitanja i tumačenja Njegoša i njegovih djela, koje Novak Kilibarda već nekoliko godina zagovara i na taj način pokušava da sebe opere i opravda sve svoje govore, izjave, intervjue i svoje političke budalaštine. Reći da je bio u zabludi po stare dane za sve ono što je u radnome vijeku kao profesor univerzitetski generacijama studenata kazivao, tumačio i od njih tražio da nauče shodno njegovim naučnim shvatanjima, a danas sasvim drugačiji zagovarati i novim tumačenjem suptilnije gledati i pričati o djelu velikog filozofa, vladara i pjesnika Njegoša, nije ništa drugo nego pričina priče priča starine Novaka Kilibarde. Ako je njegova tadašnja Narodna stranka čiji je on bio lider dugo godina bila osnovana od strane SDB-a zarad tajnih ciljeva nije valjda on bio ucijenjen da prihvati takvu ulogu sa svojim „ekspertima“ i djeluje onako kako je to gotovo cijelu deceniju činio ili je i danas u službi neke druge tajne službe, pa zbog njih i za njihov račun tako tumači istoriju Crne Gore i njenu književnost. Ako je bio primoran da bude tada pod patronatom SDB-a onda neka i to javno kaže ili je sebe htio opravdati i sa tom „(ne)provjerenom“ činjenicom! Nema dileme da je on zaista i u potpunosti jedna ista ličnost i da nema razlike između njega iz onoga vremena do kraja 20. vijeka i onoga sada u prvoj deceniji 21. vijeka. Njegova politička ličnost gotovo je kao kod one kojom je htio javnosti ukazati na istinu o razlici SNP-a i DPS-a „kao kad jabuku rasječeš na pola“. Danas N. Kilibarda ne mitinguje, mirno živi i radi, aktivno izvodeći nastavu na privatnom i(li) državnom univerzitetu. Prisutan je u medijima i na izložbama za koje on (pr)ocijeni da treba biti viđen i na njima prisutan, kao i na naučnim skupovima, pa makar oni bili i iz istorije koju on odlično poznaje, a koju bi mijenjao da mu može biti, makar onako kako je naumio da tumači i iznova čita Njegoševa djela, posebno „Gorski vijenac“ i one djelove koji govore o borbama sa Turcima - Osmanlijama, a svemu bi on dao poseban značaj za generacije koje stasavaju i promijenio bi nastavne jedinice u udžbenicima istorije i književnosti sa akcentom da je to u trendu evropeizacije i tranzicije. Na svim tim skupovima on ponešto kaže i ima po nekoji savjet, predlog kritiku i slično, bolje reći sebe protežira nebili imao veću „gledanost“. Za Novaka Kilibardu su, vjerovatno, i ratovi bili tranzicija samo što je on bio aktivan učesnik onoga potonjega iz posljednje decenije 20. vijeka i izašao sa ordenom, pa mu je samo malo nedostajalo da bude trostruki narodni heroj! Rekao bi Kilibarda nije mu bilo vrijeme naklonjeno pa je nagrada za zasluge izostala!? Sve ono što nije ostvario u vremenu komunizma on je nadomjestio u vremenu „mladih, lijepih i pametnih“ sa kojima je na kraju sjedio, pio i jeo, a bogme i ministarska mjesta dijelio i debelo u vlasti učestvovao, i mnogima politički određivao životnu ili radnu sudbinu! Na „talasu događanja naroda“ on je došao i zaplovio u političke vode crnogorskoga parlamentarizma - višestranačja, a zajedno sa tadašnjom vlašću uz veliku pomoć zvaničnoga i pod dirigentskom palicom S. Miloševića brinuo o Srbima u Crnoj Gori i srpskim zemljama izvan Crne Gore, sanjajući srpske snove i „Dubrovačku republiku“ u kojoj je htio zasjesti i određivati standard građanima te Republike. U tim danima nacionalističke mržnje i ratnohuškačke euforije ime Novaka Kilibarde sve je češće u dnevnoj štampi i medijima, a oni kojima se zamjerio ponešto su o njemu i napisali ili ga opisali u svojim književnim djelima: „Treću liniju pokrivaju ekstremisti, koji vođeni rukom nekih ljudi iz tajne policije fizički ugrožavaju pjesnika i njegovu porodicu“. Na jednom mjestu u „Prljavom ratu“ opisuje se vrijeme u kojem su pisac i njegova porodica izloženi svakodnevnom pritisku „četničkih vandala Novaka Kilibarde, koji ih svakonoćno maltretiraju: kamenuju prozore na stanu, pucaju, urliču, vrište, divljaju...“. Da li Novak Kilibarda može izdržati i ove napade ili za njih on ne zna i neće da zna niti ga interesuju, jer dolaze od njegovoga sada velikog prijatelja i političkog istomišljenjika pomoću kojega se Kilibarda dočepao titule akademika i predsjednika Senata DANU u jednom podužem mandatnom periodu. Nije lako Kilibardi sve to izdržati pa makar bila i polovina od onog što je objavljeno u štampi, elektronskim medijima, pojedinim književnim djelima i romanima nekolicine pisaca i književnika, a dijelom i novinara koji su njegovu političku ličnost uspješno portretisali. Samo u sopstvenom interesu da sve dozvoli da mu se kaže u lice ili javno prozove Kilibarda je stavljao na stranu i zaboravljao, ne bi li se kako domogao institucija vlasti i onih pojedinaca koji bi mu mogli biti od pomoći da se dodvori rukovodstvu bilo koje jače opozicione stranke, a naročito stranke na vlasti ili koaliciji. Tako je Kilibarda zaboravio pored niza opisa u pojedinim romanima i na poziv za dvoboj sa književnikom gospodinom Jevremom Brkovićam. „...Brković je pozvao na dvoboj Kilibardu zato što se tadašnji lider narodnjaka zalagao za rušenje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Po starom običaju Brković je za tu priliku odredio i sekundante... Oružje, po izboru Novaka Kilibarde: mač, sablja ili pištolj. Rastojanje između protivnika, opet po njegovom izboru: rusko od 13, ili evropsko od 17 metara. Uvijek za sprdnju raspoloženi Jevrem Brković je...„uplašenom“ protivniku poslao paketić - uredno upakovanu - žensku rašu“. U tom vremenu Novak Kilibarda je bio „dušom i tijelom“ pristalica politike Slobodana Miloševića. A da li je Kilibarda zaboravio i sve ono što mu se dešavalo od onih sa kojima je bio kratko u vlasti? Da li je čak zaboravio i na brojne nezgode i radnje koje su mu radili prilikom političkih kampanja ili promocija Narodne sloge, koalicije sa Liberalnim savezom Crne Gore i tako dalje? Imao je Kilibarda običaj da sve naglo potisne u zaborav, a samo iz njemu „pragmatičnih“ razloga kako bi se domogao boljega političkoga kolača, većega parčeta i jednostavno sve bude kao da mu se dotada nije ništa dešavalao. Ali isto tako odmah je sve potirao što je radio u vlasti kada bi raskinuo sa njima ili bilo sa kojom drugom koalicijom ili strankom sa kojima je flertovao odnosno kalkulisao šta može dobiti a šta će izgubuti! Ipak je na kraju onako iskusan, promišljen i lukav bio nadigran od onih sa kojima je izvjesno vrijeme dijelio vlast, ali ne onako kako je on htio nego u onom dijelu koji su mu oni odredili da bude zadovoljan i ništa dalje od toga. Ostalo je odrađivao i peglao političku prošlost onih iz vrha vlasti, koji su mu dozvoljavali malo igre i učešća u vlasti sa onima od kojih je tražio da se narodu vrate pare: „gdje su pare“, gospodo moja „vratite pare“!? Mada je dobio odlučan odgovor da još živi „sto godina“ neće saznati gdje su pare, pa mu mnogo ne treba vjerovati da je saznao gdje su i kolika je suma u pitanju, već samo ono koliko ga je moglo zadovoljiti sa nekim namještenjem u raznim komisijama i njega i njegove „eksperte“. (Izvodi - odlomak, br. 6) A zašto bi pamtio ono što mu se dešavalo od onih koji ga upravo baš sada dosta dobro drže iako nije više u vlasti, jer je on još radno aktivan, doduše nešto usporeno i ne baš napadno ali sa dozom suptilnosti, skromnosti i umjerenosti tokom davanja izjava, intervjua ili kritičkih razmatranja i reagovanja na određene događaje i dešavanja u Crnoj Gori, tek toliko da je prisutan u javnosti, jer bez njegovoga mišljenja teško da se može bilo šta u Crnoj Gori dešavati, komentarisati i stručno obraditi. Čudno je da povodom aktuelnoga štrajka učenika gimnazije na Cetinju nije koju progovorio, dao savjet kako i na koji način da se riješi nastali problem i da on pokuša sve to svojim „mekšim“ i „lijepim“ riječima uspješno riješiti?! Bivši Srbin, a sadašnji Crnogorac, Novak Kilibarda u jednom opisu od onih sa kojima je danas u dobrim odnosima i nekada bio u koaliciji, na komičan se i karikaturalan način prikazuje kao „Jedan pomalo frustrirani, nažalost izgubljeni i sve manje kontrolisani profesor skače po kotorskim ulicama“. Mogao bi Kilibarda za takvu karikaturu i podrugljivi opis reći da se radi o slobodnom pjesničkom izražavanju, mada se radi o političaru koji daje izjavu na sudu ili metafori koju ne umije taj političar da skladno upotrijebi, onako kako bio to umio tadašnji veliki Srbin Novak Kilibarda. Da li je Kilibarda branio srpstvo iz čisto praktično-korisnih razloga ili je to bio njegov nacionalistički ponos kombinovan sa onim što je kao profesor narodne književnosti znao upotrijebiti da bi postao lider Narodne stranke? Kao profesor srpskoga jezika i narodne književnosti Kilibarda je jedan od najvećih srpskih nacionalista na političkom nebu Crne Gore u posljednjih deset godina 20. vijeka, a koji će se kasnije transformisati u najodanijeg Crnogorca i patriotu, a zatim prvoborca za crnogorsku nezavisnost. U posljednje nekolike godine posljednje decenije drugoga milenijuma on i njegovi „eksperti“ učestvuju u vlasti i stoje „čvrsto“ na liniji odbrane crnogorske države, dobro se prilagođavaju politici vladajuće koalicije u kojoj su kratko vrijeme proveli i omirisali vlast, naravno „(sa)znali“ za pare koje su zajedno sa Novakom tražili i mirna Bosna, što bi naš narod rekao zadovoljili svoje lične interese i „radoznalost“ koju su isprobavali tokom rada kao ministri, a njihov čelnik kalkulisao i tvrdio pazar za buduće dane i malo visočije političke pozicije od potpredsjednika Vlade na kojem se mjestu nekada nalazio. Udomio je Kilibarda bio svoje „eksperte“ i najbliže saradnike u ministarstvima na najvišoj funkciji ministara, počevši od D. Šoća, P. Drecuna, B. Dubaka i na neka potpredsjednička mjesta ili mjesta sa pomoćnicima u ministarstvima tadašnje Crne Gore. Već tada je bila započela nekakva priča ili se najavljivala tobožnja „(ne)zavisnost“ odnosno kalkulisalo se i kupovalo vrijeme, ne samo kod građana nego posebno kod svojih birača osluškujući rad njihovog političkog bila-žile kucavice. Ujedno je to značilo da još nije bilo zrelo vrijeme za neke promjene državnog uređenja i odvajanja Crne Gore od Srbije. Da li se radilo o Novaku Kilibardi kako ga neki svrstaše u „dva propala intelektualca“, koji je politiku vidio kao šansu za dokazivanjem i nadomještenjem svega onoga što je izgubio napuštanjem Saveza komunista odnosno kad su ga lišili članstva? Treba li tražiti uzroke u njegovoj politici revanšizma kominističkom režimu i onima koji mu nijesu dali da se dokazuje u svakom pogledu, kao i da li je članstvo i liderstvo u Narodnoj stranci bila konačno poslednja šansa i prilika, koja se nije ispuštala bez velikih muka? Da li je zato morao trpjeti sve što mu se dešavalo u stranci i oštro se razračunavati sa potencijalnim kandidatima koji bi mu mogli ugroziti liderstvo u stranci? Druga faza njegove političke karijere, koja je nešto mirnija i manje plodotvornija, vezana je sa njegovim postavljenjem za šefa crnogorske trgovačko-informativne misije u Sarajevu. Sa uveliko stečenim političkim iskustvom znao je prav(n)i način kako da izbjegne mnoge neprijatnosti, posebno zbog prozivki za njegovu politiku iz vremena „rata za mir“ u Narodnoj stranci. Pa će u blagoj formi, „suptilnije“ i mnogo „drugačije“ reagovati na brojne napade i pritiske, posebno one koji su dolazili iz Sarajeva od izvjesnih udruženja da bude „proglašen personom non grata“ zbog svoje prošlosti a zbog čega je bio nazvan kao „jedan od najvećih ratnih huškača...“, na tadašnjim prostorima Crne Gore i Srbije. Samo zahvaljujući podršci visokih političara na čelu SDA i Alije Izetbegovića, koji su u Kilibardi tada vidjeli veliku šansu da sebe promovišu i sve što je bilo izgubljeno na relaciji uspostavljanja i normalizacije odnosa sa susjednim državama, posebno priznanja za učešća u „ratu za mir“, priznanja države, nacije, jezika, uz nezaobilazno traženje izvinjenja za ono što je Crna Gora učinila. Sve što se tada izjavljivalo preko diplomatskog savjetnika Novaka Kilibarde bilo je i trebalo se shvatiti kao „zvaničan“ stav i Crne Gore i svih političara crnogorskih koji su bili na vlasti. Svi su bili „zadovoljni“, a najviše N. Kilibarda, koji se držao svoje „diplomatske trgovačko-informativne misije“ u Sarajevu. Na šta sve nije bio spreman starina Novak samo da uspije i dohvati se političkog kolača, pa i pod skute političke je stao i poljubio ih samo da mu se „diplomatska“ fotelja udijeli, mada su i manje znaveni dobili mnogo bolja diplomatska mjesta nego što je njemu pripalo odnosno što su mu kao žrtvenom jarcu dodijelili crnogorski političari a bogme i oni iz Bosne i Alijine države. Da nije bilo Alije Izetbegovića i njegove političke dozvole i agremana uzalud bi Kilibarda obilazio sve visoke političare, pa mu je na tome Nole bio duboko i visoko do neba zahvalan, jer ga je taj agreman načinio „diplomatom“. Naravno da će starina Novak pamtiti to „dobročinstvo“ Alijino, nekadašnjeg njegovog velikog i ljutog političkog protivnika i „inovjernika“, pa će mu na odru održati hvalospjev, ujedno odati priznanje za politiku koju je sprovodio i bogme zatražiti oprost za sve grehove, koje je tadašnji lider Narodne stranke počinio prema Muslimanima, alijas Bošnjacima. Ni trepnuo nije, a ni žmirkao, dok je na odru Alijinom izgovarao onako krupne riječi u jednom dahu o pokojniku kao velikom državniku, a sve iz „pragmatičkih“ razloga kako bi i dalje ostao na fotelji ambasadorskoj u Sarajevu. Znao bi ponekad Noko dosjetiti se pa reći „niko krupno ka Turčin ne laže“! Sve što je do tada Novak Klilibarda izjavljivao protiv „poturica“ i „inovjernika“ na odru pokojnikovom morao je ispljuvati sebi samome u političko lice. Tako je i učinio. Igrao je igru političkoga pajaca preko kojega su dvije strane rješavale svoje neriješene probleme ili tražile priznanje i ostvarenje onoga što se ticalo otvorenih pitanja iz građanskoga rata. Mora se priznati da je ovoga puta Novak Kilibarda bio prebrodio jednu duboku političku krizu posle napuštanja Narodne stranke i gotovo da je uspješno kompenzovao taj gubitak političkih pozicija, bolje reći uhvatio je daha za dalju samostalnu političku borbu u samoj Crnoj Gori sa mjesta šefa trgovačko-informativne misije u Sarajevu. Htio je da na sred Cetinja igra srpsko kolo srpske Crne Gore, kako je govorio „srpske Sparte“ i na toj platformi dobijao je političke poene svih nacionalističkih glasova. Tada je bio moćan političar jedne opozicione stranke, koja je zajedno sa njim kao liderom htjela ostvariti srpski san i naravno osnovati bolje reći ponovo uspostaviti „Dubrovačku republiku“. To je tada bio moćni političar i lider Novak Kilibarda, a sada je mnogo manje politički moćan, ali isti samo na drugoj strani kao kada „jabuku rasječeš na pola“, s tim što sada radi sve samo da bi se makar malo iskupio ili sprao sa sebe velike političke i idejne grijehe koje je počinio pod parolom srpstva i srbovanja. Evo jednog od brojnih primjera prikazivanja ličnosti i uloge N. Kilibarde, kako ga vide i šta kažu o njemu kao političaru oni koji su sa njim u dobrim odnosima sada, a nekada su bili na različitim stranama. „Što se Petrovdanskih događaja tiče moram reći da je tada negativnu ulogu u pogledu izazivanja sukoba, svojom ondašnjom politikom i samim dolaskom u manastir i ukupnim postupanjem, imao tadašnji lider Narodne stranke prof. dr Novak Kilibarda. Međutim, dr Novak Kilibarda će kasnije, kada je radikalno promijenio svoju politiku, smoći snage i više puta se izviniti zbog svoje uloge u nemilim Petrovdanskim događajima na Cetinju 12. jula 1991. godine. Dr Novak Kilibarda će, shvativši svu promašenost ideologije i politike kojoj je pripadao, realno priznati da je tadašnja Narodna stranka vodila ratnohuškačku i nacional-šovinističku politiku i priznati vlastite zablude koje je duže vrijeme imao. Imao je dr Novak Kilibarda snage da, metaforički rečeno, ostane u molitvi za oproštaj u minutu stida zbog politike koju je Narodna stranka na čelu s njim vodila. I to je za poštovanje. I dobio je oproštaj, sto je hrišćanski, i potom stekao uvažavanje zbog borbe za Crnu Goru od 1998. do danas. Zbog petrovdanskih zbivanja prvo su mu oprostili crnogorski liberali i Slavko Perović, stvarajući koaliciju Narodna sloga 1996. godine, koju su činili LSCG i Narodna stranka. Potom mu je oprostila i SDP Crne Gore stvarajući koaliciju sa njim 1998. godine „Da živimo bolje“ (koju su sačinjavali DPS, NS i SDP). Kad se vratio iz emigracije Jevrem Brković 1999. godine je hrišćanski utemeljeno uvažio Kilibardino izvinjenje i molitvu za oprost i nakon dugogodišnjeg sukoba, imenovao odličnog pisca i profesora Novaka Kilibardu za Predsjednika Senata DANU. Dr Novak Kilibarda je zaista doživio katarzu u najpozitivnijem značenju. Otvoreno i jasno dr Novak Kilibarda od 1997. godine do današnjeg dana radi vrlo korisne stvari za Crnu Goru, njenu kulturu, naciju, jezik. Zalaže se i za prava Crnogorske pravoslavne crkve, preferirajući sasvim izričito politiku u pravcu obnavljanja nezavisne Crne Gore i stvaranja građanskog, multikulturnog društva u njoj. Istina dr Novak Kilibarda prešao je put od progonitelja do afirmatora crnogorske državne i nacionalne svijesti i identiteta...“. Ni tu Novak Kilibarda nije reagovao ni bez i jedne riječi je sve prihvatio, naravno prevodeći sve na onu stranu kojom mu odaju neka priznanja za politiku nezavisnosti kojoj se okrenuo iz „pragmatičkih“ razloga. Da li je tako Novače Kilibarda i na koji način sve navedeno opravdati ili jednostavnije bi bilo priznati. Nije dovoljno bježanje niti prećutkivanje da bi se danas životarilo i donekle politički opstalo, makar kao „samostalni političar“ i javna ličnost, već se mora sve priznati i potvrditi ili negirati nekadašnja politika velikoga lidera Narodne stranke i tadašnjega velikoga Srbina. U vremenu evroatlantskih integracija i politike aktivne miroljubive koegzistencije i brojnih izvinjavanja od naših političara, posebno Sveta, Mila, Filipa i Novaka Kilibarde nastavlja Crna Gora evropeizaciju i demokratizaciju, jer je završila sa tranzicijom!? U sprovođenju takve politike i posebno u „edukaciji“ građana i crnogorske javnosti veliku ulogu bolje reći „uslužni zadatak“ ima samostalni političar i javna ličnost Novak Kilibarda. On je ipak u svemu tome najgromoglasniji ali sa mekšim, ljepšim i suptilnijim riječima, sa drugačijim tumačenjem, i ne kao nekada na galamdžijski i bundžijski način. Svi su oni vodili istu politiku u jednom periodu „rata za mir“ samo u različitim strankama, a sve za svoj interes na grbači narodnoj. Iz tih i sličnih razloga je i danas tako nizak standard građana bolje reći mizeran, socijala koja još više vodi osiromašeni narod u potpunu ekonomsku zavisnost, ne dajući mogućnost zaposlenima da se otkupe, kao nekada u doba feudalizma, da kmet može otkupiti svoju ličnu i ekonomsku slobodu! Karakteristika crnogorskih političara iz vremena višestranačja jeste da se ne sjećaju ničega lošeg što su činili i da sve bacaju u zaborav, a s druge strane nastoje da svoju prošlost operu ili tetovažom pređu preko svoje političke prošlosti. Jedan od onih koji se samo sjeća onoga što mu ide u prilog ili kao po njegovom mišljenju politički je to bilo „mudro“ i „pozitivno“ u cilju „očuvanja mira u Crnoj Gori“ je i N. Kilibarda, koji upire sve svoje umne i fizičke snage da prekrije „oprostima“, „izvinjenjima“ i riječima „stid me je“, bez ikakvog objašnjenja i lične odgovornosti pred zakonom. I ne samo on nego i oni koji su bili sa njime aktivni učesnici ili naredbodavci, zagovornici, ratni huškači, propagatori, pozivnici da je država u opasnosti, pa sve do toga da „otadžbinu treba sačuvati“! Ništa se nije desilo niti iznenadilo one koji su realno posmatrali metamorfoze tadašnjih istaknutih članova Narodne stranke, a posebno njihovog neprikosnovenog lidera. Ono što danas čini kao samostalni političar isto je što i nekada samo u drugom političkome bloku sada nezavisne države Crne Gore, sve dotle dokle im god treba da spira njihove biografije iz perioda „rata za mir“. Imaće on takvu ulogu i vješto će je igrati da budu svi zadovoljni, a on ponajviše. To je sva suština „novoga“ Novaka Kilibarde kao samostalnog političara, javne ličnosti i djelatnika. Perač političkih biografija njegovih nekadašnjih političkih protivnika i to preko sopstvenih leđa i političkoga obraza, ako ga uošte ima, odnosno preko obrazina i maski koje stalno skida i mijenja pokušavajući da spira blato koje se ne može (o)prati. Sve što se više pokušava distancirati ili oprati odnosno minimizirati svoju ličnu ulogu u „ratu za mir“ i njegovih tadašnjih političkih protivnika, a sadašnjih velikih političkih prijatelja sa kojima je na istome zadatku pranja političkih biografija i istodobno zaboravljanja prošlosti ili pokrivanja te prošlosti kolektivom i nacionalističkom euforijom, on sve više tone u blatu svome. Ne treba se iznenaditi ako jednoga dana opet kaže da je i ovoga puta i ko zna po koji put bio u zabludi da bi se vratio na predpolitičko doba Crne Gore odnosno u vrijeme jednopartizma, njegovoga komunističkoga perioda u kojemu je proveo više nego što će u ovoj novoj nezavisnoj državi Crnoj Gori. Ako bude procijenio da mu novi tabor politički bude potreban i donosio više koristi ili ko mu ponudi više on će tome prići i opet biti onaj stari Novak Kilibarda čovjek sa maskama na licu, koje skida svakodnevno i nikako da dođe do svoga sopstvenoga političkog lica, kojega svakako da nema, barem prema onome što je radio u svojoj dvadesetogodišnjoj političkoj karijeri od početka posljednje decenije 20. vijeka pa sve do danas. A, moguće da je za ovih dvadesetak godina stalnog stavljanja i mijenjanja maski na licu svom i zaboravo sopstveni izgled, pa bi bilo dobro da u ogledalu detaljno sagleda svoj lik. Interesantno je navesti jedan podatak objavljen u štampi iz 2004. godine u kome se Novak Kilibarda pojavljuje za šahovskom tablom i daje se prikaz cijele šahovske partije koju je „odigrao“ sa protivnikom, naravno izašao je kao pobjednik! Ta zanimljivost je veoma bitna za razumijevanje njegove političke ličnosti i njegovog ukupnog mentalnog sklopa sa kojim je on cijelu svoju struku i nauku nastojao da ugradi u svoju novu profesiju „politiku kao sudbinu“ za koju je znao često reći da je njegov hobi: „ušao sam u politiku iz hobija“! Upravo je njegova politička ličnost kao u šahovskoj partiji smišljena, proračunata, lukava, promjenjiva, iznenadna, zakulisana, interesdžijska, kalkulantska, perfidna, ponekad oštra i pomirljiva da zavara protivnika, naravno sa ciljem da bude pobjednik. Takvu politiku je vodio cijelo vrijeme u svom političkom životu i partiji kojoj je pripadao, a koju je kasnije bio primoran napustiti - iz koje je istjeran, kao i političke saveze koje je sklapao i u njima kratko politički se nadigravao. Međutim, šahovsku političku partiju, koju je igrao sa najjačom političkom strankom DPS-om u Crnoj Gori i najjačim političkim protivnikom u toj partiji, nije uspio dobiti odnosno bio se već unaprijed predao dajući signale protivniku da će biti zadovoljan sa onim što mu se da. Tako je i bilo, izgubio je sve šahovske-političke okršaje, ali je kao politički protivnik dobio po nešto što koaliciju nije ni zanimalo ili mogli su sebi i taj luksuz dozvoliti da Kilibarda misli ili da ima privid da će ih lako nadigrati. Potučen je u svim šahovskim i političkim duelima sa svojim protivnicima iz koalicije DPS - SDP. Nije imao snage, niti znanja, a bogme ni političke moći za političku borbu u cilju ostvarenja svojih političkih ambicija i zauzimanja visokih pozicija u sistemu vlasti od onih protiv kojih je nekada bio i na kraju sebe potopio, da bi postao još jedan u nizu političkih mrtvaca na crnogorskoj političkoj pozornici koji su sebe izbrisali sa scene kao (ne)dosljednog i (ne)principijelnog političara. Ostavio je mnogo onoga o čemu ni on ne bi znao da ga rastumači makar „drugačije“ i na „suptilniji“ način, a posebno zablude sa kojima je ratovao baveći se politikom, kao i brojne izjave koje je davao sa unaprijed smišljenim ciljem u ličnom interesu. Porazio je sebe, mrcvareći se i padajući u teške nokdaune, koje je većinom on sam sebi namještao svojim kalkulacijama i političkim flertovima sa mnogo mlađim političkim protivnicima. Neuspjeh je bio zagarantovan, a političko blato, kojim je prekriven, još uvijek se nije potpuno osušilo da ga zabetonira kao političara koji je mnogo htio, a sebe djelimično u politici lično ostvario. Počeo je kao lider Narodne stranke a završio kao samoproklamovani samostalni političar, kojemu je dozvoljeno da priča i pripovijeda, zanoveta i protežira sopstveno samoreklamerstvo, prosipa dosjetke u cilju pranja svoje i drugih političkih biografija, a sa ciljem da nadmudri sve one sa kojima je kontaktirao i na kraju sebi narok politički uzeo. U tome je svakako uspio, ako mu je to satisfakcija ili nagrada za lično djelo bavljenja politikom „iz hobija“. Jedno vrijeme u javnosti je bio od sebe stvorio privid mud(r)o(g) političara, da bi se kasnije se otkrio i ostao za(b)luđeli političar. Bila je to „evolucija“ njegove eruptivne političke ličnosti, koja je imala unutarnju revoluciju neostvarenih snova i političkog revanšizma sa komunističkim sistemom i onim političarima kao protivnicima koji mu nijesu dali da se ostvari onako kako je želio i sa nezajažljivim ambicijama. Zbog oštre kritike u javnosti kojoj je bila podvrgnuta Narodna stranka, a u vezi sa privatizacijom-prodajom „Instituta dr Simo Milošević“ i još nekih preduzeća i njegovih „paušalnih ocjena“ Kilibarda je prijetio najavom podnošenja ultimatuma o izlasku iz koalicije, ako se ne preduzmu oštre mjere protiv Nebojše Medojevića, koji je u jednom intervju kritikovao mjere i način na koji se vrši ta privatizacija, iako ministri iz Narodne stranke i sam njen lider nijesu demantovali ono što je gospodin Medojević izjavio dnevnom listu „DAN“. Vođena je velika i dugotrajna debata u crnogorskom parlamentu povodom prodaje „Instituta dr Simo Milošević“, a koju su sprovodili i jedna član iz Narodne stranke Predarg Drecun, pa je čak konstatovano da je Crna Gora tom prodajom dobro zaradila!? Ugovor „nije mogao“ biti stavljen na uvid poslanicima, kao ni brojni koji su poslije toga sklapani i potpisivani ili ga neko nije smio dati, jer su se mogli provjeriti sporni datumi prodaje odnosno obračuna marke i dinarske protivvrijednosti. N. Kilibarda je na takve prozivke u narednim godinama ostajao nijem ili je uopšteno odgovarao da je sve učinjeno onako kako je ta komisija i učinila prodaju-tranziciju. A „gdje su pare“ od prodaje otišle i da li su na zakonit način trošene ta i mnoga druga pitanja iz ostalih ugovora o tranziciji - prodaji preduzeća-državnih, u kojima je Narodna stranka participirala kao dio vlasti, na sve to se njen lider neće oglašavati, jer vjerovatno da je (sa)znao gdje su (te i druge) pare, kao i one koje je nekada tražio u parlamentu!? Od svega što se raspravljalo-debatovalo u parlamentu ostale su samo sumnje u regularnost prodaje-tranzicije „Instituta...“. (Izvodi -odlomak, br. 7) Nije to bila jedina sumnjiva prodaja ili bolje reći rasprodaja o kojoj se samo debatovalo i na tome sve završavalo. A avioni i ostalo i nije bilo toliko „interesantno“ za Narodnu stranku, a ni njen lider N. Kilibarda nije htio potencirati nabavku aviona odnosno i to je, svi su izgledi, zaboravio ulaskom u koaliciju i učešćem u vlasti kao potpredsjednik Vlade i sa svojim ministrima kao „ekspertima“ za ekonomiju, pravo i pravni sistem i kulturu Crne Gore. Ta tri resora pokrivala je Narodna stranka, a ostale komisije u kojima su njeni članovi učestvovali ostaje za neka druga vremena da se provjerava i(li) nešto više progovori. Mnogo toga preskače N. K. ili ostavlja za kasnije da u svojim izjavama za javnost, konferecijama za novinare objasni ili u intervjuima objelodani na tenane svu transparentnost i veliki „dobitak“ za Crnu Goru! Na tom i takvom terenu N. K. ne želi da se prošeta ili makar provoza i sa svojim obezbjeđenjem radi svake sigurnosti u cilju zaštite fizičkog integriteta. Spasio je starina Novak sijedu glavu na staračka ramena svoja. Ostala je za još neku koaliciju ili participaciju u nekoj od državnih komisija od kojih bi mogao imati makar neke koristi, ako ne materijalne a ono moralne, čisto radi „uvida“ da (sa)zna „gdje su pare“ i da ne proziva vlast protiv koje je bio i sa kojom je učestvovao u „transparentnoj“ tranziciji!? O „Prekookenskoj plovidbi“ i njenim brodovima nećemo ovom prilikom. „Novak Kilibarda se odlučio za nimalo reformski i demokratski metod. Ucijenjujući Vladu i koaliciju, iza dobro zaključanih vrata crnogorske vlade, Kilibarda je izgovorio sudbonosno Medojević ili novi izbori - i time otvorio mogućnost da to bude stalni metod koalicionog vladanja“. „...Narodna stranka prije mog uključivanja je bila poprilično radikalna sa predznacima koji nijesu bili po mom ukusu, ali moram priznati da sam imao simpatije prema toj partiji, jer sam u njoj prepoznao demokratske potencijale koji su vremenom postajali sve uočljivije...“. Bio je Kilibarda u koalicijama počevši od „Narodne sloge“ sa Liberalnim savezom Crne Gore, zatim „Da živimo bolje“ sa DPS-om i SDP-om, do koalicije „Zajedno za Jugoslaviju“. A šta njegovi partijski drugari iz Narodne stranke misle i ocjenjuju njegov rad i stranačko djelovanje evo kraćeg izvoda: „Nijesam u prilici da čitam ta njegova iskustva, ne pratim feljton, ali bojim se da je suviše rano i da je trebalo ispoštovati vremensku distancu. Bojim se da te njegove isprike, koje on danas želi da prikaže javnosti kao da se nije slagao sa tim vremenom u kojem je tako intezivno učestvovao, djeluju dosta neuvjerljivo“. „Ne čudi me: 90 odsto Crnogoraca, s Kilibardom na čelu, u ratu su se kao pjan plota držali „Gorskog vijenca“. Držali su se onog što u „Gorskom vijencu“ ne valja, a namrtvo zaboravili ono što je u njemu besmrtno. Zaboravili su, na primjer, jarebice... ove jarebice su, u bijegu pred većim neprijateljem, potražile spas kod manjeg. Instinkt im je rekao da je manji. Kad su 1992. godine muslimanske jarebice pobjegle u CG „jere ih je nevolja nagnala“, naši policajci su ih marljivo hvatali i slali Rašu pod nož. Kako i neće kad im je Kilibarda, koga akademik Tunjo Filipović zove mudracem, objasnio da je priča o jarebicama pičkin dim, a da je Njegoš genije kad kaže: „Kako smrde ove poturice“, „Trijebimo gubu iz torine“, „Udri vraga, ne ostav mu traga“. Ovaj tekst, u kojem sam od Radončića uzeo izvorna svjedočenja, treba čitati kao pomen, bez popa i tamjana, žrtvama crnogorske, suviše crnogorske mržnje prema „Turcima“. „Đukanovićevi ljudi idu na pregovore sa partijom na čijem je čelu čovjek optužen za ratne zločine“ rezignirano je konstatovao Novak Kilibarda, prvak narodnjaka. Ovaj veliki pobornik „multietničke, multikonfesionalne i multipartijske Vlade“ otišao je i korak dalje-izjavio je da se SNP i DPS razlikuju kao presječene jabuke! Kilibarda je zaprijetio izlaskom iz koalicije, jer dogovori oko budućnosti srpsko-crnogorske zajednice, po njemu nije partijsko, već državno pitanje...“. „Pogledajte šta iz toga sada imamo: dvije, crkve, dvije nacije, dvije akademije, dva udruženja pisaca, dva udruženja novinara... Na putu su i dvije policije, zatim najmanje dvije orijentacije za Nezavisnost, dvije države sa dva različita opredijeljenja za „zajedničku... Imamo čak i dva 13. jula... Pa mi smo jebivjetri a ne politička svijest“. „Kad Kilibardu slušate, da on sam ne kaže da je profesor književnosti, ne bi čovjek mogao da pogodi...“. Novaka Kilibardu kao političara pojedini ljudi, pisci, novinari različito opisuju, ali svi se uglavnom u jednom slažu da se radi o prevrtljivoj političkoj ličnosti sa kojom morate biti veoma obazrivi, jer će vas prevariti dok trepnete samo da svoje interese ostvari. Evo dva primjera u kojema se na najslikovitiji način njegova ličnost kao političara opisuje. Prvi primjer: „...na Kilibardinom primjeru sam podvrgao jedan moralni pojav za koji u crnogorskom jeziku postoji slikovita riječ „trokapić“... Nezaboravan umjetnički prikaz takve spodobe, koja je ostala „neprevarena pod svim carevima... Brzina, sa kojom se crnogorska ništa roba prilagođava vremenu, sa kojom razvija i umnožava vlastite potencijale, takva je da jezik neizbježno kasni za stvarnošću... Kilibarda ima na glavi kapu koja je pola šešir, pola šajkača, pola korotna crnogorska kapa... Kilibardino pokrivalo za glavu ,,...sastoji se od tri polovine, što nagovještava da ju je sašio krojač koji je u isto vrijeme i guslar... ili kako bi Bećković rekao, i Kilibarda spada u crnogorsku „mućmurinu i mutljavinu, koja se „grčila i turčila, latinila i čmintila, stoput se preprodala i prekupila, a pošteno nije nikad ništa bila“. Da li se ima šta dodati, oduzeti ili negirati iz njegove dvodecenijske političke djelatnosti?! I drugi primjer: „....Vjekove odbacuju kao zmija svlak. U taj strašni vode krimen: A......, M....., M.... i Novak. U debelo se crijevo, kažu bratsko, uvlače Voždu krvavijeh ruku...“. Kilibarda je vječni, a ne dnevni! Dok postoji Crna Gora neće joj usfaliti trokapića kakav je Kilibarda ... Po Jevremu, Kilibarda je gadno nagrđen kad je od mene (Vešovića Marka) proglašen „Miloševićevom jebačicom“... a zar nije kada se kaže da se „Voždu krvavijeh ruku“ uvlači u „debelo crijevo“... brojne političke radodajke, kakav je i Jevremov Kilibarda, kojima pred svakim novim Vlastodršcem same gaće spadaju? Uslijedio je i „(od)govor“ Novaka Kilibarde: „Ko nauči Marka da ovako mrzi - Zapitao sam se šta bi sa Markom koga sam izuzetno cijenio i ko ga nauči da ovako mrzi... Vešović vjerovatno nije imao vremena da prati moj politički razvoj, niti većinu mojih izjava... Sretan sam što mogu da osjetim vrijeme... Žao mi je što me je pjesnik Marko Vešović napao rječnikom koji ne odgovara ni njegovom stvaralačkom ni intelektualnom nivou... Sve i da sam se ponašao onako kao što kaže gospodin Vešović, a ... nije stigao da završi studije Filološkog fakulteta u Beogradu gdje je studirao... „Žalosna mu majka“! Nijesam, bukvar politike pokazuje da je neopravdano vječito opominjati političara šta je nekad radio, a ne gledati šta danas radi... Da navedem jedan primjer: Njemačka je produkovala Hitlera i fašizam i napravila jedan od najtežih zločina u istoriji ljudskoga roda... Međutim, Njemačka je danas demokratska zemlja... Da bi čovjek govorio o mijenama političara mora zaista da zna šta je politika... Riješio sam da ne odgovaram na taj rječnik i te napade“. Šta reći poslije navedenog i kako negirati ono što mnogi o njemu pišu iz vremena njegovog političkog djelovanja u Narodnoj stranci, koalicijama i danas kao samostalnog političara kako zna za sebe često reći i potencirati tu po njemu „nedvojbenu“ činjenicu. A Novak Kilibarda za sve što je o njemu rečeno imao je samo komentar - primjedbu da Marko Vešović nije stigao da završi studije ... u Beogradu... „Žalosna mu majka“!? Šta li je u tome vidio starina Novak i koliko je to bilo tako mudro ili dosjetljivo to sami bog ili on, naravno, zna!? Plašio se Kilibarda da se upušta u polemike sa mnogo jačima od njega na peru i posebno sa onima koji su raspolagali pojedinim činjenicama sa kojima je samo manji broj osoba bio upoznat. Nikako da se zapita sam Kilibarda koliko je takvih „slobodnih“ i „samostalnih“ političara u crnogorskoj javnosti kojima je sve dozvoljeno u medijima, da sebe opravdavaju i da drugima mogu lijepiti etikete ili im držati čas iz moralnoga vaspitanja i načina kako čovjek da se promijeni i preobrazi po nekoliko puta u životu i da nikom ništa ne odgovara za ono što je javno činio dok je bio na liderskoj poziciji ili u vlasti!? Takav način i odnos prema javnosti i nakaradna tumačenja, da bi sa sebe skinuo političko blato kojim je pokriven, jednostavno i blago rečeno je političko prostituisanje ili ljepše rečeno javno i noćno provodadžisanje zabluđelog starine. Imaće priliku i vremena da odgovori na sve ono što je do sada zagovarao, huškao, izjavljivao, nagovarao, navodio da se ide u „rat za mir“, dobovoljno bodrio i svojim vatrenim govorima o srpstvu i ostvarenju srpskoga sna i ujedinjenju srpskih zemalja, i sve to sa zaslužnim ordenom na grudima da javno objasni svoju ulogu u vremenu „rata za mir“ i doprinos za zasluge, od kojih sada bježi pozivajući se na „promjene“ koje su svojstvene ljudskome biću, a ne kameleonu!? Šta je sa moralnim principima, ulogom ličnosti i lidera o tome on ne želi da priča nego jednostavno objašnjava nacionalističkim ludilom, a sebe izuzima iz toga ludila!? Ako je i bio tada u tom „ludilu“ zašto ne kaže koliko i kada je bio u zabludi, prizna da je sve u ludilu radio pa makar to bilo i nacionalističko ludilo! Međutim, treba da zna, ako prizna da je to bilo njegovo „ludilo“ kako je onda mogao kao profesor narodne književnosti biti na univerzitetu i da li mu je i danas kao takvom tamo mjesto?! Da li neko o tome brine, makar onaj koji mu daje honorar za nastavu koju izvodi na visokoškolskoj ustanovi - privatnom univerzitetu za predmet „pravo i književnost“? A šta će reći za „diplomatsku“ karijeru čovjeka koji je dugo godina bio u nacionalističkom „ludilu“ i kako se i na koji način izliječio od toga, a zna se da diplomate prolaze strogu medicinsku specijalističku pretragu, i da tamo oni koji su u zabludi ili nekoj vrsti zablude-ludila ne mogu biti u službi!? Mnogo je pitanja na koja bi Kilibarda kao političar poslije svega ovoga morao dati odgovor prije svega javnosti, a zatim i onima sa kojima je participirao u vlasti i ukupnoj politici, parlamentarcima, političkoj scene Crne Gore. Neka dio po dio detaljno objasni i da odgovore na postavljena pitanja u navedenom tekstu o njemu kao političaru sa portretom bez okvira. Da li je on zaista političar na crnogorskim prostorima parlamentarizma koji zaslužuje epitet političara zvanog „duplo golo“ u politici? Da li je on političar „od formata“ kako je znao nazvati - reći, izraziti se o svojim „ekspertima“ ekonomije, prava i kulture, kako bi ih na taj način unaprijed promovisao dajući im svojstvo koje nemaju, ali sve po onoj narodnoj „ja tebe serdare ti mene vojvodo“ iz čisto „pragmatskih“ razloga?! Da li je nekadašnjem lideru Narodne stranke konačno odzvonilo ili se još uvijek čuje njegova „šuplja zvonjava“ sa pričom da je spasio srpsku politiku, nezavisnu Crnu Goru promovisao, zaliječio rane onima kojima ih je nanio u Crnoj Gori i posebno u Bosni i Hercegovini? A gdje su žrtve rata na crnogorskoj strani, koje su platile svojim mladim životima svu bestijalnost njegovih zapaljivih govora i ratnoga huškanja da se ide u osvajanje srpskih zemalja, da se srpstvo brani i tako dalje? Da li zbog njih N. Kilibarda ima političkog i ličnoga obraza da prećuti sva pitanja koja se ovdje postavljaju i za koja se traže odgovori? Samo zbog tih mladića morao bi biti odgovoran i javno svakodnevno moliti za oprost od grehova svojih i nacionalizma u kojem je bio. Da li je to njegovo nacionalističko ludilo sa kojim je zagovarao odlazak u „rat za mir“, a crnogorska mladost izvjesnim brojem žrtava platila, kao i velikim brojem ranjenih, i jednim manjim brojem nestalih? Da li se to može nazvati doprinosom „borbi za mir“ na ovim prostorima ili njegovim današnjim „mirotvorstvom“, a do tada što je radio sve baciti u zaborav? Ne, takva djelatnost bilo kojeg političara iz vremena „rata za mir“ i nacionalističkoga ludila ima imperativ da se pozove na odgovornost svako lice koje je svojom politikom doprinijelo tome ratnohuškačkom ludilu. Tu nema kolektivne odgovornosti, već se lako prepoznaje svačija pojedinačna i lična uloga i odgovornost, a posebno onih političara koji su bili u svemu tome aktivni propagatori. N. Kilibarda je jedan od onih političara i lidera Narodne stranke koji ima dio velike odgovornosti za učešće u „ratu za mir“ kao lider stranke i njegova odbrana ili bolje reći izgovor i fraza da je bio u „zabludi“ samo je stavljanje poveza na oči cjelokupnoj javnosti i bijeg od odgovornosti. Neka se zna šta je zagovarao, pričao i pripovijedao, huškao, vodio dobrovoljce u rat, dijelio oružje on i njegova stranka sa kamiona u kojem je bilo „puno oružja“, išao po raznim selima i zabitima crnogorskim da ih pozove ili objasni istoriju srpstva i srpskih zemalja za koje treba da se ide u rat, da omasovi svoju partiju. Da li ga je svega toga stid i da li se kaje o tome ovdje nije riječ već pitanje njegove ličnosti, lične i političke odgovornosti za svoja djela i nedjela, naravno politička? Javnost neka prosudi čin njegovoga kajanja i stida, a prije toga N. Kilibarda neka objasni svoje motive sa kojime je iz „hobija“ ušao u politiku da bi se njome bavio! Sigurno je jedno da oni životi koji su ostali na stratištima ratnim nijesu otišli „iz hobija“ već na nečiji poziv ili huškanje, nagovor ili ubjeđivanje. Iz „hobija“ neka sada nekadašnji lider Narodne stranke Novak Kilibarda odgovara. Politička ljaga i njegova politička ličnost prekrivena je blatom koje se ne može sprati niti iz njega izvući bez lične odgovornosti pred javnošću crnogorskom i naravno u redovnom sudskom postupku. Premnogo je Kilibardinih izjava sa kojima minimizira ukupnu nacionalističku politiku i svoje stranke i ostalih stranka. On je bio jedan od najizrazitijih lidera nacionalizma koji je zapjenušano išao i objašnjavao crnogorskom narodu sveti poziv za odbranu „srpstva“ ili njegovih snova i ostvarenje ličnih ambicija. Za čovjeka njegovih godina i ličnog integriteta iz vremena „rata za mir“ ima samo jedno pitanje i jedan odgovor: javno priznanje za politiku koju je vodio u „ratu za mir“ i sudski nalog za krivičnu odgovornost za ratnohuškačku nacionalističku politiku koju je zagovarao i javno iznosio! Da li je on imao jedini pravo ili ekskluzivu da od svih stranačkih lidera daje izjave za koje neće snositi nikakvu moralnu niti materijalnu odgovornost, kako bi on rekao da lideru „narodnjaka“ treba biti dozvoljeno da daje izjave: „koje imaju i vidljivo i nevidljivo značenje“ ili je time taj isti lider imao namjeru da zaplaši javnost i privuče je za svoje interese u cilju osvajanja vlasti ili „Biću iskren: ja sam imao namjeru da jednostavno malo zaplašim DPS da više pazi na koalicioni red...“. E, sa takvim izjavama nije se igrati posebno ne u zrelim godinama, pa bez obzira da li ste svjesni značenja tih riječi, a posebno ako ste javna ličnost i političar od uticajne opozicione stranke, pa makar to bila i njegova nekadašnja Narodna stranka. Za svaki javni rad čovjek na javnoj funkciji mora imati i ličnu odgovornost pored one službene, tako da se Kilibarda ne može od toga osloboditi time što će se izviniti, reći da ga je stid ili tražiti pro forme oprost za politiku i pokret kojem je pripadao, jer u pitanju su ne samo javne obmane nego i ljudski životi njegovih i drugih građana prije i iznad svega. Dok je Novaka Kilibarde i njegovih „eksperata“ bilo u Narodnoj stranci teško da se išta moglo učiniti na planu obnavljanja, organizacionog jačanja i povećanja broja članova i simpatizera. Veliki lomovi koji su pratili tu stranku, a čiji doprinos je uveliko davao njen lider sa „ekspertima“, zakovali su Narodnu stranku za dno političke crnogorske scene i teško da će se tako brzo uspjeti podići na sopstvene noge. Vječiti padobranac bez padobrana Kilibarda je obavljao skokove sa velikih političkih visina, a sve „znaveno“ i sa svojim profesorskim iskustvom i brojnim prisustvom studenata, tako da je znao kada treba ukinuti struju ili vodu vojsci sa kojom je nekada bio čvrsto u „ratu za mir“ i nerazdvojan sa visokim oficirima u građenju strategije i naoružanja njegovih „dobrovoljavca“. Znao se je obračunavati sa svima i to uvijek sa pobjedničkim uspjehom pa i kada je trebalo disertaciju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću prihvatiti ili osporiti za odbranu, naravno uz njegove tjelohranitelje, koji su mu obezbjeđivali siguran prolaz do učionice ili kabineta njegovog. Tako je znao „štititi“ autonomiju univerziteta i zalagati se za reforme visokoškolskih ustanova na kojima će on biti doživotni profesor! U svom naumu nije uspio da se domogne titule profesora emeritusa još uvijek, iako je u penziji i istovremeno aktivan predavač na privatnom univerzitetu. Moguće da će se nekako dosjetiti pa svojom doskočicom i pravnom normom, koja će se naknadno unijeti, dograbiti se i te titule, samo da ga njegovi „zlobnici“ ne prozivaju. Nije imao potrebe N. Kilibarda da bude zabrinut za svoju sudbinu političara i popularnost koju je stekao i uživao dok je bio lider Narodne stranke, Narodne sloge i nekoliko koalicija ili kao predsjednik komisija ili upravnih odbora. Takođe, nema razloga da se žali da mu je nedostajalo političke popularnosti, koju je imao i izvan granica Crne Gore zbog svog političkog djelovanja i visokog rejtinga u plasiranju svojih ideja. Sa druge strane, takođe, ne treba da ga brinu ni kritike ili hvalospjevi za ono što je činio u proteklom političkom periodu ili se pripremao da učini. „Dajmo si glas protiv - Kaj bu delal Kilibarda u CNK?!... zblanuti tragikomičnom obaviješću da je za stožernika Upravnog odbora CNK (Crnogorsko Narodno kazalište) izabran niko drugi do ravnatelj one otpelane k vragu Narodne stranke i kontrolor crnogorskog časništva, stanoviti gospar N. Kilibarda!... Mi u Lipoj Našoj, štovatelji koji štovat znademo kazalište, ako zatreba daćemo si protestirati v znak solidarnosti ispred našeg HNK i Splitskog kazališta... Vaš crnogorski „nepomenik“ dao se deklarirati kao stanoviti destruktivac... “Lele tebe, kazalište naše, ne no nama za tobom“!...Nakon što je sebi dal za pravo prah i pepel Narodnu starnku, drugo, Narodnu slogu, i treće sve čega bu se dotakal, ka i ukinuti dotur, strujni i vodeni, armijskim domaćim postrojbama... po sistemu trojanskoga konjisanja za ravnatelja CNK i CNK-ovih štovatelja...“! „Čuh li ja SVE TO“ i razumjehli što se može pročitati za velikoga lidera Novaka Kilibardu odnosno sada samostalnog političara?! „Ko će sjutra oprati „crn obraz“ Crnoj Gori, od živog blata u koji tone zbog ponašanja nekih njenih čelnika...“ bilo u vlasti ili opoziciji? Da li ga što dotiče od svega navedenoga u ovome tekstu, makar kao nekadašnjega lidera Narodne stranke, a današnjega samostalnog političara i javne ličnosti ili on na sve to ima spreman odgovor, jer se radi o onim koji mu „zajedljivo i zlobno“ podastiru napise o njemu, a u kojima nema „ništa“ što bi moglo da ga kompromituje ili da se od toga zacrveni iako riječ „stidim se - stid me je“ podrazumijeva i da mu se obrazi zarumene od onoga njegovog političkoga djelovanja u „ratu za mir“. „Svima je poznato da je predsjednik Narodne stranke Novak Kilibarda, nakon sramne odluke Vlade Crne Gore o neutralnosti, saopštio da, ako bude dejstvovala prema NATO paktu, Vojsci Jugoslavije treba ukinuti dotoke sredstava koja su joj potrebna. On je pozvao i članove svoje stranke na dezerterstvo...“. Ništa što nije već viđeno i što nije rečeno i očekivano od nekadašnjega lidera Narodne stranke. I danas (ne) može da priča i pripovjeda, tumači i otkriva „istinu“ njegovu o proteklim ne tako davnim događajima barem na prostoru Crne Gore. Da li je svjestan činjenice da ima mnogo svjedoka iz onoga vremena „rata za mir“ i da pamte šta je on kao lider Narodne stranke protežirao, zagovarao, nudio, ubjeđivao, okupljao, obećavao i tako dalje? Neće biti da se on svega toga ne sjeća, jer je tada bio u ozbiljnim šezdesetim godinama, i kako je znao reći dobro se svega sjeća i „zna“ istoriju dobro, a i „pamtljiv“ je, pamćenje ga dobro služi. A sada, šta je sa njegovim pamćenjem!? Da li su maske pale ili se još radi na daljem zamaskiranju svega onoga što je sa svojim saradnicima i „ekspertima“ iz najužega rukovodstva Narodne stranke osmišljavao i spovodio u djelo. Misli li Kilibarda da je neko zaboravio njegovo kliktanje i ljubav prema NATO-u iskazivano iza govornice crnogorskoga parlamenta? Da li se danas radi o njemu i njegovoj političkoj transformaciji sa kojom nastoji pobjeći od političke prošlosti i sa „novom razvojnom filozofijom“ mirotvorstva evropskoga osporiti pravo nekom da ga proziva za ono što je činio? Da li njegovo propagiranje saradnje sa susjedstvom, multietničkom tolerancijom i suživotom potire političke snove nekadašnjeg lidera Narodne stranke? Već duži niz godina Kilibarda pokušava sebe rehabilitovati kao i one iz vrha vlasti kod crnogorske javnosti za sve ono što je činio i oni sa njim u „ratu za mir“ ili od 1990-1998. godine, svojim djelima i govorima, naredbama i izjavama, vojnim pozivima ili ubjeđivanjem, obećanjima i sigurnim ostvarenjima. S druge strane, podbacuje toj istoj javnosti sebe i druge kao političke čistunce i plasira sopstveno „mirotorstvo“ i „toleranciju“ za period od kraja 20. vijeka pa sve do danas i time potire svoju političku prošlost odnosno izjednačava dobro i zlo i na kraju nikome ništa, on je slobodan od svega, jer se sada „iskupio“ za svoja politička nedjela i on i oni sa njim koji su bili na istome zadatku! Da li će uspjeti u svome naumu koji nije za potcjenjivanje, jer mu stoje na raspolaganju otvoreni mediji, javne govornice i konferencije za novinare? Upravo ovaj tekst ima za cilj da ih podsjeti odnosno da N. Kilibardi skrene pažnju da neće uspjeti u svome naumu da izbriše prljavu političku biografiju iz vremena „rata za mir“ i da crnogorskoj javnosti pokaže dio dešavanja za koja nijesu znali ili su ih privremeno zaboravili, a s druge strane da taj isti N. Kilibarda ne može i dalje da drži tirade o svome djelovanju i hvalisanju da je tobože bio u velikoj „zabludi“ a imao je blizu šezdeset godina starosti, pa bi sada da djeluje kao „mirotvorac“ i evropejac kojemu Evropa odaje „priznanje“ za takvo djelovanje! Možda očekuje da jednoga dana bude i nagrađen opet nekom medaljom, ali sada za propagiranje i zagovaranje mirotvorstva i ulaska u NATO savez i bude odlikovan sa mnogo sjajnijom medaljom-ordenom koji nadilazi granice susjedstva i na evropskom je rangu. Ponosan bi bio Novak Kilibarda na takvo odličje i ne bi ga skidao, niti ga odložio, već na junačke grudi stavio i pokazivao sjaj odličja koje je „zaslužio“!? Svi oni koji su nekad vodili „rat za mir“ sa ovih prostora iz vremena posljednje decenije 20. vijeka ne mogu biti „(miro)tvorci“ pa iako su na visokim političkim i državnim funkcijama u Crnoj Gori ili izvan njenih granica u susjedstvu niti su politički čistunci zato što su promijenili nekadašnju politiku i prihvatili je nevoljno, ali isplativo za svoje interese prinuđeni da tako propagiraju nekada rat, sada mir i ulazak u NATO. Šta su to nego već politički marifetluci sa kojima se crnogorska javnost nastoji prisiliti da zaboravi nekadašnje borce iz „rata za mir“. Bacanje prašine u oči crnogorskoj javnosti i onemogućavanje da se prozovu krivci toga ratnohuškačkog vremena nije ništa drugo nego politički kriminal i marketing protiv zdravoga razuma, bježanje od istine i suočavanja sa istinom. Za zločine počinjene na prostorima nekadašnje Jugoslavije i brojne žrtve na tom prostoru moraju se naći krivce i pozvati ih na odgovornost makar radi onih koji su živi i onih generacija koje dolaze. (Izvodi -odlomak, br. 8) O Kilibardinom „antiislamizmu, antiturskom naboju, genocidu na vjerskoj osnovi“ i „suptilnom, drugačijem čitanju i tumačenju“ Njegoševog djela „Gorski vijenac“. N. Kilibarda apologeta Turskoga carstva. Novak Kilibarda kao „pisac humora i ironije“ objašnjava u svojim tekstovima, hronikama, ispovijestima i tako dalje svoje snove i zablude na veoma karikaturalan način, opravdava sebe i pere svoju političku biografiju. Možda je u svojim spisima u proznoj izvedbi na originalan način htio promovisati svoju političku rolu iz prve faze u kojoj je bio sanjalica i zabluđeli intelektualac, a u drugoj fazi „dokazati“ da se oslobodio svojim političkim „salto mortale“ od svega što ga je „zatrovalo“ i „zaslijepilo“ u njegovom romantičarskom zanosu i ljubavi prema narodnoj književnosti i oslobodilačkoj borbi Crne Gore protiv turskog osvajača, Osmanlijskog carstva Turskoga carstva. Rekosmo da Kilibarda ima političkoga obraza da se zastidi što se drugi ne sjete da se izvini za „genocid“ koji su učinili, ali sa druge strane uopšte se ne zapita da li se neko stidi onoga što je on nekada činio i dobrano danas čini, jer zašto bi se on nečega „stidio“ što je drugi činio?! Kilibarda daje sebi za pravo da pribacuje drugome, a da istovremeno za ono što je i on činio ne vidi nikakvu krivicu, odgovornost niti da osjeća zbog toga stid, jer njegov „istorijski narod nema snage da javno osudi genocidni zločin Srebrenice“! Trpa sebe N. Kilibarda gdje ne pripada i gdje mu nije mjesto i uvijek sa velikanima književnosti i političkim ličnostima samo da se reklamira ili da neko makar pokuša uporediti njegovo književno stvaralaštvo, a političku stranu toga zanemari ili obesmisli. „Opaske koje su saopštene u ovom radu nijesu kritika Njegoševe antiislamske književne genijalnosti koju je ostvario u Gorskome vijencu, nego upravo znače sugestiju da Njegošu ne treba pristupati onako kako klerikalci pristupaju Bibliji i Kuranu. Njegošu treba prilaziti kritički onako kako to već odavno čine narodi s izgrađenom demokratskom sviješću kada pristupaju svojijem velikim stvaraocima... kakvi su Šekspir, Servantes i Gete, na primjer”. “Kroz analizu i poređenje Njegoševog i Mažuranićevog antiislamizma, prof. Kilibarda upućuje na neodrživost dogmatskog pristupa vladičinom djelu i potrebu njegovog kritičkog i suptilnijeg iščitavanja...”. „Na ove izjave prvaka islamizovanijeh Crnogoraca nema ni riječi oponiranja koja bi značila dokaze da je pod tursko-islamskom vlašću nepodnošljivo u Crnoj Gori življeti, da se pravoslavni živalj haračem i različitijem obavezama iscrpljuje, i da turska vlast ne ukazuje nijedan detalj pravde i humanosti kojim je zračila pravoslavna vlast prije no su Osmanlije osvojile Crnu Goru...”. “Ukratko rečeno, nema u oponirajućijim izjavama ama baš ni jedne jedine riječi koja bi govorila o nepodnošljivosti života pod turskom vlašću, nego sam odgovor usmjeren je vjerskom mržnjom uperenom protiv islama. A kao što sam istakao u svojijem dosadašnjim osvrtima na to pitanje - je li bilo istrage poturica u Crnoj Gori, objektivna ideja Gorskoga vijenca najbolji je dokaz da te istrage, kao krvave Badnje večeri, nije bilo. Nego je Njegoš crnogorsku oslobodilačku borbu protiv turske vlasti, borbu koja je otpočela poslije turskoga poraza pod Bečom 1683. godine, odnosno od trenutka kada je Rusija potražila svoju interesnu sferu u nahijskoj Crnoj Gori, sažeo u temu Istraga poturica. Dakle, sužavanje uslova za komotni opstanak islamizovanog življa u Crnoj Gori, što je otpočelo pod ruskijem uticajem početkom 18. vijeka, Njegoš je homerski sažeo u jedan konkretni antiislamski i slobodarski događaj...”. „Dakle, svu hrišćansku odiozu prema islamu Njegoš je u Gorskom vijencu sintetizovao u ustanak jednog malog naroda protiv svojijeh žitelja koji su primili islam. Kad bi se dodjeljivale medalje jednome državniku i jednome piscu za maksimalnu antiislamsku odiozu koju su ispoljili, svaki na svoj adekvatni način, državnik Petar II Petrović i pjesnik Njegoš primili bi po jedno odlikovanje. A samo bi medalja pjesnikova imala dragocjenu lentu zato što je autor Gorskoga vijenca svoj antiislamizam uobličio genijalnijem pjesničkim jezikom...”. „Po prirodi stvari, svaki narod koji u moćnoj Osmanskoj imperiji nije primio islam produkovao je svoj antiislamski i antiturski odnos u usmenoj književnosti kao oličenju svoje kolektivne svijesti. A krstaški ratovi i oslobađanje Jerusalima od muslimana jesu tematika i pisaca koji pripadaju narodima što nijesu bili pod osmanskom vladavinom... Riječju, svjetska književnost nema žešćega antiislamističkog književnog djela nego što je Njegošev dramski spjev Gorski vijenac. Njegošev antiislamizam, koga on identifikuje s antiturstvom, ima dvije specifičnosti. Prva se ogleda u činjenici što je Njegoš u svojemu književnom radu polazio s ideološko-političke platforme državnika čiji je osnovni cilj da crnogorski narod cjelovito opredijeli za oslobodilačku borbu protiv Osmanske imperije kojoj je Crna Gora de jure pripadala sve do Berlinskog kongresa 1878. godine. Druga specifičnost Njegoševa antiislamizma ispoljava se u činjenici da je tvorca Gorskoga vijenca samo pjesnička genijalnost spasila od potapanja njegova književnog djela u ideološko-političke bezdane koji su progutali mnoge književnike osrednjijeh stvaralačkih mogućnosti... Razumije se, Petar II Petrović, čovjek od značajnog intelektualnog iskustva, znao je za duhovne profile islama koji se ne mogu zapostavljati, ali, kao što sam to već naglasio u svojim ranijim radovima, Njegoš je, rukovođen oslobodilačkom borbom crnogorskog naroda, svaki svoj pogled na islam identifikovao s turskom osvajačkom silom koja je pokorila mnoge zemlje i narode. Različitost dvaju antiislamskijeh stavova može se prikladno sagledati ako se porede Njegošev Gorski vijenac i Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića. Dva genijalna pjesnika savremenika, obojica hrišćani, što će reći antiislamisti, raspoloženi su antiturski, ali sasvim različito. Upravo različito onoliko koliko se realizovao odnos prema Osmanskoj imperiji država kojima su pripadali Njegoš i Mažuranić. Vladika Rade svojijem antiislamizmom i antiturstvom pripremao je svoj narod za krvave bojeve koji su predstojali Crnoj Gori kao pretpostavka da dođe do državnog smirenja, a Mažuranić je gledao na Tursko carstvo kao na bolesnika s Bosfora od kojega državi kojoj on pripada već ne prijeti nikakva opasnost. Koliko je Njegoš u Gorskom vijencu ukazivao na osmansku osvajačku silu kao produkat islama, toliko se Mažuranić okrenuo turskijem izrabljivačkim gestovima koji su se iskazivali kao lokalni delikti vlasti u agoniji jednoga prestarjeloga carstva... Alter ego pisca, odnosno iskazivači njegove subjektivne ideje, jesu likovi Vladike Danila i Igumana Stefana u Gorskom vijencu. Formiranje svoje odluke da se krene u istragu islamizovanog crnogorskoga življa Vladika motiviše sljedećim svojijem stavom: Luna i krst - dva strašna sinvola,/ njihovo je na grobnice carstvo:/ sljedovat im rijekom krvavom/ u lađici teška stradanija./ To je biti jedno ili drugo! To svoje uvjerenje, da hrišćanska i islamska vjera u totalu isključuju jedna drugu, Vladika Danilo elaborira svojijem viđenjem islama kao istorijske kuge koja proždire države i narode. U gluho doba noći, dok svak spava, on glasno govori samome sebi: Kugo ljudska, da te bog ubije!/ Ali ti je malo po svijeta/ Što si svojom zlošću otrovala,/ No si otrov adske svoje duše/ I na ovaj kamen izbljuvala”! Nadam se da N. Kilibarda prepoznaje svoj dio teksta, koji je opširnije elaboriran u vidu feljtona u „Vijesti“-ma od 11. 09. do 15. 09. 2009. godine a pod naslovom „Specifičnosti Njegoševog antiislamizma“ u 5 nastavaka, i naravno stoji iza svega onoga šta tumači i zaključuje. Međutim, očigledno je koliko je isplativo danas prekrajati blisku prošlost pojedinih učesnika u „ratu za mir” pa se najlakše sve izvodi preko N. Kilibarde, koji advokatiše sebi i njima o ulozi, značaju i sveopštoj nacionalističkoj euforiji. Najlakše se sprovodi pranje političkih biografija ne tako davnoga vremena i učešća u građanskome ratu na bivšim prostorima državne zajednice SFR Jugoslavije. Preko „nezavisnih“ medija i „nezavisnih“ intelektualaca, „samostalnih političara“ u koje spada posebno N. Kilibarda političke biografije čiste se od teških mrlja iz vremena građanskog rata „rata za mir”. Velom zaborava postepeno se prekriva bliska prošlost učesnika „rata za mir“, a sa debelim naslagama nekih beznačajnih detalja i događaja, dok na drugoj strani ljudske žrtve „rata za mir“ gotovo niko više ne pominje niti p(r)oziva one koji su kao lideri stranaka predvodili paravojne formacije ili po naređenju države ili državnih funkcionera slali pozive i vojnu policiju da se dostave i uzmu pozivi i pođe u „rat za mir“, jer je „otadžbina u opasnosti”. „Crkva Svetog Ðorđa ispod Gorice. Novak Kilibarda sav zapjenušen drži govor u kome do nebesa veliča Karadžića, Mladića, Martića i ostale Krajišnike. Zapaljena rulja urla u glas „Ko je drugi ja sam prvi da pijemo Turske krvi...”. Da li se Kilibarda sjeća tadašnjih govora i još koječega? Da li je to radio što je bio tada u „zabludi“, a bio je profesor univerziteta državnoga i doktor nauka, koji je i danas u zabludi odnosno „oslobodio“ se nekadašnje zablude sa kojom je mogao validno predavati narodnu književnost na srpskome jeziku ili danas na crnogorskome jeziku? Kilibarda se pravi nevješt i kao da je to neka promašena tema o kojoj je sve ispričano onako kako je to on tumačio i podastro golim činjenicama da mu se povjeruje na riječ! Ko je bio tadašnji duhovni vođa našim političarima zajedno sa N. Kilibardom? Koji su razlozi njegovi da odustane od tužbe protiv onoga koji ga je prozvao za Karadžićev orden jer mu (ni)je uručen, ako već (ni)je to istina, a postoji li zabilješka i fotografija gdje zajednički stoji pod suncobranom sa R. Karadžićem i još nekim ličnostima tadašnjega „visokoga” društva političara, pisaca i književnika? Nije valjda da Kilibarda sebe ne prepoznaje, jer se sakriva iza naočala da li od sunca ili od nečijih pogleda i vida! N. Kilibarda se pohvalno izražavao o velikoj i poželjnoj dobrodošlici svojoj u Sarajevu za ambasadora-diplomatskog savjetnika. Međutim, nije baš tako bilo, jer je mnogo burnih reagovanja u javnosti pa i nekih refleksija povodom teksta „Tjerajte gada iz Saraj’va grada” i naslova „Kilibarda je jedan od najagilnijih i najisturenijih zagovornika četništva”! Prikrivao je i tada N. Kilibarda svoje pravo političko lice i pravo stanje u javnosti o njegovoj „dobrodošlici“ i prihvaćenosti objeručke od onih koji su bili dobro upoznati sa njegovom ulogom u „ratu za mir” i izjavama, zagovaranju i političkim govorima o istrebljenju inovjernika „trijebimo gubu iz torine”. Mislio je N. Kilibarda da je dovoljno bilo pojaviti se na nekoj televiziji i sve to u rukavicama ispred tv kamera reći uopšteno i parafrazirajuće, licemjerno prebaci(va)ti krivicu na druge, a on kao eto našao se slučajno u tom ratnom taboru nacionalistički napaljenjih i borbeno raspoloženih vojnih, paravojnih i dobrovoljačkih odreda. Pa tek tada u takvome društvu mogao bi Kilibarda braniti se riječima: pa znate kako je ne zna se nit’ ko pije nit’ ko plaća! Ama tako mu boga i dina on tako „naivan i mlad“ u (ne)zrelim godinama pa nije znao šta treba reći i raditi, već je tu bio samo reda radi i fotografisanja i na kraju radi ordena koji je bio zaslužen samo njegovom ratnohuškačkom propagandom! E, ne može tako Novače Kilibarda da se frazerski i stidljivo ponešto priznade ali sve okruglo pa na ćoše, a drugi su krivi i posebno oni koji su u Hagu, a on nit’ luk jeo nit’ luk mirisao ni bio od neke velike pomoći. Bio je Kilibarda učesnik „rata za mir” u ulozi ratnoga huškača i propagatora i tu se zaista iskazao i odigrao glavnu ulogu makar „lijepim” i „mekšim“ riječima i stihovima iz epske poezije i bogme „drugačijim“ tumačenjem Njegoševoga „Gorskoga vijenca“ iz kojega je vješto znao istrgnuti potreban stih da bi sebi rejting vođe pojačao. Predvodio je mnoge mlade momke od kojih su izvjesni ostali na ratnom zgarištu, pa makar to bilo samo stihovima usmjeravano od njegove strane. Treba da se sjeti N. Kilibarda, a ne da ga drugi na sve to podsjećaju, jer su njegovi snovi, zablude svjesno odglumljene i prikazane od njega samoga u cilju pranja i zaboravljanja svega što se dešavalo u vremenu „rata za mir”. Morao bi se svega sjetiti N. Kilibarda, a ako neće mi ćemo ga podsjetiti, jer ima još mnogo živih svjedoka koji bi imali (pr)emnogo iznijeti i više od ovoga što u ovome tekstu navodimo. Ljaga i sramota nanijeta je i samoj Crnoj Gori što ga je predložila da bude u Sarajevu kao njen predstavnik šefa trgovačko-informativne misije, jer je bio učesnik i aktivan propagator „rata za mir”, bez obzira što je nekome poslužio kao potirač i otirač, za pranje ili spiranje lične političke biografije. Da li su ga kako reče na BHT1 televiziji „s radošću” prihvatili i agreman dobio ili je tu bilo mnogo toga što je mimo protokola išlo samo da se smiri situacija i namire nečije potrebe i interesi, jednih i drugih, a on u tome samo bio kolateralna šteta! Doduše, on se jeste pro forme pokajao i javno priznao svoje zablude iz prošlosti, što treba „pozdraviti”! Međutim, čudno je da čovjek sa više od šezdeset godina, doktor nauka, pisac, književnik i profesor na fakultetu, može biti u tako teškom i dugom vremenskom i političkom pijanstvu, zabludi oko takvih povijesnih i najznačajnijih nacionalnih, državnih i egzistencijalnih pitanja jednog naroda kao što su Bošnjaci, koje ovaj narod i duge narode u njegovom okruženju opsjedaju i opterećuju skoro 200 godina. To se može desiti jednom mladom studentu ili nekom drugom manje obaviještenom čovjeku, ali ne tako zrelom i nacionalno „osviješćenom”, nazovite intelektualcu, kakav je prof. dr. N. Kilibarda, književnik i pisac. Njegovo „pokajanje”, kao i pojavljivanje u Potočarima i poklonjenje žrtvama njegovih istomišljenika je pod znakom pitanja, a „Bošnjaci (ako hoće) trebaju prihvatiti, i da mu oproste, ali to nipošto ne znači da njemu, kao strancu i bivšem zagovorniku njihova istrebljenja i nestanka trebaju, niti moraju, dati dozvolu za tako važnu i značajnu diplomatsku funkciju i ulogu u “našoj zemlji, sa koje može da nam se smije u lice i misli koliko smo naivni i glupi...”. Dakle, jasno je da su njegova izvinjenja i oprosti u potpunosti „pročitani” gotovo od svih a posebno od onih koji u Bosni mogu javno reći kakav je uistinu bio Novak Kilibarda i šta je zagovarao, a da je danas sa tobožnjim izvinjenjima i pokajanjem posve neki drugi čovjek!? Nije to moglo proći iako je prećutno sve to neko odradio i dao mu agreman sa kojim se ponosio pričajući, pripovijedajući i hvaleći se svojim prijemom velikoga „oduševljenja” u cijeloj Bosni! Dodvoravao se Kilibarda zarad svojeg boravka i ostvarenja političkih i ambasadorskih ambicija Bošnjacima i svima u Bosni kako bi što duže ostao na diplomatskoj fotelji, a nije mu važno bilo šta će pričati, izmišljati, insinuirati, importovati, tumačiti, dokazivati, predlagati, i nagovarati one koji mu mogu biti od pomoći da bi ostvario svoje nezajažljive ambicije i to ni manje ni više nego podmećući Njegošu „antiislamizam”, „antiturski naboj” i „genocid na vjerskoj osnovi” u „Gorskom vijencu”, a i u cjelokupnom Njegoševom djelu. Da li je tu riječ o „zabludi” u koju je ponovo zapao Kilibarda, koji kao univerzitetski profesor sada „suptilnije” i „drugačije” tumači Njegoša i njegovo književno stvaralaštvo i šta je to sa onim o čemu je on „drugačije” guslao, pisao, pripovijedao i sebe proglašavao da je najbolji ili jedan od najboljih poznavalaca Njegoša i njegova djela? Sada pronalazi „genocidne stihove” na vjerskoj osnovi kao nekad neki pojedinci prije ratnoga vihora u vremenu kada se nacionalizam zahuktavao i kada su trebali takvi pisci, pjesnici i profesori da budu „svestrani” tumači prošlosti zarad dnevne politike i budućih događaja koji su ideološki unaprijed bili pripiremljeni, pa se samo tražila podobna osoba koja će to najbolje propagirati i ubaciti u ratnohuškačku mašinu. N. Kilibarda ne odustaje od toga nego se sa njima poistovjećuje udarajući na Njegoševo djelo i posebno na „Gorski vijenac” tražeći nova čitanja i zagovarajući izbacivanje pojedinih stihova, koji su „antiislamski” i „antiturski” u pjesničkom djelu Petra II Petrovića Njegoša. (Izvodi -odlomak, br. 9) Šta se sve može očekivati od N. Kilibarde da danas pravda svoju nacionalističku politiku preko „Gorskoga vijeca” i stihova u njemu kao „uzroku” nacionalističkoga zla u „ratu za mir” i njegovom ratnom huškanju i zagovaranju o istrebljenju „inovjernika” na čijem je čelu tada stajao niko drugi nego profesor i doktor narodne književnosti N. Kilibarda? Genijalno, da nije tragično i smiješno od jednoga profesora koji želi uniziti pjesnika, velikana i filozofa crnogorskoga, odnosno sebe želi visoko izdići i konačno otkriti sve svoje zablude. N. Kilibarda ne preza da zagovara neke ideje sa kojima je nekada sanjao snove, a sada sanja druge „snove i zablude” bacajući krivicu na velike pjesnike i one koji su davno u grobu. Međutim, veliki pjesnici i književni stvaraoci žive uprkos činjenici što danas jedan živi a bivši politički lider uporno ponavlja nešto što razumni ljudi i najbolji poznavaoci Njegoševoga djela nijesu vidjeli tako kako ga je on „vidio”, suptilno protežirajući i još neke koji već desetak godina tjeraju i guslaju po svojemu i njihovome planu i putokazu dodvoravajući se Bošnjacima. U tome svemu najglasniji je i najuporniji N. Kilibarda koji je propagatora svih tih priča, kako bi oprao sa sebe ono što se ne može nikada oprati, pa poteže sve samo da umanji svoju prljavu političku ulogu koju je kao profesor stalno podastirao u „ratu za mir” da je dobar poznavalac crnogorske istorije! Šta li je umislio N. Kilibarda da sada ostvari, a što ostvariti nije mogao do tada? Svoje neostvarene ambicije i želje vješto politički uvija, lično smišlja i izmišlja i plasira ih kao „naučne” i naučene neke njegove vizije i zablude sa kojima misli izvrnuti ruglu sve one koji drugačije od njega misle, a koji ga prozivaju za njegova politička nedjela iz vremena zla u „ratu za mir” i posebno njegove ratnohuškačke propagande. Hoće Kilibarda da bude cenzor školskih udžbenika i nastavnih programa za književnost i istoriju počev od osnovne škole pa do univerziteta! Kad bi mogao da i ostale predmete stavi pod svoju cenzorsku ulogu pa bilo to fizika, matematika, zašto ne i hemija u kojima bi on našao neke fizičke i hemijske procese ili računske radnje koje baš nijesu u skladu sa današnjim političkim kretanjima i dobrosusjedskim odnosima, jer tamo vladaju neki drugi zakoni. Tamo bi on tek pokazao svoju „lukavost” i veliko „umjeće” pa bi mogao dokazati da je politika „vještina mogućeg”! U susjedstvu bi bili zadovoljni jer bio on sve prebrao, odabrao i naravno „provjetrio”, tako da ne bi bilo riječi „inovjernik(a)” ili „poturice”, kako je nekada znao za takve riječi često ih izgovarajući na javnim tribinama, masama ih „suptilno” servirati i na „drugačiji” način tumačiti. Šta će Kilibarda tek činiti kada naiđe na nekoga naučnika kojega ne može izbjeći iz matematike ili fizike a porijeklom je ili državljanin Turske ili one Turske iz vremena 16-20. vijeka, to je malo teže pitanje i za velikoga cenzora?! Dobro je što Kilibarda nije uspio u svome naumu, već je na vrijeme povučen sa diplomatske stolice odnosno ukinuta je njegova kancelarija u kojoj je samo smišljao kako da zadovolji one koji su protiv njega u Bosni i za koje on treba da odradi mnogo toga da bi izbjegao Haški tribunal. Barem u Bosni, ako ne u Crnoj Gori, znali su za Kilibardu i njegove javne govore, pjesme i stihove kojima je širio neprijateljstvo, „osvajao” i ujedinjavao srpske teritorije. Zabluđeli Kilibarda ili već sumanuti kako bi rekli Rusi „sumašedstvij” sanja da ostvari svoj san i da omalovaži, minimizira pjesničko djelo Njegoša. Otkud baš njemu sada da predlaže „suptilno” i „drugačije” čitanje i „tumačenje” „Gorskoga vijenca”, a izostavlja sva druga djela, kao i ostale pisce velikane književnih djela?! Naravno da želi poći za onima koji su to prije njega zagovarali, a sada preko njega kao nekadašnjega propagatora istrebljenja „inovjernika” i „poturica” na najbolji način propagiraju da se školski programi upodobe novim evropskim kretanjima, integracijama i tako dalje. Ne treba pitati za razloge i motive zbog kojih N. Kilibarda tako radi i šta sve dobija za uzvrat, jer je odavno procijenio „pragmatičku” ulogu svega onoga što mu je tako „naučno” u skladu novih, drugačijih i suptilnijih čitanja i tumačenja sa „mekšim” i „ljepšim” riječima, kojima dokumentuje svoje napore, napinjući se kao ona žaba dok nije prsla, samo da pjesničku viziju istorijskih događaja jednoga vremena iz crnogorske istorije „opjeva”, importuje i ugradi u stihove genija pjesničkoga, filozofa i umjetničkog stvaraoca koji jezgrovito odslikava oslobodilačku borbu crnogorskoga naroda. Na takvo književno stvaralaštvo danas se okomio N. Kilibarda, politički letač, prevrtač, preletač, pisac i pripovjedač, tumač istorije i književnosti crnogorske zarad dnevno-političkih interesa, pogleda i vizije, dalje budućnosti, koju gradi nova generacija „nove” tranzicione razvojne filozofije sa novim „istoričarima“ i književnicima tipa njegovoga i njemu sličnih političara i istoričara, poznavalaca cjelokupnog ljudskog stvaralaštva. Poslije nešto više od šezdeset godina N. Kilibarda se sjetio da nije dobro proučio Njegoša i njegova djela pa sada tek „zna” na koji način ga treba obrađivati i tumačiti i to „suptilno” sa „lijepšim” i „mekšim” riječima! Sva je sreća za mlade generacije da u Savjetu za nastavne planove i programe kao i udžbenike nije vrhovni žrec, cenzor i recenzent N. Kilibarda, koji bi vjerujem uspio danas sa svojim „svjesnim“ zabludama od kojih se „nesvjesno“ oslobodio uz pomoć starnog ambasadora. Skratio bi mnoge književnike ne samo za glavu nego i uobličio, modifikovao njihova književna i umjetnička djela, prepolovio ili stavio na lomaču, jer su u njima stihovi, rečenice i riječi „antiislamske” i „antiturskoga naboja”, „genocidne na vjerskoj osnovi”, a bi trebali biti „suptilniji” i prilagodljiviji, umjereniji i prihvatljiviji za onoga koji hoće da čuje ono što mu odgovara. Mijenjao bi Kilibarda i istoriju Crne Gore i brojne događaje u kojima se (s)pominje i riječ turska, a da ne govorimo o Turskoj, Turčinu, Turskom carstvu, silnom Turčinu, islamu, islamizmu i sve što je istorija jednoga naroda Turske države ili Osmanskoga carstva. Zamijenio bi te riječi i nazvao imenom druga, prijatelja, brata, pobratima, kuma i velikana pa čak i oslobodioca, a sve sa „suptilnijim” i njemu „mekšim” riječima da budu umiljate u duhu evropskih integracija 21. vijeka. Nazvao bih N. Kilibarda nekim drugim imenom i to bi bila „istorija” njegove Crne Gore koja bi bila njemu za korist, u interesu onih kojima bi kao takva odgovarala i svi bi bili zadovoljni, a oni koji su stvarali i ugradili svoje živote u tu istoriju bili bi stavljeni na stub srama kao izdajnici islama i raznih osvajača i zavojevača! Zagovara N. Kilibarda takvu „istoriju” sa novim „suptilnim” čitanjem i „drugačijim“ tumačenjem, pogodnijom sadržinom, bez faktografije i imena, da bude bezimena i anacionalna, nadrealna i evropski prihvatljiva, demokratska, reformistička i samo ne Njegoševa istorija iz „Gorskoga vijenca”. E, sa takvom istorijom i poezijom ili prozom velika književna djela bila bi (na)pisana i zadovoljila bi N. Kilibardu kao velikoga kritičara, tumača, istoričara, književnika, doktora nauka i profesora univerziteta nekada državnog, a sada privatnoga, nekadašnjeg lidera, političara, samostalnog političara, dežurnoga cenzora za književna djela i istoriju nazavisne države Crne Gore. Šta bi sve htio i mogao da izbaci iz istorije i književnosti, a posebno one srednjovjekovne i narodne poezije, hajdučkoga ili uskočkoga ciklusa, a za kosovski ciklus rekao bion „moglo bi se bez njega”, a prihvatiti se novih homera crnogorskih, bošnjačkih, hrvatskih, makedonskih, evropskih samo ne srpskih, jer takva riječ za njega više ne postoji i bila bi izbačena iz rječnika, kao sve što je uvredljivo ili vrijeđa osjećanja onih u susjedstvu ili regionu, na planeti zemlji. Šta se to dešava sa Kilibardom nekadašnjim Srbinom, sadašnjim Crnogorcem, nekadašnjim liderom Narodne stranke, provoborcem „rata za mir”, (prvo)borcem u „Pokretu za nezavisnu Crnu Goru”, zagovornikom ujedinjenja srpskih zemalja, pristalicom i novim borcem za političko čistunstvo svih onih koji su nekada djelovali na nacionalističkim osnovama, peračem sopstvene političke biografije i onih političara od kojih mu radna karijera zavisi, penzionerom koji je radno angažovan na brojnim projektima (pro)evropske Crne Gore, evroatlantskih integracija, samoreklamerom i prorokom, vidovitim starcem, čovjekom koji se znao pokloniti i plakati na odru „inovjernika” onih protiv kojih je nekad bio baš na vjerskoj osnovi, političkom ulizicom svih državnika i vladara do običnih političara i sekretara, istorijskom ličnosti i najvećim političkim spadalom, najnedosljednijim političarem na prostoru današnje Crne Gore u njenom višestranačkom životu u dosadašnjem njenom postojanju. Zaslužio je Kilibarda za ove dvije decenije njegovoga političkoga života i rada da mu se još mnogo toga saspe u njegovo političko lice, koje je prefarbano i oblijepljeno brojnim maskarama kojima ni on broja ne zna, a sa kojima živi život „samostalnog p(oli)tičara”. Zamiritao je da i oni koji ga mnogo bolje poznaju i posebno narodnu književnost i književno djelo velikoga genija, pjesnika, filozofa, vladara crnogorskoga Petra II Petrovića Njegoša da mu kažu kako bi trebalo pisati i nanovo čitati književno djelo, crnogorsku narodnu poeziju i crnogorsku istoriju. Šta je nekada pisao, pričao, zanovetao i koliko je od toga profitirao, pardon „pragmatično” odradio, i sada sve to briše svojom političkom zabludom ili bolje reći političkom sramotom koju je zaradio u „ratu za mir” i misli da je opere, ispere, nabere u vremenu njegovoga djelovanja za nezavisnost crnogorsku i opet okači, ako ne željeznu a ono, barem, zlatnu kolajnu evropskoga „mirotvorca” na staračke grudi njegove, a na kojima bi bila s lijeve strane medalja iz „rata za mir” a na desnoj strani medalja za „mirom protiv rata”. To je, ipak, N. Kilibarda političar, ratnik, osvetnik, propagator, zagovornik, besjednik, orator, a ipak je na kraju sve da ne valja ništa i jedno veliko političko ništa i svašta. Biće da se N. Kilibarda u svojim brojnim izjavama, intervjuima, govorima, ispovijestima, hronikama i tako dalje ipak ogolio do koske, iako se ne smije reći da je „car go” i on kao nekadašnji politički lider Narodne stranke onako ostao go do koske. Neće mu pomoći ni oni zarad kojih onako priča, piše i tumači istoriju narodne književnosti i podržava novo „drugačije” čitanje i „suptilnije” tumačenje Njegoševog „Gorskog vijenca”. Sada je ogoljen do koske, iako se ne smije to javno reći, ali da je „car go” tu nema dileme i kao nekadašnji politički lider Narodne stranke, a danas „samostalni p(oli)tičar” i javna ličnost. Dakle, sada su jasni duboki „naučni” razlozi i tumačenja istinskoga N. Kilibarde i zato preporučuje djeci i studentima, pripadnicima druge vjeroispovijesti, da ne idu u škole sa svojim vrsnicima Crnogorcima, sve dok se u udžbenicima i nastavnim programima ne izuzmu „nenaučna” pjesnikova djela ili stihovi, a koji bi mogli opet dovesti do velike zablude, do nekoga novoga N. Kilibarde i svakako današnjega. Taj zadatak ima Kilibarda, profesor i „samostalni p(oli)tičar“ i javna ličnost, da odradi zarad susjedstva i mira u regionu ako misli opet zaploviti „diplomatskim” vodama i širiti evropejstvo, mirotvorstvo i NATO alijansu. U tom grmu leži zec, rekao bi N. Kilibarda pobjednički i ukazao na nepoželjne stihove velikoga pjesnika, kojega tumače oni koji misle kao on danas istrzajući iz konteksta i misaonog sklopa pojedine riječi, stihove i imena koja „vrijeđaju“ drugu vjeru! Dakle, pjesnike i velike književnike treba izbaciti iz nastavnih programa osnovnih i srednjih škola, sa visokoškolskih ustanova, odstraniti imena koja počinju sa slovom „T” ili pridjeve, zamjenice, imenice, glagole i tako dalje a da je u vezi sa islamom odnosno sa antiislamizmom, antiturskim nabojem i genocidom na vjerskoj osnovi. Morao bi Kilibarda da angažuje ne samoga sebe već i nekoliko istomišljenika pa da rade na iznalaženju imena za zamjenu riječi koje su protiv susjeda a počinju sa slovom „T“ velikim i malim. Na takav način hoće Kilibarda i naš Novak, profesor i doktor narodne književnosti ubirati nove političke poene da bi se dodvorio ovima na vlasti i onima kojima je skrivio u vremenu svoga prvoboračkoga staža i učešća u „ratu za mir”. Poenta cijele (nau)kovine N. Kilibarde na polju semantike, lingvistike, istorijske problematike, književne romantike, pjesničke slobode i umjetničkog stavralaštva sada bi došle do visokoga izražaja u Novakovom novom tumačenju zarad dobrosusjedskih odnosa. Izgleda da bi ponajbolje bilo odstraniti Njegoša iz školskih programa i sa univerziteta na polju književnosti i uvesti one koji su ravni jednom Homeru, po Kilibardinom poimanju i vrednovanju stihova o kojima on piše već nekoliko godina i na veoma suptilan način crnogorskoj književnoj i intelektualnoj branši sredini plasira na veoma podmukao način, ponižavajući ili bolje reći podvaljujući ne samome sebi koliko ukupnom književnom stvaralaštvu nenadmašnoga Njegoša i njegovoga filozofskoga, umjetničkog i istorijskoga djela, a ujedno i crnogorskog književnog stvaralaštva. Sve mi se čini da sa takvom „naukovinom” Kilibarda naginje ka uvlačenju baš onako kako mu neki pisci ili književnici, a možda i jedni i drugi, pribaciše i baš rekoše da se hoće uvući „u debelo cijevo” S. Miloševiću, a danas se uvlači politička ličnost Novakova „u debelo crijevo” nekoga dugoga, vjerskoga ideologa ili nove filozofije istočnjačke, koja nastoji da zabrani da čitamo Njegoševa djela i njegov „Gorski vijenac” upravo onako kako ga i treba čitati kao jedno „istoričeskoe sobitije“ jednoga vremena oslobodilačkih ratova od Osmanskoga carstva, a koje je prijetilo da osvoji cijelu Evropu. Međutim, ono je zaustavljeno i ustuknulo pod Bečom, a mnogo kasnije palo u oslobodilačkoj borbi crnogorskoga i srpskoga naroda i tu nema nikakve „antiislamske” mržnje niti „antiturskoga naboja”, a baš ni malo „genocida na vjerskoj osnovi”, pa ne treba novoga ni „suptilnijega“ čitanja, niti „drugačijeg“ tumačenja. Nije Njegoševo djelo „vrelo” za napajanje nacionalne mržnje nego djelo visokih umjetničkih vrijednosti jednoga genija koji pripada crnogorskome i srpskome narodu, a iznjedrila ga je Crna Gora i tu se ne može ništa mijenjati niti se nekome za to sve treba pravdati. Književna djela nastaju, a ostaju kao trajna samo ona koja su duboko utkana u narodnu tradiciju i vezana čvrsto za istorijske događaje jednoga naroda ili zajednice naroda na prostoru jedne države ili širem teritoriju. (Izvodi -odlomak, br. 10) Ako je Kilibardi kakav zadatak da preimenuje “Gorski vijenac” ili na suptilan način izmijeni stihove pa umjesto imena islamskih stavi neka druga imena teško da će, jedan N. Kilibarda ili kilibarde koliko god da ih je, uspjeti prepjevati i onako umjetnički dočarati vjekove oslobodilačke borbe crnogorskoga naroda za stvaranje nacionalne države. Nek se krsti kako god ko hoće i vjeruje u koliko god može bogova, alaha i svetaca, neka ide u crkve i džamije i druge vjerske objekte, ali se mijenjati istorijski događaji ne mogu, posebno ne oni koji su nastajali na izvoru stvarnih događaja i gdje se prolivala krv junaka i oslobodilaca, ratnika i zaštitnika roda i plemena, naroda, crkve i države. Tu je tačka i od toga se ne može dalje pa makar bila to i naredba sa visokoga mjesta evropske zajednice i svih drugih zvaničnika. Nije valjda dotle došlo da je poželjno i da se moraju mijenjati nečija književna djela ili istorijski događaji i unutar njih stavljati poželjne ličnosti jednih, drugih, trećih, petih i desetih iz susjedstva ili zabraniti pisati književna djela sa imenima koja su podobna jednom čitaocu, državniku ili samo onom pripadniku naroda koji smatra da je to djelo nenaučno, nepoželjno, uvredljivo. Sa druge strane bilo bi isto tako pogubno da neko iz Crne Gore, kaže umjesto N. Kilibarde ili taj isti N. Kilibarda, javno počne priču o nepodobnim stihovima pojedinih pjesnika ili književnika iz susjedstva, jer se ne dopadaju Crnoj Gori i njenome narodu ili jednom entitetu, populaciji, pojedincu i ko zna još kome ne. Mogao bi N. Kilibarda igrati i takvu mnogostruku ulogu koja mu politički ne bi bila nepoznata, a da li bi to bilo u interesu mira sa susjedima i prije i iznad svega da li bi to bilo naučno ili huškačko djelo sa nabojima nacionalističke mržnje!? Po principu, koji pokušava uvesti N. Kilibarda i oni koji zagovaraju ili su saglasni sa njim, da se književna djela čitaju na način na koji se po instrukcijama nečijim treba da čitaju i isčitavaju, uče i tumače, onda bi i Homer ili pisci Stare Grčke ili Rima morali da se iznova pišu i pojedini stihovi ili stranice mijenjaju kako bi upodobili istoriju svoje države, naroda ili entiteta, nacionalne manjine i tako dalje shodno namjerama i željama osvajača i porobljivača, trenutnim i dnevnopolitičkim interesima. To bi, dakle, ako se koristimo umom i razuma, znamo do čega dovelo i šta bi proizvelo. Onda bi bilo zbogom nauko i zbogom civilizacijo, vratili bismo se u preistorijsko doba pa bi sa ovom sviješću, koju bi morali prenijeti u vrijeme unazad 10.000 godina ili mnogo više, počeli da pišemo poželjnu istoriju ne onog vremena u kojem bismo živjeli već pisali istoriju budućnosti - futurološku sa unaprijed zadatim ciljevima i zacrtanim događajima koji će nam se dešavati. Apsurd za sve one koji tako danas pokušavaju da misle, a imaju i malo mozga ili zrnce pameti, razuma i obrazovanja, kao i demokratskog gledanja, shvatanja i razumijevanja stvari i pojava koje nam se dešavaju tokom našega kratkoga života bilo pojedinaca ili naroda. Čovjek kao pojedinac, neodvojivi dio prirode i svjedok istorije i događaja, na jednom prostoru gdje živi tu djeluje, opaža, saznaje, naučno proučava, realno i objektivno posmatra i stvara svoje viđenje istorije, ali nije njen odlučujući faktor. On kao jedinka je dio te istorije i njen stvaralac ali tek kao društvena zajednica on je aktivni stvaralac svoje istorije koji mijenja uslove života i tako stvara istoriju. Međutim, ne može mijenjati nešto što je proteklo prije hiljade i hiljade godina, pa čak ne može izmijeniti ni ono što mu se desilo juče ili samo tren prije. Za današnje novake i kilbarde i ine koji umišljaju da isprave protekle događaje i izmijene svijest prošlosti kažemo du su ne samo u zabludi nego su odavno izgubljena i usamljena bića na ovoj planeti i njihov je razum sužen i izvrnut od toka stvarnosti i objektivnog gledanja na stvarni život u kojem se živi. Prema tome nema mijenjanja prošlosti. Potreba je izučavati i težiti da se dosegne život, način života i mišljenja kao i djelanja tokom ukupnog razvitka jednoga naroda, države i svega što se na jednom širem ili užem prostoru, dešavalo. Nastojati da se saznaju i detalji ako je moguće, ako ima tragova materijalne i duhovne kulture i približiti živom čovjeku blisku ili daleku prošlost. Pogubno je ne samo za one koji tu prošlost hoće uljepšati, nego i za sve ostale koji tako uljepšanu prošlost hoće vidjeti i kao takvu je saznati, jer će se kad tad (u)vidjeti da je uljepšana prošlost besmislena i kao takva se ne može svrsishodno izučavati. Ono što je bilo treba da se zapiše i naučno obraditi, ako se nije desilo ne treba ga izmišljati jer za to postoje bajke, basne, mitovi, legende. Ako neko treba da iznova piše mitove i njima svoju prošlost pokaže kao civilizacijsku i najstariju, onda su to druge realicije u koje ovom prilikom nećemo zalaziti niti se njome kao takvom dalje baviti. Ne mogu da dozvolim bilo kome, pa ni N. Kilibardi, da tako podrugljivo piše ili tumači djelo velikoga i neumrloga pjesnika, filozofa i crnogorskoga vladara odnosno da iz njegovih tekstova širi svoje zablude iz starijih ili pogotovo današnjih dana, a sve zarad dnevno-političkih interesa kao „naučno” mišljenje i njegovo nesvjesno stanje. Potpuno je jasno da on to čini sa namjerom da se dodvori političkoj eliti, kako u Crnoj Gori tako i u susjedstvu u Bosni i da to sve čini tobože iz „viših interesa” u cilju vjerske tolerancije, evropskih integracija i naročito iz „pragmatičnih“ razloga i dodvoravanja. Takav način je njegova poruga samome sebi i on može o sebi pisati šta mu je volja. Međutim, preko književnoga djela neprevaziđenoga pjesničkog genija Njegoša Novak Kilibarda, mene kao istoričara, koji proučava istoriju Crne Gore i koji posmatra objektivno pojave i događaje u jednom istorijskom procesu i njihovoj uzročno-posljedičnoj povezanosti makar se oni dešavali u bliskoj prošlosti ili onoj od prije dva-tri ili više vjekova, neće uspjeti da ubijedi bez dokaza na uvid, da je Njegošev „Gorski vijenac” genocidan odnosno da ga sada u blažoj nekoj formi treba „tumačiti“ na „drugačiji“, „suptilniji“ i „novi“ način sa izbacivanjem stihova koji po njegovom tumačenju i njegovih sljedbenika, pobornika, ili začetnika sadrže „antiislamističke“ konotacije i nazive imena koje bi trebalo zamijeniti i na taj način prekrajati književno djelo velikana crnogorskog, pjesnika, vladara, vladike i filosofa. A što je naumio N. Kilibarda da umjesto stihova „Gorskoga vijenca“ podastire neke tobože druge stihove ili epove nekih homera „evropskoga“ kalibra ili narodnih pjevača i guslara to je nešto o čemu se ne možemo složiti i što ćemo oštro, kritički i dokumentovano sagledati i na sve reagovati, pa sada na ovome mjestu ne želimo polemisati i to je njegova lična stvar. Degradacijom Njegoševoga djela i podmetanjima, kao i zabluđelim tumačenjima u ličnom interesu ili interesu onih za koje N. Kilibarda minimizira crnogorsku istoriju i književnost, kao i oslobodilačku borbu crnogorskoga naroda protiv Turaka - Osmanskoga carstva u toj namjeri neće uspjeti barem u domenu našega poznavanja crnogorske istorije. Nije nas ubijedio niti pronašao nove dokaze i naveo ih kao istorijske činjenice sa kojima bi mogao meni i bilo kome drugome da nanovo i „drugačije”, „suptilnije” tumači istoriju zarad dnevno-političkih interesa pa makar to bilo i čitanje „antiislamističkih“ riječi, rečenica, stihova i antiislamističkog gledanja na prošlost daleku ili blisku iz vremena današnjega ili onoga vremena u kojemu je živio Njegoš pa i malo daljega. Takav način i pristup Kilibarde i njegovog poznavanja istorije i „novog“, „suptilnijeg“ pristupa i čitanja, tumačenja Njegoševog djela “Gorskoga vijenca” protiv kojega se on suptilno i na perfidan nači okomio ima već nekoliko godina, naročito od kada je obavio svoju „diplomatsku” trgovinsko-informativnu misiju i još jednom se „osvijestio“ od svojih istorijskih snova i zabluda pa postao „mirotvorac“, degradacija je ukupnih istorijskih događaja i oslobodilačke borbe crnogorskoga naroda. U tom smislu rekao bih da je on jedna politički kalkulantska ličnost, sitnošićardžijska i sluganska koja hoće da propagira i nametne neke tuđe i svoje projekcije i kalkulacije, i opovrgne slavnu istoriju oslobodilačke borbe Crne Gore koja se vodila protiv Osmanskoga carstva - Turske. Ne treba izbjegavati da se ne progovori javno i otvoreno, jasno i argumentovano o svim teškim zločinima i zulumima nad stanovništvom-rajom od strane tadašnje Turske-Osmanskoga carstva, koje je teškim nametima i zulumim bilo pritisnulo raju - pokoreno stanovništvo. Takođe, ne treba ni da se zaboravi odvođenje djece hrišćanske u službu tursku, poznate pod nazivom „danak u krvi“, odnosno za regrutovanje njihovo u vojnim redovima Turske, poznatih kao janičari. Ne može se vršiti minimiziranje uloge porobljivača, zavojevača-osvajača i uvođenja turskoga feudalizma sa ciljem držanja balkanskih naroda u stanju pokorenih naroda i osvajački ratovi koje je Tursko carstvo vodilo od kraja 14. vijeka pa sve do balkanskih ratova. Treba na naučan način reći onako kako je uistinu bilo i zašto ne reći i istaći naučnu istinu o uspostavljanju turskoga timarsko-spahijskog sistema, kao i pritisku koji je vršen nad cjelokupnim hrišćanskim stanovništvom koje se našlo u sastvu Osmanske carevine na prostorima Balkana i posebno Crne Gore, koja se nekoliko vjekova opirala turskoj vojci i Turskoj carevini. Neko kao N. Kilibarda i ostali kilibarde hrišćani ili drugi bilo koje vjere ne mogu promijeniti i da hoće tokove istorije. Oni samo mogu da uljepšaju ili „modernizuju” prošlost i na taj način je do kraja obesmisliti, pa je kao takvu istorijsku prošlost plasirati svojim istomišljenicima ili građanima u cilju „edukacije” o evropskim integracijama sa novim načinom gledanja, drugačijeg i suptilnijeg tumačenja istorijske prošlosti iz dnevno-političkih interesa. Ako je cilj da se uljepšava prošlost a da se ne vidi stvarnost onda tu nema ni nauke ni evropskih integracija. Takvi „istoričari” hoće da nametu javnosti i budućim generacijama da se radilo ne o Turskoj carevini kao osvajaču i porobljivaču balkanskih naroda nego njihovom „oslobodiocu”, što je nosens i ne samo nenaučni pristup, nego fukarsko, bezočno podmetanje i projektovanje današnjih „mirotvoračkih” procesa od strane pojedinaca ili grupe istomišljenika, a preko nekih pjesnika, književnika, pripovjedača, naučnih radnika i novih tumača istorije Balkana pod Turcima ili Turskom - Osmanskom carevinom. Zar to nije drastično, bezobzirno, podlo i namjerno, nasilno i netačno pisanje istorije o jednom vremenu za koje je istorija kao naučna disciplina, humanistička nauka, rekla svoju riječ? Ta riječ se nije samo čula od jednoga istoričara nego ogromnog broja istoričara i to ne sa jednoga uskoga državnoga prostora nego i mnogo šireg evropskog prostora - evropskih država. Kilibardin zahtjev, predlog, preporuka ili savjet za drugačiji način čitanja crnogorske istorije i „suptilnije” tumačenje Njegoševoga “Gorskoga vijenca” je njegov način čitanja, krajnje ideološko-politički, precizno i narodski rečeno lažan, neistinit, a usmjeren na mijenjanje istinitih, stvarnih događaja. On je bez istorijskih činjenica, neutemeljan, samo kalkulantski i sitnošićardžijski sa namjerom da svoju političku ličnost iz vremena „rata za mir” opere ili prebaci na kolektiv odnosno na euforiju nacionalizma u kojoj je on bio najistureniji zagovornik, propagator i ratni huškač upravo na one narode i entitete kojima se sada dodvorava i preuzima ulogu tumača i ispravljača tokova istorije i brisanja istorijskih događaja ili mijenjanja onoga sa čime on nije zadovoljan ili njegovi nalogodavci, staratelji i pokrovitelji, koji su u sjenci i za čije interese on radi. „Suptilni” N. Kilibarda „drugačijim” isčitavanjem crnogorske istorije suptilno podmeće Crnoj Gori i crnogorskome narodu neku novu „suptilniju” istoriju sa licemjernim i „mekšim” riječima. Onu „istoriju” u kojoj nastoji da obesmisli njenu prošlost i podastre neku drugu „oslobodilačku“ istoriju turskoga zavojevača koji je upravo osvajao da bi nametao svoju „kulturu i civilizaciju” narodima koji su bili civilizacijski za stepen više od turskoga feudalizma barem oni na Zapadu Evrope. Pokoravanje balkanskih naroda i zemalja, osvajanje hrišćanskih zemalja odnosno teritorija naseljenih pravoslavnim stanovništvom Kilibarda hoće da osvajača - Tursku Osmansku carevinu proglasi ili prikaže za oslobodioca. To je zaista pravi Kilibarda, onakav kavog smo ga znali iz vremena ove dvije decenije njegovoga političkoga djelovanja i tumačenja, zagovornika i borca “rata za mir” a danas „oslobodioca” i “velikoga mirotvorca”, „političkoga čistunca” i najcrnogorskijega Crnogorca, koji „poznaje” istoriju Crne Gore i tumači je na nov i „naučan” način onako kako mu dnevni interesi to zahtijevaju, a njegov mentalni sklop, „pragmatični” razlozi i politički obraz dozvoljavaju. Do danas takvoga političara i tumača istorije i narodne književnosti na ovim prostorima pa i šire nije bilo. Na veoma vješt način on nastoji da podmetne i importuje dnevno-političke projekcije u prošlost i suptilno ih protura i nameće. Ako ne uspije u svemu tome, ipak će ono nekome od njegovih istomišljenika ili propagatora iz „pragmatičkih” razloga poslužiti za kasnije, da se na njegovo „naučno” i političko djelo nakalemi i tako (iz)gradi neko novo čitanje književnih djela u kojima takvi kao on vide sve što je „antiislamističko” i „antitursko”, „genocidno na vjerskoj osnovi” i sa ideološko - političkom osnovom. Njegoševo djelo je crnogorsko, srpsko i šire balkansko i još šire evropsko i na kraju civilizacijsko dobro od opštega interesa za kulturu jednog naroda i naroda u okruženju, koje će služiti opštem kulturnom miljeu naroda širom Evrope i svijeta barem kod onih pojedinaca, naučnika i djelatnika koji nijesu izgubili razum niti suženim razumom gledaju kao što to hoće da „vidi” i protežira N. Kilibarda i ostali kilibarde. Ne može proći ta Novakova „suptilna” priča i Kilibardin „suptilni” način novoga i „drugačijeg“ tumačenja istorijskih događaja koji su se dešavali na prostorima Crne Gore, niti će mu proći nova tumačenja i isčitavanja “Gorskoga vijenca” u kojima bi brisao stihove i imena, stavljao njemu poželjnija i ugrađivao, dotjerivao stihove po svojoj ili nečijoj drugoj želji. Književno djelo bilo kojega pisca treba da ostane onakvim kavim ga je autor napisao, objavio i ostavio svome rodu, bratstvu, plemenu, narodu i državi i na kraju čovječanstvu pa ako je vrijedno ono će i živjeti, ako nije ostaće barem zapisano ili će i kao takav zapis umrijeti ili nestati kao bezvrijedno. To su zakonomjernosti jedne civilizacije, društva, norme i principi, metodološki naučni pristup, koje je nauka prihvatila i jedan Kilibarda ga za sada ne može promijeniti niti je bilo čime pokazao niti dokazao, sem što zabluđelo zagovara „nova” tumačenja crnogorske istorijske i književne baštine zarad pranja svoje političke biografije, a koju ne može nikako oprati dokle god tako misli i zanoveta. Tek je sada vidljivo ono sa gotovo početka ovoga teksta u kojem smo na jednom mjestu citirali jednoga pisca i književnika, vrsnoga poznavaoca kulturne baštine ne samo Crne Gore nego i kulturne baštine Bošnjaka, Muslimana, Srba, Hrvata i drugih nekadašnjih jugoslovenskih naroda na ovima prostorima i bogme nekoga ko je načitan i dobar poznavalac svjetske književnosti, a koji se zapitao šta bi se desilo da kojim slučajem N. Kilibarda upane u septičku jamu, a odgovor je glasio da bi je opoganio i usmrdio. Eto, zaista je N. Kilibarda i njegovo političko djelovanje takvo za ove dvije decenije, a posebno za onaj period “rata za mir”. Treba da batali N. Kilibarda dnevno - politička tumačenja bliskih ili dalekih istorijskih događaja i unošenja današnje politike u istorijsku prošlost ne samo Crne Gore nego ni istorije sa širih prostora kod drugih naroda na Balkanu pa i šire. To što sada „vidi” nije vidio kada je bio mlađi, zreliji i znaveniji bez snova, zabluda i opijenosti romantičarske i političke, a sada „vidi” samo uz pomoć jedne „seanse” sa ambasadorom jedne strane države, koja ga je „osvijestila” i stavila u još veću zabludu nego što je i sam bio po sopstvenom priznanju da je bio u dubokoj „zabludi”. Još dok ne bude kasno, na vrijeme je Kilibarda da sve svoje „zablude” i „snove” iznese u javnost, pa dako se neko nađe i oprosti mu stvarno, jer je bio u mentalnoj a ne političkoj zabludi. Neka zatraži ako mu treba ne jedna seansa i ne jedan ambasador već više seansi i tim ambasadora i stručnjaka sa kojima će pričati o svojim snovima i zabludama i sve ispovijediti, počev od djetinjstva pa preko mladalačkog i zreloga doba, profesorovanja na visokoškolskim ustanovama i tako sve do današnjih dana. U cijeloj svojoj ispovijesti samo treba da pazi da ne zaboravi vrijeme „rata za mir” i naravno ovo njegovo novo vrijeme i buđenje iz zabluda sa grančicom maslinovom „mirom protiv rata“ kao svojom suptilnom i „novom razvojnom filozofijom”. Rekli smo negdje davno i moguće da sam to i objavili da Kilibarda kojim slučajem stane pred kameleona taj bi se kameleon (za)crvenio od stida zbog onoga što je N. Kilibarda činio u “ratu za mir”, kako se politički mijenjao iz časa u čas, a bogme bi se i znatno promijenio nekoliko puta i zbog „novoga” i „suptilnijega” tumačenja i isčitavanja „Gorskoga vijenca”, antiislamizma, antiturskoga naboja i poimanja Njegoševog književnoga djela. Ima priliku N. Kilibarda da otpiše i (pri)piše onako kako je naučio i kako ga je bog dao, jer su njemu mediji štampani i elektronski otvoreni širom, pa dako i nas za odgovor na njegovu pisaniju zapane i bude nam omogućeno da još po nešto kažemo i iznesemo na vidjelo dana a što nijesmo mogli ovom prilikom. Da li mu treba reći zbogom, iako se ne opraštamo od njega, jer čekamo očekivan odgovor, samo da se ne ustručava i ne žali „mekše” ili oštre riječi, pa neka kao „silan Turčin” zamahne, (d)ako ga mognemo i budemo znali dočekati. Samo da nam u ovom tekstu ne „vidi” ili (pro)nađe „nacionalizam”, „antiislamizam” i „antiturski naboj” ili „genocid na vjerskoj osnovi” i ideološko političku pozadinu naše apolitične i nestranačke ličnosti, jer će tek tada biti presmiješan, mada je i ovako mnogo smiješan i zabluđen od onoga što je činio kao političar u prethodne dvije decenije, naravno u „ratu za mir” prvenstveno i iznad svega. Smatramo da je u tome dostigao svoju punu političku „zrelost“ za današnju kulminaciju svojih drugačijih i suptilnih čitanja i tumačenja, iako bez stranke „samostalan“ na nekim sljedećim predsjedničkim izborima. (Izvodi -odlomak, br. 11) Da li je danas N. Kilibarda primoran da tako piše i pripovijeda, izmišlja, zanoveta i vidi nešto čega nema? Prosto rečeno, da li mu se priviđaju čuda neviđena zbog onoga što je činio u „ratu za mir“ i što mu se reklo preko štampanih i elektronskih medija, pa brže bolje hita da im se svima nekako oduži, makar onima kojima je najviše zla nanio. Da li je Kilibarda (o)stavljen za današnje dane da pere, riba, spira od blata nečije političke biografije, a napada sve one koji nešto progovore protiv onih koji su propagirali i rukovodili „ratom za mir” i sve minimizira i obesmisli, jer su to bili snovi i zablude samo njegove!? Njegovo „vizionarstvo” zarad naroda i masa odavno je viđeno i prepoznato kao „pragmatično” i profitabilno, a takođe i njegovih „eksperata” sve bilo čisto praktično i dnevno-političko za današnje uživanje i državne penzije koju su dijelom zaslužili u „ratu za mir” ili im svima taj radni staž nije uračunat, a trebao je makar dvostruko jer su oni bili prvoborci toga rata i ne samo oni nego i oni iz političke elite i garniture „mladi, lijepi i (još) pametni”. Na njega je svako čudo bilo upereno, a sve što je radio bilo je naivno, bezbolno, besvjesno, zabuđelo, bludno i potresno, veselo i razdragano, visoko naučno i govorljivo, zapaljivo i guslarsko, sve teke tako „iz hobija” da mu nema mane i što je najvažnije bilo je u „interesu srpskoga naroda”, a kasnije je bilo u „interesu crnogorskoga naroda”. Sve je bilo shodno njegovim promjenama, „evoluciji” i „hodu vremena i promjena” koja se mijenjaju i koja treba oslušnuti da na vrijeme spasi svoju glavu od mase, naroda, građana, pojedinaca i svih onih koji će ga kritikovati jednoga dana i provjeriti njegovu ispovijest, ispise, govore, intervjue, video i audio trake i obilje dokumentacionog materijala samo ne ono što mu je „iz ruke u ruku” davano i što je na nekome bankovnome računu leglo toliko za dnevni trošak, bez zlatnih manžetna! Sve je to moglo nekako da se proguta u onome vremenu kada su mase, na koje je N. Kilibarda halapljivo gledao, „tražile” da ih usmjeri onamo gdje mu se reklo ili namignulo, pa i sam ih svojom voljom htio u „brazdu” staviti i naravno za potrebe svoje odmah aktivirati da šire „srpstvo i srpske interese i ujedinjuju srpske teritorije”! Sve to „ih hobija”, koje mu je došao kraj poslije 2000-te godine kada je svoj „evolutivni” put zaokrenuo nepogrješivo shodno „hodu vremena i promjena” i zahvaljujući svome „nervu”. Sve to nije bio uspjeh već velika njegova politička blamaža i rizik koji je prihvatio rukovođenjem Narodnom strankom i liderskom pozicijom sa kojom je bio rado viđen srpski gost i veliki Srbin. Novaku Kilibardi sada samo preostaje da istrpi kritiku zbog svoje politike kao „hobija”, a zbog koje bi da je na Zapadu teško mogao ostati a da ne bude podvrgnut makar sumnji i sa pozivom na sud za „objašnjenje”, pa da na slobodi ili pred javnošću da dokaze sa kojima opravdava lično učešće i učešće Narodne stranke u „ratu za mir“ u kojem se ginulo, da li sa njegovim ratnohuškačkim govorima i zavođenjem, ubjeđivanjem ili „iz hobija” zato što je to bio „osvjački rat” u kojemu su on kao lider, njegovi eksperti i ostali članovi stranke, naravno, učestvovali. Za sve što je javno govorio, zagovarao, propagirao, huškao, ubjeđivao, dijelio oružje posredno ili neposredno, nabavljao kamion(e) s oružjem i tako dalje treba da bivši lider Narodne stranke odgovara pred sudom i crnogorskom javnošću. Neka se (sa)znade, objasni uloga Narodne stranke i posebno njegova lična i politička uloga u „ratu za mir” i provjere sva putovanja sa iznajmljenim automobilima ili samo sa „micubišijem” kojega je kupio od „zarade” - rada, kao „honorara” za govore o srpstvu i odbrani srpstva. To su činjenice i to je rezultat analize svega onoga što je pričao, pisao, ispovijedao, izjavljivao, nametao, propagirao, vatreno branio, nacionalistički zastupao ili zaista bio duboko u „snovima” i „zabludama” iz „pragmatičkih” razloga sa kojima se danas želi odbraniti Novak Kilibarda iz vremena 1990-2009. godine. Tako knjige kažu da za taj javni rad kao javna ličnost, lider nekadašnji i sadašnji slobodni „samostalni p(oli)tičar” N. Kilibarda mora se podvrći kritičkom sagledavanju, provjeravanju, opisivanju, potvrđivanju, dokazivanju, valorizaciji, revalorizaciji, primjenom naučnih metoda na osnovu prvorazrednih izvora od kojih na prvom mjestu dolaze sve izjave koje su zapisane ili snimljene, date u štampi, za govornicom, dokumenta, video materijal i trake. Prikupljeni materijal kao i dokumentacija Narodne stranke poslužila bi, ako već nije uništena, da se rasporedi, sredi, uporedi i dovede u međusobnu povezanost i sklad ukupnoga rada i političkog djelovanja Narodne stranke i njenih čelnika, i na osnovu svega što prouči ozbiljan naučni radnik da napiše bespristrasno, objektivno, dokumentovano i sa ubjeđenjem ličnim da je to ono što se moglo zaključiti na osnovu prikupljene arhivske građe, a bogme i deskripcijom i jednom sintezom o političkoj ličnosti lidera i njegovih „eksperata” koje su itekako imale svoje mjesto u toj stranci i nakon njenog napuštanja ili izlaska-istjerivanja. Zaključak je svakako poželjan i može biti kratak ili opširniji i ne mora biti u njemu ponavljanja onoga što je prethodno rečeno već i još po nešto što se iskristalisalo na osnovu svega datog iz ukupnog dokumentacionog materijala. Bio je govornik, lider, žario i palio mase, izigravao klovna, pajaca i lidera, uvjeravao one koje je vješto obmanjivao i sa kojima je manipulisao. Bio je na „uslužnom” političkom zadatku tada i sada, a povjerenu uslužnu djelatnost je veoma dobro odradio i to „bez“ ikakve materijalne „koristi“ on tako „mlad“ i „naivan“, a svi drugi su se (o)koristili i njega „iskoristili”, a najviše njegovi „eksperti“ koji su ga onako (od)bacili na davši mu da mandat lidera zaokruži na desetogodišnjicu osnivanja Narodne stranke! To mu je velika žal, bol i tuga! Samo da hoće biti stvarno iskren makar pred samim sobom i ogledalom pa reći sve što je „zaboravio“ o „ratu za mir“! Vjerujem da bi iz ogledala njegov lik - alter ego - prasnuo u takav smijeh da bi se i on sam zacenio, jer za sada sopstvenog političkog srama i stida ili crvenila nije spoznao. Jednoga dana progovoriće N. Kilibarda o punoj istini svojoj iznijetoj u „ispovijestima“ u kojoj je sve ispričano nepotpuno, nedorečeno, romansirano, djelimično tačno i fragmentarno sa prozivkom ili pozivom na stvarne ličnosti i to je cijela istina u njima, a ostalu su poluistine i fikcije autora ispovijesti. Politički zijev nekadašnjeg velikog Srbina i još „većega“ Crnogorca danas ostaje samo zijev u koji upadaju mušice, koje su mu nedovoljne za ostvarenje još jednoga njegovoga sna kao velike zablude. „Kilibardine knjige“ biće veliki doprinos izučavanju istorije njegovoga političkog mentaliteta iz vremena dvije potpuno dijametralne i supotstavljene političke faze u samo dvije decenije, jedna od 90-tih godina posljednje decenije 20. vijeka i druga od početka prve decenije 21. vijeka pa sve do njenoga kraja u tome vijeku. Šta je i kako je čitao N. Kilibarda „Gorski vijenac“ i ostala književna djela velikih književnih stvaralaca i na koji način ih je doživljavao ostaće nepoznato i još u snovima i njegovim zabludama sa političkom pragmatičnošću i neostvarenim ambicijama, koje danas teško preživljava i za kojima politički zijeva, samo da se dokaže i ostvari na političkome i državničkom polju. Da li je „šarm“ prošlosti odveo N. Kilibardu u „rat za mir“ ili interesna zaljubljenost i „pragmatizam“ njegovoga načina poimanja politike „iz hobija“ navelo u drugu suprotnost u današnji „suptilni“ i „drugačiji“ način tumačenja i posmatranja stvari i pojava ne samo u crnogorskom društvu nego i susjedstvu, regionu? Shodno njegovom „evolutivnom“ putu sa brojnim političkim (meta)stazama on se pretvarao ili preobražavao od ratnika do mirotvorca, od Srbina do Crnogorca, od zagovarača do pregovarača, od protivnika do zaljubljenika, od inovjerstva do vjerske tolerancije, od političkog „moraliste“ do pacifiste, od lidera do „samostalnog p(oli)tičara“, od pisca do političara, od profesora do diplomate i javne ličnosti, od snova do zabluda, od besvijesti do osviješćenosti, od političkog pijanstva do otriježnjenosti, i sve to krunisao izjavom: „put moje katarze još traje“, dakle, nije završen!? Da li je N. K. sve to što je pisao i uobličavao, smišljao i plasirao „negdje između književnosti i politike” usmjereno ciljao na pranje svoje političke biografije iz vremena „rata za mir“ ili je sve to plod njegovih snova, zabluda i zaljubljenosti, političkog „šarma“ i uzavrelih ambicija a neostvarenih želja? Da li iza svega toga stoji N. Kilibarda, kao što je izjavio povodom „famozne“ nabavke - „kupovine aviona“ dok je bio potpredsjednik Vlade Crne Gore, zamjerajući svojim „ekspertima“ saradnicima što ga za „avione“ nijesu pitali dok je on sa njima bio!? Zašto bi se N. K. sjećao onoga što nije bio „njegov“ resor, jer je tada bio (pre)okupiran kulturom i „uslužnom“ djelatnošću, a „šta se dešavalo na jednom od mnogih sastanaka užeg kabineta filistarsko, malo, sitno, činovničko, jadno ulično pitanje“!? Sve je to tako sitno kao što je ono što sadašnji N. Kilibarda čini i na sve će odgovoriti činovnički i jadno. A kada je riječ o Njegošu i njegovome književnom stvaralaštvu, ilustracije radi na ovome mjestu dajemo kraće izvode iz „Besjede Mirka Kovača prilikom dodjele Njegoševe nagrade“, na Cetinju, 13. novembra 2009. godine. Ono što je u jednom kratkom, a jezgrovitom i nadahnutom govoru rekao književnik M. Kovač dovoljno govori o veličini pjesničkog i stvaralačkog genija kakav je bio Petar II Petrović Njegoš. „Želim odmah reći da mnoge nagrade koje sam dobio nose imena velikih pisaca,... ali nagrada s imenom velikog crnogorskog i evropskog pjesnika Njegoša ima u mom životu posebno značenje,... Veliko Njegoševo djelo, Andrić to naglašava, prelijevalo se preko granica njegove domovine Crne Gore i to na čudesan način da su ga zapravo i oni drugi doživljavali kao svoga. Moja je, i uopšte naša privilegija, u tome što za Njegoša znamo otkako znamo za sebe same. Drugi ga otkrivaju, a mi se s njim rađamo. Za sebe mogu reći da sam Njegoševe stihove slušao iz usta drugih, potom sam ga kao đak čitao, kasnije učio nastojeći da proniknem u taj veliki misaoni sistem, da nekako spoznam taj fenomen genija, ali ni do dana današnjeg u tome nijesam uspio, jer to je naprosto metafizička činjenica... I nemam ništa protiv da se Njegošev mit osvijetli s više strana, da se pjesnička pozicija na nov način sagleda, to se danas sve više radi i u drugim kulturama, svako se na različite načine nosi sa svojim veličinama, ali ono što mi stariji možemo učiniti jest barem toliko da svojim iskustvom utičemo da se svako to preispitivanje obavlja otmjeno, da ukažemo ako se to radi grubo i osporimo ako je netačno. Takva pjesnička ličnost kao što je Njegoš neće se nikada moći svesti samo na jednu dimenziju. Ovih posljednjih godina nailazio sam i na neka nepromišljena tumačenja koja dolaze, čini mi se, negdje s ruba politike i pod pritiskom savremenih istorijskih zbivanja i tragičnih događaja za koje poezija nije odgovorna, jer veliki pjesnici uvijek se mogu čitati kako to nekome odgovara. Stihovi ne mogu biti pokriće za nevaljalstva koja činimo. U velikom romanu Hermana Broha „Vergilijeva smrt” na stotine stranica vodi se rasprava između pjesnika slavne „Eneide” i vladara Oktavijana Cezara. U jednom trenutku Oktavijan će prigovoriti Vergiliju da su njegovi stihovi odgovorni za zlodjela kad god je iz njih probijala mržnja prema vladaru. Vergilije je to odbacio rekavši da je poezija uspjela kada u njoj čak i ubojica nalazi utjehu, „ali ubojica bi, dragi Oktavijane, počinio zlodjelo i bez mojih stihova, oni su mu samo opravdanje”, rekao je Vergilije. Andrić je lijepo i tačno napisao da je Njegoševa prisutnost vječna, ali to ne znači da ga možemo zloupotrebljavati, a toga je bilo i previše. Stihovi se ne uče napamet da bi se primijenili u lošim i neljudskim prilikama... Kad bih ja sudjelovao u tim novim postavkama i preispitivanjima Njegoša i njegova djela, a da sam mlad vjerovatno bih, jer svako vrijeme nameće i nov odnos prema tradiciji, ja bih počeo od toga da je Njegoš neosporna evropska pjesnička veličina, da je duhom i cijelim svojim bićem bio evropski čovjek... Kada bih se ja, da je vremena, pozabavio Njegošem, istaknuo bih najprije, a da to ne bude redukcija, slobodu, moral, solidarnost kao srž njegova pjesničkog djela, a ti pojmovi i danas sve više vrijede i još ih osvajamo. Kad god kažem sloboda, ili čitam one koji raspravljaju o slobodi, uvijek mi iskrsne Njegošev stih kao konačna definicija da je sloboda sve ono „što se nešće u lance vezati”, a tek potom slijede varijacije na tu temu. Ili, ako je riječ o moralu, ne znam tačniju formulaciju od Njegoševa stiha: „Smrt je lakša no grdna sramota”. Njegov osjećaj za solidarnost čini mi se dirljivim. Svi znamo one njegove riječi kad piše hrvatskom banu Josipu Jelačiću i kaže: „Ja sam, istina je, s ovom šakom naroda, pod anatemom tirjanstva i špionstva svobodan, ali šta mi je bolje kada gledam okolo sebe milione moje braće đe stenju u tuđe lance”. U toj jednoj rečenici sažeo je sva tri pojma slobodu, moral, solidarnost. Ali i ja bih, kada bi me dopala ta uloga da obrađujem Njegoša, izokrenuo onu njegovu da se govori „iz glave cijela naroda”, pogotovu nakon svih ovih naših evropskih iskustava s totalitarizmima, a ponajmanje bih tome podredio poeziju i literaturu. Hvala demokratiji, lijepa je i vrijedi je njegovati, ali poezija ne može govoriti „iz glave cijela naroda”, nego bi narod morao govoriti iz glave pjesnika, jezikom poezije“. Dr Momčilo D. Pejović (141) Objavljeno: u IN4S.NET, utorak, 12. januar 2010. godine integralan tekst. Skraćena verzija navedenog teksta objavljena je u dnevnom listu DAN, Podgorica, subota, 16. januar 2010. godine, str. 18, rubrika - Pisma. Redakcija lista dala je nadnaslov “Otvoreno pismo Ministru odbrane”- Ko će čuvati naše nebo. KO ĆE ČUVATI NAŠE NEBO?! Brojni su prioriteti sadašnje crnogorske nezavisne države, a između ostalih je ulazak u NATO alijansu, mir u susjedstvu, demokratski razvoj, unapređenje privrede, okončanje transparentne tranzicije, a sve to finiširamo u ovoj 2010. godini samo da se domognemo kandidature za članstvo u Evropskoj Uniji. Dostigli smo takve političke, privredne i demokratske standarde da smo „najbolji u regionu“ i svima smo zalog i garant sigurnosti i stabilnosti ukupnih procesa, naravno kojih bi drugo do demokratskih, jer nam ih Evropa svakim danom sve više potvrđuje raznim izjavama trećerazrednih i visokih evropskih političara udruženih i zaduženih da lobiraju prije svega za evropske i svoje interese. Zar nije tako?! Ne, drugačije?! Pa jesmo li već u MAPU, u predvorju-čekaonici, koja nije uslov za NATO?! A što tek reći za uspješni rad na UPITNIK-u (ili UŠTIPNIK, naziv koji se odomaćio među građanstvom) koji je u 12 svezaka (tomova) - knjiga proslijeđen sa malim ali izvjesnim zakašnjenjem, barem onim koji su zvaničnici često davali javnosti, tokom druge polovine protekle godine. Svi su u Evropskoj Uniji oduševljeni našom brzinom-ažurnošću i visokim dometima prevodilaštva, a posebno onim na što smo dali transparentne odgovore od kojih neki zauzimaju po nekoliko desetina stranica. Znate, na 3376 pitanja i potpitanja mi smo Evropsku komisiju zapanjili rječitošću, obimnošću, činjenicama i na svako od pitanja dali najmanje po 30 stranica odgovora. A visoki predstavnik Evropske komisije uručio nam je samo jednu knjigu sa 3376 pitanja i potpitanja! Mi dadosmo odgovore EK da imaju cijelu 2010. godinu da čitaju do mile volje. Visokom predstavniku tridestostruko uzvratismo, da vidi i čuje sva Evropa o našem standardu građana, privredi, reformama, sudstvu, prosvjeti i nauci, vojnoj odbrani, tranziciji i ukupnim društveno-političkim promjenama u posljednje dvije decenije. Napredak dostojan evropske socijale!? Jedino je od svega što je ostalo „otvoreno“ i na sa čime građani Crne Gore nijesu upoznati jesu pitanja i naši odgovori a koji su proslijeđeni Evropskoj komisiji, jer rekoše da se radi o službenoj tajni, Crne Gore ili demokratske Evrope!? Ah, koliko je tek tajni koje će neko, ipak, nekada dočekati da otkriva, a koje su naši političari iz vremena „rata za mir“ pisali, potvrđivali i ostavili budućim generacijama. Samo ne tvrdite da ih nema, jer „ko će da čuva naše nebo“ danas i ubuduće upita sve nas Ministar odbrane? Da li je crnogorski Ministar odbrane još bio pod snažnim, velikim i trajnim utiskom da „...Crna Gora ima snažnu podršku Sjedinjenih Američkih Država na putu ka NATO i u sveobuhvatnoj reformi sistema odbrane, što je veliko ohrabrenje i podsticaj naporima koje činimo u toj oblasti...“, pa ovih januarskih dana postavlja pitanje crnogorskoj javnosti „KO ĆE ČUVATI NAŠE NEBO“ i od nje kao (ne)odgovornog faktora traži „hitan“ odgovor?! Da li je baš tražio „hitan“ odgovor ili je imao drugu namjeru, makar „edukativnu“ ostaje da nam pojasni odnosno dodatno objasni šta je sa tako (ne)ozbiljno postavljenim pitanjem htio reći? A, možda nam je htio „skrenuti“ ozbiljnu pažnju na tako od njega (ne)ozbiljno pitanje da smo „u sveobuhvatnoj reformi sistema odbrane...“ ostali uskraćeni za odbranu dijela-parčeta „našeg neba“! Naravno da je crnogorski Ministar odbrane bio pod utiskom razgovora iz protekle godine koji je imao sa državnim sekretarom za odbranu Stejt Dipartmenta, gdje je istaknuto „da je Crna Gora primjer u regionu, imajući kvalitet i dinamiku sprovedenih reformi i napredovanja ka članstvu u NATO“! Pa kako nam se mogla desiti takva sitnica da „naše nebo“ ostane bez „sigurne“ zaštite i to ne samo od nas (Crne Gore), nego i od jedne visoko sofiticirane velike sile u cijelom sistemu vojnoga i „političkoga“ saveza kakav je NATO, iako nam oni pružaju ne samo lobistiku nego i daju logističku podršku i izdvajaju izvjesna novčana sredstva iz njihovoga „skromnog“ budžeta ili makar donacijama nas pomažu, a sve u cilju da se „efikasnije oslobađamo viškova naoružanja... koji su bezbjedonosni rizik“?! Nijesu valjda mislili na „bezbjedonosni rizik“ u susjedstvu, regionu ili po njih kao super vojnu silu!? U cjelokupnoj toj reformi sistema odbrane crnogorske, naši su visoki političari, Vlada i naravno sam Ministar odbrane zajedno sa brojnim vojnim stručnjacima (po)hvaljeni i isticana je njihova spremnost i odanost da će na tom putu istrajati, jer im je to bio i ostao prioritetni zadatak u prošloj kao i u ovoj 2010. godine, sve dotle dok ne dostignemo standarde visokorazvijenog Zapada ili makar stanemo rame uz rame sa našim dobročiniteljem najjačim vojnim partnerom u svijetu! Svakako da partnera treba podržati, a posebno tako (ne)moćnog, vojno i ekonomski, kakav su SAD kao vodeći i najjači faktor u Sjeveroatlantskom savezu (NATO). Dakle, hvaljeni, slavljeni, dobreno logistički podržani, lobistički prihvaćeni i potkovani ipak se Crnoj Gori „desilo“ da ostane bez odbrane njenoga „neba“! Tako se barem zapita ili nam postavi pitanje niko drugi do Ministar odbrane zabrinut što nam „nema“ ko čuvati „naše nebo“ ili samo dio koji njemu lično ili resorno pripada!? Zbog svih tih silnih a sitnih podvala, pohvala i „napretka“ u regionu mi smo se „dozvali“ pameti i „shvatili“ da kao ne baš tako (be)značajan partner ne ostavimo tako jakog i moćnog partnera bez podrške u mirovnim misijama ISAF u Avganistanu, jer nije crnogorski, a još manje je (ne)moralno ostaviti ga na cjedilu u tako važnim „mirovnim“ operacijama koje se sprovode u cilju globalnoga mira!? Upravo smo i sa tih razloga značajno primijećeni i prepoznati kao „mirotvorci“, pa je „afirmisana i naša regionalna saradnja i navedeni smo kao faktor stabilnosti u regionu“! Mora priznati poštovana javnost da se stečeno nije moglo brže i obimnije postići, a za tako kratko vrijeme i rezultat ukupnih crnogorskih reformi je svakako, između ostalih, Crna Gora u MAP kao predvorje članstva u NATO. Sigurnim, a bogme i kilometarskim koracima, grabimo ka članstvu porodice Evropske Unije i NATO-a kao prioriteta naše političke koalicione elite. Njima se posrećilo, jer su znali letjeti kada su vodili „rat za mir“ i sada kada se prevrću odnosno biju bitku za dobrosusjedstvo i mir u svijetu! Makar im se ne može zamjeriti na „lupinzima“ političkim, rečeno terminom zračnih visokoletača i političkih prevrtača! Da li se upita crnogorski Ministar odbrane, onako sa čuđenjem i iznenađenjem velikim, pred crnogorskom javnošću i postavi joj pitanje ne bi li ubrao koji poen za one „brojne“ pristalice NATO-a kojemu ćemo se prikloniti, jer tako je u susjedstvu pa zašto bi mi drugačije radili od onih protiv kojih smo do skoro bili i vodili „rat za mir“? Prema nekim istraživanjima javnoga mnjena, koja se sprovode od strane raznih vladinih i nevladinih organizacija-asocijacija, u Crnoj Gori „uživa“ podršku ili je za stupanje Crne Gore u NATO „blizu 30 odsto građana“. Međutim, crnogorski Ministar odbrane ima sasvim „relevantne“ podatke i njegova statistika bilježi brojku od „čak 40 odsto“ onih koji su „za“, prema svega „44 odsto građana“ koji su „protiv“ ulaska u NATO-savez, tako da neće biti nikakav „problem“ dostići i tih (bez)vrijednih 4 (sic!) odsto glasova, pa će se izjednačiti glasovi „za“ i „protiv“ i tu će biti kraj priči za ulazak Crne Gore u NATO alijansu. Naravno da će tako nešto proći u crnogorskoj Skupštini - parlamentu, jer su parlamentarci - opozicija i pozicija, kao „rasječena jabuka“, kako tačno primjeti jedan bivši lider i političar, a sada „samostalni političar i javna ličnost“. Svi će oni zajedno biti i ne biti „za i protiv“, pa kada se bude glasalo prevagnuće oni koji su „za“ ili u krajnjem slučaju malo će se odugovlačiti sa raspravom i nadgornjavanjima i na kraju svi će biti „za“, a narod - građani će radoznalo pratiti cijeli unaprijed dogovoreni scenario ceremonijala oko glasanja i raspravljanjadiskuje. Tako će se sve završiti zamajavanjem ukupne crnogorske javnosti, a po pitanju referendum oni najodlučniji rekoše da nije po Ustavu Crne Gore, a narod-građani su njih političare birali pa sada neka se niko tome ne protivi. Svakako da će se u ovoj 2010. godine od strane države Crne Gore „malo“ povećati i pojačati kampanja o ulozi NATO-a kao faktora „stabilnosti i mira u svijetu“, i još značajnijem faktoru „ekonomskog blagostanja“, što je za nas - Crnu Goru najvažnije, jer su na to prioriteti svih prioriteta! Tako će se brojni medijatori znani i neznani, zavisni i nezavisni, alternativni, vladini i nevladini direktori medija angažovati i održati kampanje „besplatno“ samo radi „edukacije“ građana i sopstvenih interesa, dokazujući sve „prednosti“ NATO-a učlanjenja-pristupanja tome vojnom i političkom savezu. Uz sve to će ići i brojna dosadašnja i buduća obećanja od strane države Crne Gore i naravno Ministra odbrane da će vojnicima biti mnogo bolje u sljedećim decenijama i da neće biti otpuštanja vojnika, niti smanjenja plata, a svakako da će se povećati stambeni fondovi i započeti gradnja budućih stanova za potrebe vojnih obveznika-odnosno pripadnika VCG. Eto tako će se doći i do onih „4 odsto glasova“ koji državi ili Ministru odbrane „nedostaju“! Svi socijalni problemi će opet biti riješeni, a one koji ostanu neriješeni rješavati će ministarstvo i Vlada iduće decenije, i sve tako redom sa devizom „obećanje ludom radovanje“, sve do penzionisanja ili bolje reći dokle budu ovi iz „rata za mir“ sada u NATO savez na vlasti u Crnoj Gori. Naravno, prosijek plata u VCG znatno će se popraviti čim malo ova recesije-finansijska kriza splasne, što se očekuje krajem ove godine ili početkom neke druge godine! Nevažno je što se priča samo da opstanu i da su još na vlasti. Nevažno je i što se za par hiljada vojnika i administracije u VCG i ministarstvu odbrane izdvaja u budžetu tričavih oko 40 miliona eura, pa kako rekoše to za „prosperitetnu“ i recesijom malo dotaknutu Crnu Goru i nije ni „čalabrčak“, rečeno rječnikom jednog nekadašnjeg lidera i političara a sada samo „samostalnog političara i javne ličnosti“. Zašto neko u javnosti pronosi-protura neistine (v)lažne vijesti da je učešće crnogorskih vojnika u mirovnoj misiji ISAF u Avganistanu „(pred)uslov“ za ulazak Crne Gore u NATO savez?! Kome takva „propaganda“ treba i šta je istina od svega toga? Pravo stanje stvari je „potpuno“ drugačije i onakvo je kakvog nam ga plasira iz prve ruke Ministra odbrane, koji reče: „Dakle, obavezu učešća u toj misiji smo prepoznali, ne samo kao partner NATO-u već i kao punopravna članica UN-a,... Svjesni da nije odgovorno, pa ni moralno, samo uživati zaštitu tog sistema, smatramo da treba dati svoj doprinos, stoga smo odlučili da kao odgovoran partner NATO-a učestvujemo u ISAF misiji, u okviru naših realnih mogućnosti“. Dakle, ocjene da je učešće pripadnika Vojske Crne Gore u mirovnoj misiji ISAF u Avganistan uslov za članstvo „naše zemlje“ u NATO „potpuno su neosnovane“, jer treba građane podsjetiti da je „ISAF misija ustanovljena 2001. godine rezolucijama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, a da NATO dvije godine kasnije, na poziv avganistanske vlade, preuzima odgovornost za nju...“. Tako ustvrdi Ministar odbrane i tome treba vjerovati ili (pr)ovjeriti ono što piše u statutu ili programu NATO alijanse i raznim statutima i pravilnicima UN-a. Na čiji će poziv danas Crna Gora čuvati „naše“ i „njeno“ nebo i od koga, neka se sada zapita Ministar odbrane! Malo se više sami angažujte i edukujte građani Crne Gore! Naši vam ministri ne mogu sve reći niti stići da objasne, jer su oni prezauzeti i ne primaju stranke već samo na visokom nivou razgovaraju sa onima kojima su odgovorni, a to su samo dva - tri čovjeka, od kojih nijedan nijesti vi poštovani čitaoci. Ni najmanje ne sumnjajte u riječi vašega Ministra odbrane kad na sve što je izjavio na početku ove godine u jednom dahu izreče i dodade, a bogme i naglasi: „Naravno da ću, kao ministar odbrane, obići jedinicu u Avganistan, a termin moje posjete biće dogovoren u konsultacijama sa našim partnerima“! Lično nemam ništa protiv da ih posjeti ili obuče uniformu i uzme lično učešće u toj „mirovnoj“ misiji, ali bih ipak bio rezervisan u svemu tome, makar kada je u pitanju personalnost. Što ako i on podnese ostavku kao onaj ministar koji je govorio da neće podnijeti ostavku, a razlozi su u svemu tome manje bitni, jer riječ je o političkim funkcijama pa stranke određuju ko će biti na čelu ministarstva!? Da li su u takvoj situaciji ministri samo „kolateralna“ šteta na koju su oni iz političkih razloga i ličnoga karijerizma pristali i brže bolje se, ipak, prihvatili takvoga posla samo da uđu u istoriju, pa makar i kao ministri bez potrfelja? Naravno, sve je još svježe i pod raznim ugovorima i uslovima da ako budemo dobri i snishodljivljo poslušni imamo sve realne šanse da se domognemo „porodičnog“ članstva Evrope. Znate, treba visoko cijeniti uspjeh(e) naših nekadašnjih i sadašnjih (staro-novih) političara, prije i iznad svega onih „evropskih“ što su vidjeli da su „demokratski“ iskoraci Crne Gore makar u ovoj prvoj deceniji XXI vijeka toliki da su nam izposlovali odobrenje da možemo putovati širom Šengen zone, naravno ko bude imao novaca bez ikakvih pasoša - viza?! Da li je baš tako i da li ste se uvjerili sa koliko novca možete tamo boraviti. Nije valjda da sa par stotina eura vašega ličnoga dohotka možete obići sve zemlje Evrope ili makar one za koje mislite da bi jednoga dana mogle biti jedna od destinacija u kojoj ćete tražiti zaposljenje, jer kako je krenulo u ovoj Crnoj Gori stopa zaposlenosti je na standardnom nivou i najmanja je u regionu, svega 11,2 procenata ili nekad pane i stane na tričavih 10,03, i tako se obrće sve u krug. A, zamislite otpuštanja radnika još nema, samo neki štrajkovi koji malo remete javni red i mir i time samo pune novinske stubce. Sve je pod kontrolom naših visokih političara, jer radničke klase nema! Sama od sebe je uništena ili su ovi današnji i nekadašnji isti političari tom nestanku dali svoj puni doprinos? Postoje samo izuzetno siromašni ili u stanju „socijalnih potreba“ kako se to stručno kaže, i oni koji u izobilju žive i ne znaju čime sve raspolažu od nepokretne imovine, a imaju i pozamašne bankovne račune. Zapošljavaju se samo oni odani državi Crnoj Gori potpuno posvećeni političkim strankama, onim u koalicionoj vlasti. A oni koji čekaju posao po nekoliko godina ili čak nekolike decenije oni će tako završiti, jer ih niko više ne vodi na kakvim spiskovima nezaposlenih niti se na njih ozbiljno računa, a najmanje oni koji su doveli do takvoga privrednog kolapsa i transprentne rasprodaje privrednih preduzeća, ostavljajući radničku klasu da na ulici traži izlaz iz ekonomskog siromaštva. Današnjim vlastodršcima potrebna je jeftina radna i nekvalifikovana radna snaga ili uskostručna koja im neće ugorziti političke funkcije niti preduzeća, a koja su stvorena „poštenim“ političkim radom u ove dvije prethodne decenije. Na Zapadu i u pravnim državama, sa izvjesnim nepobitnim stepenom demokratije takvo bogatsvo se stiče kroz nekoliko generacija, a naša politička elita sve je stekla u vremenu „poštene“ i transparentne tranzicije, posebno u periodu „rata za mir“ koji su uspješno vodili, a od kojega se danas brane snovima, političkom nezrelošći, zabludama, amnezijom sjećanja i tome slično. Sve vam ovo dođe kao novogodišnja čestitka za blagdane Novoga ljeta - Nove 2010. godine da vam se ostvare sve želje i snovi, zdravlje, sreća, uspjeh na poslu dok crknete od umora za samo par stotina eura. I još uvijek se u javnosti tako uporno bruji i trubi da je zaposlenost na evropskom nivou. Zar nećete da vidite da je životni standard na najnižem nivou a potrebe za najosnovnijim namirnicama jednog ogromnog broja porodica u Crnoj Gori je u stanju socijalnih potreba. Pa dokle misle da tako ubjeđuju garđane. Neka samo ostvare uvid u kreditne kartone brojnih građana i slika socijalnoga stanja biće više nego jasna i krajnje porazna. Nego, ponesoh se ili bolje reći zanesoh „dobrom i blagostanjem“ u kojemu se nalazim sa brojnim crnogorskim građanima čekajući da zaposlim makar jedno dijete koje je već nekoliko godina na Zavodu za zapošljavanje sa fakultetskom diplomom, jer neće da prihvati prekvalifikaciju kao „ponudu“ i bude neki „trener“, „menadžer“ u nekoj privatnoj agenciji ovih našin visokoobrazovanih menadžera, a povrh svega da mora biti politički podaban i naravno poslušan do zaslijepljenosti, i uz sve to kao kruna svega nacionalno opredijeljen. Neka vam je srećna državna samostalnost i ulazak praznih stomaka u Evropsku Uniju, i siguran sam da vam neće trebati ni lične karte, a kamoli pasoši za putovanja koje vam se obećavaju, a još standard i blagostanje od NATO-a koje treba ugrabiti. Sve smo zahtjeve ispunili i od nas ništa za uzvrat ne traže sem da snosimo sve troškove toga ulaska i obučavamo vojnike za velike vojne manevre ili intervencije onamo gdje nam se odredi. SAD će čuvati svoje vojnike, a neka ginu oni koji su iz novoprimljenih članica NATO alijanse i neka se dokazuju, kao čvrsto opredijeljeni da uživaju blagodeti ekonomske od toga ulaska, jer svi tako rade pa zašto i mi ne bi tako postupili. Odlika nekih naših ministara je da obećavaju i sve svoje prohtjeve i interese ispunjavaju „uveliko okrenuti“ Evropi „radi građana“ kojima „pomažu“ iz petnih žila i zato „ne otpuštaju“ radnike, a novih zapošljavanja nema dok recesija ne prođe. A kako će proći nešto što nas je samo malčice dohvatlo i nijesu ga ni osjetili?! Zato se ne otpuštaju radnici da bi što veći bio procenat pristalica za ulazak u NATO i to bez ikakvoga REFERENDUMA? Na kraju sve je jasno definisano USTAVOM, tako nam tvrde, a zaboravljaju da su oni koje su smijenili isto tako tvrdili da im je sve (za)garantovano USTAVOM! Reče Ministar odbrane da ništa ili tek nešto malo košta obuka crnogorskih vojnika za mirovne misije ISAF u Avganistanu, i da je prioritet visoka uvježbanost tih vojnika koji će biti stacionirani negdje tek toliko prisustva radi i da sve to ne košta više od nekih 500 hiljada eura i to sa redovnim primanjima-platama! Ustvari, sve to manje košta nego da imamo onako brojnu i kao nekada klasičnu vojsku!!! Pod parolom „sve za novac“ mi nemamo nikakvih kriterija, ni moralnih niti principijelnih, a ni drštvenih obzira, jer treba uzeti što više možeš i već sjutra može biti kasno, i drugi tako to rade pa zašto ne i mi. Dakle, nema nikakvih kriterija na osnovu kojih bi se crnogorsko društvo moglo razvijati, izgrađujući i čuvajući one vrednosti koje su ga nekada davno krasile. Poštenje, moral, istina, rad, red, prijateljstvo, drugarstvo, solidarnost, sve je izgubljeno odnosno zamijenjeno novcem koji vam se nudi u cilju da izgubite i ono malo od svega toga što ste imali i čuvali kao vaše lično dostvojanstvo, a zbog kojega bi se žrtvovali odnosno život dali na njegovom braniku. Kada čovjek izgubi svoj lično dostojanstvo gotovo je sa svim normama, zakonima, sa društvom i zbiljom u kojoj živi. Pa, da li ovi na vlasti misle o svemu tome i dokle sa nipodaštavanje moralnih vrednosti patrijahalnog morala i porodičnog vaspitanja svakako, koje je još uvijek u Crnoj Gori ima sačuvano i zdravo jezgro, ali kojemu ozbiljno prijeti opasnost od naleta svega onoga što je suprotno tome i što se iskazuje kroz novac i količinu novca koje je neko stekao u prethodne dvije decenije i sada misli da može kupovati sve i svakog pojedinca i da se na taj način može vladati političkom scenom i razvijati društveni odnosi. Mnoge evropske zemlje sa mnogo većim društvenim standardima i demokratijom nastoje da povrate one iskonske vrednosti i vide u tome svoj opstanak kako pojedinca tako i društva u cjelini. Nijesam bio iznenađen toliko postavljenim pitanjem od našega Ministra odbrane, jer je on tu prvi čovjek koji je najodgovorniji za bezbjednost našu kako građana tako i države, teritorijalnog integriteta Crne Gore. On ima pravo da misli i brine o našoj domovini i naravno da očuva odbranu crnogorsku, uspostavi red i mir na državnim granicama njenim, da nam se ne desi ono što bi nam se moglo desiti ako nijesi u „sistemu“ globalne zaštite i bezbijednosti, jer prijeti opasnost od brojnih neprijatelja iznutra ii spolja koji bi jedva dočekali da nas prisvoje ili da nam ugroze miran i bezbrižan, materijalno situiran život i očuva sve „blagodeti“ u kojima većina građana Crne Gore danas živi na „demokratski“ i traziciono transparentan način! U svemu tome samo mi je zasmetalo što nas nije kao lojalne građane ipak podsjetio da se mi nijesmo uopšte pitali hoćemo li smanjivati broj vojnika i naoružanja sa kojima smo raspolagali, i ko je reformu vojske sporovdio i po čijim standardima? Da li su bili građani ili je je politička elita krojila standarde, ucjenjivala i ubjeđivala te iste građane tvrdeći da su to zahtjevi i standardi demokratske Evrope i onih sa kojima ćemo biti u „demokratskoj“ zajednici? S druge strane očekivao sam od Ministra odbrane da mnogo žustrije istupi i kaže javnosti crnogorskoj, evropskoj i svjetskoj da je „naše nebo“ ne samo visoko nego i iznad svega „beskrajno plavo“. Na osnovu svega toga normalno je bilo očekivati da prvi čovjek odbrane „edukuje“ svoje građane i visoko postavi standarde zarad očuvanja „našega neba“, naravno pozivajući one koji će nam „čuvati“ nebo za naše potrebe i najvećim dijelom njihove vojne interese, svakako ekonomske. Tako će nam sa neba padati po koje ekonomske mrvice, jer će prelijetati nečiji avioni radi kontrole i zaštite „beskrajno plavoga nebeskoga svoda“ iznad Crne Gore. Tako i terba i tako se čuva „naše nebo“, i nije kriv Ministar odbrane što nema sa čime čuvati „beskrajno plavo nebo“, granice njegove i tako dalje. Ne bih da sada elaboriram ukupnu problematiku koja bi se mogla detaljnije objasniti i brojnim primjerima braniti, svakako sa najboljim željama i namjerama da ne dođe do potrebe da nas neko brani od nepoznatog napadača, jer smo mi garant stabilnosti u regionu!? Tek toliko se postavlja jedno pitanje a tako je beznačajno i ono glasi: „zašto bi nas neko napao i ugrozio integritet i granice našeg beskrajno plavoga neba“?! Od koga da se branimo ako smo mi „garant mira i stabilnosti u regionu i nemamo otvorenih pitanja sa susjedima? Ako su susjedi nezadovoljni i imaju „otvorena“ pitanja prema „našemu nebu“ neka to na međunarodnom sudu pravde pokrenu i postave bez ikakvih prijetnji. Kao građanin zabrinut sam izjavom odnosno pitanjem Ministra odbrane i svakako da odgovor ne znam, jer nijesam bio u vojci odnosno nijesam služio obuku u tom rodu vojske vazduhoplovtsvo i protivvazdušna odbrana - već sam bio „mehanizovana pješadija“, a koju neko danas uništava odnosno oslobađa se viška naoružanja, jer predstavlja „bezbjedonosni rizik“ ili je nekome prijeka nepotreba za time. I tako sve redom po jedan moj promašaj do promašaja koji nikako da shvatim da je potrebno svoju domovinu čuvati od onih koji hoće da je ugroze iako se nijesu identifikovali napadači?! Teoretski namjere postoje i naravno da ministar postavlja pitanje ne samo crnogorskoj javnosti nego i svakom pojedincu-građaninu nezavisne države Crne Gore. Kad je već tako rekoh, makar, da sam sebe prozovem i upitam od koga da se branim(o) i sa kojim oružjem, kada ga je već neko odavno uništio, a samo ostavio točkove na kojima se ne može letjeti barem za sada na ovom stupnju tehničkih dostignuća. A gdje smo mi tu kao država ili gdje je tu pojedinac? Da li sam ja pogrešno vaspitavan od tadašnjega društva i države, tadašnje vojne doktrine i naravno porodice u cilju da odano i vjerno, dostojanstveno branim svaki pedalj svoje domovine i ako (za)treba dam i svoj život?! Da li je to bilo pogrešno vojno vaspitanje, obrazovanje i obučenost-uvježbanost za odbranu tekovina svoje domovine. Danas uništavajuoslobađaju se viška naoružanja i onoga sa kojim sam nekada obavljao vojnu obuku kao „mehanizovani“ vojnik - pješadinac i pojedinac. Brojni vojni teoretičari i pristalice NATO alijanse, edukatori, zagovornici globalnog sistema vazdušne, kopnene i pomorske-vodene odbrane uveliko su se svrstali, zbog pragmatičnosti, na stranu alijanse ali nikako da vide dalje od nosa i zapitaju se šta će sjutra biti kada ostanemo bez sopstvene odbrane ili bolje reći budemo branili svoj integritet, lični, fizički, teritorijani, državni, društveni, ekonomski i politički sa onim brojem vojnika kako je neko od naših visokih političara i stručnjaka prihvatio standarde i uslove, a samo zbog ulaska u porodicu evropskih naroda i država. Danas, kada pojedini ministri postavljaju brojna pitanja crnogorskim građanima ili građanima Crne Gore, pa i onima koji imaju dvojno državljanstvo, a nije ih mali broj, onda je sa aspekta odbrane ili ugroženosti „našega neba“ potpuno nepotrebno pitanje koje je crnogorski ministar odbrane postavio, jer o tome se poodavno trebalo voditi računa, ili je namjera toga pitanja da se upravo na takav način uplaše i natjeraju građani Crne Gore na razmišljanje i bezuslovno prihvatanje članstva u NATO alijansu, bezrezervno i onako zdravo za gotovo, a sve sa jednim ciljem da nam je važno „ekonomsko blagostanje“ koje može biti a i ne mora, iako je nekim državama „mnogo dobra“ donijelo, pa po tom primjeru i nama bi se moglo posrećiti i od takvoga kolača - „blagostanja“ nešto dodijeliti. Sve je tako kako rekoše, ali samo sa jednim pitanjem na svo njihovo nagovaranje, zagovaranje, ubjeđivanje, nabrajanje primjera i razloga zbog čega članstvo u NATO, da odgovore „ko će ćuvati naše nebo“, granice našeg „beskrajno plavoga neba“ iznad Crne Gore, i od koga ako smo „garant mira i stabilnosti u regionu“? Cijena odbrane je velika i neko će jednoga dana, ipak, morati prihvatiti rizik da odgovori na pitanje: zbog čega je odbrana „našega neba“ izostala ili je nema na vidiku. Ono što smo decenijama stvarali uništili smo za svega par godina, a koliko će nam trebati da ga ponovo stvorimo pa makar to bilo i po standardima velikih sila? Ako ne budemo mi kao garđani čuvali „naše nebo“ i naravno država Crna Gora od onih koji zagovaraju ulazak u NATO alijansu onda tu nema odbrane, jer prosto rečeno ono je suvišno. Rad po principu uništavaj stvoreno, a radi u interesu drugih za lovu, čiji iznos će biti kroz prste gledan i na kašičicu davan, potpuno je besmislen i na štetu je svih građane jedne države, a koja nema svoj soptveni cilj zasnovan prije svega na odbrani svojeg državnog teritorija i svojih građana na njemu. Teško tome koga drugi brani, davno su rekli naši stari istinu od koje nećemo uteći. Dr Momčilo D. Pejović (142) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 02. marta 2010. godine. EVROPSKI UŠTIP(NI)CI NA UPITNIK! Ako vam neko u ulozi prvog čovjeka i znalca za nešto kaže da je to priča PASSÉ a posebno ako je još u ulozi ministra spoljnih poslova onda tu nema dileme i treba ga (po)slušati, jer je on taj koji kreira javno mnjenje i ukupnu politiku države u kojoj živite. Ne treba da vas mnogo pokoleba, a još manje iritira činjenica da je riječ PASSE izgovorio sa pogrešnim akcentom ili naglaskom na prednji (prvi) slog umjesto zadnji (drugi) slog, jer taj ima svoje kriterije, odlučnost, snagu ubjeđivanja i bez argumenata samo ako vam on baš tako kaže da je „SRBIJA U PROBLEMU”, iako je “direktorat” Evropske komisije dostavio Crnoj Gori 673 dodatna pitanja, pa “kamen o vratu” visi upravo njoj, a ne Srbiji! Ali šta je tu je, tako je kako on kaže i treba mu vjerovati bez ikakvog provjeravanja, jer (njegovi) aksiomi se ne dokazuju. „Neko” hoće da Crnu Goru prikaže: „...CRNOGORAC = KRIMINALAC”, a „...tek ćemo da vidimo kako će se ovo u Srbiji rasplesti”?! Da li je prijetnja u pitanju ili nešto ozbiljnije? Pa, šta je ovo, o čemu je ovdje riječ? Ko li je zbunjen ili ko je jeo bunike? Nerado pišem dva puta na istu ili sličnu temu, bez obzira na (ne)zainteresovanost - inspiraciju datoga problema. Sredinom prošle godine napisah dva teksta povodom UPITNIKA (UŠTIPNIKA - PRIUPITNIKA) Evropske komisije u kojima sam gotovo sve rekao - iznio što mislim o toj „visokoj” evropskoj politici, standardima ili bolje reći političkom scenariju po kome se imaju odvijati ukupni događaji oko ulaska zemalja - država sa Balkana ili iz Jugoistočne Evrope, pa i onih država koje hoće da budu članice velike evropske porodice - ujedinjene Evrope. Da nije naših visokih zvaničnika, umnika političkih i sveznajućih ministara ova priča bi zaista bila passé. Oni sa takvom nepodnošljivom lakoćom, opuštenošću, bezbrižnošću, relaksiranošću prilaze pojedinim zadacima koji dolaze od EU da je prosto nevjerovatno kako na jednostavan način ne samo rješavaju nastali problem nego ga „objašnjavaju” krajnje relativizirajuće da bi čovjek pomislio da zaista nadmašuju eksperte nad ekspertima ili super - ekstra eksperte. Doista, rekao bi jedan naš politički mudrijaš, ako se za naše ministre ne može reći da su svi veliki eksperti a ono se zaista može (u)tvrditi da su duhoviti u izobilju. Šta sve oni mogu obećati, relativizovati, ubijediti, tvrditi, statistički dokazati to rijetko ko može u toku cijeloga života, a oni samo u jednome mandatu promijene rezultate svojih „istraživanja“ po nekoliko puta i to sve ekspertskom analizom biva potvrđeno od onih koje oni unajmljuju kao „nevladin” sektor koji vrši istraživanja javnosti na „dobrovoljnoj i neprofitnoj” osnovi. Ako bi se mi građani kojim slučajem sjetili onoga što naši umni ministri izjavljuju tokom godine i samo bilježili njihove „bisere” od izjava onda bismo stekli utisak ili bolje reći utonuli u realnost „meteorskog prosperiteta” Crne Gore na svim poljima državnog i društvenog razvitka jedne „ne mnogo” recesijom pogođene zemlje u kojoj će se u „dogledno” vrijeme sve normalizovati, a neki će se „stidjeti” kritike koju su upućivali političkoj eliti na vlasti tokom ove pune dvije decenije. Naši ministri nadu ne gube u skoro ostvarenje zacrtanih „strateških ciljeva”, „meteorskom” prosperitetu Crne Gore i posebno „benefitima” koje će (po)kupiti građani te malene ali veoma u(s)pravne nezavisne i međunarodno priznate države, koja je „svijetli” primjer svima u susjedstvu i regionu i prema kojoj se već mnoge države ugledaju na planu ispunjavanja evropskih standarda, a naravno tako će biti i ubuduće!? Nadam se da neću dočekati takav „meteorski” napredak, iako mi ne bi bilo žao zbog budućih generacije iz samo jednog razloga a to je da bih morao živjeti nekoliko vjekova, a što bi ipak bilo passé! Jedno je sasvim sigurno da zbog „meteorskog” prosperiteta i uspjeha naši ministri, ipak, nijesu „opijeni uspjehom” niti će se „uspavati na lovorikama”, pa će opet sva crnogorska administracija biti na nogama da bi u roku (12. april 2010.) dala odgovore bez uljepšavanja ili friziranja na dopunska 673 pitanja. Samo se pitam i ne mogu da se čudu velikome načudim zašto nas Evropa demokratska tako „smara” nekim pitanjima i potpitanjima, dopunskim pitanjima i dopunskim potpitanjima, potpitanjima potpitanja kada je sve to olako mogla najednom dati u paketu i malo nam produžiti rok za odgovor(e) na UPITNIK. Kako god da se okrene ili prevrne, sabere ili oduzme ipak nam je ta ista Evropa „kamen o vratu” za kojom vapimo, mada smo u njeno predvorje odavno ušli, postavila nešto više od 4000 pitanja i potpitanja. I samo pogledajte igru statistike i datih brojki koju nam je Evropa režirala, kad sve saberete i počnete da s desna u lijevo čitate zbirnu brojku pitanja onda dobijate baš tu famoznu dodatnu brojku od 673 pitanja, a onaj broj tri što je preostao onosno što slijedi je (3) treći naš pokušaj ili treća sreća za ulazak u porodicu evropskih država. Pa ko sada može da tvrdi da i u haosu brojki nema reda i simbolike koja se osmjehuje Crnoj Gori, a posebno njenim građanima koji će jednoga dana dostići i famoznih 75000 eura po glavi stanovnika „do 2025. godine”, kako nam jedan naš politički mudrac i filosof skoro „proročki” obeća ili vidje od onih „15 milijardi” koje će uskoro doći sa „dalekog istoka”. Zar vam to ne liči na već poznato: „Znate, u svijetu ima mnogo novca, samo ga treba dovući u Crnu Goru...”!? A, niko da se zapita kako i na koji način na silu ili preko NATO-a ili drugojače, a svakako mnogostrukim zaduženjima čak nekoliko puta i preko najvisočijeg čovjeka u Crnoj Gori. Vjerujem da se „direktorat” Evropske komisije ubijedio ili uvjerio u istinitost onoga što je dato od Crne Gore kao „odgovoran odgovor” bez uljepšavanja ili friziranja na UPITNIK i to u deset tomova, pa im se učinilo da nije baš sve „ubjedljivo” i do u detalje „objašnjeno” ili su možda prevodioci bili (ne)stručni pa su iz tih razloga dopunska pitanja proslijeđena i dat (raz)uman rok crnogorskoj komisiji za evropske integracije. A, moguće da razlozi dijelom leže da se onima koji su bili angažovani dopuni skromni budžet, jer nijesu naplatili sve poslove koje su imali tokom rada na prethodni UPITNIK. Nadahnuća, ne pjesnička, nego real politička, naših ministara ili pomoćnika ministara ili predsjednika i podpredsjednika u crnogorskoj Vladi prevazilaze najoptimističkije projekcije članove neke (fut)urološke crnogorske ekonomske škole koja nam sve to plasira veoma stidljivo ali stabilno i ubjedljivo evo već deceniju, i na putu je da sve ostvari što je zacrtano, naravno za njih koji su sve to vješto spleli i uvaljali pa se čeka samo da se stavi u rernu za pečenje. Vidjećemo, a tako obeća i ministar spoljnih poslova, jer opozicija ne vidi ono što on vidi i ona mu djeluje neznaveno i suviše ispolitizovano i zavjerenički smišljeno da se Crna Gora destabilizuje „ideološki” i prikaže Evropi i svijetu u drugačijem svijetlu nego što zapravo jeste kao „zračak svjetlosti” u nekoliko kilometara politički mračnom tunelu. Treba istini pogledati u oči pa reći da ni Evropi nije tako lako sa nama. Postali smo, evo decenija, poslušni da se više nema kud, što bi se reklo mogu nam evropski „stručnjaci” i „visoki” političari lobisti gaziti po stomaku ili zajahati za vratom nećemo se usprotiviti ni za šta, pa kud puklo da puklo. U Evropu ćemo, jednoga dana ući, svakako! I ovu će preuzetu obavezu naša crnogorska zrela politička vlast i bogme elita tačno i na vrijeme ispuniti i dostaviti Evropskoj komisiji. Neka se jednom za svagda uvjeri „stara dama” Evropa da smo i mi za nju prispjeli, u napredak no kako! Naravno, sve je to zasluga naših nekadašnjih „mladi(h) lijepi(h) i (još) pametni(h)” političara, koji su za protekle dvije decenije stekli i bogato političko iskustvo, a sa time i mudrost pregovaranja, obećanja i zavođenja narodnih masa - „smiješnoga puka” - „Pučina je jedna stoka grdna, dobre duše kad joj rebra puču”! Kao i protekle godine i ove će da se sve ori i da se svi u administraciji bore na čelu sa resornim ministrima svom snagom i lojalnošću samo da istrajemo na putu evropskih i evroatlantskih integracija, a sve ostalo samo će po sebi doći, naravno sa NATO-m kao „Velikim bratom” i niko nam neće ništa moći, jer ćemo konačno imati zaštitnika - odbranu vojnu. Odahnućemo, svakako. Otvorena pitanja, koja nijesu rješavana ni u onoj monolitnoj državnoj zajednici sada će biti „riješena”, svakako uz pomoć NATO-a!!! Dakle, Evropa ne posustaje već nam stalno po nešto (do)daje na kašičicu određujući nam neke male vremenske razmake kao rokove da bi isprobala našu administrativnu efikasnost, političku zrelost i ozbiljnost ministara da blagovremeno rješavaju goruće probleme! I ovaj dodatni UPITNIK ili kako je u narodu opšteprihvaćeno (PRI)UŠTIPNIK je dobro došao svim građanima, a posebno nezaposlenoj visokokvalifikovanoj radnoj strukturi, jer će se „drastično“ smanjiti stopa nezaposlenosti od barem nekolika promila ili čak do nekoliko procenata!? Ne treba sumnjati u zvaničnu statistiku i takve podatake kada se pojave u dnevnoj štampi, jer u pitanju su lojalni građani koji su još uvijek nezaposleni ili čekaju da odrade pripravnički staž. Bože, pomozi onima koji vjeruju u takvu statistiku i prosperitetnu, evropsku, demokratsku, civilizovanu i nadasve pravnu državu! Valjda će i UŠTIP(NI)CIMA, iako dolaze iz demokratske Evrope, jednoga dana doći kraj, pa će našim ministrima svanuti, jer neće biti na stalnoj (pr)ovjeri (k)od „stare dame” - Evrope. Dr Momčilo D. Pejović (143) Objavljeno: IN4S.NET, subota, 06. mart 2010. godine. FOTELJA VAŽNIJA OD LJUDSKIH ŽIVOTA Kao što svako društvo ili država u svom početnom periodu nastanka ili povratka na staro prolazi kroz teške krize i boluje mnoge „bolesti“ i ovo naše crnogorsko društvo i država boluju od mnogih „dječjih“ bolesti. Istini za volju neke od tih bolesti su naslijeđene iz ne tako davnog prethodnog bolje reći srušenog socijalističkog samoupravnog sistema. A mnoge su se iznjedrile iz novonastalog dvodecenijskog perioda zajedno sa dolaskom generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“, koji započeše da preuređuju, transformišu, demokratizuju društvo shodno svome znanju i stranom ekspertskom (u)laganju. Pored uobičajenih „dječjih“ bolesti u ovome „novom“ kapitalističkom sistemu ili periodu privatizacije, rečeno savremenijim rječnikom jer „ljepše i mekše“ zvuči i nije otuđujuće, kao korov uvriježile su se i brojne anomalije ili čuda koja nikako da počnu da se otklanjaju ili liječe, a bogme ni da se na njihovo pojavljivanje preventivno djeluje. Dvije posljednje decenije koje živimo sa dolaskom nove generacije političke - poklik elite eksperata zvanih „mladi, lijepi i (još) pametni” brojnim primjerima pokazuju i dokazuju da je čovječji život ili čak brojni ljudski životi bezvrijedni i ništavni i da samo služe za (zlou)potrebe vlasti u cilju njenog opstanka i ostanak do biološkog kraja. Kako se desilo da se crnogorsko društvo za kratko vrijeme potpuno preokrene i izgubi sve one univerzalne vrijednosti na kojima je nekada počivalo kao svako zdravo društvo i država i da sada u njemu bude život čovjeka manje vrijedan čak i od jedne životinje, pa makar to bio pas?! Protest - štrajk rudara se nastavlja. Predstavnici dijela opozicije - njih nekolika člana - posjetili su rudare koji štrajkuju u jami „Biočki stan”! „Osim smjene predsjednika sindikata, rudari traže i isplatu otpremnina po kolektivnom ugovoru, početak proizvodnje ili premještaj na adekvatna radna mjesta, penzije za one sa više od 30 godina radnoga staža“ i tako dalje. Šta je u osnovi svega toga što nam se dešava, a nećemo da se pokrenemo i da takvim i sličnim problemima stanemo na put rješavajući ih na razuman način. U ovom slučaju zatajili su najodgovorniji faktori u društvu i državi. Ignorisanje rješavanja zahtjeva rudara je najgore moguće rješenje. Rijetki pojedinci pokušavaju naći rješenje ali su nemoćni pred ogromnim brojem poltrona, požmirepa, mekušaca, gmazova, puzavaca, ulizica i duhovno praznih i poraznih osoba, koje umjesto obrazalica imaju razne maske. Dvije decenije su dosta veliki vremenski period da se od brojnih anomalija, koje su se u crnogorskome društvu namnožile ili nakotile, mogu izdvojiti makar oni drastični primjeri koji govore o iskrivljenoj svijesti pojedinaca, političke elite, političkih stranaka, pa i grupa ljudi koji sve usmjeravaju u cilju ostvarenja ličnih želja i ambicija, lične koristi a protiv i na štetu porodice, kolektiva, zajednice i na kraju društva i države u cjelini. Najsvježi primjer, koji je već nekolike nedjelje u centru pažnje crnogorske javnosti pa i šire susjedstvu ili čak regionu, jeste štrajk rudara radnika „Boksita” u Nikšiću, a koji već punih 18 dana štrajkuju u rudniku, na dnu jame, tražeći svoja radnička prava (za)garantovana svim pozitivnim propisima. U svemu tome na djelu je izostala solidarnost i humanost, koja je nekada bila osnova jednoga društvenoga sistema za prevazilaženje teškog ekonomskog stanja i za poboljšanje životnog standarda svih građana, a danas već odavno potonulog i odbačenog sistema koji je „krivac“ upravo za sadašnje teško stanje velikog broja siromašnih građana!? Univerzalne moralne vrijednosti kod velikog dijela obogaćenih pojedinaca, novokomponovanih biznismena i velikog broja političara spale su na niske grane i dodiruju zemlju pa se samo gleda da drugome pukne pogibija. Nema kriterija niti se za njih hoće čuti, jer novac je u pitanju i samo se gleda kako da se nagrabulja ili naviljcima nabace, poslože okolo stožine - banke i tako se (sa)čeka starost i osigura(va)ju pojedine porodice za nekoliko vjekova unaprijed!? Duh novca lako i na brzinu stečenoga i namlaćenog zavladao je i hara životima enormno bogatih za ovih dvadesetak proteklih godina, rušeći sve moralne norme pred sobom, ne poznajući rođenog brata, sestru a bogme ni majku. Stara je izreka „sit gladnome ne vjeruje, a zdrav bolesnoga neće da razumije ili sasluša“! Sve su to „vrednosti“ koje nam je donijela nova generacija „mladi, lijepi i (još) pametni“, počinući godine januarom i obećavajući bolji život, i tako punih dvadeset godina obećanja i samo mjeseca januara! Sva su nam godišnja doba jedna te ista, jer dani u mjesecu se ne pomjeraju a tek je dvadeset i prvi januar na isteku i do prvoga februara treba još deset „dana“godina, a oni su još na vlasti i čekaju da steknu uslove za penziju! Mnogi pojedinci na određenim i visokim funkcijama postavljeni su većinom partijskom voljom i direktivom, kao odani partijskom vođi. Slijepom poslušnošću i stranačkom disciplinom ponašaju se kao da su sa foteljom i funkcijom pupčanom vrpcom vezani! Ne možete ih smijeniti, otjerati, makar protestvovali, javno štrajkovali glađu ili gubeći svoj život. Fotelja i funkcija je jedina njihova strast i smisao života, jer oni samo to „znaju“ i tu su oduvijek. Samim rođenjem oni su predodređeni za to mjesto pa kasnije kada su stasali i dohvatili se partijske knjižice zajahali su tako da ih iz sedla - fotelje ne možete istjerati pa makar svi pocrkali ili se svijet okrenuo naopačke. Samo jedan čovjek može da ih smijeni, onaj za koga rade i koga poslušno i slijepo ljube u pozadinu zavlačeći se duboko u debelo crijevo njegovo. Tamo se osjećaju bezbjedno i udobno odstranjujući crijevne parazite koji smetaju njihovome gospodaru ili gospodarima koji su ih poperili na takve položaje - funkcije i za koje(ga) rade to što rade. Da paradoks bude veći pokazuje se da su današnji bogataši upravo bivši foteljaši iz sindikalnih podružnica ili direktori stečajnih preduzeća koji su svu privredu uspješno doveli do kraha, odnosno sindikalnih granskih odsijeka - sektora pri nekom ministarstvu ili u nekom većem privrednom subjektu u kojemu se čereče teško stečena radničkim znojem zarađena novčana sredstva onih radnika koji danas jedva da primaju 200-300 eura. Namnožilo ih se ili bolje reći nakotilo toliko da sve što radnici stvore ili zarade foteljaši sindikalni za jedan dan potroše. Objeduju gdje im je volja u ekskluzivnim restoranima, hotelima, dnevnice se međusobno dijele i uz sve to raspodjeljuju stambeni krediti, povratni ili bezpovratni od po nekoliko desetina hiljada eura što je nezamislivo bogatstvo kada se uporedi sa platom jednog radnika čija su mjesečna primanja do 250-350 eura. Štrajkovi nam upravo pokazuju i nešto drugo od čega kao društvo već dugo decenija bolujemo. Otkrivaju bolesti našega crnogorskog jakog i čvrstog morala i moralisanja, dvostrukog morala i brojnih maski sa kojima pojedinci žive nalazeći se na pojedinim direktorskim funkcijama, u foteljama predsjednika sindikata, partijskoga sekretara, obavljajući životne funkcije i brinući samo brigu da udovolje svome sultanu, gospodaru, partijskom sekretaru i naravno sebi. Sve ostalo je otpad i bezbrižan život u fotelji koja im je smisao ukupnog duhovnog i fizičkog bitisanja. Pogledajete okolo sebe i vidjećete kako žive ti sindikalci i kako se snalaze sa radničke grbače od koje uzimaju sve što ona decenijama zarađuje. To su našu istinski rukovodioci koji brinu kako da vas osiromaše, bez emocija, bez humanosti i solidarnosti samo hoće da vas ogule do kože da vapite za njima i da ih molite da vam dodijele kakvu jednokratnu bespovratnu sindikalnu pomoć koju ste vi svojim minulim radom odavno i mnogostruko zaradili a oni se osmjehuju, obećavaju i ponekad se prevare pa vam udijele 200-300 eura i to vam je sve za cijeli radni vijek. Šta je to sa crnogorskim moralnim kodeksom, vrijednostima iskonskim, koje su nekada krasile tog čovjeka i ostale sve do danas upamćene i njihova imena ostala zapamćena da budu primjeri visokih moralnih vrijednosti budućim generacijama koje će znati cijeniti skromnost, poštenje, istinu, pravdu, poštovanje života i rada znojava čela i žuljevitih dlanova. I danas u XXI vijeku pored cijele tehnologije i brojnih izuma u cilju što lakšeg rada i stvaranje bržeg profita neko radi sa lopatom i pijukom, sa lampom koja mu osvjetljava mjesto gdje treba kopati u rudniku na dubini od nekolika kilometra, za bijednih nekoliko stotina eura, a danas stanuju u jami 18 dana i niko da se o njima pobrine ili zapita da li su vrijedni njihovi životi fotelje jednoga predsjednika sindikata ili brojnih radulovića koji sjede u sindikatima i uživaju dok oni na dnu jame čekaju da se neko smiluje da im se obrati i pozove ih na rješenje nastalog problema. Upornost predsjednika sindikata je sigurno politički podržana od nekoga visokog partijskog druga, stranačkog koalicionog partnera, jer u protivnom ne bi mogao tako istrajavati, a već par mjeseci je „smijenjen“!? Do kada tako foteljaši, poklik elito? Zašto jednom za svagda ne raskinete sa sviješću jednopartizma? Jednoga dana sve će vam se to obiti o glavu bez obzira koliko ste nakupili novca ili nakupovali nekretnina u zemlji i(li) inostranstvu, jer novac ima i onu drugu stranu života „oteto prokleto“. Jogurt revolucija dala je samo tamnu košuljicu sa kojom je prekrila ili bolje reći ubacila sve ono što su partijski drugovi radili ili učili od onih starijih prethodnika i sada prodaju reforme i na demokratskim osnovama rješavaju socijalna pitanja potpuno uništene radničke klase, dajući joj onoliko koliko poklik elita na vlasti - politička elita smatra da im je potrebno za puko preživljavanje ili jednom riječju do sjutra, tek toliko da ne umru od gladi do novog silaska u jamu. Današnja poklik elita izgrađuje društvo poslušnih stranačkih kadrova i slijepih pojedinaca bez ikakvih moralnih vrijednosti i na taj način misli da stane u red civilizovanih naroda. Za njih je smisao života uhvatiti se fotelje, direktorske funkcije, predsjedničke fotelje jednog sindikalnog kolektiva i na tim lovorikama oni žele opstati i ostati vječno. Veoma svjež primjer žilavog otpora borbe za fotelju-funkciju predsjednika sindikata jeste danas uveliko poznati odavno „smijenjeni” predsjednik sindikata rudnika „Boksita” koji ubjeđuje javnost da se radi o zaštiti njegovih „prava i istine” da se ne otuđi novac koji je neko podigao kao bespovratni kredit - pozajmicu i tome slično ili je nešto mnogo mnogo teže i više!? Nije valjda da je jedan čovjek u fotelji predsjednika sindikata važniji od njih 70 u jami, ili je ta fotelja tako dobra da može pokriti ne samo predsjednika toga sindikata nego i mnoge koji se za sada ne pojavljuju već su isturili „smijenjenog“ predsjednika sindikata?! Da li je u pitanju sprega predsjednika sindikata i nekih političkih faktora koji održavaju takvo stanje stvari? Samo da se ne desi ono najgore, tragedija ili katastrofa pa da stradaju ljudski životi, jer onda je sve izgubljeno. Neka prevlada razum i odbace se fotelje beznačajnih predsjednika sindikalnih i stranačkih ličnosti, a ljudski životi kao imperativ da budu sačuvani. Fotelja će biti za raduloviće, vujanoviće, popoviće, kekoviće, pavićeviće, mitroviće i ine. Jer ako nemate političku podršku vi ne možete biti 24 sata na vlasti u nekoj iole boljoj fotelji pa makar ona bila i partijska, sindikalna što se u ovom slučaju pokazalo kao najpoželjnije! Nije samo sindikat u privredi tako dobrostojeći i žilav već je to i u prosvjeti, nauci, kulturi, zdravstvu i tako dalje. Samozvani predsjednici sindikata nikako da budu smijenjeni, a poneki su dvije-tri decenije u rukovodećoj strukturi sindikata, jer im je tamo mnogo loše?! Usadila se u svijest današnjega radnog čovjeka, posebno sindikalca i stranačkog pripadnika, jedna teška anomalija a to je da se bude na vlasti, u partijskoj fotelji, na funkciji direktora ili nekog savjetnika, portparola i slično, jer je tu njihov početak napredovanja u karijeri, ličnoj, političkoj i životnoj, bez ikakvoga rada a na grbači drugih. Normalan čovjek ne može razumjeti patologiju jednoga predsjednika sindikata direktora da po cijenu života nekoliko desetina rudara istrajava da i dalje bude u fotelji. Očigledno je da negdje u nekom kolektivu ima novaca i da za njih radnici najmanje znaju a da njihovi predstavnici itekako imaju dobar uvid i (raz)umno i (ne)odgovorno troše sredstva ili sa njima gazduju politički faktori u nekoj od stranaka makar one iz koje je imenovani predsjednik. Sljepilo partijsko ili stranačko jednoga direktora ili brojnih direktora, predsjednika sindikata ili granskih sindikata pokazuje jednu bolesnu i jako naglašenu negativnu odliku da se za prethodnih dvadeset godina toliko takvih pojedinaca nakotilo da uveliko postaju opasnost po cijeli društveni i državni organizam, pa zajedno sa privrednim kriminalom kao i švercom droge, koja je u posljednjih desetak godina u usponu, pokazuje da i ono malo zdravoga društvenoga tkiva može biti zatrovano - inficirano što bi onda bilo ozbiljna prijetnja ukupnom društvenom života u državi Crnoj Gori. Samo je budala slijepa kod očiju, tako se u narodu kaže ili kod očiju bez očiju, a mnogi politički oci okreću glavu na drugu stranu, jer se njih ne dotiču problemi radnika koji štrajkuju, jer to nije njihov resor!? Zašto je sve to tako i po kom osnovu i zakonu predsjednici sindikata imaju takva ovlašćenja da mogu ugrožavati pa čak i uništiti život(e) pojedinca ili nekoliko života, a u ovom slučaju živote 70 rudara „Boksita“, koji štrajkuju i na koje se gotovo niko iz prav(n)e države i od (od)govornih faktora ne okreće i zabrine nad njihovom životnom sudbinom? Zašto tako ispravan predsjednik sindikata na siđe u jamu i objasni rudarima da nijesu u pravu ili on zna unaprijed šta je istina od svega onoga što se u javnosti može pročitati a što je izjavljiva(n)o na konferencijama za štampu? Svemoćnom, presvijetlom i najuzvišenijem sultanu, gospodaru na zemaljskom šaru i pod nebeskim svodom njegovi podanicu ničice padaju i ljube stope po tepihu kojim je gazilo nihovo svijetlo veličanstvo. Upregli su se svim silama i zemaljskim moćima, pa sa božjom pomoći i podrškom svijetloga vladara ispuniće posljednju želju njihovoga sultana gospodara da se okonča štrajk rudara i da smijene sla(v)nog predesjednika sindikata „Boksita“ i na taj način oslobode 70 rudara da konačno izađu iz mraka - jame - voljom njihovoga veličanstva, padišaha visokoga. „Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom“. Dr Momčilo D. Pejović (144) Objavljeno: IN4S.NET, petak, 12. mart 2010. godine. POĐOSMO LI, POĐOSMO... I PREMIJEROV SAT! (društveno-politički kolaž sa akcentom na svijetlu budućnost) Dok naši visoki državnici i političari putuju i dobijaju visoka odlikovanja i priznanja ili plakete za odanost, vjernost, evropejstvo, saradnju, mir, reforme, sveukupni napredak, evropski i evroatlantski put, opredijeljenost i strateški cilj, demokratiju i političku poslušnost u cilju vaseljenske normalizacije, regionalnog razvoja malenih balkanskih zemalja, dotle u zemlji nezavisnoj, uspravnoj i nikada pokorenoj cvjeta demokratija, tranzicija, raste životni standard građana, a reforme na sve strane duboko zadiru u sve pore društvenoga života, što je očigledno i može se vidjeti samo ko hoće da to vidi, sem ako nije slijep! Od tako nagloga blagostanja u zemlji Crnoj Gori još ne cvjetaju ruže u sred zime, ali zato na proljeće će da zamirišu, jer proljeće je godišnje doba u kome se uvijek po nešto dešava. Tako nam reče i (na)uči nas jedan visoki političar koji obožava proljeće: „Voli(m) proljeće, jer u proljeću se uvijek nešto dešava, počinje da se dešava“. A priznaćete, ne bi valjalo da se ne dešava, jer bi nastao zastoj, stagnacija privrednog napretka i ko zna čega sve još! Industrijski rast iz godine u godinu stalno nam je u porastu, pa je za ovih dvadesetak godina dostigao enormnih 160 procenata u odnosu na period iz prije „rata za mir“ kada smo bili najrazvijeniji, industrijski najplodniji, u demografskom pogledu prevazilazili evropske standarde mnogostruko, a monolitnost i ideološka platforma bili garant evropskog mira i ekonomskog prosperiteta, dok je politika nesvrstanosti bila posebna dobit u svakom i mnogostrukom obliku. Tako je to bilo i tu nema ni znaka uzvika niti znaka pitanja, iako bi neki (do)dali ko zna koliko dodatnih (pot)pitanja i na takav (ne)evropski upitnik-uštipnik! Prvo smo uništili privredu, doveli je do stečaja pa je rasprodali, a onda počeli da je permanentno iako usporeno obnavljamo i zato nam je industrijski rast tako usporen i varijabilan, ali ipak godišnje raste od 6 do 16 odsto. U posljednjih 15 godina godišnji prosijek je bio iznad 10 odsto, što je ipak osjetno i nije za ozbiljniju kritiku, a još manje za hvalospjeve velike. Kada se nadodaju i onih prethodnih mutnih i ratnih pet godina onda se taj prosijek doista kreće u predviđenim bolje reći dobro (is)planiranim granicama između 6 i 8 procenata, mada su naši stručnjaci bili zadovoljni i sa planiranih 6 procenata. Uvijek smo uspješno ostvarivali i malo iznad premašivali zacrtano i nijesmo se time ponosili ili bolje reći htjeli hvaliti do nebesa, a bilo je razloga i to je uočljivo na svakom koraku, sem ako nećete namjerno da drugačije kažete punu vašu istinu. Građani svakim danom sve te promjene dobro osjećaju i to je uočljivo po njihovom životnom standardu. Sve redovnosti isplate, plate, penzije, socijale i tako dalje sve se uredno isplaćuje, bez zakašnjenja iako je recesija, a u regionu baš i nije tako priznaćete htjeli to ili ne. Kao vazda i u svemu naši stručnjaci ekonomski i politički uvijek su znali kako da rade i da nedostatke nadoknade. Rast je rast pa makar on bio i pad u odnosu da ide ispod iks ose i neka tamo u minusu raste i to je nešto, jer bruto nacionalni dohodak je mnogostruko povećan u odnosu na region, a strana ulaganja, domaće investicije, krediti i rasprodaja na zavidnom su nivou što će reći da nam je to ipak liderska pozicija!? Kad pogledate unazad i počnete da istražujete onda dođete do zaključka, nesporno(g) i nepobitno(g), da smo stalno napredovali i nekoliko puta znatno nazadovali sa brojnim reformama sa kojima smo išli naprijed ka Evropi i došli do samoga predvorja njenoga, kotrljajući se visoko niz ljestvicu demokratskih standarda. I tada smo se stalno pozivali na ekonomske reforme, obećanja, investicije i strana ulaganja, da će biti bolje samo je strpljivo trebalo (sa)čekati pravi trenutak do proljeća, pa će trava poslije snijega i obilnih kiša, kada Sunce sine i dostigne svoj zenit, narasti i biće svega u izobilju za ispašu brojne stoke, krupne ili sitne, rogate ili šute sasvim svejedno. Po tome smo nekad, ipak, bili prepoznati u našem zadrugarstvu iako je akcenat bio na industrijalizaciji, ali i poljoprivredne i stočarske firme bile su planski i sistematski izgrađivane pa je žitarica, povrća i voća, mlijeka, sira, skorupa, maslaca i ostalih mliječnih proizvoda bilo u izobilju. Zar nije tako? Ne sjećate se! Vas većina mlađih znam da se pitate otkud sad ovo, ali mi malo stariji, odnosno rođeni onih godišta pedesetih do šezdesetih dobro pamtimo ukupni napredak kada smo svi disali jednim plućima, dahom i duhom jednog ideologa samo ne ovoga današnjega ćos-bradato-bodljikavog i kočopernog, već onog monolitnog partijskog ideologa SKJ sa kojim nam je krojena ukupna društvena, politička i privredna zbilja. Danas nije tako, jer je pluralizam na političkoj sceni pa samo koaliciona vlast ima snažnu ulogu u kreiranju privrednog, političkog i kulturnog života. Standard građana nam samo malo zaostaje za evropskim prosijekom! I to ćemo dostići, samo da prođe ova recesija koja nas sve po malo drma i ne da nam da krenemo na bolje, jer nas nije mimoišla, kako zapaziše ovi naši visoki političari i državnici. Vazda nam se po nešto ispriječi te nam se ne da u potpunosti ostvarimo zacrtane agende, planove, dugoročne i dugovječne ideje da sprovedemo do kraja onako kako su nam ih „mladi lijepi i pametni“ dolaskom na vlast namjerili ostvariti, naravno u interesu boljega života onih koji kreiraju ukupnu društvenu, političku, privrednu i kulturnu zbilju nezavisne Crne Gore. Nećemo dozvoliti da nam kritičari staju na put i onemoguće nas da ostvarimo ono što je zacrtala mlada generacije, a posebno nećemo dozvoliti da neko ugrozi političku stabilnost u zemlji i regionu sa nekakvim štrajkovima, koje neko spolja inicira, kao do sada mnogo puta. Evo već dvije decenije nekada „mlada, lijepa i (još) pametna“ generacija dobro se jaka sa brojnim protivnicima režima njihove vlasti demokratske i reformatorske, evropejske, transatlantske i uskoro NATO-vske. Ali, naši politički reformatori i demokrate svjetske svim srcem se bore i ulažu napore da građanima bude lje(p)še da ne žive od obećanja, jer sada tek nailazi pravi period kada ćemo doista da radimo, a do sada smo samo obećavali i pripremali građane da se navikavaju na naše neostvarene planove ili bolji život!? Sa riječi na djela prelazimo uveliko, jer rad čeliči čovjeka u to smo se mnogo puta uvjerili a posebno iz vremena radnih i omladinskih akcija na izgradnji socijalizma, koji nam nekako potonu iz nama nepoznatih razloga, mada je mogao još onako koju godinu da se održava. Očekujemo da ćemo u naredne dvije decenije djelati shodno akcionim planovima, agendama, akciznim markicama, državnim obveznicama i zapisima na mikro i makro planu ekonomskog razvoja sjevera i juga Crne Gore, a zašto ne zapada i istoka? Valjda imaju razloga, jer je tako to u dosadašnjoj nauci, a posebno geografiji. Uvijek se razlikovao sjever od juga valjda zbog polova, ne ženskih ili muških već zbog hladnoće, iako bi zapad mogao da protivreči istoku odnosno da sa njime vodi (ne)ravnopravnu borbu za prevlast kao što je kroz istoriju toga mnogo puta bilo. Uvijek je taj istok smetao zapadu i uvijek su zapadne sile, zapadni saveznici, alijanse - savezi nekada vodili borbu protiv istoka bilo na nacionalnom ili vjerskom planu, a zato su valjda i one rakete zemlja - vazduh ili istok - istok, zapad - istok, kao naoružanje imale snagu i domet veći od uobičajenog klasičnog naoružanja. Nećemo se više morati zaduživati, ne više nego sami građani mogu na grbaču svoju staviti nešto malo manje od 10.000 eura per kapita. Bićemo naj(ne)zaduženiji u regionu, jer drugi su odavno prešli 3000 eura po glavi, a visoki državnici i politički rukovodioci obveznicama će nas prekrivati tako da na lovorikama možemo mirno odmarati i sanjati bolji i ljepši, a svakako i mekši život. Naš narod je mnogo žilav, uporan, istrajan i optimističan ne predaje se za lako. Kada mu je najteže on se ne p(r)odaje već (usp)ravno hoda sa ispruženim rukama ka onima koji su mu vazda pomagali, Bogu hvala, kroz vjekove nas spašavajući! Hoće da nam pomognu, svi nam iz Evrope prilaze, pomoć nude, kredite daju bez učešća i na dugi vremenski rok otplate i grejs periodom od nekoliko godina dok malo zajačamo, porastemo i konačno se dohvatimo biznisa, rada od kojega nikada nijesmo bježali! Priča, ona duga i lijepa sve junačka i herojska, istorijska i vjekovna bila nam je jedini izvor prihoda. Nekada smo smatrali da su nam duhovne vrijednosti potrebitije, zato se i nijesmo mnogo pretrgli od rada, što nam se i vidi, jer pričamo do mile volje i to se sada više ne može izdržati. Blagoš nama s njima političarima ovakvim kakvi su, jer boljih nema niti nam trebaju jer ne znamo što bi nam nako da razure i ovo malo ljepote koju uživamo ove dvije prethodne decenije! Nije sve zlo i gore, sa jadana na mrčana, od (ne)mila do (ne)draga, sa (n)adom i (v)ladom, pa sa akom i dakom krećemo opet u nove pobjede. Brojne neiskorišćene resurse dajemo na uživanje inostranim a bogme i domaćim biznismenima, koji ulažu svaki dan sve više, a što je opet više nego očigledno i nikome ne može da smeta jer je u pitanju bolji život, ostvarenje ideje za bolji život, novu političku klasu, besklasno društvo sa kojim su ovi isti današnji vladari, političari raskrstili i ne sjećaju se da su ikad živjeli u onom jednoumlju gdje su bili omladinski rukovodioci, partijski sekretari neke mjesne zajednice, zaseoka, oura, jura ili majura. Čemu štrajkovi kad smo sa njima raskrstili prije dvije decenije obarajući one koji su se bili nalegli u duboke fotelje dižući se iz njih samo da do limuzine dođu? Kome danas od svega toga može na um da pane tako nešto, jer smo sve to odavno prevazišli. Zašto neko hoće da sve to opet oživi, zatalasa i ugrozi ovako čvrsti i monolitni politički sistem mlade nezavisne države Crne Gore? Zar opet da silazimo u rudarska okna - jame - kada smo otuda izašli jednom za svagda i nećemo se opet valjda vrtati, jer život je na zemlji, raj nam se osmjehuje, Sunce će da nas (o)grije, dolaze bolji dani sa istoka iz dalekih nekada nesvrtsanih zemalja koje će da u našu zemlju ulože nekoliko milijardi dolara ili eura. Pa zar ne vredi istrpjeti još malo, nekolike decenije, dok se sve to ne transformiše i preraspodijeli i raj za buduće generacije nastupi, izuzev ako opet neka recesija nas ne očeše ili kakav zemljotres (pr)otrese. Naši sindikati sve brižljivo pišu i zapisuju, uredno plombiraju arhivu i upravo znaju šta je potrebno, ko se sve zadužio i koliko hiljada eura uzeo na pozajmicu pa je ne vr(a)će, jer nema valjda odakle! Znamo i pamtimo kada se dobro živjelo na kredit i lapis a danas toga nema, jer je nestalo socijale, socijalnih programa koji su redukovani i uveliko zakašnjeli. Pođosmo li, pođosmo..., riječi - stihovi su jedne od najpoznatijih ili bolje reći najpjevanijih svatovskih pjesama kojima se hoće svatovima poželjeti srećan put po nevjestu. Isto tako kaže se i poželi sreća na put i vojnicima-mladim regrutima. A sreća se želi i rudarima koji silaze u okno jamu, na posao da nam rudno blago doturaju. Srećno i ženi koja pođe da se porodi i donese na svijet novi život, jer bez maloga ne biva velikih. Srećno i onima koji idu na ispit(e), svakako će im trebati. Srećno svima koji rade i od svoga rada žive. Za sve ono što je puno neizvjesnosti i što traje dosta dugo kaže se srećno - sa srećom i u napredak. Posebno je potrebno i poželjno reći srećno našim vojnicima koji odoše u Avganistan u vojnu mirovnu misiju tamo daleko, jer će ostati samo šest mjeseci. Ako se i desi da malo zatraju ništa za to. Da li treba podržavati sve mirovne misije?! Drugo je pitanje kako nas drugi gledaju odnosno oni u čiju zemlju dolazimo, ali valjda će da nas razumiju jer mi smo mirovnjaci, koji su izašli iz „rata za mir“!? Vjerujem da će se pružiti prilika našem ministru odbrane da kad posjeti svoje vojnike, a obećao je, neka ne zaboravi da objasni onima koji su stanovnici te daleke države da su njegovi vojnici u ulozi održavanja mira ili zavođenja reda i mira iako su u NATO-savezu? Nadajmo se da će ih u tome ubijediti posebno svojom rječitošću i argumentima! Naši mirovnjaci idu da obezbjeđuju ne samo neki garnizon nego i da pomirljivo i prijateljski djeluju na jednom strogo definisanom područjuteritoriju. Znaju naši (sa)čuvati mir i obezbjeđivati povjerene objekte i živu silu. Naši visoki državnici i političari putuju, dočekuju, primaju i daju visoka odlikovanja i onima koji su zaslužili i onima koje prvi put vide pa ne znamo zašto baš tako visoka odlikovanja samo za prvi susret ili je to više kurtoazni i protokolarni kodeks!? Medalje, odlikovanja, ordenje, priznanja bogme su se dijelila i u onoj državnoj zajednici i nekada Gospodarevoj državi Crnoj Gori i za manja djela, znanja ili zvanja, zasluge, turističke i avanturističke posjete, pa je tako nastavljeno sve do današnjih dana i tako će biti ubuduće. Treba širiti poznanstva, sklapati prijateljstva, može nam sve to valjati. Kulturna saradnja posebno sa istokom će nam valjati, jer dodirnih tačaka imamo makar na opštem i civilizacijskom planu!? Očigledno da naši državnici i visoki državni funkcioneri, političari i poslenici kulture imaju svoju ulogu i igraju veliki značaj u pratnji - delegaciji, makar da se upoznaju sa prirodnim ljepotama tih dalekih država, a uz sve to i ponešto se nauči i biće inplementirano u našu multikulturalnost, multikonfesionalnost, multinacionalnost, multitradicionalnost i multijezičnost! Naravno, svakome je dozvoljeno da na svom jeziku prezentuje ukupne vrijednosti svoga naroda i države, što svakako predstavlja i daje puni doprinos multietničkom razvoju i saradnji dveju dalekih ali po interesovanju bliskih država!? Ono što plijeni posebnu pažnju ukupne crnogorske javnosti i što raduje poslenike javne riječi u našoj multietničkoj sredini, sa čime se dičimo i rado ističemo pri svakom susretu sa visokim zvaničnicima u regionu ili širom Evrope pa i mnogo dalje prema istoku, jeste što nam je za sada osnovni smjer kretanja da se dokaže da je Zemlja okrugla i da svakako treba dalje raditi na upoznavanju dalekih prostranstava makar bili i pustinjskim pijeskom zaokruženi, pa ćemo uprkos svemu, pored izvjesnih a nepotrebnih i jalovih kritika, i dalje nastaviti da surađujemo i sklapamo prijateljstva makar samo radi uručivanja odlikovanja ili primanja priznanja naučnog ili počasnog u vidu akademika ili pro(t)ektora bilo koje akademije, a tek Evropske koja je stara svega par decenija i vjerujem da će svojim postojećim članstvom unaprijediti evropsku pa i svjetsku nauku i misao, a to je, priznaćete, osnovna cijelj i smisao okupljanja i promoviranja ugleda i skretanja pozornosti na tako visoku instituciju. Drugačije može biti, ali se za sada tako ta evropska akademija doživljava i referentno prikazuje u učenim krugovima, a što svakako Crnoj Gori godi, jer ima svoga predstavnika u njoj, za sada jedan ali vrijedan. Žurno idući ka stanu razmišljao sam o konceptu ovoga teksta i sa malim zakašnjenjem nalećeh na tv program javnoga servisa na kojem je tekao „Premijerov sat“. Pojačah malo ton, dok na brzinu ručavah, jer jelu i redovnom objedu nikada nijesam pridavao važnost. Pokušavam da malo ispratim pitanja i odgovore. Naravno, sve je već unaprijed definisano pa je sve umrtvljeno samo što poslanici opozicije pokušavahu da svom statusu statiste udahnu malo života i energije više rukama negoli nekim jakim i umnim riječima. Sve mi (s)liči(jaše) na već viđeno i dobro poznato. Opozicioni poslanici pitaju, a bez ikakvog uticaja ili značaja da promijene već unaprijed pripremljeni Premijerov odgovor ili da izazovu kakvu polemiku. Pitanja i odgovore koje saslušah bijahu ni voda ni vino, a još manje bevanda, poput onoga „ni luk ni voda“. Od opozicije bijaše malo teatralnosti više radi gledalaca i slušalaca kraj malih ekrana nego radi Premijera, kojemu kako zaključih nemogahu ništa. Bijahu bogme ovoga puta potpuno nadigrani. Tu i tamo čula su se od opozicije neka pitanja, ni varnice bolje reći po koja iskrica nemahu dometa i bogme bijahu veoma rijetke. A odgovori Premijera, iako ne baš vješto smišljeni niti bogato ukrašeni „lijepim i mekšim“ riječima, ipak, bijahu zakamuflirani stereotipno, po malo ignorantski, ponekad nedokučivi, neinteresantni i uštogljeni, nadmeni i deplasirani, zastareli i uniformisani, i bogme degutantni ili passé rečeno po ministarski! Svi se nešto snuždili u klupama poslaničkim, pozicija i opozicija. Poneki umjereni osmijeh gradonačelnika remeti većinom zabrinuta lica svih poslanika. Dobar broj poslanika iz opozicije bijaše prehladio, kako primijeti i reče sa nakisjelim osmijehom jedan od njih dok postavljaše pitanje valjda se ne radi o gripu H1N1. Zapitah se gdje li su to naši poslanici nazebli ili uhvatilizakačili malo gripe, a sve mi se čini da sunčanih dana za posljednjih dva tri mjeseca nije bilo sveukupno nedjelja cijela. Nijesu se valjda sunčali po(d) otvorenim a renomiranim podgoričkim lokalima. One što sam viđao da sjede učinje mi se po govoru ne bijahu baš nazebli ili se bolje ukrivahu. Imah namjeru malo se više zadržati da čujem što više pitanja a posebno odgovora ali kada one što čuh bi mi sve jasno i dosadno, izgubih volju da odgledam što duže mogu. Posebno Predsjednik parlamenta strogo se držaše procedure i reda pravilnika pa isti čas u sekund isključivaše govornike koji tek što bijahu zaustili ostavljaše ih bez glasa. Dakle, onima koji mišljahu da će malo promotivno djelovati radi publike - gledalaca ovoga puta im neuspijevaše, a i kako će kada se predsjednik Skupštine izvježbao i tačno zna što kane reći i koliko vremena hoće potrošiti. Premijer se ovoga puta bijaše malo bolje pripremio i strogo se držijaše raspoloživog vremena i za veliko čudo ne padaše u vatru, naprotiv ponekad bijaše i duhovit. Njegovi odgovori u cjelini ne bijahu baš dobro tekstualno sinhronizovani. Uočavao se izvjesni nesklad kompozicijski i problemski pa sa nekim zastarelim statističkim podacima i već odavno izrečenim ocjenama ili konstatacijama ništa novo ne čuh niti saznadoh. Procijenih da je bolje ići i nastaviti sa razradom ideje i koncepta novoga tekst kojemu već pokušavah odabrati pogodan - adekvatan naslov. Dakle, odustadoh od daljeg gledanja i slušanja preko tv prijemnika kako poslanika tako i Premijera. Ono što me kod „Premijerskog sata“ posebno obeshrabrilo jeste da konačno čuh da nas je recesija ipak pogodila, ili kako reče Premijer „kriza nas nije mimoišla“! O tome najbolje mogu svjedočiti veliki broj građana ove male i nezavisne balkanske države. Ne bih da elaboriram teško posustali životni standard velikog broja siromašnih građana. Još nešto ću reći, jer je zanimljivo i čulo se na „Premijerskom satu“, a što me tako(đe) iznenadilo prijatno, kao (ne)sporna činjenica „lideri smo u regionu“. Ne može mi biti jasno u čemu smo mi lideri u regionu i na šta je Premijer mislio, jer po životnom standardu nijesmo, po veličini teritorija nijesmo, po broju stanovnika takođe, po ukupnom privrednom i društvenom napretku ne vidim da se toliko ističemo, i tako dalje. Nijesmo valjda lideri zbog toga što svim silama i potencijalom fizičkim, umnim i tehničkim radimo na otkrivanju organizovanih grupa ili kriminalaca koji svakodnevno pljačkaju banke po Crnoj Gori ili vrše tranzit opojnih sredstava. Bilo bi tu još po nečega što me je zabrinulo ili nasmijalo, naljutilo ili revolitiralo da napišem ovaj tekst, ali da završavam ionako sam odužio previše, pa će biti valjda prilike i „Premijerskog sata“ ako ne ovoga premijera a ono svakako drugoga iz istoga političkoga bloka, jer svi su izgledi da promjena neće biti, a razloga ima mnogo. I dok je „Srbija u problemu“, mi smo „lideri u regionu“!? Dr Momčilo D. Pejović (145) Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 25. mart 2010. godine. NEKULTURA ILI ZABORAV GIMNAZIJE PROSLAVE JUBILEJA 130 GODINA CETINJSKE Identitet jedne prijestonice, u ovom slučaju CETINJA, između ostalih znamenitosti po kojima se ta prijestonica prepoznaje i po čemu se sa ponosom može hvaliti i zublju prosvetnu visoko držati jeste CETINJSKA GIMNAZIJA! Šta reći o poslenicima državnog, političkog, privrednog, kulturnog i društvenog života jedne opštine-Prijestonice - CETINJA i svih onih koji su visoki zvaničnici državnog i političkog života nezavisne države Crne Gore, a koji ni jednom jedinom riječju makar da (s)pomenu tu najstariju državnu gimnaziju u nekada nezavisnoj državi Crnoj Gori, koju Gospodar Nikola I Petrović osnova i otvori daleke 1880. godine, samo dvije godine poslije „Veljega rata“ i međunarodnog priznanja državnosti i nezavisnosti crnogorske. Danas, poslije 130 godina, opet u nezavisnoj Crnoj Gori, samo nekolike godine poslije sticanja njenoga međunarodnoga priznanja, na „Cetinjsku gimnaziju“ niko ni da se okrene, da je makar spomene da ona postoji ne godinu ili dvije, deset ili pedeset, pa je mnogo malo reći i vijek, već punih 130 godina ona živi usamljeno, obrazuje generacije i generacije đaka, koji su bogme poznati ne samo u Crnoj Gori, susjedstvu ili regionu, već i mnogo dalje širom Evrope i Amerike. Kakav je to usud te najstarije crnogorske Gimnazije da tako ostaje bez svoje SPOMENICE 130 godina postojanja, (ne)spomenuta, (ne)otkrivena, zapostavljena, ostavljena pojedincima i drugima da o njoj brinu, a država samo vrši neke kozmetičke opravke bez da obilježi tako značajan i visok datum njenoga trajanja, a njeno je trajanje ne samo veliko u Crnoj Gori nego bogme i na Balkanu. Ne, nijesam ljut, već samo ozbiljno zabrinut te se pitam što se to dešava sa poslenicima kulture i politike, mislim na ministarstva države Crne Gore da je zaobilaze u širokome luku, kao da ne postoji, a zaboravili su da se ipak nešto desilo ili bolje reći pokrenulo i skrenulo ozbiljnu pažnju šire stručne i laičke javnosti na sebe prilikom „Štrajka đaka cetinjske Gimnazije“?! Da li je to danas nečiji čin lične ili političke i državne osvete prema ne samo đacima već i prema toj vaspitno-obrazovnoj srednjoškolskoj ustanovi, za „incident“ koji je samo uklonio nekoliko lezilebovića i zalutalih birokrata u nadležnom ministarstvu ili samo primorao ministra da podnese ostavku, te se danas među brojnim godišnjicama i jubilejima, koje treba Crna Gora da proslavi tokom ove 2010. godine, niko ne sjeti da izađe sa predlogom jasno, glasno i odlučno kaže HOĆEMO DA PROSLAVIMO ZLATAN JUBILEJ „CETINJSKE GIMNAZIJE“, jer je riječ o značajnom prosvjetnom i kulturnom spomeniku i ujedno svetioniku srednjoškolskoga obrazovanja crnogorske omladine u tih 130 godina vaspitanja i obrazovanja brojnih generacija. Gdje su danas poslenici prosvjete i kulture zajedno i kako to misle proslavljati značajne godišnjice i jubileje, a bez proslave jubileja 130 godina „Cetinjske gimnazije 1880-2010“? Pali su na praktičnom i posebno na moralnom ispitu svi zajedno i oni u prosvjeti i oni u kulturi, a posebno oni u opštini - Prijestonici - CETINJU - i oni u državi Crnoj Gori, koji ni da ukažu na za prosvjetu tako značajnu činjenicu, ako je već neko mogao na takav jubilej zaboraviti?! Nije valjda da su vama u PRIJESTONICI, Ministarstvu prosvjete i nauke, Ministarstvu kulture, sporta i medija važnije nekakve fotelje i foteljice, a ignorišete jubilej 130 godina postojanja i trajanja CETINJSKE GIMNAZIJE. Sasvim je jasno i to dokazujete na svakom mjestu da ste namjerno zaboravili na proslavu tako značajnog jubileja, jer da ste ozbiljno shvatili značaj te najstarije srednjoškolske ustanove u Crnoj Gori vi biste makar za njen jubilej štampali SPOMENICU CETINJSKE GIMNAZIJE za njenih 130 godina postojanja i trajanja u kontinuitetu, a znate se hvaliti nekim beznačajnim godišnjicama i tome slično, da ovom prilikom ne nabrajam. Ostaćete upamćeni da za svojega političkoga djelovanja nijeste mrdnuli prstom niti javnom riječju se oglasili da hoćete da obilježite jubilej 130 godina Cetinjske gimnazije! Da li je to vaša nekultura, zaborav, namjeran previd, politička osveta za ono što se nekoliko mjeseci unazad desilo ili vi zaista nijeste svjesni značaja toga prosvjetnog i obrazovnog jubileja? Fotografija govori više od 1001 riječi. Naravno, potpuno sam saglasan sa datom izjavom, čak neke govore i mnogostruko više. Međutim, ima i onih fotografija na koje ne treba trošiti ni jednu jedinu riječ, ni slovo!? Nekom drugom prigodom o tome biće više riječi. Fotografija u ovom našem kritičkom tekstu ima sasvim drugu poentu, a ona je u prepoznavanju pojedinih ličnosti koje kreiraju ukupnu državnu, društvenu, prosvjetnu i kulturnu politiku Crne Gore za posljednjih dvadesetak godina. Da nije bilo fotografije koja je data uz tekst pod naslovom „Za razvoj Prijestonice 20 miliona...“ i nadnaslov „Koordinacioni tim za sprovođenje programa -Cetinje grad kulture 20102013.“, razmislio bih da li bih uopšte reagovao na datu informaciju koja se mogla pročitati na 21. stranici dnevnoga lista „Pobjeda“, srijeda, 24. mart 2010. godine. Fotografija mi je dočarala ukupnu kulturnu i prosvjetnu politiku Crne Gore posebno u dijelu koji se odnosi na Prijestonicu Cetinje i proslavu odnosno obilježavanje godišnjica ili jubileja od strane države Crne Gore. Ujedno me je podsjetila na „napore“ koje je ta Prijestonica učinila da se obilježi tada jubilej 125. godina Cetinjske gimnazije, makar za početak jednom monografijom „Cetinjska gimnazija 18801920. godine“. O svesrdnoj pomoći gradonačelnika i administracije Cetinjske opštine neću trošiti riječi, jer je to odavno ispričana priča. Međutim, sada prilikom aktivnosti koje je preduzela Vlada Crne Gore i prve sjednice „Koordinacionog tima za sprovođenje programa... „Cetinje - grad kulture 2010-2013.“ iznenadih se planiranim sredstvima koja se kane uložiti u PRIJESTONICU. Navedena cifra mi djelovaše po malo duhovito, a pojedine ličnosti sa fotografije me podsjetiše na pruženu „pomoć“ i njihova obećanja slična onim gradonačelnika PRIJESTONICE u vezi moje izrade monografije „Cetinjska gimnazija 1880-1920.“. Moja bojazan da obećanja data od strane Vlade Crne Gore za investiranje u PRIJESTONICU i projekat „Cetinje-grad kulture 2010-2013.“ ne završe kao i sva gradonačelnikova prema mojem projektu podstakla su me da reagujem i podsjetim ih sve još jedanput, gradonačelnika i sve poslenike iz politike, prosvjete i kulture Crne Gore, da se ne mogu tako obilježavati godišnjice i jubileji, posebno oni vezani za PRIJESTONICU, a da se mimoilazi i zaboravlja na jubilej 130 godina CETINJSKE GIMNAZIJE i da je bilo neophodno takav projekat uvrstiti sa ostalim jubilejima koji se kane proslaviti, odnosno bio je najpreči zadatak oko izrade „SPOMENICE CETINJSKA GIMNAZIJA 1880-2010. GODINE“! Kako se desilo da svi poslenici iz opštinskih struktura kao i državnih struktura resornih ministarstava „previde“ tako značajan jubilej nije mi poznato, niti mogu naći makar jedan valjan razlog izuzev nečije namjere da se od toga odustane odnosno da se uopšte tako poznata činjenica ne pomene. Može se reći da je nekulturan takav previd bolje reći zaborav i ujedno zlonamjeran od onih koji bi trebali da resorno i po službenoj dužnosti reaguju i pokrenu takav projekat, jer se tiče projekta „Cetinje-grad kulture 2010-2013.“ A kako su stvari pokrenute od onih koji su planirali proslavu ili obilježavanje godišnjica ili jubileja moguće da je upravo nekultura takvog zaborava u kulturi onih koji pomno brinu o proslavi 130 godina Cetinjske gimnazije ostavljajući pisanje SPOMENICE za neka druga bolja vremena i neku drugu generaciju „mladi(h) lijepi(h) i (još) pametni(h)“ . Riječi ministra kulture „Ovim programom prepoznaju se realne šanse za pozicioniranje potencijala Cetinja, kojima će kulturnoj i duhovnoj prijestonici Crne Gore biti dat novi kvalitet života i koji će doprinijeti njenoj afirmaciji u međunarodnim okvirima“ djeluju veoma deprimirajuće samom činjenicom da je iz toga programa ukinuta proslava jubileja jedne veoma važne srednjoškolske obrazovne ustanove koja ima dugo pamćenje i trajanje. A kako će neko prepoznati Cetinje-PRIJESTONICU, bez GIMNAZIJE i vidjeti „realne šanse“, potencijale i duhovnost bez srednjoškolske omladine ostaje za veliki upitnik na koji će, vjerovatno, ministar dati valjan odgovor, a sa njime i ministarstvo prosvjete, predsjednik Vlade i ostala državna i politička struktura i ličnosti koji danas predstavljaju nezavisnu Crnu Goru. Proslave ili obilježavanje godišnjica i jubileja bez SPOMENICE i jubileja 130 godina Cetinjske gimnazije djeluju sakato, ma kako ta riječ grubo ili sablasno djelovala, a ipak je blaga i jasno govori o kakvom se nečijem zvaničnom ili nezvaničnom „propustu“ radi. Dr Momčilo D. Pejović (146) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 06. april 2010. godine. NEKA (S)VIJEST BUDE VIJEST! Crna Gora može, po svemu ili u nečemu, poslužiti kao primjer drugima u okruženju odnosno u regionu, iako susjedima ne bih mogao garantovati siguran uspjeh na putu ka prosperitetnom društvu za narednih pedeset godina, a posebno ne naš tako „ubrzani“ proces demokratizacije, tranzicije, evroatlantskih i evropskih integracija uz svesrdnu pomoć NATO alijanse i uz sve još privredni i turistički bum, koji nam neki zapadni stručnjaci predviđaju do kraja 2030. godine! Ko zna ko će i sa koliko će strateških planova razvaliti i potpuno uništiti globalnu krizu koja je, gle čuda, „i“ nas jedno vrijeme samo (o)češala a sada, ipak, na nečiju žalost nije mimoišla, pa zbog toga i građani Crne Gore nastavljaju i ovu godinu sa teškim ekonomskim kašljem da završe, uprkos investicijama koje su finansijska infuzija crnogorskome budžetu. Zašto su građani Crne Gore toliko zabrinuti za drastično smanjenje neriješenih krivičnih predmeta, smanjenje saobraćajnih nesreća, sprečavanje prometa opojnih droga kroz Crnu Goru, suzbijanje kriminaliteta, onemogućavanje organizovanog kriminala koji bi htio da nam podrije ekonomsku i političku stabilnost, za rast bruto društvenog proizvoda, i tako dalje, jer zaista se možemo pohvaliti i brojem neriješenih ubistava u posljednjih desetak godina. Samo nam se ponekad omakne da priznamo nečiju grešku i pročitamo ili čujemo preko javnoga servisa da je povećan broj nezaposlenih lica na biroima rada i to (ne)znatno i mnogo manje nego u regionu ili u Evropi. A šta bi se desilo da neko pomene Ameriku (SAD) i izvrši analizu i uporedbu sa Crnom Gorom? To što se starosna granica onih na biroima koji dugo čekaju posao znatno povećava nikoga posebno ne zabrinjava i ne opterećuje, jer su svoju djecu dobro zbrinuli. Mnogi koji tek završe fakultet odmah nađu posao ili „čekaju”- stažiraju nekoliko mjeseci za bolje radno mjesto dok se kum ili stranka ne pobrinu da ih namjeste kao visokostručan, perspektivan kadar sa „traženim” stažom a posebno poželjan i poslušan, na tatu ili na onoga ko ga je preporučio! Dok u nekim porodicama svi članovi domaćinstva rade i dobro su namješteni na drugoj strani mnogi nikako da dobiju makar ponudu za posao iz svoje struke! Kao što primjećujete brojne su ovakve i slične vijesti sa kojima nas „profesionalni” novinari bombarduju značajnim, naprednim i korisnim vijestima sa kojima ćemo poboljšati životni standard građana i to stoprocentno. A vijesti raznih u dnevnoj ili nedjeljnoj štampi iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, pa tako svih dvadeset godina imate priliku da čitate do mile volje, počevši od onih satiričnih do veoma suptilnih, stručnih, ozbiljnih i naučnih u kojima nam neko odozgo sa visokoga političkoga i državničkoga mjesta i funkcije sugeriše da je „prosperitet” uveliko obuhvatio sve privredne grane a posebno turizam visokobudžetni, seoski, elitni i onaj za siromahe - kućni. Najnovija, zvanična i sa visokoga mjesta, od visokih zvaničnika udarna vijest kao „(s)vijest”, ako je dobro čuh i razumjeh i to na najgledanijoj, najnezavisnijoj televiziji saopštiše nam u jednom dahu: „Crna Gora je jedna od najbezbjednijih država Evrope...”, rekoše bez detaljisanja i konstatovaše. Ipak, ovakvu dragocjenu i višeznačnu, bezbroj puta provjerenu i potvrđenu vijest nijesam mogao bez izvjesne rezerve prihvatiti, jer sam se odmah prisjetio nekih neriješenih ubistava u posljednjih desetak godina ili drugi svježiji primjer jeste da se svakodnevno mogu u štampi naći vijesti o velikim količinama droge-opojnih sredstava, skanka, marihuane, kokaina, heroina i tako dalje, koje je zaplijenila policija - nadležna služba za suzbijanje, sprečavanje i borbu protiv kriminala. Rekoh, dobro ako je tako, onda nema nikakvih problema da visokosofisticirane nadležne službe Ministarstva unutrašnjih poslova ubrzo pronađu osumnjičeno lice koje neke države potražuju za neovlašćenu trgovinu, tranzit i krijumčarenje nešto više od dvije tone droge-kokaina ili nekog drugog opojnog sredstva, a traže ga i nikako ga ne mogu naći niti približno locirati mjesto njegovog boravišta ili skloništa!? Za tako nešto naši stari imaju dobar izraz-izreku „traže ga, da ga ne bi našli”!? Čusmo skoro i stručno objašnjenje i karakteristike za lica sa „crvene interpolove potjernice”, mada dosta neubjedljivo ili bolje reći sa mnogo pitanja za postaviti nadležnoj službi ili licu koje je nastojalo pravnički riješiti nastali problem. Mogli smo čuti ili pročitati vijesti o dvojnom državljanstvu, o našim brojnim građanima koji već desetak ili više godina čekaju da dobiju državljanstvo Crne Gore, a na drugoj strani, takođe, čitamo da pojedini strani državljani dolaze do crnogorskoga državljanstva, jer „ispunjavaju zakonom propisane uslove...”, kao na primjer TAKSIN ŠINAVATRA, i tako dalje. Obrazloženja su doista čudna i nijesu mnogo podastrata nekim argumentima, posebno ne naučnim, kulturnim i drugim razlozima zbog kojih se takvim osobama dodjeljuje crnogorsko državljanstvo, ali to su „vijesti” koje javnost rado čita, o njima diskutuje, raspreda priče ili sumnjivo vrti glavom. Vijesti tako postaju zanimancija pojedinim licima ili onima u trećem starosnom dobu i služe im kao razbibriga što je usitinu i dobro kada nemaju nešto bolje kao ponudu. U mnoge od vijesti koje pročita čitalac ne može da povjeruje, ali ih ipak čita jer su iz „pouzdanih i službenih izvora”, barem se tako novinari ograđuju od prenijetih vijesti. Zašto se toliki broj „neprovjerenih” vijesti stalno štampa-tiska ili preko javnoga servisa i ostalih nezavisno-zavisnih tv stanica ubjeđuju građani da smo zemlja prosperiteta? Dnevna glasila u tome pružaju veliku pomoć onima koji su na vlasti i ujedno vrše propagandu sa kojom hoće nametnuti nešto za što postoje sasvim druge oprečne činjenice sa kojima se može drugačije govoriti o ukupnom društvenom, privrednom i kulturnom razvitku države i društva u Crnoj Gori. Nije valjda da se samo prodaje radi - finansijskog efekta plasiraju takve vijesti sa kojima se obmanjuje javnost crnogorska! Da li je to naša novinarska savjest ili vijest kao savjest ili prosto rečeno nečija vijest kao savjest koja nije ni svijest niti vijest, već prosto rečeno blamaža onih koji takve vijesti saopštavaju crnogorskoj javnosti? Možda neko misli ili čak tvrdi da javnost nema svoju „(s)vijest” upravo koju formira na osnovu svih vijesti koje tokom dana, nedjelje, mjeseca ili godine pročita, između redova preradi, provjeri, iskristališe i(li) podsjeti savjest i (s)vijest onog novinara da ispravi vijest i svoju savjest. Da nije parlamentarnih, lokalnih i ko zna sve kojih ne izbora u uspravnoj i nezavisnoj Crnoj ništa se valjano ne bi dešavalo, a posebno se ne bi toliko radilo i brojne vijesti saopštavale o unapređenju ukupnog privrednog i društvenog napretka, naravno sve na demokratskoj platformi i tranzicionoj strategiji! Tako za ovih prethodnih dvadesetak godina sve unaprijedismo i tu smo gdje jesmo, ni bolje ni gore od gorega na samome početku predratnoga perioda posljednje decenije XX vijeka. Prema onome što naši političari pokazuju i dokazuju mi smo dostigli visoke standarde sa kojima se uveliko pripremamo za evropsku zajednicu u koju ćemo ulaziti makar na silu, jer smo sve uskladili sa Evropom i njenim zahtjevima, iako nam to pojedine evropske države ne priznaju već nas sprečavaju da se kandidujemo za 2014. godinu. Da nam nije susjedstva, okruženja, regiona mi se ne bismo imali sa kime takmičiti u prosperitetu, napretku niti bismo mogli govoriti da smo najbolji u regionu, da možemo biti uzor-primjer onima koji hoće u Evropu, da nam je stopa nezaposlenosti manja od onih u okruženju, da je stopa kriminaliteta u padu i najmanja ili manja nego kod onih u okruženju, da građani mnogo bolje žive i njihov standard je na mnogo visočijoj ljestvici, da smo najnezaduženija država na svijetu i tako dalje! Da nije onih u okruženju i regionu mi bismo zaista bili najbolji i najprosperitetnija država sa visokom demokratijom! Da nije njih u okruženju, regionu, mi ne bismo trebali da dokazujemo Evropi, Americi da smo ispred svih po svemu. Da nije njih... ko zna gdje bismo stigli? Pa dokle se mi samo upoređujemo sa onima koji su slabiji od nas u svemu i kojima prijeti glad, privredni kolaps, nezaposlenost, finansijska kriza, bankrot i kojima su političari na mnogo manjem stupnju demokratskih standarda, a da su naši političari najmlađi, najljepši, najvisočiji u regionu, najbogatiji ili samo manje ili ne mnogo da zaostaju u kapitalu sa kojim raspolažu na bankovnom kontu ili u nekretninama ili na tajnim računima. Neka se zlobnici i kritičari naše društveno-političke zbilje jednom okanu stalnoga pritiska i kritizerstva na naše visoke državnike i umne savjetnike njihove i daju im malo (o)dahnuti od pretjeranog svakodnevnog stavljanja pod lupu svega što oni čine za ovaj nenapaćeni i samosvjesni narod koji misli svojom glavom čekajući šta će im nekoliko političkih mudraca sa državničkih visina strateški osmisliti poslije ispunjenja evroatlantskih i evropskih ciljeva. Sve ide sa visokoga mjesta i lagano se sliva među narodne mase, koje polako upijaju opojne mirise životnoga standarda tokom ovih proljećnih dana kada se polen sa cvjetnih livada i brojnih stabala uz lagani povjetarac dozirano rasipa na sve crnogorske domove i njihove bezbrižne ukućane. Probudila se priroda pa samim tim značajno su oživjele i političke strasti u opoziciji i poziciji za izbore koji se ubrzano privode kraju a strategija se naveliko osmišljava i svi kreću u osvajanje pobjede i zauzimanje vlasti u raspodjele poslaničkih mandata. Vjerujemo da nema gubitnika političkoga na crnogorskoj sceni, jer oni koji se svih ovih dvadesetak godina takmiče odnosno obećavaju uspjeh, političku pobjedu i smjenu vlasti samo što nijesu uspjeli zbog prodaje ličnih karata i dodjele viškova proizvoda kojima će napuniti siromašne domove sjevera i juga, istoka i zapada ove naše nezavisne države Crne Gore. Da nije političkih izbora ne bismo znali šta se sve događa po cijeloj Crnoj Gori, ko sve i koliko obećaje. Samo da se ujedinimo pa sve opet iznova kao ovi prethodni „mladi, lijepi i (još) pametni”. Sa parlamentarnim i predsjedničkim izborima naši visoki političari i državnici imaju mogućnost da prezentiraju svoje političke, privredne i kulturne vizije ukupnoga razvoja koji se ostvaruju u zavisnosti od mogućnosti ukupnih resursa sa kojima Crna Gora raspolaže kao i investicionih programa sa kojima aplicira kod brojnih evropskih banaka i pojedinih konzorcija koji hoće uložiti ogromna finansijska sredstva samo da narodu bude dobro a političarima poširoko i tek toliko da ostanu još koju godinu na istim foteljama dok im se potpuno ne izližu pantalone na zadnjici. Sve što su obećali naši političari u poziciji i opoziciji bez razlike su sve ispunili, kako reče jedan bivši političar „razlika” je kao kad jabuku rasječeš na pola, jer zna se da se političke izjave pred izbore na uzimaju zdravo za gotovo odnosno ne kotiraju se visoko na ljestvici ozbiljnosti sem kao pusta obećanja, i opet ih narod bira, jer koga će ako njih ne!? I takvih vijesti već ima dosta a biće ih u izobilju jer izborna politička ujdurma polako se zahuktava. Javnost crnogorska ima da se načita i nasluša raznoraznih vijesti sa kojima će bezbrižno odlaziti na spavanje sve do konačne pobjede njihovog političkog izabranika. Ima veoma zanimljivih vijesti koje bi kao tematika zasluživale posebnu obradu. Međutim, ovdje ćemo ih samo spomenuti tek toliko da budu zabilježene. Skoro pročitah da se jedan od političara potpisuje ispod svoga članka kao visoki funkcioner u svojoj političkoj partiji i vjerujem da mu ne pada na pamet da kaže da je po profesiji pravnik ili dovoljno je to što je naveo svoje cijenjeno ime i prezime, jer je za ovih dvadesetak godina stalno na malom ekranu kada su izbori, kad zasijeda parlament, kada se diskutuje, kada se smjenjuje još nesmijenjeni predsjednik Vlade i tako dalje i tome slično. Dobro se sjećam kada pročitah jednu novinsku vijest bolje reći reklamu oglas, datu unazad skoro osam decenija u kojoj imenovano lice oglašava da vrši zanatske usluge visoko kvalitetno, pa između ostalog piše: „vrši usluge...“ u potpisu I. R. M., majstor, limar i bravar“. Tada su zanati bili na visokoj cijeni i od njih se moglo dobro živjeti i izdržavati porodica. Nije uzalud rečeno da je „zanat zlato - blago“. Neka poštovana javnost zna da se, ipak, tada radilo o poznatoj ličnosti koja je doista bila visoko kotirana i vrednovana kao čovjek od svoga zanata, po majstorstvu zanatskih usluga. Vjerujem da će neki stariji pojedinci pa i oni mojega godišta sjetiti o kome je riječ, makar njegovog majstorstva u šahu, od kada je i nastala ona anegdota vezana za njegovo ime prilikom predstavljanja: „velemajstor..., ... majstor M....“! Šta je to danas toliko moderno ili profitabilno a možda i određujuće, mnogoznačno i visoko rangirano u nomenklaturi zanimanja nekih pojedinaca da veliki broj autora pojedinih članaka u potpisu nabrajaju sva zvanja i odlikovanja pa na primjer stave: autor je pisac, filozof, koautor, priređivač, član nekada opozicione stranke a sada one u poziciji, književnik, urednik i tako dalje, sve samo još nije dopisao da je čovjek, ne i ljudsko biće, jer se valjda podrazumijeva(lo). Dakle, i ovo je vijest ali ne i (s)vijest onih koji su umislili da su visokoumni, razboriti i slobodoumni sa zdravom pameću i bistrinom uma. Dr Momčilo D. Pejović (147) Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 14. april 2010. godine. PREMIJER(U), TREBA DA SE IZVINI(TE) GRAĐANIMA I NARKOMANIMA! Parlamentarni život u Crnoj Gori traje već dvije decenije. Ni previše niti premalo, ali sasvim dovoljno da se ozbiljan istoričar i naučni radnik uhvati u koštac sa problematikom parlamentarnog djelovanja u prethodnih dvadeset godina. Za sada o tome nema ozbiljnih naučnih radova, a bogme ni publicističkih izuzev nekih manjih skica sa političko - pozorišne scene crnogorskoga parlamentarizma. Moguće da će još zadugo tako i ostati, jer nemamo štampanih izvora - stenogramskih bilježaka crnogorske Skupštine novijeg vremena! Nikako da ova vladajuća partija stavi na uvid javnosti crnogorskoj, prije svega stručnoj i naučnoj, a takođe i laičkoj dokumenta o dešavanjima usred parlamenta - Skupštine crnogorske od strane njenih narodnih poslanika, a još su u ono vrijeme Gospodara, Nikole Prvog Petrovića, štampane stenografske bilješke, koje danas predstavljaju dragocjen izvor za ozbiljnog stručnog i naučnoga radnika, a prije svega istoričara. A što ako nas iznenadi naša današnja Skupština i jednom pokrene njihovo objelodanjivanje ili je i to neka strogo čuvana državna tajna, makar radi onih koji su u parlamentu i na vlasti svih ovih godina!? U posljednjih nekoliko godina parlamentarni život u Crnoj Gori nije tako bogat, naprotiv anemičan je, dosadan i krajnje bezsadržajan. Međutim, prije neki dan imala je crnogorska javnost, a posebno ona lica koja su u ozbiljnim godinama, da prisustvuje vatrometu oštrih i uvredljivih riječi među poslanicima u crnogorskome parlamentu i sve nas podsjetili na nekadašnje prve korake u političkome životu višestranačja crnogorskoga iz posljednje decenije 20. vijeka. Nadamo se da audiovizuelna sredstva, koja su snimala prenose sa tih zasijedanja, nijesu uništena ili zagubljena, a vjerujem da ima onih koji su sve to sačuvali budućih generacija radi. I to je dragocjen materijal za istoričare, sociologe i psihologe, kao i sve one koji bi htjeli da izuče posljednji dvodecenijski parlamentarni život Crne Gore. Imali smo priliku da gledamo i ujedno slušamo fajtersku verbalnu borbu nekoliko predstavnika opozicije i nekolika predstavnika iz pozicije - vlasti na čelu sa premijerom crnogorske Vlade, a povodom inicijative opozicije o izglasavanju neprovjerenja Vladi Crne Gore na čelu sa premijerom Milom Đukanovićem. Naravno da je to bila uzaludna rabota, jer se pobjednik odavno znao i više je to bio marketinški potez opozicije pred ko zna već koje po redu izbore u Crnoj Gori (lokalne - parlamentarne). Tačna je činjenica da opozicija „ruši“ premijera Crne Gore bolje reći stalno ponavlja jednu te istu priču o svrgavanju sa vlasti nekada najmlađega premijera. I to traje dvije pune decenije. Što se više trude da ga smijene to je njegov položaj još čvršći, barem tako stoje stvari i bogme brojne činjenice. Biračima se prosipa magla o ozbiljnoj namjeri „ujedinjene“ opozicije i smjenjivanju vladajuće koalicije. Jedno su riječi a drugo su djela ili kako bi stari latini rekli „od reći do učiniti je veliki korak - lako je reći ali treba učiniti“! Ono što smo čuli na Skupštini u parlamentu crnogorskome od opozicionih i pozicionih poslanika davno je već viđeno i gotovo je stereotipno. Međutim, ono što je izazvalo posebnu pažnju crnogorske javnosti, posebno kod onih koji su pratili tok zasijedanja i „smjenjivanja“ premijera i „obaranje“ njegove Vlade, a što je i obilježilo posljednje nekolike godine ili udarilo ozbiljan pečat na jalovost parlamentarnoga života u Crnoj Gori jesu premijerove riječi, koje smo ne samo čuli nego i mogli pročitati u štampanim medijima, a to su: „...Kao najžešći kritičari borbe protiv kriminala pojavljuju se osvjedočeni kriminalci, koji su bježali iz Crne Gore i za koje smo morali davati novac kako bi platili porez da bi se mogli vratiti. O narkomaniji govore oni koji su u Podgorici osvjedočeni narkomani...“! Čula su se nekolika reagovanja, pa i negodovanja iz poslaničkih klupa i na tome se sve završilo. Svršetak scenarija „smjenjivanjaobaranja premijera - njegove vlasti“ znao se unaprijed a opozicioni neuspjeh očekivan, lagan, bezvoljan, ne srčan, na njihovu žalost loše odglumljen. To bi bilo ukratko o samom činu dešavanja, pitanja, odgovora, napada i odbrane, reagovanja i bočne podrške jednima ili drugima, i na kraju svi su pobjednici i srećnici pa zadovoljno trljaju ruke pred nastupajuće izbore! Ako bi se na ovome ovaj tekst završio onda bi to bilo isto kao i „borba“ koju vodi „ujedinjena“ opozicija protiv crnogorskoga premijera! Razlog zbog kojega sam uzeo da napišem ovaj tekst jeste uprvo bezvoljnost i neozbiljnost opozicije da jednom već završi sa „smjenjivanjem“ dosadašnje vlasti i preuzme kormilo pa da se jednom vidi i njena strategija i blagodeti koje će donijeti građanima Crne Gore! Odagnajte svaku i najmanju pomisao i sumnju ako vam je kojim slučajem i jedna dlaka na glavi pomislila da na ovom mjestu „branim“ ili odobravam ukupan rad nesmjenjive vlasti, jer na pogrešnom ste putu i na to neću trošiti riječi. Opštepoznata je stvar ili činjenica da je premijer znao biti u svojim reagovanjima, izjavama u Skupštini ili uopšte u javnosti često arogantan, svojeglav, oštar, krut, ljutit, beskompromisan, nadmen, ignorantan, pa i ponekad veoma nedomjeren i uvredljiv prema svojim oponentima, kritičarima, političkim protivnicima, pa i prema onima koji ne misle kao on ili se ne slažu sa njegovom političkom opcijom, strategijom ili ličnim mišljenjem i tome slično. Ovoga puta moglo bi se reći da je čak ne samo na trenutak već i mnogo duže od toga izgubio politički kompas ili pojas za „spasavanje“ iako nije bilo opasnosti da njegov politički brod potone, a kojim upravlja dvije pune decenije. Šta je premijer rekao i zašto je tako rekao kako je rekao veliko je pitanje koje traži hitan odgovor, ostavljajući prisutne bez odgovora na koga je to mislio, obraćajući se poslanicima u Skupštini crnogorskoj, bez obzira da li je bio izazvan ili ne. Da li je samo poslanike u Skupštini uvrijedio ili crnogorsku javnost, a posebno one koji su pratili tok sjednice pored malih ekrana? U krajnjem, smatram da je prije i iznad svega uvrijedio one koji su zavisnici - narkomani, dakle osobe koje treba liječiti, jer je ustanovljeno da je u pitanju bolest i da takva lica treba liječiti. Da li je premijer bio politički iscrpljen i isprovociran od strane političkih protivnika nije relevantno za naše tretiranje pitanja izvinjenja DROGAŠIMA - NARKOMANIMA, kojih u Crnoj Gori ima svakim danom sve više, a prema nekim nezvaničnim statističkim podacima registrovanih je oko 3000, mada je ta brojka svakako veća barem za još upola od navedenog. Dok pišem ovaj tekst naviru mi stihovi iz pjesme „Bježte drogaši“, od veoma poznatih „BUKSOVACA“ - „THE BOOKS OF KNJIGE“, koji kroz jedan specifičan i ironičan cetinjski humor ukazuju na brojne devijacije i anomalije koje su se ustalile u crnogorskom društvu u prethodne dvije decenije. Govoriti u parlamentu o kriminalu, drogi, mafiji, narkomaniji, organizovanom kriminalu, neriješenim ubistvima i tako dalje i ujedno polemisati sa ili bez argumenta bilo od strane pozicijevlasti ili opozicije, sasvim je sigurno da su se narodni poslanici morali naći uvrijeđenim, a njihov premijer ih je ostavio bez odgovora ili im je drugim riječima ostavio na volju da podrazumijevaju da je upravo na njih mislio, jer se u Skupštini najviše o tome raspravljalo među parlamentarcima i ne može se niko (od)braniti da (ni)je premijer na njih mislio ili na nekoga izvan parlamenta, što je apsurdno, bez obzira što nikoga nije imenovao. Na osnovu zdrave logike razuma lako bi bilo izvesti zaključak kome su upućene navedene premijerove riječi. Nadajmo se da će premijer Vlade Crne Gore imati priliku da dodatno objasni ne samo poslanicima već i crnogorskoj javnosti na koga je mislio kada je rekao „...osvjedočeni kriminalci koji su bježali iz Crne Gore i za koje smo morali davati novac kako bi platili porez da bi se mogli vratiti...“. Takođe, treba upitati premijera da navede imena osoba kojima je od strane države Crne Gore davat novac „...kako bi platili porez da bi se mogli vratiti...“?! Vjerujem da javnosti crnogorskoj nijesu poznata imena tih i takvih lica-osoba, a meni ponajmanje odnosno potpuno nepoznato. Reći, izjaviti, i to veoma ubjedljivo da „O narkomaniji govore oni koji su u Podgorici osvjedočeni narkomani...“ je potpuno neprimjereno jednome premijeru, a istovremno je uvreda svima u Podgorici koji o tome pišu, čitaju, diskutuju ili na drugi način o tome vode riječ, i s druge strane svrstavaju se u „osvjedočene narkomane“ - zavisnike, koje treba liječiti. Dobro bi bilo čuti drugačije premijerovo mišljenje i izvinjenje ili stav po tom pitanju, izgovoreno krajnje jasno, precizno i bez nagađanja na koga se odnosilo. U protivnom ostaje velika uvreda nanijeta građanima Podgorice, ničim izazvana sem što su pored malih ekrana gledali i slušali Skupštinu Crne Gore na kojoj je Premijer imao „svoj“ dan bez političkog kompasa. Dakle, potrebno je izvinjenje od strane Premijera koje bi bilo upućeno narkomanima i građanima Podgorice. Naravno da sebe ubrajama u stanovnika - građanina Podgorice i s pravom tražim premijerovo izvinjenje, jer ipak govorim, pišem ili sa svojim prijateljima diskutujem na temu narkomanije u Crnoj Gori, susjedstvu, regionu i uopšte. Ljudski je izviniti se i priznati da nijeste imali „svoj“ politički trenutak. Dr Momčilo D. Pejović (148) Objavljeno: IN4S.NET, subota,17. april 2010. godine. JA SAM MINISTAR PROSVJETE...! Abeceda partijske Kumrovačke škole, koja se i dan danas nastavlja u nezavisnoj, proevropskoj, evroatlantskoj, demokratskoj, ekološkoj, strateški NATO-vski opredijeljenoj, uspravnoj i nezavisnoj Crnoj Gori, je da odmah i bezrezervno saopštite ko ste i na kojoj ste funkciji imenovani i kasnije zvanično postavljeni od svoje stranke odnosno od njenoga visokog političkog faktora, koji je predsjednik partije i ujedno vrhovni zapovjednik unutrašnje i spoljne politike u državi. Neka crnogorska javnost odmah znade sa kim će imati posla da komunicira tokom četvorogodišnjeg ili dvostrukog mandatnog perioda. Oni koji su podređeni resoru prosvjete i nauke, kojim će novoimenovani ministar upravljati, neka se na vrijeme prestroje ukoliko već odavno nijesu u stroju partijskom - stranačkom vladajuće partije i ujedno koalicije. „Ja sam ministar prosvjete“, reče novoimenovano lice i ni da trepne, a još ni sjeo nije na tako visoku funkciju i bogme za njega preveliku fotelju i zalogaj mnogo poveliki, iako za sobom ima veliko partijsko iskustvo i mjesto dotadašnjeg ministra bez portfelja! Stara izreka: „mnogo je mačku goveđa glava“ dobro bi došla u ovom „slučaju“ kod novoga ministra prosvjete i nauke. U Crnoj Gori se tako dolazi na velike funkcije kada vas imenuje i postavi Gospodar ili Vlada, a sve zbog političkih zasluga iz „rata za mir“ i novoga postratovskoga dobrosusjedstva, jer o struci niko i ne brine, a ponajmanje oni koji vrše kadrovska razmještanja. Sve mi to liči na ono vrijeme kolektivnog rukovođenja i kruženja sa funkcije na funkciju da se što više „recki“ stavi u notes i nađe na popisu (od)rađenih funkcija sa politički (s)lijepom odanošću. Dvadesetogodišnji period „nove“ proevropske, tranzicione i uveliko kapitalističkim elementima utemeljene crnogorske države sa svojom političkom elitom iz „rata za mir“ bezrezervno prihvata sve što joj „moderna“ Evropa - Evropska Unija „savjetuje“ u cilju ulaska u zajednicu evropskih naroda, naravno sa najnižim standardom građana i „najstabilnijom“ najmlađom državom, koja je obnovila svoju nezavisnost prije nekoliko godina. Visoki evropski standardi su usvojeni, a brdo zakonskih propisa preuzetih iz Evropske Unije oplemenjuje našu društveno-političku zbilju sa visoko kotiranim nepotizmom prilikom zapošljavanja visokostručnog a politički - stranački podobnog kadra opredijeljenog, naravno, vladajućoj koaliciji. Zaposlenost „raste“, a bogme i nezaposlenost raste, posebno onih koji još uvijek nijesu uzeli člansku kartu visokoslavne koalicije na vlasti. Konačno razriješiše ministra prosvjete koji se dugo „nećkao“ da podnese ostavku, pa je na kraju ipak „(pri)stao“. Poslije nekoliko mjeseci na njegovu fotelju zasješće novi visoko kotirani partijski kadar, koji je promijenio nekolika ministarska resora, a bogme ima i pravničko iskustvo uz stranačko mnogostruko ojačano. Tako su ga sve reference sa kojima je raspolagao nametnule njegovim partijskim drugarima da i premijer odustane od onih kandidata koji su bili u najužem izboru za mjesto Ministra prosvjete i nauke i „iznenadi“ sve poslanike u Skupštini pa moguće i samoga budućega novoimenovanoga ministra! Radna, profesionalna i politička biografija toplo preporučuje ministra bez portfelja na novo visoko mjesto ministra i to prosvjete i nauke!? Možda je to i stranačka - kadrovska ili premijerova „zamka“ za ono što će doći odmah poslije lokalnih izbora i naravno tada će zasjesti „pravi“ politički kandidat uveliko sličan ovome sadašnjemu? Sve je rezervisano za nekoliko mandata unaprijed u političkoj kadrovskoj strukturi koalicije na vlasti u narednih najmanje desetak godina. Tako se radi po evropskim demokratskim standardima i reformama, kojima težimo posebno u prosvjeti i nauci, zdravstvu i sudstvu. Bez članske odnosno partijske-stranačke karte nema zapošljavanja, jer je to najvažnija i presudna referenca stručnosti i podobnosti sa kojom vizirate svoju karijernu budućnost i naravno političku poslušnost uz moralnu oslobođenost - neobaveznost. Oni iz „savjeta“ visokoga stranačkoga tijela koji brinu o kadrovskim „rješenjima“ rekli bi da nema nikakvoga iznenađenja u njihovim redovima zbog izbora novoga političkoga kadra na resorno mjesto Ministra prosvjete i nauke. Mnogo ozbiljniji i sa mnogo većim stručnim i naučnim referencama nijesu se uspjeli nametnuti crnogorskome premijeru, već su se „povukli“ pobijeđeni od elitnog političkog kadra, koji je u vlasti punih dvadeset ljeta. Dakle, nije u pitanju stručnost i naučna referentnost političkog kadra da na fotelji ministra prosvjete i nauke bude, već bliskost i opredijeljenost ka transatlanstkom, proevropskom i strateškom NATO-vskom putu Crne Gore i njene političke elite, koja će reforme u prosvjeti malo kasnije uvesti kada se izređaju na toj fotelji svi njeni (za)služni kadrovi. Dokaz za navedeno jeste u prethodnicima navedenog resornog ministarstva, koji su uvodili (re)forme od kojih nijesmo mrdnuli sa mjesta od unazad dvije decenije, sem zaboravih reći i bogme naglasiti da su se (iz)borili za crnogorski jezik i obnovu crnogorske državnosti i međunarodne nezavisnosti, naravno samo njih radi i visokog životnog standarda građana Crne Gore, koji mogu do mile volje govoriti i zastupati svoje interese na nekoliko jezika iz bivših jugoslovenskih republika. Za tako odane političke kadrove ne važi ona izreka „prvo skoči pa reči hop“ odnosno u ovom slučaju zasjedni i zvanično budi postavljen pa tek tada reci gromko: „Ja sam ministar prosvjete.... i to će biti moja politika“ naravno u narednom periodu, u kojem će taj ministar kao i njegovi prethodnici samo komunicirati sa premijerom - Vladom Crne Gore, i neće primati stranke, građane, a bogme ni naučne i stručne radnike. Dakle, punu političku i stručnu odgovornost polagaće prvom čovjeku Vlade, a sa javnošću će komunicirati preko svojih (po)moćnika, takođe, iz političke i nestručne nomenklature. Ništa novo u radu toga ministarstva se neće uvesti niti se desiti, a (re)forme će se „visoko“ i značajno (u)voditi kao i do sada, stalnim eksperimentisanjima, jer to zahtijevaju evropski standardi! Za taj i takav cilj uvjereni smo da će se (b)oriti novoimenovani ministar prosvjete i nauke. Uzgred, da kažem da ne razumijem politički potez, a moguće da je pravnički utemeljen i obrazložen, zašto ministra kulture, sporta i medija razriješiše pa opet postaviše, jer mu samo izgleda dodadoše ili dopuniše resor sa nekim manjim organizacionim promjenama i načinom rada državne uprave. Sve je to na „visokom“ evropskom nivou na blakanski način i sa političkom podobnošću koju zagovara politička poklik elita pune dvije decenije. Ako je u pitanju visoka politika reformi, koja će se primjenjivati u prosvjeti i nauci, onda teško i prosvjeti i nauci sa politikom i kadrovskom strukturom kojom se hoće „reformisati“ obrazovanje, prosvjeta i nauka u Crnoj Gori. Naravno da se očekuje „ubjedljiva pobjeda“ na lokalnim izborima u Crnoj Gori. Međutim, teško da će sa novoimenovanim ministrom uspjeti (re)forme u prosvjeti i nauci, iako će to biti njegova - „moja“ - politika.! Iznad svega u javnosti će biti naglašavano, pri svakom njegovom javnom istupanju, „Ja sam ministar prosvjete i nauke“, rečenica sa kojom sam sebe politički potire i ujedno unaprijed ograničava slobodu javnog mišljenja i reagovanja na „reforme“ koje će u ime ministra prosvjete i nauke dato lice (spro)voditi političkim direktivama. Već više od deceniju i po naša Vlada odnosno njen premijer ukazuje dužno poštovanje i poklanja veliku „brigu“ prema resoru Ministarstva prosvjete i nauke, što se posebno moglo vidjeti na primjerima izbora kandidata za ministre toga resora, po postignutim rezultatima i značajnom finansijskom ulaganju ili bolje reći izdvajanju za prosvjetu i posebno za nauku i naučna istraživanja, a da ne detaljišemo prema pojedinim naučnim ustanovama - institutima. Reda radi, a nije zgorega, da samo podsjetim one malo starije, koji su na prvom času iz predmeta „Geografije“, imali da zapamte „definicuju“ granica naše nekadašnje „monolitne“ SFR Jugoslavije da se ona graniči(la) „BRIGAMA“. Redoslijed malo ispreturan i nevažan, ali u svakom slučaju bio je istinit (Bugarska, Rumunija, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija“, danas veoma „prijateljskim“ državama u širem susjedstvu ili regionu. Svemu navedenom pomogla je kadrovska politička struktura koja je samo pokrivala pojedina mjesta i prelazila sa jedne na drugu fotelju. Pojedini politički kadrovici još uvijek su u Ministarstvu prosvjete i nauke, a bogme odavno su stekli uslove za penziju ili su na „(do)pun(sk)om“ radu kao penzioneri, iako se njihova stručnost i doprinos inovacijama vidi samo na tv ekranima gdje učestvuju u radu određenih radnih tijela dižući svoja dva prsta i daju(ći) glas „za“, pa na taj način unapređuju struku i nauku i doprinose (re)formi obrazovanja!? Nije samo Ministarstvo prosvjete i nauke jedino koje ima takvih stručnjaka, koji zauzimaju visoke funkcije, već i u ostalim ministarstvima ima takvih koji svojim glasom una(p)ređuju ukupni razvoj, kulturu, zdravstvo, sudstvo i tako dalje. Sa takvima nema napretka, već samo pukog održanja vlasti političke elite iz vremena „rata za mir“ i ništa više. Ako je novoimenovani ministar zaista imao ozbiljne namjere da svojom izjavom: „Ja sam ministar prosvjete“ stavi do znanja crnogorskoj javnosti da će svojim stavovima, političkim prije svega, uvesti malo reda u prosvjeti i nauci i sprovoditi direktive Vlade Crne Gore i premijeru podnosti račune i samo sa njim komunicirati ili njemu odgovornost i poslušnost ukazivati, onda je preuranio sa „reformama“ koje kani sprovesti, iako će to biti njegova - „moja“ politika. Zvanično još ni postavljen nije i niti se faktički domogao fotelje da makar u nju sjedne i da naređuje, izuzev da je već prethodnih dana volonterski obavljao visoku ministarsku funkciju Ministra prosvjete i nauke. Spremnost novoimenovanoga ministra, njegova „sposobnost, hrabrost i umjeće“ da se uhvati u koštac sa problemima, koji već odavno postoje, teško da će odmah dati „velike“ rezultate i razriješiti sve nagomilane probleme u (jednom) mandatu koju mu stoji na raspolaganju, sem u naredbodavnom dijelu. Živi bili pa vidjeli novoimenovanog Ministra prosvjete i nauke, njegovo „umjeće i sposobnost“ da (raz)riješi mnogo toga što njegovi prethodnici (ni)jesu htjeli ili - (ali) nijesu umjeli, a on će političkim sredstvima i vojničkom disciplinom nadoknaditi nauku i struku. Mnogi su prije njega bili mnogostruko stručniji i sa naučnim referencama potkovaniji pa (ni)jesu uspjeli ili im neko od političke elite nije dao da primjenjuju evropske standarde, već su bili za onu primjenu na balkanski način i po opšteprihvaćenome crnogorskome prav(il)u nepotizma sa direktorskim foteljama najmanje. Vidjećemo koliko će novoimenovani Ministar prosvjete i nauke uspjeti da se nametne svojom odlučnošću sa unaprijed (po)stavljenim velikim naglaskom ili egom „Ja sam ministar prosvjet... to će biti moja politika“! Dr Momčilo D. Pejović (149) Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 20. maj 2010. godine. DOBRO (IM) DOŠA(O), ALI NE ZATRAJA(O) MINISTRE ODBRANE! Posjeta crnogorskoga Ministra odbrane vojnoj mirovnoj misiji, iako nije izazvala (sic!) veliki publicitet u Avganistanu, imala je „zapaženu“ slušanost u crnogorskoj javnosti, balkanskoj politici i evropskoj strategiji NATO-vskih snaga mira u vojnoj misiji, naravno mirovnoj, a kojoj bi drugoj moglo im biti!? Iako ne tako brojno prisutni, shodno „dobrovoljnom odzivu“, visokoj obučenosti i nadasve spremnosti da daju svoj puni (do)prinos bezbjedonosnim snagama NATO-a u Avganistanu, oni željno dočekaše njihovoga ministra odbrane, koji ispuni svoje ne tako davno dato obećanje da će ih ubrzo posjetiti i izvijestiti njihove familije o zdravstvenom stanju i moralnoj čvrstini - odlučnosti da istraju na prioritetnom i strateškom zadatku, a sve se to „slučajno“ poklopilo samo nedjelju dana pred lokalne izbore u Crnoj Gori! Pošto se rukovao sa svim „dobrovoljcima“, ispričao i upoznao sa udobnostima i „smještajnim“ resursima kao i ulozi „mirovnjaka“, prvenstveno crnogorskih u cilju „obezbjeđenja“ garnizona strateških snaga NATO alijanse u Avganistanu, imao je vremena, nadamo se, da preko razglasa ili neke radio stanice objavi i „objasni“ svoj dolazak i prisustvo svojih vojnika ne samo brojnim vojnicima „mirovnjacima“ iz drugih zemalja nego i mjesnom ili lokalnom stanovništvu. Takođe, vjerujemo da ministrovo poznavanje vojne doktrine, koju je uspio akumulirati za vrijeme „služenja vojnoga roka“ u nekadašnjoj JNA uz visok stepen implementacije novih visoko sofisticiranih tehnologija i nauč(e)nom vojnom teorijom i praksom za vrijeme ministrovanja, posebno na položaju ministra odbrane i uz malu potporu i stručnu naobrazbu visokih vojnih stručnjaka iz SAD-a, crnogorski Ministar odbrane ostvario je „istorijsku“ ulogu za mladu i nezavisnu državu, koja će svakako svoje sadašnje članstvo odnosno partnerstvo krunisati i ozvaničiti ulaskom u sastav elitnih „mirovnih“ snaga NATO alijanse na tako značajnom i strateški važnom punktu ka Dalekom istoku. Naravno da je u svemu tome iznad svega „propagandni“ cilj ulaska što većeg broja država u taj oružani „mirovni“ savez, gdje je prioritet svih prioriteta očuvanje mira na planeti Zemlji, a uz odavanje počasti i isticanje velikih i brojnih zasluga Sjedinjenim Američkim Državama, koje su tu da „spasu“ čovječanstvo od terorističkih grupa ili plaćenih vojnih snaga koje bi mogle ugroziti njihove interese. Prilikom posjete svojim „mirovnim“ snagama u obezbjeđenju garnizona gdje je i jedan dio vojnih snaga ostalih članica NATO saveza istaknuti su ključni argumenti, izražena spremnost ministrova da podrži sve tamošnje akcije i u svemu da i svoju ličnu ulogu i vojnu stručnost, koju je stekao kao „vojni obveznik“ na služenju vojnoga roka i naravno kao ministar odbrane da svojim primjerom i prisustvom uvjeri svoj dobrovoljački vod o crnogorskoj snazi, spremnosti i visokoj odlučnosti da se i problem ulaska u NATO alijansu do kraja tekuće godine okonča na dobrobit i visoku ekonomsku „dobit“, a koja se obećava i ujedno očekuje u mladoj i nezavisnoj crnogorskoj državi, jer je to ona (za)služila sadašnjom aktivnom i miroljubivom koegzistencijom kao prioritetom i strateškim ciljem u narednih dvije decenije. Da li se crnogorskome Ministru odbrane zaista pružila jedinstvena i „istorijska“ prilika da „mirovnim snagama“ NATO-a objasni svoju vojnu snagu, moć i stručnost, a nadasve da li je u toj „istorijskoj“ šansi i svojom prisutnošću i posjetom „objasnio“ mjesnom stanovništvu, makar preko sredstava javnoga informisanja, ako već nije mogao lično, da su njegovi vojnici samo „vjesnici“ mira koji su spremni da zaštite garnizon i vojnu tehniku koja je tu smještena u cilju mira!? Imao je crnogorski Ministar odbrane, da kao „vojnik“ sa visokim znanjem vojnih vještina, demonstrira i svoju obučenost prisutnima u garnizonu, mada treba uzeti u obzir da su godine njegove apstinencije sa nekadašnjih vojnih vježbi JNA učinile svoje? S obzirom da iz štampanih medija u Crnoj Gori nijesam mogao saznati nešto više o veoma važnoj i „istorijskoj“ posjeti Ministra odbrane crnogorskim vojnicima u Avganistanu, ovom prilikom sam htio „isprovocirati“ nadležnu službu u cilju dobijanja odgovora na pitanje: Da li je crnogorski ministar odbrane prilikom svoje „istorijske“ posjete svojim vojnicima u mirovnoj misiji imao nešto saopštiti, makar u vidu šture informacije, o lokalnim izborima u Crnoj Gori, koji se održavaju 23. maja 2010. godine, ili je „zaboravio“ odnosno ostavio za neki drugi put prilikom nekih mnogo važni(ji)h izbora i mirovnih misija crnogorskih vojnika na nekom drugom teritoriju Dalekoga istoka? Naravno, bio bih veoma zadovoljan i sa mnogo opširnijim odgovorom i na ostala pitanja kao na primjer: iz vojne struke, klimatskih promjena, strateških i prioritetnih zadataka mirovnih snaga i svega onoga što nije državna ili službena tajna, a ne može se saznati iz crnogorskih medija o tako važnoj posjeti. Razlozi za ovo moje interesovanje leže više u mojoj radoznalosti nego u iniciranju mojih „sjećanja“ sa informativnog razgovora unazad skoro tri decenije o mojem „učešću“ u Avganistanu!!! Šta god da je bilo i kako god bilo ministrovo obećanje dato vojnicima dobrovoljcima crnogorskim u mirovnoj misiji, kao i ono obećanje dato njihovim porodicama imalo je „veliki“ odjek ne samo u tamošnjem garnizonu nego i cijelome Avganistanu, a istorijska važnost posjete tek će biti cijenjena kada Crna Gora kao mlada nezavisna država postane članica NATO alijanse i kada se počnu (u)birati ekonomski benefiti od toga ulaska, naravno samo u kešu-dolarima! Ako bog i sreća dadu moguće da naš nekadašnji „regrut JNA“ i po drugi put posjeti svoj dobrovoljački vod i nadomjesti ono što je prethodno propustio, a posebno stanovništvu te daleke i napaćene zemlje u kojoj će snage NATO-a, uveliko pomognute vojnom podrškom mlade crnogorske države, objasni(ti) svoju mirovnu ulogu! Dr Momčilo D. Pejović (150) Objavljeno:IN4S.NET, subota, 05. jun 2010. godine. CRNA GORA (PRO)EVROPSKA (F)REGATA Ovo je Balkan, ako nijeste znali ili nijeste pratili Evroviziju - Eurosong 2010. godine na kojoj je sve bilo javno i potpuno jasno, a ne kao na samitu u Sarajevu, koji je „pompezno najavljivan...“ a „održan je iza zatvorenih vrata, uz visoke mjere bezbjednosti...“. Naravno, vrata će ostati otvorena za one države koje „hoće“ u NATO savez, jer njihova politička-poklik elita tako određuje sve čineći za dobrobit svojega naroda. Da li reći „teško onima koje takva vojska hrani a bogme i brani“! Navedeni sastanak visokih evropskih zvaničnika umnogome mi je (s)ličio na onaj iz Dejtona, kada su svi „dobrovoljno“ pristali na (do)govor i potpisali već unaprijed dirigovani i napisani sporazum, a balkanski ga političari objeručke jedva dočekali i prihvatili. Evropska Unija za Zapadni Balkan drži „otvorena vrata“ pa će države toga regiona postati njene članice pod uslovom da pojačano „ispunjavaju kriterijume“ koje propisuju članice toga „elitnoga kluba“. Visoki evropski zvaničnici su zapazili da države toga regiona još nijesu krenule tom brzinom pa ih predsjedavajući upozorava ili blaže rečeno sugeriše im da je „vrijeme da Zapadni Balkan krene naprijed“, a EU će učiniti sve da ojača „evropsku perspektivu regiona“! Brojne novinarske ekipe-sedma sila čekale su ishod „dogovora“ ili „diktata“ iza zatvorenih vrata samita u Sarajevu gdje su visoki predstavnici zemljama Zapadnoga Balkana dali na usvajanje „zajedničku izjavu“ koja je jednoglasno potpisana, jer im nije moglo drugačije ni biti, a kojom se potvrđuje „posvećenost evropskoj perspektivi“. Bio je to samit na visokom demokratskom nivou od visokih demokratskih predstavnika na kojemu se učila i demonstrirala demokratija onima koji su svoje sporove rješavali „ratom za mir“ ili se nijesu mogli dogovoriti o „mirnom razdruženju“. Novinarima je, od visokog evropskog predstavnika, pročitano saopštenje u kojem je između ostalog rečeno: „da je i u budućnosti potreban dodatni angažman i odgovornost svih partnera kako bi u regionu došlo do potpunog pomirenja, napretka i kako bi se preuzela odgovornost za postizanje ciljeva...“. Na koji način će doći do potpunog pomirenja i ko će pre(d)uzeti odgovornost „za postizanje većih ciljeva“ pitanja su koja će sigurno (sa)čekati konkretne odgovore od onih koji su i ne samo predsjedavali samitom-konferencijom nego koji su pisali „diktat“ - izjavu koja je saopštena članicama Zapadnoga Balkana, a koji bi pošto poto da uđu u demokratsku i prosperitetnu evropsku zajednicu naroda - EU. Evropske integracije su „ključni faktor“ za stabilnost i razvoj Zapadnog Balkana i cijeloga regiona. Od predsjedavajućeg visokog predstavnika naglašena je činjenica koja je poodavno zapažena da se „Zapadni Balkan suočava sa velikim izazovima vezanim za vladavinu zakona, reforme administracije i sudstva, borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, a koji su ključ „funkcionalne demokratije i ekonomije“ i(li) uslov za priključenje EU. Ako je već tako, kako je zapaženo i konstatovano (k)od visokih evropskih zvaničnika, a oni vežu i(li) driješe koja će i pod kojim uslovima država ući u EU, onda zašto toliko priče u Crnoj Gori da smo (pre)poznati kao zemlja napretka, prosperiteta, „... da se Crna Gora najbrže kreće ka EU“, da je daleko ispred svih u regionu na planu brojnih reformi i demokratskih promjena, zašto glasno i jasno ne (u)kažemo visokim evropskim predstavnicima da su to ocjene njihove, barem ih naši visoki političari i državnici tako saopštavaju cronogorskoj javnosti i ubjeđuju stanovništvo te malene, ekološke i nezavisne države sa ogromnim resursima i potencijalima, koji bi mogli biti ugroženi tamo daleke 2070. do 2100. godine!? A možda je i to još jedna od zavrzlama i mogućih najava budućim generacijama kojima će upravljati nova „klas(n)a“ i viša politička elita koja će se regrutovati od sinova ove sadašnje političke-poklik elite! Ne budite sigurni da i ovo ne može biti jedna od brojnih prognoza iako ih ne daju visoki evropski koordinatori i znalci za daleka neka pokoljenja. Što se tiče Crne Gore na ovom samitu rečeno je da će se „na mišljenje“ EU čekati tamo sve do jeseni. Ako se produži još koji mjesec nije hitnja i onako smo u Evropi, a „Status kandidata“ i ostalo „zavisiće od članica Evropske unije“. Znali su to i oni politički nepismeni ljudi, a da ne govorimo o znanju i očekivanjima naših politički pismenih i visokih političara i državnika!? Pored ocjena visokih evropskih političara, komesara i predstavnika čula se i bila je zapažena izjava našega ministra inostranih poslova, koja je saopštena novinarima nakon konferencije: „Crna Gora je svjesna da mora kvalitetno ispuniti sve obaveze do evropskog cilja, i da za nju nema političkih prečica do Brisela... Ono što je najvažnije je da će sve zemlje Zapadnog Balkana biti ocjenjivane pojedinačno. Ostaje princip regate“. Naravno da je gospodin ministar inostranih poslova obavezno dao saopštiti i svoj lični utisak o konferenciji u Sarajevu, izjavivši: „Opšti utisak je da je skup u Sarajevu, na koji su mnogi gledali sa skepsom, bio mnogo uspješniji od očekivanja“. Ostalo je samo nejasno i (ne)zapaženo ko su bile članice-predstavnici koji su na samit unaprijed gledali sa „skepsom“, a vidjelo se da su imale za pravo jer novinari nijesu mogli prisustvovati, već im je bilo „dozvoljeno“ da čekaju iza zatvorenih vrata! Drugo pitanje je, takođe, za našega ministra kao učesnika, da objasni u čemu se ogleda njegov ili naš crnogorski „optimizam“ i uspjeh veći od očekivanog: „uspješniji od očekivanja“ samita u Sarajevu? Da li je uspio na osnovu utiska zaključiti „perspektivu Crne Gore“ kada evropske članice budu davale svoje mišljenje „bez pauze“ ili na jesen kada bi „ocjenjivanje svih zemalja pojedinačno“ bilo, s tim da „Princip regate podstiče zdravu konkurenciju“? Ono što se moglo iz veoma šturih izvještaja zapaziti, opet na osnovu utiska, jeste da se nadamo da su vremenski uslovi bili veoma povoljni, makar unutar objekta, kao i da nije bilo padavina niti uznemirujućih ili iznenadnih vjetrova. Da li dobro čuh prognostičare futuriste sa ne baš optimističkim prognozama klimatskih promjena, koje bi mogle zadesiti malenu i prvu ekološku državu, Crnu Goru sa neiscrpljenim resursima ili bolje reći ograničenim resursima koji se procjenjuju na oko 1,1 milijardi eura, da će od 2070. godine doći do klimatskih promjena, povećanja temperature na sjeveru Crne Gore, „efekat staklene bašte“, kao i do smanjenja padavina kiše, što će „sigurno - boljoj Crnoj Gori“ umanjiti šanse za bogom date ekonomske benefite koji se očekuju od NATO-a? Temperature će biti više, a godišnja doba sa znatno manje kiše!? U tom slučaju bojati se da će nestati naše biserne rijeke kao neiscrpni dosadašnji resursi naši, kojima se poslužuju transparentni biznismeni i kooperanti, pa fabrike pijaće vode prestaće sa radom. Jednom riječju katastrofa biće. Ekonomska kriza nastaće veća od sadašnje za one koji su uložili velika finansijska sredstva za podizanje privrednih objekata u koja su najmanje mogli uložiti, a istovremeno ostvariti ogromnu dobit. Vodu smo do sada prosipali ili je oticala bez ikakvoga kanalisanja od strane crnogorskog čovjeka iz prve ekološke države u svijetu. Zato ćemo i ubrzano ući što prije u Alijansu koja će nas od svega pa i toga zla i opasnosti spasiti ili ćemo se mi dosjetiti pa ćemo (od)baciti naftu i njene derivate i preći na sunčevu energiju ili vjetar i ostale prirodne neiscrpne resurse! Da li je u „ratu za mir“ ili malo potlje u „mir(u) za rat“ zaista Crnoj Gori bila (ne)potrebna (f)regata pa smo se ratosiljali svih vojnih potencijala bilo kopnenih, pomorskih ili vazdušnih, a ostavili nešto pušaka, kratkih cijevi da izvozimo onima sa kojima idemo u mirovne misije u Avganistan i koji nam dostavljaju sofisticiranu tehniku za naše carinske službe ili policijsku opremu u borbi protiv terorizma i korupcije. Crnogorsko tradicionalno herojstvo sada je ostalo bez ratne mornarice, brodova i mornara, iako je (po)stavilo viceadmirala za potrebe kopnene vojske u cilju logističke podrške i nešto aviona transportnih. Ostadosmo i bez brodovlja naravno transportnog, mada evo nekolike godine najavljujemo nabavku nešto starijih brodova za pretovar ili istovar našega rudnoga bogatstva ili za prevoz-transport od Šuplje stijene do KAP-a u Podgorici, a sve rijekom Zetom i Moračom uz pomoć kanala i prevođenja - kazana. Znamo i uvjerili smo se da je svoje herojstvo Crna Gora i njena crnogorska politička poklik elita pokazala još u „ratu za mir“ iz posljednje decenije 20. vijeka kao i na polju političke borbe za opstanak velike JUGE (SFRJ). Današnje „prijetnje“ stručnjaka odnosno prognoze velikih evropskih eksperata koji žive na račun brojnih fondacija, a koje postoje ne samo u Crnoj Gori nego i u njenome susjedstvu, regionu, pa i u Evropskoj Uniji, pokazuju svu „ozbiljnost“ takvih prognoza kao i budućih „ostvarenja“ koje bi ugrozile našu ekološku i jedinu kao takvu državu u svijetu. Bila bi to katastrofa nastala kao dar prirode i visokoga učinka ekonomskog i životnog standarda crnogorskog čovjeka kao djelatnika na beskrajnom nebeskom plavom svodu koji bi jako oštetio atomosferu i „efekat staklene bašte“ doveo do pucanja što bi se odrazilo na susjedne države i region, pa bi Crna Gora mogla biti optužena od te iste demokratske zajednice - EU za narušavanje prirodnog ambijenta i smanjenje kiseonika u atmosferi iznad Crne Gore. Smanjenje (v)lažnosti odnosno nedostatak padavina za oko 40 odsto samo u toku jedne godine jasno je da bi se odrazilo na ekonomiju naše zemlje-privredu odnosno poljoprivredu pa bi mogla nastati potražnja proizvoda, prije svega onih na kojima počivaju temelji crnogorskoga prosperiteta i životnoga standarda. Posebno bi bio ugrožen sjever Crne Gore kojemu se tek sada poklanja posebna pažnja kako na kulturnom tako i na političkom, privrednom i turističkom planu. Za takve prognozere i stručnjake posebno je „privlačan“ period 2070-2100. godina kada će se desiti najveće promjene, tako barem kaže njihov koordinator toga velikoga projekta ili bolje reći oni koji su angažovani na njemu, a koje ne finansira Crna Gora što je jedino pozitivno u svemu tome. Sve današnje futurističke prognoze dolaze od ljudi-osoba ili lica koji mnogo dobro žive, jer nemaju što da rade pa samo prognoziraju ili izmišljaju nekakve „projekte budućnosti“ za generacije koje će doći kroz nekoliko decenija. Oni kao takvi standard imaju i odavno su u Evropu, a ovi koji nijesu neće taj standard dočekati živi. Mogu da prognoziraju do mile volje i bez ikakve odgovornosti ili obaveze sem da zamlaćuju ovo malo naroda i sa takvim zaludnjim rabotama uzimajući povelike svote novca za projekte kojima će predviđati neka daleka vremenaneku daleku budućnost iako je sve to propala rabota. Te i tome slične prognoze ne bi trebalo nikoga da brinu niti zabrinjavaju, a posebno ne one koji su njihovih godina starosti, pa ni one koji će se roditi poslije nekoliko decenija, jer vjerujem da će vazduh biti (naj)čistiji barem u dijelu ekološke države Crne Gore, svakako vječite i nadasve prosperitetne kao i za bolje sjutra njenih dostojanstvenih u siromaštvu građana. Za sve one koji su nekada služili vojni rok u našoj velikoj, monolitnoj JUGI (SFRJ) nema dileme da li se naši ministarski kadrovi strogo drže pravila, principa, poštovanja zakonskih propisa i primjene svakako, prosperiteta građana kojima obećavaju „bolji život“, „sigurno“ i „bolju Crnu Goru“ i sve tako redom obećanje na obećanje ove dvije decenije, da bi na kraju sve to krunisali izjavom i svojom „pohvalom ludosti“ da su obnovili nezavisnu državu Crnu Goru pa je sada na vama poštovani građani da se dokazujete dajući doprinos ekonomskom prosperitetu, jer su godine zaista počinjale januarom i evo nam traju barem za ovih njihovih dvadeset ljeta vladavine, a svako(je) ljepše od prethodnoga i bogatije odnosno bolje reći starije od prethodne godine. Država im je garant svega i neiscrpni resur za još mnoga obećanja koja kane pretvoriti u realnost ili banalnost, kao i do sada. Da li se radi o fregati ili o regati savim je nevažno, kao što nije uopšte važno za našu političku elitu da li je na čelu njenoga ministarstva nepismeni, polupismeni, pismeni ministar, sa osnovnom, srednjom ili visokom stručnom spremom? Da li je diplomatski kadar nepismen odnosno bez završene diplomatske visoke ili više škole ili je sa kursom od nekoliko mjeseci sa diplomatske akademije koju je završio u Crnoj Gori, ili je na čelu ministarstva vojnog čovjek koji nije služio armiju ili na čelu ministarstva kulture neko ko je imao dvije godine fakulteta odnosno samo završenu srednju školu cipancijelu i još pride godinu ili dvije fakulteta i tako dalje i sve tome slično. A možda se radi o ministru ekologije i životne sredine koji ne poznaje dobro ekologiju, jer je iz sasvim druge branše ili se radi o ministru sporta koji je samo političar i to mu je jedino zanimanje. Ma imalo bi da se nabraja do jutra i sjutra cijeli dan da se sve ne bi moglo danima iscrpjeti. Neko će reći nebitno je sve to za današnje generacije, jer su one danas nekog drugog mentalnog sklopa, „proizvod“ tehničke revolucije i digitalizacije, elektronike i mikročipova pa ih ništa drugo ne interesira. U ovoj nezavisnoj prije svega ekološkoj i uspravnoj državi, gdje je politička elita odavno ušla u Evropu i proputovala je uzduž i poprijeko po nekoliko puta za dvije decenije njene vladavine u malenoj ali junačkoj, vječitoj svakako i resursima (ne)iscrpljenoj zemlji u kojoj njen (ne)napaćeni narod živi dostojanstveno na visokoj ogoljenoj do kukova nozi, poslušno i posno sa svojim domaćinstvom, velikoj većini građana nije svejedno da li je fregata ili je regata sa našim kormilarima kao državnim funkcionerima i džet setu-kremu društa crnogorskoga. Niti imamo danas fregatu niti sportsku regatu sa kojom ćemo ploviti kao „brod u kamenicu“ stavljen. Diplomate naše od karijere odavno brodom ne putuju. Mornarica nam se odavno usidrila i ne izlazi makar do pučine ili crnogorske (po)morske granice. Međutim, ne tako davno a i dan danas gliseri i druga brza plovila i moderne jahte i ko će znati sve još kakva su plovila krstarila po Jadranskome moru za tili čas ulazili u međunarodne vode ili se sklanjali od carinika koji su tu bili samo da konstatuju da je nešto preletjelo ili prelazilo a oni ga nijesu mogli razabrati odnosno samo su konstatovali „prelet“, jer su bile brzinske brzine za njihove spore državne čamce. Bilo je tu, naravno, svačesa i još po nečesa što je više od igre a manje od pameti, a sve mimo zakona koji su još i danas važeći. Rekosmo da je nekadašnja JUGA imala ne samo brojnu i moćnu kopnenu vojnu silu, nego je imala i u vazduhu i na vodi ne tako zanemarljivu „flotu“ zvanu PVO i JRM. Dakle, sva tri roda vojske tada su postojala i bogme se JUGA ponosila svojom snagom, tehnikom i ukupnom vojnom moći sa kojom je raspolagala. Današnje banana države odnosno nekadašnje republike kao sadašnji vojni potencijali teško da bi mogle sve zajedno imati neku zapaženiju ulogu u toku nekog manevra sa kojim bi se mogla demonstrirati ukupna snaga na brdovitom Balkanu. Upravo je vojska tadašnje JUGE bila snaga države i garant mira na cijelome Balkanu i regionu pa i Evropi koja je i tada bila podijeljena na blokove-vojne saveze, koji se raspadoše bolje reći svi utekoše u sada moćnu Alijansu-NATO. Oni sa ulice, većinom komunisti po političkom i idejnom opredjeljenju, kao ideolozi rasčerečiše dobru JUGU i osnovaše svoje feude pa se zatvoriše u svoje granice, a za sebe osnovaše vazdušnu, transportnu i putničku privatnu flotu. Kopno im služi za neki manji izlet a po moru jezde gliserima, raskošnim jahtama, velikim sa mnogo konjskih snaga i sa nekoliko desetina čvorova brzine. Imaju svoje marine u zavjetrini dubokoj i zaklonjenoj od ljudskih očiju. Cijene takvih plovila kreću se od po nekoliko desetica miliona eura, a sve stečeno za samo nekoliko godina rata i transparentnog tranzicionog perioda bolje reći sa grbače samoga naroda od onoga što je rasprodato ili razmaknuto, bestregano kao da su ga gladni vuci pohodili. Svojim državama nađenuše nova-stara imena i granice odrediše, valutu evropsku neke od tih država uvedoše i još nam demokratiju nametnuše ili zavedoše, a narod cijeli u redove na bančine šaltere posadiše ili u fabričke krugove zatvoriše. Na ulice im ne dadoše više izlaziti bez čuvara javnoga reda i mira. Štrajkove ograničiše kao cijeli moderni svijet proevropski orijentisan! Ova vječita i uvijek (ne)pokorena Crna Gora ovjenčana sa beskrajno plavim nebesima iznad, beskrajno brdovita, a sa jedne strane plavetnim morem zapljusnuta, ima sve šanse i prirodne od boga date resurse, da uskoro (5-10 godina) uđe u red evropskih država (EU), naravno sva demokratski nabubrena i ekonomski prosperitetna na čelu sa političkom elitom iz posljednje decenije 20. vijeka iz „rata za mir“ od kojega se odrekoše, jer im je bio nametnut! Još nije utvrđeno od koga, a možda će se znati za nekolike decenije, a moguće i kasnije od 2070. do 2100. godine kada se (po)digne nivo Jadranskoga mora za 35 centimetara. Naravno da će crnogorski ministar uređenja prostora, životne sredine i ekologije posebno, preduzeti sve da spasi Crnu Goru, ekološku državu, od katastrofe koja bi, prema prognozama naučno utemeljenim, mogla uslijediti poslije 2070. godine. Dakle, preventivno će već ukoliko je sjutra preduzeti sve političke i (agro)tehničke mjere, a posebno podići (s)vijest građana Crne Gore ukazujući im na opasnost koja bi mogla uslijediti, iako se radi o prognozama stručnjaka iz elite kojoj i sam(i) pripada(ju). Zato je i naglasio stavljajući akcenat na predradnje kojima će efikasno inicirati stimulativne radnje u procesu sprečavanja negativnih posljedica koje mogu zadesiti ekološku državu Crnu Goru. Šta je to 7,7 tona izduvnih gasova po glavi stanovnika Crne Gore kada je naš bruto nacionalni dohodak već sada blizu 5000 dolara per kapita ili 3,2 milijarde eura, a da ne govorimo o naduvenoj prosječnoj plati zaposlenih od 460 eura ili o visokom standardu građana o kojima naš predsjednik države reče da treba mnogo brinuti da se to znatno poveća u narednom njegovom mandatnom periodu! Nije valjda (po)mislio na period do ili poslije 2070. godine. Sljedeće decenije sigurno ulazimo u Evropsku Uniju, a prethodno u NATO što se i podrazumijeva, pa na taj način postajemo balkanska civilizacija sa demokratskim (pro)evropskim predznakom. Biće Crna Gora evropska država, makar kao fregata ili regata. Je li tako ili nije?! Dr Momčilo D. Pejović (151) Objavljeno: IN4S.PORTAL, petak, 25. jun 2010. godine REKTOROVA ČIKANJA ILI ZADIRKIVANJA Neki pojedinci ili bolje reći njih velika većina političkom voljom i članskom kartom partije kojoj pripadaju zasjedoše u fotelje koje im pružaju ne samo materijalnu udobnost već i mogućnost da mogu činiti što im je volja pa svoju političku (nad)moć i ličnu silu (nedo)ličnim ponašanjem, provokacijama ispoljavaju i demonstriraju u ličnom kontaktu sa njima politički „nepodobnima“, „nelojalnim“ građanima ili državnim „neprijateljima“ na svakom koraku i mjestu, a da se oni koji žive od svoga rada teško mogu izboriti za svoja prava. Čikanje, izazivanje, zadirkivanje nekoga za nešto što je (u)činio ili mu se pripisuje može biti učinjeno krajnje bezazleno, namjerno ili nenamjerno, smišljeno sa provokacijom da se data osoba ponizi, uvrijedi, prekori ili natjera da se „otvori“ i prizna šta je učinila. Pravo vam reći teško da mogu odgonetnuti šta je od svega toga približno onome Rektorovom čikanju. U početku sam bio sklon povjerovati da se radi o bezazlenom Rektorovom čikanju - izazivanju ili zadirkivanju u cilju uspostavljanja „prisnije“ komunikacije sa potpisnikom ovoga teksta. Da nije bilo čikanja po drugi put ne bih onome prvome pridavao nikakav značaj. Istinu reći bih ga pamtio, ali bez ikakve namjere ili pomisli da mu se vrati milo za drago. Tako mi boga jedinoga, što bi rekli naši stari, „ne zna(de)m koji (mu) je vrag“ Rektoru Univerziteta Crne Gore te me već nekolika puta čika ili zadirkuje riječima „(za)što Pejoviću više ne pišeš pisma protiv Rektora...“ ili „što se ne potpišeš ... treba da se potpišeš...“ i još me „savjetuje“ kako treba da stoji potpis na budućem pismu ili tome slično i još nešto što dobro ne zapamtih, jer mi bi svega dosta, a bogme i tamo oko stola bijaše mnogo ljudi koji pažljivo i sa radoznalošću sve to slušahu i jedva čekahu da se (ne)što desi. Nije mu valjda to osoben način komunikacije koji gaji kada sam samo ja u pitanju kao zaposleni naučni radnik na Univerzitetu Crne Gore. Iako se ovo drugo čikanje odigralo u holu zgrade Rektorata, a bijaše svečani trenutak i mnogo važnih zvanica na tom prijemu, ponovih odgovor koji ranije dadoh prilikom prvog susreta na Sajmu knjiga od prije petnaestak - dvadesetak dana „da nema razloga da pišem o Rektoru, jer on dobro pomaže našega direktora Instituta“. Bi tu još poneka riječ koja kao da se čegrst među nas pojavi i ne mogah više izdržati nego Rektoru obećah - dadoh riječ, među prisutnim ljudima, da ću za najdalje 15 dana napisati jedan tekst i naravno potpisati se kao vazda što sam to činio do dana današnjega sa punim imenom ispod teksta - dr Momčilo D. Pejović. Istini za volju treba reći da je bilo ponekad u mojem potpisu dodat(n)o još i naučno zvanje a nekad i naslov ustanove u kojoj radim - Istorijski institut Crne Gore. Svjestan sam činjenice da ovaj moj odgovor, isprovociran od strane Rektora državnog univerziteta, ni meni nije po volji, ali me obavezuje data riječ i njegovo čikanje da nešto napišem i da se potpišem, mada je sve moglo, ako ima što među nama, da se riješi makar na jedan kolegijalan način bez javnosti i publikovanja. Rektor je mogao biti „mlađi“ iako je po funkciji stariji jer sam ja makar po godinama stariji i pozvati me da „riješimo“ nešto što ga „interesuje“. Ali, što bi se reklo, što tražiš to ćeš i naći ili svako se češe tamo gdje ga svrbi. Neću da zalazim u promišljanja i pozadinu Rektorovih čikanja - izazivanja ili zadirkivanja, ali sam stekao utisak da me nečim „duži“ i da bi trebalo da se on na neki način namiri pa me iz tih razloga i tako već dva puta provocira među prisutnim kolegama i ostalim osobama koje su se tada tu zadesile. Riješih da mu se „odužim“ i skinem „dugove“ na taj način što ću ovim tekstom „obevezati“ Rektora da objasni svoja čikanja i iznese sve što mu je na duši a da sam ja taj „krivac“ i da jednom za svagda „riješimo“ i taj nesporazum javnim ali intelektualnim „duelom“ i ostavi se više čikanja na tako javnim mjestima. Nikada nijesam bježao od odgovornosti za sve ono što činim, pišem ili objavljujem pa sam i dan danas spreman za svaku svoju datu riječ i potpis ispod mojega teksta da snosim punu moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost, pa neka bude što god mu drago. Živim i radim sasvim skromno pokušavajući da sa svojom porodicom preživim i da moje troje nezaposleno djece izvedem na pravi put, a da nijesam nikome na teret. Tražim svoja prava u društvu, nauci, ustanovi gdje radim i borim se svim pravnim i dozvoljenim sredstvima da ostvarim ono što mi po zakonu pripada. Moram priznati da mi ništa ne ide na ruku, a ono što mi po zakonu pripada teško ili nikako da ostvarim. Ako nekome smeta način mojega reagovanja ili kritika društva u kojem živim a koju upućujem javno i sa punim potpisom i način na koji to činim, to je nešto sasvim drugo i nema potrebe da me neko zbog toga javno čika i pokazuje preko mene svoju „odanost“ i „veliku“ građansku lojalnost, političku (nad)moć i službeni položaj da zloupotrebljava pokušavajući da me isprovocira, ponizi ili mi podmetne nešto o čemu ja nemam pojma da se događa okolo mene. Nemoćan sam da spriječim dezinformacije ili nešto što se događa okolo mene, a ja za sve to ne znam. Ako neko misli da može spriječiti priče, nečija podmetanja, ogovaranja i tome slično neka on pokuša sve to odagnati. Za ono o čemu ja budem znao ili saznao pa makar to bilo i mnogo kasnije sam ću naći načina da odgovorim kako znam i umijem. Ako u tome ne uspijem nikome ništa, sam ću snositi posljedice. Dakle, ovdje je riječ o Rektoru Univerziteta Crne Gore i njegovim ličnim provokacijama ili čikanjima kao da imam nešto protiv njega a da to javno i sa punim potpisom ne usuđujem se reći već ko zna na koji to način plasiram u javnosti! Zaista ne znam o čemu je riječ i da li je to „pravo stanje stvari“ i „nesporazuma“ između mene i Rektora i ko je taj ili to lice, ako već postoji zagovornik svega što mi je stavljeno na teret a meni do danas ostalo nepoznato. Rektorovo čikanje riječima „zašto više ne pišeš tekstove protiv Rektora...“ valjda je imalo za „cilj“ ili se htjela prenijeti neka poruka na indirektan način ili diskretno skrenuti pažnja meni da mi kojim slučajem naum više ne pane ni slično da potegnem neki tekst protiv Rektora Univerziteta Crne Gore odnosno protiv onih „lojalnih“ pisaca, književnika, političara koji su izašli danas kao čistunci iz „rata za mir“! Ne volim, niti hoću da zalazim u naglabanja šta se time htjelo reći ili poručiti, ako je imalo kakvu poruku ili neko drugo značenje, jer više volim konkretne stvari nego da se mučim i pogađam šta mi (ne)ko sprema ili priprema, da li mi prijeti ili suptilno „pomaže“ da više ne pišem tekstove protiv „Rektora“ i naravno onih protiv kojih sam ih pisao. Ne mogu a da se ne sjetim jednoga događaja nemiloga po mene i kao u snu teškoga sa riječima izgovorenim od jedne mlade i nabildovane osobe: „moj vam je savjet da više ne pišete“, pa mi ovo Rektorovo čikanje sada još više „osvježi“ pamćenje od prije skoro deset godina, taman u ovo ljetnje vrijeme iz 2001. godine, i dade mi „razlog“ da (po)sumnjam u bezazlenost njegovih i inih čikanja, a koja možda dolaze sa druge strane preko njega kao Rektora, jer mi se čini po snovima koje sanjam da se negdje „čuje“ - osjeća i miriše dim koji bi me mogao (za)gušiti. Biću mu naredan što god da mi se sprema ili da me već spremno čeka. Nikome ne dugujem ništa, pa neka udre sa sviju strana. Moje oružje je olovka i papir, a spreman sam se riječju (od)braniti od svih zala koja me čekaju ili se očekuju. Rektore, ja tek toliko samo da Vam pružim šansu da iznesete sve što vas „boli“ a doprinijeto je mojim tekstovima. Ako imate još Vi slobodno kažite i iznesite javnosti samo da već jednom prestanu vaša čikanja upućena lično meni na javnim mjestima i među kolegama, a povodom mojih tekstova koji očigledno ni Vama a ni nekim mnogo jačim štihovima ne odgovaraju. S poštovanjem i uvažavanjem funkcije Rektora, Podgorica, 25. jun 2010. godine Dr Momčilo D. Pejović, Viši naučni saradnik (152) Objavljeno: IN4S.NET. PORTAL, četvrtak, 22. jul 2010. godine (S)AVETODAVNO MIŠLJENJE MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE U HAGU Konačno, maske su pale i sa nekada najpriznatije i najstarije međunarodne institucije zvane Međunarodni sud pravde sa sjedištem u Hagu. Oni koji su vjerovali toj međunarodnoj instanci ili očekivali da će Sud pravde poštovati norme, propise te najviše pravne instance potpisaneovjerene od strane brojnih danas postojećih država u svijetu, koja je imala nekada u svojim redovima poznate i priznate pravnike stručnjake i eksperte u sudskom tijelu, oni koji su se nadali da će pravda jednoga naroda biti zaštićena makar u dijelu međunarodnog, državnog, nezavisnog i teritorijalnog integriteta i cjeline sada su današnjom odlukom „slobodnim“, pravno definisanim i utemeljenim članom - paragrafom u Međunarodnom pravu, kako nam to predsjednik toga visokoga Suda reče - pročita, SAVETODAVNIM MIŠLJENJEM uvjerili su se da ta visoka instanca predstavlja danas i bogme unazad nešto više od decenije samo paravan iza kojega se prekrajaju granice onih država i naroda koji nemaju zaštitu velikih sila ili NATO saveznika, kao i da su njihove „odluke“ ili „mišljenja“ farsa posljednje vrste, koja sa pravom i pravnom normom nema ništa zajedničko, ali ima za pokriće instancu zvanu Međunarodni sud pravde. Odavno je bilo jasno i na brojnim primjerima pokazano i dokazano, a kroz istoriju u barem njena posljednja tri vijeka evropske i svjetske istorije a posebno istoriju Balkana, da je sila glavna uloga u međunarodnom pravu i da malim narodima ostaje da hrabro ginu za svoju slobodu i svoj teritorij koji su vjekovima ratovali, čuvali, štitili od osvajačkih namjera velikih i malih naroda i država, kao i da je to jedini način da sebe, svoj narod i državu sačuvaju vječitom borbom protiv svih onih koji hoće da na silu otmu teritorij - vjekovna ognjišta ljudi, stanovništva, naciona, koji živi na tom dijelu - međunarodnog i nezavisno priznatog teritorija od te iste najviše međunarodne instance sa sjedištem u Hagu. Današnjim (S)AVETODAVNIM MIŠLJENJEM Međunarodnog Suda pravde u Hagu čusmo i (p)ravno utemeljeno se uvjerismo da je taj Sud odnosno da su njegovi članovi odavno (od)bacili pravila i propise koji postoje u Međunarodnom pravu, zapisana u udžbenicima međunarodnoga prava i da su njihovim tumačenjima i slobodnom mišljenju izigrali sve pravne propise koji se tiču cjelovitosti i teritorijalnog integriteta jedne međunarodno priznate slobodne i nezavisne države Srbije. Od danas predmet Međunarodno pravo na nekom od pravnih fakulteta treba da nestane kao predmet ili da mu se da novi naziv „SILA I PRAVO JAČEGA“ Već na samom početku uvodnog dijela koje je počelo čitanjem predsjednika toga Međunarodnoga Suda pravde mogla se naslutiti konačna odluka na koju ima pravo Međunarodni sud i on je to pravo iskoristio na taj način što se odrekao principa prava jedne države da joj se sačuva teritorijalni i državni integritet i cjelovitost stanovništva. Njegov uvod počeo je brojnim „tumačenjima“ i pozivima na paragrafe o slobodi izjašnjavanja, podnošenja zahtjeva, priznavanja, davanja odgovora ili odbijanja da se odgovori na primljeni zahtjev jedne međunarodno priznate i nezavisne države. Navođeni su i primjeri, a rečeno je i da ih je mnogo počev od 18. vijeka, pa kroz 19. i 20. vijek sve do današnjih dana i na samom kraju prve decenije 21. vijeka. Nađena su i (p)ravna (o)pravdanja za navedene primjere secesije ili jednostranog proglašenja nezavisnosti odnosno otcjepljenja jednog dijela teritorija od nezavisne države. Mada nijesam pravnik po vokaciji nije mi bilo teško prepoznati zaobilaženja i tumačenja, okruglo pa na ćoše kako bi to naš narod rekao, samo da bi se izbjeglo jasno i precizno definisanje određenog paragrafa koji govori o nasilnom i jednostranom otcjepljenju neke ili tzv. države Kosovo, a sve to umotavajući u realitet - realnost postojećih odnosa na određenom teritoriju i davanje mogućnosti da se takvo stanje u budućem vremenu popravi naravno u korist samoproglašene države Kosovo. Na kraju iznijetog mišljena čuli smo i odnos glasanja među tako danas (ne)slavnim sudijama koje doniješe odgovor (S)AVETO(D)AVNO MIŠLJENJE „da nije prekršeno Međunarodno pravo“, kao na primjer: 9:5, 10:4, 10:6, čime su htjeli pojačati svoju „slobodu“ izjašnjavanja i slobodnog mišljenja, a u stvari su trebali da jednoglasno - konsenzusom donesu konačnu odluku, jer to je najveća međunarodna sudska instanca za rješavanje međudržavnih sporova danas u svijetu ili otcjepljenja pojedinih teritorija u cilju stvaranja nezavnih država. Siguran sam da će navedeno „Savetodavno mišljenje“ Međunarodnog suda pravde u Hagu od 22. jula 2010. godine, svojim današnjim primjerom i tumačenjem, ući u anale sudskih „odluka“ kojima se na neprimjeren način dezavuiše postojeće međunarodno pravo jedne države da se dio njenog teritorija (ne) može nasilno uzeti i proglasiti za nezavisnu državu. Već na samom kraju posljednje decenije 20. vijeka kada je bombardovana Srbija i kada je akt agresije od strane velikih i moćnih na čelu sa NATO alijansom zanemario pravila rata i međunarodnoga prava prekršio pravila Ujedinjenih nacija bilo je sasvim jasno da su drugi razlozi u pitanju i da nema mađunarodno priznatih pravila i paragrafa i da će se već tada primjenjivati i poštovati samo pravo jačega, pravo sile i moći saveznika koji hoće da pokore jedan slobodan narod i državu, a sve u cilju da joj oduzmu dio njenog teritorija. U narodu našem odavno je rečeno „DA SILA BOGA NE MOLI“, ali da je „SVAKA SILA ZA SVOGA VREMENA“! Naravno da današnji žandarm svijeta u predstavniku NATO saveza-alijanse odavno ne poštuje pravila i propise Međunarodnog prava i da jasno pokazuje da pravo sile i jačega biće primjenjivano na sve one koji se ne povinuju onima koji održavaju poredak nasilja nad vojno slabijim državama. I za sami kraj, zašto ne reći i naglasiti da je država Crna Gora dala svoj veliki udio svojim priznanjem tzv. nezavisne države Kosovo negiranju postojanja međunarodnoga prava i spremno se i strateški priprem(il)a za NATO savez da sa svojim vojnim snagama učestvuje u kreiranju i primjeni politike sile i prava jačega nad onima koji neće da se priklone nepravdi i nasilju nad nezaštićenim i neutralnim državama i narodima. Slobodan čovjek se vjekovima borio da se odupre sili i nasilju, ratu i ratnoj pošasti i zato je stvarao pravo i pravne norme i propise da bi se njima zaštitile države i narodi. Danas sa primjenom sile i prava jačega ulaskom u NATO alijansu može desiti da umjesto prava i pravnih propisa zavladaju rat i nasilje, kao i da ono što se desilo onima u susjedstvu može biti u njegovom dvorištu ili sobi. Dr Momčilo D. Pejović (153) Objavljeno: IN4S.NET, ponedjeljak, 02.avgust 2010. godine. POVODOM STOGODIŠNJICE PROGLAŠENJA CRNE GORE ZA KRALJEVINU GOSPODAR, PO DRUGI PUT MEĐU SRBIMA I CRNOGORCIMA Iz nama pouzdanih izvora saznali smo da je (o)siguran dolazak Kralja Gospodara na malu svečanost povodom 100 godina od proglašenja Crne Gore za kraljevinu samo za odabrane i političku elitu, a koja će biti zatvorena za javnost. Tim povodom iz kabineta Kralja Gospodara rečeno nam je da će pre(o)starjeli kralj održati-pročitati kraći govor. „Diplomatskom poštom“ upoznati smo sa „konceptom“ navedenog govora, koji će biti pročitan od Gospodara Nikole Prvog Petrovića. Kao istoričar, koji proučava istoriju Crne Gore novoga vijeka, iznijeli smo izvjesne primjedbe, na koje nije reagovano iz kabineta. Znajući ćud i mudrost Gospodarevu očekujemo da će govor biti „iz glave“ njegove sa znatnim odstupanjima od navedenog „koncepta“, pa smo za ovu priliku, po našem mišljenju, upriličili govor, koji bi mogao biti najprikladniji ili približan proteklom vremenu i istorijskim faktima, ne odstupajući od suštine govora koji je dat kao „koncept“. Vama poštovani čitaoci ostaje samo da (sa)čekate Gospodara i čujete „koncept“ njegovoga govora za navedenu svečanost i naravno uporedite ga sa ovim koji slijedi. Govor (koji će biti) održan u Prijestonici, 15. avgusta 2010. godine, u Kristalnoj sali Vladina doma Sve bijaše upriličeno vremenu i slavlju nekadašnjeg velikog crnogorskog vladara i dinasta Nj. V. Gospodara Nikole Prvog Petrovića, kako bi se današnja prisutna gospoda (pod)sjećala na prošla vremena od nazad sto godina. Cijeli vijek minu, a Prijestonica osta ista ka’ nekada za njegova vladanja. Samo su neke nove ličnosti, na svečanosti upriličenoj za proslavu i sjećanje na proteklo vrijeme i kraljevstvo, upotpunile idiličnu sliku sa nekadašnjih razglednica zauvijek prohujalog vremena, na žalost izvjesne i prisutne gospode koja danas upravlja ekološkom, nezavisnom i međunarodno priznatom državom Crnom Gorom, a tu se nađoše još i neka druga manje važna lica. Pre(o)starjelom kralju sada teret godina, vijek više, prave smetnju u samome kretanju pa mu se i onako krive noge bijahu još malo više povile praveći veliko slovo „O“. Čudno, senilnost ga još ne bijaše uhvatila odnosno kao da se skamenila na onome nivou od prije tačno stotinu godina. Međutim, pre(o)starjelom kralju dodatni vijek godina od proglašenja za kraljevinu, ipak, je učinio svoje i dodao mu štap sa kojim se (is)pomagao pri dolasku za govornicu. U onom istom svečanom crnogorskom odijelu iz 1910. godine, kada je Crnu Goru proglasio za kraljevinu, laganim korakom sa štapom se pripomažući prilazio je Gospodar govornici. Oduševljena masa njegovih pristalica bez ađutan(a)ta, njegovih ministara i ostale svite činovnika i raznih doušnika, visokih vojnih starješina, stranih državljana, diplomata, divizijara, ali sa pristalicama ili zagovornicima očuvanja dinastije Petrović-Njegoš i kraljevstva - monarhije na čelu sa njom sa početka 21. vijeka, tiskahu se ne bi li vidjeli svoga kralja Gospodara iz 1910. godine i još na sve to sa dodatih sto godina. Ujednačenim, ali ne baš burnim aplauzom, pozdravljali su svoga kralja Gospodara. Sve je bilo pod kontrolom tajne policije i brojnih žbira u civilu više negoli u uniformi. Njegove vjerne sluge pratile su svaki pokret prisutnih, iako su znali da mu se više ništa ne može desiti, jer je jednom već otišao na vječni počinak. Pre(o)starijeli kralj bijaše već za govornicom, a tehničko osoblje provjeravaše namješteno ozvučenje. Diskretno mu (do)dadoše parče papira na kojemu bijaše napisan kratki govor. Bez naočala, uze papir i primače ga očima spreman da ga pročita! Baci pogled na papir i naglim gestom odluči se da govori „iz glave“, ka’ vazda što je činio, još uvijek pri zdravoj pameti i koncentraciji umnoj. Znao je nekada u parlamentu crnogorskome dugo i dugo govoriti bez pripremljenog koncepta i da ni jednu ne pobrka. Sada je malo drugojače naumio da započne, jer je na vrijeme uvidio da ga govornička snaga i vještina izdaju pa je požuri(va)o sam sebi da skrati svoj unaprijed smišljeni govor. Osjetio je i novo vrijeme i nove ljude koji su sada pored njega u svečanoj Kristalnoj sali njegova vladalačkoga doma da nijesu naviknuti slušati duge govore i da je ovo samo njegov trenutni povratak u Prijestonicu da vidi svoje „nove“ vjerne sluge i osjeti svježi, noćni, planinski vazduh ovih vrelih avgustovskih dana na njegovom Cetinju. Kristalnom salom Vladina doma na Cetinju veliki aplauz trajao je dugo i ujednačeno, iako ne tako gromko, a prisustvo i oduševljenje onih na priređenoj svečanosti u znak dobrodošlice Gospodara Kralja Nikole Prvoga Petrovića bilo je veliko! Sve bijaše spremno i nasta tajac na diskretan mig onoga koji cijelom ceremonijom rukovođaše i po čijem se taktu unaprijed znalo šta će da slijedi u svakome trenutku. Pristalice monarhije sa dinastijom Petrović-Njegoš na čelu jedva dočekaše trenutak kada Gospodar poče svoj govor pa se iznenada prolomi ovoga puta buran i snažan aplauz, ali ipak kratak, jer s nestrpljenjem čekahu šta će im reći stari kralj za dalje njihovo vladanje i upravljanje novom državom skrojenom po mjerilima evropskih standarda i razvijene demokratije! Potajno se nadahu da će pre(o)starjeli Kralj Gospodar, ipak, biti za svoj tron i monarhiju sa nekom novom dinastijom ili uz njegovu da se pripremaju oni koji će ga naslijediti. Znadivaše Kralj Gospodar da su ovi za njega današnji skorojevići već pune dvije decenije na vlasti i samo čekaju da im dade svoju riječ i odobrenje da mogu i dalje vladati novom državom, pa ako se ukaže prilika ili je oni sami udeveraju da bude opet monarhija sa nekom novom odnosno zna se sa kojom dinastijom na čelu ove sadašnje „evropske“ države Crne Gore. Teško se kretao ka mjestu predviđenom za govornicom da bi održao kratki govor, tek toliko kada se već „sam“ sjetio i došao, a zli jezici kažu i da je bogme bio od ove današnje političke elite odlučno pozvan i da se nije mogao neodazvati, a posebno ne zbog sjećanja na datum proglašenja Crne Gore za kraljevinu. Znao je Gospodar da bi mu bilo zamjereno mnogo više nego što se nije odazvao na datum obnove nezavisnosti prije četiri godine. Tada mu se i nije mnogo zamjerilo, jer je ionako bio nešto mnogo bolestan i nije se dugo vremena dizao iz postelje. Medicina je učinila svoje i on je za ovu priliku „ozdravio“ prilično, toliko da se, ipak, mogao sam kretati i prisustvovati proslavi stogodišnjice njegovoga i državnoga kraljevstva. Sada su svi bili zadovoljni!? Samo se čekao taj svečani govor bez kojega se nije moglo iz mnogo raznoraznih razloga, državnih, političkih, ličnih, partijskih i bogme dinastičkih i evropskih svakako, mada se Evropska Unija u to nije miješala, niti, barem tako kažu, bila čak diskretno konsultovana. Međutim, pročulo se da im je rečeno da je to više stvar ceremonijalna i da politička poklik elita ima pravo da svoju „demokratiju“ oplemenjuje i uzdigne na mnogo veći nivo od sadašnjega, što se i podrazumijevalo, jer smo mlada i tek obnovljena država sa velikim ambicijama i stremljenima strateškim u NATO savez. Očekivale su njegov govor pristalice njegove, da ga čuje njegov narod i svi građani nove i nedavno obnovljene nezavisne države, prisutni i svi oni koji će ga gledati i slušati pred malim ekranima. Ceremonijal je počeo, zujanje kamera i brojni mikrofoni bijahu tik uz njega, a on se iako nenaviknut na novu tehniku dobro držaše snalaz(ij)aše, kao da mu je sve to odnekuda bilo poznato. Zbog tereta godina, Gospodarevo držanje tijela bijaše pogureno ne baš mnogo ali dosta primjetno. Štapom se podupiraše, a iz glave držijaše govor. Procijenio je ostarjeli Kralj da bi ga čitanje pripremljenog govora moglo poremetiti i dovesti u pitanje da teško u stojećem stavu održi govor svojim miljenicima, istomišljenicima, znatiželjnicima, prisutnima, političkim protivnicima i drugima. Misao mu bijaše jasna, iako rečenice malo isprekidane sa neuobičajenim dužim pauzama. Ružicu na licu ne bijaše potpuno zadržao, ipak primjetna bijaše. Odmah se vidjelo da je vrijeme učinilo svoje na našega Kralja Gospodara, što je i sasvim normalno, jer skoro su dva vijeka u njegovome tijelu sabijena, brojni mali i veliki događaji, ratni, politički, ekonomski, društveni, lični i privatni, državni i prijateljski sa velikim evropskim vladarima ondašnje i sadašnje Evrope. Pozvan je da bude među njima i onima koji ga znaju i ne znaju sa ili bez fotografija starih, sa postera ili iz umjetničkih djela, od onih koji su mnogo decenija kasnije rođeni a htjeli bi ga danas čuti i na tren vidjeti, jer su zanijeti ili opijeni njegovom vladavinom i(li) književnim djelom, iako su arhivi i brojna dokumenta njegova odavno odgovorila na mnoga pitanja iz njegove vladavine, a stručni i naučni radnici rekli svoju riječ. Mnogima bijaše milo, jer pamte njegove zasluge istorijske, književne i stvaralačke, političke i ratne odluke i namjere na vladalačkome tronu crnogorskome! Hoće da i danas mnogi od prisutnih dokažu i prikažu koliko im znači on lično, koliko ih može pomoći da politički, diplomatski, činovnički i naučno napreduju, da im pomogne u namjeri da se dohvate Evropske Unije i moćnoga vojnoga saveza zvanoga NATO na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Hoće da ovjekovječe nešto što ni on sam nije za to bio i takvo djelo koje mu njihovom voljom, a mimo njegove, stavljaju na njegova pre(o)starjela pleća pozivajući ga da održi još jednom govor, kao onaj iz 1905. godine u parlamentu crnogorskom na Lučin dan ili kao govor iz 1910. godine kada je Crnu Goru proglasio kraljevinom. Započe(o) (je) svoj govor riječima: „Evo me živ i zdrav opet među vama, kao krepak starac iako me nije bilo mnogo i poodavno, da se čujem(o) još jednom i rečem koju povodom jubileja od proglašenja moje dične kraljevine Crne Gore. Sto godina ni mnogo ni malo, ali ipak veliki ljudski vijek težak bo(g)me i za mnogo mlađe od mene danas državnike, mada neiskusne. No drže se dobro uz veliku pomoć moćnih sila i vladara. Hoće Jevropa novo u ovom 21. vijeku, isto kao i unazad stotinu godina na početku 20. vijeka. Novo u novim uslovima a sve isto u osnovi svih dešavanja na političkoj mapi „Stare dame“ i svijeta, a ekonomski razlozi su svemu tome uzrok, pa se na račun toga i dešavaju grdni pokreti i ratne pošasti u susjedstvu, regionu i tamo na Dalekom istoku. Dragi moji Crnogorci, na stogodišnjicu proglašenja Crne Gore za kraljevinu srpstvo naše (pro)kleto od Kosova do danas dušu našu je cijepalo na one koji su za i(li) protiv srpstva i svakojakoga ondašnjega i sadašnjega crnogorstva. Ni ja u tome svemu nijesam bio cvećka davši tome veliki lični „doprinos“ misleći da će me razumjeti moj narod i da ću se uhvatiti „srpskoga prijestola“ što mi je i pripadalo po prirodnome pravu i nasljeđu, bolje reći sanjajući da zasjednem na prijesto mojih predaka i vladam njima onako kako ja to zna(de)m, umijem i razumijem potonjih godina moje, kako vi kažete, slavne vladavine, bolje reći postarost. Crna Gora postade kraljevina više mojom zaslugom i razumijevanjem mojih prijatelja, velikih država i vladara širom Jevrope. Po ugledu na druge u susjedstvu i regionu proglasismo kraljevsto - monarhiju ne bili se malo primakli „modernoj“ Jevropi i (j)evropskim shvatanjima demokratije! Vidno je da u ekonomskom(e) pogledu zaostajemo mnogo, ali ono malo kapitala i resursa sa kojima raspolaže Crna Gora i ja kao vladar - Gospodar kojemu je sve bilo od Boga dato, sa ono malo kredita od evropskih banaka tražismo da malo puteva probijemo kako bi naš narod moga(o) u svijet putovati. Više radi mojih ličnih i državničkih potreba i interesa činio sam što su tražili od mene moćni susjedi i velike evropske sile, pa učinjeh što se bogme moralo činiti i ispuniti. Banke osnovasmo i po malo kapitala inostranoga dobavismo, a naši preduzetnici počeše ulagati i zalagati svoje akcije, dionice i kupovati državne obveznice. Poče se obrtati kapital i interes na interes te se stvori, kao na zapadu, nešto dobrostojećih porodica koje ulagahu velika svoja sredstva a sve u cilju da oplode kapital i „pomognu“ po nešto Crnoj Gori. Nikšićku banku osnovasmo i uložismo nešto svoga kapitala, pa zatim Crnogorsku banku i tako redom osnovasmo bolje reći začesmo finansijski kapital u cilju privrednog napretka. Po nešto preduzeća privatnih otvorismo i dadosmo inostranim ulagačima velike i dugoročne koncesije, računajući da ćemo svi imati velike koristi. (Meni kao Gospodaru ne bi poznato da je tada postojala Prva banka, koju ovi današnji bankari svojataju ili hoće reći da dugo traju i imaju kontinuitet u bankarstvu!) Naravno zna se da će oni koji su ulagači imati najveći interes i veliku korist od svega rečenoga. Otvoriše se i nekolike zalagaonice, a sve bo(g)me na principu interesa. Za kratko vrijeme izdvojismo se kao pojedinci i stvori se sloj imućnih građana i velikih finansijera. Tačno je da su se jedni i još neki moji rodstvenici i pojedinci mnogo obogatili. Zna(de)m da je u svemu tome tada stradalo mnogo sirotinje koja je morala rasprodavati svoje nekretnine ne bili se od duga kreditnoga ratosiljala, ali im bi (u)zaludnja rabota. To isto i vi danas činite, ali mnogo perfidnije! Bogme su tada, ka’ i danas, stradali zavedeni, lakomisleni, siromašni, prevareni, a ni pametnima se nije bilo lako u svemu tome snaći, jer su to bili počeci kapitalizma, a i nije im moglo ni biti od mene i meni najbliže rodbine, najodanijih oficijera, ministara, činovnika i plemenskih starješina. Tako je to u svijetu gdje kapital ima glavnu riječ! Kako se ko snađe rekli bi naši stari i(li) „kome je bog otac lako mu je slaviti svetac“. Danas slavimo i dan proglašenja mojega za vladara Crne Gore, pola vijeka moje, kako rekoste, slavne vladavine i začetak „demokratske“ Crne Gore, 105 godina parlamentarizma i 100 godina od proglašenja kraljevsta, pa na svim tim osnovama gradi(s)mo, valjda ne (u)zaludno, našu budućnost i nove paktove - saveze, a sve bez cilja i zaleđine velikih sila. Čini mi se, a moram reći, jer u svemu tome imam velikoga vladalačkoga iskustva, da velike sile rado prodaju male narode za svoje neke interese koji ih održavaju na vlasti i kapitalom svojim bivaju velike i moćne države. Tako je to od pamtivijeka da veliki i silni, moćni vladari stvaraju svoje države i carstva, udružuju se sa sebi ravnima, jakim i nejakim i upravljaju svijetom. Malim narodima i državama ostaje da se snalaze sami i u svemu tome vide i svoje interese, ako im može biti. Zna(de)m da teško je na tom i takvom putu odrediti se i opredijeliti što vam je najpreče i najispravnije! U svakom slučaju treba se boriti da opstanete, ali sa mnogo manje kalkulisanja ili kompromisa. Treba biti odlučan i spreman da se brani svoj narod i država koju stvara(s)mo vjekovima, a nalazi se na vjetrometini evropskih silnika i moćnih država kao i zluradih vladara. Mila i mala moja Crna Goro, dični moji Crnogorci, i Srbi svakako, jer su od njih moji preci i tu su moji korijeni, što ste uvijek spremni na moj poziv poskočiti i odazvati se junačkome pozivu „za krst časni i slobodu zlatnu“ da se brane naša braća po vjeri i krvi u susjedstvu i svuda gdje se nalaze zatočeni u neslobodi od silnoga i moćnoga tuđinca, mada danas ne mare za brojna dešavanja već gledaju svoju korist čuvajući svoj narod - stanovništvo od ratne opasnosti. Ovi današnji predstavnici naroda ili bolje reći vladari bez vlasti upravljaju koliko mogu i umiju, a tu su da ih nauče oni iz Jevrope i naravno da sve to mnogostruko naplate, a po narod moj vjerni, poslušni i mili sve bude dosta bolno i neisplativo. Znam i sam da im je to sve isplativo, jer biti na tronu i sa vlašću je isto kao ono što vele „med na usta i hladan prijenja“, pa tako i oni osluškuju što im oni u Jevropi kažu. Poslušaju ne baš sve ali dovoljno da se pokažu kao velike demokrate, jer ni u Jevropi nije mnogo bolje. Sve je to privid jedne demokratije čija praksa i nije na zavidnom nivou, ali sve se mijenja i granice država nestaju i mijenjaju se političkim sredstvima i oružanim pritiscima, agresijom i oružjem. Moram vam, iako nerado, reći a bogme i priznati da (je)sam griješio na spoljnjem političkom i na unutrašnjem planu, kao i svaki vladar, a da li sam okrvavio ruke na neke moje vjerne sluge, činovnike, vojnike, političke protivnike i zatvorenike, književnike ili umjetnike u toku svoje mnogodecenijske vladavine teško je priznati sebi pa to ostavljam vama, iako sam svjestan da ja trebam sam priznati makar danas vama i reći istinu sada kada sam Bogu na ispovijed već mnogo decenija, a što i nije nešto što se kod drugijeh naroda, vladara i država nije dešavalo u mnogo većem obimu počevši od uvođenja demokratskih odnosa, revolucionarnih stremljenja i pokreta i posebno parlamentarizma kao političkog nadigravanja među nastalim strankama, koje bi da se domognu mojega prijestola i da ograniče vlast suverena. Tu su još i novinarski principi i prava, štampa, zavjere - komploti, izmišljeni ili montirani procesi, iako je to bilo za dobrobit mojega poslušnoga i siromašnoga naroda, kojemu dugujem sada ovo priznanje i ujedno moje iskreno izvinjenje, sa velikim zakašnjenjem koje stiže, ali bolje ikad no nikad u fakat ovog 21. vijeka, kada se Evropa integriše, a balkanske države hoće da joj se pridruže jer su primorane, ne bili se opet nešto stvorilo i čime bi se lakše upravljalo državama i narodima u svijetu. Sve su to igre velikih i moćnih država, naroda i pojedinih vladara kojima nikad nije dosta vlasti. Sve se to čini na teret malih naroda i država kao i svih građana na ovom zemaljskome šaru i pod kapom nebeskom. Pod vidom principa demokratskih i stvaranja boljih uslova odvija se proces ujedinjavanja evropskih država, a Balkan, države i narodi na njemu su moneta za potkusurivanje velikim silama. Mačka se igra sa mišem tek kada ga gotovo usmrti, pa je tako i sa narodima, državama i sa nama na Balkanu. U toj igri političkoga nadmudrivanja, što vi nazivate demokratijom, vidim samo puku borbu za vlast i ništa više, a narod je u svemu tome kolateralna šteta. Danas, viđu lijepo kudijen vodi ova moja i vaša demokratija i privatizacija, ujedinjena Jevropa i vojni NATO ili ostali savezi. Mogao bih siguran biti da je ovo vrijeme vaše današnje poput onoga mojega od prije jednoga vijeka, pa se bojati da tako i ostane jedno duže vrijeme dokle se narodi opet ne pobune i neke revolucije (ot)počnu sa drugim (pro)mjenama shodno vremenu i ljudskim potrebama. Viđu da mijenjate zakone i uvodite evropske standarde u uslovima loših ekonomskih prilika, a sve preko leđa građana moje slabašne države. Jesam činio i ja nešto slično ali sam znava stati i popustiti, a kod vas ne viđu obzira u pritisku ekonomskom i političkom spram građana moje Crne Gore. Nije mudro iako imate podršku današnje Jevrope, koja vam daje mnogo više kredita i bespovratnog novca negoli meni za moje vladavine, a činio sam joj i popuštao mnogo više nego što vi to danas činite! Ono što bih vam mogao u tome pomoći jeste da vam rečem da dobro promislite i da se ne (po)kajete kao ja nekada i sada. Sve te brojne promjene i nijesu toliko dobre po samu vlast najviše, iako je sve na štetu naroda i građana u mojoj Crnoj Gori. Znam i to vam ovoga puta moram reći da me smijeniše oni kojima sam najviše pomogao i ostaviše bez nasljedstva, a vi sve to potvrdiste za ove dvije decenije vašega vladanja i upravljanja narodom i narodnijem blagom. I tu se nešto mora mijenjati i preduzimati, naravno u moju korist svakako što mi i pripada, a posebice i zbog mojih nasljednika i njihovih prirodnih i dinastičkih prava koje imaju iako ste ih vi ukinuli odnosno na njih zaboravili! Eto i ja sam nekad ratovao pa nijesam mnogo dobio već mnogo više izgubio, počevši od mnogih svojih junaka, plemenika, rođaka, vjernih i odanih vojvoda, serdara, lojalnih građana i njihovih plemenika iz bratstava sve četiri nahije i Brda, a na kraju pristao sam na pregovore koji me, sada tek dobro viđu, povedoše u bezdan te sve izgubih odnosno bijah u tim pregovorima nadmudren i zaveden obećanjima velikijeh sila i tobože svojih prijatelja političkih od iste te Jevrope. A sve bi bilo drugojače da tada odlučno zategoh političko uže da ne popustim i poslušah one koji me „iskreno“ savjetovahu, ali ne poslušah moje vojne savjetnike. Kažu „potonja pamet šarovu pod rep“, tako se i desi te ostadoh na cjedilu i bez ičije pomoći, a najviše od onih koji mi mnogo obećavahu. Povjerovah i slakomih se na prazne priče i obećanja toj istoj Jevropi i bi mu ga rabota za cijeli svoj život i dalju moju i vašu budućnost. Pravo ću vi još nešto važno reći. Ne živi se tako dobro ni na onom, a bogme tek na ovom svijetu ni dan danas sto godina potlje. Moj poslušni narod, Srbi i Crnogorci i svi ostali koliko ih je u državi nezavisnoj Crnoj Gori nije to zaslužio! Prije smo bili ratovima iscrpljivani da se nije moglo dalje stići niti bolje živjeti, ali danas vi ne vodite nikakve ratove, mada ste jedan započeli ili ste u njemu (ne)voljno učestvovali pri kraju 20. vijeka, a moj odani narod je prilično gladan i bogme mnogo kreditno zadužen. Znam, reći ćete statistika nešto drugojače kaže, ali ipak konstatuje po vašijem podacima da ima jedna trećina siromašnih, a na drugoj strani da ima prebogatih koji se za kratko vrijeme obogatiše akcijama, privatnim poslovima, bankama, izgradnjom stanova i drugijem rabotama. Teško je u sve to (po)vjerovati da se tako na brzinu radom mogu steći tolike nekretnine. Ali da o tome više ne pričam(o) nego da vidimo šta se dešava na drugim poljima „rada“ i djelovanja ovih koji upravljaju državom, Vladom, Skupštinom, sudstvom i velikim brojem ministarstava. I tu neću duljiti priču pa ću kratko reći da je preglomazan taj vaš ministarski aparat, iako su svi do jednoga mnogo poslušni i bezpogovorno slušaju predsjednika Vlade. Namjestili se u fotelje i ne prepuštaju ih nikome ni stručnijim od njih, a njihove nekretnine prelaze sve norme i okvire bogaćenja od poštenoga rada odnosno od ono malo mjesečne platice, kao crkavice ili nekih manjih novčanih dodataka na godišnjemu nivou. Imalo bi tu posla za mnoge istražne i sudske organe samo ako bi se poštovali i primjenjivali zakoni koje stalno mijenjate. Za poštenog i strogog zakonodavca bilo bi na pretek posla, a viđu i da su sudije dobro nagrađene za svoj rad, pa ne razumijem zašto svoj posao ne obavljaju kako treba u duhu zakona koji postoje! A šta tek da kažem za školovane ljude, profesore, ljekare, doktore nauka, naučne radnike, inteligenciju! Tu vam je kako se ko snađe i ko se kojoj političkoj partiji prikloni. Najbolje prolaze oni koji su uz vlast i Gospodara, a nestranački - politički neoprediljeni ili neangažovani nikome nijesu dobro došli i zato najgore prolaze, iako pomažu razvoju naše demokartije i evropskih kretanja. To vam je, kako bi naš narod rekao: „najteže je sredonji“!? Takođe, moram istaći da ste prenatrpani službom javnoga reda i mira i ostalih upravnih organa u dijelu ministarstva unutrašnjih poslova. Ni o tome nećemo dalje, iako bi bilo tu mnogo više, jer ima nekih nerazjašnjenih ubistava po Crnoj Gori, a istraga traje predugo i bojat se da tako ostanu nerazjašnjena. U moje vrijeme iako bez tehnike koju vi danas imate i za koju se troše velika novčana sredstva ne bi moglo biti a da se za godinu - dvije ne znade što je i kako je bilo ili ne pronađu ubice i oni koji su nalogodavci tih ubistava. Viđu da moja malena Crna Gora ima velika zaduženja kreditna pa je spoljni dug uveliko premašio njene ekonomske moći. Ekonomija crnogorska je dosta tanka i razurena u ne tako davnim događajima što ratnim što tranzicionim! Gotovo mi liči na onu ekonomiju kada sam ja počinjao da kreditima i koncesijama na tome planu nešto uradim. Privatnih preduzeća i banaka čini se da je mnogo i da je monopol uzeo maha pa malih ili srednji(je)h preduzeća i to što ima ne predstavlja ništa ozbiljno da bi se moglo govoriti o nekom ozbiljnijem napretku, iako ste u početnom periodu bili nešto pokrenuli pa sada stali da ne kažem potpuno prestali na tome planu. Bojati se da je sve to što radite na ekonomskome planu, kao i bogme na političkome, upereno protivu mojega siromašnog a vazda meni, a viđu i vama, poslušnoga naroda i da to ne može na dobro izaći, jer više se nema kud od brojnih kreditnih zaduženja velikog dijela građanstva. Moram još na tom planu nešto reći, prisjetih se iako nijesam čitao sve novine niti finansijske izvještaje vaših revizora, da su brojne donacije koje ste dobijali kao pomoć za narod i privredni oporavak i razvitak demokratije potrošili a da se nigdje ne vidi neki veliki napredak! Čini mi se da bi tu bilo posla za istražne radnje i sudske organe, jer vam i Jevropa daje u tom dijelu primjedbe i kaže da su za skoro dvije decenije dali nekoliko stotina miliona u novcu, a bogme i u tehnici je dato barem par stotina miliona. Dakle, moji Crnogorci, moj vjerni narod mnogo siromašno živi i ne vidim ništa bolje no u ono moje vrijeme unazad stotinu godina. Naravno, ne zaboravljam ni na one moje korijene, Srbe koji žive u mojoj Crnoj Gori i koji imaju svoje mjesto i veliku ulogu u stvaranju države i njenome političkome, ekonomskome, kulturnome i svakom drugom napretku. Moram vam i na tome planu reći da ih u ovoj prvoj deceniji 21. vijeka potiskujete političkim i drugim sredstvima i da im činite veliku nepravdu, a drugima narodima kojih takođe u mojoj državi ima dajete mnogo veća prava. U tome dijelu ne mogu vam oprostiti niti prećutati takvu činjenicu, pa vam kažem da malo na tome ozbiljno poradite i da se njihov status popravi makar na razini Crnogoraca koje danas mnogostruko favorizujete u odnosu na postojeće Srbe u državi Crnoj Gori. Ne treba da zaboravite ni Srbe u Srbiji i ostalim susjednim državama, jer ako je srpstvo ugroženo u Crnoj Gori ne može biti dobra ni za jedne ni za druge a ni za sve ostale narode, pa će nepravda jednoga dana morati biti ispravljana. Ne treba bježati od naše braće u Srbiji pa sa Srbijom treba bratski i dobrosusjedski živjeti u punom političkom, ekonomskom i kulturnom pogledu. Država Crna Gora ima danas, fala Bogu, državu zasebnu i ograničenu utvrđenim granicama sa međunarodnim priznanjem. Ali mi se čini da se nije trebalo vraćati na ranije stanje i proteklo vrijeme, jer u zajedništvu je napredak narodni, trajnost države i naroda, a političke odluke su od danas do sjutra i one štete naposljetku i jednima i drugima. Što se tiče himne, grba i ostalijeh simbola državnijeh, zastave sve to i nije toliko presudno da se ne može mijenjati i zadovoljiti se svi oni koji žive u mojoj Crnoj Gori bilo da je monarhija ili republika. Ali vam je moja preporuka da se ne vraćate na staro i monarhiju, jer je napredak društva u republikanskom uređenju, iako bi meni milije bilo u državi gdje sam ja svoj Gospodar ka vazda do sada od kada dinastija Petrović-Njegoš vlada Crnom Gorom. A što reći za crnogorski jezik kojim danas potisnuste srpski jezik kojim se odvajkada pričalo na ovijem prostorima! Nećete valjda reći da hoćete i to čisto iz političkih razloga da mijenjate i uvodite, jerbo su ostali u susjedstvo nazvali jedan isti jezik svojim imenima država koje su nasilno stvorili pa je to danas moda i sve treba iz korijena mijenjati! Zanago nije da je do toga valjda došlo da se ne razumijemo i da zbog dva nova znaka uvodimo novi „crnogorski jezik“ a kojima danas rijetko ko i u nekom zabačenom mjesto govori. Povratak na staro, zastarelo i posebno na neobrazovano, nepismeno, arhaično i kako vam god volja kazano nije u napredak niti za slogu među braćom, narodima i zajednici kao društvu u kojemu danas živite. Ništa ne biste izgubili da ste ostavili onako kako je do sada bilo sa službenim jezikom i nećete dobiti ništa dobroga ni makar za privremeno, a samo ćete izazvati veliki raskol među mojim narodom u Crnoj Gori. Srpstvo i srpski jezik vjekovima je na ovim prostorima i nije dobro političkim odlukama uništavati pismo i jezik na kojemu su velika književna djela napisana i štampana. Mogli ste u riječnike unijeti te arhaizme ili nove znakove objasniti njihovo porijeklo i ostalo da ostane zapisano i time riješiti cijeli „spor“. Moglo se bez toga novoga „crnogorskoga jezika“, a viđećete da ste načinjeli veliku grešku za buduće generacije. Ja tadijer nijesam htio u to dirati, jer bi me takve političke odluke samo još više omrazile među moj narod, Srbe i Crnogorce i bogme sve ostale narode koji žive u mojoj Crnoj Gori i koji su lojalni građani. Ako ste mislili da ćete sa te dva znaka učinjeti srpski jezik odnosno novi „crnogorski jezik“, bogatijim, boljim, modernijim, mudrijim, učevnijim onda ste zanago debelo pogriješili, jer Jevropa ide novim i modernijim putem kojim stvara uslove za bolji i brži napredak budućim generacijama. Tačno je da se mora imati reda i na planu jezika službenoga, ali je sigurno da ćete onim što ste propisali da su u upotrebi nekolika: srpski, crnogorski, bošnjački, hrvatski, albanski sami sebi trupačke skočili na stomak pa se bojati da od toga stalno ne budete uveliko hramali i patili. Puštite da narod zbori kako je nekada vijekovima zborio i pravopisa se držao, štampajući knjige, pa ako velika većina jednoga dana bude za „crnogorski jezik“ onda vama lakše na vlasti. Bojati se da će to zrno o „službenom crnogorskom jeziku“ biti zrno razdora među mojim Srbima i Crnogorcima i da će vam se smijati oni isti kojima danas udovoljavate da biste ostali na vlasti. Teško ste breme uzeli i nećete se za lako toga otrsiti, a pomoć koju očekujete od ujedinjene Jevrope izostaće kad se budete najmanje nadali. Interesi njeni su preči od vaših interesa da se održite na vlasti! Rekoh nema povratka na staro, iako bih bio rad da i danas vladam mojom Crnom Gorom, a ja sam eto vama je prepuštio bolje reći nijeste me ni pitali nego ste mi čak i svu imovinu moju oteli. A što se tiče vojnih saveza i mirovnih misija, nijesam bio ni tada voljan već više nevoljan ne bili se barem prikazao da pomažem zamislima velikih država-sila i vladara, a bogme je sve to išlo na štetu i teret mojega naroda i bogme onih među koje smo bili i nijesu nas dobro gledali. Da sam kojim slučajem, a viđu lijepo da nijesam, u mogućnosti ne bih se prihvatio tih vojnih misija jerbo ne samo da mnogo koštaju našu siromašnu državu no se može desiti da i na mojoj zemlji - državi nekome jednoga dana bude se prohtjelo odijeliti teritorij! Nečije vojne trupe da dođu i stanu među nas da vrše „mirovnu“ misiju u interesu onih koji cijepaju našu malenu državu i dijele stanovnike po nekakvim nacionalnim, vjerskim i ko zna kojim političkim ključevima i odlukama, bilo bi teško i sanjati a kamoli gledati kad se ostvari. Viđu dobro da sam se uželio govora pa zato i odužih, jer odavno nijesam progovara(o), niti sam se za ovaj današnji govor i svečani skup priprema(o). Nijesam mislio da ću izdržati ovoliko usljed mojega mnogodecenijskog ćutanja i zbog mojih fizičkih (ne)mogućnosti i godina starosti. Svečanost koju ste priredili i pažnja koju mi ukazaste ponese me da se zaboravih i prenaglih u dužini govora, iako bih imao još mnogo toga reći, ali se nadam biće prilike i ne moram sve najednom reći. Minulo vrijeme i brojni nagomilani događaji od unazad sto godina do danas dadoše mi snage da malo poduže danas (pro)govorih, a sve u nadi da i Jevropa čuje za ove moje riječi i ispravi greške minuloga vremena za moje vladavine Crnom Gorom. Ni tada Jevrope nije bila tako složna niti naklonjena nama, a kamoli danas kad je vijek novih tehnologija i dostignuća, a protiv kojih se ne možemo boriti samo oružjem nego mnogo više znanjem. Hvala vi na pažnji i da ste mi zdravi i uspješni za narednih stotinu godina da ispravite velike greške koje danas činite svome vjernome narodu, ne bili se već jednom uzdigao iz klečećeg položaja. Bez aplauza molim, jer ja odoh da malo „prilegnem“ i dušom danem svojom, da još „malo“ predahnem pored odžaklije gdje sam znadiva osvitati snijevajući i kujući planove za nove poduhvate i pobjede, ne misleći na poraze, prevare i smetnje velikijeh sila i političkih protivnika i avanturista, kojih je Jevropa i dan danas prepuna. Zbogom, već sam izmoren i odoh na počinak, jer je tako najpravednije! E, umalo da zaboravim da vas podsjetim i na moj testament koji postoji, ali ne da bih vas plašio ili nešto što mi ne pripada tražio sebe radi i vladarskoga trona kojega ste prigrabili, nego da se ne bojite za vašega vladanja jer nemam pretenzija na moj prijesto, ionako nijesam odavno na njemu. Samu ću reći da moji nasljednici po muškoj liniji imaju svoja prava na nekretnine. Neće valjda sve potraživati, jer onda vama ne bi ništa ni ostalo iako ste prigrabili sve što je lična moja imovina. I još nešto, moram vam reći, nemojte da me više zovete jer ću se ja sam dozvati za stogodišnjicu mojega vječnoga počinka da viđu jeste li što promijenili i da li ste ispravili greške koje ste počinili u ovih prethodnih dvije odnoso tada će biti tri decenije vaše „demokratske“ vladavine. I za vas važi ono što sam u testamentu, mojemu najstarijem sinu, kao preporuku i savjet ostavio: „...Pazi, ako ti bude suđeno da vladaš, da tvoj narod ima pravdu. Staraj se o njegovom blagostanju... Na putu napretka ne idi prenaglim koracima, naročito ne nepromišljenim... Srbija treba da ima u tebi (vama) vazda vjerna brata i pomagača, gotova u nevolji na sve žrtve...“! I na kraju, poštovani čitaoci da vam ispričam ukratko vic koji evo nekoliko mjeseci kruži Crnom Gorom. Poslije nekoliko časova šetnje Crnom Gorom malo hodajući a više automobilom putujući iz njega razgledajući Kralj Gospodar Nikola Prvi Petrović kada stiže u Prijestonicu pozva posilnog i reče mu da pozove sve njegove najbliže saradnike u odžakliju da im reče svoje viđenje Crne Gore i prenese utiske. Za kratko vrijeme i jedanak se svi okupiše. Gospodar će „... vidio sam mnogo toga znanog i nezananog, podosta se bijaše promijenilo i teško moga(h) mnoga sela i gradove da prepoznade(m), ali (moja) Prijestonica i Rijeka Crnojevića ostaše iste i nimalo se ne promijeniše bolje reći uveliko propadaju! Zašto je to tako pitam ja vas, kada se zna da još uvijek počivam u Prijestonici i odmaram - zimujem u moj ljetnjikovac na Grad - Rijeku, mada moram reći ne baš tako često u posljednjih stotinu godina“? Svi se prisutni međusobno pogledaše, pa onako pogleda oborena - spuštena progovoriše da će ispitati stanje i znatno ga za kratko vrijeme popraviti, naravno kada priteknu obećanja Evropske zajednice od koje očekuju velike benefite posebno kada uđu u NATO alijansu i Evropsku Uniju. Kralju i Gospodaru to ne bijaše baš milo, pa im kratko reče: „Nadam se da vas neće prevariti ka što su mene varali i moja očekivanja iznevjerili, a od velikih obećanja ispunili samo onoliko da se ne kaže da nijesu počinjali“!? Da ste mi zdravo i neka vi je Bog u veliku pomoć, a on danas bojati se da nije sa vama. Još jednom zbogom i u zdravlju da se vidimo. Vodite me odavde, jer mi se sanak na oči navlači i mnogo mi se spaaaaavaaa...!!! Dr Momčilo D. Pejović (154) Objavljeno: IN4S. NET, nedelja, 29. avgust 2010. godine. ŠTO ONO BI GOSPODARE, TE SE NE ČU... !? Bijah se pripremio i na otoman namjestio da Te gledam i čujem poslije toliko dugog tvojega ćutanja od kada si napustio Crnu Goru, a oni Te mnogo kasnije vrnuli da vječno počivaš u tvoju Prijestonicu pod Ćipur u ladovinu. U dva maha sam Te doziva ili bolje reći obraća ne bili Te „isprovocirao“ da koju kažeš javno ka’ vazda što si činio i brk u brk rečeš što si naumio bio, a bogme i prethodno dobro osmislio. Savjetnici Ti nijesu za to trebali, sem doušnika da daju potrebne podatke o nekom koji te javno doziva i obraća ne bi li se glasnuo Ti kao Gospodar vascijele Kraljevine Crne Gore i potvrdio ono što moja malenkost već dugo godina proučava i na sopstvenoj koži sa svojom porodicom nekako preživljava. U ladovini pod Ćipurom, u crkvi svojih predaka, odmaraš ovih vrelih avgustovskih dana i prebiraš po svojim sjećanjima ne bi li izdvojio ono najvažnije što si svojemu narodu, Crnogorcima i Srbima, naravno i ostalim narodima i građanima koji žive u tvojoj državi Crnoj Gori, ostavio kao trajno u nasljedstvo državu i krunu da čuvaju, njeguju i slave Tvoj lik i djelo iz dugovječne vladavine. Bojim se da ću i ovoga puta prećerati sa javljanjem opširnim ili sa prejudiciranjem tvojega govora na skromnim svečanostima sa kojima ova današnja vlast hoće obilježiti „100 godina od obnove Kraljevine Crne Gore“ i na taj način se Tebi “odužiti“ i ujedno izviniti za “neopravdani zaborav“ koji je prije svega Tebi lično nanijet od strane zvaničnika koji su u posljednjih nepune sto godina bili na državničkim i političkim funkcijama ne dajući da se o Tebi i tvojoj vladavini („afirmativno“) govori ili da se slave značajni datumi iz istorije Crne Gore iz doba tvojega vladanja. Vodiću računa da ovaj tekst upriličim shodno vremenu i strpljenju Tvom i poštovanih čitalaca, a bogme i uskladim sa onim ne tako dugim ali skromnim govorom sadašnjega Predsjednika Crne Gore, koji nas opomenu na vječiti “zaborav“ i vječitu „nepravdu“ koja Ti je (u)činjena svih ovih decenija, ne samo od strane građana Crne Gore nego i velikih sila i država evropskih. Kada se Ti ne čuješ ne mogu ni ja da nešto više rečem od onoga suhoparnoga, protokolarnog i svečarskog, jer „nemam“ razloga bez obzira na sve ono sa čime raspolažem proučavajući arhivska dokumenta iz Tvoje vladavine! Poranio bijah kako bi uspio na vrijeme doći i gledati, od javnoga servisa kao doprinos, dugo najavljivane svečanosti koje će se ovih narednih mjesec dana dešavati u Prijestonici. Ipak, ostavih nezavršenu svoju veliku rabotu čitanja i ispisivanja iz dokumenta samo da dođem na vrijeme i da Tebe, Gospodare, čujem i vidim kako držiš svečarski zdravicu, a povodom 100 godina od proglašenja Crne Gore za Kraljevinu. Nije valjda za Tvoj ne dolazak kao jak razlog bila smetnja moj tekst objavljen nekolike sedmice prije ovih svečanosti pa ste, zbog mojih saznanja dobijenih iz samo meni poznatih izvora, na preporuku savjetnika odustali da održite makar govor koji su Ti napisali tvoji dugogodišnji savjetnici. Vjerujem da taj moj tekst sigurno nije bio presudan razlog Tebi i tvojim najbližim saradnicima, iako je mogao biti jedan od manje važnih, da se odustane od svečarskoga govora, makar reda radi i koji bi čak bio kraći od onoga kojega je pročitao - održao Predsjednik Crne Gore. No, bi što bi i tu se ne može ništa, Tvoja volja je vazda bila odlučujuća i presudna u svemu pa se zato i ne ču Tvoj govor!? Neću da (po)sumnjam da su neki drugi, makar zdravstveni, razlozi po srijedi te tvojim prisustvom ne uveliča ionako skromni i ne tako brojni svečarski skup koji upriličiše sadašnji „vladari“, državnici sa ne tako brojnom političkom elitom. Ma, moram reći, jer mi se nešto vrzma po glavi pa me navodi na neku sumnju i kažem da mi se unutar grudi uvukao neki nemir i da „srce treperi“ pa zbog toga osjećaja slutim da nijesu unutrašnji odnosi u ovoj sadašnjoj koalicionoj vladi baš potaman i da može biti da tu leže razlozi Tvojeg nedolaska - nepojavljivanja. No, vjerujem da je moja sumnja bezrazložna i inicirana više „emocijama“ koje su bile iznevjerene mojim očekivanjima da ću čuti i vidjeti Tebe, Gospodara Crne Gore, makar na tren, kako svoj pjesnički dar, diplomatsku mudrost i veliko vladarsko iskustvo prenosiš na prisutne državnike, političare, službenike, funkcionere, diplomate i ostale visoke zvaničnike koji su došli da uveličaju taj značajan datum kao jubilej u crnogorskoj istoriji. Vjerujem, Gospodare, da su građani Tvoje Crne Gore duboko razočarani što te nijesu vidjeli i čuli, a posebno oni lojalni Tebi Gospodaru, koji i dan danas kao tvoje „pristalice“ žale za monarhijom i pokušavaju da opipavaju puls sporadično se javljajući u medijima ne bi li pridobili još neke zalutale publiciste i intelektualce koji bi za novoga Gospodara Crne Gore imali drugu ličnost, a koja ne bi bila iz dinastije slavnih Petrovića i tako Tebe na ćis ostavili, onamo gdje se i danas nalaziš. A možda si i dobrim dijelom ljut na one koji tvojom nepokretnom imovinom upravljaju po svojim željama a tvojim nasljednicima daju nekakve livade, kućice i razvaline koje treba obnoviti o sopstvenome trošku, a znamo da Ti namaš ni para niti banaka, jer si sve potrošio dok si bio u izbjeglištvu. Trebalo je tamo u tuđini izdržavati brojnu administraciju, mnoge prišipetlje, ližisahanoviće i ostale dodvorice. Pokušavam da do(k)učim razloge Tvoga nedolaska pa mi pada na pamet možda kao najjači i najveći razlog je Tvoje zdravstveno stanje od dugoga ležanja, jer to nije zdravo barem tako kažu ljekari i potrebno je s vremena na vrijeme da Te prevrću, okreću i masiraju, makar medicinske sestre koje su vične tome poslu. A, bogme ponekad treba i ako ne možeš da na silu ustaneš i prohodaš, makar korak dva, pa i više, samo da krv procirkuliše i ujedno da te vide ovi današnji državnici i političari da si još živ i (p)okretan, dako se malo uplaše i (p)opušte kolane ovome siromašnome narodu, jer su ih zategli da ne može biti jače; ni posla ni plate, ni kredita niti pozajmice, a njima je mnogo dobro u ovakvoj (pro)evropskoj Crnoj Gori, na vlasti, u tranziciji i velikoj rasprodaji privrede i prirodnih resursa crnogorskih. Zašto, Gospodare, ne dođ(ost)e na tu veliku ali skromu svečanost? Nijeste nikoga trebali pitati niti (po)slušati pa ni najbliže i najodanije savjetnike, ako je bilo uopšte sa strane takvih „savjeta“? Mogli ste preći, makar vas nosili na ruke, tih sto koraka od Ćipura do dvorišta u Vladinom domu da se malo razdrmate, jer je bilo sve potpuno bezbjedno i pod kontrolom sa krovova toga velikoga zdanja, a bilo bi i vama lakše. Imali su ovi naši državnici na raspolaganju mnogo raznih automobila i sa klima uređajima, a ako je trebalo mogli su naručiti i karoce. Bojim se da si nešto ljut mnogo i da taj (i)jed ponekad Tebe može držati dugo!? Moram Ti reći, Gospodare, da si i ovoga puta pogriješio mnogo i propuštio priliku da svome narodu i cijeloj Evropi kažeš ono što nijesi mogao onda na svečanosti(ma) prilikom proglašenja Kraljevine Crne Gore 15. avgusta 1910. godine. Po mom skromnom mišljenju učinio si neoprostivu i veliku grešku, a svakim danom Tvoje greške su sve veće i brojnije! Kažu da dobru i veoma rijetku priliku ne treba propustiti, jer čekati onu 2021. godine za stogodišnjicu od Tvojeg vječnog počinka, ipak je, mnogo daleko i ko zna koje će vrijeme, političke prilike i „vjetrovi“ biti i duvati, pa makar opet u Crnu Goru proglasili monarhiju ili kako oni to danas kažu „100 godina od obnove Kraljevine Crne Gore“. Mjesta za Tebe tada neće biti, a bojati se ni nekog velikog pozivanja da prisustvuješ i tom „svečarskom“ činu kojega će tvoji „dični Crnogorci“ današnji (pro)slaviti!? Gospodare, valjda neće biti da je zbog mojega prethodnoga teksta „prejudicirajuće“ sadržine baš sada izostalo Tvoje visokoslavno prisustvo, mada mogu imati veliko razumijevanje za ostale Tvoje brojne i krupne razloge zbog kojih se nijesi odazvao pozivu koji Ti je vjerujem na vrijeme uručen iz Prijestonice! Mada, oni znaju da u i tom dijelu administracija, glavni organizatori i svi opštinski stručnjaci i „oci“ zajedno sa gradonačelnikom podobro zataje!? Tako su zatajili posebno u dijelu obilježavanja krupnih istorijskih događaja i jubileja, koji će se dešavati i proslavljati pod geslom - devizom projekta „Cetinje grad kulture 2010-2013.“, pa u tom programu nema mjesta proslavi jubileja „130 godina Cetinjske gimnazije“ niti monografije, zbornika, kataloga, izložbi i tome slično, a koje će se u narednih nešto više od mjesec dana odražavati na Cetinju. Dok na jednoj strani za neke manifestacije i proslave jubileja ima novaca, na drugoj strani za monografiju najstarije gimnazije u Crnoj Gori nema ni koliko bi se „punulo u oko“, kako bi naš narod rekao. Trebalo je imati u vidu i takvu činjenicu i na nju posebno biti pripreman i trebalo ih je iznenaditi! Moram Ti reći otvoreno da se u tome dijelu pripreme i štampanja monografija „Cetinjske gimnazije“ za Tvoje vrijeme - vladavine nije ništa učinjelo ozbiljno niti je bilo novaca za njeno objavljivanje. Ali ovom prilikom o tome nećemo, a biće prilike, jer sam sve što sam imao rekao u monografiji koju sam o svojemu trošku pripremio i objavio prije pune tri godine, naravno kreditno se zadužujući. Mnogo sam na Tebe ljut zbog toga jer me nijesi htio pomoći, a moja porodica zbog toga kredita i mnogostrukih troškova za istraživanja naučna bogme dobro u materijalnome pogledu oskudijeva. Ako sam kojim slučajem ja krivac u svemu tome ili makar djelimično učestvovao onda sam tu da snosim konsekvence makar javnim izvinjenjem, kao i ostali naši političari biću spreman i na taj moralni čin, samo ne znam kome i zašto poslije svega što se desilo svima nama u Crnoj Gori i regionu uopšte. Ja sam u svemu tome ponajmanje učestvovao i cijeli svoj život posvetio proučavanju crnogorske istorije za period posljednja dva-tri vijeka. Trebali ste doći i govoriti, makar par minuta odvojiti za one koji Te potražuju i koji su Ti lojalni građani i Tvoje „velike“ pristalice monarhije ali samo za sopstvenu korist, jer su tako navikli da služe svakog gospodara i sve one koji su na vlasti. Kako se mijenja „gospodar“ tako se i njihov odnos i „odanost“ vladaru mijenja. Samo da bi uvećali svoja materijalna dobra oni unovčavaju svoj govornički „dar“ i partijsku poslušnost i pripadnost. Gospodare, sigurno je da si ljut i na Evropu i evropske diplomate kojih je u Tvojoj Prijestonici tada bilo mnogo a danas namjeravaju otvoriti neku ambasadu ili premjestiti Ministarstvo kulture, medija i sporta“ i možda još neka ministarstva. Sve su to planovi na dugo čekanje i namještanje ovih današnjih političara iz vremena „rata za mir“ kako bi mogli u „mirovini“ uživati plodove svoga političkoga rada i „dara“!? Unutar Vladinoga doma u dvorištu njegovom, sa ne tako brojnim zvanicama ali (oda)branim, sa muzičkim orkestrom prisutnim na bini, ožališe Te i ukazaše na „zaborav“ i „nepravdu“ učinjenu Tebi i tvojoj dinastiji i zahvališe Ti na tvome državnom i kraljevskom djelu i tvojoj „viziji“! Tu unutar dvorišta Vladinoga doma završiše sa koktelom za odabranu prisutnu gospodu i pozvaše ih na pozorišnu predstavu! Skromno proslaviše tu svečanost sa kratkim, jezgrovitim i podosta emotivnim govorom Predsjednika Crne Gore i nešto kasnije u Zetskome domu - nekada Tvome Kraljevskom pozorištu izvedoše „Balkansku caricu“ operu, kojom pokazaše Evropi dio tvojega književnog stvaralaštva pretočeno u notno izvođenje sa simfonijskim orkestrom i operskim pjevačima umjetnicima visokih vokalnih kvaliteta. Ostalo je za pamćenje prisutnima i budućim generacijama. Toliko, Gospodare, ja imah da rečem, pa ako Bog da i sreća junačka - naučna opet se javim povodom Tvoje 100 godišnjice od vječnoga počinka, a to je tačno 2021. godine. Ako ja to dočekam a teško da ću sa ovakvim golim životom i danonoćnim naučnim radom i možda penzijom ne višom no za suvu koru hljeba, za razliku od ovih današnjih „političkih“ penzionera. Zbogom Gospodare i nemoj me zvati bez neke velike i prijeke potrebe ili nevolje, jer Te nijesam željan toliko koliko izgleda po ovim tekstovima što Ti pišem i „razgovaram“ sa Tobom! Dr Momčilo D. Pejović (155) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 07. septembar 2010. godine. (H)OĆE-NEĆE, DEFINITIVNO (NE) ODLAZI! Ne može proći ni cijeli mjesec a da se ne progovori i ispričaju „nove” priče o njegovoj „ostavci”. Malo, pa opet malo, pa još malo više uvećavaju se priče o povlačenju Premijera sa crnogorske političke scene u kojoj je još uvijek hiper aktivan već punih 20 godina. Nalaze mu stalno neke njemu „pogodne” i ugodne stolice - fotelje samo „ne vide” ili neće da vide za njega onu na kojoj se već jednom isprobao u liku predsjednika države i to puni mandat. Da li još samo „... ostaje dilema kada će doći do promjena u Vladi...“ ili ima još takvih dilema i mnogo važnijih pitanja i problema koji su pred građanima Crne Gore, opozicijom pa i jednim dobrim dijelom pozicije barem onih koji su lično zainteresovani za premijersku fotelju? Da li će se sve ubrzo saznati ili će se čekati „mišljenje“ da Crna Gora uđe u EU, makar kao kandidat na čekanju ili čekiranju, sve zavisi od samoga Premijera! A, možda je i njemu više dosadilo da (m)uči svoje političke protivnike pa će po ubrzanoj proceduri i taj posao „obaviti“ na zadovoljstvo svih, naravno kada se steknu uslovi koje on diktira barem za sada. Tu sigurno nema dileme! Kako se približava kraj godine odnosno primiče jesen tako se i priče o „ostavci“ - povlačenju sve više razbuktavaju, a Premijer za sada ne (po)kazuje „interes“ da se o tome glasne sa „da“ ili sa „ne“, a najbolje bi bilo kada bi rekao da „planira“ povlačenje. Zbog toga se stiče utisak kao da se nešto tajno u četiri oka ugovara ili priprema! Naravno kandidati za premijersku fotelju se manje više znaju i svedeni su na njih nekolika, tri, možda četiri, ne više od pet, počevši od onoga koji nema mnogo političkoga iskustva do onih koji imaju zavidno iskustvo, mudrost i znanje! Za sada je siguran jedan kandidat i to onaj za kojega se Premijer odluči, a ostali kandidati mogu biti predlagani od strane ostalih važnih državnih i partijskih faktora i elite svakako. Sada ga „vide” ili protežiraju za neku od visokih funkcija u NATO-u, mada on ponekad kaže da od toga nema ništa i demantuje riječima ne tako ubjedljivo ostavljajući malo odškrinuta vrata za razne manipulacije onima koji bi mu rado viđeli leđa na političkoj pozornici. Kada će se desiti taj datum njegovog odlaska niko ne zna sa sigurnošću, a vjerujem da ni Premijer „ne zna“ tačan datum, iako možda planira svoje političko povlačenje! Vjerujem da bi se rado povukao sa mjesta na kojemu se nalazi sagledavajući ozbiljnost ekonomske politike koju je ove dvije decenije vodio i na čemu je standard velikog broja građana spao. Odluka je lično njegova i kako bi rekli moralni čin svakojega pojedinca, ali za one koji su na visokim državnim i političkim funkcijama često ne zavisi sve od toga njihovoga ličnoga čina niti volje, već bogme od onih koji su vam pomogli da politički opstajete tako dugo na vlasti bez obzira koliko je ta država demokratska i ekonomski prosperitetna! Jednom se privremeno Premijer bio „odrekao” fotelje bolje reći povukao sa političke scene da malo odmori, a zaista je bio zaslužio odmor, jer ga tolike godine nije koristio, pa se nagomilalo dana za malo duži godišnji odmor. Vidjevši da ne idu da valja poslovi u Crnoj Gori, a nešto i zbog zdravstvenoga stanja tada postavljenog - imenovanog Premijera Crne Gore, opet se starinovi Premijer prihvatio fotelje i premijerske funkcije sve u cilju „poboljšanja“ i (p)opravljanja životnoga standarda svih građana, a naročito onih koji su „najsiromašniji“ i najbrojniji, a to su zna se penzioneri! Na njihovim „leđima“ počivala je izborna pobjeda vladajuće koalicije svih ovih dvadeset godina. Poslije kratkotrajnog predaha od politike Premijer se ozbiljno dade na posao i ekonomsko stanje poče da se (p)opravlja, industrijska proizvodnja da raste, broj visokoplatežnih-elitnih turista koji posjećuju Crnu Goru i ljetuju u njoj znatno uznapredova, BDP premaši cifru od tri milijarde (e)ura, demokratija i poltičke slobode rapidno se podigoše, reforme sudstva i uprave započeše po ubrzanom tempu koji diktiraše Evropska ili Venecijanska komisija, sve se izmijeni i (o)krijepi se Crna Gora! A tek broj (ne)zaposlenih osoba, naravno sa političkim opredjeljenjem i stranačkom pristupnicom, drastično (o)pade odnosno poraste, i ko će sve još nabrojati što sve u Crnoj Gori ne „raste“ i ne napreduje uprkos „zlobnicima i kritizerima“ ili onima koji su „nelojalni“ toj nezavisnoj državi „najstarijoj“ na Balkanu i jedinoj gdje se vlast nije izmijenila za posljednje dvije decenije odnosno još su na vlasti oni iz vremena „rata za mir“, u „oazi demokratije“ i „uzor državi“ za region na koju treba svi da se ugledaju i pouke izvlače! Šta ćemo kada je sve tako ako ne još i bolje, a može i gore sve zavisi šta stoji u odgovorima koje upućujemo Evropskoj komisiji za ovo vrijeme realizacije “o ostvarenom napretku” - “faktografskom stanju” od “aprila do septembra” 2010. godine. A šta će se sve desiti i koliko ćemo uznapredovati do 2020. godine, kada ostvarimo davno projektovani „master plan“ turističkoga blagostanja, i još prije toga benefite od ulaska u NATO alijansu?! Vjerujem da ćemo tada slobodno moći kazati Evropi da nije pogriješila što nas je uvela kao članicu Evropske unije, jer ćemo i njima biti uzor u svemu posebno u nesmjenjivosti vlasti jednih i istih, a tada će biti protekle tri pune decenije. A penzije, toj najbrojnijoj populaciji penzionerima, biće kako rekoše tamo poslije 2071. godine mnogostuko povećanje za nekoliko stotina puta odsto u odnosu na sadašnja prosječna primanja, pa se mogu očekivati penzije sa primanjima od hiljadu eura, bez inflacije. E, tako smo mi (za)mislili i (iz)gradili „bolji život“ od januara kada su godine sa njim počinjale i evo se još nijesu ni završile! Prosječne plate će tada biti mnogostruko veće, pa tričavih prosječnih 500,00 eura, koliko je sada ili je približno, biće neka vrsta „socijale“ za dodatno poboljšanje standarda građana! Da ne bi recesije mi po zacrtanim agendama (ho)ćasmo odavno prevazići evropsku socijalu sa prosijekom mjesečnih ličnih primanja ili približno gotovo da se dosegnu, ali u zao čas desi se represija-finansijska kriza na globalnom planu pa i nas „očeša“ ili kako kasnije utvrdiše ekonomski stručnjaci, kako ih u narodu zovu „oni iz momišićke škole”, poče i Crnu Goru da drma te dobro i da ugrožava standard građana pa stručnjaci pribjegoše da se na ukupnom nivou Republike-države zaposlenima smanje mjesečne zarade i time još više „popraviše” ionako „dobri“ standard građana i naravno svih zaposlenih koji od mjesečnih zarada žive. Uplašili se oni na vlasti da će se narod obogatiti pa uzimaju od onih koji neku crkavicu primaju i sebi je nadodaju. Da nije donacija sa strane iz Evropske unije, SAD i ostalih država, kao i rasprodaje ono malo velikih nekadašnjih društvenih preduzeća, moćnih industrijskih giganata teško da bi se moglo išta značajnije učiniti na planu ukupne infrastrukture u Crnoj Gori. Da li će se ponoviti scenario povlačenja Premijera kao ono prije nekolike godine teško je reći, jer takva državna funkcija se na napušta bez neke velike sile ili bolje političke pozicije i većih prinadležnosti, imuniteta svakako, jer zašto bi ga čovjek „gubio” ili ga se odrekao, naravno uz sve to i veća mjesečna primanja. Tako zbog takvih ili sličnih razloga moglo bi doći i do povlačenja sa premijerske fotelje i (po)stavljanje novoga premijera u liku onoga najpogodnijeg, najodanijeg, sa najvećim stepenom odgovornosti, sa najviše znanja i političkog rejtinga. Ako bi takvim redoslijedom išlo onda imaju pravo oni koji vide novoga premijera u liku „najinformisanije osobe” u Crnoj Gori ili kako se ču sa „najviše znanja”, dakle on „najviše zna” od svih prisutnih u parlamentu!? Ne treba sumnjati u njegovo znanje i ne bi trebalo jediti toga čovjeka. Lično smatram da je sve to nagađanje i prazne priče za one radoznale, ali koje moguće imaju neku „informaciju” koja bi se mogla uzeti za fabulu oko Premijerovog povlačenja, ali na kraju u konačnom, ipak je to „račun bez krčmara”, kako bi rekao naš narod. Priče oko povlačenja Premijera sa tako visoke državne i političke funkcije podižu adrenalin javnom mnjenju, a posebno opozicija koja to priželjkuje ili zaista ima realne osnove i velike jake argumente da se i to desi pa da počnemo jovo nanovo, da počne (u)trka za premijersku fotelju i istrčavanje najpodobnijih, najsposobnijih i najodgovornijih političkih kandidata. Mislim da novinari, opozicija i dobar dio pozicije i koalicija svakako, traže svoju šansu da ojačaju svoje lične i ukupne stranačke pozicije, jer je to ipak najmoćnija državnička funkcija, pa iz tih razloga (pro)cure informacije iz „pouzdanih izvora” iz jednog ili drugoga velikoga političkoga tabora DPS-a, SDP-a ili tajnih kanala! Jedno je sigurno da se zaista može desiti da dođe do povlačenja - ostavke Premijera i da će ono uslijediti „skoro”, ali da se to ne može tako brzo desiti ako se neki prethodni preduslovi ne ispune ili dese, kao na primjer: da mu se ponudi nova državnička, politička dužnost u regionu ili šire u Evropskoj uniji ili nekoj od fotelja u Ujedinjenim nacijama, da mu se osigura bezbijednost fizička i materijalna, porodična svakako, da poslove svoje znatno proširi i tako dalje i tome slično. Što da ne? Pa čovjek je stekao toliko prijatelja tokom dvodecenijskog bavljenja politikom i to ne bilo kojih osoba nego baš moćnih ličnosti i to na visokim funkcijama državnim i političkim, na evropskom nivou svakako, pa i svjetskom nivou makar djelimično! Tu je velika šansa našega Premijera! Da li će je iskoristiti ostaje da on sam odluči i povuče potez onda kada on to odluči, jer vremena ima na pretek, a drugi su u cajtnotu! Ono što u cijeloj ovoj priči nagađanja oko povlačenja sa premijerske funkcije - ostavke ima mnogo zakulisnog, maglovitog, provokativnog i istovremeno „inspirativnog” jeste da se politički direktor DPS-a mnogo ne oglašava bolje reći rijetko se na tu udicu peca-hvata, pa za crnogorsku javnost i posebno za one koji to plasiraju nikako ne uspijeva da se (sa)zna(de) barem „nešto” što bi imalo „jake” argumente i realne šanse da se to ubrzo desi do kraja godine ili kako kažu oni koji raspolažu sa informacijama bliskim DPS-u i iz „pouzdanih” izvora da se realno ostvari „u oktobru” tekuće godine!? Za sada na brojne priče i nagađanja o „sigurnom” povlačenju, „sigurnom” kandidatu, Premijer naravno ne reaguje, ali novinarima ipak ponekad reče ili naštukne da će podnijeti ostavku, povući se sa premijerske funkcije onda kada on to bude htio i tu je svakoj priči kraj, barem bi trebalo tako biti, iako su novinari željni senzacija koje potiču iz „njima pouzdanih” izvora. Premijer ponekad radoznale iznenadi upadicom ili dvosmislenom rečenicom o tom po tom, može biti, za sada o tome nema riječi, sve je u okviru spekulacija i tako dalje. Ova moja priča ne bavi se Premijerovom ostavkom-povlačenjem sa pozicije političke već samo govori o brojnim novinskim člancima, pričama u javnosti, prepirčavanjima ili bolje reći nagađanjima, koja mogu imati indicija ali su ipak u sveri „spekulacija”. Neko iz vidokruga ili političkoga tabora Premijerovoga ispusti poneki balon samo da bi se ispipavao puls opoziciji ili onih koji (ne)simpatišu Premijera pa se lijepe na političke balone i počnu trubiti o ostavci njegovoj i naravno nalaze njemu ravnog, zgodnog, mladog, podobnog, pravog, novog kandidata ozbiljnog i sigurnog za mjesto Premijera crnogorske Vlade. Tokom protekle dvije godine na premijersku fotelju „izređali” su se brojni potencijalni kandidati od strane novinara ili onih koji „raspolažu” sa informacijama iz (po)uzdanih izvora ili izvora bliskih DPS-u i tako dalje ,,a najozbiljniji kandidati su bili počev od ministra finansija, preko opet nekadašnjeg premijera koji se povukao iz „zdravstvenih” razloga do političara u sjenci odnosno najmudrijeg političara u vladajućoj stranci i evo sada sve do ličnosti koja je bila na funkciji direktora ANB-a. Pa sve tako opet u krug, ponovo i sada „sigurno” najmlađi kandidat bez velikoga političkoga iskustva, ali ekspert za državne finansije i smanjenje državnoga budžeta u cilju prevazilaženja finansijske krize na globalnome nivou. Ne želimo se baviti spekulacijama ko su ozbiljni ili sigurni kandidati ili jedini koji bi mogao zasjesti u fotelju sadašnjega Premijera poslije njegovoga povlačenja, ali ipak mislimo da bi budući najozbiljniji kandidat mogao biti „najinformisanija osoba”, čovjek koji „zna najviše”! Evo zbog čega, iz prostoga razloga jer se za takve ličnosti i na tim državničkim funkcijama postavljaju ljudi-osobe koje su „najinformisanije”, a s druge strane treba se ugledati i na države u regionu ili na istoku i zapadu postavljaju se osobe koje su bile u obaveštajnoj ili kontraobaveštajnoj službi!? To su neki razlozi ili „argumenti” koji su danas veoma važni za zemlje u tranziciji i to su kriteriji po kojima se postavljaju takve ličnosti od strane visokih evropskih državnika i političara. Na iznenadne „ostavke” Premijera hvataju se brojni politički trubači i „znalci” političke scene i počnu raspredanja po medijima, a sve je to u krajnjem cilju za rejting samoga Premijera. Niko da se (do)sjeti da ih Premijer ili politički tabor DPS-a stavlja na probu, bacajući probne balone sa skorom - brzom ostavkom odnosno povlačenjem i postavljanjem N. N. osobe na premijersku fotelju! Tada svi izlaze sa svojim kandidatima i u javnosti se formira poželjni i najpodobniji kandidat, rotiraju se politički podobne ličnosti u ministarskim foteljama, a one direktorske se daju samo poslušnima i ministrima odanim. Dakle, scena opipavanja pulsa crnogorskoga javnoga mnjenja je u igri i narod se zabavlja postavljajući čas jednog, čas drugog, pa trećeg ili četvrtog kandidata na premijersku fotelju! I tako nam godine počinju januarom sa onima iz vremena „rata za mir”, sa „mladi(m) lijepi(m) i (još) pametni(m)”, a sve za (njihov) bolji život. Reklo bi se makar prema pisanju u raznim medijima u Crnoj Gori i regionu da samo što nije uslijedio pad odnosno povlačenje - ostavka Premijera Crne Gore i onda će svima biti lakše, odahnuće oni u poziciji i opoziciji posebno. Svi imaju svoje izvore pouzdane, saznanja, znanja i „jake” argumente! Tako se računa da će doći do podjela unutar DPS-a, koalicije i tako dalje, a tek tada će se opozicija „ujediniti” da bi se dograbila vlasti. Sva opozicija je „jedinstvena”, pa kao u horu godinama ponavljaju da će na sljedećim izborima nastupiti jedinstveno: „obavezujemo se da ćemo na svim sljedećim izborima nastupiti jedinstveno, da nećemo sklapati nikakve koalicije sa DPS-om...”!? Nalaze se Premijeru pogodne zamjene, ličnosti partijske sa debelim radnim političkim stažom, čistom političkom pozadinom i slično. Niko ne pita da li ima tu onih ličnosti i osoba koje pored velike škole imaju ne samo novca, nego i banke, građevinske firme i tako dalje i da li su to baš one ličnosti koje Premijer hoće za svojega nasljednika? Da li ih je baš on toliko zadužio da bi sada oni bili na toj fotelji i bogme se i njemu, zašto ne, odužili naravno bez neke lične koristi materijalne, već čisto prijateljski se zahvalili i pokušali Premijeru naći neki drugi veći politički ili državni položaj ne u Crnoj Gori, jer je on već dugo bio na najvišim državnim i političkim funkcijama pa zato i traže neku od povoljnih političkih, vojnih, ekonomskih i drugih funkcija u Evropskoj zajednici, poput one koju je imao Havijer Solana? Siguran sam da Premijer nije spao na njihove uloge i predloge već je izgradio svoju poziciju pa će sam odabrati mjesto koje mu najbolje odgovara, bez obzira koliko njegovi prijatelji i protivnici politički dobro mu mislili ili ga se rado bi otarasili nalazeći mu poziciju evropsku. Premijer ima svoju ulogu i mjesto u bankarskom sistemu i tržištu, na Univerzitetu privatnom, pa nije valjda spao na neku tako nisku poziciju u Crnoj Gori, a najvažnije funkcije državničke i partijske je sve izređao. Ko može biti njegov - Premijerov zamjenika odnosno ko će poslije „sigurnog” povlačenja sa mjesta Premijera zauzeti njegovo mjesto, a bez njegovoga pitanja ili predloga? Teško da se to može desiti! U igri su bili mladi i stariji politički stranački njegovi kadrovi, te ovaj te onaj, te doktor, te mudrac, te ministar, te predsjednik, podpredsjednik, a sada dođe red rekoše „sigurno” na ministra bez portfelja iz ANB-a! Bogme meni se sve čini da ozbiljni analitičari imali bi mnogo posla ako bi htjeli da pogode ko bi mogao naslijediti Premijera kada se on povuče sa fotelje, a ne kao ovi današnji analitičari kao babe gatare pričaju biće, neće ove godine, oće ali kad imunitet dobije, neće jer se plaši suda nekojega iz Italije, navodno zbog „učešća“ u (ne)legalnom prevozu tranzitu duhana - cigareta i tako dalje, pa sve ide po principu biće i neće biti, ili biće kad bude bilo. Rekosmo da s vremena na vrijeme Premijer opet iznenadi radoznale i one koji ga smjenjuju ili očekuju njegovu ostavku ili premještaj na neku drugu fotelju, a niko da se zdravo zapita i kaže logički razmišljajući, zašto bi on podnosio ostavku i šta je to što ga žulja da ide sa jedne sigurne fotelje na neku nesigurnu i nepoželjnu? Zašto da bude na fotelji sa kojom drugi upravljaju? Premijer sigurno zna šta hoće i kada hoće, pa će to i učiniti makar opozicija ili pozicija mislila i savjetovala što god hoće! Zna on njih sve i jedne, druge i treće koliko mu dobro misle zato i sve njih čuje šta pričaju a bogme samo svoju sviđa, po onoj narodnoj „(sa)slušaj druge a svoju sviđaj”. Teško da će Premijer, poznajući i prateći njegovu političku biografiju, sada sebi dozvoliti pored svega onoga što je imao na političkoj sceni za ovi dvije decenije spanuti da posluša druge. Sve će on odvagati i (pro)cijeniti u to sam siguran i potražiti negdje drugo važno i visoko državničko ili političko mjesto izvan Crne Gore, mjesto na visočijoj poziciji, ili u krajnjem na nekom samostalnom mjestu nekojega savjetnika za regionalu saradnju po Balkanu ili kako bi rekli Zapadnom Balkanu, Jugoistočnoj Evropi. Kapu koju bi da mu stavi opozicija pa i mnogi iz pozicije bez obzira iz kojega političkoga i stranačkoga tabora dolazili neće Premijer dozvoliti da mu je kroje i da je stave na njegovu glavu! Iako mnogi pokušavaju preko medija da proniknu u planove koje Premijer smišlja i osmišljava, skicira i crta za sada im ne uspijeva, mada ne znači da neće pogoditi, jer će se i on jednoga dana premoriti od velikoga razmišljanja oko postavljanja pravoga kandidata. Da ne bih dužio priču šta ko sve prognozira i šta je pisao evo reći ću Vam šta ja o svemu tome mislim i posebno o povlačenju političkom sa mjesta Premijera. Odmah ću vam i ukratko reći da od svega toga za sada nema riječi i to je sigurno, makar ne do onoga datuma koji staviše pojedini pouzdani izvori. A ko će biti na njegovom mjestu poslije njegove ostavke to je potpuno druga priča, a mislim biće onaj kandidat koji će sve vas iznenaditi odnosno koji će biti iz prikrajka u sjeni kao ono što izvukoše ministra prosvjete, a nije se niko nadao iako je imao debeli politički staž i nekolike ministarske fotelje na kojima je sijedao i dobro se vrijeme zadržavao. To je neko moje mišljenje koje temeljim na dosadašnjim potezima koji su u političkoj šemi pozicije na vlasti onih političara iz vremena komunističkoga jednoumlja i „rata za mir”. A ponekada sam sklon da pomislim i na iznenadni potez pa se desi da koalicija dade svoga Premijera u liku predsjednika Skupštine i vi svi budete u čudu velikome kako se to i desi(lo)!? Dr Momčilo D. Pejović (156) Objavljeno: IN4S.PORTAL, subota, 11. septembar 2010. godine. VOJSKA (S)NAGA U DRŽAVI! Imali smo nekada vojsku. Nesporno. Snažnu i zajedničku u nekadašnjoj velikoj JUGI. Tadašnji bruto društveni proizvod velikim dijelom išao je na pokrivanje i podmirivanje ukupnih potreba JNA. I druge države u okruženju i regionu ili one u vojnim blokovima izdvajale su ogromna finansijska sredstva iz svoga državnoga budžeta za potrebe vojske. Moglo bi se reći da to tada uopšte nikome nije smetalo mada je bilo gledanja nakrivo na države koje nijesu pripadale vojnim blokovima-savezima, a trošile su velika finansijska sredstva za modernizaciju vojne sile, tehničkog potencijala i naoružanja. Takvo neko stanje trajalo je dosta dugo sve do posljednje decenije 20. vijeka. Raspade se velika i monolitna SFRJ, ne sama od sebe već punom i potpunom pomoći iznutra i iz vana od novih-starih i novonastalih političara golaća sa jugoslovenskoga prostora, kojima je smetao komunizam i onih vječitih protivnika komunističkoga sistema država sa Zapada. Veliki doprinos raspadu nekadašnje zajedničke države dala je i Crna Gora. U početku (i) nije bila za njen raspad ali nešto kasnije i ona pređe na stranu onih koji su bili za njeno rasparčavanje na manjebanana države. Naravno u svemu tome svesrednu pomoć dadoše oni iz generacije „mladi, lijepi i pametni“ koji sa ulice uđoše u vlast sa parolom „rat(a) za mir“. Politička elita iz „rata za mir“ izađe kao pobjednik nad komunističkim silama „mraka“ kako su ih nazivali i za sve okrivljavali komunistički sistem, pa i za prirodne katastrofe bili su im krivci komunisti i članovi tada jedinstvenoga SKJ-u. Danas sa parlom „mirom protiv rata“, samo deceniju i po od „rata za mir“, tadašnji novi „evropski“ političari sa balkanskih prostora stvoriše za sebe države u kojima su oni gospodari politike, ekonomije i ukupnoga društva i društvenih zbivanja u tim privatnim i (a)nacionalnim ili gra(đa)nskim državama. I nikome ništa, većini od njih iz „rata za mir“ ne desi se ništa niti ih ko proziva već se sve (pre)daje zaboravu i brisanju političke prošlosti, pa danas imamo „političke čistunce“ a nekada učesnike „rata za mir“! Ližisahanovići, poltroni, podrepaši, puzavci, kriminalci, dupelisci i njima slični reći će: „...pa kome treba sjećanje na prošlost i zašto se vraćati na vremena koja su bila i prošla, hajde da gradimo proevropsku, transatlantsku, demokaratsku državu Crnu Goru“? Niko da se ozbiljno zapita i uputi oštre prekore i odrečne stavove „pa zar sa njima“ opet u Evropu? Dokle sa takvim načinom razmišljanja i odricanja od iskonskih, univerzalnih moralnih vrijednosti? Oni što spiraju sa sebe političko blato nakupljeno za skoro dvije decenije njihovog političkog djelovanja, kao i oni koji zarad ličnih interesa takođe spiraju blato sa tijela danas elitnih političara grakću preko „slobodnih“ i „nezavisnih“ medija na sve one koji pokušavaju da podsjete građane na ne tako davnu prošlost i na sve ondašnje političke golaće koji danas kreiraju „modernu i evropsku“ nezavisnu državu Crnu Goru u kojoj skoro dvije trećine građana živi u siromaštvu. Za sve one koji rade u interesu političke elite a nijesu državni neprijatelji odnosno za državu su Crnu Goru njima je omogućeno da govore šta im je volja, da tumače istoriju shodno svojim željama i interesima, da štampaju brojna djela i naravno da samo oni budu akademici u jednoj i drugoj akademiji, državnoj i privatnoj, a malo kasnije možda i ujedinjenoj akademiji. Naći će oni (p)ravno uporište i riješiti kadrovsko pitanje pozn(at)ih akademika koji su nastali samosvojnom inicijativom i odlukom privatnom. Ova godina je proglašena „strateškom“ za Crnu Goru iz mnogo razloga a dva su osnovna, ulazak u NATO alijansu i kandidatura za članstvo u Evropsku uniju. To je zacrtala politička elita za „dobro svih građana“ i prosperitetnu budućnost koja će se graditi u narednih nekoliko vjekova, za sada samo do 2101. godine! Ko će imati što protiv ako ostvarimo sve agende, platforme, nacrte i planove pa nam društveni bruto proizvod bude nekoliko puta veći od današnjega, a prosijek mjesečnih primanja zaposlenih od nekoliko hiljada eura ili penzije najbrojnijoj starosnoj populaciji od par hiljada eura kao najminimalnije primanje?! Ako se ostvare svi ovi tako „važni strateški planovi“ to će i za Vojsku Crne Gore biti pravo blagostanje, jer će im se redovna mjesečna primanja udesetostručiti, a svako vojno lice imaće riješeno stambeno pitanje i mogućnost besplatnoga porodičnog ljetovanja i ostalih besplatnih putovanja po bijelome svijetu, naravno ne u cilju mirovnih misija! Bilo bi to nešto slično kao u nekadašnjoj JNA gdje su posebno oficiri imali riješeno stambeno pitanje i tako dalje. A tek šta će se desiti sa modernizacijom vojnoga naoružanja u VCG o tome je izlišno pričati. Samo ću ukratko reći da će svaki vojnik imati najmodernije sofisticirano lično naoružanje i ostalu vojnu infrastrukturu kojom će rukovoditi iz jednoga centra sjedeći u fotelji i sve kontrolisati preko ekrana, bilo da je riječ o odbrani na kopnu, moru ili u vazduhu. Tada ćemo zaista moći jasno i glasno reći da smo „super sila“ sa ne tako brojnim vojnim potencijalom od nepunih 3000 vojnika ili nešto većem s obzirom da će doći do povećanja broja stanovnika Crne Gore usljed naglog poboljšanja životnog standarda građana! Rekoše nam da „iz recesije izlazimo krajem ove godine“, to je već „sigurno“ na osnovu nekih parametara u privredi, a očekujemo prijem u NATO savez, i još kandidaturu u EU i ispunismo sve zadatke za tako kratko vrijeme, uprkos onima koji nas oštro kritikuju i koji su vječiti pesimisti što se tiče ulaska u EU! Vojska Crne Gore, iako ne tako brojna, u ovom drugom polugodištu tekuće 2010. godine mnogo je aktivna, mada se ne može reći da je hiperaktivna, i angažovana je u punom kapacitetu na brojnim vojnim vježbama, pomorskim i kopnenim, koje se organizuju i izvode u Crnoj Gori, izvan državnih granica Crne Gore, u regionu, u međunarodnim vodama na širem evropskom teritoriju, i bogme izvan evropskog kontinenta na primjer u Somaliji, zatim u vojnomedicinskim vježbama (MEDCEUR) i teško je sve nabrojati aktivnosti bilo to u vojnim misijama i onima koje se planiraju do kraja tekuće godine, a sve pod pokroviteljstvom, kao krovnom konstrukcijom, NATO-a moćnoga vojno-političkog saveza, koji vrši kontrolu i daje ocjene uspješnosti. Naravno, Crna Gora u svim tim vježbama učestvuje kao „ravnopravan partner“ i budući član NATO-a uvijek spremna da podrži moćnoga saveznika i vojnim potencijalom koji se sastoji u ljudstvu, uspostavi mir na ovoj naopaćenoj planeti Zemlji u cilju osposobljavanja njenih vojnika u borbi protiv terorizma i organizovanog kriminala. Tako rekoše visoki politički i vojni zvaničnici a preniješe svi štampani i elektronski mediji dajući svemu tome moralnu podršku u želji da uspješno okončamo započete vojne vježbe. Svakako da će učesnici vojnih misija i raznih vojnih vježbi posebno onima koje se izvode izvan Crne Gore osigurati vidno mjesto na rang listama za rješenje stambenoga pitanja, jer će broj bodova sakupljenih sa vojnih vježbi daleko prelaziti već osvojenih 9 bodova. Ono što posebno predstavlja manjkavost u svemu navedenom kod VCG, kada je ukupna odbrana u pitanju, jeste da su vazdušne vojne snage Crne Gore malo nespremne i zadocnile u svemu tome i da nijesu u punom brojnom sastavu, jer nijesu potpuno osavremenjene modernim ratnim letilicama - borbenim avionima, ali se, ipak, to nekako nadoknađuje se nekoliko savremenih helihoptera. U bliskoj budućnosti planira se da se unaprijedi vazdušna odbrana sa nekoliko najsavremenijih aviona koji bi čuvali naše „beskrajno plavo nebo“, a zajedno sa tim biće izvršeno i dopunjavanje pomorske flote iako nam je ulaz u naše „mirne i modro plave“ teritorijalne vode malo pod posebnim nadzorom! S druge strane privreda Crne Gore nije na nekom zavidnom nivou da bi mogla priteći sa nekom velikom i izdašnom dugotrajnom pomoći vojnim snagama Crne Gore pa smo prinuđeni potraživati kreditne pozajmice, donacije i tome slično samo da budemo ravnopravan partner moćnom vojnom savezniku NATO, a sve više zbog partnerskog odnosa nego nas radi ili potreba na nivou poboljšanja standarda građana. Sve u svemu vidna aktivnost Vojske Crne Gore, iako malobrojna, snažna je i strateški opredijeljena za pravedno rješenje brojnih neriješenih pitanja u regionu i mnogo šire posebno onamo gdje to NATO savez odredi i procijeni da im je potrebna vojna pomoć. Naravno sve je to na principu „dobrovoljnosti“ a troškove tih aktivnosti zna se padaju na teret vojnoga budžeta Crne Gore koja se trudi da ispuni sve uslove samo da uđe u NATO savez. Kada je takva želja jedne države velika i snažna nadamo se da će se ona ostvariti pa makar bila i na teret ionako siromašnih građana, a za dobro političke elite iz vremena „rata za mir“ da sačuvaju vlast još najmanje dvije decenije. Sve treba učiniti samo da zadobijemo „...povjerenje našeg strateškog partnera Sjedinjenih Američkih Država i njhove komande za Evropu - USEUCOM“, kako naglasi ministar odbrane i na to smo „ponosni“! Iz i onako siromašnoga državnoga budžeta treba izdvojiti još barem dvadesetak miliona eura a sve u cilju reforme, modernizacije vojske i naoružanja, izgradnje sistema odbrane samo da strateški planovi i projekti ne propanu, a Vojska Crne Gore je tu da pritekne u pomoć i Crnoj Gori i zemljama u regionu, naravno i ugroženima u svijetu, a posebno „napaćenom“ narodu u Avganistanu „koji veoma teško živi“. Zašto ne ispuniti želju onim crnogorskim vojnicima dobrovoljcima koji bi „ponovo otišli“ u Avganistan i omogućiti im da u „sobi uz kompjuter“ budu u kontaktu sa porodicom pa istovremeno spojili mirovnu misiju kao vojnu obavezu i pomoć sa korisnim i poželjnim, jer prema njihovoj bazi „nije ispaljen nijedan metak“! Na osnovu čega visoke vojne starješine Vojske Crne Gore pričaju o visokorizičnoj vojnoj misiji u Avganistanu, ako već prema njihovim vojnicima u mirovnoj misiji stacioniranim u baznom logoru niko ne ispaljuje metka!? Da li sumnjati u iskaze vojnika iz prvoga kontingenta kada vas ubjeđuju „vjerujte i opet bih otišao“, jer su „... naši vojnici imali jako lijep pristup prema muslimanskom stanovništvu u Avganistanu...To treba videti i onda biste znali koliko ljudi jadno i bijedno žive. I onda ste jako zadovoljni i ponosni što ste bili tamo na bilo koji način tim ljudima pružili pomoć“! Vojska i država koja ima takve vojnike treba da je ponosna na njih i ujedno da im uzvrati ne samo novčanom nagradom nego i zaslužnim ordenjem, a bogme i povećanjem ličnih dohodaka, jer oni to zaslužuju! Nadamo se da će nadležni organi odriješiti kesu-državni budžet i omogućiti ukupnu reformu Vojske Crne Gore sve u cilju strateškog opredjeljenja i partnerstva za mir, naravno na štetu poreskih obveznika i povećanja broja siromašnih građana. Dr Momčilo D. Pejović (157) Objavljeno: IN4S.PORTAL, sreda, 15. septembar 2010. godine. BEZ PROJEK(A)TA NEMA KONKURSA ZA NAUČNO ZVANJE!? Pravna regulativa uređena ili neuređena u (p)ravnoj i nezavisnoj ali veoma ekološki ispra(v)noj i kao takvoj najstarijoj državi ne mora ništa značiti ni praktično ni teorijski, ali mora biti u dosluhu za (ne)zvaničnim mišljenjem (po)jedinaca koji su na čelu jedne državne ustanoveinstitucije kao na primjer u ovom slučaju Univerziteta Crne Gore i naravno njegovog prvog čovjeka Rektora i sekretara pravne službe koji nikome ne odgovara(ju) sem prvome čovjeku, naravno ako je to u skladu sa njihovim ličnim, političkim i službenim interesima. U samom naslovu je sve rečeno i ne bi bilo potrebe da se makar i jedna jedina riječ o tome kaže samo da nije dugoga čekanja od gotovo godinu dana ili više i da je „projekat“ vezan za konkurs, a da (ne) nađe uporište u Statutu Univerziteta Crne Gore. A zašto tražiti uporište u pravnoj regulativi kada je važnije nečije „mišljenje“ izrečeno u četiri oka ili tako naglas i nema neku ličnu i obavezujuću ulogu, ali s druge strane takvo „mišljenje“ ima posljedice po onoga ko traži odluku - rješenje za navedeno pitanje? Zvaničnoga odgovora nema, ali se (ne)zna „mišljenje“ Rektora Univerziteta i to je najvažnije, jer generalni sekretar ili pravna služba do današnjega dana nije reagovala, mada nikad nije kasno, a sve u stilu „pravda je spora, ali je dostižna“! Možda sve to ima veze sa „mišljenjem“ koje se ovih dana-mjeseci čeka od Evropske unije komisije pa ćemo zajedno Crna Gora i moja malenkost dobiti odgovor(e) u novembru mjesecu tekuće godine, ja od Rektora a oni od Evrope! Gdje su tu sličnosti, mogućnosti i usporedbe to samo zna blagi Bog sa našeg „beskrajnog plavoga neba iznad Crne Gore“ i naravno Univerziteta! Ako nađu za shodno Rektor ili pravna služba glasnuće se i po „pravdi“ riješiti nastali „problem“, a svakako da će u Statutu na(i)ći na uporišnu tačku koja opravdava ovo dosadašnje čekanje na rješenje - odgovor. Možete provjeravati koliko vam je volja da li ima uporišta pravnoga u Statutu Univerziteta ili u legislativi crnogorskoj, koja je (u)sklađena ili se i dalje vrši njeno usklađivanje sa evropskim standardima, ali ne možete dobiti „pravno“ mišljenje u redovnom zakonskome roku ni još mnogostruko dužem od predviđenog, jer se ne oglašavaju oni koji imaju službenu (ne)odgovornost, a to su Rektor i njegova prva osoba - sekretar pravne službe Univerziteta - da vam na zvanični dopis ustanove u kojoj radite proslijede na njega odgovor - rješenje. Ko će sve pravne začkoljice znati u ovoj našoj (p)ravno sređenoj i uređenoj nezavisnoj i još demokratski nastrojenoj proevropskoj i tranzicionoj državi Crnoj Gori, ako ne oni koji se bave strukom i naukom pravnom u praksi i teoriji. Meni, a i sličnima, kao laiku tu nema mjesta niti mogućnosti da se može išta od svega toga razaznati, probistriti i faktički razjasniti šta jeste a šta nije i šta valja činiti samo da se dođe do potpunog rješenja nastalog „problema“, a ipak se od imenovanog traži da zadovolji zakonsku obavezu redovnog napredovanja u hijerarhiji naučnih zvanja! Možda nijesam dobro obaviješten - informisan o sopstvenom sta(tu)su ili (od)govoru od strane nadležnih u ustanovi u kojoj radim ili nije dopis - akt blagovremeno dostavljen meni ili ustanovi, a možda je i daljina od svega nekoliko stotina metara mnogo veći jedini i glavni krivac što se rješenje - odgovor ne dostavi onima koji su podnijeli zahtjev za pokretanje procedure za dobijanje naučnoga zvanja - naučni savjetnik! Sve su to pitanja koja (ni)koga ne interesuju, a najmanje našega Rektora i njegovu pravnu službu - sekretara bolje reći prvoga sekretara Univerziteta, koji je najodgovorniji da se pravni akti blagovremeno rješavaju i dostavljaju ili da se čeka nečije političko rješenje da imenovani dr Momčilo D. Pejović, u zvanju višeg naučnog saradnika, bude jednom shvatio da „šut sa rogatim“ ne može i da će (do)biti zvanje onda kada se (pri)umiri ili natjera nadležne državne ustanove, prije svega Ministarstvo prosvjete i nauke, da mu daju naučni projekat ili da se postojeći zakonski propisi promijene u njegovom interesu, što bi zaista bilo van svake njegove lične moći, pameti i logike. A zar u demokartskoj i prosperitetnoj Crnoj Gori vladaju zakoni političke ili lične moći, razuma i logike, i koliko stranaka - građana po sudovima traži pravni lijek i zaštitu, a koliko advokata pokušava svojim klijentima obezbijediti sudsku presudu - rješenje na predmete koji se rješavaju po nekoliko godina, deceniju ili čak znatno više? Vjerujem da će me odmah dočekati na „nož“ oni koji će me demantovati statistikom i reći da sudskih predmeta sa „dugim trajanjem“ nema procentualno više ako ne manja u odnosu na zemlje u okruženju, regionu i tako dalje. Neka bude tako kako oni kažu i podnesu statistiku. Tako mi je na um palo te ih spomenuh mada ima i drugih mimo njih, a mogao sam bez toga. Napisah tako i rekoh sebi neka ga, neću da brišem! No, uopšte to i nije toliko važno u ovom mojem slučaju za raspisivanje konkursa odnosno rješenje odgovor kao službeni dopis, nego je mnogo važnije da nadležni na Univerzitetu dokažu da imaju uporište u Statutu Univerziteta ili u protivnom obnove već zastareli predmet po službenoj dužnosti. S obzirom na moje godine radnoga staža i bogme godine starosti imaju nadležni sa Univerziteta mogućnost da u redovnoj proceduri u narednih pet godina, kada ispunjavam uslov za penziju, konačno odahnu donoseći rješenje - konkurs pa ako budem ispunjavao uslove za zvanje naučnog savjetnika oni će to i ozvaničiti ili u protivnom biću u istom naučnom zvanju - viši naučni saradnik. To je sve što mi se može desiti i to je cijela suština navedenoga „problema“, sem ako se neko ne plaši da će mi recenzenti (pro)gledati kroz prste ili biti blagonakloni! A zašto u svemu tome ne naglasiti i reći glavnu boljku nekih političkih faktora i „mozgovića“ u cijeloj toj zavrzlami oko nagađanja da li imam ili nemam pravo po zakonu sa ili bez projekta da budem biran u zvanje, naravno putem konkursa, koji bi da me zbog mojeg javnog istupanja i pisanja drže u šahu i stalno plaše i prijete da ću izgubiti posao i da mi se već odrasla djeca neće zapošljavati dok se ja ne (pro)mijenim, iako sam u radnome odnosu primljen na neodređeno radno vrijeme prije skoro 35 godina od kojih na Univerzitetu pune tri decenije, sada će za par mjeseci. Naravno da oni koji su politički podobni i veoma poslušni, a bogme i „sluhom“ dobro snabdjeveni i „radoznali“, ne moraju doktorirati, jer predstavljaju njihove kadrove „oni su naš kadar“, „ne njega, on nam treba“ i tako dalje, a o penzionerima koji izvode nastavu i dobijaju dobre honorare iluzorno je išta reći, jer i oni su nečiji visoki partijski (ka)dar, zar ne? Ako je Rektor zaboravio na dr Momčila D. Pejovića ili pravna služba Univerziteta na odlukurješenje nije on na njih, a posebno ne na Rektora, koji je znao katkad da upita: „Zašto Pejoviću više ne pišeš pisma protiv Rektora“? Kada sam već ostao bez odgovora na prethodna „pisma“ nadam se da neću na ovo koje sada javno upućujem i naravno sa potpisom kao vazda, u nadi da ću makar odluku ili rješenje dobiti za pokretanje procedure za sticanje naučnoga zvanja naučni savjetnik! Živim u (n)ad(i) da će se makar to desti iako ni najmanje ne vjerujem u pozitivan ishod oko pokretanja procedure bez državnoga „projekta“! Bi poodavno kada se jedan nekadašnji rektor Univerziteta a ujedno i tadašnji ministar prosvjete i nauke na moje insistiranje da me primi na razgovor (po)hvalio administraciji da će me primiti kada pođe u penziju! I bi tako, pođe on u penziju a ja ostadoh uskraćen za prijem na razgovor! „Čudna mi šteta“, što bi rekli naši stari! Možda sadašnji Rektor ide sličnim i utabanim stazama bivših rektora državnoga Univerziteta pa čeka da mu istekne mandat i onda (od)riješi pitanje konkursa za naučna zvanja onih koji su bez ugovorenog projekta kod Ministarstva prosvjete i nauke!? Samo da čuda u Crnoj Gori ne postanu norma! Podgorica, 14. septembar 2010. godine Dr Momčilo D. Pejović (158) Objavljeno: IN4S.NET, petak, 01. oktobar 2010. godine. (RE)CESIJA ILI (RE)PRESIJA? Brzam sa pisanjem ovoga teksta ne bih li stigao da sjutra sa njim osvane če(sti)tka upućena našim visokim stručnjacima ekonomsko - političkim ekspertima, koji su rođeni pod srećnom zvijezdom, upravljaju narodom i stežu mu kaiš za njegovo „dobro“ samo da se isčupaju iz recesije, a koji nam na posljednji dan septembra saopštiše ili ozvaničiše „tačan datum“ sa kojim mi i sva Crna Gora raskidamo sa recesijom „tehnički izlazi(mo) iz recesije“!? A koje godine, znate li bogoti, jer 1. oktobar samo što nije osvanuo. Da je 1. april pa da čovjek i posumnja u datu vijest i ozbiljnost visokih političara i ekonomskih stručnjaka osoba koje daju takvu izjavu. A možda i nije tako kako rekoše - izjaviše na u konferenciji domaćih eksperata u Budvi, nego je samo jedan od njih tako rekao, a ostali ga onako horski morali potvrditi i ozvaničiti i na sav glas u medije datu vijest tisnuti. Rekoh samom sebi sačekaj jutro pa ćeš vidjeti rezultate te vijesti ili će ih onaj demantovati, jer ga novinari nijesu dobro protumačili odnosno krivo su citirali ono što je mislio, a ne ono što je izgovorio ili će dodatnim argumentima objelodaniti „blagi rast“ oporavka privrede i popuštanja kaiša građanima! Nacionalna ekonomija se stabilizuje iako je kriza ostavila posljedice! Kamo sreće da je tako ili drugojače svejedno nam je kao građanima, jer prvoaprilskih šala ima mnogo kod ovih koji su na vlasti u Crnoj Gori i traju od januara do januara pune dvije dvije decenije. U crnogorskoj ekonomiji-privredi dešavaju se brojna čuda, ali ona još proizvodi „viškove“ iako čas pada čas propada ili se ponekad pridigne negativno rastući i pruža žilav i grčevit otpor kritičarima ove demokratske i prosperitetne vlasti. Recesije više nema, „tehnički“, shvatite, ali ćete je još osjećati na ličnome dohotku sve dok se ne stabilizuje država i vlast uvede „stres testove“ bankarskom sistemu pa opet pomogne neku novu prvu banku ili proglasi neku drugu ekonomsku ili prirodnu nevolju-katastrofu. Idu nam u susret jesenje kiše, pa zimsko doba i ko zna šta čovjeka u dugim zimskim noćima čeka! Ćudi prirode se čudne, nepredividive i moćne. Sve mi se čini da tu nije riječ o recesiji već prije svega o nečem drugom odveć ličnom barem gledajući fotografije učesnika sa konferencije. Prije bih rekao da neko hoće da nešto izbjegne, potraži za sebe zavjetrinu ili predloži, kandiduje indirektno sebe za neku dobru funkciju, da iskoristi upražnjeno mjesto i podigne sebi rejting, završi rabotu političku i zbogom moji „drugovigospodo-građani“. Ja vam pođoh i ostavljam vas bez recesije, sa regionalnim vodovodom, sa kandidaturom za ulazak u EU, sa MAP-om, sa TRAP-om, sa NATO alijansom, sa zemljom ekološkom Crnom Gorom i dovršenom tranzicijom, rasprodajom svega što je valjalo od resursa u Crnoj Gori, a ono što je građanima ostalo to nije ni za „biološku supstancu“ niti za održivi razvoj. Divlja ljepota, turistički raj, destinacija za bogom datu izgradnju vila i hotela koji stoje kao strašila čekajući nove investitore, jer oni koji su kupovali da bi gradili utekli su sa parama a ostavili ruševine da se zabavljamo ili da držimo pozorišne predstave u kulisima neizgrađenih objekata. Naravno, ostaju krediti koje ćemo morati vraćati još mnogo decenija, pa iako nam budu opraštali kamatu koju ne možemo vratiti da još živimo stotinu godina, a da ništa ne trošimo. Objavljena vijest dođa vam kao da javljaju da ćete na nebu gledati dugu na kojoj stoje ispisane riječi „tehnički izlaz(i) iz recesije“, ili živio prvi maj - praznik političke elite iz „rata za mir“! Izlazak iz ekonomske krize-recesije je vijest kakva se poželjeti može i koja će (ob)radovati zaposlene i nezaposlene, pripravnike i volontere da će ubuduće imati svakoga mjeseca redovne lične dohotke! A ono što su ostavili odnosno što im je država uzela da se spasi od recesije neće gledati, jer to je uzeto za „dobro“ svih građana koji rade ili ne rade, nijesu političari vrhunski i ne bave se „elitnim“ biznisom, niti su ekonomski stručnjaci crnogorskoga neoliberalizma! Možda će crnogorski eksperti, ekonomski i prije svega politiki elitni faktori, objasniti na koji način će doći do godišnje uštede „do dva miliona eura“ kada se od strane starješine državnog organa povećaju plate službenika u rasponu od 10-40 odsto, odnosi se na uniformisana lica, sem da se opet pribjegne, kao u vremenu „recesije koja nas je (samo) očešala“ da bi nešto kasnije ti isti ekonomski stručnjaci i savjetnici priznali da nas je mnogo dobro zahvatila, da zaposlenima u državnim ustanovama koje nemaju uniformisanih službenika oduzmu još po deset odsto od ličnoga dohotka? Imamo paradoksalnu situaciju, barem što se tiče gledanja na crnogorsku ekonomiju. Dok na jednoj strani stoje crnogorski ekonomski stručnjaci i eksperti kod kojih naša privreda je stabilna iako je u padu, ali se drži na strane investicije i ponešto donacija. Na drugoj strani imamo one ekonomiste i eksperte koji tvrde suprotno odnosno da je „BDP već treću godinu za redom u strmoglavom padu... da je kriza mnogo veća nego što sami pokazatelji govore... da naša ekonomija ima loše performanse, loše upravljanje, lošu strukturu privrede... da je vidljivim i nevidljivim nitima korupcije isprepletana ekonomija...“ i tako dalje. Ne treba biti veliki ekonomista ili ekspert pa vidjeti ono što veliki broj građana na ličnom primjeru najbolje osjeća „stabilnost“ i rast privrede crnogorske i sav prosperitet! Na primjeru svoga ličnoga kućnoga budžeta u odnosu na protekle dvije-tri godine taj se budžet gotovo prepolovio ili je tu na granici stabilnih 40 odsto oslabio. Da li da vjerujemo najavljenoj vijesti kada osvane 1. oktobar ili kao i do sada da i dalje trpimo i čitamo bombaste izjave brojnih stručnjaka da nam je životni standard na „evropskom“ nivou sa platama u prosijeku nešto više od 500,00 eura, da je zaposlenost visoka, ali samo za partijske kadrove što je tačno i to nikome ne smeta! Vijest bi zaista bila pozitivna, gromovska, jer već cijela godina proteče od kada nam skresaše lične dohotke da bi spasili budžet odnosno sopstvene privilegije za njihova belosvjetska putešestvija, naravno radi naroda koji ih je glasao i doveo na prijesto crnogorski. Koliko li su ovi sadašnji političari pojeli u odnosu na one komuniste koji su bogme ratovali gladni i žedni protivu fašističkih sila, pa im se nije bilo čuditi što su se ponekad i prejeli onako u starije dane? I ovi naši sadašnji političari iz „rata za mir“, komunisti nekadašnji, malo su ratovali. A kako se tek oni znaju najesti i napiti, male su im ove dvije decenije vlasti. Jedu brate u izobilju, a nijesu se još ni napili, niti naputovali, samo im je još (o)stalo da vasionskim brodom prošetaju malo iznad Zemlje da je odozgo pogledaju ne bili lakše pronašli sklonište za stare dane, da sa parama koje su namakli sve pošteno radeći prožive i dožive duboku starost, a dostignućima medicinske nauke i struke možda se vrate u mladost! Ma kakvi strani ekonomski stručnjaci i eksperti pri ovim našim, svi oni na stranu. Vrag će sami znati da li smo u krizi ili smo u recesiji ili nijesmo ni jedno niti drugo nikada ni bili, mada je velikom broju građana sve isto, kriza ili recesija oni samo stežu kaiš. Za ove dvije decenije Crna Gora je prolazila mnoge krize zahvaljujući ovoj nesmjenjivoj garnituri na vlasti počevši „sa januarom“ i „boljim životom“, preko „mi znamo kako“ pa sve do „evropske budućnosti“ i ulaska u NATO, eto kako! Izlazimo rekoše iz recesije-krize ekonomske baš 1. oktobra, a zašto ne 5. oktobra no baš prvoga tj. sjutra - danas pa tako brzo i neosjetno izvedoše nas na „pravi“ put, treba im zaslužni orden dati! A da li će plate biti vraćene na onaj nivo od prije desetak mjeseci kada su nam smanjili lična primanja i ostale „beneficije“ za siromašne građane, a bogme zadržali svoja prava da povećavaju lične dohotke i tople obroke, prevoz i ko će znati šta još? Neka ih neka se najedu, a bogme nijesu bili gladni ni u Titovo vrijeme, i tada su se bavili „visokom“ politikom poslušnosti sjedeći u partijskim klupama ili foteljama, putovali, bili na radnim akcijama, nosili štafete, igrali se vlasti bolje reći pripremani su kao kadrovici u kumrovačkoj partijskoj školi. Tamo su naučili da je „politika vještina mogućeg“ bolje reći vještina prevara i laži za ovih 20 godina od kada nam dani ili „godine počinju januarom“, a „bolji život“ znamo kako živimo. Postadosmo raj na zemlji, divlja priroda, ljekovita banja, ekološka država, turistička destinacija poput monte karla ili karle del ponte. Šta sve nijesu činili ili šta sve danas ne čine samo da bi još koju deceniju ostali u vlasti i čekali da postanu truli kapitalisti! Podgorica, 30. septembar 2010. godine Dr Momčilo D. Pejović (159) Objavljeno: IN4S. NET, srijeda, 06. oktobar 2010. godine. POLITIČKO-FUDBALSKI DERBI „GRBALJ - ČEVO“!? Crnogorska fudbalska i politička scena manje više su istovjetne. Na fudbalskim terenima diljem Crne Gore ne dešava se ništa spektakularno. Politička višestranačka scena crnogorska u drugoj deceniji svoga postojanja potpuno je inertna i skoro da je umrtvljena. Fudbalskih klubova i političkih partija u Crnoj Gori ima poprilično, a čini se da imaju mnogo međusobnih sličnosti. Utakmica o kojoj je riječ u navedenom naslovu uslovno rečeno postoji odnosno fudbalskim rječnikom rečeno radi se o dva kluba jedne političke partije i dvojici „trenera i kapitena“ od kojih bi jedan mogao biti zvanično na čelu kluba u nekom predsjedništvu i stručnom štabu, a drugi klub zvanično ne postoji ali prividno politički djeluje i on bi mogao jednoga dana biti upisan u knjigu fudbalskog saveza Crne Gore. S obzirom da se ništa „spektakularno“ ne dešava na našoj političkoj sceni određeni činioci ili pojedinci nastoje da političko mrtvilo malo ožive pa iz tog razloga pokušavaju da nametnu crnogorskoj javnosti topliju ili vruću političku igru, koja bi tobože mogla imati za posljedicu smjenu vječitih i elitnih trenera i kapitena kao političara. Na toj nečijoj dobro (o)smišljenoj političkoj zavrzlami neko bi htio da prosperira ili sebi podigne politički rejting. Šta se u stvari dešava? Kazaljke na sudijskom časovniku pokazuju da 90-ti minut regularnog toka „fudbalske“ utakmice „GRBALJ-ČEVO“ samo što nije istekao, a rezultat je 0:3! Ostaje da se odigra još sudijski produžetak od svega par minuta!? U opklad da ni Šofro, kao fudbalski komentator genij crnogorske sportske arene, ne može predvidjeti konačan ishod političko-fudbalske utakmice „Grbalj-Čevo“?! Teško da bi i on mogao prognozirati rezultat te utakmice makar sa dvoznakom. A bogme ni sa troznakom ne bi bilo sigurno, jer se utakmica može odlagati u nedogled, kao za svih ovih dvadeset godina od kada gledamo političke utakmice naše generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“ od AB revolucije preko „rata za mir“ do ekološke, nezavisne, proevropske, prosperitetne i demokratske Gore Crne! Gdje ste sada, vi veliki igrači, sportski prognozeri da pokažete vašu prognozersku snagu i znanje da sa malim parama zaradite velike, ogromne sume eura i naravno obogatite se, jer ste politički nadareni da prognozirate rezultat navedene utakmice, fudbalske i političke to vam je isto, samo što je njeno trajanje malo duže od onog fudbalskog termina oročenog na 90 minuta plus sudijski produžetak, koji ne može trajati do beskonačnosti! Ma, pustite me da kažem, nemojte me odmah (sa)sjeći, pa znam da „Čevo“ kao fudbalski tim zvanično nije nigdje registrovan, niti je kao takav postojao, ali ovdje je riječ o političkofudbalskoj utakmici koja traje koliko i „epoha“ mlade generacije koja je došla sa ulice i uzela vlast u svoje ruke pa fudbalsko-političkim terenom Crne Gore igra „utakmice života“ ne bili se dograbila evropskoga trona-evropske lige šampiona, makar njenoga predvorja. Šta ste nestrpljivi, sačekajte me da iznesem argumente neophodne za navedenu utakmicu, kakvu takvu fudbalsku i političku podjednako, jer je riječ o onome što je dokumentovano u sportskim analima. „GRBALJ“ kao fudbalski tim postoji i odavno se takmiči u nezavisnoj Crnoj Gori a i onoj prije toga, a fudbalsko tim „ČEVO“ zvanično ne postoji, ali se ipak nezvanično kotira na visokoj ljestvici političko-fubalskoga miljea. Činjenice su tu i sve je nesporno i dade se provjeriti, pa ako hoćete i mjerljivo je na tasu fudbalskom ili političkom! Ako sumnjate provjerite. Mi, makar malo stariji posmatrači ili znalci fudbalskih utakmica nekadašnje crnogorske lige ili drugoligaša jugoslovenske lige možemo nešto reći i bogme svjedočiti da je bilo mnogo oštro i beskompromisno igrati u drugoj ili makar republičkoj ligi. Znam, hoćete reći gdje je tu „Grbalj“ pored „Lovćena“ najstarijeg fudbalskog kluba na jugoslovenskoj nekadašnjoj fudbalskoj sceni (osnovan daleke 1913. godine, samo je splitski Hajduk stariji od njega), od kojega su strepjeli i mnogo veći fudbalski i bogme politički klubovi jugoslovenske scene, ali mu se nije dalo da uđe u prvu ligu i pokaže svoju snagu na širem jugoslovenskom prostoru. (Sjetimo se utakmica sa Dinamom iz Zagreba ili Vardarom iz Skoplja)! Samo su politički oci odlučivali o tome hoće li ili neće „Lovćen“ ući u Prvu ligu!? Ma, pričajte šta god hoćete to je svima jasno, posebno kasnije se sve otvorilo i saznalo, da je „Lovćen“ sve njih nadigrao i da je neko drugi proda(va)o crnogorski fudbal!!! I tada je bilo politike u sportu, ali ne premnogo koliko je danas i sa mnogo manje novaca, a fudbalske veličine su bile zaista nesporne u mnogim jugoslovenskim klubovima ne samo prve već i druge ili republičke lige, da ih sada ne nabrajamo. Znam da sam mal(k)o odlutao, ponekada mi sjećanja navru pa ne mogu da se (s)uzdržim, a da ne posegnem za prošlošću i pomenem one koji su ostavili veliki i značajni trag na fudbalskoj sceni ne samo crnogorskoga terena nego i na jugoslovenskoj fudbalskoj areni. Vjerujem da ne šteti, a može biti od koristi! Nesporno „Grbalj“ je veliki fudbalski tim na crnogorskoj fudbalskoj sceni. Bio je to i mnogo ranije kada nije bilo ovih današnjih političkih igrača već strogo fudbalskih stručnjaka i znalaca. Danas političari kao fudbalski „znalci i stručnjaci“ daju dodatnu snagu bolje reći infuziju svojim igračima i naravno svome klubu-fudbalskom timu, koji svoju snagu pokazuju na fudbalskom terenu. Ponekad bude oscilacija što je i normalno u zavisnosti od rejtinga i trenutnog političkog stava njihovog „menadžera“ i političkog moćnika. A novaca danas kod političkih moćnika ima u izobilju samo se gleda koliko će neko izaći „zdrav“ iz fudbalskog duela koji određuje dalju sudbinu ka evropskome putu. Dakle, politika se uveliko upliće u fudbalsku struku, znanje i umjeće i tu se prelamaju rezultati dugogodišnjih iskustava i sezonskih priprema za juriš na fudbalski crnogorski tron. Koliko ko uloži dobija mnogostruko, čak i onaj koji je poražen, pa to se zna i svima je jasno šta se dešava na današnjoj fudbalskoj pozornici! Samo onaj ko neće da vidi rezultate toga uspjeha ostaje zauvijek slijep i problematičan! Isto ili gotovo identično dešava se na političkoj crnogorskoj pozornici gdje se igra utakmica između pozicije i opozicije, a dalja razigravanja se dešavaju unutar pojedinih političkih klubova. Ni tu nije ništa sporno, jer svi imaju svoj politički dil koji ne mora biti valorizovan novčanim iznosom već raspodjelom političkih funkcija, što je više nego očigledno i gotovo postalo odveć notorno. Pogledajte ih kako zajedno putuju po Evropi i politički „zrelo“ djeluju šireći proevropske ideje i zagovaraju zajedništvo!? Politička utakmica na crnogorskoj sceni rečeno fudbalskim rječnikom traje već dvadeset godina a pobjednik se zna i on je učvrstio svoje pozicije, naravno ne mijenja se i jedan te isti je: DPS, koalicija DPS-NS, DPS-SDP. Međutim, politička utakmica daleko od očiju javnosti između pojedinih političara odvija se ponekad na crnogorskoj javnoj sceni otvoreno i suptilno, češće prikriveno iza političkih kulisa. To traje već dugo, a ponekad izađe izvan okvira kontrole koju sprovodi DPS ili oni koji su u koaliciji sa tom vladajućom i najmoćnijom odnosno najbrojnijom strankom. Manje više ta politička igra traje sa nekad jače izraženim naponom i pitanjem ko je moćniji među najmoćnijim u političkoj strukturi vladajuće stranke ili koalicije, a ponekad se primiri ili suptilnije se izrazi prilikom prekompozicije unutrašnjih snaga u namjeri da se osujete nečiji planovi za dalju politiku kreiranja vlasti i javnosti. Pitanje je ko od pojedinaca ima veću moć u najjačoj stranci na političkoj sceni Crne Gore od onih koji su već dvije decenije na samome vrhutronu političkom, državnom i partijskom. Nekim čudom se desi da bude i tu neke nesaglasnosti u samoj stranci ili kod njenih velikih političkih igrača, tako da se ponekad ona jasnije izražava, ali se odmah potom koriguje nekom miroljubivom, pomirljivom, drugarskom samokritikom i poslušnošću, koja je svojstvena toj vladajućoj partiji. Ipak politička borba za prevalast u monolitonoj i najbrojnijoj partiji-stranci potajno traje i sve više se izražava u pojedinim izjavama koje prenose mediji iz njima „pouzdanih ili povjerljivih izvora“ u samome vrhu DPS-a! Koliko je tome vjerovati ostaje za neku drugu priču, ali uzmimo da ima po nešto od onoga što ti mediji plasiraju, po onoj narodnoj „gdje ima dima tu ima i vatre“. Crnogorska javna scena oguglala je na takve priče i više ne reaguje na njih, ali ipak je ponekad zainteresovana ko će od političkih moćnika iz stranačkoga kvarteta imati najveću moć i kreirati dalji tok političkih dešavanja, kada politički moćnik jednoga dana sađe sa trona. Nije baš to tako jednostavno pitanje kao što izgleda, niti je mali zalogaj u pitanju odnosno udio u političkoj igri i raspodjeli političkog kolača koji treba da zadovolji one na vlasti, u partiji vladajućoj, koaliciji i posebno onih u političkoj sjenici koji su konačno napustili zvanično živu političku scenu. Da li će u „paketu“ sa najmoćnijim partijskim liderom i državnim funkcionerom otići partijski ideolog SVETO, koji je crnogorsku političku scenu osmislio i oblikovao svih ovih dvadeset godina ili će on prije svih preuzeti na sebe svu odgovornost pa kao onaj koji je kao kumrovački kadar sve odradio kako treba okačiti političke kopačke o klin i nastaviti da se samo bavi biznisom, da ne bio čekao svoj lični dohodak na šalteru neke banke, ostaje da se vidi još nekoliko mjeseci do kraja tekuće godine, tako barem najavljuju izvori koji se u crnogorskim medijima rekao bih bave više reklame radi nego što tu ima nečega čvrstoga i izvjesnoga. Nije prvi put u posljednjih pet-šest godina da DPS-a ideolog partijski veže svoju sudbinu političku za partijskog lidera i premijera crnogorskoga i indirektno „uslovljava“ najmoćnijeg političara crnogorske političke scene da nema namjeru ići ili dati ostavku na političke dužnosti ako Premijer prije njega ne podnese ostavku! Moglo bi se reći da se tu više radi o nekom suptilnom pokušaju političke prinude na tako visoku političku ličnost, a s druge strane i „uslovljavanja“ da od odlaska ovog ne manje moćnog političkog lika sa crnogorske političke scene nema ništa, jer su zajedno došli i sve činili-osmislili ravnopravno dijeleći politički kolač vlasti! Tako bi to nekako bilo ili se dalo naslutiti iz pojedinih napisa objavljenih u crnogorskim medijima u posljednjih nekoliko godina „sa Milom odlazi(m)“ ili „ostaje(m) dokle god on ne odluči da se povuče“! „Ako pane sn(ij)eg pokriće br(ij)eg“, „ako ode Milo odlazim i ja“ i tako dalje. Ako i dako su najupotrebljivije riječi ovih današnjih političara posebno onih na vlasti koji haraju crnogorskom scenom ove dvije decenije. Nije naše da se bavimo pitanjem sa kojim razlozima ili šta je u pozadini tih izjava koje se u medijima plasiraju od političkog ideologa, sveca i mudraca, podpredsjednik crnogorske vlade i da li su to nečija „uslovljavanja“ u cilju sprečavanja konačnog odlaska sa političke funkcije pa makar to bio i Premijer. Međutim, ako je gledati prema onome što se u narodu kaže „ne pada sn(ij)eg da pokrije br(ij)eg, već da zvjerke otkriju svoje tragove“ onda izjave ili intervjui jesu jedan vid navlačenja političke poledice za one koji su većeg političkog kalibra i žustrijeg koraka, pa kako ko na nju nagazi. Kada će doći do političke (o)stavke Premijera, koji kako reče nije se vjenčao sa premijerskom funkcijom i da li će zajedno sa njim otići Sveto ili će i jedan i drugi otići na način kako oni nađu za shodno to je za crnogorsku javnost potpuno nebitno, jer se politička stvarnost i velika uobrazilja neće promijeniti iz prostog razloga što će na njihova mjesta zasjesti isti oni koji su politički istih ili sličnih shvatanja. Vješta politička igra grbaljskog političara i partijskog ideologa, političkog mudraca ali ne i sveca, plasirana je crnogorskoj javnosti preko mediji i smišljena u cilju ispipavanja pulsa političkog dijela opozicije, koja bi trebala da shvati poruku „a šta ako nam i on ode“ ili „ne dajte da ode(m)?! Od toliko deplasiranih izjava, koje su se čule u posljednje vrijeme od navedenog političara, ova posljednja će u dokolici samo zabavljati javnost ne hajući za njegove odavno prozirne marifetluke i ideološke performanse političkog mudraca i frazera, koji hoće nešto reći ali se ne usuđuje to jasno saopštiti već ostavlja mogućnost da svako na svoj način tumači njegove političke dosjetke i performanse. Premijer, koji iako nije pravnik po vokaciji, ima mnogo političkoga iskustva i ne nedostaje mu političkog nerva da osjeti što njegov veliki politički drugar i porodični prijatelj može imati u rezervi kao opciju „šta poslije odlaska Premijera“, sa njim ili bez njega odnosno ostati i dalje u političkoj igri i na vlasti kao mudrac, ideolog partijski i svemoćna partijska sjenka koja se dokazala još u vremenu „rata za mir“ pa do zajedničke države - unije federacije „Srbija i Crna Gora“ i na kraju do nezavisne Crne Gore, perući sve sa sebe i zaboravljajući da su bili za jedinstvenu, monolitnu SFR Jugoslaviju! Reklo bi se, a stiče se i takav utisak, da je Premijer prozreo navodne političke izjave partijskog ideologa i mudraca pa uopšte se na njih ne nadovezuje odnosno ignoriše ih, jer su upravo usmjerene na provokaciju i ispipavanje pulsa kako bi neko saznao njegove političke poteze za ubuduće. Mora se priznati da obojica vješto igraju i upravljaju uspavanom crnogorskom javnom scenom iako bi se moglo (po)sumnjati u tvrdnju da nijesu u dosluhu ili im barem to nije prećutni dogovor! Ko će koga nadigrati u ovom fudbalsko - političkom derbiju na političko - pozorišnoj sceni Crne Gore ostaje da se vidi, jer prema nekim pokazateljima kraj utakmice se naslućuje. Preostalo zvanično vrijeme te utakmice pokazuje da je pobjednik za sada izvjestan, a to i sami rezultat najbolje pokazuje da je političko - fudbalski klub „Čevo“ siguran pobjednik navedenoga duela. Sudijski zvižduk na ovoj „utakmici“ čuće se kad Premijer odluči da odsvira kraj utakmice, a do kraja sudijske nadokade ostalo je par minuta zbog onih nedavnih prekida kada su „trenerikapiteni“ pravili pauze da bi malo odmorili od politike i bavili se biznisom, pa bi samo neko veliko čudo moglo u najboljem slučaju da poravna rezultat i za javnost pobjednik ostane nepozant! Podgorica, 06. oktobar 2010. godine Dr Momčilo D. Pejović (160) Objavljeno: Pobjeda, subota, 06. novembar 2010. godine. Gospodinu Srđanu Kusovcu, glavnom i odgovornom uredniku „POBJEDE“ Rekoh sebi da (o)probam da Vam dostavim tekst pod naslovom „Otvorenost Pobjede na (pr)ovjeri“, za objavljivanje u rubrici „Pisma čitalaca“ ili nekoj drugoj kako Vi nađete za shodno, a ujedno i provjerim otvorenost „POBJEDE“ za one koji su u njenoj nemilosti bili nekoliko godina. S poštovanjem, Podgorica, 06. novembar 2010. godine dr Momčilo D. Pejović, OTVORENOST „POBJEDE“ NA (PR)OVJERI!?* Mnogo je godina prošlo od kako u najstarijem i nekada najtiražnijem dnevnom listu „POBJEDA“ ne objavih ni jedan jedini tekst. Nije važno za mene, a vjerujem za „Pobjedu“ možda još i manje, što moji tekstovi u njoj nijesu mogli naći prolaz ili izaći u javnost! Smjenjivali su se njeni direktori, urednici, glavni i odgovorni uredinici u posljednjih dvadeset godina i sve je išlo kao po loju, po protokolu, strogo zvanično kako su oni odozgo kreirali taj list odnosno „vijesti“ sa kojima su se htjeli primaći svojim čitaocima, a bogme više uredinici ili direktori vodili računa o samokontroli i podobnim ili nepodobnim ličnostima iz političkog, kulturnog, naučnog i javnoga života uopšte. Bila je „Pobjeda“ širom otvorena za partijske kadrove nekadašnjega zajedničkog DPS-a, a poslije kada je došlo do „pucanja“ ili „rascjepa“ unutar samoga DPS-a onda su se njeni politički kadrovi i urednici prilagodili novim političkim vjetrovima i pojedinim ličnostima koje nijesu mogle biti kritikovane, jer je to bio zvanični list odan samo najjačima, najmoćnijima u politici i državi Crnoj Gori. I tako redom svih dvadeset godina uspješni agit kadrovi su uticali da tiraž dnevnoga lista dovedu na tanke grane. Vidjelo se odavno da nešto nije u redu i da sa takvom kadrovskom politikom neće daleko stići i da će država morati da se otvori finansijski i bogme kritički, kako se govorilo da je ni umrlice ne mogu spasiti finansijskog deficita ili kraha tog štamparskog državnog giganta sa velikim brojem zaposlenih, pa je troškove štampanja država Crna Gora trebalo nadoknađivati svake godine. Novi urednik dođe i za kratko vrijeme poče da zavodi neka „nova“ urednička pravila i tehnički da poboljšava i osavremenjuje „Pobjedu“, pa i da se polako otvara prema javnosti i bogme da oštrije piše i tonove kritičke iskazuje javno, pa i da ne preza od političkih „tabua“ i tema niti da pojedine ličnosti ostavlja netaknute! Desi se, dakle, čudo neviđeno da se „Pobjeda“ otvara postepeno odnosno naglo prema čitaocima i prema onima koji su nepodobni bili dugi niz godina ili deceniju i više. Da li će to potrajati vidjećemo ostaje sve za (pr)ovjeru, ali prema onome što pojedine političke ličnosti, političari iz opozicije ili pozicije pišu, pa i nesvrstani partijski pisci ili neutralni, reklo bi se da ide ka boljitku. Koliko će trajati vidjećemo, ali krenulo je! Otvara se začaurenost politička i idejna, a kritička riječ urednika i svijest da se mora raskinuti sa dotadašnjom praksom počela je da uzima polako maha pa se i „Pobjeda“ u novome ruhu našla odjenuta ili kako bi to stručno rekli redizajnirala! Možda će taj novi odjevni imidž pomoći da se iz duboke kolotečine polako ali sigurno pokrene novi talas otvaranja za one koji su dugo godina bili nepoželjni u toj dnevnoj novini i njihova riječ ili kritika se nije mogla čuti. Jedino su umrlnice bile koliko toliko otvorene za nepodobne na posljednjim stranama toga glasila. Valjda su tadašnji urednici računali da im zbog nepodobnih likova na umrlicama perjanica neće otpanuti niti da će se zamjeriti političkim ocima i onima koji su vodili takvu kadrovsku politiku! Da li će „otresiti“, kako ga nazva jedan političar iz opozicije, odgovorni urednik nastaviti sa novim kursom „redizajnom“ uređivačke politike ili performansom otvaranosti prema kritičkom gledanju na stvari i pojave u crnogorskom društvu i za sve to imati sluha i hrabrosti da objavi u dnevnom listu „Pobjeda“ ostaje da se vidi i ujedno (do)kaže da je čovjek od riječi, da ono što je obećao političkom opozicionaru ili političkim protivnicima da ujedno daje i drugima mogućnost da se „čuju“ preko (re)dizajnirane dnevne novine „Pobjede“! Svi dosadašnji urednici „Pobjede“ u posljednjih dvije decenije nijesu smogli snage da izađu iz svoje učaurenosti političke i daju malo daha ili zraka onima koji su im se javljali ili htjeli da po nešto napišu na njenim stranicama, pa su glavni razlozi njihove zatvorenosti upravo bili dodvorništvo političkim vođama odnosno poziciji i njihovim političkim liderima. Konačno se neko od urednika malo trgao i promijenio ili ima namjeru da mijenja dosadašnju politiku „cenzurisanja“ ili prosto rečeno odbacivanja tekstova čitalaca ili pisama onih čitalaca koji su politički nepodobni odnosno nijesu naklonjeni državnoj opciji koju je tada zastupala „Pobjeda“ u vremenu takvih političkih kadrovika i urednika. Novi urednik nove „Pobjede“, „redizajnirane“, hoće nešto drugo i znatno više, jer vrijeme koje nam slijedi u novim evropskim integracijama zahtijeva da mediji štampani budu jednaki za sve odnosno otvoreni za male i velike pisce, za javnost, jer od nje i žive ili bolje reći od prodaje toga dnevnog glasila po nešto novaca obezbijede, mada je to sasvim malo i s obzirom na velike troškove oko štampanja, pripreme te dnevne novine. Novi urednici „Pobjede“ ili nova postava urednika dozvali su se pameti, makar ovaj koji sada pokreće (re)dizajniranu „Pobjedu“ i daje mogućnost čitaocima i uopšte janosti da iz više kritičkog ugla baci malo svijetla na brojne propuste crnogorskoga društva koje još uvijek prolazi trazicioni period i još boluje od mnogih dječijih bolesti prenijetih iz prethodnog komunističkog i socijalistitičkog perioda, a njegovanih tokom objavljivanja u „Pobjedi“ u gotovo prethodne dvije decenije. Dr Momčilo D. Pejović * Redakcija dnevnog lista „Pobjeda“ dostavljeni tekst nije integralno objavila. Izostavljeni dio teksta je boldovan. (161) Objavljeno: Glas Dijaspore, subota, 20. novembar 2010. godine; IN4S.NET, utorak 23. novembar 2010. godine. Navedeni tekst u djelimično skraćenoj verziji poslat dnevnim listovima: Pobjedi i DAN-u za objavljivanje, nije objavljen. NO(KO)VI UMNJACI ILI ZABLUDE IZ MLADOSTI Umnjaci - zubi - nekome niknu a nekome nikad ne izrastu, a ima slučajeva gdje djelimično izrastu. Kod čovjeka zubi umnjaci rastu između 20-30 godine života. Dakle, niču u zreloj dobi, ali nije neko pravilo jer ima i drugih slučajeva gdje niču ranije ili nešto kasnije. Kada rastu u krivom smjeru stručnjaci preporučuju njihovo vađenje. Nije nam poznato da su umnjaci u „trećem dobu“ nekome iznova izrasli-nikli po drugi put, jer su se prethodni istrošili ili su zbog „krivog“ rasta uklonjeni. Moć ili nemoć prirode kod ljudi kao živih bića na sreću ili nesreću pojedinaca pokazuje svoj paradoks ili „čudo neviđeno“ iako znamo da pojedina živa bića-stvorovi na zemlji za razliku od čovjeka imaju moć regeneracije. Dakle, „izgubljeni“ - otkinuti dio ponovo biva nadoknađen. Biljke u određenom godišnjem dobu najčešće jedanput godišnje cvjetaju, a dešava se da usljed nekih optimalnih vremenskih uslova ili promjena u sred jeseni ili zime po drugi put (pro)cvjetaju. Nekim (po)jedincima u Crnoj Gori po stare dane dešavaju se čuda sa životom, organima ili djelovima njihovoga tijela koji rastu, jačaju ili se mlade-podmlađuju! Drugačije rečeno pokazuju znake njihove nekadašnje mladosti! Najčešće se to dešava onim (po)jedincima koji se naknadno „opamete“ usljed neke jako „stresne“ situacije, pragmatičnog razloga, zbog „demokratskog“ ambijenta, ličnih ili naučnih interesa, političkih ambicija ili edukacije za davanje „prostora za panel diskusije“, i tako dalje. Oni se poslije dugog niza godina ili čak nekoliko decenija, gdje su u zavičaju ili domovini živjeli „svojom“ voljom u „zabludi“, odjednom trgnu i „probude“ na intervenciju stranog ambasadora, nekad zbog izgubljene diplomatske fotelje ili savjetničke funkcije premijera! Od silnoga političkog i ideološkog udara - „stresa“, oslobađajući se velikih „zabluda“ iz svoje mladosti, u njihovom su se organizmu naglo pokrenule neke „matične ćelije“ koje im sada u trećem dobu omogućavaju „podmlađivanje“ pojedinih djelova tijela i organa ili im čak iznova počinju nicati zubi „umnjaci“! Otrijeznivši se od umnoga i duhovnoga „pijanstva“, kojim su nekada u mladosti bili „zadojeni“ i stekli zvučne naučne i stručne titule i zvanja, takvi sada (po)jedinci kao (samo)stalni p(oli)tičari, iako već uveliko troše šestu, sedmu ili osmu deceniju života, posjeduju drugu ispra(v)nu „mladost“, političku svakako ali i životnu „(nat)prirodnu“ moć, sa kojom se (po)kazuju i dokazuju na svim životnim i društvenim poljima njihove nove „mladosti“! Veoma rijetko ili iznimno u „političkim slučajevima“ pogotovo bivšim političarima, „stand by“ političarima ili onima u političkoj apstinenciji mogu da počnu naglo nicati zubi „umnjaci“, iako je isteklo-prošlo vrijeme rasta i razvoja pa sada retroaktivno, kao „(nat)prirodna moć“ regeneracije podjedinih životinjskih ili biljnih vrsta, opet se pojave iako su odavno oni prvi istrošeni ili izvađeni. Takve pojave najčešće su kod politički umnih kolumnista, profesora i drugih visokih, znanih i neznanih znalaca, pisaca, pjesnika, književnika, demokrata, političkih prevrtača, samostalnih savjetnika, koji su snagom svoga političkog i kameleonskog talenta nastavili sa pisanjem kolumni, tumačenjem istorijskih događaja iz daleke prošlosti, ali ne i onih koje su prije samo deceniju ili nešto više pisali pa sada mnogo pametuju i političkom zaboravu se „bezbolno“ prepuštaju. Umnjaci im i sada ponovo i pravilno (iz)niču, čak i brzo rastu ne ugrožavajući raniji raspored njihovih ostarjelih zuba, jer su u sadejstvu sa novom političkom klimom, evropskim i evroatlantskim integrativnim procesima i novoniklim „umnjacima“. U svojim um(il)nim kolumnama a sa novim zubima kao „umnjacima“ podastiru nam nove (raz)vojne projekte, političke i opet prozne, književne sa blagom edukativnom metodom i svakako političkim naravoučenijem da ne treba sve pamtiti, a posebno ne ono iz vremena od prije dvije decenije ili ne ono vrijeme u kojem su oni politički djelovali, jer tako „z(aht)ijeva“ nova Evropa i svakako ekološka, nezavisna, evropska, nadaleko prosperitetna, uveliko demokratska Crna Gora, koja je strateški (opre)dijeljena za NATO na globalnom odnosno (ev)ropskom nivou. Oni hoće da edukuju i obrazuju kritičare, intelektualce, neobrazovane pojedince i brojne političke suparnike i nametnu im novo i „drugačije tumačenje“ prošlosti, posebno ove crnogorske koju unovčavaju i za čije interese peru svoje i njihove političke biografije iz vremena „rata za mir“, naravno za sve to okrivljujući prethodne „umnjake“ koji su „nepravilno rasli“ u usnoj duplji i u jednoj istoj (raz)umnoj glavi pa su zbog toga imali „krivo“ i (na)strano gledanje i „suptilno“ tumačenje istorijskih događaja iz daleke ili bliže prošlosti Crne Gore. Niču „UMNJACI“ kao NO(KO)VI zubi po stare dane, jer su stalni već odavno istrošeni i zamijenjeni socijalnim odnosno porculancima ili sjajnim-zlatnim „navlakama“! Šta sve čovjeka može zadesiti po stare dane, a bogme i društvo crnogorsko u ovoj „mladoj“ nezavisnoj, crnogorskoj, a već uveliko staroj ekološkoj državi i to sada „kad joj vrijeme nije“, jer brzo dobismo od Evropske Unije „mišljenje - preporuku“ za status kandidata, a (š)to će biti realizovano kada mi (Crna Gora) ocijenimo da smo (sa)zreli za članstvo jednakih i (ravno)pravnih u Evropi. Šta peostaje ozbiljnom, zrelom čovjeku, piscu, književniku, istoričaru, zdravorazumskom biću kada pročita horske i autorske (k)olumne sa novim „umnjacima“ ili sve zahtjeve za „panel diskusije“, priče i pričice, zanovetanja, promišljanja i drugačija nova i „suptilnija“ tumačenja njegove i „naše“ prošlosti, sjećanja iz mladosti (samo)stalnog p(oli)tičara kao „starine No(va)ka“ i inih, elokventnog i um(il)nog i (naj)omiljenijeg profesora, nekadašnjeg lidera jedne od nekada najjačih političkih stranaka na tlu Crne Gore sa ili bez njegovih nekadašnjih eksperata, koji su se sada većinom prestrojili i prišli novome političkom taboru nazivajući ga kao nekada „DRP sistemom“, ili onih kojih su nekada žestoko kritikovali i nazivali kojekakvim imenima i stranku i lidera njihovoga i sve njihove „elitne“ političare? Da li ćemo i dalje posmatrati nijemo političare sa novim „umnjacima“ u njihovom „trećemstaračkom dobu“ gdje narodu-građanima oni opet hoće soliti pamet novim „evropskim integracijama“, novim tumačenjima crnogorske, srpske, hrvatske, bošnjačke, albanske, osmanske prošlosti-istorije ili ćemo imati prilike da na „prostoru za panel diskusije“ i mi kao čitaoci po nešto kažemo, napišemo i objavimo kao kritiku ili lični stav? Možda će „demokratski“ štampani i elektronski mediji imati prostora za drugačiji način sagledavanja naše ukupne društveno-političke i privredne zbilje u prethodne dvije decenije ili za onaj period iz mnogo dalje istorije ili čak „(prah)istorije“! Podgorica, 19. novembar 2010. godine Dr Momčilo D. Pejović (162) Objavljeno: Glas dijaspore, petak, 26. novembar 2010. godine; IN4S.NET, petak, 26. novembar 2010. godine. (ŽANA)GO ODLAZI(M) IZ POLITIKE! Mene ako pitate neću vi tačno reći, jer mi nijeste ni zaslužili zbog tolikog broja insinuacija i „smjena“ koje kao „ozeba Sunce“ očekujete. Nesporno, odavno se kanim da odem, ali nekim čudom ne da mi se otići odnosno (po)veliki državni a donekle i lični razlozi su me (za)držali te ostah ovoliko dugo ne samo u politici nego i na visokim državnim mjestima i funkcijama. Prije svega moji partijski drugovi, još od studentskih dana i onih iz komunističkoga perioda jedinstvenoga SKJ-u (m)oralno, su me (oba)vezivali da (o)stanem tako dugo na političkim i državnim funkcijama na kojima se i sada nalazim mimo svoje volje a radi njihovog dobra i ajtera, za oporavak i boljitak narodni od prohujalog vremena i brojnih zgoda i nezgoda od „rata za mir“ pa sve do dana današnjega. Ima dana kada se i sam sa sobom inatim i protiv sebe radim, jer bavljenje politikom više me ne ispunjava niti mi pričinjava zadovoljstvo! Proputovao sam mnoge države Evrope pa i cijeloga svijeta uzduž i poprijeko, mada iskreno rečeno sada se slobodnije krećem jer sam napamet naučio avio maršrute do Brisela, Rima, Vašingtona, Dubaija i tako dalje, a nijesu mi ostale nepoznate ni nadaleko čuvene turističke destinacije. Nije lako bilo da budem prvi čovjek, prva partijska violina i odgovoran ili prvi među jednakima u državi. Neću da nabrajam da sam svuda bio prvi i jedini tokom dvije decenije mojega političkoga i državnog života, a sve u cilju učvršćivanja veza zarad sopstvenog biznisa kojem sam se u posljednjih nekoliko godina potpuno (o)dao pa sam i jedno vrijeme doista kratko bio odsutan iz političkog odnosno državnog života. Sve će mi to valjati jednoga dana kada budem vodio lični biznis pa počnem nabrajati reference stručne, naučne, političke ili državničke u mojem CV-iju. Lako je pričati onima iz opozicije i kritikovati moju državničku politiku za ovih dvadeset godina, jer su neodgovorni i zahtjevni. Ako sada pođem neću da me zovete, molite i preklinjete, vučete za rukave da se vratim makar i na kratko, pa opet to trajalo nekoliko godina ili mjeseci januarskih, onih sa kojima su počinjale godine ovome (ne)napaćenom narodu-građanima kojima smo obeća(va)li bolji život, a oni kao i uvijek strpljivo čekali ne buneći se, jer razumiju naše potrebe i složenost privrede koja jeste u bremenitom stanju, ali kreće se naprijed nekada manje a nekada više u zavisnosti kako je (za)crtano u našim agendama ili kako privreda svjetska napreduje! Sve mi to pažljivo pratimo i ne damo da narod posustane što je vidljivo golim okom za onoga ko hoće to da vidi ili primijeti. Otvoreno ću saopštiti da će moj odlazak uslijediti onda kada odradim sve „domaće zadatke“ koje sam sebi dao a i dio onih koji su nam dati od Evropske komisije. Ne smeta meni tolika briga nekih gubitnika političkih ili pojedinaca kao kritičara svega i svačega, niti nadobudnih ili neostvarenih intelektualaca koji me svakodneno napadaju raznoraznim političkim pamfletima, jer ja strpljivo radim ne samo na dobrobit svih građana Crne Gore kojima sam potpuno predan, čak zapostavljam svoju porodicu, nego i u cilju regiona i Evrope za koju smo odavno strateški opredijeljeni, isto kao i za NATO. Tu dileme nema, a ako je ima to je vaš a ne moj problem ili mojih političkih neistomišljenika ili opozicionih lidera, koji bi da se dohvate mjesta na kojemu se nalazim ili steknu brojne evropske prijatelje sa kojima se rado susrijećem pa im zbog toga moja malenkost smeta ka cilju njihovoga političkog uspona. Treba se dokazati i steći povjerenje velikog broja građana i graditi jaku i stabilnu državu, imati ideje i planove za budućnost koja nam se osmjehuje ulaskom u Evropsku zajednicu! Dobismo i nezavisnost državu, uprkos onima koji su se bili ozbiljno upregli da nam smetaju ili stavljaju prepreke na tom demokratskom u prosperitetnom putu. Dakle, oni su cijelo vrijeme opozicionog statusa bili kočnica našem sveukupnom razvoju. Samo neka tako nastave i stalno će trpjeti političke poraze. Đurđevdan idući ne bi trebalo čekati na ovom državničkom i političkom položaju ako budu ostvareni svi zacrtani radni zadaci i jedan po jedan se realizovali ulaskom u NATO alijansu. Neću tako naglo donosti odluku i na prečac da se povučem baš zbog onih koji to željno (o)čekuju i koji u meni vide jed(i)nog ozbiljnog protivnika i uspješnog biznismena, već ću dobro o svemu razmisliti i kada se ukaže vrijeme otići ću, a prije toga svoje političke drugare i istomišljenike, prijatelje, drugove, bankare, rođake, ljude meni odane obavijestiti o čvrstoj odluci, naravno sve to iznijeti u jednom prijateljskom razgovoru i sa uputstvima ili rasporedom mojih odanih i vjernih političkih miljenika da ostanu na pozicijama na koje sam ih ja (o)davno (po)stavio. Ukoliko budemo ozbiljno radili politički i svi zajedno težili ka boljemu životu ovoga napaćenog naroda onda nema bojazni da ne ostvarimo sve što smo agendama (za)crtali. Može tu biti malih i neznatnih odstupanja, ali je u globalu važno da mi napredujemo poboljšavajući naš politički i lični biznis, otvarajući privatne banke kojima ćemo lakše zadužiti građane u cilju da se i oni počnu baviti privatnim biznisom!? Kako vrijeme neumitno teče tako i naši strateški planovi uz pomoć demokratskog zapada i nama naklonjenih država iz Evropske unije postaju stvarnost, koja će biti na kraju krunisana našim članstvom ne prije 2015. godine, a to je priznaćete na „dohvat ruke“. „Nemoćni politički konkurenti“ iz njima znanih razloga pokušavaju nametnuti građanima Crne Gori brojne gluposti, kao na primjer, da će „pod pritiskom međunarodne zajednice“ doći do mojeg povlačenja iz politike! Kao što vidite takve gluposti samo uveseljavaju javnost, dok ozbiljni analitičari ili političari znaju da od mojega povlačenja odnosno „međunarodnog pritiska“ nema ništa, sem što se opozicioni lideri sve više mažu političkim blatom. Ako opozicija tako nastavi onda će ona i dalje biti nemoćan politički faktor, koji samo konstruiše raznorazne senzacije zarad pravdanja svoje promašene i jalove politike ubjeđujući sebe i javnost da je za njen neuspjeh kriva jedna „harizmatična ličnost“ ili najjača politička stranka. Ono što oni nijesu u mogućnosti da saznaju jeste moj dugo „očekivani“ odlazak ili najava skorog odlaska pa im njihovi glavni „izvor“ takvih informacija uvijek ostane uskraćen o datumu moga odlaska. Ponavljanjem neistina, širenjem defetizma i političkim manipulacijama neostvareni političari i pojedini (ne)ostvareni intelektualci zavaravaju svoje političke i lične ambicije. Neka se moji neznaveni politički protivnici mnogo ne trude da saznaju tačan datum mojega odlaska, jer ni ja o tome za sada ozbiljno ništa ne preduzimam niti mi na um pada da to učinim do „kraja godine“ i tako naglo odem, sve dok ne ostvarim ono što sam zacrtao i pripremim moj politički podmladak i kadar sa kojim će partija biti jača, meni odanija i naravno biti i dalje na vlasti. Svakako da ću se „u nekom trenutku povući“ iz politike koja me sve više zamara, jer znate i sami da sam cijelo ovo vrijeme gotovo u politici i državi na najistaknutijim funkcijama. Doista, kada čovjek dosegne jedan tako visoki nivo on sa razlogom bira pravi trenutak kada će se povući sa te crnogorske političko-pozorišne scene u kojoj su stalno jedni te isti gubitnici, a na drugoj strani partija na čijem sam čelu uvijek pobjednik-dobitnik. Dosade stalni dobici ili pobjede, ali šta se može kada gubitnici ne znaju naći put do pobjede pa svojom nemoći, naravno političkom, plasiraju crnogorskoj javnosti moje povlačenje ili ostavku. O njima ne treba trošiti riječi, jer im nije jasno kako se vodi jedna ozbiljna partija i visoka politika koja ima svoj rejting u visokim evropskim političkim krugovima! Kako ili na koji način će im neko uturiti u glavu da idem-odlazima kada ja to odlučim, na njihovu žalost, ostaje za njihovu vječnu dilemu i nesanicu. Reći ću i još nešto u što sam siguran da znate, čeka nas jedan strateški važan korak sa kojim ćemo izgledno je sve (rije)šiti za mnoge generacije crnogorske omladine i njihovu budućnost, a to je ulazak u NATO!? To je izvjesno i svima je jasno da smo na najboljem putu, uz podršku svih u regionu kao i velikog broja država članica EU, da ostvarimo taj svoj cilj i onda tek mogu reći da ću ozbiljno početi da razmišljam kada ću se i na koji način konačno „povući iz politike“! Vjerujem da ozbiljni međunarodni faktori i naši partneri iskreno saosjećaju sa nama i imaju u nas povjerenja i zato nam nesebično daju podršku, a takođe i brojne kredite u manjem ili većem novčanom aranžmanu, a pored toga tu su i određeni benefiti koji će tokom narednih godina pristizati u sve većim količinama samo ako budemo ispoštovali sve ono što se od nas traži. Na stranu činjenicu koliko je naša zemlja-država mala, važno je da smo mi po(uz)dan partner velikim i moćnim silama i da naša politika otvorenih vrata već daje velike rezultate na planu evropskih, evroatlantskih integracija i demokratskih reformi što se ogleda prije svega u vladavini prava, sudstvu, izvršnoj vlasti i tako dalje! Iako nam naši politički protivnici i moji lični stalno pribacuju da smo zemlja kriminala i da nijesmo otkrili mnoga ubistva i kriminalna djela, ovom prilikom mogu reći da su to više političke manipulacije neozbiljnih pojedinaca pa i većeg dijela opozicije, jer stvarno i činjenično stanje je potpuno drugačije! Ako već hoće(te) da o tome pričamo onda svemu tome možemo suprotstaviti druge argumente, kao na primjer da u susjedstvu ili regionu u najrazvijenijim i demokratskim državama sa stabilnim pravnim sistemom ima kriminala ništa manje nego u našoj državi, koja tek stupa u red pravnih država. Kriminal kod nas nema sigurno sklonište, a dokaz za to su i počinioci koje svakodnevno hvatamo i isporučujemo zemljama koje ih potražuju, prije svega Srbiji i Italiji. Ćorava je politika svih naših političkih protivnika pa i onih onih koji nam pripisuju nešto što nema realne pokazatelje sa kojima bi mogli izaći pred evropsku javnost ili zemlje članice Evropske Unije i na taj način ih ubijediti u osnovanost onoga što plasiraju kao politički važan argument za moje smjenjivanje ili za moj odlazak kao lični čin zbog političkog neuspjeha u prethodnih dvadeset godina! Moji politički protivnici svjesni su snage moga profesionalnog i ličnog kredibiliteta, pa lupetaju štio im na um pane, ne bi li svojim glupostima uspjeli da dobiju neki jadan politički poen. Tačku treba staviti na sve provokacije, podmetačine i manipulacije koje dolazi od opozicije i političkih protivnika našega demokratskog proevropskog razvoja, velikog i jakog angažmana da istrajemo na putu evropskih i evroatlantskih integracija na čelu sa NATO alijansom, kao garantom mira ne samo na Balkanu i Evropi nego i svijetu uopšte. I taj problem odnosno i to pitanje uspješno ćemo ostvariti na žalost naših političkih protivnika i opozicije, a bez ikakvog raspisivanja referenduma, jer imamo mandat ovoga naroda koji nam i dalje vjeruje. Uostalom šta će nam još jedan trošak kada se zna da ćemo ostvariti sve ono što zacrtamo zarad političkih ciljeva našeg jedinstvenog DPS-a? Naša politika je (pre)poznata u Evropi i (svako)dnevno dobijamo (po)hvale od brojnih članica Evropske Unije, a (š)to nam je garant uspješnosti na unutrašnjem i spoljno-političkom planu! Veliku tačku treba staviti i na moj politički odlazak sve do onog trenutka za koji ja odlučim da to učinim i pred crnogorsku javnost glasno i jasno stavim do znanja da odlazim onako kako sam i došao, bez privilegija ili nekih velikih akcija i nekretnina, a koje mi moji politički zlobnici neosnovano stavljaju na teret samo da bi se domogli mojih političkih pozicija i da bi dalje ostali u politici. Vjeruju da bi im u pozicionim klupama bilo mnogo bolje, kao da im do sada sjedeći u opoziciji nije bilo dosta dobro. Moja lična „harizma“, koju mi (pri)znaju mnogi poltroni, političari, intelektualci i akademici, nadoknađivala je izostanak visokog stručnog i naučnog bitisanja u političkim vodama crnogorskoga parlamentarizma i ujedno me održavala na vrhuncu političke moći!? Podgorica, 26. novembar 2010. godine Dr Momčilo D. Pejović (163) Objavljeno: IN4S.NET, sreda, 22.decembar 2010. godine. OSTAVKA ILI (PRI)VID O(P)STANKA?! Mogao bih ovaj tekst nasloviti i započeti sa onom u narodu poznatom “Tresla se gora rodio se miš” i da mi se gotovo niko ne naljuti, zamjeri i(li) upita da nijesam omanuo pa napravio poveliku grešku? Sačekah da vidim i to čudo neviđeno na TVCG nekoliko minuta odmah poslije vijesti u 14 časova u kojima već najaviše, da će gledaoci i svi građani Crne Gore i širom regiona, imati mogućnost da na konferenciji za medije danas u utorak, 21. decembra 2010. godine, pred početak zime u posljednjoj dekadi mjeseca, na izmaku stare a pred skori dolazak Nove Godine, da ujedno slikom i riječju ostvarim(o) puni doživljaj pa čujem(o) iz usta prvoga čovjeka koji je bio na funkciji Predsjednika Vlade Crne Gore nekoliko puta, a koliko je meni poznato on je sa najdužim stažom mandatara predsjednika vlade u crnogorskoj istoriji parlamentarizma od sredine prve decenije XX vijeka pa sve do dana današnjega, a vjerujem da će barem zadugo tako i ostati. U “Vili Gorica” bijahu novinari zasjeli i namjestili se da i oni prvi čuju, vide i prenesu “OSTAVKU DECENIJE” preko svojih glasila u kojima rade. Po njihovim licima lako se prepoznaje da su tu vijest (o)davno čuli ili (sa)znali iz njima pouzdanih izvora, pa vidjeh da tu nema nekog velikog iznenađenja, jer sada to već bijaše bajata vijest, puka formalnost koju nam saopšti Predsjednik Vlade, odmah nešto poslije čitanja svečanog govora i rezimiranja rezultata postignutih na ekonomskom i političkom planu, ali pored brojnih uspjeha koje nam nabroji ne čuh šta je postignu(t)o na polju prosvjete, nauke i kulture ili toliko bijah “uzbuđen” da sam čuo samo ono što je već (na)javljeno malo prije toga! Primjetno bijaše njegovo uzbuđenje jer zastade, a lice i čelo se orosiše najsitnijim kapima znoja kada htjede da objavi svoju (ne)voljnu odluku da podnosi ostavku na državničko mjesto Premijera Vlade Crne Gore! Za razliku od brojnih crnogorskih i regionalnih političkih i ekonomskih analitičara koji iznose lične analize, daju prognoze za dalju perspektivu građana Crne Gore, a većinom kalkulišu ili navijaju za jednu ili drugu stranu, ličnost ili partiju, ovom prilikom reći ću ponešto od onoga što mi se čini, kao i Predsjedniku Vlade što se čini da je u Crnoj Gori demokratija i ekonomski prosperitet... i da se možemo pohvaliti svima u regionu i Evropi kao prvi..., a sve je prihvaćeno i potvrđeno od strane EVROPE, da znam crnogorsku prošlost i istoriju bolje od nekih, jer proučavam njenu istoriju XIX i XX vijeka, a bogme i živio sam svih dvadeset ljeta u vremenu vlasti čovjeka od kojega danas čuh da podnosi “OSTAVKU” i da je to njegov lični čin o kojem je on dugo razmišljao i sada shvatio da je političko i ekonomsko stanje u Crnoj Gori “zrelo” i stabilno, barem tako razumjeh i to izvukoh kao “crvenu nit” i poentu od svega onoga što prethodno nam pročita, i mi čusmo. Nećemo se vraćati na ono što je u prethodnom vremenu govorio da će biti ili da neće biti ostavke, da će je podnijeti kada nađe za shodno i on izabere trenutak, a bogme i da za sada o tome nema zbora i tako dalje, već da rečemo da je ovaj njegov lični čin “OSTAVKA” za sada trajan čin, pa što će se desiti 2013. godine o tome “bolje da pitate vračaru”. Dakle, “OSTAVKA” na državničku funkciju i položaj prepuštena je drugom čovjeku, vjerovato da će to biti onaj koga on predloži, ali će se o svemu tome razgovarati, dogovarati, razglabati, predlagati na visokom partijskom nivou DPS-a, i to one najjače i najbrojnije stranke danas u Crnoj Gori, a koja intezivno radi na “približavanju DPS-a i SNP-a”, jer to je proces sa kojim bi oni opet mogli biti jedinstveni kao nekada i opet preuzeti vlast da bi dominirali još nekoliko decenija! Pravo da vam kažem ne bijah mnogo zadovoljan onim što nam nabroji kao prosperitet, kredibilitet, demokratski razvoj, ulazak u ko zna sve koje asocijacije i pred sve koja vrata čekamo da konačno uđemo, da su uspostavljeni svi diplomatski odnosi sa brojnim pa i najjačim državama svijeta, i tako dalje, zato se na to neću ni osvrnuti, jer sam u nekim mojim ranijim tekstovima o tome rekao svoju riječ. Ono što je u ovome trenutku, po mojem mišljenju, važno jeste da se prvi čovjek Vlade Crne Gore konačno “(od)lučio” na tako (od)važan korak da “podnese OSTAVKU”, a koja ničim nije iznuđena niti je bilo ikakvoga političkog ili nekog drugog pritiska!? Treba čovjeku (po)vjerovati na tako datu riječ, i reći da ne može biti mjesta za sumnju u sve ono što se prije nekoliko mjeseci govorkalo, šuškalo, nagađalo, sigurno događalo, da će do kraja godine taj isti Predsjednik Crne Gore podnijeti ostavku. I desi se čudo neviđeno ili već odavno naslućeno, najavljeno i sada viđeno. Šta reći brojnim simpatizerima, pristalicama njegove stranke, brojnim ulizicama i političarima kojima je prvi čovjek mnogo pomagao, a koje je za sobom na distanci držao prosipajući iz ruku po malo soli, a stado blejalo koliko je moglo, hvalilo do nebesa, dodvoravalo se, ljubilo skute, veličalo njegov lik i djelo. Šta će reći veliki pjesnici, književnici, bivši političari i oni koji ga iz milošte nazvaše “dvometricom”? Da li je bilo suza, makar radosnica ili će poteći potoci od prolivenih suza? Svima njima biće uskraćena dugo godina ispružena ruka iz koje su “so” dobijali da bi zobali pa su poslušno ćutali, gmizali ili kao crvi prcali u vis da bi po nešto uhvatili. Da ne zaboravim da se osvrnem i na najbrojniju političku stranku na čijem čelu nekadašnji prvi čovjek i dalje ostaje da je vodi shodno procesima koji su “odavno” započeti, i ujedno da po nešto kažem o najuticajnijim političarima DPS-a. Treba reći, mada to gotovo svi znaju, da opozicije u Crnoj Gori već odavno nema kao jakog političkog faktora i tu dileme nema. Međutim, unutar same stranke DPS-a sasvim je sigurno da ima nekoliko politički jakih ličnosti koje sada neće dozvoliti onu kompaktnost članstva u pojedinim opštinskim odborima i da će morati veoma brzo doći do raslojavanja i formiranja političkih grupacija koje će imati intenciju za osamostaljenjem i prigrabljivanjem političke vlasti i svih onih privilegija koje same po sebi dolaze, onog časa kada dođe do razdvajanja odnosno rascjepa i formiranja novih stranaka. Tek tada će se razviti politička borba u Crnoj Gori i tek onda možemo očekivati da se jasnije uoči razlika između opozicije i pozicije. Takođe, treba istaći da političko iskustvo prvog čovjeka, sada u “t(r)ajnoj ostavci”, biće za izvjesno vrijeme jak činilac održavanja stabilnosti unutar DPS-a. Za sada toliko o tome. Šta će se desiti sa političarima iz vremena “rata za mir” poslije ostavke prvoga čovjeka? Po mojem mišljenju, neki će od njih povući mudar potez i iskoristiti trenutak u cilju potpunog povlačenja iz politike, kako bi se “zaboravilo” ili umrtvilo javno mnjenje ili reagovanje pojedinaca na nekadašnju njihovu političku djelatnost i prošlost. Odlazak sa državničke funkcije ujedno je i signal onima na nižoj političkoj rang listi da htjeli ili ne prihvate odluke još uvijek najjače političke ličnosti u Crnoj Gori, a koja nije i neće tako (svoje)voljno sve prepuštiti drugima. Vlast i privilegije iz vlasti imaju dugo trajanje, a slast za političku vlast posebno onih koji su bili dugo u njoj ostaje trajna i najslađa strast. Ljubav je prolazna, ali strast onih u vlasti za još veću vlast ostaje do kraja njihovoga života, a barem takvih primjera u Crnoj Gori ima na pretek. Zašto otvoreno ne reći da evropske integracije i ulazak u zajednicu država Evrope, barem prema nekim prognozama koje dolaze sa zapada, ne može biti prije 2020. godine, a toliko napora i novaca smo potrošili do sada, a još toliko ili mnogo više nam predstoji da potrošimo i u potpunosti osiromašimo ovo malo građana koji ionako na jedvite jade krpe kraj mjeseca sa početkom narednoga mjeseca. Čini mi se da bismo i bez mnogo toga što smo radili svakako do tada ušli voljno ili nevoljno u Evropsku Uniju, a sve se bojim da će se ona prije našega ulaska raspasti ili formirati neka nova zajednica država u Evropi! I na kraju, ipak, treba upitati prvog čovjeka i ne samo njega nego i njegove partijske drugare, političke i državne faktore, ministre njegove, političke protivnike, pa bogme i bivše političke lidere, da li je ovaj današnji lični čin “OSTAVKA ILI (PRI)VID O(P)STANKA”. Ako mene pitate, pored onoga što sam rekao, mislim da je u pitanju postepeni odlazak u cilju političkog opstanka. Vlast je neizmjerna strast! Podgorica, 21. decemar 2010. godine Dr Momčilo D. Pejović (164) Objavljeno: DAN, nedelja, 19. decembar 2010. godine. V. D. DIREKTORA I GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA Gospodinu Mladenu Mlutinoviću i Uredniku rubrike „PISMA“, Gospodinu Danilu Vukoviću Poštovani, Shodno Zakonu o štampi i informacijama molim Vas da na istoj stranici dnevnoga lista DAN, (str. 26), na kojoj je objavljen tekst pod naslovom „PRIVATIZOVAO INSTITUT“, sa nadnaslovom „Kako dr Radoslav M. Raspopović vodi važnu državnu instituciju“, a na kraju ispod sadržine navedenog teksta u potpisu DR MOMČILO D. PEJOVIĆ, u sjutrašnjem broju da pod HITNO I NEODLOŽNO na istoj stranici dnevnoga lista DAN u kojem je objavljen navedeni tekst i nadasve falsifikat najgore vrste, tj. podmetačina u vidu lažnog predstavljanja, zloupotrebe i potpisivanja mojega ličnog imena i naučnog digniteta, kao i javnog objavljivanja sa ciljem javnog omalovažavanja i diskreditovanja moga ličnog i porodičnog imena i prezimena, naravno gdje je navedena takođe meni podmetnuta sadržina teksta sa kojim me je u svojstvu potpisnika i lažnoga predstavljanja i potpisivanja sa „Dr Momčilo D. Pejović“ ispod naslova teksta „Privatizovao institut“: Objavite moje demantije pod naslovom „ZLOUPOTREBA, KLEVETA I LAŽNO PREDSTAVLJANJE u tekstu „PRIVATIZOVAO INSTITUT“ sa potpisom „Dr Momčilo D. Pejović“. Veoma me teško psihički potreslo, veoma duboko emotivno uzdrmalo, a pogodilo najteže moguće lično, porodično i kao dugogodišnjeg ozbiljnog naučnog radnika za kojega svi znaju da ono što god napiše stoji uspravno i sa svojim potpisom garantuje i stoji da odgovara moralno, materijalno i krivično. Neko je teško zloupotrijebio moj potpis, moje lične podatke kao i izmišljotine u datome tekstu meni javno podmetnuo i time mi nanio klevetu najteže vrste i nanio mi teške duševne boli za koje će sasvim je sigurno morati da odgovara lično i on i onaj koji je to objavio i u redovnom postupku kod nadležnih sudskih i policijskih instanci dokaže se istinitost ovoga što ja danas Vama podnosim i zahtijevam da objavite, jer je u navedenom tekstu sa potpisom „DR Momčilo D. Pejović“, odnosno predstavljajući se lažno potpisano je moje cijenjeno ime i naučna titula sa podacima vjerovatno pokradenim ili zloupotrijebljenim iz lične karte predstavljajući me u lažnome karakternom obliku. Ukoliko mi ne objavite navedeni tekst, naravno ni pod kakvim uslovima izmjena u tekstu pa čak da budu i pravopisne, biću prinuđen da pored objavljivanja navedenog teksta u nekom drugom dnevnom listu zatražim i sudsku satisfakciju, a koju ću svakako pokrenuti protiv navedenog lica koje se potpisalo lažno se predstavljajući da je on „Dr Momčilo D. Pejović“. Nije mi poznato da postoji doktor istorijskih nauka ili samo doktor nauka pod mojim imenom i prezimenom Dr Momčilo D. Pejović. Takođe, nije mi poznato da postoji čak ni u onoj bivšoj ili kako je nazvaše eks Jugoslaviji osoba koja se potpisuje sa Dr MOMČILO D. PEJOVIĆ, doktor istorijskih nauka, u naučnom zvanju viši naučni saradnik, sem da je riječ o meni koji se cijeloga života predstavljam javno i govorim glasno i javno se potpisujem sa Dr Momčilo D. Pejović. Dakle, neko je podnio lažne lične podatke, potpisao se lažno, predstavljajući se kao u potpisanome članku „Privatizovao Institut“ sa takođe podmetnutom sadržinom kojom je crnogorskoj i široj stručnoj, naučnoj i laičkoj javnosti namjerno podmetnuo navedeni tekst u cilju mojega kompromitovanja na ličnom i naučnom planu, čime je svjesno htio oblatiti mene, kao čovjeka i naučnoga radnika, a isto tako uvrijedio i oklevetao moju porodicu i prezime članova porodice Momčila Dušanovog Pejovića, koji živi u Podgorici i radi u Istorijskom institutu Crne Gore. Još jednom Vas molim da navedeni tekst, koji Vam šaljem sa mojega mejla, objavite u sjutrašnjem broju vašega dnevnoga lista DAN, kao demantije navedenoga potpisa i teksta pod naslovom „Privatizovao Institut, a sa potpisom dr Momčilo D. Pejović“, od subote, 18. decembra 2010. godine, str. 26. Cijenjenim čitaocima dnevnoga lista DAN, kao i svima onima koji čitaju moje tekstove u dnevnim štampanim ili elektronskim novinama izjavljujem poštovanje i ujedno demantije u vezi navedenog teksta „Privatizovao Institut“ i onoga lica koje se drznulo da se potpiše sa „DR Momčilo D. Pejović“, jer ja nijesam taj i takav potpisnik na navedenom tekstu, niti je ta sadržina u tekstu moja svojina. Podgorica, 18. decembar 2010. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović, Viši naučni saradnik u Istorijskom institutu Crne Gore telefon: 020-235-212; mobtel: 069-092-306 (165) Neobjavljeno: Dostavljeno putem mejla za objavljivanje dnevnim novinama „DAN“, nedjelja, 19. decembra 2010. godine. Redakcija nije našla za shodno da navedeni tekst objavi! V. D. DIREKTORA I GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA Gospodinu Mladenu Mlutinoviću i Uredniku rubrike „PISMA“, Gospodinu Danilu Vukoviću Reagovanje na „nenamjernu grešku i izvinjenje redakcije dnevnog lista DAN“ Poštovani, Bez ikakve zadnje namjere, bez lične zloupotrebe prava da reagujem ponovo, kao i bez i najmanjeg pokušaja da sebi pribavim bilo kakav publicitet i tome slično, prinuđen sam da još jednom reagujem i zatražim objavljivanje mojega teksta u vezi sa vašim tako jednostavnim „izvinjenjem“ i „nenamjernom greškom“ koja Vam se od „redakcije dnevnog lista DAN“ izgleda niotkuda i „nenamjerno“ potkrala!? Naravno da nijesam zadovoljan vašim „izvinjenjem“ zbog „nenamjerne greške“ od redakcije dnevnog lista „Dan“ i da tražim punu moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost i satisfakciju za dijelom učinjenu materijalnu i nanijetu ogromnu nematerijlnu štetu na moj moralni i naučni lik i karakter, koji mi je nanijet objavljenim tekstom u vašoj dnevnoj novini „DAN“, od subote, 18. decembra 2010. godine, na strani 26, pod naslovom „Privatizovao Institut“ sa potpisom od strane N. N. lica, koje se lažno predstavilo i potpisalo sa „Viši naučni saradnik Istorijskog instituta Dr Momčilo D. Pejović“. Takođe, nijeste našli za shodno da uputite riječi izvinjenja Istorijskom institutu i zaposlenim naučnim i stručnim radnicima u toj najstarijoj naučnoj ustanovi, iako ste imali obavezu prema njoj i zaposlenima, jer se u inkriminisanom tekstu upravo proziva Istorijski institut i još imenuju dvije osobe od kojih je jedan naučni radnik sa punim imenom i prezimenom Senka BabovićRaspopović, a drugi je stručni saradnik sa imenom mr Ivan Laković, kojima dugujete izvinjenje Vi ili osoba koja se lažno potpisala i zloupotrijebila moje ime i prezime, moju naučnu titulu i moje naučno zvanje. Naravno da ovim tekstom, koji nije moja svojina jer ga ja nijesam pisao niti potpisao a ni dostavio, ne mogu povratiti onaj potpuni lični i naučni ugled koji sam uživao prije objavljivanja navedenog teksta potpisan sa lažnim predstavljanjem i imenom, niti moralni karakter koji sam dugo vremena sticao i uživao kao istinit čovjek i čovjek kojemu je riječ tvrđa od najtvrđeg kamena, ali mogu od Vas zahtijevati da sa objavljivanjem ovoga teksta možete, ako hoćete, doprinijeti da se donekle ublaži moj i moje uže i šire porodice duševni bol i povrijeđen njihov častan ugled i do dana današnjega ničim stavljen u bilo kakvu sumnju ili sa bilo kakvom sjenkom, pa da javnosti kažete da ste učinili veliku i neoprostivu grešku objavljujući bez provjere, namerno ili nenamjerno tekst „Privatizovao institut“, sa lažnim potpisom. Vjerovao sam da ćete imati obzira i makar malo saosjećati samnom kao naučnim radnikom sa punim imenom i prezimenom i da ćete me tako i potpisati, a naravno da Vi to nijeste (ne)namjerno učinili, dokazujući i pokazujući na taj i takav način da preuzimate svu odgovornost sa riječima „nenamjerna greška redakcije dnevnog lista DAN“ čime se štiti lice koje se lažno potpisalo i dostavilo Vam navedeni tekst, i time kod mene i mojih nabližih rodstvenika, rođaka i prijatelja izazvalo pravi haos, a posebno u mojem zdravstvenom stanju i bogme naučnom liku i djelu, a mojoj porodici i mojim najbližima i prezimenu Pejović iz sela Oraha u Lješanskoj nahiji, a koji su potomci Dušana Toma Stevova Pejovića, pa tako i njima nanijeli neprocjenjivu nematerijalnu štetu. U obavezi ste, makar moralnoj i profesionalnoj, da objavite i ovaj tekst koji Vam dostavljam, naravno mejlom sa mojeg kompjutera u Istorijskom institutu, i jasno se odredite za „grešku“ i „izvinjenje“, iako nije moja namjera da Vas učim da me citirate i potpisujete onako kako sam Vam dostavio sve podatke sa punim imenom i prezimenom, naučnom titulom i naučnim zvanjem. Ipak, nadam se da ćete sada makar iz drugoga puta učiniti nešto i ispraviti nastalu „nenamjernu grešku“ objavljivanjem navedenog teksta, bez bilo kakvih izmjena, a sa ciljem da možda shvatite koliko je teško čovjeku koji decenijama izgrađuje i stvara svoj moralni i naučni lik, čuva svoj i svojih najbližih moralni karakter i dignitet uže i šire porodice koji je do danas neokaljan, a neko je navedenim tekstom pokušao da mu podmetne i plasira javnosti neistine i laži i na taj način predstavi mene i sve moje najbliže u drugačijem i mnogo lošem svijetlu. Ako budete imali hrabrosti Vi ćete moju punu satisfakciju ispuniti vašim javnim objavljivanjem imena i prezimen „N. N. lica“ koje Vam je dostavilo tekst i lažno se potpisalo sa mojim imenom i prezimenom uz to zloupotrebljavajući moje naučno zvanje i naučnu instituciju u kojoj radim gotovo pune tri decenije. Naravno, u protivnom pokrenuću sudski i istražni policijski postupak, pa će se tamo utvrđivati nečija „nenamjerna greška“, zbog koje ja danas i ubuduće ću trpjeti, ako se ne objavi puno i pravo ime i prezime N. N. lica kao lažnog potpisnika teksta „Privatizovao Institut“. Još jednom se obraćam poštovanim čitaocima dnevne novine „DAN“ da ovo moje reagovanje potpuno razumiju i shvate da to nije nikakvo pravdanje ili opravdanje za nešto što nijesam učinio, jer mi je neko mimo moje volje i znanja podmetnuo navedeni tekst, nego samo da pokušaju pojmiti kako je teško živjeti sa nepravdom koju vam neko učini ili čini godinama, a u ovom slučaju se posluži krajnje prizemnim, zlobnim, pakosnim, zlonamjernim, podlim i samo svojstveno neljudskim osobinama i stvorenjima u vidu hijena, lešinara, strvinara i gmizavaca u ljudskom obliku, zloupotrebljavajući moje ime i prezime, i naučno zvanje. Sa ovim tekstom završavam moje obraćanje dnevnoj novini „DAN“, a ujedno obavještavam javnost da ću redovnim putem potražiti zaštitu svoje ličnosti i naučnog djela tražeći potpunu satisfakciju otkrivanjem imena i prezimena N.N. lica koje je u dnevnom listu „DAN“ objavilo navedeni tekst i potpisalo se mojim imenom i prezimenom. Podgorica, 19. decembar 2010. godine dr Momčilo D. Pejović, Viši naučni saradnik u Istorijskom institutu Crne Gore telefon: 020-235-212; mobtel: 069-092-306 adresa stana: Bulevar Džordža Vašingtona b.b., stan 4/6/4 PODGORICA (166) Neobjavljeno: Dostavljeno putem mejla za objavljivanje dnevnim novinama „DAN“, utorak, 21. decembra 2010. godine. Redakcija nije našla za shodno da navedeni tekst objavi! V. D. DIREKTORA I GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA Gospodinu Mladenu Mlutinoviću i Uredniku rubrike „PISMA“, Gospodinu Danilu Vukoviću Poštovani, Očekivao sam makar u današnjm broju vašeg dnevno lista “DAN” da ćete mi izaći u susret i objaviti dostavljeni tekst. Naravno Vi to nijeste htjeli učiniti, jer se to Vas mnogo i ne dotiče ili smatrate da nemate nikakvu odgovornost sem onu koju ste priznali da je učinjena “zbog nenamjerene greške”!!! Mojim tekstom “Reagovanje na nenamjernu grešku i izvinjenje redakcije dnevnog lista DAN” upućen mejlom sa moje adrese u 16,13 časova, nedelja, 19. decembra 2010. godine, pokušao sam dobronamjerno da donekle prevaziđemo nastalo stanje i dijelom izbjegnem ono što može a sada vidim da mora uslijediti sudski i kod Uprave policije zatražiti istražni postupak, kojima ću nastojati da dobijem satisfakciju za nanijetu tešku klevetu, uvredu časti i ličnoga i naučnoga ugleda mojeg imena i prezimena, kao i moje uže i šire porodice. Da ne bih bio “opširan” po vašim mjerilima i shvatanjima, kao u tekstu koji mi nijeste htjeli objaviti, ovom prilikom reći ću sljedeće: 1) Kao odgovorna lica na funkcijam V.D. direktora glavnog i odgovornog urednika dnevne novine DAN, i urednika rubrike “Pisma” u toj dnevnoj novini, Vi nijeste prihvatili za objavljivanje moj tekst “Reagovanje na nenamjernu grešku i izvinjenje redakcije dnevnog lista DAN”, 2) Vi se nijeste izvinili dr Momčilu D. Pejoviću, višem naučnom saradniku u Istorijskom institutu, već ste onako uzgredno uputili “izvinjenje gospodinu Momčilu Pejoviću...”, čime ste pokazali da ne prihvatate potpuno, pravo i stvarno izvinjenje čovjeku kojemu je objavljenim tekstom “Privatizovao Institut” (DAN, subota 18. decembar 2010. godine, strana 26) i lažnim predstavljanjem da se radi o “Višem naučnom saradniku Istorijskog instituta Crne Gore” sa potpisom ispod teksta “Dr Momčilo D. Pejović”, nanijeta teška kleveta i uvreda, 3) Ne prihvatam ni u najmanjem dijelu onakvo Vaše, provizorno učinjeno reda radi, “izvinjenje” niti opravdanje da je u pitanju greška “zbog nenamjerne greške...”, a takođe ja nijesam “gospodin Momčilo Pejović...”, jer takav nije ni potpisan ispod teksta “Privatizovao Institut”. Na mojem primjeru pokazali ste vašu veliku “profesionalnost i ozbiljnost” shvatanja učinjene štete licu koje nije počinilo dato krivično djelo, a koje mu je javnim objavljivanjem navedenog teksta stavljeno na teret. Na Vama je da ovaj moj dopis shvatite kako vam je volja i prema njemu se odneseta kako god želite, kao i da me ne obavijestite da ste mejlom primili dati teksta, ali Vas uvjeravam da sam takvim načinom ponašanja od Vas veoma teško i ozbiljno, a ujedno i neoprostivo lično, naučno i porodično povrijeđen, pa ću biti primoran da u sudskom postupku zatražim zadovoljenje i satisfakciju u punom smislu tražeći od Vas pravičnu naknadu za učinjenu materijalnu i nematerijalnu štetu. Na znanje Vama. S poštovanjem, Podgorica, 21. decembar 2010. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović, Viši naučni saradnik u Istorijskom institutu (167) Objavljeno: IN4S.NET, subota, 25. decembar 2010. godine. ŠTA SANJAM, A ŠTA (MI) SE DEŠAVA? Negdje sam napisao da mnogo i grdno sanjam i da od snova ne mogu da živim, ali i da mi ti isti snovi nagovještavaju nešto što će mi se sigurno desiti ubrzo ili mnogo kasnije. Najčešće sanjam nekakve mračne i uske tunele pod zemljom iz kojih pokušavam izaći i na jedvite jade uspijevam, i naravno shodno profesiji kojom se bavim sanjam da čitam knjige, držim u rukama mnoge arhivske spise koje razgledam ili čitam. Najčešće su to spisi koji nemaju baš čitljive naslove ili ih se ne sjećam, već kao kroz maglu ostane po nešto od naslova, ali sadržinu teksta gotovo uvijek upamtim. Naravno, godinama sanjajući takve snove uočio sam da mi oni ne izlaze na dobro i da mi predskazuju izvjesnu opasnost i pripremaju me na opreznost u događajima koji će se dešavati u stvarnosti i u mojem životu, na poslu, u porodici i tome slično. Hoću da vam ispričam jedan takav san koji sam sanjao samo par dana prije nego je neko objavio tekst „Privatizovao Institut“ i stavio potpis sa mojim imenom i prezimenom i čak naučnu titulu i naučno zvanje višeg naučnog saradnika u ustanovi u kojoj radim! ZAŠTO i sa kojim ciljem?!!! Bijah se već probudio negdje oko dva sata poslije ponoći, a samo što sam prije par sati legao u postelju. Pomislih, rano mi je da sada idem na posao pa ću tamo negdje oko pet izjutra, što je za mene uobičajeno. Dugo se vremena sa jedne strane na drugu okretah i izmoren utonuh u san. Sanjam svega i svačega, opet nešto čitam, držim u rukama nekakve novine formata „Glasa Crnogorca“ i čitam nekakav dugi naslov od kojega samo upamtih: „ALO..., zrele kruške..., stanje redovno“. Najednom, zazvoni moj mobtel!? Naravno u snu dok sam čitao novine. Sanjam Sarajevo, grad u kojem sam studirao, stan na “Marin Dvoru“, gdje sam stanovao, nosim se sa knjigama, a nikako da nađem ulaz od toga stana i konačno odmorim na krevetu na kojem sam skoro tri godine spavao, a i tada iz njega veoma rano ustajao, dolazeći kasno, jer nijesam imao grijanje. Dakle, radnja i mjesto u većini mojih snova gdje se sve to odigrava je Sarajevo, ili je sve ispreplijetano i sa drugim gradovima gdje sam dugo arhivski istraživao. Težak mi bijaše san i bogme se od njega i probudih, mada je to vrijeme za moje buđenje. Razmišljam o snu i onome što sam u njemu doživio i poziv moga „starog druga“! Znam, neće izaći na dobro, ali nemam vremena o tome da duže razmišljam. Već bijaše 04,25 časova, na brzinu se spremih, popih kafu i već bijah na poslu odmah poslije pet časova izjutra. Odradih taj neradni dan i dođoh kasno kući, bez uobičajene pauze, naravno misleći da više nemam potrebe toga dana se vraćati na posao i čitati. Od umora bijah već pri snu prilegao da malo odrijemam, iako se to rijetko dešava. Zvuk mobtela me trže. Javlja se meni poznat glas! Sa iznenađenjem i nevjericom silazim, uzimam novine i čitam tekst koji nijesam napisao, niti potpisao, a ni dao za objavljivanje. Nije moja svojina. Žurno odlazim i već sam u kancelariji za radnim stolom da pišem demantije. U međuvremenu dok se sve ovo dešava stižu pozivi i već znate šta me sve pitaju. A moji me pogani snovi ne varaju, već me pripremaju na opasnost koja će mi se desiti i događaje koji će uslijediti! Pustimo da govore riječi iz moga sna. Rekoh, naslov ne bijaše jasan, ali zapamtih riječi „ALO..., ZRELE KRUŠKE..., STANJE REDOVNO“?! Alooo... Molim! Što se ne javljaš, no ti zvoni telefon, kao da ne čuješ? Bijah na njega i zaboravio, a odavno se nijesmo čuli pa mu i glas ne prepoznah odmah. Što je, „stari druže“, zar me ne prepoznaješ. Gdje si i šta radiš? Ima li posla? Pišeš li, još...? Ajde da se vidimo, nijesmo odavno bili zajedno. Ima li što novo? I dok on još postavlja pitanja ja pokušavam da dođem sebi. Otkud on sada, odakle zove, jer njemu se ne zna kada će te nazvati ili kada ćeš ga vidjeti. Takav je kao vjetar, ide za poslom i zadacima radnim!? Iako je na „bolovanju“ provodi vrijeme u inostranstvu, radno ga mjesto ne gleda. U kancelariji ga nećete naći a kamoli zateći, ali poruku možete ostaviti! Dok on priča i postavlja pitanja pokušavam se dozvati i sebe upitati zašto li me sada zove?! Znam, nije bez neke! Takav je on, naizgled bezazlen, u poslu veoma služben i profesionalac veliki. Ne možete njemu ući u trag, a sve voli da zna. Znam, pravi se da ništa o meni ne zna ili nije saznao što mi se u međuvremenu od posljednjeg susreta sa njim do danas izdešavalo. Osjetio je da ga ne slušam i odmah me grabi. Šta ti je? Ti dobro ne čuješ ili ne znaš da su „zrele kruške“..., „stanje je redovno“, biće toga još, ovo je početak!? Ne čitaš novine, a po cijeli dan učiš i čitaš i na internetu si. Pogledaj što piše! Ostavke... hapšenja...!? Baci te tvoje papire, ne živi se od prošlosti! Čuješli ti mene, „stari druže“, osvijesti se?! Ne da mi da dođem sebi, ne znam o čemu se radi, ko je dao ostavku i na što, koga su uhapsili?! Što se to sve mene tiče! I dok ja tako razmišljam ne bili mu ušao u nekakav trag kad će on: Biće toga još, sitne su to ribe, ali „ribari mrežama“ sa sitnom ribom (u)love i veliku!!! Sve mi je rastrgano i ne mogu da pohvatam misli. On ima svoj stil kada govori. Ne da ti da se osvijestiš, nego te „bombarduje“ - spopadne tako da ostaneš nijem. Prekidam ga i uspijevam reći: Štati je, jadan, znaš li o čemu pričaš? Znaš li da se sve prisluškuje, ma pusti me na miru, jer imam svojih briga preko vrha glave. I taman bijah uzeo zalet ali on se ne da. Smijehom sve nastoji zaglušiti a ujedno sebi daje zamah. Samo ti piši, drugar, pa ćeš vidjeti na što će to izaći!? Misliš da ja ne čitam tvoje tekstove, aaaaaaaaaa, ahaaa, haha! Ozna sve dozna..., ahaaahaaa...., umirićemo mi tebe!? Takvoga ga nijesam znao, kao da je neko drugi, ali ovoga puta je zaista pretjerao, pa mu kažem: Hajde reci što treba da čujem i onda me ostavi na miru! Ozbiljno ti kažem, ili ako imaš vremena hajde dođi do mene. Eeee, to tako ne može! Ima novosti da ti pričam do mile volje, ni sam ne znaš šta se dešava...., stanje je redovno..., kruške su zrele..., tek je početak..., nijesam ti još sve rekao...!!! Zagrijalo mi se uvo od telefona pa mi počelo i da zvoni, a htio bih ga upitati nešto za mene važno, da pomogne, jer on je bogme moćan bolje reći ima jake veze, pa bi mogao meni „starome drugu“ nešto učiniti, ali ga treba „uhvatiti“....! I taman htjedoh da mu sve to rečem, kad će mi on: znam, znam, biće to u redu, vidimo se „stari druže“ i prekide, a ja ostadoh da čitam u snu, tražim izlaz iz nekakvih ćorsokaka, pa preko nekakvih šuma i planima kroz bespuće, a tobože sve prečicom. Pomiješali se snovi i moja java-stvarnost! P. S. Kako fitilj 2010. godine sve više dogorijeva i bliži se početak Nove Godine meni se na samom kraju stare godine dešavaju neke mnogo čudne stvari, pa sam čak sklon da povjerujem da dolaze ne samo od pojedinca nego da su orkestrirane i od neke grupice „prijatelja“, kojih je, dao bog, za ove dvije decenije se nakotilo, pa od njih ne možeš slobodno ništa progovoriti, a da ti se na to ne nakalemi desetorostruko. Ujedno da kažem da događaji ili dešavanja koja se u posljednjoj dekadi decembra mjeseca ove godine dešavaju, jasno se mogu naslutiti iz mojih snova, a posebno iz telefonskog razgovora sa mojim „starim drugom“, koji krstari uzduž i poprijeko, a glasne se tek toliko da na njega ne zaboravim! Samo par dana poslije moga sna, meni je neko dobrano namjestio igru lažno se predstavljajući i potpisujući ispod već objavljenog teksta mojim imenom i prezimenom. Bijaše u tom snu još ponečega, a o tome ću drugom prilikom. Podgorica, subota, 25. decembar 2010. godine Dr Momčilo D. Pejović (168) Objavljeno: Glas Dijaspore, utorak, 28. decembar 2010. godine; IN4S.NET, sreda, 29. decembar 2010. godine. SA PREMIJEROM U KONTINUITETU - OBEĆANJIMA DO CILJA!!! Njihovu (samo)održivu stranačku politku ne razmijem, a posebno ne sva ta njihova dvadesetogodišnja obećanja koja prosipaju svakodnevno. Sve njihove političke, ekonomske, i mnoge druge uspjehe ne možete nabrojiti pa makar počeli januarom i tako isto završili januarom naredne godine. Neuspjesi za njih ne postoje i oni ih ne nabrajaju, ostavljaju ih istoričarima! Sve nam tako teče, počevši od premijera jednoga i istoga po nekoliko puta izabranoga i evo sada do novoga kako precizno izračunaše i rekoše da je, sa srećom nam bilo, po redu 39. crnogorski premijer. Nevažan je njihov broj “u kontinuitetu”, a mnogo je važno da se pamte oni koji su zaista dali veliki doprinos i postigli krupne rezultate u cilju dobrobiti države građana i Crne Gore. Sve mi se čini da su “u kontinuitetu” ubacili i onaj period od prije 105. godina crnogorskoga parlamentarizma i tako opet, kako oni kažu “u kontinuitetu” sve do dana današnjega! Država nam je u kontinuitetu, pa još i crkva, vojska, policija, finansije, nauka i prosvjeta, načalne-osnovne i srednje škole, istorija, jezik, stil, običaji, čak i ekonomija počev od prvobitne zajednice pa do danas kada zvrje prazne brojne fabričke hale, i saobraćaj nam je bio evropski pa su nam brojni stranci kao putopisci stizali samo kozjim stazama. Mora se priznati da im je i tada “divlja priroda” prionula za srce i ne napušta strance i “naše strance” ni dan današnji. Zato imamo stranijeh turista na ‘iljade, pa smo od turizma samo ove godine nabrali lijepijeh para-eura, kako tačno izračunaše nešto više od 600 miliona. Ihaaaahaaaaj! Samo što narod od toga nema neke velike koristi niti nam se na budžet državni poznaje. Sve je to otišlo onamo gdje naši eksperti znaju da dupliraju paru na paru! A, tek mala privreda kako nam ona radi od kredita kojima je stimulišemo!? Bojim se reći da je sve to bacanje prašine u oči onima koji bi da žive od svojega crnoga rada. Ma nema što kod nas nije u kontinuitetu, jer kod nas nema čojeka, pojedinca ili porodice koja “u kontinuitetu” nije postojala sve tamo do unazad najmanje 1000 godina, a neki i mnogo duže sve do egipatskih faraona i vele da su im preci živjeli odnosno imali kuće tik uz piramide!? Nije dokazano ali oni tako pričaju, da vode daleko neko porijeklo i da su prečistili svoju krv, “obijelili” rasu odnosno pigment sa nekim travama i još imaju “plave krvi”, dinastičke svakako i zato mi tako i napredujemo sve apsolutistički, jer nam je to od naši(je)h dalekih predaka! Samo da se zna da ih mi pamtimo i svojatamo kao najrođenije, kada nam zatreba da se našim političarima i onima posebno u Evropi pokažemo ko smo i odakle smo! I tako sve redom, ja prvi, a on tik prvi do mene. Onaj prvi koji je tik uz mene i onaj do njih prvi do prvoga i na ’iljade prvaka crnogorski(je)h imamo kao nekada za vrijeme Gospodara i “cara junaka”. Ovi(zi) poslušnici i političari ne priznaju nikoga do “Kralja i cara junaka” samo što oni ne znaju jednu jedinu riječ fancuskoga jezika, a slabo ili pođekoju talijanskoga, jer smo u “rođačkim” vezama! Ne znaju pisati pjesme niti romane, ali memoare već uveliko sastavljaju! Onu istoriju, koju su nekada učili u osnovnoj ili srednjoj školi, danas su potpuno promijenili i mnoge godine izmijenili, a još će ako mognu i teritorije promijeniti makar one koje su im “oduzete” nekad davno ili su bile “okupirane”! Ovi današnji političari i kvaziistoričari ako ne mognu prebaciti zemlju i gradove onda će sve nazive nanovo dati i imenovati onako kako su ih danas zavoljeli, a nekad davno “znaju” da su se tako nazivali! Razumiju se u sve političko-trgovačke pregovore, igre i smicalice, ko će sa kim, kako kome da slome vrat, kako da napušte stranku pa priđu onoj koja daje više i tako redom. Politika je, posebno ova naša crnogorska a dijelom i srpska “dogovorna i odgovorna”, mnogo teška i “ozbiljna” za ljude od riječi, njihova pera i struke kojom se ove dvije decenije jedni te isti bave. Njima je ova i ona politika jedna te ista, “sazrijevaju” politički samo ako materijalno mogu to “potvrditi”. Nema tu ni zera razlike, ako hoćemo pravo reći. U velikome su i ravnomjernome kontinuitetu i sa onim iz komunističkog jednopartijskog sistema. Ako je išta ostalo od Crne Gore ondašnje onda je ostala zaljubljenost i zatucanost u komunističku partiju i ta matrica i dan danas velike prihode donosi, naravno materijalne ponajviše, a pored ideološko-obrazovne tu su i ostale koristi: karijera, ministarstva, ambasade, doktorske titule po stare dane, uz politiku su se “pekli” i arhivski istraživali i o zlu radili, a sada se okitili i zauzeli pored fotelja koje drže i onu profesorsku na privatnim fakultetima, izmišljajući neke interdisciplinarne predmete sa kojekakvim naslovima. Sve to oni zajedno stavljaju u jednu mašinu i melju li melju. Međutim, svoju djecu školuju vani u Ameriku ili Britaniju, Francusku ili Italiju i to na visoke škole, koledže i poznate univerzitete, a sve od tanke poslaničke plate, direktorske, ministarske ili od nekih primanja iz brojnih i raznoraznih upravnih odbora. Zanesoh se pa kao i oni jedne te iste kritikujem i o njima pišem ne bili ih jednom dozvao pameti da promijene ploču koju su progutali prije dvadeset godina, a samo što nije januar. A znate kada godine počinju? Da vam rečem odnosno da ih citiram: “Godine počinju januarom”! Ima li bolje i ljepše simbolike u ovome što nam se danas dešava. A, da li možete predvidjeti što će biti sjutra ili u januaru, to jest za nekoliko dana? Da li će doći do “pucanja”, cijepanja jedinstvenog i pobjedničkog duha u najbrojnijoj i najjačoj partiji na političkoj sceni crnogorskoj? Drugi ću put o tome! Političari, ovi današnji “pobjedničkoga duha” i nekadašnji iz “rata za mir”, takođe duha ratničkoga i pobjedničkoga, za javnost toliko toga nam daju da ne možemo nadospijevati da pročitamo koliko oni (blago)umnih programa imaju za blisku i daleku crnogorsku budućnost!? Sve su to njihove održive ideje, agende, nacrti i planovi i sve to treba “evropskoj” Crnoj Gori i građanima njenim i to su naši intelektualni neiscrpni resursi od kojih će naša mala, mlada i nezavisna država, a povrh svega toga ekološka, iako je novi premijer zaboravio da je plasira u svome dalekosežnom prosperitetnom programu, živjeti još najmanje onoliko ’iljada godina koliko smo daleko od faraona egipatskih! Naši političari posebno oni na vlasti mogu naramak argumenata navesti za velike i grandiozne njihove rezultate ili rezultate njihovog premijera u ostavci, i sve to u javnost obećanjima oblijepiti i sebi u zahvalnost staviti kao istorijski doprinos demokratizaciji, tranziciji, evropeizaciji društva u Crnoj Gori iznad evropskih poznatih standarda, jer se oni sa nama po obećanjima naših političara ne mogu nikad mjeriti, a kamoli izmjeriti ili (iz)vagati. Naša je riječ teža, jača, specifična težina joj je daleko na desetoj decimali od nule, pa nekoliko nula još i sve tako do beskraja ovoga i ovakvoga životnoga standarda. A zašto svi odjednom aplaudiraju onome u ostavci, govore i ono što treba, a najviše ono što ne treba, jer koliko vidim on im barem sada na stoji za vratom, ne skače im po trbuhu, ne drži ih za perčin? Možda mu većina njih i jeste dužna pa sada nastoje da mu se zahvale za sve što je učinio samo za njih a ne za sebe ili za narod, jer oni su ga birali i od Boga je bio poslat da harmonizuje, evropeizuje i bogme da “...izuje” ne samo Evropu nego i ovo malo građana svede na najtanje grane visokoga evropskoga standarda. Visoko i previsoko za državu sa najvećim i neiscrpni reursima malenu Crnu Goru sa nepunih 700 hiljada žitelja koji tako smireno slušaju velika i trajna obećanja da se već jednom ispune, ali “trajno” kao što je “trajan” odlazak ili ostavka najvećeg crnogorskog političara i najharizmatičnijeg na političkoj crnogorskoj, regionalnoj, balkanskoj i evropskoj sceni političkoj, ili kako ga nazva jedan visoki bivši lider i sada “samostalni” p(oli)tičar “dvometrica” crnogorska, spas Crne Gore od kapitalizma i samoupravljanja, od društvene svojine i radničke klase, koja ga je dovela na vlast a njihova politika i premijerske agende tu istu radničku klasu a bogme i dobar dio intelektualaca i fakultetski obrazovanih ljudi i stručnjaka dovela je na prosjački štap, da zimuju na marginama praznih i rasprodatih hala širom junačke Crne Gore. Svi su oni zajedničkim snagama uspjeli da referendumom izdejstvuju nezavisnu Crnu Goru, jer je samo tada to bio trenutak, “zadnja šansa” koja se za ’iljadu godina ne bi mogla dočekati!? Nezavisna Crna Gora danas pruža i politički uliva veliku sigurnost ne samo najsiromašnijem dijelu njenih građana nego ekonomskim prosperitetom “prijeti” prevazići najbogatije zemlja izvan regiona i biti među 50 najbogatijih zemalja. Dakle, njima će biti jaka konkurencija!? Sve će toga biti samo kada počnemo pregovore 2011. godine, uđemo u 2012., sačekamo 2016., ispunimo još po koji domaći zadatak 2020. godine, a tek 2071. godine našim najbrojnijim, najdostojanstvenijim, najvjernijim i najupornijim glasačima penzionerima ispunimo obećanja o povećanju penzija od par ’iljada eura! U nešto jače od polusatnog, inauguracionog govora i ekspozea čusmo u crnogorskome parlametu novoga Premijera, koji poslanicima predoči “viziju” svoga programa i naravno imenova ministre koji će biti u sastavu njegove “nove” 39. po redu Vlade. Biće to politički tim koji će sprovoditi onaj program i radne zadatke koje on kao Premijer usmjeri nadležnom ministarstvu. Šta bih mogao reći za ekspoze novoga Premijera? Ne mogu ništa novoga reći, jer u tom “programu” nijesam ništa novo primijetio, a nema ni nekih većih ili značajnijih personalnih izmjena koje bi mogle obećavati da će ipak biti “promjena” koje se uveliko najavljuju, naročito na strateškom planu ulaska u NATO i evropske integracije ulaska u pregovore za članstvo u Evropsku Uniju. Mogu samo da primijetim ono što su i većina poslanika primijetili da nema u timu osobe koja je ipak dala svojim ličnim radom i velikim angažovanjem izvjestan doprinos u cilju približavanja Evropi. Iznenađen sam dupliranjem pojedinih resora, kao na primjer osnivanjem novoga ministarstva za nauku, a već imamo Ministarstvo prosvjete i nauke, odnosno sada sporta. Odmah da kažem da prethodni ministri prosvjete i nauke i nijesu bili mnogo naklonjeni nauci, naprotiv rekao bih da nijesu poklanjali potrebnu pažnju upravo fundamentalnim naukama naročito ne istoričarima i naučnim projektima vezanim za istoriju Crne Gore i više su bili naklonjeni nekim projektima pojedinaca izvan zvaničnih i državnih naučnih ustanova. Ono što sam zapazio je početak njegovog govora, koji je, po mojem skromnom mišljenju, trebalo preskočiti ili sa jednom prostoproširenom rečenicom zahvaliti se odlazećem premijeru, a izostaviti velike “rezultate” kojima je on dao lični doprinos, upravo tom prilikom zaboravljajući na kontinuitet vladavine i postignutih političkih, ekonomskih i društvenih reformi u periodu dvije decenije. Samo se još očekivalo, barem meni se takav utisak nametnuo, da ga novi Premijer za postignute rezultate i zasluge preporuči za nagradu ili kakvo visoko državno odlikovanje. Istoričari će reći svoju riječ i o tom periodu vladavine i ona će se ubrzo pokazati kakva je i koliko je bila realna slika odlazećeg Premijera i svih onih koji ovih dana kite stupce dnevnih novina i u superlativu govore o njegovim ukupnim rezultatima. Takve procjene i ocjene, hvale i pohvale, zasluge i rezultati biće ubrzo svedeni na razumnu mjeru i realno posmatranje i distanciranje od neke i nečije politike u prethodne bezmalo dvije decenije. Takođe, neću ispustiti iz vida da kažem da ništa novo u tom programu i nema i da ostaje ona ista politika koja je bila “u kontinuitetu” svih prethodnih vlada, naravno od istoga premijera. Da nije bilo velikog zahvaljivanja i plasiranja velikih i brojnih rezultata, skoro pa se moglo razumjeti da su oni grandiozni, onda se taj ekspoze ili program novog Premijera i nove-stare Vlade mogao istrpjeti, iako je mnogo ličio na prethodnog Premijera. Ali to je ta njihova politika “kontinuiteta” sa kojom se hvale oni koji su na vlasti. I na samom kraju, šta reći sem ono najvažnije da su u ekspozeu iznijeti nerealni planovi, i data opet, ništa novo za vladajuću strukturu, brojna obećanja građanima da budu strpljivi da još jedan Premijer realizuje svoj program, pa opet da mu se da još jedna šansa i tako narednih dvadeset godina. Teško je to čekati, jer se siromaština uvukla kod velikog broja crnogorskih građana i njihovih domova, a političari iz vremena “rata za mir” teško se mijenjaju i samo zavaravaju one koji hoće da rade i da žive od svoga rada, a ne da se politikom bave. Evropa traži rad, rezultate rada i vladavinu prava-pravnu državu za sve njene građane jednaku! Podgorica, 28. decembar 2010. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (169) Objavljeno: IN4S.NET, nedjelja, 09. januar 2011. godine; Glas Dijaspore, nedjelja, 09. januar 2011. godine. U SUSRET DPS KONGRESU ILI POLITIČKOM STRESU Voljno ili nevoljno, ipak, desilo se da je sada već bivši Premijer morao javno ili makar politički mirno, razumno i t(r)ajno podnijeti ostavku i otići zauvijek pa makar to bila samo jedna stepenica niže od državničke visoka partijska funkcija prvog čovjeka najbrojnije i najmoćnije vladajuće partije, a sa jednim ciljem da se (o)čuva koliko toliko vlast i zadrže važni politički konci i konopci - uzde sa kojima će se držati nekadašnji politički sadrugari na rovitoj crnogorskoj političkoj pozornici. Bio je „dominantna“ politička ličnost u posljednjih dvadeset godina odnosno od početka 90-tih godina 20. vijeka pa sve do konca prve decenije 21. vijeka, iako ne svojom voljom i zaslugama već uz veliku podršku političkih igrača u stranci kojoj je pripadao, kao i onih političkih saigrača sa evropske političke scene kojima je odgovaralo da se privremeno pređe preko svega onoga što se dešavalo u vremenu „rata za mir“ samo da se stabilizuje - primiri stanje na „brdovitom Balkanu“ odnosno u nekadašnjoj JUGI. Kalkulisali su i jedni i drugi i svi su bili zadovoljni do jedne političke ure, a to je do dobijanja statusa kandidata za ulazak u Evropsku Uniju! Šta god da je bilo ne može se izbjeći sumnja u održivost izjave da nije bilo pritisaka pa iako je sve možda bilo samo u uvijenoj formi, suptilno i periodično dozirano od strane Evropske Unije, bez obzira što se dijelom može uvažiti Premijerova izjava da je sve urađeno dobro proračunato sa obaveznom alternativom, jer „ni jednu situaciju ne voli(m) bez alternative...“! On ni u životu, a kamoli u politici nije volio situacije bez alternative pa je i sada procijenio da je za njega najbolje da predahne od velikog dvadesetogodišnjeg političkog zamora i zasićenosti i naravno oproba se u vodama biznisa ili njemu prihvatljivijih profesija u sferi ekonomije. Izmijenjane su sve najvažnije i najveće političke i državničke funkcije pa više nema potrebe za dokazivanjem da je uspjeh u politici za prethodnih dvadeset januara bio njegovih ruku djelo, a obaška harizma koja ga je pratila i kojoj su doprinosili oni koji su politički kalkulisali u cilju sopstvenog političkog napredovanja, pokrivajući sve to svojim „pragmatizmom“, svojom političkom „samostalnošću“ i intelektualnom „visprenošću“! U susret kongresu DPS stranke, najjače i najbrojnije u Crnoj Gori, koji se planira održati sredinom tekuće godine, pod uslovom da ne dođe prije vremena do političkog pucanja ili rascjepa unutar jedinstvenog komunističkog modela odnosno najdemokratskije i najprosperitetnije partije i to socijalista, a onih istih i nekadašnjih komunista, koja bi po svemu sudeći makar ovoga puta morala da se račva na najmanje dvije, tri, pa čak i četiri frakcije, a koje bi se vezivale za najjače političare iz političke elite stvorene u „ratu za mir“. Tada bi se mogla tek vidjeti sva snaga te najbrojnije, materijalno najbogatije i politički najmoćnije partije koja je počivala, gle čuda, na „harizmi“ samo jednoga čovjek „spasitelja“, nacije i države crnogorske i apsolutne moći samo jednoga čovjeka, dok su svi ostali njegovi politički sadrugari bili i ostali samo mali igrači ili obične političke figure bolje reći izvršitelji partijskoga nalogodavca - vladara jedne stranke. Brojni bivši i posebno sadašnji aplauderi veličanja političkoga lika i djela sada već u „ostavci Premijera Vlade“, kao i izvjesni crnogorski analitičari i bivši političari skloni su da nam predoče slijed budućih a „sigurnih“ događaja sa argumentima: „ako ne bude ovo biće ono, ako nije ono može biti nešto treće“ i tako redom u smislu da neće biti „ostavke“, zna on pravi trenutak, biznis je u pitanju, dozlogrdilo čovjeku da se sa radnicima stalno susrijeće i tako dalje i tome slično. Raspada među krupnim političkim ribama u moru političkih problema po njihovim procjenama ne može biti jer krupna riba neće na krupnu, a sitne su ionako bile uvijek plijen, i sve će se zataškati, primiriti radi unutrašnjeg partijskoga mira i održanja na vlasti za makar još jednu deceniju, zlu ne trebalo samo do penzije. Treba reći da se i tako nešto može dešavati ali sa veoma malim mogućnostima, jer političke tenzije među ogromnim partijskim tijelom i posebno među krupnim političkim ribama uveliko su opterećene korupcijom i nepotizmom da je teško povjerovati da je baza ista kao i vrh političke elite i da je pitanje dana ili mjeseca u tekućoj godini kada mora doći do rascjepa političkoga u DPS-u. Problemi su se nagomilavali posebno u prvoj deceniji 21. vijeka kada su se izdvojili krupni politički štihovi i preuzeli svu vlast, a svojim vjernim glasačima prosipali maglu zabavljajući ih sitnim političkim funkcijama u partiji ili nekom od opštinskim mjesta, zaposlenjem rođaka, brata ili kuma. Kumovske veze počele su odavno da pucaju po svim političkim šavovima, a nezadovoljstvo statusom u partiji ili na državničkom mjestu ne omogućava dalje mirno posmatranje makar bez jasnog i glasnog međusobnog prozivanja u najmoćnijoj partiji. Analitičari kažu da možda neće biti ništa spektakularno i moguće je da su u pravu, ali da neće bit političkih lomova među onima koji bi da izađu na vidjelo političkoga dana da zauzmu i oni neko od mjesta važnih u opštini ili nekom od ministarstava, u ambasadama ili konzulatima teško je povjerovati, jer su se mnogi već odavno osigurali materijalno pa mogu mirno čekati penzionerske dane i pustiti one do njih niz vodu, samo da se opstane. Analitičari dalje kažu da će veliki partijski igrači naći zajednički jezik ili politički najmanji sadržatelj baš u cilju očuvanja stečenih pozicija, a ono što se desilo da će se završiti kao i do sada po onoj narodnoj „tresla se gora rodio se miš“! Da li će zaista tako i biti teško je povjerovati, makar samo iz jednog „banalnog“ razloga a to je da je dobro upamćeno šta se nekom od „prijatelja“ desilo ili onima „po krvi“ koji su onako na brzinu bez najave „sklonjeni“ od javnosti i to uoči samih praznika, a sumnja ostala da caruje! Snaga i prednost prvog koji udara kao „početni potez“ u šahu je uvijek prednost i prevazilazi snagu onoga koji se brani pa makar na kraju se dokazalo da je taj koji je sve to istrpio bio nevin. Teško da se tako nastavi a da se dobro ne upamti ono što se desilo ili se moglo desiti, pa smatramo da će ipak oni koji su bili politički prevrtači iz onog burnog vremena promjena i rascjepa vratiti se starome političkome jatu ili iskoristiti šansu koja im se ukazala da podijele „monolitnu“ stranku na nekolika manja dijela ili frakcije a svaki od jakih političkih štihova zauzme svoju poziciju na svome političkom feudu i tako se nastavi politička borba u Crnoj Gori. Mogao bi to biti razlaz koji bi obilježio novo razdoblje na političkoj pozornici crnogorskoj i potrajati sve do nekog novog ujedinjavanja sa opozicionim strankama kada bi se jurišalo zajedničkim snagama na svoje političke protivnike u cilju očuvanja stečenih pozicija, učvršćivanje ili čak zauzimanja važnih državnih funkcija u onim resorima koji bi za njih bili da ostanu netaknuti sve do odlaska u političku penziju, a bogme i mirovinu koju će već neki od njih ubrzo steći za desetak godina ili navršenih 67 godina starosti. Možda se baš iz tih razloga novi zakon o penzijskom stažu i priprema u pravo vrijeme, da se sklone do biološkoga sata. Može da se desi i prije održavanja kongresa velike, najbrojnije i vladajuće političke stranke u Crnoj Gori da se ne održi kongres odnosno da se odloži, ako već ne dođe do političkih podjela unutar stranačkoga tijela odnosno onih koji imaju odlučujuću riječ na političko biračko tijelo i strukturu partijsku unutar te stranke, ali teško da je takvo stanje dugoročnije održivo od kraja 2011. godine. Sigurno je jedno moćna i najbrojnija stranke počela je uveliko da puca iznutra, a ostavka premijera i politički juriš - „napad“ na one koji bi mu mogli pomrsti konce u tako oslabljenom političkom tijelu bez lidera na najjačoj državničkoj funkciji uz već uzavrele političke strasti ne daju ozbiljne argumente ni privremenom smirivanju političkoga tla pa će rovovska borba najjačih u stranci biti nastavljana sve dok jedna strana ne prelomi i pokuša osamostaljivanje odnosno formiranje nove stranke, bez obzira na političku prošlost i sve ono što ih je vezivalo da ostanu tako dugo jedinstveni zarad „zaborava“ od dešavanja iz posljednje decenije 20. vijeka. Dotadašnje ćutanje zbog zajedničke političke prošlosti više je neizdrživo iz mnogo razloga, a svakako da je jedan veoma važan, a to je političko i materijalno raslojavanje unutar same partije DPS-a i formiranje „timova“ klanova, porodičnih dinastija koje bi u narednom desetljeću mogle preuzeti veliki dio vlasti i moći u Crnoj Gori, jer uslovi su za tako nešto sazreli, a profita se teško ko svojevoljno odriče. Vjerujemo da će neko odmah na početku proljeća, a moguće i prije, početi borbu za političku prevlast u stranci makar na regionalnoj ravni odnosno na podjele po gradovima-opštinama na pojedine opštinske strukture, kako bi vratio milo za drago onima koji su pošli đonom otvoreno na uspostavljanje jake vlasti unutar stranke. Zašto ne reći odnosno istaći činjenicu da više nije isto kao do prije nekog vremena pred same novogodišnje praznike, jer su neki od njih ipak stavljeni u pritvor bez obzira na (ne)vinost, a to se mora (za)pamtiti makar onima koji su izdali takvu naredbu. „Nije vino pošto priđe bješe, nije svijet ono što mišljaste“ jer prethodno stanje se do sada nekako zataškavalo i Evropa je žmurela na mnogobrojne devijacije u crnogorskome društvu. Sada kada smo u čekaonici odnosno u stanju statusa kandidata za Evropsku Uniju teško da ćemo biti primljeni onakvi kakvi smo se dvije decenije predstavljali „staroj dami“ Evropi. Da li će drugi po političkoj snazi nastaviti borbu zbog onoga što mu je učinjeno, stavljeno na teret ili će sve podrediti „flozofskoj“ borbi i time priznati da je ipak u svemu nadigran i da nema političku moć kako se pretpostavljalo bez obzira na sve one koji su mu davali podršku, ostaje da se ubrzo vidi, jer „primirje“ ili privid muka koji se osjeća u političkim vodama, a koje zasad traje, ipak, ne daje nadu da započeti proces razdvajanja neće biti nastavljen. Politička borba unutar najbrojnije stranke između nekoliko politički jakih čelnika izvjesno vrijeme odigravaće se ispod žita sve u rukavicama, a zatim će uslijediti iznenadni potez kojim će se konačno DPS podijeliti. Pojedinačne političke štete neće biti, a koristi na jednoj ili drugoj strani biće svakako za lidere novoosnovanih stranaka. Veliki dio odgovornosti političari iz „rata za mir“ uspjeli su ublažiti ili čak odbaciti i političke biografije oprati ili prekriti miroljubivom politikom dobrosusjedstva stavljanjem plašta političkog zaborava „bilo je što je bilo“ i na taj način i dalje opstajati u politici na ovakvom političkom miljeu „brdovitoga“ Balkana“, u nekadašnjoj JUGI. Samo ako bude u interesu Evrope moglo bi doći do revizije političkih uloga pojedini političara sa crnogorske scene. Za sada im ne prijeti nikakva opasnost, zato se i očekuje dalje razbuktavanje političkih strasti. Proljeće će vrlo brzo doći, a strast za vlast i dalje će biti najmoćnije oružje posebno onih koji su dvije decenije bili u političkim vodama i od toga stekli veliku materijalnu korist, a politički ugled obaška. Treba li sumnjati u riječi onih političara koji imaju (ne)opravdane razloge da istraju u „borbi za svoje po krvi i prijateljstvu“! Da li će ona druga strana koja je sve započela biti izmorena i prezasićena političkim „otkrićima“, zarad zastrašivanja, prestati i okrenuti se na drugu stranu i ostaviti javnosti da sama donosi zaključke? Teško da i jedna i druga strana nađu politički dil poslije svega što se izdešavalo i primire se da ne bi prepustili vlast onima trećima koji već dugo čekaju u opozicionim klupama! Ostaje nam da vjerujemo u „ljudsku pravdu“ - „pravda je spora ali je dostižna“ - onih koji su učestvovali u „ratu za mir“ pa se kasnije svega toga odrekli i „zabludama“ se prekrili kao ubjedljivim argumentima, a sada miroljubivom proevropskom politikom nastavili sve u kontinuitetu da vladaju crnogorskom političkom pozornicom na kojoj ima mjesta samo za „harizmatične“ i mudre ćutologe koji se zadovoljavaju mrvicama sa političkoga stola, a sve se nadajući da će još po nešto učiniti i ostvariti uz zamor, zasićenost, mudrost, prijateljstva i nepotizam svojevrstan na ovim prostorima i sve tako do biološkoga trajanja. Kako god da se unutar nagode i dođu do zajedničkog imenitelja neminovnost političkoga racjepa je izvjestan makar do kraja tekuće godine, silom i snagom unutrašnjih previranja koje su nastale ostavkom, jer u prirodi političkoga bića crnogorskoga parlamentarnog sistema je strast za političkim angažmanom kao presudan činilac njihovog opredjeljenja u borbi za opstanak. Vješti politički igrači na političkoj sceni crnogorskoj već uveliko tvrde pazar za budući kongres partijski i ništa ne žele prepustiti slučaju makar za unaprijed par godina, a poslije će vidjeti šta im je činiti. Hoće li im Evropa u tome pomoći ili odmoći da se snađu prije nego konačno postanu dio Evrope vidjeće se ubrzo, jer ogromna partijska mašinerija je uključena i zamajac se zahuktava, teško da će ga neka unutrašnja sila zaustaviti bez obzira na cijenu kojom bi bilo plaćeno zaustavljanje. Dalja politička borba na crnogorskoj političkoj pozornici odvijaće se pod motom: „Neka bude što biti ne može, neka bude borba neprestana“! Priznanja sama od sebe neće uslijediti ako ih neko iznutra ne otvori i proslijedi Evropi pa ih ona stavi na sto crnogorskoj političkoj eliti koja dvije decenije radi šta joj je volja i kroji ministarske fotelje, direktorska mjesta i visoke državničke položaje po stranačkoj kadrovskoj šemi. To su ujedno i bitni razlozi zbog kojih se ta ista politička elita tako dugo zadržala na vlasti i ostala ne smjenjiva. Ima li snage u kojoj od postojećih stranaka da iskoristi priliku koja se ukazala i prezume partijsko kormilo, a razdvojene stavi u opozicione klupe? Teško, ali iznenadna šansa već stoji i treba je iskorititi. Teško joj je odoljeti, makar zajedničkim snagama nekolike stranke. A što ako ni jedna od postojećih to ne želi, jer ima mnogo političkog putera na glavi, a političke ličnosti koja je potpuno čista teško da se može naći među postojećima? Ostali su već zakasnili ili nemaju snažnu stranku iza sebe. Nastaloj situaciji ide u prilog i ekonomska situacija, jer privreda i ono malo što postoji u velikim je gubicima, a kredita i donacija sve je manje i manje, pa se „održivi“ ekonomski razvoj Crne Gore za sada još ne može ostvariti, iako nas obradovaše još u septembru prošle godine kada rekoše da smo „izašli iz ekonomske krize“! Davno smo mi izašli i zašli sa ovakvim standardom, a mnogi pojedinici u Crnoj Gori nemaju potrebe da usljed zamora i zasićenosti zebu za rast cijena osnovnih namirnica niti za dugove i kredite koje su narodugrađanima oni ostavili! Podgorica, nedjelja, 09. januar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (170) Objavljeno: Elektronske novine IN4S.NET, utorak, 18. januar 201. godine. VELIKA, (NE)ZABORAVNA, DALEKO (NE)ČUJNA ZA(H)VALA! Ovih dana bolje reći od kraja decembra minule godine neke od dnevnih novina u Crnoj Gori i šire „ubiše se“ od utrke da pokazuju i dokazuju „činjenično“ sve (za)sluge onih koji odoše u paketu, jer su tako i došli. Lik i njegova sjenka dadoše ostavku, napustiše državne funkcije ali ne ostaviše politiku. Onome koji je bio na većoj političkoj ili državnoj funkciji pripada i veća zasluga pa se „sjenka“ gotovo i ne primjećuje od njenoga svijetloga lika koji je za sada prigrabio svu dobit od „ekonomskoga prosperiteta i demokratskog razvoja“ Crne Gore za protekle dvije decenije-dvadeset januara. Naravno da nije bilo toliko potrebe na sva zvona gvoriti o zaslugama jedne ličnosti a na drugoj strani zanemarivati sivu eminenciju, stratega i demagoga političkog, filozofskog mudraca svih dešavanja i „dobrobiti“ za građane Crne Gore, ili ne barem u tolikoj mjeri, jer smo svi mi svjedoci njihovih „velikih“ zasluga, koje su nam podarile život „dostojan“ čovjeka za samo dvije decenije njihovoga političkoga angažmana. Smatram da se moglo pričati i pisati komentari mnogo umjerenije i sa više takta ne vezujući to za „harizmu“ jednoga čovjeka ili ličnosti, a na drugoj strani (o)staviti njegovog političkog (sa)drugara u sjenci-zavjetrini. Svjedoci smo posljednjih nešto više od dvadesetak dana od „ostavke“ koja se desila „iznenada“ krajem protekle „najuspješnije“ godine u posljednjih dvadeset januara mada su one lično odavno bile od njih isplanirane, a crnogorskoj javnosti suptilno dozirane sa visokim stilom jasnog saopštavanja „hoću-neću“, „biće-neće“, „znaćete“, bićete obaviješteni, kada se odluči(mo) i tome slično. Rekoh da se čujem, kao mnozina po onoj narodnoj „đe svi Turci tu i Mujo mali“, svojom malenkošću u cilju pozdrava, zdravlja i zahvalnosti političkoj eliti iz „rata za mir“ a posebno onima koji su odnedavno u ostavci odnosno prvim ličnostima crnogorske političke scene, spasiocima države, nacije, kulture, demokratije i ekonomskoga prosperiteta, na žalost njihovih (za)b(l)udnih apologeta i aplaudera sve u cilju da se (p)održi trend jakog utiska i naglasi da nam je mnogo žao zbog tako „naglog“, a njihovoga ličnog s(a)vjesnog i (od)govornog čina i posebno što je sa njima otišao u paketu i veliki dio nas kao njihovih odanih glasača, partijskih drugara i prijatelja! Iz plejade „elitnih političara“, nastalih u teškim vremenima „rata za mir“, otišao je drugarski dvojac u paketu, a treći njihov član možda razmišlja, iako je dao izjavu da neće podnijeti ostavku. Kako su nastali tako su u paketu i otišli, pa se može desiti da se sa malim zakašnjenjem njima pridruži onaj koji je, ipak, bio sastavni trio. Nastali u jednom burnom vremenu „promjena“ kao negatori prošloga komunističkog i socijalističkoga samoupravnoga sistema uporno su radili na tranziciji i prelasku sa društvene na privatnu svojinu i u svemu tome ništa lično (za)radili (ni)jesu, barem iz imovinskih kartona nije toliko ubjedljivo! Svega čega su se dotakli uspješno su realizovali samo ako su oni to procijenili da je za „dobrobit“ građana, naroda, a prije svega glasača i njihovih stranačkih članova. Samo im „lustracija“ nije išla od ruke, a (po)kušali su je uvesti i ozakoniti. Nije im išlo od ruke jer društveno-politička klima nije pogodovala, a ni oni od brojnih visokih evropskih zvaničnika i predstavnika u raznim komisijama nijesu pokazivali nepokolebljivu odlučnost za njeno sprovođenje! Tako su „lustraciju“ ostavili svojim nasljednicima da se oni bore u cilju njenoga realizovanja i da nastave brojne poslove i „domaće zadatke“ uz sve to da ispune svih „sedam uslova“ dobijenih od Evropske komisije. Od mjesta gdje su oni zapeli ili stali novi Premijer će sa starim i novim saradnicima, koje je on sam birao, udruženim snagama otpočeti realizaciju strateških i prioritetnih ciljeva u narednom četvorogodišnjem mandatu. Tako će ići sve redom kao što nam to stihovi velikoga dječjeg pjesnika kažu: „Gdje ja stadoh ti produži, još smo dužni ti oduži“! Sa srećom i njemu i njegovim saradnicima. Nadati se da će i „lustracija“ prva biti ozakonjena pa će se odmah početi sa njenom implementacijom, posebno za one koji nijesu bili u rukovodstvu „rata za mir“! A što, da ne biste da se „lustracija“ odnosi na sitnu ribu ili boraniju?! Sada su u prilici da iz prikrajka mirno posmatraju svoju „novu razvojnu filozofiju“ i brojne (re)forme, a jedino imaju obavezu prema svojoj partiji-stranki kojoj su vjerni i kojoj stoje uvijek na raspolaganju. Sve do jedne ure, tako će i biti! Kao ne tako davni aktivni državnici i funkcioneri a sada samo političari, biznismeni i po malo filozofi, jer sa godinama se steklo veliko iskustvo ujedno i mudrost, oni su dobili priliku da pomažu mladim snagama i poletarcima političkim da pod njihovim instrukcijama stvaraju ambijent „novoga“ društva i „nove razvojne filozofije“, ni malo nalik na ono iz posljednje decenije 20. vijeka, koje su oni samo kreirali. Za brojno stranačko tijelo njihove jedinstvene, monolitne partije-stranke uskoro će se pokazati da je to bio nenadoknadiv „gubitak“ za cjelokupno članstvo DPS-a, kao i za veliki broj njihovih glasača prije svega, a potom i brojne građane u Crnoj Gori i inozemstvu-susjedstvu. Izgubili su velike partnere i odlučne demokrate, reformiste, privržene i strateški opredijeljene ličnosti za evropske integracije i NATO savez. Gubitak je, svakako, ali jaka i moćna partija-stranka, kao što je DPS, i takav gubitak dva istaknuta državnika i političara može izdržati, jer ima unutrašnjih resursa da blagovremeno nadoknadi i zamijeni ih novim mladim snagama koje različito misle samo svojom glavom, a kako će da rade vidjeće se u narednih sto dana ili četvorogodišnjem mandatu. Za sada niko ne računa na moguće političke promjene u stranci i to je dobro da budu jedinstveni sve do kongresa, a na njemu (ne)će biti povuci potegni. Samo da ne bude podjela makar onih unutar stranke, koje (ne) postoje, pa je samo važna forma da se „jedinstvo“ očuva. Takve kalkulacije portparola i direktora partije imaju svoje utemeljenje u komunističkoj matrici koju su naslijedili a nijesu je odbacili. Ko nema člansku kartu ne može se zaposliti, pa će se nastaviti sa tom parolom u dalje „pobjede“ i poslije kongresa DPS-a! Oni su nekada znali i klicali „i poslije TITA TITO“ , a sada će se njima iz njihovih redova klicati „i poslije NJIH ONI“! Da li će tako biti i dalje, sigurno (ni)je? Od njihove ostavke i postavljanja novog političkog i ekonomskog mudraca koji „nema čarobni štapić“ sa kojim su se oni, ipak, koristili, sada će kao njihov zamjenik i mudrac on biti taj nenadoknadivi „gubitak“ za crnogorsku političku scenu, koja je davno kreirana u njihovim vizijama, nacrtima, planovima, agendama i na samom njihovom političkom kraju sve zaokružili „giljotinom“! Političar i mudrac iz plejade „elitnih političara“ nastalih u „ratu za mir“, koji su dali „veliki“ ili čak „ogromni“ doprinos „novoj filozofiji razvoja“ Crne Gore kao države prosperiteta, ekološke, demokratske i nezavisne zauzeće poziciju debele državne ladovine, a ako to budu stranački interesi zahtijevali ponovo će se aktivirati, jer im stoje na raspolaganju kako njima tako i svome političkom drugaru i prijatelju koji nije podnio ostavku. Njihova ostavka kao odluka da siđu sa državnih funkcija je lični čin duboko s(a)vjesnih i odgovornih ličnosti, koje su znale za sve što je činjeno u ekološkoj i nezavisnoj, ratom (ne)iscrpljenoj i recesijom ne tako dobro uzdrmanoj državi Crnoj Gori. Još prošle godine u septembu objaviše da smo izašli iz „recesije“! Ko u to (ne) vjeruje? Od njihovoga političkoga uzleta pa sve do ličnoga političkoga sleta - ostavke, koja je mnoge njihove „fanove“ emotivno jako potresla i zatekla nespremne dovodeći ih u stanje delirijuma, plača i zapomaganja, sada je pravo vrijeme za objelodanjivanje njihovog ukupnog učinka koji se ne smije zaboraviti, a za ogromne njihove (za)sluge treba sprovesti anketu i proceduru da im se dodijele najviša odličja za zasluge, koje bi im bilo dodijeljeno upravo od njihovog političkog sadrugara i prijatelja. Trojac koji je sada malo razbijen ili bolje reći poremećen na taj način mogao bi nastaviti politiku kontinuiteta makar sa dodjeljivanjem novčanih nagrada ili onih od plemenitih metala, koja se zvanično dodjeljuju istaknutim državnicima i političarima i naravno (za)služnim ličnostima. Dakle, nikako ne zaboraviti na njihove (za)sluge je imperativ koji se nameće svakom članu njihove partije, a bogme i s(a)vjesnim građanima koji znaju da cijene njihova politička (dobr)očinstva, i naravno da se ne zaboravi na ne tako davnu njihovu ratnu prošlost započetu sa nacionalističkom parolom ili devizom „Rat za mir“. Visoki su bili politički i državni dometi dvojice drugara, političkih saradnika i ličnih prijatelja! Ostaće upamćeni po mnogo čemu, a posebno po zaslugama iz „rata za mir“ i ne manje u cilju očuvanja „biološke supstance“ za svijetlu crnogorsku budućnost. Politički uspjeh je prolazan ali je njihov zaista t(r)ajan što pokazuju svakodnevne pohvale i za(h)vale koje im dolaze sa mnogih visokih i raznih ličnih i državnih adresa. O njima ćemo drugom zgodom i ugodom. Politička utrka izvjesnih pojedinaca ili marginalaca kao i visokih intelektualaca, književnika i državnika uticala je na moju „savjest“ i lični čin iz patriotske dužnosti u cilju za(h)vale za makar one vojne pozive sa kojima su me primoravali da se prihvatim vojne obaveze, jer je domovina bila u ratnoj opasnosti. Njihov tada neuspio pokušaj na mene je ostavio dubok trag zbog neodazivanja i kritičkog sagledavanja onoga što se tada dešavalo i kuda je sve to išlo i sa kojim ciljem, počevši od brojnih demonstracija na tadašnjim titogradskim ulicama i trgovima za skidanje komunističke vlasti i vraćanje dostojanstva radničkoj klasi, raskidanja sa samoupravnim socijalističkim sistemom i stvaranje „novog“ društvenog poretka u kojemu će građani biti „činioci“ ukupnog razvoja društva! Sada tek vidimo da je upravo samo „elita političara“, koja je bila ispred parole „rata za mir“, bili stvarni nosioci ukupnog društveno-političkog razvoja i da je zasluga za „demokratski razvoj i ekonomski prosperitet“ upravo njihov radni politički učinak, a obaška sprovedena tranzicija, vaučerizacija, implementacija evropskih zakona, pravna država, vladavina prava, status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji i konačno sve do samog ulaska u NATO savez u cilju (od)brane od terorizma koji prijeti cijelom svijetu, a posebno onim državama koje su tek stasale da (s)krenu putem prosperiteta i elitnim političarima da (sa)čuvaju stečeno pokretno i nepokretno dobro. Stati u red apologeta, aplaudera i brojnih poklonika i zahvalnika veličanja lika i djela spasilaca države, nacije, jezika i kulture, jednom riječju svega što je oličeno u njihovim djelima iz prethodne dvije decenije - dvadeset januara, nije prednost niti pokuda, a najmanje je uspjeh onih koji to s(a)vjesno čine u cilju vraćana dijela ličnoga duga i zaduženja. Naravno da treba imati snage i priznati da su oni zaslužni za sve što se dešavalo i da su svoj lični i profesionalni angažman neštedimice unosili za „dobrobit“ građana Crne Gore!? Zato su i s(a)vjesno u paketu, bez pritiska ili međusobnog dogovora i otišli zajedno, podnijeli ostavke, naravno prvi onaj po rangu u državi na većoj dužnosti i onda onaj koji je bio vjerna, odana sjenka njegova, a sve kao lični čin koji zaista tako treba shvatiti, bez imalo sumnje!? Po mojem mišljenju ne manji učinak i značaj pripada i liku u sjenci makar za „filozofiju razvoja“ ili problematiku filozofskih razmišljanja zaključno sa filozofijom „giljotine“. Svjedoci smo zaista velikog i nenadoknadivog političkog „gubitka“ koji je uslijedio njihovim ostavkama, mada će oni i dalje biti prisutni u svojoj partiji, ako se nekim čudom ne dese podjele, jer filozofija razvoja ide u tom pravcu. Moguće da će oni sada sa manjim intezitetom raditi u partiji, jer znate biznis zahtijeva cijeloga čovjeka pogotovu kada treba pomoći podmlatku, nasljednicima da se bave biznisom i ukazati im na sve opasnosti koje sa sobom nosi takav posao. Rizik je tu uvijek prisutan, a oni kao iskusni političari, državnici i biznismeni su tu da priteknu u pomoć. A kome će ako ne svome priteći u pomoć, jer teško stečeno u svijetu biznisa može da za tren nestane. Nema emocija u biznisu, za takvu caku oni dobro znaju zato su tako i posvećeni toj novoj njihovoj profesiji, a uzgredno krajičkom oka bacaće pogled na unutrašnje stvari u partiji kojoj su cijelim bićem, dušom i tijelom, pripadali dvije decenije. Neće je napustiti, ako ona njih ne napusti ili ih neko ne podijeli. To su zakonitosti političkih podjela ili filozofija politike! Znam da mi možete, ako baš hoćete, prigovoriti zbog (z)a(h)vale koju sam kanio iznijeti ili spremnosti na takav čin ali red je red i neka bude što biti ne može, jer filozofija života našega, koju su nam kreirali za dvije decenije, nalaže nam da otvoreno kažemo ono što je bilo i (o)damo (pri)znanje za njihova „velika“ djela, ako već ne možemo dati-uručiti medalje ili najviše ordenje za „zasluge“ onima koji su nam održa(va)li „biološku supstancu“ i harmonizovali naš društveno- politički život, kulturni milje, ekonomski prosperitet, demokratski razvoj, jednom riječju cjelokupni naš život. Podgorica, utorak, 18. januar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (171) Objavljeno: U elektronskim novinama „Glas Dijaspore“, nedelja, 23. januar 2011. godine. CRNA GORA EVRO(PSKI) PROSIJEK! Kada imam najviše posla „bježim“ i uzimam dnevnu štampu da isčitavam, ne bih li se pripremio za ozbiljniji rad! Koliko čovjek (iz)gubi ako ne čita dnevne listove, makar one koji izlaze u Crnoj Gori? Tek kada sam ovih dana uzeo „naše“ dnevne novine da pogledam makar naslove ili „zanimljive“ informacije vidjeh da bih bio na „ogromnom“ gubitku da ih nijesam detaljno isčitao! U materijalnom i duhovnom smislu ne tako mnogo, ali bih bio uskraćen za mnoge „jake“ i (po)uzdane informacije iz „zemlje čuda“ (Crne Gore) i svijeta (Evropa i ostali kontinenti). I mnogo više od toga, čak neizmjerno! Da je tako nastojaću da vam prenesem samo neke informacije za koje smatram da su „vrh vrhova” novinarstva i da sam njima „prijatno” iznenađen kako „ozbiljnošću” sa kojom se plasiraju tako i „kvalitetom”, „objektivnošću”, „argumentacijom”, načinom prikazivanja i metodom ubjeđivanja u cilju „realnog” sagledavanja ukupnoga stanja države u kojoj živim bez prestanka punih šest decenija. Moram reći da sam se za tri decenije naučnoga rada sitan načitao raznoraznih tekstova i naslova iz štampe minulih vremena, barem iz perioda 19-og i 20-og vijeka. Neću vas sa njima opterećivati. Međutim, jedno ću zapažanje, ipak, iznijeti. Čitajući brojne tekstove i naslove u raznoraznim dnevnim i periodičnim listovima, koji su izlazili na nekadašnjem jugoslovenskom prostoru unazad dva vijeka, nameće mi se jedna njihova mnogo važna karakteristika, a to je da su naslovi i tekstovi iz tih novina u ogromnom dijelu objektivno oslikavali zbilju društva i vremena u zemlji-državi u kojoj su izlazili, a portrete pojedinih ličnosti mnogo kritičnije sagledavali za razliku od onih sa kojima nam danas sole pamet i hoće da nas ubijeda da nam je standard evropski ili kako kažu evro(pski) prosijek ekonomskoga buma u malenoj, ekološkoj i nezavisnoj Crnoj Gori! Ako mislite da je drugačije uzmite dnevnu štampu ili elektronske novine pa čitajte makar naslove i uvjerićete se da mi građani živimo „evropskim“ standardom i napredujemo svakim danom sve više i više, a bogme i niže da se nema kud „više“ od dna! Cijene osnovnim namirnicama rastu, struja se neće „poveć(va)ati“ iznad evropskoga prosijeka tu negdje oko 60-80 procenata, gorivo se postepeno povećava i prati rast evropskih cijena, životni standard građana raste, ekonomija raste, industrijski proizvod se znatno povećava, BDP-i raste, zarade se mjesečne povećavaju u zavisnosti gdje ko radi, penzije najbrojnijoj populaciji u strukturi stanovništva rastu cijelih 1,5 procenata, ma jednom riječu sve nam duboko do dna raste, a veliki dio građana sve je platežno (ne)moćniji bolje reći kreditima pokriva mjesečne ili godišnje minuse samo za režijske troškove. To je zaista „evro(pski) (pro)sijek“ koji se može golim okom vidjeti, kako nam je često znao na to ukazivati i kritiku uputiti jedna naš političar od nedavno u ostavci iz plejade „mladi, lijepi i (još) pametni“. Znam da se rečeno ne može sporiti i zato o tome otvoreno govorim i evo često pišem, mada nijesam novinar od oštra pera i velikog (u)djela! Tadašnji pisci, kao autori ili novinari velikog broja tekstova nijesu mnogo marili za uljepšavnjem stvarnosti niti bezgranično ili do nebesa hvalili poredak u kojemu su živjeli građani, narod pojedinih tadašnjih država, a nijesu ni tako visoko ili iznad nebesa (uz)dizali pojedince i posebno političare i njihove „zasluge“. Političari su im bili dobra „meta“ da se prikažu onakvim kavim jesu u stvarnosti i to bez dlake na jeziku. Za razliku od današnjih novinara ili autora pohvalnih i nekritičkih tekstova tadašnji kritičari ili novinari kao autori sasvim su realnije prikazivali društvenu stvarnost i mnogo oštrije, a objektivnije, prikazivali političke portrete „velikih i zaslužnih“ političara. Takođe, moram istaći i još jednu činjenicu da u Crnoj Gori takav slučaj nije ni približno polovičan u sagledavanju društveno-političkog života kako u 19-om tako ni u 20-om vijeku, a nastavljeno je evo smo svjedoci u cijeloj prvoj deceniji 21. vijeka. Neće, valjda, i tolike (po)hvale trajati vječno! O razlozima zašto je to tako ovom prilikom nećemo, jer bi nas to daleko odvelo i tražilo bi mnogo vremena i prostora. Naravno, sve ovo što nam danas plasiraju dnevne novine jeste zavođenje za „Goleš planinu“ ili odvraćanje pažnje građanima od stvarnih i teških životnih problema i zataškavanje onoga o čemu treba otvoreno govoriti i otkrivati, razotkrivati djela pojedinih političara, tražiti da zaživi „Zakon o lustraciji“, dovesti-privesti k poznaniju prava svako lice koje se ogriješilo o zakon naše „pravne“ države i naravno rješavati problem „korupcije i organizovanog kriminala“, ako ga ima makar u onoj mjeri koliko u susjedstvu ili regionu, na što se često pozivamo i priznajemo ne radi pravdanja ili negiranja već samo toliko da građanima (u)kažemo da je to sitnica koja će se u hodu sa sivom ekonomijom rješavati postepeno, stabilno i t(r)ajno!? Ako neko zna nekoga ko se bavi kriminalom neka ga prijavi, i to je demokratija i to je naš način rješavanja toga problema, sa prijavom pravo u institucije sistema! Tu je i novi projekat „giljotina“ čiji je idejni tvorac, takođe, jedan iz elite političara nastalih u vremenima „rata za mir“, ali koji ga nije dovršio, jer je „u paketu“ dao ostavku na državničku funkciju pa je i taj dio posla ostavljen u amanet novom Premijeru! Prijavom od strane građana institucije sistema odmah će reagovati i provjeriti da li se radi o sporadičnom kriminalu ili organizovanom. Odmah će se na djelu pokazati rezultati mnogih s(a)svjesnih i lojalnih građana! Zašto bi službe koje za to postoje o tome radile naporno i danonoćno, kada sve to mogu građani koji na taj način lično daju doprinos pravnoj stabilnosti i vladavini prava, a i onako nemaju mnogo posla već su na biroima rada po nekoliko godina? Država ih je zadužila, a politička elita iz „rata za mir“ obavezala da vrate državi dug i to sa kamatom! Nije tako ili je drugačije?! Napišite, objavite vaš stav i dajte lični doprinos koji se traži od svakog građanina buduće evropske države Crne Gore! Dakle, bijeg od prošlosti, pranje političkih biografija ili bacanje prašine narodu u oči da se malo zabavljaju jeste prioritet današnjih podobnih analitičara, neoliberalnih ekonomskih stručnjaka i stratega „prosperitetne“ Crne Gore u njihovoj dalekoj viziji, a sve sa ciljem da se glavni problemi i krivci za nastali „ekonomski prosperitet“ i evro(pski) prosijek životnog standarda ogromne većine građana prikaže kao djelo „mladih, lijepih i još pametnih“ elitnih političara nastalih u ne tako davnom vremenu „rata za mir“ i njihovoga evro(pskoga) (p)ogleda za ostvarenje „boljega života“. Pogodili ste, to je osnovni cilj za njih prije svega, jer „ko nije za sebe nije ni za drugoga“, tako se u narodu kaže! Mimo ovakvoga „ekonomskoga prosperiteta“, industrijskoga i infrastrukturnog razvoja, strateških evropskih opredjeljenja i evroatlantskih integracija sa hitnim ulaskom u NATO, po želji naših „elitnih“ političara, ne može biti nigdje kao što je to u Crnoj Gori, državi za (u)zor svima u regionu! Ako nije tako pogledajte našu dnevnu štampu i posebno onu koja važi za zvaničnu i objektivnu novinu, koja je „otvorena“ za svakoga „odanog“ i „lojalnog“ građanina koji će pisati (po)hvale ili samo ovlaš kritičke upadice, sa kojima će njen urednik biti zadovoljan kao „demokratska“ novina u kojoj se čuje i drug(ačij)i glas! Konačno su me naslovi i tekstovi hvale ili pohvale o nedavno podnijetim ostavkama visokih ličnosti (ubi)jedili da nijesam razumio: „rat za mir“, kreiranje boljega života, sigurno u Evropu, stabilizaciju privrede, demokratizaciju društva, politiku elitnih političara, tranziciju, proces evropeizacije, reforme društva, novu filozofiju razvoja! Dakle, trebalo mi je dvadeset godina da stežem kaiš da bih na sopstvenoj koži i petočlanoj porodici, porodičnom budžetu, za divno čudo, shvatio da živim evro(pskim) (pro)sijekom koji susjedstvu i regionu služi kao (u)zor i za koji se daju brojne hvale, pohvale, odličja, priznanja, nagrade i na kraju sve je krunisano zahvalom i pohvalom od predsjednika SAD našem premijeru u ostavci, a koja je stigla odmah poslije novogodišnjih i božićnih praznika, mada smatram da su mogli to učiniti isti čas kada su čuli da je podnijeta ostavka premijera i njegovoga partijskoga drugara i prijatelja. Da li ima mjesta mojoj sumnji ili nevjerici da toliko hvale i pohvale od predsjednika najdemokratskije države na svijetu i najjače vojne super sile upravo je „zahvala“ za hapšenja koja su uslijedila na samom kraju decembra mjeseca protekle godine!? Tako mi je nešto naum palo i kod mene izazvalo možda nerealnu i bezrazložnu sumnju, pa moj zdravi razum ili logika razmišljanja nalažu mi da ne prihvatam sve zdravo za gotovo, pa neće vljda sada izazvati revolt brojnih aplaudera, pristalica ili partijskih drugova, privrženika, prijatelja koji su odani svome bivšem premijeru na jednoj strani, niti na drugoj strani izazvati oštriji stav od strane diplomatije jedne države, kao vojne super sile odane demokratiji, pa me dočekati na nož zbog ličnog ubjeđenja, stava, mišljenja i demokratskog načina ispoljavanja kritičkog sagledavanja stvarnosti i drugačijeg način gledanja i tumačenja, bilo na pojavne stvari u društvu ili na pohvale i pokude pa ma od koga one dolazile! Ma kakvi otpad u Crnoj Gori, ko to može reći i potvrditi da ima medicinskog, industrijskog i ko zna kojeg otrovnog otpada, iako su ulice i ekološko zemljište njime zatrpani da se ne može proći niti od smrada živjeti, pa sada uključuju i sudove, a partijski gradonačelnici su (ne)moćni da narede komunalnim službama da rasčišćavaju grad, jer prijeti ozbiljna epidemija zaraznih bolesti. Uklanjanje industrijskog otpada i ulaganje u izgradnju fabrika za preradu toga otpada „spasiće“ ekološku državu Crnu Goru da zaista bude „divlja ljepota“ bez smeća i medicinskoga otpada, koje se gomila na „ekološki“ čistim destinacijama planiranim za odmor, rekreaciju i uživanje u bogatim resursima i ljepoti „divlje prirode“, naravno još uvijek potpuno neiskorišćene. Da nije njih, elitnih političara iz vremena „rata za mir“, ne bi bilo nas kao „očuvane“ biološke supstance, konačno smo shvatili da ne bismo ni hodali niti disali, a ni postojali. Pa oni su naš otkucaj, izvor života svih živih bića na zemlji i u vodi posebno odgovornih za ekološku Crnu Goru, prvu u svijetu! Šta nam vredi život bez njih takvih! Nijesmo još shvatili da je život bez njih ništavan i da oni o nama brinu, a sve radi njihovog o(p)stanka na vlasti za „bolji život“ građana Crne Gore, za poboljšanje standarda građana i dostizanje evro(pskog) (pro)sijeka ili čak iznad evropskog prosijeka. Upravo je to njihov cilj i u tome će uspjeti, jer su sve svoje snage usredsredili da taj cilj, da tu agendu ostvare, strateški plan do kraja njihovoga života konačno sprovedu! Ma neću više (ne)kritički jedne riječi napisati, posebno ne o našem ukupnom „ekonomskom napretku“, koji (ni)jesam realno sagledao niti (po)vjerovao u ono što su statističari ponudili, bilo da je riječ o standardu građana, ekonomiji, prosvjeti, zdravstvu, sudstvu, industriji, malim, srednjim i velikim preduzećima, turizmu, hotelima, kolibama, savrdacima, bajking planinskim stazama, ogromnom turističkom uzletu i milionima eura koje prihodujemo svake godine počevši od početka njihovog dolaska na vlast pa sve do današnjeg dana. Zašto se vi, poštovani građani, (ne) pitate gdje idu ti silni novci? Mi, građani, jesmo ih glasali i odabrali da nam život regulišu! Ne pitajte mene, jer samo oni znaju kuda toliki priliv novčanih sredstava distribuiraju, investiraju u nove objekte, a koji vape za inostranim gostima i nude najbolje apartmane sa pet ili čak deset zvjezdica, jer naših pet zvjezdica su kao na zapadu deset. To je naš visoki i elitni komfor, čovječe ti to ne razumiješ!? Sve nam je u Crnoj Gori iznad ili ispod evro(pskoga) prosijeka, samo što nam mjesečne zarade i penzije najbrojnije populacije nijesu na tako visokom nivou, ali mnogo ne zaostaju od onih u susjedstvu ili regionu, a i to će biti ispravljeno! Svake godine usklađuju se po jedan do dva procenta zarade zaposlenih i penzije! Pa, znate li to koliko Crna Gora izdvaja za one koji više ne rade, a što je čisti „trošak“ mjesečni u iznosu do 25 miliona eura?! A zašto, kada se to može plasirati u autoputeve, mostove i stambene objekte? Šta vam je, tako je i tu je kraj cijeloj priči. Naša „Pobjeda“ donosi ubjedljive informacije pa se uvjerite sami! Čitajte „Pobjedu“ i ne vjerujte onima koji vas drugačije informišu plasirajući podatke koji su izvan realnog gledanja zvanične statistike. Ima da se mnogo (u)radi na s(a)vijesti građana, da ih ubjeđujete svakodnevno dok jednom ne prihvate realnost u kojoj žive i doprinos političke elite na vlasti! Atak na savjest i svijest svih građana ima da bude prioritet odmah poslije evropskih integracija i ulaska u NATO savezalijansu, doborvoljno svakako i bez referenduma! To je kreiranje javnoga mnjenja, koje nam ne tako davno ministar inostranih-vanjskih poslova jednom naglasi i reče da oni kao političari mnogo dalje vide od svih nas i da treba vjerovati onome što nam oni nude kao ostvarljivo, održivo i realno!? Tako je, i zato se ja i ne protivim svemu što nam oni serviraju, mada sam politički nepodoban ali veoma lojalan građanin ekološke, nezavine i ekonomski prosperitetne države Crne Gore. U moje vrijeme učiteljica nam je nabrajala šta valja a šta ne valja činiti kada budemo odrasli ljudi i kako da se upravljamo, pa nam je, između ostalog, izređala: da ne lažemo, da ne krademo, da ne špijamo, da se ne tužakamo, da se ne bunimo, da budemo poslušni i radni, da poštujemo starije i nazovemo im dobar dan, da starijima ustupimo mjesto da sjednu, da pomognemo onima koji su u nevolji, da vjerujemo onima koji o nama brinu, da učimo i samo učimo i radimo, radimo i samo radimo, da se ne kitimo tuđim perjem. A, učiteljica ručnoga rada-domaćinstva nas je učila i mnogim kućnim poslovima bilo ženskim ili muškim i nije ih razdvajala, pa smo još tada morali znati kako se šije, pegla, pere, održava higijena lična, kućna i radna, kako treba vrt i dvorište urediti, kako ruže zasaditi i još mnogo toga. Tada nije bilo riječi o evropskom prosijeku nego se živjelo od svoga truda i rada, znanja i stručnosti. Naravno da smo gledali filmove o Tarzanu i njegovoj ljepšoj polovine Džej i njihovom ljubimcu majmunu Čiti. Ni danas nijesmo od toga mnogo odmakli pa imamo ostvaren susret u cilju unapređenja državnih odnosa Tarzana i Džej, samo nedostaje Čita, a možda je bio tu negdje odlutao ili upao u kakvu zamku ili ispitivao ukupnu bezbjednost! Naravno da tekst koji pišem i koji vam dostavljam na čitanje ne bi mogao biti nigdje objavljen, čak ni u izvodima, u bilo kojim od štampanih dnevnih medija u Crnoj Gori, a posebno ne u visoko tiražnim, demokratskim i od urednika politički neobojenih, već samo u onim u kojima vlast nema razumnu ulogu, a urednik takvog lista samokritičnost ispoljava bez dodvoravanja onome koji ga je postavio! Ima se, može se?! Ništa nam ne fali, fala Bogu zdravo se hranimo i jedva preživljavamo od danas do sjutra. Ništa nije sigurno i niko vam ne može garantovati sigurnu budućnost ili bolji život, jer sve je to proces i ne zavisi od onih na vlasti, jer oni su samo božji izaslanici i posrednici između Boga i isposnika! Oni imaju ulogu transmisije. Rekoh da nam nevolja ne nedostoja, a to je dovoljno i dobar razlog da istrajete i ubijedite sve ostale u istrajnost pukog preživljavanja. Samo naprijed, sa voljom i željom za boljim životom i to će vas održavati dokle se oni trude, a vašim izborom i glasom tu su i niko nema pravo da ih smijeni, jer to je demokratija! Došli su sa ulice, a otići će kada oni to odluče, sve po ustavu i zakonu njihove logike. A tek šta će biti kroz deceniju, dvije ili za cijeli vijek ili dva, a možda tri, ako naša politička elita bude živa i zdrava, a zašto da ne, jer danas je medicina na takvom nivou da vam može produžiti život ili vas zamrznuti i ostaviti da se probudite kroz sto ili dvjesta godina ako želite, samo vam je potreban novac! Naravno radi se o „zaslužnim“ državnicima i političarima kao spasiocima države i nacije crnogorske i treba ih ostaviti za buduća pokoljenja u cilju očuvanja stečenoga znanja i iskustva iz tranzicionog perioda ili vremena „rata za mir“. Kažu i uče nas da treba prihvatiti objeručke bez razmišljanja realnost koju nam politička elita iz „rata za mir“ danas još uvijek servira i na što nam skreće pažnju. Kao nekad u vrijeme „rata za mir“, i tada su nas ubjeđivali u njihovu ispra(v)nost svega što su tada preduzimali. I nema dileme ili bilo kakve sumnje u ono što nam nude, predlažu, ubjeđuju, kao konstantu sve njihovo treba prihvatiti, jer oni vide dalje i dublje, imaju iskustva, znanja i vještine posebno političke i diplomatske, pa naravno, jer su dvije decenije eksperimentisali sa nama i sada tek znaju pravi način rukovođenja i zavođenja! Usavršili su novu metodu rada sa masama, pojedincima ili grupama. Politički neposlušnima nema mjesta, jer to je demokratski princip njih kao političara. Prihvati(ti) ili ostavi(ti), nema(te) izbora. Na početku jednom (po)nuđeno na kraju je iznuđeno. Morao sam sačekati nedeljni broj da vidim nastavak boljega života za ovih dvadeset godina, makar još koji naslov da odaberem, a posebno onaj koji je upućen od strane našeg „sekretarijata“ UNESKO-u...!!! Nijesam mogao istrpjeti a da vam se ne javim sa nizom novosti za koje nijesam znao da su mi promijenile život na bolje ili na gore sasvim je svejedno. Samo je važno da su te informacije potpuno promijenile moj ukupni život, lično i porodično, naučno, duhovno i fizički!? Naravno da je sve bilo bez ikakvog i ičijeg pritiska! To je bio lični čin za koji sam ja donio odluku prihvatajući realnost i svakodnevna ubjeđivanja, svijest i savjest svakoga pojedinca preko sredstava informisanja u cilju kreiranja javnosti. Samo da ne shvatite da sam u zabludi. Ne, posebno ne u ovim mojim godinama, jer tu nema zabluda, snaga fakata je odlučila i uticala na mene da se potpuno „promijenim“ odnosno istrajem u borbi za bolji život i evro(pski) prosijek, ispod ili iznad evropskog prosijeka sasvim je nevažno! Od dobre volje svoje, zarad mojega života novoga i pogleda na svijet, bez ikakvog kritičkog gledanja na prošlost ili sadašnjost obraćam se vama, a realno sagledavajući sopstveni život, sredinu i društvo u kojem živim(o), divlju ljepotu u ekološkoj državi prvoj i jedinoj na svijetu, koja mi je preča od svih materijalnih stvari, do sada nijesam imao prav(n)u, jaku i brojnu argumentaciju da bih se uvjerio u „dobar“ standard života kojim živim, a sve zahvaljujući njima u vlasti iz generacije „rata za mir“. Odavno su naša brda i „Planine lokomotiva ekonomskog razvoja“ Crne Gore zajedno sa onim što nam nudi turistički sektor sa divljom ljepotom, bajking stazama po bespućima i kanjonima, mostovima i autoputevima izgrađenim i onima koje namjeravamo graditi, stambenim objektima za „siromašne“, sa brojnim šumovitim i netaknutim planinama, nezagađenim vodama, planinskim vrhovima na koje će se ispeti svaki građanin Crne Gore da bi udahnuo čisti zrak i nagledao se „beskrajno plavoga crnogorskoga neba“, pa i iznad najvisočijih oblaka koje samo oko crnogorske političke elite može vidjeti. Himalaji jesu najviši, ali nijesu od naših planina ljepši to smo odavno znali, naročito kada su godine počinjale januarom i ogromnim sniježnim nanosima dočekivali hiljade hiljada turista kojima se ispuniše naše planine. Sve je to evro(pski) prosijek i naravno cijene za zimski masovni turizam na našim planinama su niže i do 30 procenata. Hrane i snijega ne može faliti, a uspinjače će biti na vrijeme zamijenjene novim i modernijim. Ne, zaista, sve ovo ne liči na bajku, već je to stvarnost koju nijesam do sada prihvatao, niti realno sagledavao!? Da me nijesu naslovi dnevnih novina upozorili na nesagledivu ljepotu i ekonomski prosperitet koji je učinjen od pojedinaca iz političke elite iz „rata za mir“, a posebno od samo jednoga čovjeka koji je imao harizmu i viziju pa zato dobio brojne evropske pohvale, medalje, plakete, priznanja i hvale počev od raznih asocijacija, novinara evropskih, svjetskih pa ćer do ambasadora, visokih državnika, političara i sada na kraju od predsjednika najmoćnije države na svijetu, ja ne bih znao šta je to živjeti u zemaljskome raju ekološke i nezavisne države Crne Gore! Samo nijesu trebali toliko kasniti da bi crnogorskoj javnosti takve pohvale bile prenijete, jer može pogrešno biti shvaćeno od onih koji stalno (kriti)kuju evro(pski) prosijek Crne Gore i njenoga najvećeg ukupnog prosperiteta sa demokratijom iznad svjetskog prosijeka! Odmah poslije „ostavke“ počeše sa svih strana da pljušte hvale i pohvale o velikim zaslugama najharizmatičnije političke i državničke ličnosti u Crnoj Gori, makar za posljednje dvije decenije. Ubrzo potpom stigoše i zvanični statistički podaci o prosijeku mjesečnih zarada od cijelih 515 eura i to baš na samom kraju decembra mjeseca ispuni se i to njegovo davno dato obećanje!? Znao sam, bogami jedinoga, da neće otići neispunjenih obećanja. Samo mi jedno nije baš toliko sada jasno, kako to da još od januara protekle godine onih uzetih-umanjenih oko 7 odsto na mjesečnu zaradu neće da nam vrate, a kažu da zarade zaposlenima stalno i neprestano rastu, rastu i samo rassstuuuuuuuuu!? Na kraju iscrpnih informacija iz dnevnih novina o našem „ekonomskom prosperitetu“ i „visokim“ političkim dometima demokratskog razvoja poželjeh da zavirim u astrološki znak „Lav“-a u kojem stoji: „U pozitivnoj ste energiji i imate volju i želju da ste aktivni. Mnogi Lavovi se bave svojim hobijem ili sređuju životni prostor“! Uh, ah, uhuhuuuuuuuu! Tako mi toga mojega ličnoga života i perspektive koju mi obećava politička elita iz perioda „rata za mir“. Podgorica, subota, 22. januar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (172) Objavljeno: U djelimično skraćenoj verziji u elektronskim novinama IN4S.NET, ponedeljak, 24. januar 2011. godine, pod redakcijskim naslovom „Sa evro(pskim) (pro)sijekom giljotinom (ažurno) u Evropu“! Na ovom mjestu zadržavamo naš naslov. (Vidi opširniju verziju objavljenu u Glasu Dijaspore, nedelja, 23. januar 2011. godine, pod naslovom „Crna Gora evro(pski) prosijek“!). SA EVRO(PSKIM) (PRO)SIJEKOM I GILJOTINOM (A)ŽURNO U EVROPU! Kada imam najviše posla „bježim“ i uzimam dnevnu štampu da isčitavam, ne bih li se pripremio za ozbiljniji rad! Koliko čovjek (iz)gubi ako ne čita dnevne listove, makar one koji izlaze u Crnoj Gori? Kada sam ovih dana uzeo „naše“ dnevne novine vidjeh da bih bio na ogromnom gubitku da ih nijesam detaljno (is)čitao! U materijalnom i duhovnom smislu ne bih mnogo izgubio, ali bih bio uskraćen za mnoge „jake“ i (po)uzdane informacije iz „zemlje čuda“ (Crne Gore) i svijeta (Evropa i ostali kontinenti). Da je tako nastojaću da vam prenesem samo neke informacije za koje smatram da su „vrh vrhova” novinarstva i da sam njima „prijatno” iznenađen kako „ozbiljnošću” sa kojom se plasiraju, tako i „kvalitetom”, „objektivnošću”, „argumentacijom”, načinom prikazivanja i metodom ubjeđivanja u cilju „realnog” sagledavanja ukupnoga stanja države u kojoj živim bez prestanka punih šest decenija. Moram reći da sam se za tri decenije naučnoga rada sit sitan načitao raznoraznih tekstova i naslova iz štampe minulih vremena, barem iz perioda 19-og i 20-og vijeka. Sa njima vas neću opterećivati. Međutim, jedno zapažanje ipak ću iznijeti. Čitajući brojne tekstove i naslove u raznoraznim dnevnim i periodičnim listovima, koji su izlazili na nekadašnjem jugoslovenskom prostoru unazad dva vijeka, nameće mi se jedna njihova mnogo važna karakteristika, a to je da su naslovi iz tih tekstova kao i njihova sadržina u ogromnom dijelu objektivno oslikavali zbilju društva i vremena u zemlji-državi u kojoj su izlazili. Portrete pojedinih ličnosti mnogo su kritičnije sagledavali, za razliku od onih sa kojima nam danas sole pamet i hoće da nas ubijede da nam je standard evropski ili kako kažu evro(pski) prosijek ekonomskoga buma u malenoj, ekološkoj i nezavisnoj Crnoj Gori. Ako mislite da je drugačije uzmite dnevnu štampu ili elektronske novine pa čitajte makar naslove i uvjerićete se da mi građani živimo „evropskim“ standardom i napredujemo svakim danom sve više i više, a bogme i niže da se nema kud „više“ od dna! Cijene osnovnim namirnicama rastu, struja se neće povećati iznad evropskoga prosijeka tu negdje oko 50-80 procenata, gorivo se postepeno povećava i prati rast evropskih cijena, životni standard građana raste, ekonomija raste, industrijski proizvod se znatno povećava, BDP-i raste, zarade mjesečne se povećavaju u zavisnosti gdje ko radi, penzije najbrojnijoj populaciji u strukturi stanovništva rastu cijelih 1,5 procenata, ma jednom riječu sve nam duboko do dna raste, a veliki dio građana sve je platežno (ne)moćniji bolje reći kreditima pokriva mjesečne ili godišnje minuse samo za režijske troškove. To ja zaista „evro(pski) (pro)sijek“ koji se može golim okom vidjeti, kako nam je često znao na to ukazivati i kritiku uputiti jedna naš političar od nedavno u ostavci, a iz plejade je „mladi, lijepi i (još) pametni“. Znam da se rečeno ne može sporiti i zato o tome otvoreno govorim i evo često pišem, mada nijesam novinar od oštra pera i velikog (u)djela. Tadašnji pisci, kao autori ili novinari velikog broja tekstova nijesu mnogo marili za uljepšavnjem stvarnosti, a nijesu ni tako visoko ili iznad nebesa (uz)dizali pojedince i posebno političare i njihove (za)sluge. Političari su im bili dobra „meta“ da se prikažu onakvim kavim jesu u stvarnosti i to bez dlake na jeziku. Za razliku od današnjih novinara ili autora pohvalnih i nekritičkih tekstova tadašnji kritičari ili novinari, kao autori većine tekstova, sasvim su realnije prikazivali društvenu stvarnost i mnogo oštrije, a objektivnije, prikazivali političke portrete „velikih i zaslužnih“ političara. Danas u Crnoj Gori takav nije slučaj ili barem nije ni približan sagledavanju društveno-političkog života kao onom u 19-om ili u 20-om vijeku, a nastavljeno je tokom cijele prve decenije 21. vijeka. Neće, valjda, tolike (po)hvale trajati vječno! Sve ono što nam danas plasiraju dnevne novine jeste odvraćanje pažnje građanima od stvarnih i teških životnih problema i zataškavanje onoga o čemu treba otvoreno govoriti i otkrivati, razotkrivati djela pojedinih političara, tražiti da zaživi „Zakon o lustraciji“, dovesti-privesti k poznaniju prava svako lice koje se ogriješilo o zakon ove prav(n)e države i naravno rješavati problem „korupcije i organizovanog kriminala“, ako ga ima makar u onoj mjeri koliko u susjedstvu ili regionu, na što se često pozivamo i priznajemo da ga ima i da će se rješavati u hodu, stabilno i t(r)ajno!? Tu je i novi projekat „giljotina“ koju je projektovao, takođe, jedan iz elite političara nastalih u vremenu „rata za mir“, ali koji ga nije dovršio, jer je „u paketu“ dao ostavku na državničku funkciju pa je i taj dio posla ostavljen u amanet novom Premijeru! Prijavom od strane građana u institucijama sistema odmah će se reagovati i provjeravati da li se radi o sporadičnom kriminalu ili organizovanom! Nije tako ili je drugačije?! Napišite, objavite vaš stav i dajte lični doprinos koji se traži od svakog građanina buduće evropske države Crne Gore! Dakle, bijeg od prošlosti, pranje političkih biografija ili bacanje prašine narodu u oči, da se malo zabavljaju, jeste prioritet današnjih podobnih analitičara, neoliberalnih ekonomskih stručnjaka i stratega „prosperitetne“ Crne Gore u njihovoj dalekoj viziji, a sve sa ciljem da se glavni problemi i krivci za nastali „ekonomski prosperitet“ i evro(pski) prosijek životnog standarda ogromne većine građana prikaže kao djelo „mladih, lijepih i još pametnih“ elitnih političara i njihovoga „evropskoga pogleda“ za ostvarenje „boljega života“. Mimo ovakvoga „ekonomskoga prosperiteta“, industrijskoga i infrastrukturnog razvoja, strateških evropskih opredjeljenja i evroatlantskih integracija sa hitnim ulaskom u NATO, po želji naših „elitnih“ političara, ne može biti nigdje kao što je to u Crnoj Gori, državi za (u)zor svima u regionu! Ako nije tako pogledajte našu dnevnu štampu i posebno onu koja važi za zvaničnu i objektivnu novinu, koja je „otvorena“ za svakoga odanog i „lojalnog“ građanina koji će pisati (po)hvale ili samo ovlaš kritičke upadice. Konačno su me naslovi i tekstovi hvale i pohvala o nedavno podnijetim ostavkama visokih ličnosti (ubi)jedili da nijesam razumio: „rat za mir“, kreiranje boljega života, sigurno u Evropu, stabilizaciju privrede, demokratizaciju društva, politiku elitnih političara, tranziciju, proces evropeizacije, reforme društva, novu filozofiju razvoja! Dakle, trebalo mi je dvadeset godina da stežem kaiš da bih na sopstvenoj koži i petočlanoj porodici, porodičnom budžetu, za divno čudo, shvatio da živim evro(pskim) (pro)sijekom koji je u susjedstvu i regionu služi kao (u)zor i za koji se daju brojne hvale, pohvale, odličja, priznanja, nagrade i na kraju sve je krunisano zahvalom i pohvalom od predsjednika SAD našem premijeru u ostavci, a koja je stigla odmah poslije novogodišnjih i božićnih praznika. Da li ima mjesta mojoj sumnji ili nevjerici da toliko hvale i pohvale od predsjednika najdemokratskije države u svijetu i najjače vojne super sile upravo je zahvala za „hapšenja“ koja su uslijedila na samom kraju decembra mjeseca protekle godine!? Tako mi je nešto naum palo i kod mene izazvalo možda nerealnu i bezrazložnu sumnju, pa moj zdravi razum ili logika razmišljanja neće da prihvata sve zdravo za gotovo. Ne bi trebalo da dijelom izražena sumnja sada izaziva revolt brojnih aplaudera, pristalica ili partijskih drugova, privrženika, prijatelja koji su odani svome bivšem premijeru. S druge strane, valjda neće izazvati oštriji stav pojedinaca ili diplomatije jedne države odane demokratiji koja će me dočekati na „nož“ zbog ličnog ubjeđenje, stava, mišljenja i demokratskog načina ispoljavanja kritičkog sagledavanja stvarnosti i drugačijeg način gledanja i tumačenja bilo na pojavne stvari u društvu ili na pohvale i pokude ma od koga one dolazile! Ma kakvi otpad u Crnoj Gori, ko to može reći i potvrditi da ima medicinskog, industrijskog i ko zna kojeg otrovnog otpada iako su ulice i ekološko zemljište njime zatrpani da se ne može proći niti od smrada živjeti! I sudovi, i gradonačelnici (ne)moćni su da narede komunalnim službama da rasčišćavaju grad, jer prijeti ozbiljna epidemija zaraznih bolesti. Buduće uklanjanje industrijskog otpada i ulaganja u izgradnju fabrika za preradu toga otpada „spasiće“ ekološku državu Crnu Goru da zaista bude „divlja ljepota“ bez smeća i medicinskoga otpada, koje se gomila na „ekološki“ čistim destinacijama planiranim za odmor, rekreaciju i uživanje! Da nije njih, elitnih političara, iz vremena „rata za mir“, ne bi bilo nas kao „očuvane“ biološke supstance! Konačno smo shvatili da ne bi ni hodali niti disali, a ni postojali da nije njih!? Pa oni su naš otkucaj, izvor života svih živih bića na zemlji i u vodi posebno odgovornih za ekološku Crnu Goru, prvu u svijetu! Nijesmo još shvatili da je život bez njih ništavan i da oni o nama brinu, a sve radi njihovog o(p)stanka na vlasti za „bolji život“ građana Crne Gore, za dostizanje evro(pskog) (pro)sijeka, a to je bio njihov jedini cilj, jer su sve snage usredsredili da stratešku agendu ostvare do kraja njihovoga životnoga živjeka. Ma neću više (ne)kritički jedne riječi napisati, posebno ne o našem „ekonomskom napretku“ ukupnom, koji (ni)jesam realno sagledao niti (po)vjerovao u ono što su statističari ponudili, bilo da je riječ o standardu građana, ekonomiji, prosvjeti, zdravstvu, sudstvu, industriji, malim, srednjim i velikim preduzećima, turizmu, hotelima, kolibama, savrdacima, bajking planinskim stazama, ogromnom turističkom uzletu i milionima eura koje prihodujemo svake godine, počevši od početka njihovog dolaska na vlast pa sve do današnjega dana. Mi, građani, jesmo ih glasali i odabrali da nam život regulišu!? To je naš visoki i elitni komfor, čovječe ti to ne razumiješ! Sve nam je u Crnoj Gori iznad ili ispod evropskoga prosijeka, samo što nam mjesečne zarade i penzije najbrojnije populacije nijesu na tako visokom nivou, ali mnogo ne zaostaju od onih u susjedstvu ili regionu, a i to će biti ispravljeno! Svake godine usklađuju se po jedan do dva procenta zarade zaposlenih i penzije! Pa, znate li koliko Crna Gora izdvaja za one koji više ne rade, a što je čisti trošak mjesečni u iznosu do 25 miliona eura?! Naša „Pobjeda“ o svemu donosi ubjedljive informacije, uvjerite se sami! Čitajte „Pobjedu“ i ne vjerujte onima koji vas drugačije informišu, plasirajući podatke koji su izvan „realnog“ gledanja zvanične statistike. Ima da se mnogo (u)radi na s(a)vijesti građana, da ih ubjeđujete svakodnevno dok jednom ne prihvate realnost u kojoj žive kao doprinos političke elite na vlasti! Atak na savjest i svijest svih građana ima da bude prioritet odmah poslije evropskih integracija i ulaska u NATO savezalijansu, dobrovoljno svakako i bez referenduma! To je kreiranje javnoga mnjenja koje nam ne tako davno ministar inostranih-vanjskih poslova jednom naglasi i reče da oni kao političari mnogo dalje vide od svih nas i da treba vjerovati onome što nam oni nude kao ostvarljivo, održivo i realno!? Tako je, i zato se ja i ne protivim svemu što nam oni serviraju, mada sam politički nepodoban, ali veoma lojalan građanin ekološke, nezavisne i ekonomski prosperitetne države Crne Gore. U moje vrijeme učiteljica nam je nabrajala šta valja a šta ne valja činiti kada budemo odrasli ljudi i kako da se upravljamo. Između ostalog, poređano nam je: da ne lažemo, da ne krademo, da ne špijamo, da se ne tužakamo, da se ne bunimo, da budemo poslušni i radni, da poštujemo starije i nazovemo im dobar dan, da starijima ustupimo mjesto da sjednu, da pomognemo onima koji su u nevolji, da vjerujemo onima koji o nama brinu, da učimo i samo učimo i radimo, radimo i samo radimo, da se ne kitimo tuđim perjem. A, učiteljica ručnoga rada-domaćinstva nas je učila i mnogim kućnim poslovima bilo ženskim ili muškim i nije ih razdvajala, pa smo još tada morali znati kako se šije, pegla, pere, održava higijena lična, kućna i radna, kako treba vrt i dvorište urediti, kako ruže zasaditi i još mnogo toga. U to vrijeme nije bilo riječi o evropskom prosijeku nego se živjelo od svoga truda i rada, znanja i stručnosti. Naravno da smo krišom gledali filmove o Tarzanu i njegovij ljepšoj polovine Džej i njihovom ljubimcu majmunu Čiti! Ni danas nijesmo od toga mnogo odmakli pa imamo ostvaren susret u cilju unapređenja državnih odnosa Tarzana i Džej, samo što nedostaje Čita, a možda je bio tu negdje odlutao, upao u kakvu zamku ili ispitivao ukupnu bezbjednost! Naravno da tekst koji pišem i koji vam dostavljam na čitanje ne bi mogao biti objavljen, čak ni u izvodima u bilo kojim od štampanih dnevnih medija u Crnoj Gori, a posebno ne u onim „visoko“ tiražnim, „demokratskim“ i od urednika politički (ne)obojenih. Rekoh da nam (ne)volja ne nedostoja, a to je dovoljno i dobar razlog da se preživi i ubijedite ostale u istrajnost pukog preživljavanja. Ništa nije sigurno i niko vam ne može garantovati sigurnu budućnost ili bolji život, jer sve je to proces i ne zavisi od onih na vlasti, jer oni su samo božji izaslanici i posrednici između Boga i isposnika. Samo naprijed, sa voljom i željom za boljim životom i to će vas održavati dokle se god oni trude! Došli su sa ulice, a odlaze kada se na taj lični čin teško odluče, sve po ustavu i zakonu njihove logike. Kažu ili uče nas da treba prihvatiti objeručke, bez razmišljanja, realnost koju nam politička elita iz „rata za mir“ danas još uvijek servira i na što nam skreće pažnju. I nema dileme ili bilo kakve sumnje u ono što nam nude, predlažu i ubjeđuju. Kao konstantu sve njihovo treba prihvatiti, jer oni vide dalje i dublje, imaju iskustva, znanja i vještine posebno političke i diplomatske, jer su dvije decenije eksperimentisali i sada tek znaju prav(n)i način rukovođenja i (za)vođenja! Usavršili su novu metodu rada sa masama, pojedincima ili grupama. Politički neposlušnima nema mjesta, jer to je demokratski princip njih kao političara! Morao sam sačekati nedeljni broj da vidim nastavak boljega života za ovih dvadeset godina, makar još koji naslov da odaberem, a posebno onaj koji je upućen od strane našeg „sekretarijata“ UNESKO-u...!!! Nijesam mogao istrpjeti a da vam se ne javim sa nizom novosti za koje nijesam znao da su mi promijenile život na bolje ili na gore sasvim je svejedno. Naravno da je sve bilo bez ikakvog i ičijeg pritiska! To je bio lični čin za koji sam ja donio odluku prihvatajući realnost i svakodnevna ubjeđivanja, svijest i savjest svakoga pojedinca preko sredstava informisanja u cilju kreiranja javnosti. Nijesam u zabludi. Ne, posebno ne u ovim godinama mojim. Snaga naslovnih fakata je odlučila i uticala na mene da se potpuno promijenim odnosno istrajem u borbi za bolji život i evropski prosijek! Od dobre volje svoje, zarad moga novoga života i pogleda na svijet, bez ikakvog kritičkog gledanja na prošlost ili sadašnjost do sada nijesam imao prav(n)u, jaku i brojnu argumentaciju da bih se uvjerio u „dobar“ standard života kojim živim, a sada zahvaljujući njima u vlasti generacije „rata za mir“ živim(o) „ekonomski prosperitetno“ i evro(pski) prosiječno. Odavno su brda i „Planine lokomotiva ekonomskog razvoja“ Crne Gore zajedno sa onim što nam nudi turistički sektor sa divljom ljepotom, bajking stazama po bespućima i kanjonima, mostovima i autoputevima izgrađenim i onima koje namjeravamo graditi, stambenim objektima za „siromašne“, sa brojnim šumovitim i netaknutim planinama, nezagađenim vodama, planinskim vrhovima na koje će se ispeti svaki građanin Crne Gore da bi udahnuo čisti zrak i nagledao se „beskrajno plavoga crnogorskoga neba“, pa i iznad najvisočijih oblaka koje samo oko crnogorske političke elite može vidjeti. Himalaji jesu najviši, ali nijesu od naših planina ljepši to smo odavno znali! Na početku druge decenije 21. vijek već (d)očekujemo hiljade hiljada turista koji će preplaviti naše „Planine lokomotivu ekonomskoga razvoja“. Hrane i snijega ne može faliti, a uspinjače će biti na vrijeme zamijenjene novim i modernijim. Ne, zaista ne liči na bajku, jer je to stvarnost koju nijesam do sada prihvatao, niti realno sagledavao da me nijesu naslovi dnevnih novina upozorili na nesagledivu ljepotu i ekonomski prosperitet učinjen od pojedinaca iz političke elite iz „rata za mir“, a posebno od samo jednoga čovjeka koji je imao viziju i zato dobio brojne evropske hvale i pohvale, medalje, plekete, priznanja, počevši od raznih asocijacija novinara, evropskih i svjetskih, pa do ambasadora, visokih državnika, političara i sada na kraju od predsjednika najmoćnije države na svijetu. Samo nijesu trebali toliko kasniti da bi crnogorskoj javnosti takve pohvale bile prenijete, jer može pogrešno biti shvaćeno od onih koji stalno (kriti)kuju „evropski prosijek“ Crne Gore i njenoga najvećeg ukupnog prosperiteta sa demokratijom iznad svjetskog prosijeka! Odmah poslije „ostavke“ počeše sa svih strana da pljušte hvale i pohvale o velikim zaslugama najharizmatičnije političke i državničke ličnosti u Crnoj Gori, makar za posljednje dvije decenije. Ubrzo potpom stigoše i zvanični statistički podaci o prosijeku mjesečnih zarada od cijelih 515 eura!!! Baš na samom kraju decembra mjeseca ispuni se i to njegovo davno dato obećanje!? Znao sam, bogami jedinoga, da neće otići neispunjenih obećanja, samo što mi jedno nije više jasno, kako to da još od januara protekle godine onih uzetih-umanjenih oko 7 odsto na mjesečnu zaradu neće da nam vrate, a kažu da zarade zaposlenima stalno i mnogo rassstuuuuuuuuuuu! Na kraju iscrpnih informacija iz dnevnih novina o našem „ekonomskom prosperitetu“ i „visokim“ političkim dometima demokratskog razvoja poželjeh da zavirim u astrološki znak „Lav“-a u kojem stoji: „U pozitivnoj ste energiji i imate volju i želju da ste aktivni. Mnogi Lavovi se bave svojim hobijem ili sređuju životni prostor“! Uh, ah, uhuuhuuuuuuuuu! Tako mi toga mojega ličnoga života i perspektive koju mi obećava politička elita iz perioda „rata za mir“. Podgorica, 22. januar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (173) Objavljeno: U elektronskim novinama IN4S.NET, petak, 28. janaur 2011. godine i GLASU DIJASPORE, petak, 28. januar 2011. godine. HVALE I POHVALE, NA(Š) PONOS I ZA(H)VALE! „Slučajna“ i ne tako davna „premijerova ostavka“ kao njegov odlučni i lični čin gotovo da je mjesec dana punila rubrike nekih dnevnih novina u Crnoj Gori sa nizom „zanimljivih“ naslova i „jakih“ i (po)uzdanih informacija koje su bile „vrh vrhova” novinarstva crnogorskoga! Naravno, njima nijesam iznenađen, a bio bih da su izostale, jer su one plasirane samo sa jednim ciljem da se pokaže koliko su građani na „gubitku“ ostavkom jednoga „najharizmatičnijega“ čovjeka kojemu treba da budemo zahvalni za sve „dobro“ koje nam je donio u prethodnih dvadeset januara, i ne samo on nego i cijela politička elita na čelu sa njim, nastala u vremenu „rata za mir“. Zašto da ih sve ne podsjetim na tako blisku prošlost? Prije svega mislim na „premijera u ostavci“ i njegovog prijatelja i drugara po stranačkoj pripadnosti, lika u sjenci i aktera „nove razvojne filozofije“, pride ideologa „rata za mir“. I drugi to čine, ali sa namjerom da ih pohvale i da im se zahvale, a ujedno i njihovu političku prošlost zaborave kao olakšavajuću okolnost, jer su životni standard građana doveli do evro(pskoga) prosijeka od cijelih 515 eura na samom kraju protekle godine, a u vlasti su punih dvadeset januara. Gle slučajnosti, poklopio se „obećani“ prosijek mjesečnih zarada zaposlenih sa „ostavkama“ u paketu i prvih političkih ličnosti u Crnoj Gori! U cijeloj priči o „dobru“, koje je donio državni i politički dvojac građanima Crne Gore, nije pravično zaboraviti na ideološkog stratega, političara, filozofa i mudraca u sjenci, koji ništa manje nije zaslužan za „ekonomski prosperitet“ Crne Gore, a posebno za „turistički raj“ i (u)laganja od poznatih i moćnih šeika (uslijediće investicije vrijedne oko 15 milijardi dolara/eura) pa sve do očekivane dobrobiti, makar u filosofskom pogledu, od projekta „giljotina“, koji će biti nastavljen, iako je trenutno (za)ustavljen! Desilo se nešto za što se ranije znalo i nije se htjelo priznati, a sve je bilo dugo planirano i odugovlačeno. Na kraju, bi što bi, bez pritiska u paketu pođoše lik i njegova politička sjenka. Ne treba uzaludno prolivati suze, a još manje kukati! Neka su živi i zdravi pa dočekali da se izdržavaju od dostignutog evro(pskog) prosijeka mjesečne zarade, koju neće čekati na šalterima privatnih banaka. Neka to bude najmanja nagrada za sva njihova (dobr)očinstva učinjena u cilju ostvarenja „boljega života“ crnogorskim građanima. Naslovi tekstova u dnevnim novinama otkrivaju pravo stanje stvari u državi Crnoj Gori i „ubijeđuju“ me da sam bio na pogrešnom putu, da nijesam upoznat za stvarnim stanjem ekonomskog, političkog, prosvjetnog i zdravstvenog napretka, ekološke i nezavisne države Crne Gore! U njima se posebno potencira „činjenica“ da je sve to bila „zasluga“ odlazećeg u „ostavci“ čovjeka-ličnosti koji je svih ovih dvadeset januara radio upravo na boljitku, očuvanju „biološke supstance“ i povećanju životnog standarda građana. Naravno da su „elitni političari“ na sebe u potpunosti zaboravili, barem gledajući njihove imovinske kartone. Ipak, imovinski karton „premijera u ostavci“ i političara u „sjenci“ ispunjeni su i prijavljeni na vrijeme! Imovinski karton „najharizmatičnije“ ličnosti „(pro)nađen“ je u ogromnoj gomili kartona slične sadržine, jer se predsjednik Komisije za sprečavanje sukoba interesa konačno „sjetio“ i „pobrinuo“ da ga izvuče pronađe, a neko ga je „slučajno“ bio zaboravio! A tek kakav i ogroman napor je učinio predsjednik Komisije za sprečavanje sukoba interesa činom „(pro)nalaženja“ imovinskoga kartona „premijera u ostavci“!!! Dakle, izvještaj „premijera u ostavci“ pronađen je i „blagovremeno“ dat na uvid crnogorskoj javnosti! Zašto da ne uporedim ili sravnim, jer bijah zainteresovan, moj nezvanični imovinski karton sa nekim meni dostupnim imovinskim kartonima i podacima koji se mogu pročitati u dnevnoj štampi, a iznijeti su od strane predsjednika Komisije, pa utvrdih da sam za 35 godina radnoga staža, od kojih dvije decenije provedene u tranzicionom periodu, zaradio dugove, jer nijesam (spo)znao parametre političkog i ekonomskog biznisa, koje je diktirala politička elita u prethodnih dvadeset januara!? Naravno da sam u tom radnom i vremenskom intervalu mnogo ulagao na ličnom, stručnom i naučnom obrazovanju i usavršavanju, izdržavao petočlanu porodicu, izškolovao troje djece do fakultetske diplome, obaška stan pod hipotekom i sa „velikom“ mjesečnom platom od cijelih 762 (sedamstošezdestdva) eura za doktora istorijskih nauka! Podrazumijeva se da nemam nikakvu novčanu ušteđevinu i da mi politička djelatnost nije bila svojstvena, a djeca po završetku fakulteta bila na Zavodu za zapošljavanje nekolike godine. Zašto bi interesovalo ekološku, demokratsku, pravnu, nezavisnu i ekonomski prosperitetnu državu Crnu Goru da li je moje troje djece nezaposleno? Drugim riječima sve sam svoje snage usmjeravao na učenje, obrazovanje, naučno usavršavanje i štampanje knjiga (ne)korisnih kao opšte kul(tur)no dobro Crne Gore. Upravo su me imovinski kartoni, koje svojom voljom i zakonskom obavezom popunjavaju crnogorski političari i državni funkcioneri, uvjerili da se od politike za dvije decenije moglo dobro zaraditi i udobno ili u izobilju živjeti, pored niza privilegija koje idu uz sve to. Naši (neo)liberalni ekonomski stručnjaci i političari rekli bi da se radi o mojoj pogrešnoj investiciji i(li) političkom nesnalaženju! „Ubrzo“ će penzija pa se nadam da ću „uvećati“ materijalnu stavku na svome imovinskom kartonu, pod uslovom da dočekam, kako nam obećaše, 2071 godinu!? Kada bi me sada zamrzli i do obećanog datuma ostavili možda bih se mogao „uvjeriti“ u obećanja i prognoze naših političara, pojedinih (neo)liberalnih ekonomista i stručnjaka koji nam najavljuju prosperitetnu budućnost! Izvještili se novinari pojedinih dnevnih novina u Crnoj Gori pa objavljivanjem brojnih članaka govore pohvalno i do neba zahvalno o pojedinim crnogorskim političarima, kao najvećim državnicima i ekspertima, da bez čarobnoga štapića znatno unapređuju Crnu Goru posebno njenu ekonomiju, a sve sa ciljem da amortizuju politički „gubitak“ dvojca u paketu, pokude i kritike koje bi se mogle pojaviti poslije „velike (o)stavke“ dvojice „najzaslužnijih“ političara u novijoj crnogorskoj istoriji! Sve me ovo podsjeti na jednoga našeg, u jedno pero velikog Srbina i najvećeg Crnogorca, sada već bivšeg i „samostalnog p(oli)tičara“, lidera jedne nekada moćne političke stranke, koji potrča i ugrabi priliku da na grobu jednog njemu nekad omrznutog političkog protivnika svojim govorom i zahvalom na odru pokojnika oda priznanje i nabroji mu zasluge za sve što je učinio za svoj narod i za njega lično kada je imenovan i aminovan za ambasadora, čime je bacio u zasjenak sve dotadašnje lične izjave i na kraju konačno (spo)znao i priznao svoje (ne)ozbiljne zablude! Naravno, sve ovo što nam danas plasiraju dnevne novine jeste odvraćanje pažnje od životnih problema velikog dijela građana, koji ne sastavljaju kraj sa krajem nego se nalaze u zoni pukoga siromaštva. Zataškava se ono o čemu treba otvoreno govoriti i otkrivati, razotkrivati djela pojedinih „zaslužnih“ crnogorskih političara. Upitah se ima li mjesta mojoj sumnji ili nevjerici da toliko hvale i pohvale od istaknutih pojedinaca, političara, književnika i intelektualaca, pa ćer sve do predsjednika jedne od najdemokratskijih država na svijetu upravo je zahvala za „hapšenja“ koja su uslijedila na samom kraju decembra mjeseca protekle godine!? Možda je to moja subjektivna (pr)ocjena, (ne)realna i (bez)razložna sumnja, koja ne bi trebala da sada izazove nečiji revolt, a ponajmanje onih koji su vični i navikli da hvale naše političare kada stupaju na vlast ili kada odlaze sa vlasti, kada se mijenjaju i mnogo obećavaju, a od „boljega života“ imamo evro(pski) prosijek od čitavih 515 eura! Moram reći da veoma sumnjičavo gledam u našu zvaničnu statistiku „prosijeka“ mjesečne zarade od 515 eura i „potrošačke korpe“ osnovnih namirnica za jednu četvoročlanu porodicu. A što ću da činim sa petim članom ni sam ne znam, jer sve mi izgleda da njega ne priznaje ni država ni zvanična statistika, barem tako je bilo na konkursu za stan! Kako napišem koji tekst tako mi uslijede opomene da u roku od tri dana podmirim dugovanja vode, struje, telefona, poreza na stan i ko će sve nabrojati koje režijske troškove imam i moram namiriti od plate doktora nauka u iznosu cijelih 762 eura, a tu još ne računam nekoliko kredita. To je (ev)ropski (pro)sijek za koji su zaslužni političari nastali u vremenu „rata za mir“ i koji nas uvode u Evropsku Uniju i naravno u NATO savez da građani (u)biraju ekonomske benefite!? NE u NATO, jer taj savez ne donosi zlato već veliko blato! Zanemarimo na tren naše aplauze, hvalospjeve i brojne za(h)vale, koje više govore o našem mentalitetu nego što realno hoće prikazati datu političku ličnost i sagledati njenu političku i državničku prošlost. Ono što se da zapaziti jeste činjenica da od „ostavke“ dvojice naših političara u posljednjih tridesetak dana u dnevnoj štampi se samo govori o zaslugama jedne osobe, prvog političara crnogorske političke scene, a na drugoj strani drugi po rangu u stranci i po političkoj jačini je u jakoj zavjetrini, sjenci i pritisnut je „brigom“ za svoje „prijatelje“ kojima želi pomoći, jer se nalaze u izvjesnoj „političkoj“ nevolji sa „osnovanom sumnjom“ da su navodno „zlouporijebili službeni položaj“ i(li) počinili „krivično djelo“, a od kraja decembara protekle godine su u pritvoru. Zašto? Pravda je, kažu, spora ali dostižna!? U susret vremenu koje nam dolazi pokazaće se na vidjelo dana šta je od svega ostalo (ne)rasvijetljeno! Da li će projekat „giljotina“ biti primijenjen jednako na sve građane nezavisne države Crne Gore pa će političari opet biti na dobitku usljed nedostatka dokaza ili će naknadno dostavljeni dokazi biti presudni? Da li je politički filozof i mudrac (re)ter(ir)ao sa izjavama datim na samom počeku nemilih događaja ili je (si)guran u prav(n)u državu i (ne)zavisno sudstvo, pa sada ne poziva i ne doziva da (i) njega (u)hapse?! Rekoh da u „našim“ dnevnim novinama od dana „premijerove ostavke“ javnost se crnogorska zatrpava raznoraznim hvalama i pohvalama o ukupnom djelu sada već bivšeg Premijera. Nijesam mnogo zainteresovan za sve ono što o njemu (pro)čitam, jer imam svoje mišljenje i svoj stav, kao i argumente sa moga nezvaničnog i lako (pr)ovjerljivog imovinskog kartona, koje mogu suprotstaviti onima koji su već „ponuđeni“ od brojnih političara. Međutim, sa druge strane, zanima me zašto se baš sada takve hvale, pohvale i zasluge upravo bez mjere pojavljuju i prenaglašavaju, pa se stiče utisak kao du su dirigovane i usmjerene da upotpune „objektivnu sliku“ državnika i političara u „ostavci“! Kao primjer velikog učinka i zasluga „premijera u ostavci“ crnogorskoj javnosti se prezentiraju hvale, zahvale, procjene i ocjene, i na kraju političke i državničke zasluge izrečene od strane pojedinih visokih evropskih političara i zvaničnika, državnih sekretara i funkcionera, a vrhunac svih je „pismo Predsjednika SAD“, koje je uslijedilo odmah poslije novogodišnjih i božićnih praznika. Naši novinari izgleda da su znali pa su jedva dočekali „pismo Predsjednika SAD“, udarajući na sva zvona sa citatima za našeg „premijera u ostavci“, izdvajajući riječi „iskrene zahvalnosti“, ponosa, uspjeha, vođstva, odavanja priznanja, dinamičnosti, demokratskog razvoja, jednom riječju ogromnog priznanja koje može jedan predsjednik nekome izjaviti i čime se taj državnik i političar u „ostavci“ može (po)hvaliti, (po)dičiti i biti na ponos i njemu i narodu, kojega je predstavljao u periodu od „rata za mir“ pa sve do „ostavke“ na položaj premijera jedne države. Niko od njih neće da vidi da se u stvari radi o jednom protokolarnom, zvaničnom i diplomatskom pismu u kojem se precizno znaju pravila obraćanja, zahvale i komunikacije između dveju država, dvojice državnika ili visokih državnih funkcionera i političara. Međutim, kod nekih naših novinara i intelektualaca, „samostalnih p(oli)tičara“ i tome slično „pismo Predsjednika SAD“ ima mnogo veću specifičnu težinu i pridaje mu se mnogo veći značaj nego što treba, usmjeren na zahvale i „zasluge“ „premijera u ostavci“ kao državnika i političara, koji je dao lični i „ogromni“ doprinos boljitku i povećanju životnog stnadrad građana Crnej Gore. Zašto i kome treba takvo novinarsko čitanje „pisma Predsjednika SAD“ iz kojega se istrgnutim i uzetim riječima „zahvalnost“, „uspjesi“ ili „ponosni“ nastoji graditi nešto sa namjerom predimenzioniranja državničke i političke uloge „premijera u ostavci“? Naravno da treba da budemo ponosni na neke naše uspjehe i nema niti može biti bilo kakve loše ili zle namjere da bilo ko potcjenjuje bilo čije „pismo“ pa bilo sa koje državne adrese ono dolazilo, a najmanje ako to dolazi sa adrese Predsjednika SAD, kao predstavnika najmoćnije i jedne od najdemokratskijih država u svijetu, jer riječ je prije svega o međudržavnim odnosima i zvaničnoj politici SAD i Crne Gore. Međutim, mora se priznati da bi moglo biti pogrešno shvaćeno, kao namjera ili tendencija, da bilo koji predsjednik iz bilo koje države, pa makar ona bila super sila, u nekom zvaničnom obraćanju ili „pismu“ ne bi treba(l)o da (nam) ukazuje ili skreće pažnju na „zasluge“ kao jaku činjenicu za jednu ličnost i da je pripisuje samo njoj odajući joj priznanje za „velika ili grandiozna“ djela na koja će narod-građani te države biti toliko „ponosni i zahvalni“ na veličinu i uspjeh jednog državnika i političara u „ostavci“. Proći će izvjesno vrijeme pa će se i o tome dati i izreći sud istorije i svaki pojedinac kao državnik i političar imaće svoje zasluženo mjesto u istoriji jednoga naroda i države. Mi, građani to ponajbolje znamo i golim okom na sopstvenoj koži dobro vidimo i teret „uspjeha“ našeg „premijera u ostavci“ nosimo. Svakoga dana sve se više uvjeravamo da je ta slika „uspjeha“ u stvari slika teškog ekonomskog stanja i poniranja u veliku bijedu i siromaštvo za veliki dio građana ekološke i nezavisne države Crne Gore, pa makar to bilo samo iz jednog jedinog razloga i argumenta koji se može vidjeti iz imovinskog kartona bilo kojeg građanina, upoređujući ga sa imovinskim kartonom bilo kojeg političara naše crnogorske političke scene, koji su nastali u vremenu „rata za mir“. Možda će ovo moje mišljenje, stav i kritičko sagledavanje cjelokupnog ekonomskog i političkog stanja u Crnoj Gori biti oštro dočekano ne samo od političkih poltrona, dodvorica, aplaudera, kameleona, samostalnih političara i analitičara, visokih intelektualaca i književnika, kvaziistoričara i publicista, nego i od nekih diplomata, državnih sekretara ili visokih državnih funkcionera! Moj odgovor njima mogu unaprijed dati i reći neka uporede imovinske kartone sa mojim kartonom jednog doktora istorijskih nauka sa 35 godina radnoga staža, pa zatim neka analiziraju ukupnu situaciju mojeg porodičnog domaćinstva sa bilo kojim od visokih političara, koji su zaslužni za ovakav „ekonomski prospertitet“ i evro(pski) prosijek od visokog životnog standarda velikog broja građana Crne Gore sa cijelih 515 eura, a poslije toga neka procijene kome sve to da ide na „ponos“ i „zahvale“! Moja ubjeđenja, lični stavovi i mišljenja, koja javno iznosim, ne treba da pogađaju nikoga ko je za demokratski razvoj Crne Gore, ali na djelu a ne verbalno, i ko hoće da realno sagleda uslove u kojima živi dvije trećine stanovnika-građana Crne Gore. Demokratski način ispoljavanja i kritičkog sagledavanja stvarnosti, kao i drugačijeg načina gledanja i tumačenja pojava i događaja koji se dešavaju u crnogorskom društvu ne bi trebalo da budu predmet sporenja i oštrih razračunavanja ma sa koje strane dolazili, a hvale, pohvale, na(š) ponos i zahvale za „velike djela“ ubrzo će splasnuti i od strane onih koji se sada takmiče ko će više, bolj i dalje, umnije ili nerazumnije. Ne treba da (vam) mnogo smeta ni to što se u nebesa pojedinci zahvaljuju našim visokim državnicima, funkcionerima i elitnim političarim kao i liderima svih stranaka kako u Crnoj Gori tako i u susjedstvu ili regionu, jer nećete ili teško da možete promijeniti ugao gledanjaposmatranja toga ili takvih novinara ili pojedinaca. Pa čemu pisati i kritikovati, zašto se buniti ili reagovati na takve hvalospjeve i zasluge posebno crnogorskih političara onih iz vremena „rata za mir“?! To je evropski nivo ili evropsko-crnogorski prosijek „realiteta“ sa kojim se gleda na političku pozornicu i demokratski razvoj, ekonomski prosperitet Crne Gore u posljednje dvije decenije. To su činjenice koje svakodnevno imamo u pojedinim tekstovima od strane duboko „ubijeđenih“ javnih radnika, visokoumnih intelektualaca, svakako i novinara, kao i onih koji zaista imaju ličnoga razloga da veličaju naše državnike i političare. Sve ostalo što se događa u ekološkoj i nezavisnoj državi Crnoj Gori je nevažno ili minorno u odnosu na (do)prinos „političke elite“ iz „rata za mir“ ili samo jednog čovjeka-ličnosti koja je za ovih dvadeset januara uspjela da od Crne Gore (na)pravi Monte Karlo, a naše „biserne“ plaže budu prekrivene brojnim turistima, motelima i hotelima najviše kategorije sa nekoliko petokrakih ili šestokrakih zvjezdica, naravno sve po standardima najbogatije evropske i svjetske klijentele! Pohvale zaista stižu sa svih strana od brojnih stručnjaka i stratega, ambasadora ili konzula, mega zvijezda i svjetskih brendova, pa evo i najnoviji podaci govore nam da nas velike sile smatraju za njima (ravno)prav(n)og partnera i od predsjednika tih država dolaze pohvale kako za saradnju na diplomatskom planu tako i na ekonomskom, političkom i svi govore jednu riječ „hvala Vladi Crne Gore“ odnosno „... Vi i svi građani Crne Gore treba da budete ponosni na vaše uspjehe...“!? Treba razumjeti zvaničan stav i diplomatski način komunikacije i zvaničnog protokola u obraćanju među državama, pa je normalo i očekivano da je uslijedio izraz „iskrene zahvalnosti“ za ono što je učinio „premijer u ostavci“ na „jačanju prijateljstva između Sjedinjenih Država i Crne Gore“. Predsjednik SAD, jedne od najdemokratskijih država na svijetu, ima razloga za takav izraz „iskrene zahvalnosti“, kao i odavanje „priznanja“ našemu „premijeru u ostavci“, jer su oni zaista zadovoljni njegovim radom i zalaganjem da se uspostave što prisniji odnosi koji počivaju na realnim ekonomskim parametrima! Međutim, ako hoćemo da malo izoštrimo ugao gledanja, makar iz „pisma“, na minula vremena iz „rata za mir“ i ukupna dešavanja, kao i „zasluge“ pojedinaca iz djelokruga političara na visokim državnim i političkim funkcijama, onda bi mogli, ipak, reći da možda ostaje malo zrnce sumnje u (ne)potpunu informisanost Predsjednik SAD-a, o „ekonomskom prosperitetu“ Crne Gore, o visini mjesečnih zarada velikog broja zaposlenih i posebno o jednom velikom dijelu siromašnog stanovništa koje se nalazi u stanju socijalnih potreba, o zaradama zaposlenih u industriji, prosvjeti, zdravstvu, da su penzije najbrojnijoj populaciji u strukturi stanovništva Crne Gore, ipak, daleko od evropskog prosijeka, i tako dalje. Smatram da tu ima makar malo prostora za diskretnu upadicu, primjedbu ili (ne)znatnu zamjerku da u Crnoj Gori, ipak, nije riječ o tako velikim „zaslugama“ sa kojima bi građani Crne Gore mogli pohvaliti svoga „premijera u ostavci“ i da ne bi mogli prihvatiti da budu u tolikoj mjeri „ponosni“ na njegove uspjehe, posebno ne u sferi „ekonomskog prosperiteta“, jer je veliki broj porodica na ivici siromaštva, a, s druge strane, veliki je nesklad u imovinskim kartonim između onih koji su na vlasti i onih koji su u stanju socijalnih potreba. Takav standard građana u Crnoj Gori dobrim dijelom je upravo i jedina zasluga „političke elite“ koja je na vlasti, a nastala je u vremenu „rata za mir“, a ipak je sadašnji „premijer u ostavci“ bio cijelih dvadeset godina na čelu države ili u samom njenom političkom i državnom vrhu, nekad u svojstvu premijera, nekad u svojstvu predsjednika države. Mora se postaviti i jedno pitanje, kako to da su oni na vlasti uspjeli da se brzo obogate i steknu veliku nepokretnu imovinu od „angažovanja“ u politici, a najveći dio radničke klase naglo osiromaši i gotovo nestane, i čije su to zasluge? Hvale, pohvale, zahvale, uspjeh i ponos su u velikoj mjeri diskutabilne (m)oralne kategorije, koje se ne mogu jednako tretirati ili uporediti sa onima koje su nastale u vremenu bujanja ekstremnog nacionalizma u „ratu za mir“ u kojem je većina naših političara učestvovala sa manjim ili većim ulogom a sa kojima se danas neki kite i ponose zaboravljajući što su tada propovijedali, da bi danas bili za evropske integracije i miroljubivu koegzistenciju u susjedstvu i regionu na prostoru jedne nekada monolitne države SFRJ, u čijem su komadanju učestvovali svi oni državnici i političari iz vremena „rata za mir“. Podgorica, petak, 28. januar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (174) Objavljeno: U elektronskim novinama IN4S.NET, subota, 29. januar 2011. godine, pod naslovom „Amaneti, đe nauči tako, jesu li te u Mletke šiljali, Sveto“, a ne pod originalnim naslovom kako je poslat i dat u navedenom tekstu; Navedeni tekst poslat je za objavljivanje elektronskim novinama GLAS DIJASPORE, u djelimično stilski izmijenjenoj verziji. Objavljen je u četvrtak, 03. februara 2011. godine. Prilikom slanja teksta za objavljivanje omaškom se potkrala tehnička greša u datumu pa stoji srijeda, 02. januar 2011. godine, a treba da stoji srijeda, 02. februar 2011. godine. Izvinjavamo se poštovanim čitaocima. „AMANATI, ĐE NAUČI TAKO, JESU LI TE U MLETKE ŠILJALI”, (SVE)TO? Više žalim pusta džeferdara/no da mi je ruku okinula!/ Ža mi ga je ka’ jednoga sina,/ža mi ga je ka’ brata rodnoga/ jere bješe puška mimo puške, srećan bješe, a ubojit bješe,.../Pa sam doša do tebe, vladiko/na moru je od svašta majstorah,/ bi l’ mi mogli pušku prekovati? Znam da nema niti može biti bilo kakve usporedbe Sveta sa Vukom Mandušićem. Baš zato sam i posegnuo za stihovima velikoga pjesnika Petra Drugog Petrovića Njegoša, iz njegovog nenadmašnog pjesničkoga i književnoga djela i stihovima za slavnoga junaka crnogorskoga Vuka Mandušića. Neće, valjda, ugrabiti priliku neki negatori istorijskoga sobitija opjevanoga u „Gorskom vijencu“ pa negirati i slavni lik Vuka Mandušića, reći da takve ličnosti u crnogorskoj istoriji nije ni bilo niti moglo postojati. Ko će takvim sveznalicama stati u trag i znati što su naumili? Hoće takvi da prekrajaju književno djelo velikoga pjesnika i istoriju Crne Gore od 17. do 19. vijeka, a sve zarad njihovom pragmatičnom gledanju i tumačenju u svrhu ostvarenja evropskih integracija. Naumili da se naplaste i da sve za sebe dobro prigrabe pa na taj način razumiju i prihvataju evropske integracije. Kažu, kad je čovjeku teško ili je u velikoj nevolji treba mu priteći u pomoć. Posebno kada su prijatelji u velikoj nevolji treba ih podići i koljena im ispraviti. Teško je biti u nevolji, a nemati koga da vam pomogne! Meni je uvijek bilo teško i bolno gledati ljude koji traže pomoć, a nijesam u prilici da im pomognem. Ima nas raznih, pogotovo bahatih i osilnih koji misle da će biti moćnici cijeloga života. Kao, nije im poznato da jednom dođe dan kada ni moć koju imaju ne pomaže, nego ih ona sama svom težinom još više pritisne. Trebalo je to (u)pamtiti i povremeno se kontrolisati! Hrišćanski je griješiti, praštati i pomagati. Ako je našem velikom političkom mudracu, filozofu i ideologu „rata za mir“ danas uistinu teško treba mu pružiti ruku pomoći, pa ako je ne prihvati na njega je (o)stalo. Mora se priznati, da su bili rijetki trenuci kada je on „ćuteći“ tražio pomoć, makar za period od početka 90-tih godina 20. vijeka pa sve do kraja posljednje decenije 21. vijeka ili tačnije rečeno skoro do samoga decembra 2010. godine. Svjedoci smo da se, barem u ovih dvadeset januara posljednjih, ne rijetko dešavalo da i najmoćniji ljudi, zapanu u tešku situaciju, političku, finansijsku, moralnu, psihičku i ko će sve znati koju veliku teškoću, pa najednom zatraže pomoć od onih na koje se nikada nijesu ni osvrnuli, jer moglo im je tada biti. A, danas, javno „ćuteći“ traže pomoć, ili pokušavaju na sebe skrenuti pažnju, sažaljenje izmoliti! Odavno je poznata činjenica da moć u politici je kratkoga daha, a u većini slučajeva se završava bolno. Mada svi političari to znaju oni o tome ne razmišljaju. Nikako da im na um pane da ta moć ima svoj „vijek“ trajanja i naravno da je sasvim prolazna i nije prelazna, ali jeste zarazna ili opijajuća. Moć u politici, posebno na Balkanu, je moć u vlasti i igra u njoj, gdje najviše trpe građani. Naši „elitni političari“, nastali u vremenu „rata za mir“, nikako da shvate tu činjenicu. A, zašto bi se naprezali kada im je do sada bilo sasvim dobro, udobno, raspjevano i veselo. Nikome nijesu polagali račune. Međutim, evropske integracije dolaze, a Evropska Unija hoće da ima čiste račune u zemlji koja je dobila status kandidata. I, sada se nema kud nazad, a naprijed ne daju drugi, jači i mlađi, odnosno neće Evropska Unija, jer ona određuje pravila igre i dosta je bila strpljiva, čekajući ih da srede i urede svoju nezavisnu državu, konačno da uspostave prav(n)u državu. Šta je sada od svega ostalo i kome ko piše i od koga zebe? Od koga (sa)da traži ruku spasa? Zašto ćuti i misli da je još uvijek SVETI SVETO? On najbolje zna šta treba činiti, jer uvijek je imao keca u rukav(c)u, jak adut i ultima je gotovo uvijek bila njegova, makar što se tiče politike! Danas kupih dnevne novine. Dadoh pola eura da pročitam tekst! Nije mi žao, mada bi pametnije bilo da sam odigrao sportsku prognozu, nečemu bih se nadao! Za moj kućni budžet je, ipak, izdatak, jer to je vekna hleba, ne možeš umrijeti od gladi!? Navikao sam, a da li su oni iz političke elite iz „rata za mir“ oprobali da makar jedan dan žive životom kojim živi ogromna većina građana Crne Gore? Vjerujem da na njih poodavno ni pomislili nijesu niti ih je briga, jer su im pružili „bolji život“, evropski standard sa prosijekom mjesečne zarade cijelih 515 eura, i time se hvale!!! Ipak, jesam da se pomogne svakome ko je u nevolji, ko se nije ogriješio o zakon. Pa, iako jeste treba mu pružiti zakonom predviđenu zaštitu. To je prav(n)a država i tako treba da bude! Da li je onaj koji „i pred sobom ćuti(m)“, „jer nije(sam) znao što sam trebao znati“ danas siguran u „pravnu“ državu za koju je politički i filosofski izgarao? Da li on upravo ćuti jer vjeruje, ali nije siguran „da je Crna Gora izgradila institucije koje su jače od svačije zavisti, inata ili ljutnje“? Otkud sad riječi „zavist“, „inat“, „ljutnja“, kod jednog bivšeg visokog državnika i još uvijek političara? Šta li on smjera da nam saopšti svojim ćutanjem? Da nam možda ne hoće da skrene pažnju na nešto što samo on zna ili da podrazumijevamo ono što on osjeća!? Do maloprije nije tako govorio, niti mislio, a još manje vjerovao u takve riječi i značenje tih riječi! Da li je u pitanju demagogija kojom se opet hoće pokriti ili nam sebe hoće konačno (raz)otkriti? Do sada ga nijesmo mogli razumjeti šta hoće da kaže, a danas sasvim jasno razumijemo njegovo „ćutanje“ i javno obraćanje „ZAŠTO ĆUTIM“! Da li se na taj način svaki pojedinac ove ekološke, demokaratske, pravne i nezavisne države Crne Gore može obratiti i da li će mu biti ustupljen novinski prostor? Ne, taj prostor je samo za odabrane i urednicima podobne, jer dnevne novine od toga žive!? Iz dva puta čitao sam tekst pod naslovom „Zašto ćutim“, autora gospodina Svetozara Marovića, i moram reći, po ko zna koji put, da mi nije jasan? Šta hoće da nam kaže i kome se obraća? Zašto na taj način to čini, a ima mnogo drugih načina, barem njemu je mnogo toga bilo dozovljeno. On danas može imati dobroga advokata, jer je valjda zaradio barem toliko novca da može izdvojiti za odbranu svojih prijatelja i na kraju za samoga sebe ako dođe do biti ili ne biti, a vrag bude odnio šalu! Nije, valjda, umislio da će svojim „ćutanjem“ ideolog „rata za mir“ izvesti narod i sada, kao nekada, opet na ulice i juriš na institucije sistema, na ustav, na državu, na „(r)evoluciju“, sa nekim novim parolama umjesto onih, „dolje komunjare“ i tako dalje!? Zaista mi je žao da čovjek njegovih godina, od državničke i političke moći i uticaja u javnost izlazi i saopštava svoju (ne)moć tekstom „ZAŠTO ĆUTIM“ i na taj način izaziva sažaljenje mnogih građana koji mu ne mogu pomoći, a htjeli bi?! Trebao bi da se zapita, mudri političar i filozof politički, da li su se građani Crne Gore za ovih dvadeset januara izbirikali pa na ulice olako, kao nekada, neće da izlaze? Kako shvatiti čovjeka koji lični dohodak ne čeka na šalteru neke banke, bavi se biznisom i razumjeti ga da je ponestalo one snage i poleta da se uspostavi i zaživi „giljotina“? Iz teksta, koji sam rekoh dva puta čitao, jasno je da imenovani gospodin kao da ne zna gdje se nalazi, u kojoj je to „pravnoj“ državi on sada, poslije dvadeset januara ekonomskoga prosperiteta i turističkoga buma, divlje ljepote, a „Planine lokomotiva ekonomskog razvoja“ Crne Gore! U nemoći sopstvenoj, jedan nekad moćni državnik i političar, sada pokazuje frustracije (ne)moći i, gle čuda, poziva i „daje“ mogućnost svima da na njega „jurišaju“, da ga „napadnu“ ili „optuže“ da bi na kraju sa mnogo sarkazma i poruge istima kojima se obraća rekao: „Siguran sam da će svima biti lakše poslije toga“! E, pa, gospodine Svetozare Maroviću na taj način ne možete tražiti pravdu, samilost, pomoć prijatelja, niti bilo koga iskrenog i poštenog građanina da vam pruži ruku pomoći ili kako reče pjesnik „da je iđe brata u svijetu da požali, ka da bi pomoga“. Način obraćanja, koji ste izabrali, je vrlo podozriv i uvredljiv za bilo kojeg čitaoca koji uzme i pročita vaš tekst, posebno na mjestu: “Vjerujem da će mi Bog dati snage da nahranim sve usamljene lešinare bez uniforme, da ću zadovoljiti sve koji mrze...“ i tako dalje. Zašto se obraćate onima bez uniforme, a znate dobro pred koliko ste uniformisanih lica stajali i držali govor makar u vremenu „rata za mir“? Ko Vas danas mrzi ili želi da se osveti? Ako ga znate, prozovite ga imenom i prezimenom pa makar to bilo i uniformisano lice! A možda upravo Vi (ne)opravdano strahujete od nekih bivših uniformisanih lica, a zašto ako možete svakoga da pogledate u oči i ne bojite se istine, jer „...istina će ostati“? Vaš način obraćanja je potpuno (be)smislen i pokazuje koliko čovjek koji je bio nekada na vrhuncu državničke i političke moći može sada da (po)klekne u svom obraćanju javnosti sa naslovom „Zašto ćutim“?! Ujedno za sami kraj ovoga mojeg reagovanja reći ću da je gospodin Svetozar daleko od Isusa Hrista i raspeća na krstu, jer mu za sada ni dlaka sa glave nije falila, a ono što je spremao svih dvadeset januara neka zajednički kuša sa političkim drugarima i prijateljima ili onima sa kojima je dijelio dobro, sjedio u fotelje zagovarao „novu razvojnu filozofiju“ boljega života i ekonomskoga prosperiteta u prav(n)oj državi Crnoj Gori! Na ćutanje Vas niko ne tjera, pa ako smatrate da treba da (pro)govorite uzmite opet riječ i u svim glasilima-dnevnim novinama recite što imate protiv svih koji sada, po vama, stoje naspram Vas i koje pozivate da na Vas jurišaju ili da Vas optuže! Kome su ako Vama nijesu širom otvorena vrata svih medija, makar do sada bila? Odabrali ste, vjerujem da je svojevoljno, devizu „ćutanje je zlato“ kao Vaš jedini spas!? Dr Momčilo Dušanov Pejović (175) Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 10. februar 2011. godine; Glas Dijaspore, četvrtak, 10. februar 2011. godine. „Sjetimo se samo izjava...“ Novaka Kilibarde, podsjećanja radi...! Uvijek kada ne treba promijenim kanal na tv-u i odgledam medijsku atrakciju ili „poslasticu“ koju nam neko sve češće plasira u udarnom terminu, zarad „gledanosti“ i edukacije javnosti, masa i „neukih“ pojedinaca! „Dragi“ i nekad medijski veoma popularan tv lik opet je na malim ekranima i štampanim medijima, a mislio sam da su ga opravdano ili nepotrebno zaturili! „Sjetili“ se urednici crnogorskih štampanih i elektronskih medija pa ga ne skidaju sa tv dnevnika, iz kolumni i reagovanja, izjava i tumačenja, anketa ili naučno-popularnih istorijskih ogledala, kao na primjer što je „moja strana istorije“. Paše mu uloga vođe, tv zvijezde, čovjeka kojega mjerodavni faktori za sve stručno i naučno konsultuju i koji zna najviše od svih zajedno, koji ima dobro pamćenje o svima i svakome i za sve samo ne o sebi i svojoj političkoj prošlosti, ili je to on „riješio“ već odavno i jednom za vazda sa izjavom „bilo je što je bilo“ i jednostavno „zabludom“! Za sve i svašta ima odgovore prave, spremne, dubokomislene, valjane, istinite, pravu riječ na pravom mjestu i u pravo vrijeme! Njegova ima da se čuje i da na znanje „u pamet se Crnogorci“, kao nekada, samo što je sada kako ono kažu „silu na sramotu“! Opet je postao mjerilo svih stvari, naučni kriterij za istoriju svih natroda od pamtivijeka pa sve do posljednje decenije 20. vijeka. On je politička i moralna gromada generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“, brend njihovog moralnog lika i našega dvodecenijskog parlamentarizma u jednome dahu i stranački ostrašćenom duhu!? Vidjeste li i čuste li ga kako zbori, govori i tvori, zastajkuje, zamuckuje, trepće i preporučuje preko TV INPULS-a kao „cenzor“ kreiranja javnoga mnjenja, kako tumači i (pod)sjeća se svega ko je što, kad i gdje govorio? Čuste li ga kako umno i pametno zbori i „(u)tvrdi“ da su izjave pojedinih ljudi „politički smišljeni udar na Crnu Goru od strane Srbije“? On kao ateista (za)kleo (bi) se da je sve tako kako nam on kaže, tumači i (do)kazuje argumentima po njegovom sjećanju, dobrome pamćenju i „velikome“ znanju iz istorije, jer je to njegova - „moja strana istorije“! Umislio Novak Kilibarda da je „silan Turčin“ pa ne preza da potura i protura svoja tumačenja povodom raznih izjava od strane njegovih neistomišljenika i sveštenih lica. Ateista pa tumači zakon Božji! Alal mu vjera!? Da li je to onaj Novak Kilibarda za kojega rekoše da je „sumnjivi konvertit ili nesumnjivi grešnik“? Vrag bi ga znao, rekao bi on! Da li je opet njegova „uslužna“ djelatnost na djelu i cijeni ili nešto drugo je u pitanju pa samo on na to pitanje zna pravi odgovor? Ako se kad sjeti priznaće naknadno iz pragmatičkih razloga, kao za ono prilikom osnivanja njegove nekadašnje stranke! Šta sve ne bi N. Kilibarda pitao gospodu, a posebno onu koja se ne „sjeća“ svojih izjava! Međutim, nikako da među tom „gospodom“ pronađe sebe i svoju ne tako davnu a nepravedno zab(o)ravljenu političku prošlost ili je (u)mislio da je on nju za uvijek uspješno izbrisao! To je ta njegova strana najnovije istorije, uskraćena za njegov doživljaj i bez pamćenja svojih izjava, govora, intervjua i tako dalje. Još je kao (sam)ostal(n)i političar „upotrebljiv“ i nije za ba(ca)nje. Može trebati njima i onima, starima i novima, jer su iz istoga političkoga tabora. Iako nije više politički metak, već zarđala fišečina politička, ostarjela i za(b)luđela, na usluzi je i biće od koristi, makar da se zametnu nečiji tragovi. Njega, kao i one njegove političke drugare iz „rata za mir“, niko ne p(r)oziva na sud bilo za „rat za mir“, bilo za deportaciju Muslimana, ili za sve ono što se dešavalo u vremenu nacionalističkog „ludovanja“, političkog moralisanja, ratnog huškanja, zagovaranja i tako dalje! Oduvijek je volio biti u čoporu, jer se tamo najbolje snalazio, pokazujući svoje političko umjeće, a godilo mu je za buduće događaje koji su slijedili i koje je njegov osjetljivi politički „nerv“ (preds)kazivao i osjećao, pa je čopor bio i ostao njegov najbolji (za)klon i njegovo elementarno saoodržanje. Novak Kilibarda u „ratu za mir“ protiv Novaka Kilibarde u evolutivnom „hodu vremena i promjena“, nekad u „ratu za mir“ danas za NATO! Od istine do zablude i nazad do snova. „Iz hobija“ u politiku!? Kako se nekada, a nije tako davno bilo, N. Kilibarda pripremao da bude ozbiljan narodni tribun i političar, da bi danas bio (naj)samostalniji političar? Prošao je politički put od političara na usluzi pa do političara skutonoše. Put njegove „katarze još traje“ i u fazi je aktivnog „čučanja“, mudrovanja, pametovanja, podsjećanja, prekrajanja, brisanja, ribanja i timarenja onih političara koji su zajedno sa njim bili na visokim političkim i državnim položajima i funkcijama, i danas ga još koriste za posebne usluge u cilju javnog „podsjećanja“ šta je nekad neko (iz)govorio, naravno na sebe i na ostale iz njegove družine potpuno je zaboravio. Da li je danas revanšista ili pacifista, integrista, ujedinitelj, pomiritelj ili kolumnista, negator samoga sebe i svega onoga što je na političkom planu delao u posljednje dvije decenije? Da li se i danas, još uvijek, latio svoga posla i postao ratnik ili osvetnik, pa iz zasjede puca na izjave onih sa kojima je bio i od istih (u)gošćen i debelo nagrađen i potpomognut materijalno i moralno? Mogu li to biti sve njegove političke zavjetrine, zablude iz pragmatičkih razloga ili je to serija njegovih snova poslije seanse sa jednim stranim ambasadorom? Sada iz praktičkih razloga, kao dobar poznavalac narodne književnosti, tumači nanovo ona ista zbivanja o kojima je imao drugačije „istinito“ tumačenje i zaklinjao se u svoje znanje, nauku i dobro-odlično poznavanje istorije, ali ne i one do njegovoga političkoga doba i djelovanja! Zašto bi to vrijeme pamtio i skretao pažnju na sebe kada je najbolje ukazati na druge sa devizom „držite lopova“? Gdje su sada pare, gdje je sada njegov „genocidni“ pjesnik, gdje su sada njegovi izlivi tuge i žalosti, pokajanja sa odra njegovog nekadašnjega ljutog „inovjernika“ i političkog protivnika? Šta je sada sa N. Kilibardom? Da li je to onaj isti N. Kilibarda iz posljednje decenije 20. vijeka ili je to onaj drugi N. Kilibarda iz prve decenije 21. vijeka, a možda je to sasvim novi, treći ili entu N. Kilibarda iz samoga početka druge decenije trećega milenijuma?! Koliko tek ima premaza na njegovom političkom liku i koliko ih je do sada skinuo ili premaze nove stavlja odnosno namaz na namaz postavlja, zaboravljajući i ono što je juče pričao, pripovijedao, tumačio i iz pragmatičkih razloga kalkulisao? Rekao bi vajni „samostalni“ političar, a nekadašnji lider politički, valjaće za (u)buduće i stare dane. Ko podržava takvoga političara, kao barda među političkim kameleonima, ne samo među crnogorskim političarima nego mnogo šire na balkanskim političkim prostorima? On je juče kao i danas, a biće i sjutra, što i dokazuje svakom svojom političkom izjavom, Arlekin crnogorske političke scene i „žrtva“ sopstvenog romantičarskog zanosa i pragmatičnog prkosa, dobrovoljac i prvoborac, „velika srbenda“ i „najodaniji“ Crnogorac, nekadašnji promiloševićevac i sadašnji antimiloševićevac, nekadašnji obožavalac pa nipodaštavalac V. Koštunice, najcrnogorskiji politički bend, reper političkoga morala i brend crnogorskoga političkoga proizvoda, kodeks ponašanja crnogorske političke klike iz vremena „rata za mir“. Da li su ovo danas, što u dnevnim štampanim medijima čitamo po kolumnama ili što ga gledamo na tv ekranima, kao gosta ili medijsku zvijezdu, sve Novakove životne zablude ili eho „(r)evolucije“ njegovih političkih snova i zabluda? Nekada istaknuti predstavnik i protivnik inovjerstva sada je njihov najveći protagonista. Današnji N. Kilibarda kao „samostalni“ političar, koji više nikome nije na političkoj usluzi niti uzdi, sada je najveći „antiislamista“ i apologeta Osmanskoga carstva! Svi su krivi, samo je nekadašnji političar i veliki a bivši politički lider, sada (samo)stalni N. Kilibarda nevin?! Umislio je da se zaboravom može prekriti njegovo buđenje i (o)triježnjenje uz ambasadora! Metamorfoza njegove političke i moralne ličnosti prošla je dvije velike faze od nekada unikatnog i evolutivno-eruptivnog političara do današnjeg političara kao evolutivnointegrativne razvojne ličnosti. Nekad je bio klik-klak predsjednik stranke i političar, a danas je samo (sl)obodni strijelac i (sam)ostal(n)i političar i penzioner. Novak Kilibarda je politički „čistunac“ i „naivac“ iz pragmatičkih razloga! Da li je zaboravio ili je (iz)brisao iz svojega inače „dobrog pamćenja“ sve izjave, govore, intervjue, pripovijedanja, objašnjenja, pojašnjenja, tumačenja, pripovijedanja, oproste, izvinjenja, stid i sram, lični i politički ponos i trijumf ideja koje je zastupao? Treba li ga na sve to podsjećati još jednom ili po ko zna koji put, dokle god jednom za vazda ne utuvi u tu svoju političku tintaru period od deset godina - posljednju deceniju 20. vijeka, kada je svojim govorima podizao nacionalističke strasti svojih istomišljenika, žario i palio svojim govorima, zagovarao i podstrekivao, zavodio „umnim“, umilnim i suptilnim govorima, stihovima iz narodnih pjesama, a kasnije se od toga svega odrekao jednostavno svojom „zabludom“! Ko N. Kilibardi danas može vjerovati kada ga čuje kao „gosta“ tv dnevnika, ili kao piscu kolumni i tome slično, pa čuje ono što govori i pročita ono što napiše i koga danas on (može) zastupa(ti)? Da li neko ko je politički varao, obmanjivao i na kraju bio u „zabludi“ svjesno može držati tirade o moralu, drugoga kritikovati ili treba da se pokrije političkim ušima za vazda i ostane da ćuti, jer je grešan ne samo premnogo nego do „beskrajno plavog“ crnogorskog neba visoko i najvisočije! Neka zaćuti već jednom ili neka cijelu istinu već jednom kaže, ali ne onu za koju on kaže da je „istina“, jer znamo njegove političke izjave, govore, istine i zablude iz pragmatičkih razloga, koje i danas prosipa kao medijska zvijezda naših štampanih i elektronskih medija, najpoznatije političko tv lice mnogih televizija u Crnoj Gori. Njegov „put katarze još traje“, jer je vaskrsnuo i nekom je još potreban i dokle je god tako on će biti glavno lice, medijska politička ljepotica tv-e ekrana, (baro)metar našega političkog pozorišta i političkog morala onih koji su došli sa ulice, uskočili u fotelje državne i političke, bili „mladi, lijepi i (još) pametni“, kao generacija generacije u mnogovjekovnoj istoriji crnogorskoj! Tako su nastali i ostali pa sada samo ćute, jer su grešni i daju ostavke. Međutim, njihov politički poltron govori i drži govore na tv ekranima, kritikuje, trabunja, reaguje na brojne izjave onih sa kojima je sjedio, jeo, pio i gostio se, zaklinjao se i krstio u Manastiru, a sada je „ateista“!? Kako takvom (sa)ostal(n)om političaru, naučniku i književniku vjerovati? A gdje su nevine mlade žrtve, crnogorski vojnici, koji su izginuli na ratištu? Da li su njegovi politički govori i stihovi bili podsticaj za uzaludne žrtve? Da li je roditeljima i majkama poginulih sinova izjavio saučešće, lično otišao u njihove domove i zatražio oprost? A danas od svega N. Kilibarda vrši otklon i kazuje da je to bila njegova „zabluda“ svjesno i nesvjesno, namjerno i nenamjerno, pragmatički i samostalno uz svesrdnu pomoć jednog stranog ambasadora! Dokle tako čovječe, ako se uopšte možeš uporediti sa ljudskim bićem, poslije svega što si činio? Da li imaš ljudskih obzira i dokle sežu tvoje političke „zablude i snovi“? Ućuti već jednom i ne dijeli moralne lekcije, jer ti najmanje imaš na to prava da podsjećaš nekoga šta je ko, kada i gdje govorio. Baci sve „u zaborav“, utihni već jednom ili ćemo te podsjećati na ne tako davna tvoja djela, govore, izjave, tumačenja, snove i zablude. Svi oni koji takvog (sam)ostal(n)og političara N. Kilibardu podržavaju i protežiraju na tv ekranima, dovode kao „gosta“ da nam pametuje i dijeli lekcije o moralu i iz istorije bliske ili daleke prošlosti, oni ga prihvataju i medijski plasiraju tražeći od njega komentar kao reper njegovog i njihovog moralnog i političkog lika. Oni koji ga na tv-u održavaju, dajući mu medijski prostor da zanoveta i podsjeća nekoga na izjave, isti su kao i on. Ista je to kuhinja onih koji su kuhali nekada i ne tako davno sve ono što nam se (iz)dešavalo, a danas spremaju nova jela sa istim političkim kuvarima, iz istoga su političkog lonca i istoga menia-jelovnika generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“, zaboravljajući svoju i njihovu političku prošlost. Da li još uvijek sanja snove o „srpskom Dubrovniku“ i da li će stolovati uskoro u njemu kao prestonici „Dubrovačke republike“? Da li bi mu danas bilo malo „Dušanovo carstvo“? Da li je još sanjar ili za(b)luđeli političar, kritičar ili udvorica, političar, lider, diplomata, samo ne pjesnik i državnik? Čuči li još uvijek na političkom startu ili se već uveliko batrga u sopstvenom političkom blatu? Da li je i danas padobranac bez padobrana i osvetnik „sa kamom“ ili olovkom u rukama kao „oružjem“ sa kojim će brisati ono što se izbrisati sa njega ne može? Političke maske su njegovo nadahnuće i životni moto. Novak Kilibarda je „moralna vertikala“ i paradigma političkog miljea današnje Crne Gore, nezavisne, demokratske, „ekonomski prosperitetne“, sa evropskim prosijekom potpuno privatizovane, transparentno tranzicione i, naravno, da se ne zaboravi ekološke države. Da li mu se može i treba vjerovati kada je od drugoga zahtijevao ili ga prozivao govoreći: „Gospodine..., prije izbora bićete dužni da orden koji ste dobili od Karadžića izvadite iz fijoke, pa ili ga stavite na prsi ili ga vratite Karadžiću, a ja orden neću vratiti koji sam dobio od Radovana Karadžića“, kliktao je starina Novak u jednoj od predizbornih kampanja? A, koliko je takvih njegovih kliktaja, makar u vremenu posljednje decenije 20. vijeka? Mora se priznati da je bio neumoran borac za postizanje sopstvenih ciljeva i odbacivanju svoje nacionalističke prošlosti samo da ostane i opstane što duže u vlasti, sa onima protiv kojih je do juče bio oštar, uvredljiv, ciničan, zlonamjeran, upitan, proračunat, prevrtljiv, kameleonski spretan da se odmah uklopi u novu političku situaciju i bogme sebe nezasluženo uzdigne povisoko. A šta bi rekao kada bi mu tv stanice svakodnevno davale termin i priliku da govori ono što hoće: „... Ja samo mogu masi da govorim ...!? Ima li mjesta na tv stanicama za njegove „snove, zablude i ispovijesti“? Koliko mu kao „gostu“ za sve njih treba vremena? A da ga podsjetimo i na riječi: „... Ja sam dao podršku mladim i školovanim ljudima koji u metuzalemskoj pričaonici samoupravne strahovlade svježe govore i predlažu nešto novo. Učinilo mi se da će ti mladići uspješno razbijati marksističko-titoističku vlast i misao. Međutim, prevario sam se u tome što nijesam uzeo u obzir da su ti mladi ljudi pripremani u komunističkom duhu da jednoga dana zamijene te iste starce koje su i zamijenili... Ako mislite na njihovu namjeru da Crnu Goru osamostale čim mognu, onda ću vam reći da Crna Gora nikada ne može biti ono što su države tipa Lihtenštajna... Međutim, ja takvu Crnu Goru jednostavno ne mogu zamisliti...“! Da li N. Kilibarda prepoznaje svoje proročke i „mudre“ izjave, intervjue, govore i slično ili ih se uopšte ne sjeća, jer je bio u „snovima“ i „zabludi“?! Da li N. Kilibarda može sebe danas prepoznati i negirati ili je sve bacio u „mutnu Maricu“, kako je znao ponekad reći? „... Prema tome, zaključio bih ovako: demokratska misao, iako ja nikada ne priznajem Milu Đukanoviću da je do sada bio demokrata, krenula je širokim kolosjekom. I poručujem s ovog mjesta kao Srbin iz Crne Gore i kao čovjek koji predstavlja srpsku stranku...“!!! Sa koliko iskrenosti i sa kojim je ciljem N. Kilibarda tražio, molio Boga i ljude „...da oproste Narodnoj stranci što je učestvovala u osvajačkom ratu...“ i da li mu se u njegovim „ispovijestima“ išta može povjerovati sem da zagovara, opet zavodi, upliviše na mnoge ljude, mase da mu oproste. Nekadašnju politiku selektivnog sjećanja N. Kilibarda opet potura i prosipa preko tv ekrana i štampanih medija crnogorskoj javnosti i sa njom hoće da spere političku ljagu, i kako reče zbog učešća Narodne stranke „u osvajačkom ratu“! Da li u tim riječima i tome priznanju N. Kilibarda vidi mogućnost da dobije jednoga dana sudski poziv od državnoga tužioca ili misli da bi i drugi zajedno sa njim bili pozivani i prozivani? Da li je i to opet „iz hobija“ gospodine N. Kilibarda ili su to tvoje nove „političke vizije i iluzije“ sa kojima misliš svoju političku prošlost obesmisliti, a mase oglasiti krivim i odgovornim, jer su te „rado“ slušale? Ostalo je Novaku Kilibardi da jasno odgovori ili negira svoje ne tako davne izjave, i naravno, orden koji je dobio da li nosi ispod zimskoga kaputa ili ga je odložio za neka druga vremena i nove političke postavke? A možda će jednoga dana on orden izvući, čisto iz prkosa i pragmatičkih razloga! Da li se N. Kilibarda sjeća svih svojih izjava i propovijedi, intervjua i govora ili je u pitanju pragmatizam „nerva“ koji ga ne da prevariti i tjera ga da se na vrijeme osigura i zaštiti od političke prošlosti iz vremena „rata za mir“? Danas N. Kilibarda ne mitinguje, „mirno“ živi, radi, „stalni je penzioner“ i prima dobru penziju, a naravno aktivno sudjeluje na raznim skupovima gdje promoviše svoje „zablude“. Kao „gost“ na pojedinim tv stanicama u udarnim terminima zvanični je tumač sebe samoga i svih „snova i zabluda“, počevši od mladosti pa sve do njegovoga trećeg doba. Ako se ne sjeća, podsjećamo ga, takav je bio na odru svoga politički ljutog protivnika i „inovjernika“, u svojstvu zvaničkog tumača i predstavnika! Da li je još aktivan u nastavi na visokoškolskim ustanovama privatnim ili državnim i šta o svemu studentima još ima i može da kaže i protumači kao svoje „zablude iz mladosti“ ili „snove i zablude u starosti“? Podgorica, četvrtak, 10. februar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (176) Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 16. februar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, četvrtak, 17. februar 2011. godine.. ŠTA ĆE DANU (U) CANU?! Odmah, na samom početku, da kažem da neki moji lični stavovi, razmišljanja i principi, koje ću iznijeti na temu CANU ili DANU, DANU u CANU, CANU i DANU, DANU (ne) može u CANU, DANU sa CANU, DANU pod CANU, CANU bez DANU, može DANU, ne u CANU i slična kombinatorika, ne bi trebalo da nekoga (za)brinu ili izazovu polemiku - reagovanje, jer sam principijelno davno raskrstio sa svim postojećim i mogućim asocijacijama ili udruženjima koja nastaju ad hoc kao grupa građana, (ne)vladine, humanitarne ili strukovne organizacije i tako dalje, pa stoga ne pripadam ni jednoj političkoj ili bilo kakvoj drugoj organizaciji - (u)druženju. Činjenica je da za dvije decenije vlasti „mladih, lijepih i (još) pametnih“ postoje brojne (ne)vladine organizacije i nekolike paralelne institucije. Kao dobar ili pravi primjer problema, koji zaokuplja pažnju crnogorske i čak „evropske“ javnosti ili izvjesni nastoje da ga podignu na viši stepen - internacionalizuju, jeste postojanje paralelnih „institucija“ CANU i DANU ili DANU i CANU, kao i SPC i CPC odnosno CPC i SPC! Za neke je, ili ga neki hoće tako vidjeti, postojanje CANU i DANU „veliki“ državni i „naučni“ problem izuzetno bitan ili problematičan za postojanje crnogorske države i nacije! Na drugoj strani, izvjesni smatraju da tome ne treba pridavati nikakav ozbiljniji značaj, jer se radi o dvije sasvim različite ustanove, po svome nastanku-formiranju-osnivanju. Jedna je CANU, koja je institucija od nacionalnog značaja za društvo i državu Crnu Goru i proučavanje njene prošlosti, a s druge strane postojanje druge „institucije“ DANU odnosno njeno osnivanje je na nivou i značaju jedne nevladine organizacije, koja pretenduje da ima sve atribute koje ne može imati samom činjenicom što se radi o nevladinoj organizaciji iako sa „ozbiljnim“ i velikim aspiracijama da potisne CANU, državnu i nacionalnu instituciju ili da se ujedine odnosno objedine radi zadovoljenja, prije svega, ličnih, a uz to „naučnih“, državnih i nacionalni potreba! E, tu se lome velika i mala, tanka, debela i gvozdena koplja. Ko će što dobiti u tome „ratu nerava“ odnosno igri „agrumenata“ p(r)ozivanja (na) prošlost(i), tradiciju, znanje, postojeće eksperte i bogme finansije. DANU kao mlađa, po osnivanju i trajanju, „institucija“ ima svoje „akademike“ koji hoće državi Crnoj Gori da nametnu regule koje joj po „zakonu“ kažu legalno i legitimno pripadaju i da se „ubace“ u državni budžet ili da se „spoje“ pa ko koga nadvlada ili asimiluje! Mlađi su po godinama i izdržljiviji, rekli bi oni koji ne žele da se u to petljaju niti su uopšte zainteresovani, ali gledaju na njihovo rivalstvo iz „zadovoljstva“ i zabave radi, kao na ono ne bilo im rečeno veliku „borbu bikova“! Sjetih se, na um mi pade tekst koji je nekad izazvao veliku polemiku-galamu a nosio je naslov: „Bik i akademik“. Riječ je o tekstu jednog našeg počivšeg Cetinjanina, poznatog profesora, kozera, humoriste i znalca cetinjskih anegdota i viceva, koji je je znao na jedan veoma specifičan, uman, indirektan a nadasve humorističan cetinjski način reći brk u brk ili dim u dim ono što nije htio direktno reći onome koji sebe povisoko uzdizaše. Isto ili gotovo (s)lično rivalstvo ili „borba“ se vodi oko CRKVE, crnogorske, srpske, pravoslavne i hrišćanske. Jedna je, SPC (Srpska pravoslavna crkva ili Crnogorska mitropolija) mnogo stoljeća po svom postanku stara i služi(la) narodu i državi. Druga je crkva po svom postanku mnogo desetina puta mlađa i nosi ime CPC (Crnogorska pravoslavna crkva) i kako kažu kao takva registovana je u policijskoj stanici na Cetinju još za vrijeme ministrovanja jednog od čelnika Narodne stranke. Sami čin postojanje SPC i CPC u malenoj Crnoj Gori samo po sebi izaziva čuđenje, a posebno tome ide u prilog aspiracije novopostojeće i od skoro registrovane CPC u javnosti crnogorskoj da sve vrati u pređašnje stanje i (o)krene svojim korijenima i vjeri prađedovskoj! Neka, ako je narod(na) (po)treba, postoje još dvije, dvadest i dvije, a može i dvjestadvadeset i dvije crnogorske crkve na jednoj strani, samo ako je Crna Gora kao država tako ekonomski bogata i prosperitetna, kako je ova generacija zvanih „mladi, lijepi i (još) pametni“ evropski promovisala! Međutim, ne bi trebalo, ako nema narod(ne) potrebe da nekome smeta postojanje Crnogorske mitropolije ili kako je nazivaju Srpske pravoslavne crkve i zašto bi u krajnjem smetalo i srpskom i crnogorskom narodu odnosno onima koji se tako osjećaju ili izjašnjavaju, ne ulazeći dublje u razloge vjerovanja, političkog djelovanja ili pomodarstva odlaska u crkvu? Danima i mjesecima, pa već i nekoliko godina čitamo razna javna saopštenja od strane CPC ili njenih „izaslanika“, vjernika i predstavnika, koji imaju zaduženje da istupaju u javnost u cilju zaštite svojih i crkvenih interesa. Hoće da imaju svoju crkvu i svoja prava da podignu na internacionalni nivo i bogme prijete zabaviti o jadu i evropski sud u Strazburu ili OUN-u. Neka svi traže svoja prava ako smatraju da su oštećeni, to je demokratski i legitimno pravo svakojega Crnogorca, Srbina i svih ostalih pripadnika naroda i nacionalnih i etničkih manjina. Sud evropski imaće da se o jadu zabavi za narednih pola vijeka samo od brojnih pritužbi od građana Crne Gore i zvaničnih ili nezvaničnih, privatnih i državnih institucija kojima su prava povrijeđena ili uskraćena. Tražili ste i gledajte Evropo Crnu Goru proevropsku, transatlantsku, tranzicionu, demokratsku, ekonomski prosperitetnu i td., i td. Opet, sve je isto i tu se velja koplja lome. U pitanju su, reklo bi se prije svega samo novci u državnom budžetu i crkvi odnosno narodu da se uzimaju kao nekada crkveni prirezi, tako se barem čuje od onih istih među njima koji se bore za prava svoje CPC. Neka ekonomski prosperitetna i demokratska država Crna Gora odriješi kesubudžet i pomogne obadvije crkve jednako pa i njih kojih nije tako veliki broj, ali shodno procentu!!! Tako ova dva „važna“ državna i nacionalna problema potežu se od njihova skorašnja postojanja bolje reći uknjiženja - osnivanja DANU i CPC prije desetak ili nešto više godina, nije toliko bitno za suštinu stvari ili njihovo registrovanje u policijskoj ispostavi, stanici ili policijskoj postaji! Kad možemo imati „vanjske“ poslove možemo imati i „policijske postaje“, ništa nije čudno, već samo „njegujemo“ svoj (za)gubljeni jezik koji nam je „otet“ (o)davno, još prije Vuka i kongresa u Beču! A, znali su oni još tada da ćemo se mi oko toga svađati, dijeliti i bogme ratovati. Bili su dalekovidi i to mnogodesetljeća unaprijed!? A, što ’no velite sad, ko je krivac za takvu projekciju, ima li ga i kako mu je ime!? To je naš veliki usud državni, nacionalni i vjerski problem, prije bih rekao vještački, dobro osmišljeni od ovih i nekih skorojevića i lezilebovića koji bi da prekrajaju istoriju i događaje, književna djela i kulturnu baštinu Crne Gore kako im kad bude odgovaralo. Srpska pravoslavna crkva (SPC odnosno Crnogorska mitropolija) nesporno mnogo vjekova postoji, a novoformirana CPC uvedena je na mala vrata kao „nevladina“ ili crkvena organizacija. Dakle, za razliku od one CRKVE koja svoje utemeljenje ima u državi, društvu i narodu i koja legalno i legitimno postoji mnogo vjekova i čiji rad upravo počiva na široj državnoj i društvenoj zajednici, druge novoformirane crkve počivaju na uskoj ličnoj, privatnoj, vjerskoj, nacionalističkoj podlozi i tome slično. Postojeća vlast „mladih, lijepih i (još) pametnih“ dala je puni svoj doprinos upravo podjelama na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i tako se u stvari i održava na vlasti u Crnoj Gori, ugađajući čas jednima a čas drugima i ponekad se tobože distancirajući i od jednih i od drugih, kao država i crkva su odvojene i ne miješaju se jedna drugoj u nadležnosti svjetovne ili duhovne vlasti! Kamo sreće da je tako. Činjenica je da se (ne) znaju „zakonski“ okviri nastanka nekih paralelnih institucija i da je pod velom sumnji njihov način finansiranja „naučnih“ projekata i posebno intencije „prevođenja“ književnih djela na novi „crnogorski jezik“, a uz sve to i uloga i značaj njihovoga rada i postojanja, rekao bih da se hoće, jer „klimatski“ uslovi su danas u Crnoj Gori upravo optimalni, preskočiti nešto što jednoj „asocijaciji“ ne daje legitimno pravo da se pripoji drugoj „sličnoj“ pa makar ona bila i naučna ili nevladina organizacija, iz prostoga razloga što je ova druga osnovana od države kao subjekta i društveno je njen rad po tim osnovama opravdan. U posljednje dvije - tri godine potencira se pitanje udruživanja postojećih akademija, više neformalno, a danas sve više i „zvanično“ sa nečije strane podstrekuje se pitanje objedinjavanja ujedinjavanja i na taj način izjednačavanja zakonskih uzusa za sve akademike i na jednoj i na drugoj strani po principu ravnopravnosti, legalnosti, naučne utemeljenosti i društvene opravdanosti „kao izraz uzvišenog stanja individualnog i zajedničkog razuma i duha...“, kako to vide i argumentima brane zagovornici pripajanja DANU - mlađe akademije, članovima starije akademije CANU. Zašto baš hoće DANU da postane CANU odnosno da se „ujedni“ sa njom ako joj već ona odavno je na drugom gledanju i ne baš kako bi oni rekli „politički“ ispravnom opredjeljenju prema većini „značajnih“ pitanja za postojanje jedne akademije koja preferira nacionalno iznad društvenog i državnog? Tekst koji pročitah prije par dana dade mi podsticaj ili isprovocira me da nešto kažem i iznesem svoje mišljenje neobavezno, nezainteresovano i sasvim neutralno ne želeći da podržim jednu ili drugu stranu odnosno bez pristrasnosti htjedoh da kažem koju riječ, a koja ne bi trabala da nekoga razgnjevi, naljuti ili odobrovolji tražeći u tekstu nešto što bi moglo biti „sjeme razdora“ ili zrnce oko koga bi nastalo naše buduće sporenje. Pitanje za sve nas, koji ne bi trebalo da reagujemo ili da podržimo (ne)opravdane zahtjeve za ulazak - pripajanje DANU akademiji CANU, jeste da zagovornici toga čina argumentovano pokažu i dokažu legalnost i legitimnost njihovoga zahtjeva u činu osnivanja akademije DANU. Nije dovoljno i bez ikakve snage je mišljenje, a nadasve je subjektivno, da je „nepravedna i nerazumna razdvojenost ove dvije akademije! Da li u činu legalnosti osnivanja akademije DANU zagovornici pripajanja objedinjavanja vide „tiraniju“ nad postojećim pozitivnim propisima i primjenu „zakonskoga neprava“ i „nadzakonskoga prava“? Veoma je neubjedljiv način kojim se želi ući u akademiju CANU od strane akademika DANU riječima „rješavanja“ vječite suprotnosti „ljubav i mržnja, egoizam i altruizam, pravo i pravda, moral i antimoral, kultura i tiranija... a sve u cilju postavljanja zajedničkog naučnog i umjetničkog štaba crnogorske misli...“! Novo vrijeme, koje nas je „zadesilo“ početkom posljednje decenije 20. vijeka, i „nova“ vlast, koja se instalirala sa ulice, omogućila je mnogima, koji su bili uz vlast, da u prelaznomtranzicionom periodu uništavaju državnu i društvenu da se sve pretvori u privatnu i njihovu svojinu gdje će generacija „mladih, lijepih i (još) pametnih“ carovati, dozvoljavajući „posilnima“ da se i oni domognu mrvica sa njihovoga-državnog stola i steknu enormna materijalna bogatstva sa kojima danas profitiraju na tržištu nekretnina, a ujedno da takvim činom prvo razdrobe državu SFRJ kao zajednicu „bratskih naroda“. Jednom riječju pojedincima iz „rata za mir“ omogućeno je da ne poštuju zakone, da vlada anarhija u smislu „radi što hoćeš, ali znaj da sam ja vlast i da zavisiš od mene, dozvoliću ti da radiš samo mene da slušaš! Samim činom javljanja na ovu temu sigurno je da će me jedna strana gledati poprijeko i sa velikom političkom i (ne)lojalnom prema državi dioptrijom pa se izlažem svjesno takvim nakaradnim pogledima. A možda će me ne samo prekoriti i poprijeko gledati nego će mi uz sve to još mnogo toga nadodati na sve ono što mi je stavljano za ove dvije decenije, lično i službeno, politički i naučno. Ko zna sve koju će mi (ne)podobnost, (ne)lojalnost i tako dalje staviti na moja leđa i na taj način me onemogućavati na svakom koraku posebno na naučom planu rada i realizacije naučnih projekata, a s druge strane i usporavanja napredovanja u hijerarhiji naučnih zvanja. Nebitno, jer to trpim već deceniju i po, pa godina, dvije ili tri još nijesu mi problem da izdržim i preživim. U jednom treba da budu sigurni da me neće uspjeti natjerati da se promijenim odnosno da jedno mislim, drugo radim a treće pričam, ili da sam bez stava i mišljena po tom i mnogim drugim pitanjima koja se tiču mojega ličnoga, porodičnoga i naučnoga života i objektivnog a kritičkog sagledavanja društvene zbilje koja se odigravala za prethodne dvije decenije u Crnoj Gori. Pitanje osnivanja akademije od strane države, društva ili pojedinaca ne bi trebalo nikoga da uznemirava niti da mu daje više od onoga no što mu država po slovu zakona omogućava. To je barem svima jasno i tako bi trebalo biti. Naravno kod nas u prav(n)oj državi zakoni se mnogo ne poštuju odnosno ne primjenjuju se striktno i ne odnose se na sve podjednako, pa se zato pojedini hvataju za ustavne norme ili za neke zakone i bacaju krivicu na ustav i ostala zakonska akta da se „ravnopravno“ i po zakonu ne primjenjuju na novoosnovane naučne institucije koje su od skora osnovane i postoje kao nevladine organizacije (NVO)! Zašto, pitaju se oni kada im to po zakonu pripada? Nijesam pravnik i neću se u tu pravnu polemiku upuštati ali ću reći da jedna „naučna institucija“ koju je osnovala „grupa intelektualaca“ ili grupa građana, grupa bogataša ili grupa književnika i tome slično ne mogu da pretenduju da se u pravnom smislu izjednače sa naučnim insitucijama koje su mnogo ranije osnovane i koje je država Crna Gora osnovala radi proučavanja njene prošlosti u svim naučnim segmentima, iako s druge strane novac u „budžetu“ može da se raspodjeljuje shodno naučnim kriterijima i na konkursima, ali opet ne na ravnopravnoj osnovi kao da je to državna ustanova, jer na taj način se utemeljuje nešto što je nastalo na privatnoj inicijativi sa onim što je država i društvo osnovalo zarad državnih i društvenih potreba jedne države. Pravnici kažu iz neprava ne možeš da ostvaruješ pravo ili rečeno tome slično! To je velika razlika kojom neko hoće da se izjednači sa nekim čiji su temelji ili korijeni jaki i duboki, a s druge strane nastoji da prisvoji neko pravo koje mu ne pripada odnosno hoće da „od roga postane svijeća“, koju će država podjednako tretirati bez obzira na čin osnivanja i potreba države i društva Crne Gore. Sva „zagonetka“ oko toga da li treba DANU ili CANU i ko će kome prići, da li će CANU u DANU ili će DANU ući na silu u CANU i na osnovu „zakona“ o osnivanju nevladinih organizacija - osnivačkom aktu - koje je shodno zakonskim propisima imalo pravo na takav način osnivanja, postali ravnopravni akademici i prisvojili i to što im ne pripada po „pravu i pravdi“ ili kako bi rekli pravnici legalno i legitimno izvršili ujedinjenje-objedinjenje! A da li je legalno i legitimno da DANU traži objedinjavanje odnosnou ujedinjavanje ove dvije sasvim različite po načinu osnivanja akademije koje i jedna i druga pretenduju da su na državnome budžetu? I, mnogi bi rekli da se sve svodi na činjenicu, a koja je kao kost u grlu nekome, da se (po)dijele državne pare u budžetu i na sve one koji se kao grupa građana ili drugih individualaca udružuju u privatne organizacije samo da uđu i izdržavaju se doživotno o trošku državnom, namirujući prije svega svoje lične prohtjeve a pokrivajući se „naučnim“ projektima za potrebe „društva i države“ Crne Gore. Na taj način bi svi članovi DANU bili zadovoljni, pa recimo sljedeće ili baš ove godine „niknu“ ili se „(iz)rode“ još nekolike akademije nauka kao nevladine organizacije i sve njih strpaju opet u državni koš pa postanemo malena, nezavisna, ekološka, univerzalna država Crna Gora koja ima akademija više nego članova i to sve „majorakademika“, kao zakon „vis maior“ u crnogorskome društvu. Sigurno da će se u takvim akademijama naći mjesta za političare iz „rata za mir“, jer su se na vrijeme uz politiku „doškolovali“ i osigurali doktorskim titulama i profesorskim zvanjima. Takvo društvo koje se kani izgraditi već je unaprijed propalo društvo bez obzira o kojoj se državi radi. E, to je glavni problem što se neki akademici zalažu da uđu u CANU i „opravdano“ i „realno“ gledaju na objedinjavanje DANU i CANU odnosno spajanje CANU sa DANU ili obratno, pa će jednoga dana tražiti da se članovi CANU kao politički neopodobni u „ratu za mir“ izopšte ili postanu članovi novoosnovane DANU ili izaberu novi naziv „objedinjene akademije“ koja bi se zvala: CANU - DANU ili DANU-CANU, a najbolje bi odgovaralo „DANUJECANU“!? Da li bi ova nova kovanica, novi naziv nove (ob)jedinjene akademije bio prihvatljiv za članove DANU koji se iz sve snage naprežu da postanu akademici i CANU, jer su „(samo)voljno“ postali akademici DANU osnivačkim aktom i pristupnim predavanjem, besjedom koju su imali prilikom inauguracije. Samo što još nije jasno ko je i po kojim kriterijima odlučivao da mogu biti kandidati, koji će pristupnu besjedu održati kao čin kojim će biti promovisani za člana DANU!? Sjetih se pitanja i odgovora koje mi upravo sada pade na um, iako sve to moram iznijeti u vidu parafraze jer nijesam mogao naći svoju davnu (za)bilješku: „...koji su kriteriji za ulazak u DANU i ko odlučuje“? Na moje pitanje, kao sa visine ču se glas: „... pa, valjda JA“!? Postade mi sve jasno o (na)činu ulaska u novoosnovanu tadašnju akademiju! Ako danas neko hoće da pristupi i postane član akademije koji su kriteriji i naučne reference potrebni? Da li se primaju akademici po nekadašnjem principu odlučivanja i ulaska „... pa, valjda JA“! Akademici DANU potežu argumente „naučne“ i sa njima navaljuju na CANU misleći da će je na mah osvojiti pa će po principu osnivačkoga akta njihovoga odlučivati o prijemu novih članova. U tako „ujedinjenoj-objedinjenoj“ akademiji, koja će nositi naziv „DANUJECANU“ imaćemo stroge zakonske uslove za odabir nove ujedinjene prisilno objedinjene akademije čiji će član biti ili predsjednik koji je osnovao akademiju DANU kao nevladinu organizaciju ili neko ko će to zaslužiti po političkim osnovama iz vremena „rata za mir“, koristeći se i pokrivajući naučnim titulama i referencama tek stečenim. Samo da ne bude zabune, ne sporim pravo da se i još nekolike novoformirane akademije u budućnosti, koje bi mogle uslijediti po istom principu prisajedinjenja novoj sada objedinjenoj akademiji nađu sve zajedno na državnim jaslima i planduju razmišljajući, kujući planove i projekte sa kojima će doživotno ostvarivati akademijske dodatke i naravno ono što im pripada po projektu koji država finansira. Teško toj državi koja bude imala toliko akademika koji nastaju kao NVO ili asocijacije građana pa svi budemo zemlja (major)akademika! Podgorica, srijeda, 16. februar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (177) Objavljeno: IN4S.NET, nedelja, 20. februar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, ponedeljak, 21. februar 201. godine. Objavljeno pod skraćenim naslovom: „Reci mi, može li biti da ima ZIDARA - MASONA u našoj Crnoj Gori“? Reci mi, bogoti, ma pošteno ka vazda, može li biti da ima „ZIDARA - MASONA“ u našoj Crnoj Gori? Mislim se kako ću, kada se vidimo odnosno sretemo, iznenaditi (V)lada, pitanjem koje je on meni, nekad davno, znao često postavljati. I uveliko skiciram tekst za naš susret, koji bi mogao biti jednoga dana objavljen! Počinjem ovako ili nešto slično, samo da nabacim što više materijala pa ću ga dorađivati i prilagođavati okolnostima. O (V)lado, iako te već odavno zovu jado, reci mi ili odgovori ma kratko, a ne ka vazda nadugačko i naširoko, može li biti da u Crnoj Gori ima „ZIDARA-MASONA”!? Ako me razumiješ, a vjerujem da ćeš barem nagoditi o čemu je riječ, iako ti ne vjeruješ onome što pišu ove „današnje” novine crnogorske! Ma ne pitaj me više i ne pravi se lud, e nijesi taj koji ne zna da ću da te pitam što su to „ZIDARI-MASONI“ ili tajna nečesova udruženja! Kažu da su tamo umni ljudi, nezavisni intelektualci, učeni, neiskvareni, uticajni, veliki patrioti i tako dalje i tome slično?! Čita’ si, barem znam da sam ti ja davao raznih knjižica ili onu knjigu o jugoslovenskim masonima i još ponešto slične literature, pa si me pitao: „... a je li, bogoti, da li je stvarno TITO bio MASON, jer su mnogi državnici bili članovi udruženja „slobodnih zidara“?! Toliko da te podsjetim na to tvoje pitanje, da se ne pretvaraš da ne znaš što te pitam! Vlado nije završio mnogo škole, ali je volio čitati crtane i pisane romane, i neke „knjige“ u kojima je on nalazio ponešto što ga je osobno interesovalo, nešto poput crnoj magiji, knjige na čijim koricama ili unutar ima slika sa mrtvačkim glavama i noževima, sa trouglovima, šestarima, zvijezdama, sa zmijama kojima je štap zaboden u glavu, tamo njima. A imao je, nevještom rukom, istetoviranu mrtvačku glavu na mišici još dok je služio armiju - mornaricu, tri pune godine. Tako je on znao doći do mene da mu ja nađem neku „knjigu“ kojoj on nije znao naslova, ali je znao ukratko naznačiti šta je to što bi ga zanimalo i rado bi čitao takve knjige! Nijesam uvijek znao od prve potrefiti, ali približno već iz drugog-trećeg puta dolazio sam do njemu potrebne knjige - literature sličnog sadržaja. Znao je on da po vas cijeli dan čita i pijucka pivo, naravno kad nije bio na rabotu. Nijesam se propitivao da li je i na poslu čitao njemu potrebnu „literaturu“, ali vazda iz njegovoga zadnjega džeba upola su se vidjele presavijene novine ili romani. Nikad me nije premnogo pitao o onome što pročita izuzev nekih stranih izrazatermina da mu objasnim šta znači „ta“ riječ ili da sazna što su to tajna udruženja i koja je njihova namjena! Kako sam mu ja odgovarao na postavljena pitanja nijesam baš upamtio, ali izgleda po onome što me pitao da je bio „zadovoljan“ mojim odgovorima! I tada me (u)pitao, sjećam se kao da je juče bilo, što su to „ZIDARI-MASONI“? Ali već u razgovoru vidio sam da razumije „materiju“ koju tako iz „zadovoljstva“ čita i o kojoj „rado“ sa mnom razgovara! Ovaj manji uvod nije na odmet radi samoga (V)lada i njegovoga „interesovanja“, iako bez škole, takoreć samo petšest razreda osnovne! Tako, negdje oktobra prošle godine, taman bijah izašao iz nekog poluispravnog i davno odbačenog autobusa i prešao jedno 150 metara, kad evo ti njega (V)lada i jada, grđi no što je nekad bio! Pozdravismo se i gotovo ga nekoliko koraka bijah mimoišao, kad će ti on najednom, a moram reći da u tom trenutku mi nije ništa padalo na um a posebno ne moje „obećanje“ dato sebi samom: da ako ga sretem zaisto ću ga pitati o „ZIDARIMA-MASONIMA“!? Dobro čuh njegov tanki glas i vidjeh zamah ruke da stanem. „E, Momo, da te pitam nešto“! Kome će naum pasti šta će da me pita i to „zorom bijelom“! Nigdje nikoga na ulici, a sve se dobro čuje. Stadoh i rukovasmo se, a on ka’ iz puške ni pet ni šest: „Viđi, da te pitam, ti mnogo čitaš, a ja po nešto, pa mi „rekoše“ da bi ti „mogao“ da mi daš odgovor ili neke „knjige“ nabaviš... Ti znaš da sam ja „volio“ to da čitam...“?! Naravno da se odmah sjetih i svojega obećanja i „literature“ koju (V)lado bi „rado“ da čita!? I da skratim priču mi svratismo u kafanu na piće i zna se o čemu popričasmo jednu dobru uru vremena. U jeku razgovora i velikog broja postavljenih pitanja, on najednom izvadi iz unutrašnjega džepa, već skoro raspale kožne jakne, nečesovi papir odnosno vidjeh da je to isječak iz novina!? Pisaše, iako se slabo viđaše jer skoro bijaše pocijepan, izdrt i ispresavijan list, nešto o „ROTARI“ klubovima u Podgorici, udruženjima, i tome slično, bijaše, čini mi se, i jedna ne baš jasna fotografija, valjda „predsjednika“ toga udruženja! Nijesam dobro upamtio jer se mnogo nijesam interesovao, a i na mah me je pitanjima potpuno ostavio bez daha. Šta su to ta današnja udruženja, ko ih finasira, ko ih registruje i gdje, imaju li redovne i javne sastanke? Poznajem li te ljude koji se spominjahu u tim novinama? Uh, mnogo pitanja tako „zorom bijelom“ od (V)lada? Nije me zapadalo da uzmem riječ, a kad sam pokušavao on me je prekidao i bogme znavaše podosta o njima, barem iz onoga što je nosio u unutrašnjem džepu! Sve mi se činjelo da tu materiju bolje znavaše od mene, a pošteno reći nije me to nikad nešto posebno interesovalo. Dok ja, polako, dolazim sebi on će: „Reci mi, bogoti, ma pošteno ka vazda, može li biti da ima „ZIDARA MASONA“ u našoj Crnoj Gori i ko su oni? Kao „predah“ dok se ne „snađem“ za odgovor, ugrabih te pozvah konobara i naručih drugu turu pića. Stadoh u čudu i skoro zanijemih, ne znam što me snašlo, odakle njemu sad to pitanje! E, čuješ jado i (V)lado, kad je već tako, iako smo krenuli da se razdvajamo daj još po jednu da popijemo, naravno on pivo i to ledeno ka’ zmija kako naglasi konobaru. Uzeh onaj papir - isječak novinski i učinje mi se da su to mogle biti „naše novine“. Bijaše ispresavijan i gotovo u raspadanju, ali mogaše se uhvatiti „misao“ o čemu se radi! Rekoh, zašto me pitaš kad ti sve ovdje piše i dobro ti znaš o tome da crno na bijelo piše da ih „ima“ i da si mnogo puta pročitao taj tekst, pa mene sad pitaš i probaš da vidiš šta ću ti reći! A zaista i dan današnji stvarno mislim da znam o kojem se tekstu radi, ali ga ni tada nijesam imao vremena (pro)čitati i ostavio sam ga za drugu priliku, pa mi je tako sve ostalo u nekom magnovenju i nejasno da se sjećam nekakvog naslova o „ROTARI“ udruženju, klubu, predsjedniku toga „udruženja“ ili tome slično!? Gledao me je širom otvorenih očiju, iako podbuhlih i već upalih, ali bi mu nekako krivo kad mu „potvrdih“ ono iz novina! Nije više progovarao, ni riječi jedne, već je onako napola ostavio ispijenu flašu piva i brzo se razdvojismo, kroza zube govoreći zdravo. Prođe mi kroz glavu, kao struja, da se on još „zanima“ za pitanja slobodnih zidara-masonskih udruženja, rotari klubova i tome slično, i ko njima pripada, ko su članovi, kakve su namjere organizacije, ko može njima pristupiti? Koji su razlozi da (V)lada baš ta tema toliko godina „privlači“ bolje reći nekoliko decenija? Stariji nije mnogo od mene i neku crkavicu od penzije prima! Bi mi ga „žao“, jer sam osjetio da je „poražen“ mojim „potvrdnim“ odgovorom na osnovu samo onoga lista-teksta iz novina. Nije mi dao priliku da još po nešto kažem ili „objasnim“ ako je imao nedoumica povodom nekih drugih pitanja!!! Znajući da (V)lado nema kompjuter niti internet uzeo sam baš ovih dana da nešto potražim o „ZIDARIMA-MASONIMA“, ROTARI klubovima i udruženjima, i da se na neki načim „snabdijem“ informacijama za neki naš novi ili „slučajan“ susret i odgovorim, ako budem znao, na pitanja koja bi on postavio posigurno?! Tražim po internetu, a na um mi je (V)lado i njegovo pitanje o „ZIDARIMA-MASONIMA“, imali ih u Crnoj Gori i ko su članovi tih „tajnih društava“? Samo zbog (V)lada tragaću za odgovorima, jer mi se čini da sam mu ostao „dužan“, a znam da (ne)će pročitati ovaj tekst, a oni koji ga pročitaju „sigurno“ mu neće reći, jer (ne) znaju o kojemu se (V)ladu radi!? Ovoga puta se moram dobro pripremiti i barem nešto saznati, jer ono što „znam“ njemu nije dovoljno, hoće konkretne ljude, imena, „ustav“ organizacije, njihov „statut“, način ulaska učlanjenja, u ta za njega i bogme mnoge druge maglovita društva?! Da li ću do novoga susreta sa (V)ladom saznati nešto više od onoga što on zna ili što ga interesuje?! A možda ga više ništa i ne zanima, jer se teško „razočarao“ sa onim što sam mu ispričao ili davao kao „odgovore“ na njegovo pitanje „...može li biti da ima ZIDARA-MASONA u našoj Crnoj Gori“?! (Pre)poznajem neke, ali oni se ne odaju, kao zaliveni o tome ćute! Podgorica, ponedjeljak, 21. februar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (178) Objavljeno: GLAS DIJASPORE, petak, 25. februar 2011. godine; IN4S.NET, petak, 25. februara 2011. godine. KLINTON DOLAZI U POSJETU CRNOJ GORI! MA KOD MENE NEĆE, JER SE TU JA PITAM! Ovi naši novinari ne daju mi mira niti predaha, valjda im to nije posao, da se odmorim od reagovanja-pisanja odgovora na njihove brojne „provokacije i informacije“ koje dobijaju od njima „povjerljivih i pouzdanih“ osoba ili izvora i svakodnevno ih objavljuju u dnevnim novinama kao mnogo „važne“ vijesti za crnogorsku javnost! Sve je „provjereno i pouzdano“ da ne može biti neprovjerenije i nepouzdanije iako se niko od zvaničnika ne „istrčava“ sa pravom, potpunom i istinskom informacijom. Što sam htio reći ili evo o čemu je riječ, o namjeri ili o „sigurnoj“ posjeti Klintonovoj našoj ekološkoj, nezavisnoj, demokratskoj Crnoj Gori. Svakoga dana stižu „prave“ informacije ili probni baloni sa kojima se javnost svakodnevno upozorava ili obavještava, dozira, ispituje ili provocira nekim (ne)zvaničnim „informacijama“ da će 21. maja tekuće godine Crnu Goru posjetiti Bil Klinton (Villijem Džefferson „Bill“ Clinton) bivši predsjednik SAD!? Ako je suditi ili gledati prema onim davnim informacijama koje su se plasirale u posljednje dvije - tri godine o „sigurnom“ dolasku njegovome ili o onima najsvježijim vijestima najavi i „izvjesnoj“ posjeti Crnoj Gori od strane zvaničnog državnog sekretara SAD, njegove supruge gospođe Hilari Klinton (Hillari Diane Rodham Clinton), onda možemo slobodno reći da su to, blago rečeno, nepouzdane i neprovjerene informacije i puste želje pojedinih „novinara“ ili pojedinaca iz političke i stranačke elite, koji bi da ostvare što veće i čvršće „jedinstvo“ pred kongres DPS-a. Pamtimo, bilo je u štampi o tome, jer nije tako davno bilo, kada je od američke administracije i tadašnjega predsjednika SAD uslijedio poziv našim državnicima i političarima, kao i drugim stranim političarima i državnicima na uobičajeni, godišnji i svečani „doručak“, pa se neki i odazvali i dobro platili taj doručak, bolje reći „donirali“ gostoljubivost domaćinovu samo da bi ga vidjeli sa distance, rukovali se ili čak poljubili njegovu ruku i zato dodatno donirali taj njihov bliski susret, jer kažu da su to pozivi za donatorske svečanosti gdje „doručkujete“ sa poznatim ličnostima iz svjetskoga džet-seta sa pozdravnim govorom ili riječima Predsjednika SAD, u ovom slučaju mislimo na dva prethodna a sada bivša predsjednika. Da li je bilo tako ili nije ne treba nagađati, već uzeti dnevnu štampu iz toga „vremena“ i sve provjeriti ili ovjeriti kako je i što bilo, to je za one koji imaju slabo pamćenje?! Tačno je da ponekad treba sumnjati u „prave informacije“ koje vam (po)uzdani novinari serviraju, ali ne možete ni svaku informaciju (pr)ovjeravati pa tako treba (po)vjerovati da su neki naši političari bili na „doručku“, a neki političari i državnici se nijesu odazvali pozivu, jer su bili „mnogo zauzeti“ ili kako bi to njihovi savjetodavci rekli „imali su ispunjen termin“! Eto sada prilike da bivši predsjednik dođe u posjetu Crnoj Gori i ostane ne samo na „doručku“ i ručku nego i na večeri, pa i još ako hoće na nekolika doručka da se nagleda ljepote i pogleda gdje su to (iz)bačeni ili „zalutali“ gvozdeni baloni od kojih se neko dobro rasteretio samo da bi lakše letio?! Kažu da je pravilo borbenih aviona, koji nose razorni teret - „gvozdene balone“, da se oslobode tereta prije nego se vrate doma na svoj položaj! Ne znam, jer nijesam pripadao rodu vazdušnih snaga - vazduhoplovaca već sam bio na suvom - mehanizovana pješadija. Niko od onih koji su se odazvali iz Crne Gore i bili u prilici da „doručkuju“ sa „Predsjednikom“ ne izađoše sa pravom i potpunom informacijom šta se tamo radi ili šta su radili i koga su sve upoznali? Da li su se stvarno rukovali ili izljubili sa Predsjednikom SAD? Mnogo sam radoznao da saznam nešto više o tome i takvom susretu!? Nijesam tamo bio pa o tome ne mogu pričati, a ne poznajem lično nekoga od onih koji su tamo bili pa da ih (pri)upitam kako je i što je bilo. Čini mi se da oni kao posjetioci „ovalnoga kabineta“ više taje o tim susretima za „doručkom“ nego ja koji se javno interesujem da saznam nešto više o gostoljubivom domaćinu i proceduri za „doručkom“! A zašto, niko neće da (mi) kaže pravu istinu, i ponašaju se ti isti kao da tamo nijesu ni bili, a jesu jer do sada nijesu negirali da su bili na „doručku“ sa njim(a)! No, možda su sve to „glasine“ naših „dobrih“ novinara koji imaju „pouzdane i povjerljive“ informacije i izvore pa im ne treba pridavati neku važnost! Od svih najraznovrsnijih i najšarenijih probnih balona, koje ovih dana (is)puštaju oni iz najbrojnije, najmoćnije i najmonolitnije političke stranke u Crnoj Gori, posebnu pažnju privlači onaj „balon“ na kojemu piše da Klinton dolazi u posjetu Crnoj Gori u maju (21. maj 2011. godine) kad divlje ruže crnogorske cvjetaju, valjda da uzvrati onu posjetu tako davno „obećanu“ našemu ministru nekada spoljnih a sada vanjskih poslova!? Izgleda da su se tek sada stekli uslovi, ekonomski prije svega, sa evropskim prosijekom mjesečnih zarada zaposlenih od cijelih 515 ili 518 eura, a klimatski i posebno politički uslovi su veoma povoljni, jer smo sve brzo zaboravili kada su nas samo „malo“ bombardovali!!! Da li će to biti „uzvratna“ posjeta onome koji je ne tako davno dao ostavku kao lični čin i napustio visoku državničku dužnost premijersku, pa će oni dvojica nasamo u dokolici da se ispričaju sit sitani i uzgred posjete divlju ljepotu Crne Gore i sve rtove i plaže od Arze i Jaza do Bojane i porta Milene, a bogme i crnogorske „biserne plaže“ gdje su „(po)sijani“ gvozdeni baloni bačeni iz vazduha sa „beskonačno plavoga“ crnogorskoga neba iznad Crne Gore, da bi se građani „zanimali“ kad nemaju što da rade u narednih nekoliko decenija ili u cilju razbijanja monotonije, rasčišćavanja morskoga dna od nagomilanog „otpada“ nuklearnog ili svakog drugog, a koji može da zaprijeti ili ugrozi „samo“ biljni i životinski svijet - floru i faunu našeg zaliva „Nevjeste Jadrana“! Da li je to upravo onaj Klinton što se američkim senatorima zaklinjao ili kleo i dao sigurne garancije - argumente da govori istinu o „slučaju Levinski“, i da nije bio u „ovalnom kabinetu“ sa njom, a posebno ne u nekom intimno-emotivnom i ne bilo mu rečeno seksualnom činu ili bludu sa nezrelom i ne punoljetnom osobom? Da li je u pitanju to ona ličnost za koju je vezana „afera“ u ovalnom kabinetu gdje mlada „sekretarica“ nije mogla odoljeti čarima „plavih očiju“ američkoga Predsjednika, pa je zato i ostala „očuvana“ negdje plava haljina koju je ona, kao dokaz da (nije)su se dirali ili bilo šta rabotali sem „usmeno“ razmjenjivali nježnosti „riječima“ nabujalih nagona i strasti pokušali ostvariti trenutke iz snova, probali da dožive blagodeti raskošnog „ovalnoga kabineta“?! Možda je to neki drugi američki Bili Klinton, kojih ima mnogo u Americi, demokratskoj zemlji i najvećoj super vojnoj sili, pa nam dolazi u posjetu da „investira“, svoj teškom mukom i dugotrajnim radom stečeni kapital, na nekoj od primorskih lokacija na kojima ima (naj)manje rasutih „gvozdenih balona“ koji su tu reda radi da nekome na um ne pane da zagađuje morske plavetne dubine, naravno prilikom kupanja ili ronjenja u potrazi za izgubljenim blagom „gvozdenim balonima“! Može biti da će stvarno taj bivši „Predsjednik SAD“ i doći u neku ličnu posjetu za koju će neko potrošiti sitne ili silne novce, jer je brojna njegova elita tjelohranitelja, pomoćnoga osoblja, tehničke visoko sofisticirane podrške i tako dalje, a obaška „predavanje“ koje će održati samo za jedan sat ili nešto manje za koje se ne plaća sem „simboličnih“ stotinu hiljada dolara! A što je to za ove naše današnje milionere, koji su stekli bogatstvo za dvije decenije političkoga rada sa malim mjesečnim primanjima u prosijeku od svega par hiljada eura ili na godišnjem nivou 50-60 hiljada eura zajedno sa porodicom računajući obavezno „priohode“ koje im tek punoljetna djeca ostvaruju! Ma ne smeta meni posjeta toga ili drugoga nekog bivšega predsjednika SAD-a Crnoj Gori u svojstvu amaričkog turiste, pa neka i dolazi da „investira“ ili kupuje po Crnoj Gori što ga god volja ili što mu ovi naši zvaničnici ponude za „velike“ ili male pare. Međutim, smeta mi ili bi mi mnogo smetala posjeta neke ličnosti pa makar to bio i „bivši predsjednik SAD“ zvani Bil Klinton, ako neko od naših državnika i političara hoće da na zvaničnom nivou dočeka jednog sada već običnog Amerikanca, koji mlati pare držeći „umna predavanja“ po Americi i svijetu, a ne znam što mi može saopštiti više od onoga što je činio prije nešto više od decenije odnosno tačnije rečeno za 78 dana (1999. godine) kada je „diciplinovao“ građane naše zajedničke države SRJ, bratsku Srbiju i građane Crne Gore, kada sam čekao na četvrtome spratu mojega stana bombu „gvozdeni balon“ da me sa cijelom porodicom pretvori u pepeo, a detonacije su tako snažne bile da i dan današnji se naježim i u ušima mi odzvanja teški zvuk detonacija gvozdenih i „disciplinovanih balona“ koje su ispuštali avioni NATO alijanse (Operacija Savezničkih sila). I vi hoćete da me ubijedite i privolite da drugačijim očima gledam, da svojim mozgom i umom ne razmišljam o onome koji je bio saglasan, dao naredbu ili donio odluku da se „primiri“ moj narod i moja država; da odbacim svoju porodicu zarad njegovoga hira i saglasnosti sa odlukom da se bombarduje moja država!!! O čemu vi to hoćete da mi pričate i da me nagovarate ili ubjeđujete da je to ispravan stav i da takvoga „čovjeka“ treba dočekati šarenim balonima, cvijećem i crvenim tepihom sa dugačkom stazom od aerodroma Golubovci do predsjedničke palate gdje će biti primljen od naših političara „iz rata za mir“ snishodljivo i sa razvučenim osmjesima? Ne, ja ne mogu zaboraviti i neću da zaboravim, a hoću da sve vas podsjećam na ono što je bilo ne tako davno i što je ostavilo trajne posljedice na mene i moju porodicu, na sve građana, na maloljetnu djecu koja je doživljavala teške traume u vremenu „rata za mir“, i za vrijeme bombardovanja NATO alijanse, preživjela stahote detonacija od „gvozdenih balona“, koji su mogli pasti i onamo gdje nijesu namijenjeni ili onamo gdje su dirigovane mete ili imale „namjeru“ da zastraše mene, moju porodicu i sve nevine građane i stradale žrtve besudnoga agresorskoga bombardovanja. To se ne zaboravlja gopodo političari, „elito politička“ nastala u „ratu za mir“ pa ga vi zovite kod vas u ličnu posjetu ili ako hoćete u maju ga umjesto crvenih ruža stavite za počasnoga člana na kongresu DPS-a, ili u vašu privatnu vilu - rezidenciju. Dajte mu, ako hoćete, na poklon i plavu haljinu i ljubite ga do mile volje, čak i onamo gdje ga majka odavno nije ljubila. Ko nas to želi „posjetama“, iz ličnih ili političkih razloga, stalno podsjećati na teška vremena i ko nam ne da „lagano“ na miru, makar za „kratko“, da potisnemo u zaborav „rat za mir“ i bombardovanje agresorske NATO alijanse? I ZATO, NE U NATO!!! Podgorica, petak, 25. februar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (179) Objavljeno: SRPSKENOVINECG.COM, četvrtak, 10. mart 201. godine; IN4S.NET, četvrtak, 10. mart 2011. godine. CRNA GORA BIĆE - (OĆE) VELESILA!? U prethodne dvije decenije Crna Gora je (za)ista nepromijenjena u svakom pogledu, a ponajviše u pogledu (samo)lijepljenja važnih etikecija - reklame i davanja atribucija koje joj po svakom osnovu (ne) pripadaju, jer u stvari u njoj leže „ogromne“ ljudske moći i (ne)iscrpni resursi: ekonomski, politički, vojni, teritorijalni i tako dalje, koji joj (ne) omogućavaju da se ozbiljnije uvrsti u red bilo koje potencijalno veće vojne sile ne samo u okruženju, nego i regionu ili samoj Evropi, a svakako da će imati jaku i brojnu „snagu“ i igrati snažnu državnu ulogu u izvjesnoj bliskoj političkoj perspektivi u svijetu! Samo dvije činjenice, koje joj omogućuju da se tako visoko, „najvisočije“ kotira na ljestvici današnje VELESILE, su „broj stanovnika“ i „bezgranično plavo nebo iznad Crne Gore“. Zamjeram globalnim analitičarima, ekonomskim stratezima i zagovornicima ulaska u NATO što su (ne)namjerno napravili grubi previd i zanemarili te dvije tako (zna)čajne činjenice ili dva faktora na osnovu kojih Crna Gora lagano može i oće, biće VELESILA! Na osnovu samo dva tako „značajna“ faktora mogu se r(e)a(l)no ostvariti prognoze nekih crnogorskih savjetodavaca i analitičara, koji nastoje da „argumentima“ ubijede javnost i već sada najave „stvarnost“ ali i možda „opasnost“ od Crne Gore kao VELESILE, naravno ne u tradicionalnom shvatanju i tumačenju pojma „velesila“. Prije samo godinu ili dvije ti stručnjaci tako nijesu razmišljali o njenoj vojnoj snazi, ekonomskim resursima, demokratiji, ekološkoj državi, održivom razvoju, standardu građana i tako dalje. Danas, samo godinu kasnije, novi vjetrovi duvaju sa Zapada, pa je „izvjestan“ ulazak u NATO savez koji će ne samo braniti državu i građane Crne Gore od terorističkih napada, nego i obezbjeđivati kopnenu, pomorsku i vazdušnu granicu našega „beskrajno plavoga neba“, i naravno uz sve to davati benefite ekonomski prosperitetnoj državi i njenim građanima, samo zato što su „prišli“ i „ojačali“ slabašni vojni savez! To je naš „veliki i besplatni“ doprinos NATO savezu, na šta su nam oni veoma zahvalni i jedva čekaju da građani bez referenduma o tom pitanju prihvate ponuđene benefite i veliku šansu ili izazov. Da li neko plaća naše velike i umne stratege, analitičare, savjetnike, dobrovoljce i njima slične zagovornike demokratske, pravne i „ekonomski prosperitetne“ Crne Gore, koja samo što nije postala evropska i svjetska VELESILA? Naravno, sve je besplatno pa i savjeti, sugestije, stavovi, razmišljanja, preporuke, logistička i lobistička podrška i nadasve znanje sa kojim raspolažu. Sve se nudi u jednom dahu i na jednom mjestu bez pare i dinara odnosno eura! Ako neko usliši dobar „savjet“ može da im uruči neku sinekuru u vidu „radnoga“ mjesta savjetnik-analitičarzagovornik, lobista. Napravili su snažan zaokret u svojim razmišljanjima i vidjeli veliku šansu Crne Gore da na prečac postane evropska i svjetska VELESILA, naravno ne u tradicionalnom smislu!? Osokoljeni „izvjesnom“ budućnošću koja se smiješi Crnoj Gori, posebno poslije pristupanja NATO savezu i ulaska u EU, i naravno njenim „bogatim“ građanima sa evropskim prosijekom mjesečnih zarada od cijelih 515-518 eura, sa dvije trećine siromašnih i BDP per kapita oko 5000 eura naši grlati globalni analitičari, vojni stratezi, savjetnici i oni koji svojim savjetima „besplatno“ zasipaju političku vladajuću strukturu, naravno ni u primisli da joj se dodvoravaju, svakodnevno na radiju ili televiziji prosipaju nam med i mlijeko koje ćemo kao građani lizati i piti malo sjutra, čim trava ozeleni. Sve se to radi „besplatno“ i na dobrovoljnoj osnovi, a samo država Crna Gora izdvaja neka „simbolična“ novčana sredstva radi edukacije građana o ulasku u NATO i benefitima koje će građani (u)birati kada se ostvari i taj r(e)a(l)ni san. Izdržimo još malo i dolazi nam svijetla budućnost, izlazak iz dvadestogodišnjega tunela, sa onima koji besplatno lobiraju samo zarad „dobra“ građana! Velika većina građana, posebno one dvije trećine siromašnih, ne vidi i ne razumije ukupni prosperitet bliske ili daleke budućnosti države Crne Gore, na žalost onih koji upravo „besplatno“ rade na edukaciji pokušavajući da „objasne“ građanstvu „bolje sjutra“! Savjeti, sugestije, stavovi i mišljenja se reda radi nude i daju „besplatno“, pa onaj ko ih bude koristio ne mora da ište nikakvu protivuslugu ili ne daj bože protivrijednost, jer je sve zasnovano na bezgraničnoj filantropiji i izgradnji besklasnog društva u kojemu će svi raditi koliko mogu, hoće i znaju, a uzimaće sve što im treba bez ikakve nadoknade novčane i naravno svojim savjetima stvaraće ekstraprofit za njihovo bolje sjutra. Tako se izlazi iz anonimnosti ili bolje rečeno nastavlja sa ranijim načinom rada i navika. Drugim riječima, njima je teško raskinuti sa benefitima koje su primali u onoj komunističkoj, monolitnoj državnoj zajednici, „ideološki nakaradnoj i nazadnoj“ gdje „nijesu“ imali ni za koru suha hljeba! Na razne načine pojedinci se dovijaju i ujedno dodvoravaju političkoj eliti iz „rata za mir“ samo da bi joj bili na usluzi radi neke sinekure, a u stvari bez ikakve potrebe, jer su ostvarili sve svoje snove u onoj bivšoj državnoj zajednici kada su imali sve što su poželjeli. Sada snagom inercije nastoje to isto činiti i u novoj banana državi, naravno sa velikim „demokratskim i reformskim“ iskoracima u cilju ulaska u NATO alijansu i evropsku zajednicu naroda - Evropsku Uniju. Po svemu sudeći u protekle dvije decenije (do)ista je Crna Gora postala „zemlja čuda“, ekonomskog prosperiteta, ekološki čista, samoodrživa, zelena jabuka, čista i bistra kao suza Evrope, demokratska, pravna, bezbjedna, nekoruptivna, sa „bezgraničnim plavim nebeskim svodom iznad“ njenoga teritorija i naravno nezavisna, jednom riječju „(u)zor“ država(ma) u okruženju i primjer regionu i samoj Evropi! I nema tu ništa čudnoga u „državi zemlji čudesa“, sa nebeskim narodom odnosno građanima čiji je životni standard odavno prešao granice prosijeka evropskoga i došao na one kojima se označava najniži stepen siromaštva, a gle apsurda sa velikom stopom industrijskoga rasta i povećanja BDP od gotovo 5000 eura po glavi stanovnika! Priznaćete da je to fenomen koji (ne) mora zabrinuti demokratsku Evropu i „ekonomski prosperitetnu“ Crnu Goru da na jednoj strani ekonomski napreduje a istovremeno standard njenih građana sve je tanji odnosno postaje prilijepljen za dno siromaštva. To jesu pokazatelji i zaista je Crna Gora evropski i svjetski fenomen, buduća VELESILA, koja je proizvod „političke zrelosti“ one mlade generacije a sada političke elite nastale u „ratu za mir“ i održive svih prethodnih dvadeset januara. To su dokazi, a sve ostalo su priče onih kritičara koji bi da smijene ovu odavno zrelu vlast „mladih, lijepih i (još) pametnih“, koji nastoje da za par decenija dostignu evropski stepen demokratije i prosperiteta odmah poslije ulaska u NATO od kojega će poteći benefiti, i naravno izgradnja pravne države. Od njih će Evropa imati šta da nauči, pa će joj biti uzor kako se uspješno vlast održava ne samo deceniju, dvije ili tri nego i više od četiri i koliko je ona samoživa i samoodrživa sa svim elementima zdravoga društva i mudre politike generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“, i svakako prosperitetni! Da ne bih bio pogrešno shvaćen ili (pro)tumačen, sa prethodno rečenim nijesam imao namjeru da me shvatite u tradicionalnom duhu i smislu, jer za to nema ni osnovnih elemenata, posebno sada kada je Crna Gora kao država nezavisna i kada je svoju veliku ratnu flotu rasprodala odnosno „upriličila“ evropskim i svjetskim standardima ili konpene snage svela na „(raz)umnu“ mjeru, a borbenu vazdušnu flotu svela na par školskih aviona ili nekoliko putničkih, kupljenih iz sopstvenih sredstava samo za potrebe onih koji su na vlasti da ne kažem za potrebe Vlade, a registrovani onamo gdje su i kupljeni na lizing. Tačno zapažate da je riječ o kontradiktornosti u navedenom, ali to nije važno za naše potencijale-resurse koje imamo milenijumima godina, a ne umijemo ih iskoristiti iako nam se ispred nosa nalaze! Samo da znate, ovo prvi i jedini put govorim vas radi i naravno savjetujem da upamtite, jer ja to znam, četiri su bitna elementa, osnov, koja čine buduću Crnu Goru VELESILOM, a to su, da ponovim: višepartizam-višestranačje (uvedeno evo dvadeset godina) iako se pita samo jedna te ista politička stranka sa onom satelitskom; smjenjivost vlasti koja daje mogućnost da bude zamijenjena drugom političkom partijom i strukturom, ali još nije došlo vrijeme za takav način smjenjivanja; kao treći bitan elemenat ili faktor jeste demokratičnost izlaska na izbore onda kada to ocijeni potencijalno smjenjiva vlast i ona izabere način na koji će se vršiti demokratski izbori; i četvrti najvažniji faktor jeste poslušnost njenih građana i njihova savjesnost i brižljivost da prihvate sve što joj nesmjenjiva vlast ponudi, pa makar to bilo i zakonom ozvaničeno da se struja može uzimati i podkradati građanima a da se pokradeni novac ne može vratiti sem povećanjem cijene nove isporučene struje u onom procentu za koji se dvije strane, naravno bez građana, dogovore i osiguraju vlasniku KAP-a da će mu dio utrošene struje doplaćivati građani. I, šta, nikome ništa u ovoj državi, jer građani troše najjeftiniju struju u Evropi, i još imaju evropski prosijek mjesečnih zarada! Pa zar mi zaista nijesmo već dostigli rang VELESILE evropske i svjetske, kako nam to prognoziraju individualci, stratezi, prebjezi, analitičari, ekonomski stručnjaci i ostali zagovornici i lobisti ekonomskoga prosperiteta i benefita kada uđemo u NATO alijansu! I, šta je to nego VELESILA ili SUPER SILA, jer su građani duboko svjesni i savjesni pa služe revnosno onima koje stalno biraju na demokratskim izborima i čvrsto čuvaju zavedeni red i poredak da ne dođe do promjena, iako se to može desiti po nekim „(pri)rodnim“ zakonima, makar poslije smjene generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“. Naravno da su svi navedeni faktori veoma ubjedljivi i krajnje dobronamjerni po principu (dobro)voljnost „uzmi ili ostavi“ i, bez ikakve nadoknade, pa ako ih vladajuća struktura usvoji neću da sebe predložim za nekakvog savjetnika ili neku od fotelja pri nekom nevažnom ministarstvu informisanja i nuđenja savjeta protiv smanjenja korupcije i ograničenja organizovanog kriminala!? Bolje je biti NIKO u politici, a NEKO u ministarstvu i ostati upamćen kao NEKO ko je bio NIKO u vlasti, ili onaj što je bio NIKO u glasačkoj mašini, a (p)ostao je NEKO na REFERENDUMU pa sada hoće da bude NIKO u višestranačkom savjetodavnom tijelu, jer je bio nekad NEKO, misleći da je perspektiva biti dovijeka NEKO i NIKO odnosno NIKO i NEKO, kako kad zatreba na globalnom planu zagrijavanja i zagovaranja: analitika globalne politike, strategija državne bezbjednosti i perspektiva zagovaranja avroatlantske „sigurnosti“! Možda će Crna Gora u narednih nekoliko decenija (za)ista igrati ulogu „(u)zor“ države u okruženju i regionu, ali sigurno je jedno da je daleko i od pomisli da može biti VELESILA u samom okruženju ili regionu, a kamoli u onom smislu koji se danas plasira crnogorskoj javnosti od strane usamljenih pojedinaca, savjetodavaca, analitičara, vojnih i političkih stratega i zagovornika. Ne tako davno pisao sam o Crnoj Gori i njenim „mogućnostima“ da postane evropski POTKONTINENT, sada je bila prilika da pojačam i ukažem na njene „mogućnosti“ koje će je (prepo)ručiti da (p)ostane (ev)ropska (VELE)SILA!? Kao da se neko sa njom čojka pa veli-kaže: „Oće-Biće“, velja sila!!! Može bit’ i to čudo da se desi, evropska i(li) svjetska!? Sve mi se čini da ja već odavno bivstvujem životom neke VELESILE! Podgorica, četvrtak, 10. mart 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (180) Objavljeno: GLAS DIJASPORE, četvrtak, 17. mart 2011. godine. IZ AVIONA BI SE(BE) RASPOZNALI!? Soko, jastreb, orao, galeb su ptice sa najboljim vidom od svih poznatih životinjskih vrsta bilo da su visokoletači, preletači, niskoletači ili da se po zemlji kreću, gmižu, trče i tako dalje. Počevši od fabrike aviona SOKO i trenažnog aviona SOKO-1 pa preko letilica sa nazivima Kraguj, Jastreb, Orao, Galeb, raznih tipova jednosjeda ili dvosjeda i tako dalje, nadaleko čuvene vojne letilice-avioni bili su sastavni dio borbene eskadrile bivše i časne nekadašnje JNA vazdušne odbrane u onoj SFRJ, „monolitnoj državnoj zajednici bratskih naroda“! Pa šta, na sve što je nabrojano, reći ćete? Ništa, samo toliko da se zna red nekih veličina i snaga nekadašnjeg vojnog potencijala žive sile i tehnike kojom je raspolagala tadašnja „naša“ odbrana. A danas, nezavisna Crna Gora naravno vertikalna i ekološka, kada neko povuče „političku vertikalu od 1042. do1945.“(sic!) i nastavi na socijalističku, zatim produži ovu novu „proevropsku vertikalu“ od 1992. do 2011. godine eto ti „državnog kontinuiteta“ koji nemaju ni mnoge „istorijske“ zapadnoevropske države, a bogme ni one sa starijom civilizacijom počevši od Asteka, Maja, Vavilona i ostalih najstarijih civilizacija i država. Zato smo mi i (pri)stali u red evropskih naroda i (s)trpljivo čekamo pristupanje pregovorima za hitan ulazak u Evropsku Uniju! Zaboga, šta se tu čudite i isčuđavate, kada je sve tako činjenično postavljeno bez falinke i istorijskih pauza u milenijumski održivom crnogorskom državnom razvoju. A još bez praistorije u kojoj smo imali posigurno mnogo toga što „nećemo“ sada da ističemo iako nije dokazano, ali to „svi osjećamo“ u (vaz)duhu, pa vjerujemo da će se naći neko ko će i to „blago sakriveno“ otkriti i pokazati kontinuitet samosvojnosti, svojeglavosti, samoniklosti, nedokazanosti (a)nacionalnog identiteta i individualiteta, sa gramatički ispravnim „narodnim“ govorom „još tada“ (sic!), koji je hiljadama godina egzistirao negdje u dubinskim dubinama „duhovnoga“ carstva!? Zna se, da je „neko“ iz ličnog i državnog načertanijevskog „osvajačkog i asimilatorskog“ interesa sakrivao tu „istinu“ do današnjih dana kada postadosmo svjesni svojih dubleta, dvostrukih aršina, i homo dupleksa iz čisto praktičkih razloga bez konsultacija sa stranim ambasadorima, a poradi evropskoga prosperiteta i integriteta! Današnja (va)zdušna odbrana sa par aviona i „silna“ (k)opnena odbrana sa nešto manje od 3000 vojnika, u kojima sindikat vojske je dio „neposlušnih“, nikako ne ide uz Ministra odbrane i njegovoga pomoćnika „(vice)admirala“ bez pomorske flote. Ma nijesmo zaboravili da je i ta (po)morska flota tako (sve)moćna sa fregatom i regatom, sa par školskih čamaca ili brodova koji su negdje ukotvljeni samo radi sprečavanja duvanske mafije i „otkrivanje krijumčara“. Odbrana silna i nema joj mane kažu u Ministarstvu odbrane, a desna ruka njihovoga pomoćnika sa činom (vice)admirala izdašno podržava evropske integracije i ulazak u NATO savez pa svi zajedno sa ministrom odbrane zagovaraju povećanje broja vojnika u „mirovnu“ misiju za Avganistan. E, to se broji kad admiral bez flote i Ministar odbrane, koji navodno nije služio vojsku, kao živa sila i kopnena snaga uz podršku iz vazduha sa par čeličnih krila „naše armije“ sve podrede da primire „neposlušni“ ili „otcijepljeni“ sindikat vojske i uvedu nova pravila službe gdje će imati prednost samo vojnici koji nose brkove po PS-u i dobrovoljno uzimaju učešće za misije mira i pomoć onima u Avganistanu. Bez „prigovora savjesti“ teba umiriti „neposlušni“ sindikat vojske Crne Gore i sve njegove „vođe“ kao „sabotere“ odvojiti od onih koji će poslušno izvršavati naređenja bez žalbe na uskraćena prava, koja im po zemaljskim zakonima pravne i nezavisne države, ekološke Crne Gore pripadaju. I to je po vojnički sve „demokratski i proevropski“, jer služe državi i njihovi životi su tu u svakome trenutku na braniku domovine, ako bude trebalo i svoj život da žrtvuju, kao u ne tako davnom ratu, koji nijesmo vodili, svakako ne Crna Gora i njeno rukovodstvo, ali jesu imali samo parolu „rat za mir“ koja se tu našla niotkuda, i niko nije htio bez nje da ide u rat, jer je to bila logistička podrška a moguće i lobistička. Log ili lob sasvim svejedno, zna se šta je bio cilj i potreba „nove razvojne filozofije“ generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“! Da li plaćamo ratnu odštetu, iako (nije)smo (ne)voljno učestvovali u „ratu za mir“? Zašto za (ne)red u sindikatu vojske hoće da sve svale na dva čovjeka, sadašnjeg ministar odbrane i njegovog pomoćnika, pa i neka nije tobože služio armiju ili neka nije ni bio u „ratu za mir“, a viceadmiral neka i nema jaku ili slabu pomorsku ratni flotu, ali oni jesu, ipak, isplivali kao vojni potencijal i kadrovici zahvaljujući njihovoj školskoj spremi i psihofizičkim sposobnostima, važnim referencama koje se traže od vojnika spremnih za mirovne misije u Avganistanu! Zašto da neki na tome insistiraju ili zamjeraju kad „znaju“ tačno da nije služio armiju (JNA) onda nije mogao biti „sposoban za vojsku“, ali kao kadar za ministra odbrane može imati potpunu sposobnost školsku! Sve je po PS-u kao u vojsci, možeš biti vojnik, ali ne može biti u sindikatu koji tuži državu, eto ti logike, nakaradne zar ne! Otkud sada (vice)admirali kao pomoćnici kopnenim snagama? Ima li i tu nečesove logike, iako nemamo ratnih brodova? Ma šta će (ti) logika kada je u pitanju „kopnena“ nautika? Hoćete mi reći da je neraskidiva veza mora i kopna? Hm! Da, da, tako je, imate pravo samo nije poznato da brodovi mogu i po kopnu da se kreću i još plove, izuzev da je to naš crnogorski neki novi vojni izum! Zapričah se i umalo da zaboravim što sam mislio reći. Ne bi trebalo da nas zbunjuju raznorazna čuda ili čudesa koja se iz godine u godinu uvećavaju i namnožavaju u ovoj našoj prelijepoj iako malenoj, ekološkoj i nezavisnoj državi(ci) Crnoj Gori, naravno demokratskoj, pravnoj i (u)zor državi susjedstvu i regionu. Evropa im to priznaje i time se ponose. Neka ih, ima tu i nečesove logike, jer ta čuda iz dana u dan „zadivljuju“ ne samo ukupnu javnost i sve njene građane, obične ljude, nego bogme i znanstvenike-naučenjake. Evo najnovijeg primjera vezanog upravo za početak rečenice u navedenome tekstu. Za avijatičare-pilote, bilo da su civilni ili vojni, važilo je pravilo da budu birani najzdraviji, najsposobniji, najpametniji, sa visokom IQ (koeficijentom inteligencije) i bogme da imaju najbolji vid što bi stari rekli oko sokolovo, da vide mnogo dalje od naboljega oka. Vid kao ono u sokola, orla, jastreba, galeba naravno uz sve ostale fizičke i psihičke karakteristike. Dakle, da su u punoj kondiciji, čili i uvijek spremi za izvršenje borbenih zadataka. I vjerovali ili ne sve se poklapa sa našom sada tek stasalom generacijom „mladih, lijepih i (još) pametnih“ koji dođoše na vlast a niko da ukaže na njihovu nekadašnju sposobnost kao „galebova“ koji su „kontrolisali“ naše biserne plaže! Zašto da se i takva jedna činjenica „bitna“ za političku elitu iz njene mladosti ne stavi u reference sa kojima će jednoga dana svoj CV-i upotpuniti i plasirati na evropsko tržište „akcija“ za političke menadžere i eksperte savjetni(č)ke! E, sada znate „razloge“ zbog čega sam počeo tekst sa pticama, a malo zatim „pticama“ čeličnih krila naše nekadašnje armije, jer ova današnja ne znam kako će čuvati predsjednikovo „bezgranično plavo nebo“ države Crne Gore, sem ako ne misli da će stalno zivkati u pomoć NATO snage ili imati nečiju drugu logističku i lobističku podršku letilica tipa, SOKO, JASTREB, ORAO, GALEB, FANTOM, SUHOJ i tako dalje. Vojni piloti su „jezdili“ našim vazdušnim prostorom i bili uzdanica našega državnoga i teritorijalnoga integriteta, a o tome što se kasnije dešavalo nećemo za sada, biće prilike. Dakle, dešava se, čudo neviđeno, da piloti koji lete u avionu brzinom od oko jednoga maha uspijevaju iz oblaka zapaziti admiralski i generalski čin na kopnu i raspoznati o kome se radi. Riječ je o pilotima sa „najboljim“ ljudskim vidom, najzdravijim okom, boljim od sokola, orla, jastreba, galeba pa i vještačkoga vida-dalekozora (dvogleda), i naravno sa visokim ili među najvisočijijim IQ. Kažu da je i to moguće! Dokaza ili primjera ima u našoj maloj, ekološkoj, reformskoj, divljoj ljepoti Crnoj Gori. Ne treba da vas čudi što neki visoki oficiri kao generali i viceadmirali aktivni ili u penziji, koji više ne lete ili ne plove već su na suhome - čvrsto na zemlji po kojoj hodaju, mada ubrzano, uspijevaju da se(be) (ra)spoznaju i u tekstu pod naslovom „Crna Gora biće-oće VELESILA, iako im nije (s)pomenuto njihovo cijenjeno ime. Eh, da sam danas kod njih u službi kako bi me lepetnuli sa „otpremninom“ i pod oznakom „sabotera“, neposlušnog, nedemokratski nastrojenog i radikalno buntovnog vojnika, koji unosi (ne)mir među (ne)disciplinovane vojnike „samostalnog“ njihovog sindikata, a koji su tu samo radi Ministra odbrane i njegove desne ruke pomoćnika (vice)admirala bez flote. Svi bi oni za tren našli član PS-a u kojem piše da se sa takvima treba pod hitno obračunati kao sa dvostrukim neprijateljima, unutrašnjim i spoljašnjim. Admirali, viceadmirali, piloti, stratezi vojni i globalni analitičari i taktičari sjatili bi se i to besplatno nasrnuli na one koji su se drznuli da pišu žalbu državi za uskraćenja prava, a prije svih njima su se kao rukovodećem kadru trebali obratiti za „pomoć“, jer oni su samo vojnici, a rukovodeći kadar su samo oficiri koji služe državi! Još kada bi im se pridružio i „samostalni“ sveznajući političar, a nekadašnji stranački lider sa svojim nacionalističkim govorima iz vremena „rata za mir“, tek bi tada vojnici bili sabijeni u ćošak i ne bi smjeli pisnuti jer služe državi, bez ikakvih prava, prvo izvrši pa se onda žali! Tako bi glasila vojnička parola na demokratskom i reformskom nivou sprovedena od strane Ministra odbrane koji, navodno, nije služio armiju. U neka stara vremena, po crnogorskom običaju, oni koji nijesu služili armiju nijesu se mogli ni oženiti. Izgleda, da ovima današnjima, upravo je to prednost i da se ožene i da dobiju poveliki stan i da budu kadrovici vojni! Ne znam šta reći i kako ukupno (pro)tumačiti „našu“ odbranu vojnu, nezavisne države Crne Gore, a da ne bude pogrešno shvaćeno u tradicionalnom smislu ili potvrđeno da je oslabljena jer je ostala bez one velike vazdušne borbene eskadrile i jake nekadašnje pomorske flote, sa nešto kopnenih vojnih snaga u kojima je sindikat tako (ne)poslušan i Ministru odbrane kao takav (ne)prihvatljiv!? Nekad je bilo politički profitabilno da si Jugosloven, internacionalista, Srbin, Crnogorac, Musliman, Hrvat, Slovenac, Makedonac, Bosanac i tako dalje, a da si rođen po nekoliko puta i u nekoliko mjesta pa makar to bio Nikšić, ili neki grad u Hercegovini, ili da si rođeni Nikšićanin, a kasnije rođeni Hercegovac, i moglo vam je biti po potrebi „službe“ da ste rođeni Beograđanin ili Zgrepčanin, Sarajlija ili Makedonac, kako kad zatreba! Danas je, pred popis stanovništva u Crnoj Gori, kažu (pot)puno (ne)važno gdje ste i kada ste rođeni, i samo je važno vaše „(o)sjećanje“ pripadnosti rodu, bratstvu, plemenu, nahiji, naciji, vjeri, jeziku i kome trebate i za koliko novaca vršite takvu uslugu. Na primjer, sadašnji samostalni političar, pisac i naučnik, samo ne pjesnik i državnik nevažno je što je bio u „ratu za mir“ kao Srbin, jer sada je Crnogorac u „miru protiv rata“, evropejac, rodoljub, demokrata, reformator jezika srpskoga i crnogorskoga ili jednoga i drugoga. Nije jedini, takvih je danas na hiljade i listom su svi evropejci i budući NATO-vci, samo što oni neće da budu učesnici „mirovnih misija“ u Avganistanu pa da protežiraju evropske integracije, dobrosusjedstvo ili neku novu politiku (ne)svrstanosti Crne Gore. Međutim, ni to nije tako veliko čudo koliko je čudo da se u javnosti ne smije čuti-iznijeti riječ kritike, mišljenja, stava ili bilo kojeg dobronamjernog reagovanja povodom brojnih izjava političara, državnika ili vojnih stratega aktivnih ili penzionisanih oficira, generala, admirala i ostalih lobista. Oni bi samo da se njihova čuje i primjenjuje, a riječ javnosti ili sindikata u demokratskoj i reformisanoj proevropskoj vojci Crne Gore ima da bude nečujna i konspirativna za najuži krug visokog vojnog, državnog i političkog vrha, jer to nijesu obični ljudi već vojnici koji nemaju prava sem da čuvaju državu i polože sopstveni život na njenome braniku bez obzira kako im je tokom života i rada u takvoj vojsci. Ima da rade-brane, a riječ oficira da se čuje, jer oni su vojnici, a visoki oficiri su kadrovi a ne vojnici i naredbodavci pa se njima sve žalbe upućuju, a ne sudovima državnim! To su vojnička prava i dužnosti sve ostalo se smatra podrivanjem bojeve gotovosti sistema države Crne Gore! Naravno da će Crna Gora, vrlo brzo, biti VELESILA, oće - biće, pričaju neki ministri, generali, admirali samo kada bude sastavni dio NATO snaga, pa se ređaju karakteristike i ispostavljaju „fakture“ koje će Crnu Goru (u)činiti VELESILOM! I to je politika, jer naši političari su dalekometni i mnogo pragmatični, a umni obaška, jer to svi građani znaju i imali su vremena za dvadeset januara uvjeriti se u njihova (ne)djela ili rezultate rada. Iz aviona sa velikih visina u masi pješaka na kopnu pojedini „samostalni političari“ lako prepoznaju i raspoznaju visoke oficire, admirale, generale, političare državnike, bez obzira da li su u uzlaznoj putanji ili brišućem letu, jer ptičja perspektiva je poseban pogled a visokoletači su nadarene osobe ili ptice grabljivice. Sve bi bilo kako i treba samo da uspiju raspoznati diskriminaciju koja se prema sindikatu vojske sprovodi od strane visokih vojnih starješina, a niko da o tome ozbiljno i otvoreno progovori, sem onako naredbodavno, hijerarhijski, nadmeno i vojnički preko koljena razriješeno! Demokratski nema šta, sve je po Zakonu o vojsci i naravno po Ustavu i zakonima reformske proevropske Crne Gore. Podgorica, srijeda, 16. mart 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (181) Objavljeno: IN4S.NET, petak, 18. mart 2011. godine; GLAS DIJASPORE, petak, 18. mart 2011. godine. NE ZNA(JU) KOLIKO ĆE DA KOŠTA, ALI ZNA(JU) KOLIKI SU BENEFITI! Da čovjek ne povjeruje kada čuje predsjednika da pametuje i kaže da je „bezgranično plavo nebo iznad Crne Gore“, potpredsjednika da nije obaviješten, ministra da neće biti poskupljenja, i ostalih predsjednika, članova SUNBNOR-a (borci-revolucionari) koji daju podršku „demokratskom“ razvoju i naporima Crne Gore za ulazak u EU i NATO, potpredsjednikâ, ministarâ i direktorâ koji svakodnevno izjavljuju po nešto u smislu „ekonomskog prosperiteta“ Crne Gore. Sve je to prava i (pot)puna informacija za javnost i samo potrošna roba koja većinom služi za zamajavanje ili besmisleno i uzaludno očekivanje čime se zapljuskuje crnogorska javnost od političke elite na vlasti da bi građani već „jednom shvatili“ da se sami snalaze i ne očekuju rješenja za „bolji život“, jer oni na vlasti nemaju čarobni štapić, ponovi to i novi premijer! Sjednice koje se javno daju i prenose radi „transparentnosti“ i obaviještenosti građana malene, ekološke i nezavisne države Crne Gore, postale su krajnje degutantne, kontraproduktivne, jalove i kako bi to rekao jedan naš ministar „pase“, ali sa naglašenim „udarenijem“ pogrešno na prvom slogu. Naravno ne treba se čuditi njihovoj (ne)obaviještenosti, (ne)znanju ili (za)branjenomslobodnom pristupu informacijama i iznošenjem u javnost koju generacija „mladi, lijepi i (još) pametni“ nijesu potpuno kreirali, a imaju na to pravo jer su oni ti političari koji „vide dalje“, dublje i pametnije! Međutim, izgleda da nema mjesta da se kritički ukaže na način njihovog javnog plasiranja (od)govora na postavljena poslanička pitanja u cijenjenom parlamentu crnogorskom, to jest Skupštini ili uopšte u javnosti preko štampanih medija. Do sada se nije smjelo pominjati ili se samo izbjegavalo pitanje „organizovanog kriminala“ u Crnoj Gori da bi postepeno u posljednje dvije-tri godine počeli prihvatati dosta stidljivo i to pitanje i sa njim se suočavati odnosno (pri)znati da je i ono na mjestu, bez obzira što dolazi od opozicije. Dakle, iz zone nepostojanja i ćutanja o tom problemu i pitanju, da nema riječi o „organizovanom kriminalu“, do zone da „organizovanog kriminala“ nema ili ga ima u granicama dozvoljenog ili ne višeg nego kod susjeda ili u regionu, i sada preko najnovijeg, radikalnog i javnog plasiranja „priznanja“ da „organizovani kriminal“ postoji: „...Bez obzira na razlike u ocjeni rizika i opasnosti od ovih pojava saopštiću da Crna Gora ima problem sa organizovanim kriminalom i zbog toga želimo da se snažno uhvatimo u koštac sa ovim izazovima“ poručio je potpredsjednik Vlade i ujedno Ministar pravde, u Budvi u uvodnom izlaganju prilikom otvaranja Regionalne konferencije ministara pravde i unutrašnjih poslova Jugoistočne Evrope. Niko da pita Sveta šta misli o „organizovanom kriminalu“ i to u sred Budve? Gledam u tv ekran i slušam riječi koje izgovara naš Ministar pravde! Prosto rečeno, zgranut sam izjavom i „(pri)znanjem“ da postoji „organizovani kriminal“ u ekološkoj, nezavisnoj Crnoj Gori! Šta to bi, ljudi, najednom? Šta nam se to desi te otvoreno i bez zareza rekosmo da nam je „organizovani kriminal“ problem? Dakle, Crna Gora ima problem!? Da li je i to moguće? Nije se valjda desilo i sa ovim kao ono sa finansijskom krizom-recesijom koja nas je samo „očešala“, kako jednom prilikom reče sada već bivši premijer, pa malo zatim priznadosmo i da nas je duboko pogodila, a veliki ekonomski stručnjaci pred njegov odlazak rekoše da smo „izašli“ iz krize, a bijaše septembar minule 2010. godine. No, iako je kriza „minula“ oni koji su „uzeli“ ili bolje reći „(s)kidali“ po nekoliko procenata svakojega mjeseca od „visokih“ mjesečnih zarada u protekle dvije godine ne mare za tijem niti begenišu o tome pričati i nekoga primorati da mi vrati „oteto“, jer ja dobrovoljno nijesam pristao, mada me niko i nije za to pitao već (pre)sjekao, pa se nadam da će mi sve sa kamatom najednom vrnuti, samo da ne bude kao do sada po njihovom obećanju i na kukovo ljeto! Sada su se zabavili o jadu kako narodu da cijenama dohakaju! A šta će se desiti sa „benefitima“ koje očekujemo od NATO-a, koje nam Ministarstvo odbrane i njegov ministar stalno plasiraju da su to „vidljivi rezultati“ kod onih država koje su već postale članice toga saveza? Po njihovom načinu gledanja i analogiji koju primjenjuju i mi bi tako trebali da „poslujemo“, samo da se njima pridružimo, naravno dobrovoljno da uđemo u NATO alijansu vojnu i političku, i bez referenduma, jer tako je bolje kažu nam oni iz generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“! Šta ako nam izmaknu „benefiti“ kao milioni koje očekujemo, a nećemo ništa uložiti ili samo oko pola miliona eura za učlanjenje godišnje!? Sitnica, za nauku se izdvaja mnogo manje, pa ipak naučnoistraživački rad „cvjeta“ u naučnim ustanovama!? Ma je li bogati, ko to hoće nekoga da pravi ludim ili neki hoće biti u zabludi. Obratite pažnju na odgovor, koji se čuo od Ministra odbrane, povodom pitanja koliko će da košta ulazak u NATO, a citiramo prema onome što je objavljeno u štampanim medijima: „Direktni troškovi su godišnja članarina, troškovi stalne misije u Briselu, štabnog osoblja u NATO komandama i učestvovanja u stalnim mirovnim misijama. Ukupni direktni troškovi učlanjenja Crne Gore u NATO godišnje bi, prema procjenama, iznosili oko šest miliona eura,...“! Na pitanje jednog poslanika: „da li Vlada ima projekciju troškova koji bi nastali eventualnim učlanjenjem Crne Gore u Alijansu i iz kojih izvora bi oni bili nadomješteni“, dat je (od)govor koji je objasnio „sve“ nedoumice kako poslaniku, tako i poslanicima i cijeloj crnogorskoj javnosti dubokomisleno, jasno i perspektivno, svakako odgovorno i bezpogovorno: „Ne postoji univerzalni primjenjiv model izračunavanja troškova i dobiti integracija u NATO, ali da je moguće napraviti opštu listu očekivanih ekonomskih benefita i troškova uključenja u Alijansu...“! A šta je sa „procjenama“? Bez zastoja je Ministar odbrane nastavio sa neumoljivim „statističkim podacima“ koji su Vladu opredijelili „da joj jedan od strateških ciljeva bude ulazak u NATO“ i naravno ta ista Vlada je „izvršila analize, razmatrala troškove i imala u vidu benefite, prije svega političke, bezbjednosne i ekonomske“!? Da li i „očekivane“? Nema komentara na tako suptilnom, naučnom, strateškom i krajnje perspektivnom odgovoru o „benefitima“ koji treba crnogorsku javnost da (opre)dijele za učlanjenje u NATO alijansu. Naučni metodi koji stoje na raspolaganju Ministarstvu odbrane, ministru i službi koja bi se bavila proračunima ukupnih troškova su na „zavidnoj“ visini i svima „razumljivi“, posebno kada Ministar odbrane kaže: „Ne postoje univerzalni primenljivi model računanja, ali je moguće napraviti opštu listu očekivanih benefita i troškova uključenja u Alijansu“! Dakle, prema procjenama i očekivanjima onih na vlasti. Treba ministru vjerovati da „ne postoje univerzalni primjenjiv model“ računanja, ali postoji jednostavan način sabiranja i računanja troškova po jednom vojniku u toku dana i u toku jedne godine. U onoj bivšoj državi posebno u vojsci (JNA) znalo se koliki su troškovi po jednome vojniku i oficiru i tu nema nikakve velike i više matematike. Možda bi za to trebalo da Ministar odbrane predloži nadležnoj službi da se uvede ili dodijeli nagrada onome ko prvi da odgovor ili izračuna „precizno“ koliko košta članstvo u NATO! Neka Crna Gora bude „prva članica“ Alijanse kojoj je to uspjelo!? Naravno ta se nagrada za pronalazak-izračunavanje ne bi mogla dijeliti i Ministar odbrane bi bio u tom dijelu isključen po preporuci sindikata! Zašto baš sindikata, a koji nije po volji Ministra odbrane?! Ako se već „ne znaju troškovi“ i nema univerzalnog modela za njihovo računanje kako je uspjelo Ministru odbrane da pogodi i nabroji sve „benefite“ koji dolaze samim činom učlanjenja u NATO alijansu? Evo šta kaže ministar: „Iskustva bivših jugoslovenskih zemalja koje su postale članice NATO-a govore da su glavni ekonomski benefiti porast direktnih stranih investicija, podsticanje industrijskog razvoja, posebno vojne industrije, povećanje stope bruto domaćeg proizvoda (BDP), mogućnost učešća domaćih preduzeća na tenderima NATO država“! Samo par pitanja ministru: Ako već imamo tako „brojnu“ vojsku, kao živu silu i „silnu“ visokosofisticiranu tehniku bez ratne flote i eskadrile kao vazdušne odbrane, šta će nam vojna industrija koju smo prethodno uništili da bi se dodvorili NATO savezu i evropskim standardima, sem ako nije za potrebe te Alijanse i izgradnju njenih vojnih baza? A drugo pitanje bilo bi: Ako nas učlanjenje neće koštati više od 6 miliona eura na godišnjem nivou zašto predviđate ili planirate izdvajanja za vojni budžet u iznosu od 2 procenta od ukupnog BDP-a? I još jedno pitanje: Po vašoj „procjeni“ i „očekivanjima“ koliki bi bio porast direktnih stranih investicija i gdje bi te silne novce uložili izuzev za izgradnju autoputeva, mosta na Verigama, željezničke pruge Bar-Solun i vojnih aerodroma u svim opštinama u Crnoj Gori? Ministra odbrane nećemo opterećivati da nam nabroji sve mogućnosti „učešća“ naših visokorazvijenih preduzeća na tenderima NATO država! Znamo da su nam u posljednje dvije tri godine prioriteti ulazak u Evropsku Uniju odnosno otpočinjanje pregovora i prioritet svih prioriteta u spoljnoj politici-vanjskim poslovima našega ministarstva pristupanje u članstvo NATO-a. Ova dva strateška „prioriteta“ državu ne koštaju ništa već samo „donose benefite“, ako i kada dođe do njihove realizacije. I svi predsjednici, potpredsjednici, portparoli, ministri i direktori, (ne)vladine organizacije i ostali „zdravi i zeleni“ zdušno su na liniji pr(a)voga puta koji su trasirali još odmah po ostvarenju - priznanju državne nezavisnosti. U medijima se u posljednje dvije godine pojačava kampanja za pristupanje NATO savezu, pa su se agilne NVO asocijacije i njihovi predsjednici razletjeli sve od juga do sjevera Crne Gore i održavaju mini sastanke, tribine, sekcije, kružoke, kao nekada male partijske škole, na kojima uporno objašnjavaju „benefite“ sa kojima ćemo prosperirati kada postanemo ravnopravna članica bez dinara odnosno evro učešća za učlanjenje, a svi ostali troškovi su samo naši! Lobiranje za ulazak u NATO nastavljen je i u ovoj 2011. godini pa su izdvojena „simbolična“ finansijska sredstva za „edukaciju“ neobaviještenih ili u zabludi građana tako da pojedini dnevni listovi obaviještavaju javnost o svim pitanjima vezanim za učlanjenje u taj vojni savez i politički naravno i to u rubrici pod naslovom „ZABLUDE I ISTINE O NATO-u“. U jednom našem poznatom dnevnom listu imate lepezu „mogućnosti“ da se pravovremeno, potpuno i istinito edukujete, informišete o svim zabludama i neistinama koje neko širi o tom vojnom i političkom savezu. Iako je najveći problem Ministra odbrane da izračuna troškove učlanjenja on ipak ima uvijek spreman i „prav(i)“ odgovor! Naravno, jedan takav odgovor smo već čuli pa nam je sada sve jasno i očigledno o kojim i kolikim „kalkulacijama“ je riječ. Sve je bilo transparentno tajno, starteški odlučno i prosperitetno sa „benefitima“! Ako redovno kupujete taj naš poznati dnevni list onda imate pravu i jedinu veliku šansu da se o svemu informišete i uvjerite u “ZABLUDE I ISTINE O NATO”-u. Pored ostalog tamo možete naći sve što vas interesuje, postavljati pitanja na koja ne treba očekivati da vam se konkretno odgovori, jer bi to bila „prva država“ koja bi znala izračunati troškove za svoje učlanjenje! Dakle, odgovori na vaša pitanja biće jasna i potpuno okrugla, postavljena na ćoše samo sa jednom velikom razlikom a to je da naš Ministar odbrane zna da nabroji sve „benefiti“ koji vas čekaju kada vaša ekološka, mala i nezavisna država postane članica toga saveza. Vjerujem da poslije toga nemate želje niti potrebe da se edukujete po pitanju učlanjenja, jer vam je sve jasno iz odgovora Ministra odbrane posebno za onaj koji je dat poslaniku u parlamentu crnogorskome. I tu je kraj svim zabludama i (ne)istinama o NATO-u. Podgorica, petak, 18. mart 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (182) Objavljeno: IN4S.NET, subota 23. aprila 2011. godine. *(U datumu nam se potkrala greška, koju smo ispravili. Pisalo je mart, a treba da piše april). ŽIVA ISTINA I(LI) AGONIJA INTERVJUA! Na nezavisnim i zavisnim štampanim i elektronskim medijima, na tv stanicama državnim i privatnim širom Crne Gore, kao države ekološke i reformske, nezavisne i demokartske, vertikalne i horizontalne sa „beskrajno plavim nebeskim svodom“ iznad i brojnim ekozelenim ravnicama, sa visokim, najvišim i još najljepšim planinama, ’iljadugodišnjim šumama i prašumama, sa bistrim potocima, brzacima, jezerima, ponornicama i planinskim rijekama na izvorištu, nagledali smo se i naslušali u prethodne dvije decenije raznoraznih novinara i novinarskih intervjua, velikih i malih, značajnih i beznačajnih, istorijskih i nebeskih, političkih i nepolitičkih, liberalnih, nezavisnih, demokratskih, proevropskih, depesovskih, senpeovskih, sdepeovskih i tušta i tma manjih, zaboravljenih, izgubljenih i nestalih stranaka, monolitnih i montenegrinskih, partijskih i nestranačkih, nevladinih i vladinih, samostalnih, petparačkih, evropskih i proevropskih pa ćer sve do onih koje su uspjele da preteču žive i danas nam kreiraju svoju novu i ličnu istoriju Crne Gore sa profesionalnim, priučenim, dugostažirajućim, visokokotirajućim novinarima, koji su se „načitali“ istorijskih knjiga od „poznatih istoričara“ kao autora, a koji nijesu po vokaciji istoričari, ali jesu književnici, poete, stihoklepci, račundžije, matematičari, mašinci, kvaziistoričari i veliki dušebrižnici „Patrie“, „Domovine“, „Montenegrinske“ Crne Gore, Crnogorske crkve, pa sve do onih koji pozivaju i dozivaju sve Crnogorke i Crnogorce preko bilborda i foruma, konferencija i tribina, kao reklamnih panoa za edukaciju građana, tražeći da se sakupe, ujedine i saberu da dokažu i pokažu „samopoštovanje“ i potvrde „crnogorskim jezikom“ svoje postojanje, jer su građani države Crne Gore! A što će sa onima koji nijesu građani države Crne Gore, a žive u njihovoj „Patriji“ ili Montenegrini“? Nije vljda da misle da će ih jednoga dana preimenovati u velike Crnogorce koji se dokazuju i p(r)okazuju samo preko popisa i „samopotvrđuju“ svoje postojanje „crnogorskim jezikom“ i prvom ekološkom državom u svijetu! Vjeruju da će sa njima lako, pa će i od njih jednoga dana biti još veći i brojniji Crnogorci i Crnogorke! Tako bi izgleda trebalo biti ako je gledati i slušati zagovornike onih što pišu na brojnim bilbordima ili što preporučuju na tribinama, seminarima, „naučnim“ skupovima gdje traže nanovo preispitivanje sopstvenoga identiteta, jer ga do sada nijesu imali ili ga nijesu znali, a možda im za Evropsku Uniju treba neki drugi mnogo jači i referentniji, integralniji identitet Crnogorke i Crnogorca!? Svi koji kao oni misle i znaju da tumače istoriju i prošlost Crne Gore, od najstarijih vremena pa sve do današnjih dana, jesu jedini i veliki tumači prošlosti „velikih falsifikata“ i pogrešnih procjena i ocjena slavnih bitaka i ustanaka, boraca i prvoboraca bez obzira na koju su stranu ratnu bili sada ili nekada. Sve su ih izjednačili samo da ih bude što više zajedno sa izdajnicima bilo da su borci i prvoborci za revoluciju ili evoluciju, za neprijatelja ili borca za slobodu, protiv Osmanlija ili drugih neprijatelja iz vremena građanskoga rata i revolucije. A što ne reći i do onih iz posljednje decenije 20. vijeka kada su stajali ispred parole „Rat za mir“, a bilo ih je kroz istoriju na jednoj i na drugoj strani mnogo i premnogo domaćega kota i nakota, izdajnika i ratnika za krst časni i slobodu zlatnu. Nije valjda samo „Stanko“ jedino ime na koje je Kralj Nikola ukazao da mu nije Crna Gora mila pa ga zato i proziva i ujedno „kune-blagosilja“, zaboravljajući na činjenicu da je on kao kralj ili neko ko je tesao ili sklepao slogan „O jadan Stanko, rđa te bila, zar Crna Gora nije ti mila“, po stare dane pobjegao u inozemstvo da otuda „brani“ svoju Crnu Goru, Crnogorke i Crnogorce!? Tako su činili i oni u „Ratu za mir“ pa sada zaboravljaju da su vodili rat izvan granica Crne Gore. Danas negiraju sve ili se „evropskim integracijama“ žele pokriti, a evroatlantskim za NATO zaštititi nagomilano bogatstvo i na taj način baciti sopstvenu političku prošlost u zaborav kao generacija „mladi, lijepi i još pametni“! Ta današnja politička elita iz „Rata za mir“ ne živi od bijedne plate niti čeka na šalterima banaka da primi crkavicu od mjesečne zarade od cijelih 515 eura, kao prosijeka na nivou mjesečne zarade zaposlenih, već imaju svoje bankovne račune, brojne nekretnine milionske vrijednosti, a sve stečeno na pošteni način od mjesečne zarade ili inflacije iz vremena posljednje decenije 20. vijeka. Davno to bijaše kada smo još u onom socijalističkom sistemu u srednjoj školi (gimnaziji) slušali i učili od profesora Sociologije metodsku jedinicu o anketi, intervjuu ili uopšte o novinarstvu i pravilima u toj ne baš tako lakoj i jednostavnoj profesiji. Tada nam je rečeno da novinar (žurnalista) ima zadatak da kratko i jasno postavlja pitanja svom sagovorniku odnosno osobi koju intervjuiše, bez nekog posebnog, velikog i dugog objašnjavanja ili uvoda u datu problematiku iz koje će postaviti pitanje. Naravno da je profesija novinara i posebno predmeta koji se uče na fakultetu za žurnalistiku ili novinarstvo u znatnoj mjeri napredovala i znatno se naučno proširila za razliku od shvatanja ili učenja od unazad četiri ili pet decenija, kao i da je novinar umnogome samostalniji i znatno više informisaniji, posebno danas u vremenu interneta. Međutim, u posljednje dvije decenije, čast pojedincima i velikim imenima u novinarskoj profesiji, dobar dio novinara na crnogorskoj sceni u štampanim ili eklektronskim medijima ili na tv ekranima pokazuje veliku površnost u oblasti kojom se bavi odnosno koju čitaocima priprema odnosno saopštava. Nestručnost i neinformisanost takođe je veliki nedostatak toga dijela novinara, koji su velikim dijelom zaposleni u privatnim tv kućama ili su novinari u štampanim medijima. Dobar novinar mora imati sluha za dnevno-politička dešavanja, a novinar istraživač odnosno istraživačko novinarstvo ima još jedno visočiju i mnogo težu stručnu i rekao bih kompleksniju ulogu ako hoće da, kako kažu, bude u „trendu“ ukupnih kretanja i praćenja aktuelnih zbivanja bilo na polju nauke, društva, umjetnosti ili uopšte u društveno-političkoj zbilji u jednoj zemlji, regionu ili na globalnom nivou. Rekoh da je u proteklih dvadeset godina u crnogorskom novinarskoj profesiji bilo mnogo novinara koji su gotovo zaboravljeni odnosno ostali su na onome nivou „statiste“ ili osobe koja samo prati dešavanja na nekoj zelenoj pijaci i tome slično. Drugim riječima, rijetki su novinari na crnogorskoj novinarskoj sceni koji su napravili neki veliki pomak ili napredak i postali „numero uno“ u svojoj profesiji i izašli izvan okvira Crne Gore, a koji su izgradili svoj novinarski imidž i čiji članci imaju dobru „specifičnu težinu“ ili na čije mišljenje u javnosti se ozbiljno računa. Kada neki novinar sa zavidnim novinarskim stažom i bogme velikim iskustvom u uređivačkoj politici određenog štampanog ili elektronskog medija ili kao novinar u jednom privatnom ili državnom tv mediju ili na radiju, prilikom pripreme za intervju sa nekom poznatnom osobom iz domena kulturnog, političkog, državnog ili naučnog života i tome slično, u svojoj emisiji, koju vodi ne prvi ili drugi put već ima u tome bogato iskustvo od najmanje pedesetak emisija, zapadne sa svojim dugačkim tumačenjima i objašnjenjima, prekidima i ponovnim objašnjenjima i razjašnjenjima, u prosto rečeno novinarsku agoniju iz koje ne može izaći pa nastavi još dublje tonući do samoga dna, neminovnost je da mu data emisija je potpuni promašaj ili bolje reći agonija intervjua, onda je sasvim i svim jasno da će taj novinar konačno shvatiti da nije za taj posao i da je sve dotadašnje bilo samo improvizacija i puko „pregovaranje“ sa sagovornikom ili sabesjednikom odnosno režirana predstava koja ima za cilj da javnosti da sasvim drugačiju sliku od one što je cilj novinarske profesije. Ako je uz svo to uredničko i dugogodišnje iskustvo novinar nastojao da u datom itervjuu sagovorniku nametne sopstveno mišljenje, jer je pročitao „mnogo knjiga“ iz istorije Crne Gore onda je to krah njegove profesionalnosti i ujedno njegove emisije, kao žive istine o datom novinaru koji se raspravlja u jednom intervjuu sa osobom koju intervjuiše! Ko je tu novinar i ko je tu osoba koju taj novinar intervjuiše? Onda je to prosto rečeno intervju sa samim sobom uz formalnu pomoć lica koje taj novinar intervjuiše. To se zove narodski rečeno živa istina jednog propalog intervjua. Kamo sreće da je samo jedan takav propali intervju u kojem se taj novinar obračunava preko sagovornika kojega intervjuiše sa sopstvenim stavovima koje je „naučio“ iz istorijske literature a koju je on sam odabirao-odnosno izvršio slekciju. I na kraju još jedna činjenica koja prelazi ili bolje reći uveliko remeti „ukus“ pristojnosti, gostoljubivosti u domu-stanu u kojem se vodi intervju, a na gledaoca snažno negativno djeluje, jer predstavlja grubo krešenje lijepoga ponašanja gosta koji je od strane domaćina primljen na razgovor za intervju, a taj se „intervju“ pretvorio u nadgornjavanje novinara, sa novinarski nepotrebnim i predugim objašnjenjima i ličnim mišljenjima ili stavovima novinara, i naravoučenija sa citiatima koji su unaprijed smišljenim i pripremljenim jednom naučnom radniku i profesoru, koji je bio krajnje strpljiv, dobronamjeran i tolerantan, prihvatajući novinara i njegove opservacije koje odudaraju od naučnoga stava ili uvjerenja osobe koju taj novinar intervjuiše. Dobrim dijelom, na jednom mjestu na samome kraju „intervjua“, bio je novinar toga propalog intervju u pravu kada je rekao kao gost domaćinu da će taj „intervju“ biti „gledan“, misleći da će naići na veliki (od)jek u pozitvinom smislu za njegovu korist, jer je „uspio“ da u tom „intervjuu“ objasni i razjasni sve što je znao iz istorije ili pročitao odnosno reprodukovao, pa je time, svi su izgledi, čak „ubijedio“ javnost u veliko aktivno znanje iz istorije Crne Gore sa kojim raspolaže i slobodno ga ispoljava u ulozi novinara suprostavljajući ga naučniku kao „meritorno znanje“, a javnosti pokazujući želju za slavom i znanjem u jednom propalom intervjuu! Da li je novinar, takvoga nazovimo intervjua, uspio u svom zadatom cilju ili je poznatom istoričaru, univerzitetskom profesoru istorije i naučnom radniku „skrenuo“ pažnju na „nedosljednost“ stavova i uvjerenja, tumačenja i dokaza, koje ima cijenjeni profesor, a koji su plod dugog naučnog rada i istraživanja? Intervju u živoj istini sa agonijom novinara u naporu da intervjuiše poznatog istoričara, univerzitetskog profesora i naučnog radnika pokazuje da istorija odnosno događaji, dokumenta, istorijski procesi nijesu tako jednostavni niti lako shvatljivi i svarljivi za jednog novinara, koji misli da će čitanjem „knjiga“ od „istoričara“ njemu prihvatljivog tumačenja ili dnevno-političke orijentacije uspjeti izmijeniti naučne poglede i stavove, uvjerenja i dokaze-fakte sa kojima nastoji objasniti određena problematika. Šta se zapravo desilo sa novinarom u datom intervjuu, jer bili smo svjedoci žive istine da se novinar svim silama trudio da svoje mišljenje nametne ne samo profesoru koliko javnosti onoj u Srbiji, kao i onoj u Crnoj Gori. To je bio „profesionalni“ stav dugogodišnjeg i iskusnog novinara intervjua i njegovo lično gledanje na način na koji se pravi jedan intervju i sa kojim se napreduje u novinarskoj profesiji ili poslije toga slijedi kopljem u trnje!? U građanskom žargonu jednog dijela Katunske nahije ima jedna riječ kojom bi se mogla bolje objasniti uloga novinara u navedenom intervjuu, a ona glasi: „Svaka mu čast za lakat ga je prekobačio“! Podgorica, subota, 23. april 2011. godine* ****(Greška*(Greška. umjesto marta treba da stoji april Dr Momčilo Dušanov Pejović (183) Objavljeno: IN4S.NET, nedelja, 01. maj 2011. godine. „SLUČAJ ČOBELJIĆ“ ILI KOME SMETA SINDIKAT VOJSKE? Mnogi daju podršku sindikatu Vojske Crne Gore, a samo stranački motivisani, partiji (pr)odani i politički ostrašćeni vide smetnju u postojanje ili organizovanje sindikata Vojske, odnosno u njihovim opravdanim zahtjevima za ostvarivanje svojih radnih prava, koja im po zakonima nezavisne i najstarije „ekološke“ države sa „beskrajnim plavim nebom iznad“ pripadaju. Reklo bi se, a tako proizilazi iz svega onoga što se može pročitati u štampanim medijima, da samo Ministar odbrane i njegov pomoćnik ne mogu ili ne hoće da se pomire sa „sudbinom” da i zaposleni u VCG mogu organizovati svoj sindikat, a koji nije po volji visokih starješina i naravno ministra odbrane. A možda je najveći problem u cijelom slučaju personalne prirode pa gospodina N. Čobeljića ne trpe niti „vole“ oni na visokim položajima i u starješinskom kadru?! Nije valjda da protivnici organizovanja sindikata od strane vojnika na čelu sa Ministrom odbrane i njegovim pomoćnikom misle ili su ubijeđeni da bi organizovani sindikat po želji i volji starješinskog kadra bio demokratski, proevropski i nadasve reformski čin, kojim bi se znatno „popravio“ materijalni položaj vojnika kao i njihov status u hijerarhiji te profesije. Pored ostalog, iz brojnih objavljenih tekstova u štampanim medijima, očigledno je da nema dijaloga niti ima želje ili motiva da se dođe do dijaloga između dvije za sada „zaraćene“ strane odnosno nepopustljivog starješinskog kadra na čijem čelu je ministar odbrane, kao glavni činilac i zagovarač krute vojničke discipline bez prava na žalbu i zahtjeva za poboljšanje ukupnih uslova u VCG. Svi su izgledi, barem prema onome što jedna ili druga strana saopštava u štampi o navedenom problemu ili „slučaju Čobeljić“, a posebno ono što zastupaju starješine u Ministarstvu odbrane, daleko su od demokratskog načina rješavanja problema u tako „visoko“ profesionalizovanoj instituciji sa strogo utvrđenom hijerarhijom, počevši od vojnika, nižih i viših oficira pa sve do visokog i privilegovanog starješinskog kadra i na kraju do najmoćnijeg pojedinca ministra odbrane. Tamo nešto, reklo bi se, ne štima! Čim nema dijaloga i gdje postoje dva sindikata paralelno, a to je izgleda naša sudbina i ujedno praksa, jer imamo paralelno dvije akademije od kojih ona mlađa po stažu hoće da potčini ili da se izjednači sa onom koja je starija i legalna. Zatim imamo dvije crkve, takođe, gdje opet ona mlađa po stažu i upisana u registar policijske stanice hoće da prisvoji sve sakralne objekte i to samo na osnovu prava jačega. Dva-tri ili mnogo više velikih i malih granskih sindikata u kojima predsjednici sindikata nikako da se promijene i svima je mnogo dobro u foteljama, dok radnici na drugoj strani i dalje muku muče za poboljšanje sopstvenog materijalnog položaja i ostvarenje svojih zakonom stečenih prava, uzaludno tražeći da im se zarade vrate na nivo od prije dvije godine, kada su zbog ekonomske krize zaposlenim u nekim ustanovama umanjeni lični dohoci. Sada, eto u vojsci dva sindikata, jedan koji je za starješine odnosno onaj „organizovan“ ili smišljeno stvoren po njihovoj volji da parira ili ometa rad „SINDIKAT vojske“ odnosno onih koji su najugroženiji dio zaposlenih u VCG. Možda bi bilo bolje ili mnogo gore kada bi neko htio poslušati Ministra odbrane da Crna Gora odmah do kraja tekuće godine pristupi NATO-u, bez obzira što on „ne zna“ koliko bi taj ulazak u alijansu koštao, ali sasvim sigurno „zna“ koliki bi bili benefiti koji se sigurno (oče)kuju! Tako nam javno saopšti i tu r(ad)osnu vijest!? Uostalom to je „strateški prioritet“ ne samo Ministra odbrane nego i cijele (ple)jade od političara iz vremena „rata za mir“ naročito onih iz generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“ kao političke „elite“ nastale u posljednjoj deceniji 20. vijeka, kada nijesu ratovali, ali jesu sa vojskom „samo“ bili izvan granica Crne Gore da je „brane“ ka’ Prevlaku što (od)braniše; i bogme kako kažu i ubjeđuju nas da u tim ratovima ili „bitkama“ nijesu imali mnogo poginulih, ranjenih ili nestalih crnogorskih vojnika! Možda je i to nekakva i nečija istina, ali samo njihova i onoga (samo)stalnog p(oli)tičara i književnika. Čitajući tekstove koji su objavljeni u prethodna tri-četiri mjeseca kao i naravno komentare čitalaca pažnju mi skrenu komentar sa potpisom „PFC”: „...Ne vidim razloga zašto bi se neko bojao iznošenja u javnost stanja i odnosa u vojsci... Dobro ljudi, samo pošteno, i nemate se čega bojati...”! Kratko i jasno i ujedno svima je poslata poruka da istraju na svojim zahtjevima i poštovanju zakonskih propisa. Otkud sada panika ili strah kod profesionalnog vojnika, starješine ili Ministra odbrane od jednoga „SINDIKATA vojske“ koji je osnovan po pravilima i zakonima jedne prosperitetne i demokratske države, a koja hoće da svoje vojnike šalje u „mirovne” misije čak u Avganistan i još dalje ako zatreba na bilo kojoj tački zemaljske kugle, samo kad ih pozove velika vojno-politička alijansa NATO-a, a sve zbog benefita koji će „spasiti“ ekonomiju crnogorsku i „poboljšati“ životni standard velikog dijela siromašnih građana „prosperitetne“ države Crne Gore? Kao da neko iz vojnoga vrha hoće da režira ili inscenira „slučaj Čobeljić” ili ga je već uveliko utemeljio makar u javnosti crnogorskoj saopštavajući da se radi o nekom vještačkom i stranom „tijelu” visoko profesionalne vojske - vojne organizacije, koja bi mogla zbog postojanja sindikalne organizacije vojnika da izgubi svoju „profesionalnu dušu” odnosno svoj karakter i ugrozi sopstveno postojanje i odbrambenu namjenu i moć! Sindikat u tom slučaju dođe kao ono nekada „bauk komunizma” koji je kružio Evropom, pa sada sindikat „kruži” i prijeti da osvoji Vojsku Crne Gore! Hoće li uspjeti u svome naumu ili će ga preduprijediti Ministar odbrane sa visokim vojnim starješinama koji su dobili visoke kredite za stambene jedinice? A, da nije možda u pitanju lično imenovani starješina u svojstvu predsjednika sindikata u Vojsci Crne Gore kao (ne)podoban ili (ne)poslušan vojnik profesionalac, koji je javno progovorio o određenim problemima sa kojima se suočavaju u VCG, pa bi ga se bilo bolje na vrijeme osloboditi iz vojnih redova da ne „sabotira ili huška“ vojnike i niže oficire i stvara nove probleme u podijeljenom i(li) (d)vojnom sindikatu jedinstvene i monolitne VCG?! Zbog javno saopštenog stava neko hoće da disciplinuje predsjednika Sindikata VGC, pa su riješili na sve načine da mu presude prije suđenja u javnosti crnogorskoj, jer znaju koliko znači takav vid disciplinovanja. Rekoše visoke starješine da čovjek „nije poštovao hijerarhiju kada se odlučio da izjavu da medijima o ...problemima” u VCG! Da li ih je bilo ili ih još ima i kada će doći do unutrašnjega dijaloga i prevazilaženja insceniranog nategnutog stanja u odnosima visokog starješinskog kadra i predsjednika Sindikata VCG i naravno najstarijeg i najmoćnijeg neprofesionalnog vojnika na položaju Ministra odbrane? Stvaranjem „slučaja Čobeljić” u crnogorskoj javnosti dovoljna je činjenica za visoki starješinski kadar i za samoga Ministra odbrane za kojega jedni kažu da nije ni vojni rok odslužio niti tamo bio, a neki se poslužuju i sakrivaju iza termina „navodno” da nije bio na odsluženju vojnoga roka!? Šta je istina od svega rečenoga ili (po)tvrđenog najbolje znaju vojne vlasti i služba ondašnje JNA, koja bi trebalo da ima preciznu i sačuvanu vojnu evidenciju. Kada se nadležna instanca od nekoga hoće osloboditi onda se prvo proizvede slučaj unutar nje same. Zatim ga „puste“ u etar i štampane medije da se tamo potpuno formira i pušti korijenje u javnost. Onda ga opet preuzmu isti oni koji su ga i plasirali i tako se dođe do profilisanog i poželjnog finalnog „proizvoda“ o kojem će odlučivati u najboljem slučaju disciplinski sud. Tamo se gotovo uvijek zna konačna odluka prestankom radnog odnosa, istjerivanjem iz službe zbog ugrožavanja integriteta visokih vojnih starješina i najzad zbog teškog poremećaja stabilnosti „visoko“ profesionalne vojske, opasnosti od širenja „sindikalnog udruživanja” i tome slično. Naravno da se brojnim tekstovima u crnogorskoj javnosti već dovoljno naduvavao „slučaj Čobeljić” ili sami „SINDIKAT VCG“ tako da je sasvim lako preko unutrašnjih organa u VCG (raz)otkriti „huškače i sabotere” i konačno se osloboditi čovjeka koji „remeti” red i mir tražeći svoja prava koja mu po demokratskim zakonima u Crnoj Gori valjda pripadaju. Da li će taj „slučaj Čobeljić” ili slučaj „SINDIKAT VCG” biti okončan na zadovoljstvo Ministra odbrane vidjeće se uskoro, ako taj ministar prije ne napusti datu službu i pođe negdje u diplomatiju pa se na taj način sve vrati na svoje mjesto, a što bi bilo najprihvatljivije za sve i (po)najbolje za samoga Ministra odbrane, jer i onako mu nije bilo mjesta u VCG samom činjenicom da nije nosio uniformu - služio vojni rok u časnoj JNA ondašnje velike države SFRJ. Lično zainteresovan, zbog pojedinih naslova o sindikatu Vojske Crne Gore, uzeh da „ispitam“ nametnuti ili bolje reći režirani - inscenirani „slučaj Čobeljić“ u sindikatu VCG, onamo gdje je najstariji od „starješina“ makar onih koji nijesu služili nekadašnju vojsku zvanu JNA, barem se tako u javnosti pronose glasovi i prozivaju, a treba reći i iznijeti činjenicu da nijesu nijednom prilikom, takve vijesti ni demantovani od strane prvog čovjeka to jest Ministra odbrane, barem meni nije poznat ni jedan takav njegov javni demant ili izjava. Ma nije to ni toliko važno, jer u ovim našim crnogorskim političkim ministarstvima sasvim je svejedno da li imaš školu ili je nemaš samo ako ti je „Bog otac lako je slaviti svetac“, pa su partija na vlasti i one u koaliciji uvjek nalazile „prava rješenja“ za one koji nemaju nikakve svjedodžbe, licence ili znanja. Samo je bilo važno da se određeni resor popuni stranački podobnim kadrom onih na vlasti a bogme i onim kadrovima iz jednog dijela opozicije i onda svi budu mrtvi zadovoljni do sljedećih izbora i tako punih dvadeset januara na vlasti i u opoziciji. Kažu da je vojska uvijek dijelila sudbinu naroda i države u kojoj je! Tako su neki govorili, (u)tvrdili, argumentima pokazivali i dokazivali pa ostavimo to pitanje za neku drugu priliku i problematiku. Uzeh sve objavljene tekstove od unazad godinu dana da podrobnije pogledam koji je problem sa našom monolitnom kopneno-pomorsko-vazdušnom odbranom i na koji način je ona tako jedinstveno funkcionisala sve do osnivanja sindikata vojske! Sjedoh da (iz)gubim vrijeme i saznam suštinu problema ili ima li ga uopšte! Zapazih da su do skoro svi zaposleni bili zadovoljni, makar za javnost je tako bilo, jer su mjesečna primanja ne tako visoka za vojnike bila redovno svakog prvog u mjesecu?! Međutim, tamo gdje je najmirnije i najzadovoljnije kažu da treba makar posumnjati da li je baš sve kako treba i u skladu sa primjenom zakonskih propisa, naravno važećih. Svi su bili na broju i po spisku! Najednom se poče nešto iznutra komešati i ispade da ima nezadovoljstva u VCG, a zna se i oko čega. Naravno da je u pitanju stambena politika i raspodjela stanova, i ostale raspodjele ili preraspodjele, dnevnice, troškovi, putovanja, prekovremeni rad i ostale „radne“ aktivnosti, koje neko naplaćuje dobro a neko simbolično ili nikako. Sve je počelo kada se pokrenulo pitanje odlaska-slanja crnogorskih vojnika u Avganistan i ostale „mirovne misije“, tako se zovu, zarad pružanja pomoći velikoj vojnoj sili ili savezu zvanom NATO. Mi tako maleni po teritoriju i broju stanovnika sa „bezgraničnim plavim nebom iznad“ a još manji po broju stalno zaposlenih profesionalnih vojnika i oficira onako reformisani sve po zakonu i standardima EU ili NATO-a sada imamo izvjesnih problema i to samo u „SINDIKATU“ VCG! Bi mi iznenada mnogo čudno, posebno od izjava visokog starješinskog kadra i samog ministra odbrane. Učinje mi se da je „demokratski“ i po volji Ministra odbrane u javnost diskretno plasirana potreba „oslobađanja“ od predsjednika sindikata, pa je zato i organizovan još jedan sindikat. Možda griješim ili pogrešno razumijem ono što je objavljeno u štampanim i elektronskim medijima. I taman čitalac da zaboravi na „slučaj Čobeljić” kad u štampanim medijima pa i na tv javnoga servisa i ostalih privatnih tv medijskih kuća opet se piše i čuje o (ne)poslušnom ili (ne)podobnom vojniku - starješini koji po (pr)ocjeni viših oficira odnosno starješina i posebno Ministra odbrane nešto nedozvoljeno radi u sindikatu Vojske Crne Gore! Da li ih iritira njegova odlučnost da zatraži pravdu na sudu ili im smeta njegova vojnička „neposlušnost” po hijerarhiji u kojoj starješina sa manjim vojnim činom ima obavezu da u potpunosti izvršava naređenja starješine u višemu rangu, bez obzira što dato nije po zakonu ili pravilima službe? Da li je vojnik obespravljeni rob koji je potpisujući ugovor izgubio sva ljudska i zemaljska prava ili je to vojnik i živo biće koje „samo” nema prava na žalbu sudskoj instanci u cilju ostvarivanja svojih prava i zaštite sopstvene ličnosti? Da li je po pravilima službe - Zakonu o vojsci i prema tumačenjima pojedinih vojnih starješina, posebno onih sa najvećim činovima i samoga Ministra odbrane, vojnici i starješine, vojnik ili starješina samo objekti kojima se naređuje i oni poslušno izvršavaju naređenja pa u krajnjem nemaju prava sem onih koje im odredi ili naredi nastariji po činu ili u hijerarhiji vlasti i dužnostima u VCG? Možda se sada ponovnim pokretanjem „slučaja Čobeljić” ili „slučaj SINDIKATA u VCG” u javnosti hoće ispraviti učinjena greška napravljena od strane nadležnih i dati mogućnost da se radi mira u kući (VCG) nekome ko štrči skrene pažnja da nije dobro da sve izađe u javnost, a posebno ne na sudu! Javno plasiranje i ponovno pokretanje samo navedenog slučaja je diskretan vid opomene svima koji misle mimo onoga što najstariji u hijerarhiji hoće sprovesti ili staviti pod tepih. A možda je to i nečija dobro smišljena javna prijetnja ostalima vojnicima i starješinama koji su organizovani u „SINDIKATU” VCG, koji nije po volji Ministru odbrane, da se okanu „sindikalnih udruživanja” i organizovanja, jer bi mogli ostati bez posla i bez ono malo primanja koje svakog prvog u mjesecu redovno primaju, i na kraju ostati bez prava na konkursu za dobijanje stana, jer nijesu bili u „mirovnim” misijama u Avganistanu ili negdje dalje! Očigledno je iz svega onoga što se do sada u javnosti plasiralo od strane nadležnih u VCG kao i od strane sindikata vojnog da nešto ne štima i da ima mnogo većih problema među starješinskim kadrom i onima koji se udružuju u sindikat VCG! Do skoro se govorilo, pisalo i čulo da je tamo sve med i mlijeko, da sve ide i radi kao po loju, da nema nikakvih problema, pa je odjednom izbio „slučaj Čobeljić” odnosno „slučaj SINDIKAT“ u Vojsci Crne Gore, koji po mišljenju Ministra odbrane ne može postojati ili makar ne može biti organizovan na način kako to hoće „vojnik” bez parafa koji će staviti sami Ministar odbrane. Kome je to sve trebalo i na takav način se plasiralo u javnost? Da li nekome smeta u samom Ministarstvu odbrane ili onima izvan toga ministarstva pitanja su na koja bi trebalo odgovoriti, makar radi javnosti koja nema pravu i potpunu informaciju na osnovu koje bi se vidio ili rasvijetlio navedeni slučaj? Ako neko istrajava na sukobu unutar Vojske Crne Gore samo radi spasenja sopstvene fotelje onda je najbolje da mu se nađe drugo radno i ne manje odgovorno ali bolje plaćeno radno mjesto na primjer u diplomatiji, jer ih tamo ima i prekobrojnih pa jedan još u tom broju neće višak biti. Na taj način Ministarstvo odbrane će se „relaksirati” barem jednog ne tako manje važnoga problema, a vjerujem da i profesionalnim vojnicima će biti mnogo lakše kada na čelu Ministarstva odbrane bude profesionalni vojnik kao starješina odnosno ministar. Podgorica, subota, 30. april 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (184) Objavljeno: IN4S.NET, petak, 06. maj 2011. godine. (Za objavljivanje poslato GLASU DIJASPORE. Nije objavljeno). Moj pokušaj da stupim u kontakt sa urednikom nije uspio, a razlozi su mi ostali nepoznati, jer dosadašnja saradnja je bila krajnje korektna sa moje i njegove strane. PREKORI ME, I NE BI DRUGE ODUSTAH OD OBRAĆANJA GOSPODARU! Svaki susret sa njom, za mene, bio je veoma inspirativan. Naši razgovori su gotovo uvijek kao službeni i rekao bih telegrafski. Poslije uobičajenih obostranih formi pozdrava i pitanja o porodici ona odmah prelazi na kratak komentar njoj zanimljivog teksta, a za kraj razgovora obavezno završi sa pitanjem: „A, šta sad pripremaš“? Naravno, uvijek joj kažem radni naslov sljedećega teksta i dodam poneki detalj. Tako je i ovoga puta bilo. I kada rekoh da je riječ o „realizaciji ideje“ da se na Cetinju-Prijestonici (za)sadi „mladica brijesta“ i da ću se obratiti Gospodaru za „mišljenje“, ona me tako „vješto“ zaustavi pa reče: „A da ti i tvoji Cetinjani Gospodaru ne date zaspati“!? Ostah bez daha. Kao da me presiječe! Riječi me njene mnogo iznenadiše, ama više način reagovanja. Kao da sam ja tu glavni i jedini krivac te od mene i mojih „obraćanja“ ne može da se Gospodar „naspava“! Ne znam zašto, kako i zbog čega mi sve to tako u brk reče, a vidjelo se da je bilo i malo ljutito! O tome razmišljam evo već mjesec i više dana i po ko zna koji put isčitavam svoje tekstove o Gospodaru! A zasađena „mladica brijesta“ već uveliko porasla!? Prekori me i ne bi mi druge nego odustah od direktnog načina obraćanja Gospodaru! Ipak, ne mogah da je u potpunosti poslušam! Odlučih, Gospodare, da ti se na indirektan način obratim za mišljenje ili pomoć u cilju (raz)rješenja tako velikog „idejnog“ projekta koji počiva ili se vrzma u glavama znanih i umnih (ne)stranačkih poslenika, savjetnika i samog gradonačelnika Prijestonice, koji će za crnogorsku kulturu mnogo značiti i bogme potrošiti velike novce, a koje je Vlada Crne Gore i Ministarstvo kulture izdvojilo za taj „kult(ur)ni“ događaj i, bogme, biće lijep ugođaj! Znajući da imaš dobru unutrašnju službu, koja sve vidi i čuje a na dobrim i strateškim mjestima je raspoređena, sve u cilju (su)zbijanja kriminala, zabrane falsifikovanja novčanica, „pranja“ novca, onemogućavanje krijumčarenja oružja, soli, petroleja (nafte), duvana i ribe, zabrane zelenašenja, kontrole medija, sprečavanja nezakonitog bogaćenja i tako dalje, rekoh da napišem tekst u kojem ću iznijeti svoje kritičko mišljenje na mnoge pojave u tvojoj Crnoj Gori i naravno Prijestonici, a tebi će o tome isti čas stići poveći „necenzurisani“ referat ili izvještaj! Sadnja „mladice brijesta“ je centralna tačka u „velikom projektu“ - ideji sa kojom hoću da se kritički osvrnem na mnoge ideje koje se zagovaraju ne samo u Prijestonici nego i u cijeloj tvojoj Crnoj Gori, a nešto „manje“ je interesantna ideja izmještanja institucija „potrebnih“ Prijestonici, a posebno onim najzagriženijim i politički ostrašćenim Crnogorcima da imaju sve na jednome mjestu kako bi mogli lakše i lagodnije voditi politiku, pa kada dođe do „najgrubljih“ radova oni će to rado (pre)baciti na druge iz okruženja, jer oni su samo za „lijepu ruku“ da filozofiraju i primaju pare za ideje koje (pro)sipaju Crnoj Gori. Kažu da uveliko umuju i ideje daju, pa zato realizaciju dugome rado (pre)puštaju! Rekoše mi, a i bogme pročitah skoro, da se o važnim idejama velikoga projekta „Cetinje grad kulture 2010-2013.“ mnogo i dugo diskutovalo, konačno „izdvojila“ velika novčana sredstva, posebno za „realizaciju“ sadnje jedne „mladice brijesta“ na onome istom mjestu na kojemu si nekad sjedio i primao „stranke“ - građane, Srbe i Crnogorce tvoje junačke i nezavisne države Crne Gore! Znam da ne moram brinuti o tome oćeš li što reći, preduzeti ili kako će se reagovati sa tvoje strane, jer tvoja služba, takođe, dobro zna i umije da razumije i razlikuje svaki tvoj gest, mig, pokret ili izjavu da protumači! Sve mi se čini od kada si došao na Cetinje u tvoju Prijestonicu i smjestio se nedaleko od tvojega velikoga brijesta koji je mnogo pamtio, dakle pod Ćipur, da si promijenio taktiku prema svojim političkim oponentima, kritičarima ili unutrašnjim „neprijateljima“, pa tvoja služba sada mnogo suptilnije radi i prikuplja podatke, obrađuje ih ili vrši (nad)zor nad sumnjivim osobama! Tehnika je, vidim, i kod tebe i tvoje službe znatno (uz)napredovala ili bolje reći se modernizovala-osavremenila, a sve zahvaljujući tvojim jakim ličnim i porodičnim vezama sa zapadnoevropskim zemljama i naravno sa SAD, i od skoro biće Evropskom unijom. Svejedno mi je kada već pišem, jer znam šta mi slijedi kad dođe do njene „naplate“, onda spoje sve prethodno i na to se još doda i „kamata“! Teško onom kome stave takav naramak tegote! Ma može mu biti, rekoh da te još ovaj put drmucnem ne bih li te probudio iz dubokoga sna, a poslije „spavaj“ do mile volje, ako ti mogadne biti od onih koji će te svakojega jutra na Ćupuru posjećivati i po nešto (za)moliti da im pomogneš ili udijeliš kakvu novčanu crkavicu. Ostali neka čine kako im god drago, bez mene za ubuduće da mrtvijem snom spavaš. Znam da je nepotrebno, jer tvoji doušnici ionako će ti prenijeti, pa ću svakako reći a neću te (za)moliti: Potonje ti ure, Gospodare, probudi se i reci (ne)što...“! Bez ovoga uvoda nijesam htio započinjati javljanje - „obraćanje“, mada sam bio zamislio drugačiji početak. A bogme i dobar dio priče je htio biti drugojači, no me ona „prekori“, a ja ne mogah odustati od svoje namjere da ti se makar posljednji put (in)direktno javim i obratim! Kalendarski, proljeće je ne samo počelo nego uveliko i odmaklo, ali se ne poznaje jer je izjutra dosta hladno, posebno u tvoju Prijestonicu. A na mjestu gdje si za nekolika stepena je hladnije, ali zato ti je ljeti potaman. Ne zavidim ti ni najmanje, već samo hoću da kažem kako je nama na zemlji! Ne samo kalendarski nego i „praktično“ se proljeće u Prijestonici potvrđuje gledajući makar po velikim idejnim projektima, kao na primjer „Cetinje grad kulture 2010-2013.“ ili sadnja „mladice brijesta“, koji su čekali zgodnu priliku i sveukupne uslove da se poslije toliko godina zasadi po neka sadnica bilo koje vrste drveća, a kojima pogoduju samo ekonomski, politički, kulturni i klimatski uslovi u tvojoj Prijestonici! Treba (na)pomenuti, uz sve to, i činjenicu da su duboko bila uvažavana i brojna mišljenja građana Prijestonice, a naročito onih čiji su đedovi bili vojvode, serdari, perjanici, posluga ili vratari na tvojemu dvoru. Neka se ništa niko ne ljuti zbog toga, jer sve to stoji zapisano i smješteno u arhivu Uprave dvora. Ako ne vjeruju neka potraže spiskove da bi se prisjetili i uvjerili. Naravno da ih ni ti nijesi zaboravio, pa mogu i tebe priupitati o rečenom, a zna se da si veliki broj njihove đece slao na školovanje odnosno davao im državnu stipendiju-blagodejanje. Mora se priznati da se u potonjih dvadeset januara na Cetinju i nije mnogo žurilo sa postavljanjem nekog brojnog zasada „mladica“ - sadnica bilo koje vrste: lipe, bora, platana, brijesta i tako dalje. Reklo bi se da se više brinulo o potkresivanju dugogodišnjih stabala lipe ili otklanjanju ostarjelih stabala stoljetnih borova, jer za njihovo „liječenje“ u siromašni budžet Prijestonice nikad nije bilo novaca. E, sada su se stekli uslovi jer se Vlada ove „nove“ Crne Gore otvorila, a nadležna ministarstva kao nikad do sada zdušno (po)držala veliki projekat „Cetinje grad kulture 2010-2013“. Cifra izdvojenih sredstava sama po sebi govori da se radi o pozamašnoj sumi od nekoliko miliona eura koji će se (u)trošiti u „kulturu“ Prijestonice u samo nekolike naredne godine!? Konačno da se i u tom gradu nešto (p)okrene, pa makar sve pare dali na uređenje cetinjskih parkova, kopanju ulica, rekonstrukciji kanalizacije, čišćenju kuneta, (po)stavljanju travnjaka, skiciranju i obnavljanju staroga jezgra grada, „smještanju“ Filermose, rekonstrukciji „Oboda“, izmještanju svega i koječega i tako dalje samo da bi se (na)jednom „uzele“ dodijeljene velike pare - euri (nova crnogorska i evropska valuta umjesto nekadašnjega perpera). Vrijeme je da se jednom sve to (pre)uredi, pa makar trajalo koliko (pre)uređenje one ranije rezidencije Predsjednika Crne Gore i ponovno njegovo premještanje. Pamtim cetinjske parkove kad su bili ograđeni kamenim zidom, a noću na kapiji stražar je (o)stavljao zaključan katanac. Da, davno li je to bilo!? Sjećanja nas samo opterećuju, tako kažu psiholozi, a naši politički futurolozi i dalje nam proriču svijetlu budućnost, posebno oni iz političke elite na vlasti u Crnoj Gori, poznati kao generacija „mladi, lijepi i (još) pametni“ nastali za vrijeme „rata za mir“, koji je bio mada Crna Gora nije objavila rat!? Ista ta „generacija“ građanima njene Crne Gore i dan današnji kreira prošlost, brine za sadašnjost, a uveliko obećava sigurnu i prosperitetnu budućnost! Naravno da bez te i takve generacije ne bi bilo naše „svijetle“ prošlosti, a bojati se da ne osvanemo sa njima u još „boljoj“ i „svjetlijoj“ budućnosti, pa makar ona zahvatala i prostor koji se prostire ispod „beskrajno plavog neba“ Crne Gore!? Takođe, pamtim i mnoge gradonačelnike grada Cetinja - Prijestonice crnogorske! A po nešto sam čitao o mnozini, koji su bili na čelu toga grada počevši od druge polovine 19. vijeka pa sve do kraja prve polovine 20. vijeka. Bilo je i tada kao i sada brojnih „idejnih“ i velikih projekata, više onih nerealizovanih, jer novaca u prijestonoj kasi nikad potaman! Podsjetiću te, Gospodare, na samo jedan od nekolika velika „idejna“ projekta, a koji je dijelom i realizovan prije tvojega konačnoga „dolaska“ i „smještaja“ na vječni počinak u Crnu Goru i tvoju Prijestonicu, a nedaleko od mjesta gdje je bio tvoj „veliki brijest“. Bio je to „Razvojni plan Cetinja - Prijestonice“ ili tzv. „veliki projekat“, koji je važio kao idejni u cilju prostornog širenja i izgradnje stambenih objekata, infrastrukture i ostalih sadržaja kojima bi se upotpunio ukupni ambijent a sačuvalo „staro jezgro“ grada Cetinja, i zona industrijskog razvoja Cetinja u pravcu sjevero - zapada. Tom prilikom u Prijestonici „niče“ i most, ispod kojega ne teče rijeka niti kakav potok, a služi za auta, pješake i ostale namjernike. I tada su velika novčana sredstva izdvajana za „idejne“ skice i planove, a njihova realizacija i dan današnji čeka(la) evo nekoliko decenija, a može bit da će početi i ta realizacija kada stignu pare od „benefita“ prilikom ulaska u NATO alijansu!? Bojati se da Prijestonica od tih „benefita“ neće mnogo uznapredovati sem „idejno“ u glavama budućih gradonačelnika! Sada se „projektuju“ značajna sredstva od mnogo miliona eura i čeka se da konačno u tom dijelu počne realizacija ideje o sadnji velikog broja mladica među kojima će se posebna pažnja posvetiti sadnji „mladice brijesta“ do Biljarde, gdje je nekad bio nadaleko čuveni ogromni stoljetni brijest. I to je veliki „kult(ur)ni događaj“ koji će se desiti odnosno koji se od skoro i desio, pa je ravnajući se prema „putokazu“ na sve četiri strane svijeta takav razglas i glas poslat u etar iz tvoje Prijestonice. Priča o „brijestu“ svima je poznata, jer se tu „narod“ obraćao tebi, Gospodaru, naravno pošto te prvo celiva u tvoju ispruženu desnicu ruku. Sadnja bilo koje vrste povodom nekog jubileja ili prilikom dolaska dragoga nam gosta iz susjedstva, regiona ili dalekoga inozemstva ima sasvim simbolični prizvuk ili smisao. Nadležni u Prijestonici bi mogli, posebno oni koji imaju ideje, da predlože opštinskim strukturama da svi oni koji posjete Prijestonicu isti dan po protokolu zasade po jedno drvo, pa neka ono brzo raste i izraste dok se oni ponovo ne vrate ili posjete po drugi put njihov omiljeni grad Cetinje. Ideje su važne, a ne njihova realizacija!? Tako razmišljaju političke strukture na vlasti i u koaliciji pa se shodno tome tako i ponašaju u Prijestonome gradu Crne Gore, u kome stoluje više promotivno, inauguralno i tome slično, Predsjednik prve i najstarije ekološke države Crne Gore i naravno nezavisne od skoro prije pet godina. Možete zamisliti da su još tada zasadili „mladicu brijesta“ danas bi to bilo poveliko stablo sa raskošnom krunom, jer vjerujemo bilo bi njegovano da izraste kao onaj brijest pod kojim si ti kao knjaz i kralj Crne Gore primao građane na razgovor. Međutim, politička elita generacije „mladi lijepi i (još) pametni“ iz vremena „rata za mir“ čekala je neko za nju drugo i bolje vrijeme tranzicije, evropskih reformi, demokratije i regionske stabilizacije sve sa evropskim usmjerenjima i na kraju shvatila da joj je sada profitabilnija sadnja „mladice brijesta“ na istome onome mjestu gdje je nekada bio stari brijest. I bi tako kako naumiše i kako dugo nosiše tu veliku i „kult(ur)nu“ ideju. Eto sreće za one koji će da sade cvijeće, voćke i drveće! Ima sve da cvjeta, ali prvo će da zazeleni, pupolji, buja i naravno da se rascvjeta posebno ono što se planiralo nekoliko godina ili cijelu deceniju pa je kao ideja konačno (do)zrelo za realizaciju. Znam da ću biti prekoren jer obećah da se neću (za)dugo javljati niti te zvati. Dobro, nijesam se morao otkrivati, ali bolje da priznam nego da me neko i zbog toga uzme na zub! Je li tako Gospodare? Isti bi me ti prekorio, jer obećah da te neću zvati bez neke velike nevolje. Nije mi ni sada bila neka velika preša, niti prevelika nevolja, ali jeste izgleda bila potreba da konačno ti odlučiš o toj velikoj „kult(ur)noj“ ideji ili projektu oko sadnje jedne „mladice brijesta“ na ono mjesto gdje si nekada znadiva mudro da pozoveš na razgovor, sočidbu ili priznanje kakve krivice ili ispunjenje molbenice. Koliko mi je poznato, a vjerujem pravo ćeš mi reći, niko te nije pozivao od gradskih činovnika i političkih faktora iz tvoje Prijestonice. Zaobišili su te kao i mnogo puta do sada. A ti se praviš nevješt ili bolje reći glumiš tvrdo spavajući, a krajičkom oka ipak „žmiriš“!? Ovi današnji „mladi, lijepi i (još) pametni“ znaju što im je činjeti, a bogme su se i izbirikali u protekle dvije decenije, pa u vremenu njihovih brojnih agendi, „kult(ur)ne (r)evolucije“ i programa u velikom projektu „Cetinje grad kulture 2010-2013. godine“ sve svoje ideje konačno realizovaše i dobro se obezbijediše za nekoliko generacija! Najbolje ti znaš odgovor na pitanje: Da li se čovjek može namiriti i obezbijediti za cijeli život? Za budućnost ostaviše veliki broj obećanja o boljem životu građana i njihovom ekonomskom prosperitetu, povećanju penzija i turističkom raju diljem ekološke i nezavisne Crne Gore. Neka se sade mladice brijesta ili platana, može i bora do mile volje i za duše svih onih iz kraljevskih porodica unazad tisuću godina nastalih na crnogorskom tlu. Samo neka sade i zalijevaju ali neka ne celivaju, jer se sve bojim da će se od (pre)velike „ljubavi“ i celivanja svaka od posađenih mladica osušiti istoga časa. Prevelika je bila ljubav političke elite iz „rata za mir“ koju iskazivahu u dvije prethodne decenije zato se ukupni razvoj Cetinja odnosno Prijestonice sveo na realizaciju ideje i „veliki“ projekat „Cetinje grad kulture 2010-2013. godine“ i još dodatno „kult(ur)nu“ ideju sadnje „mladice brijesta“. Tako velike i „kult(ur)ne“ ideje prepoznate su od Evropske Unije i svakako da imaju njenu podršku!? Gospodare, sada je i po „zakonu“ uvedeno da tvoji nasljednici imaju prava da stoluju u crnogorskoj Prijestonici!? Pravda je zadovoljena, rekoše oni koji zagovaraju monarhiju! Njima je uvijek bilo lijepo dokle god su ničice padali, gmizali i ljubili ruke svome Gospodaru. I to je (r)evolucija i to kult(ur)na! Ovo sve ispričah ne bih li te malo pripremio ili prodrmao, Gospodare, da koju rečeš onako zorom, ka vazda što si znao jutrom, a cik zore, ustati i pozvati svoje posilne da ih pitaš šta ima novo, jer su cijelu noć „radili“! Zato si i znao sve što se radi u tvojoj Prijestonici i cijeloj Crnoj Gori. Teško onome koji je nešto oposlio a bilo je bez tvojega znanja i odobrenja odnosno miga. Ništa mnogo ni danas nije drugačije, ako ćemo pravo da rečemo. Nešto slično ili gotovo isto se čini u tvojoj Crnoj Gori nezavisnoj, ekološkoj i proevropskoj i dan danas cijelijeh dvadest ljeta ili bolje reći januara, jer ovamo narod počinje brojati godine sa januarom mjesecom, prvim i zadnjim po redoslijedu. Tako je pune dvije decenije sve januar na januar i naređaše se decenije januara od kada dođoše „mladi, lijepi i još pametni“ na vlast i sjedoše u tvoju stolicu, zaigraše Crnom Gorom i rasprodaše sve tvoje i narodno što je bilo. Kao zahvalu svemu sadnjom jedne „mladice brijesta“ hoće pokazati ličnu odanost i ljubav prema svome Gospodaru!? Posađena „mladica brijesta“ neće valjda čekati stotinu ljeta da poraste i raširi svoje grane pa primi tvoje nasljednike odnosno njihovu unučad ili praunučad u Biljardi, Dvoru, rezidenciji, na Njeguše, u Biogradskoj gori i svuda po Crnoj Gori da se šepure i govore da su to znanjem osvojili i sačuvali, a ne kao Ti i tvoji slavni preci sve ognjem i mačem vjekovima branili od raznih osvajača. Da li je to zaslužio tvoj hrabri narod i tvoja Prijestonica? Neka ih, barem će zimi redovno održavati put Cetinje – Podgorica. Malo je Budva zapostavljena, ali nije namjerno odnosno nije po prioritetu političkome, a ne posebno danas. Ima već ko o Budvi i ostalim gradovima voditi računa, jer su ovi mladi i pametni odavno prisvojili pojedine gradove za političke podjele i posebno za izbore. Oni su u njima ka opštinski kraljevi, kao ono ti u Prijestonici tvojoj. Pušti, neka sve cvjeta ili vene do mile volje i visokog crnogorskog „bezgraničnog plavog neba iznad Crne Gore“. Barem prostora u Prijestinici tvojoj ima podosta posebno od kada smo uništili industriju i veliki industrijski gigant fabriku „OBOD“, a bogme i veliku „Željezaru“ u tvojemu Nikšiću i tako dalje. Ostala je samo Prva banka, „najstarija“ u Crnoj Gori, ali ne ona tvoja iz tvojega vremena! Sada ćemo u Prijestonici i po Crnoj Gori samo „graditi“ idejne projekte i vršiti eksperimente počevši od glume, drame, slike i farbe, sprdnje i besposlice za one koji do podne leže a od podne sjede smišljajući kako da dođu do velikih para bez ikakvoga rada. A treba priznati da im nije lako ležati i sjeđeti po vas cijeli dan smišljajući kako da prekroje ovu Crnu Goru, koju su za dvije decenije mnogo puta prekrojili a ekonomiju uništili, pa im sada ostaju samo ideje. I za sami kraj i veliko zbogom Tebi da rečem nešto o popisu. Bilo je popisa stanovništa i u tvoje vrijeme, za tvojega vladanja, i svi su se „građani“ morali popisati. Stoku-marvu rogatu i šutu, krupnu i sitnu popisivači su bilježili kako bi se pokazala „snaga države“ i njena ekonomija, poljoprivreda i bogatstvo - blago narodno. Stočni fond je bio tada mnogo bogatiji nego danas u vrijeme tranzicije i ekonomskoga prosperiteta crnogorskoga! Nijesmo ni danas mnogo odmakli od tvojega doba, pa se popisujemo svake desete godine ne bi li se dozvali pameti da smo Crnogorci odnosno Srbi, pa kako dođe koja partija na vlast tako ona odredi narodu što je po porijeklu, a što je „crnogorski identitet“ za našu evropsku budućnost! Ovi mladi i mnogo školovani, a lijepi i zgodni pametnjakovići i srećkovići, znaju šta im je činiti pa hitaju da uđu u Evropu, jer se bez njih ona ne može „razvijati“ makar idejno da joj pomognu, kad već ne mogu demokratski i reformski! Nama ide od ruke samo ono što umujemo i idejno zacrtamo pa se to taloži po nekoliko decenija i kada sazri mi to (za)sadimo i čekamo da rodi sve sjedeći ispod brijesta tvojega, koji evo vele da napreduje ka iz vode; a tek je nešto više od mjesec dana od kada je „poboden“ u zemlju. Gospodare, završiću sa riječima koje su od skoro u potonje vrijeme ušle u (na)rodnu pjesmu: „Blago nama š njim“, a Tebi sa njima takvijema! Bože ih (p)održi i ne remeti im mir!? Podgorica, četvrtak, 05. maj 2011. godine Dr Momčilo Dušanovi Pejović (185) Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 11. maj 2011. godine. (Za objavljivanje poslato „GLASU DIJASPORE“. Nije objavljeno). MOJ IMOVINSKI KARTON ZA „MINISTRA“! Prije neku noć vraćah se sa posla „ranije”! Idem polagano, umoran od čitanja i udubljen u problematiku onoga o čemu namjeravam da pišem. Samo što bijah izašao iz objekta i „napustio” radno mjesto kad me „neko“ iznenadi tapšanjem po desnom ramenu. I progovori, onako tiho kao vazda što imaše običaj. Da me ne „probudi“!? Šta ti je te si se tako pogurio i zamislio? Bi iznebuha, ali me prethodno tapšanje „upozori“ da nema bojazni za nastavak bezbrižnog hoda i dubokog razmišljanja. Aaa, ti si, nekako se dozvah, kao da stvarno bijah zaspao u hodu! Ipak, odlučih mu odgovoriti. Ma ništa posebno!? Razmišljam i ujedno zamišljam kako je to biti ministar! Valjda bih konačno premašio mjesečnu neto zaradu od, za mene visokih, hiljadu eura? On se na sve to nasmija i opet stavi ruku na moje rame, a onda se naglo odvoji i ode bez pozdrava!? Šta mu bi te pođe kao oparen? Trgoh se kao da se tada probudih iz dubokoga sna! On već bijaše zamakao prečicom na lijevu stranu, ka parku. Pomislih, možda ima noćnu šetnju, kao neki od političara koje srijećem u kasnim večernjim satima. Dok se primičem stanu uveliko razmišljam o novom naslovu teksta za objavljivanje. Ubrzo stigoh. Naravno, nenaviknuti ukućani me upitaše što sam poranio!? „Moj imovinski karton kao ministra“ rekoh, onako više za sebe! Znaju, nema mi lijeka!? Odavno su već digli ruke od protivljenja zbog moga pisanja i na tome se sva priča završi!? Naravno, rano zorom već sam na radnom mjestu! Tako pune tri decenije. Prevrćem po mojim papirima! Čitam stručnu literaturu, razne ispise iz obimne arhivske građe, zabilješke, kopije i nastavljam da tragam po internetu za „materijalom“ o problematici zvanoj „imovinski kartoni“ naše političke i biznis elite! Nakupilo se, vremenom, toga materijala podosta, ali više suhoparnog i cifarskog, gotovo identičnog, bez smislenog sadržaja i neke problemske analize. Objavljeni podaci u crnogorskim štampanim ili elektronskim medijima jednolični su i mogu se svesti na četrdesetak imena koja se iz godine u godinu ponavljaju. Poneko ime zaluta i nađe se tek reda radi da bi se zamaglila namjera pisanja!? Od „istraživačkog novinarstva“ nema tu gotovo ničega. Samo prepisani podaci da bi se ispunio novinski prostor. Navode se i cifarski iznosi mjesečnih zarada, kvadrature stambenih jedinica i tako dalje, sve poimenice. I tek odrasla djeca posjeduju velike nekretnine i stanove obaška, a tek su završili fakultet-školovanje. Čudno je ikao je riječ o „zemlji čuda“. Za naše „evropske“ prilike njihove zarade su baš enormne. Niko direktno i konkretno da kritikuje i postavi pitanje: „Otkuda toliko bogatstvo onima koje prozivaju za bogaćenje i navodno kriminogene radnje“, jer da bi pojedinac stekao tako veliko i enormno bogatstvo od same direktorske ili diplomatske zarade-plate, poslaničke i(li) ministarske fotelje, predsjedničke plate i tako dalje bio bi potreban najmanje još jedan cijeli životni vijek! Kao svi zaposleni u državnim ustanovama primaju približno jednake mjesečne plate u neto iznosima. Svi su njihovi članovi zaposleni i rodbinu su svakako ponamještali na dobra, odgovorna i značajna mjesta po opštinama. Naravno da su u bogatijim poludržavnim preduzećima ili privatnim agencijama povjerljive ljude postavili u upravne odbore ili kao direktore u bordu direktora. Na sebe, sigurno je, nijesu zaboravili, jer su i oni na tako važnim mjestima gdje svoje „stručno“ i političko „znanje“ i iskustvo prodaju za dobre mjesečne „napojnice“. To im dođe kao dopunska zarada za poboljšanje kućnoga budžeta ili džeparac svojoj djeci koja su još u osnovnoj ili srednjoj školi. A pored svega toga imaju i dodatne prihode od iznajmljivanja ugostiteljskih lokala, poslovnog prostora, stanova, suvlasništva u privatnom sektoru i tako dalje. Velike kredite, koje su podizali kod pojedinih banaka, odreda su svi uspjeli vratiti u rekordnom roku, a sve od mjesečne plate!? A kako bi se moglo dugačije? To je ono što se može p(r)oturiti javnosti i na osnovu čega mogu narodu-građanima pružiti malo zabave po dnevnim štampanim i elektronskim medijima. Njihovi imovinski kartoni, onako kako sam ih prikupio, sagledao i „uvjerio“ se u tačnost podataka, pokazuju da su bili umješni, uspješni, prilagodljivi, promjenljivi, pametni, stručni, školovani, „tranzicioni“, mladi, zgodni i nadasve tihi, tajni i trajni, jednom riječju rezultat njihovoga ukupnoga dvadesetogodišnjeg rada je bio „ekspertski“ i bogme se od nekretnina ima što i vidjeti! Lični dohoci odnosno mjesečna plata-zarada i nije toliko prevelika, ali dopunska angažovanja i zarade u raznim upravnim odborima dvostruko premašuju mjesečnu platu koju prikazuju u imovinskom kartonu. Njihovi godišnji prihodi kreću se u rasponu od 30.000 do 60.000 hiljada eura. Primjera radi moji su prihodi oko 9600 (devet hiljada i šesto) eura na godišnjem nivou, naravno u to ulaze svi krediti koje redovno otplaćujem. Stekli ljudi bogatstvo i akumulirali novčani kapital, stanove, vikendice, poslovne prostore, velike zemljišne površine, brda i doline, skupocjene motore i automobile, glisere i tako dalje, sve poštenim dvodecenijiskim radom u političkim partijama i redovnim mjesečnim primanjima nešto malo većega iznosa od crnogorskoga evropskoga prosijeka 515,00 eura!? Primijetih da od navedenih imena niko u svom imovinskom kartonu kao privatnu imovinu nije notirao potok, pritoku, rječicu ili manju rijeku!!! Za neke pojedince se zna da imaju ograđenu privatnu plažu, iako je obala i more svojina Morskoga dobra - ekološke i nezavisne države Crne Gore“!? To su podaci i činjenice iz njihovih zbirnih imovinskih kartona. Pogledajte i vi pa ćete se potpuno uvjeriti. Znam, da sve to, za javnost nema nikakvoga značaja. Samo jedno pitanje na sve prethodno: Da li ko od njih plaća porez državi na te i takve, ipak, za ogromnu većinu građana, visoke godišnje zarade i(li) imovinu i koliko? Naravno da se podrazumijeva, pa zato i ne postavljam pitanja, da li struju i vodu redovno plaćaju i imaju li problema sa inkasantima, sudskim izvršiteljima i onima koji redovno dostavljaju opomene za neplaćene račune, porez na imovinu, enormnu potrošnju vode u njihovim domaćinstvima i tako dalje? Da vam pravo rečem, ja ne mogu počinuti od opomena posebno za ekstra enormno dnevnu potrošnju vode, a bazen u stanu nemam. Samo radi javnosti da kažem da mi se dnevna potrošnja na petočlanu porodicu primakla cifri od 5 (pet) kubika za protekle četiri godine!? Sada valjda shvatate zašto sam zamišljen i zbog čega se „požalih“ onome što me potapša po ramenu i ujedno „poželjeh“ biti ministar makar bez portfelja! Naravno da me nije samo dnevna i enormna potrošnja vode natjerala da budem „ministar“ i ispunim svoj imovinski karton! Tu su još ostali režijski troškovi, struja, telefon, mijenjanje sijalica, godišnji porez na stan, održavanje zajedničkih prostorija i tako dalje. Kad sve sabrah računica mi pokaza da dnevno u toku jednog mjeseca moram zarađivati minimum 10 (deset) eura i ništa da ne jedem sem da vode pijem. A šta ću sa kreditima, čiji iznos mjesečno prelazi 300 (trista) eura? A moja mjesečna zarada u „nauci“ je zeru viša od 800,00 eura i to sa nekim dodacima, naravno sa 35 godina radnoga staža. Hoću vam reći da mi je to „bogatstvo“ i dugove donijela ova „mlada, lijepa i (još) pametna“ generacija na vlasti, politička elita nastala u vremenu „rata za mir“. Dok sam ja učio, sticao znanje, školovao troje djece, nastavljao svoje školovanje i na kraju doktorirao dotle su oni obećanjima i „novom razvojnom filozofijom“ ratovali i razgrađivali državnu zajednicu nekadašnju SFRJ, i naravno „gradili“ kapitalistički poredak odnosno „tranziciono društvo“. Oni isti komunisti, sve Titovi pioniri sa crvenim maramama oko vrata i petokrakom na kapi, omladinci, partijski kadrovi i rukovodioci sada otvoriše novu stranicu istorije u crnogorskom društvu oslobodivši se „tereta“ samoupravnoga socijalizma! Nametnuše građanima prvu ekološku državu Crnu Goru i zavedoše „novi“ društveno-ekonomski poredak protiv kojega su nekada bili na partijskim sastancima i Kumrovačkoj školi, pripremajući se da ostvare „besklasno društvo“ i njime upravljaju!? E, sada mi recite da se nijesam bez razloga „prihvatio“ mjesta „ministra bez portfelja“! Kažu i „savjetuju“ me: „Tu si gdje jesi, jer nećeš da se promijeniš“! Ne moraš biti naš, ali makar se umiri ili budi simpatizer, stariji aktivista! Ne nadaj se više ni jednom naučnom projektu, jer su državi Crnoj Gori „potrebni“ drugi istoričari „nove“ generacije sa velikim „znanjem“ koji će da prave „novu istoriju“. U njima je „nada“ i spas od „istorijskih falsifikata, posvajanja i prisvajanja, otimanja prošlosti i njene duhovnosti...“, pa vidi što (ti) je činiti! Sve je u Crnoj Gori kako treba uređeno prema „novoj razvojnoj filozofiji“ političke „elite“ nastale u „ratu za mir“ i naravno prema njenim pozitivnim, „reformskim, demokratskim i proevropskim“ zakonima, koje svakodnevno u crnogorskome parlamentu amandmanima bilduju i nadopunjuju, a nikako da ih upodobe sa evropskim zakonima, kako to zahtijeva Venecijanska komisija i Evropska Unija. Odavno smo krenuli pravac u Evropsku Uniju i Sjevernoatlantsku alijansu zvanu NATO, kao strateški i prioritetni zadatak ove iste generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“, koji traju i pokazuju veliku volju da još (is)traju onoliko koliko su do sada bili na vlasti. Uz božju pomoć i zdravlje da ih posluži odradiće cijeli radni vijek u politici i to samo sa obećenjima koja su bespovratno davali ovome uveliko osiromašenom građanstvu ekonomski „prosperitetne“, vertikalne i nezavisne države Crne Gore!? Sa manje ulaganja, a većega uspjeha, u istoriji ljudskoga roda nije se dešavalo da tako neko uspije i ostane na vlasti, a sve demokratski, reformski i evropski!? To im je i „priznato“ od te iste Evrope koja im pokazuje „pravi“ put, a narodu samo puko preživljavanje, naravno sa obećanjem da će biti „benefita“ ako uđemo u NATO. Kažu da naša „politička elita“ i svi oni ostali koji su na nekim visokim, velikim i odgovornim državnim i(li) političkim funkcijama imaju zakonsku obavezu da ispune „imovinski karton“ i isti predaju na „verifikaciju“ nadležnom organu, koji će dati „zeleno“ svijetlo da se ti podaci obznane u crnogorskoj i svjetskoj javnosti, svakako evropskoj, koja bi sagledala i spoznala bogatstvo naših umnih glava koje drmaju državom, politikom, privredom ili policijom, vojskom, prosvjetom, sudstvom, zdravstvom i tome slično. Zamjena za lustraciju o kojoj se „dogovaraju“ oni na vlasti i bogme u opoziciji su „imovinski kartoni“ kojima se mi dičimo diljem Evrope, ubjeđujući je da crnogorska javnost ima uvid u imovinu njihovih novopečenih tajkuna, biznismena i političke elite, establišmenta i ratnih profitera i da je sve stečeno po pravdi i zakonu. Pravo da vam kažem ne zna se čemu služe ti kartoni sem što se stalno potežu po novinama, jer druge vajde od toga nema. Oni koje javno prozivaju u medijima ne vidim da imaju bilo kakvih poteškoća od ponovnog dopunjavanja ili dostavljanja novih i najnovijih podataka. Sve zavisi šta će reći predsjednik neke komisije nadležnoga organa u „borbi“ protiv konflikta interesa, sprečavanja organizovanog kriminala i protiv pranja novca! Da li će primijeniti „zakon“ i „pozvati“ na odgovornost lice koje nije (is)poštovalo propise ili molećivo javnim putem zaprijetiti da će primijeniti zakonom propisane sankcije? Kad god je javno djelovao predsjednik te komisije uvijek je ozbiljan i ubjedljiv bio i zato se nikome ništa desilo nije. Nije jedini među političkim i partijskim glavešinama koji maglu rastjeruje kapom. Teško se sjetiti, i da hoće ne mogu, jer priliv novoga kapitala i ostalih mjesečnih zarada i primanja tokom godine mnogo narastu, da „po nekad“ u „zabuni“ pojedin(c)i daju stare podatke ili iz razloga „zaborava“ podmetnu zastarjele, računajući da će to čitalac ionako sumirati i „progutati“ u jednom zalogaju i zadržati se na „manjim“ nekretninama. Samo se vidljivi ili znani podaci prikazuju javno i time zadovoljavaju ne samo zakon i oni koji vrše nadzor nego je više radi zabave javnosti, da joj se zubi malo „natope vodicom“ i tako prebacuju važne životne probleme na igru sa javnošću od strane sitih i prezasitih „elitnih“ političara iz vremena „rata za mir“. Treba istaći i činjenicu, vidljivu u imovinskim kartonima, da za ovih prethodnih dvadeset januara nema ni jednog političara koji se nije dobro namjestio i pokrenuo biznis, bez obzira da li je još na nekoj visokoj ili manje važnoj i odgovornoj funkciji. O visokim i velikim „biznismenima“ ne treba trošiti riječi. Javno pretresanje pitanja njihovih enormnih zarada od pošteno zarađene i skromne poslaničke plate, direktorskoga mjesta ili partijske djelatnosti u najužemu krugu je postalo degutantno, a samo iz razloga što su to odavno jalove priče. Ne treba, bogme istine radi, zaboraviti pa ne spomenuti i one radničke sindikalce, predsjednike njihove odnosno one koji su u najužem krugu rukovodstva nezamjenjivi više od decenije, iako ne znam imaju li imovinske kartone i da li moraju ispunjavati zakonsku obavezu! Ono što znam, što sam učio i posebno što sam na sopstvenoj koži ili rbatu iskusio i očima svojim vidio svakako je nepobitno da za dvadeset političkih januara od svih današnjih političara i biznismena njih oko 5 procenata moglo bi se svrstati u one koji su do „rata za mir“ imali velike kuće, stambene objekte ili velike nekretnine, a za sve ostale može se reći da su skorojevići u politici i biznisu. A bogme su i sa školom kuburili odnosno po stare su dane pozavršavali fakultete i uhvatili se magisterija i doktorskih titula pa danas predaju nauku, biznis ili marketing na prestižnim evropsko-crnogorskim privatnim fakultetima i univerzitetima. Ponajbolje od svih prošli su trkači, potrčkovići i požmirepovići, mekušci, dodvorice i ulizice, hohštapleri i „učeni“ mladi „biznismeni“, koji tablicu množenja i dijeljenja do 100 ne znaju, ali ih zato ne možete natjerati da državi porez „daju“ nego ga na stotinu načina izbjegavaju uplatiti, pa u krajnjem neku crkavicu od poreza najmanje što se može uplate ili im država sve oprosti radi „ekonomskog oporavka“ njihove firme-preduzeća. Oni važe za „velike“ sponzore u sportu i nauci! Kao politički donatori imaju ugledan staus u društvu i privredi, zato su to krupne ribe i „veliki biznismeni“ koji su počeli uveliko da ulaze u nauku i finansiraju naučne projekte, izdavačke poduhvate decenije ili vijeka sve u kožnome povezu, a bogme su krenuli da pišu istoriju Crne Gore, počevši od praistorije pa sve do današnjega dana. Oni se nadaju da će u svome naumu imati veliku podršku države posebno onih političara što su u ostavci, sjenci, iza zavjese, u mraku i pišu velike knjige dobijajući dobru donatorsku apanažu i dnevnice za kraće govore na pojedinim okruglim stolovima i tribinama, bilo da je u KIC-u, RIC-u, MIC-u, FORUM-u, KVORUM-u, DVORUM-u, i ostalim zvaničnim i nezvaničnim skupovima, sastancima, paradama ili promocijama na kojima mladi „biznismeni“ uz političku podršku finansiraju istoriju širom Crne Gore pa čak do Rusije. E sada zamjeri(te) nekome što je ministar ili što (ne) razamišlja da postane „ministar“, samo zbog „imovinskog kartona“ koji se ne mora u cjelosti popuniti ili javnosti prezentirati. Oni čas kad postane neko ministar odmah se naplasti, promijeni odjeću i obuću, nabavi novi auto, dobije stan po zasluzi i broju članova u porodici, „zaduži“ veliki novčani kredit, vikendicu na planini odmah sagradi i poveći plac kupi, na moru svakako sagradi kuću sa malom privatnom plažom i gliserom za porodicu i poslovne prijatelje. Imunitet koji ima je obaška i služi mu da ga ne mogu na ulici zaustaviti ni čuvari javnoga reda i mira, a službena su putovanja usmjerena samo na jake destinacije sa „suprugom“ naravno. Ih gdje bi nas sve odvelo dalje nabrajanje obaveza, putešestvija i „velike“ odgovornosti moralne i službene naših ministara i ostalih sa njima udvorica, direktora, biznismena, sportskih direktora politički angažovanih i ostalih za koje nemamo prostora da ih uvrstimo u broj „klijentele“ za imovinski karton radi javnosti crnogorske! Eto, pustih sebi na volju i maštu da „budem ministar“ i da ispunim imovinski karton pa neka ga cijela javnost ima i analizira, a novinari na sva zvona objave i kritikuju sa svake strane i ako treba dodaju što im je volja, i onako objavljuju dozirane informacije da se ne zamjere onima u čije imovno stanje diraju. Za sami kraj, vjerujte da mi je od svega bilo najteže ispuniti imovinski karton! Šta u njega da stavim, a da bude zanimljivo čitaocima i da je istinito? Ono malo knjiga, što se nalaze razbacane na sve strane, nikoga ne interesuje sem mene, zato sam ih i iznio iz stana da ne kupe prašinu!? Nemam ni biciklo makar staro da unesem u karton, pa da se pokažem kao sportista ili rekreativac zdravoga života i ljubitelj čistoga i ekološkoga zraka. Razmišljanje ili maštanje kako da ispunim makar desetak rubrika u imovinskom kartonu, naravno osim onih biografskih generalija, otrijezni me i shvatih da ni pod razno ne mogu biti ministar ni u kojoj Vladi crnogorskoj. Ne zažalih, jer znam da mogu mirno da spavam makar od te „strane“. Podgorica, srijeda, 11. maj 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (186) Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 18. maj 2011. godine. “BEZ UVREDE I KLEVETE”, PO OBRAZU KOGA HOĆEŠ I KOLIKO MOŽEŠ! Poslušno idemo u Evropu, samo da se još zvanično iz zakona izbaci, jer se od nas „traži” moderno shvatanje i tumačenje paragrafa 195 i 196 iz Krivičnoga zakonika Crne Gore, „bez uvrede i klevete”. Ništa strašno rekao bi laik, a pravnik posebno onaj koji radi u sudstvu ili u advokaturi bi veoma zabrinuto rekao da to nije dobro i izrazio bojazan od velike mogućnosti zloupotrebe „reformisanih paragrafa” kako bi se to stručno reklo „dekriminalizacija uvrede i klevete”. Hoćemo namah i silom da gazimo po nečijem ličnom ugledu, časti, djelu i dostojanstvu, moralu, a posebno onih koji drže do visokih moralnih vrijednosti shvatajući njihov puni značaj, njeguju i čuvaju tradicionalne moralne vrijednosti vezane za ličnost, djelo, obraz, ugled i čast sebe i svoje porodice pa neće prezati da (od)brane svoj lični ugled, bez obzira na postojeće zakonske propise i zabrane odnosno zakone, pa neka bude šta bude i sud dosudi i presudi! Javni ugled mnogima je od takvih ljudi bitniji od svega pa čak i od samoga njihovoga života. Tako je to u „genima” nekih pojedinaca, pa i tradiciji mnogih porodica ili bratstvima širom Crne Gore. Još uvijek je takvo shvatanje i tumačenje duboko ukorijenjeno u društvenom biću Crne Gore pa i šire na ovome prostoru Balkana, bez obzira na sve promjene i „modernizaciju” cjelokupnoga društva ili pojedinačno u državama na tome području. Brani čovjek svoju ličnost i dostojanstvo onako kako ih shvata bez obzira na paragrafe u zakonu ove ili druge države! Tradicionalni običaji i okviri u jednom nekadašnjem ne tako davnom plemenskom društvu duboko su očuvani, iako to ne mora biti izraženo ili usađeno kod svakojega pojedinca! Poznata je činjenica da je određeni običaj ili moralna norma dovoljno jaka i izražena u cilju očuvanja kod izvjesnih pojedinaca, porodica, bratstava ili plemena i eto „brige“ oko toga kako i na koji način ostati moralno čist, dostojanstven, čista i svijetla obraza odnosno shvatanja do kojega pojedinac ili porodica, pa i bratstvo drže i čuvaju svoju tradiciju u porodici, rodu ili plemenu. Zakonodavcu je takva činjenica i karakterna crta - osobina ljudi pretežno muškaraca opštepoznata kroz dugogodišnju praksu. Ponajbolje tu problematiku poznaju naučnici, istraživači društveno-ekonomskih odnosa, istorijske prošlosti kod plemenskih društava u procesu formiranja i prelaska na novi način društvenih odnosa i formiranja država, naroda i nacija. Takođe, i oni u sudovima koji se svakodnevno suočavaju sa problematikom uvrede i klevete i sudbinama pojedinaca, bez lažne skromnosti, znaju koliko su važne moralne vrednosti koje žive u društvenom biću na određenom području, a traju i prenose se iz generacije u generaciju. To znaju dobro i književnici i istoričari kroz istoriju jednoga društva odnosno jedne društvene zajednice, a bogme i mnogi od nas pamtimo, makar bile samo priče, o nemilim događajima koji su se dešavali i ljudskom krvlju natapali. Tačno, ovo je 21. vijek, pa šta? Zar treba da vas neko javno vrijeđa, a vi da samo demantujete i nikome ništa ili da u redovno sudskom postupku sa advokatima godinama se natežete i ako uspijete da dobijete u parničnom postupku nekakvu satisfakciju, a vrijeme je već uveliko prošlo i neko je namjerno uspio (o)staviti na vas veliki ožiljak, jer su mnogi zaboravili da ste vi to uredno i po zakonu htjeli sve na čistac iznijeti ili ste u krajnjem uspjeli na sudu dobiti „satisfakciju“! Gotovo je, protok vremena briše snagu vaše satisfakcije, jer nije istoga trenutaka dobijena, zadovoljena i ispunjena. Na kraju, šta vam znači novčana nadoknada za moralnu uvredu i klevetu nanijetu neosnovano i javno objavljeno u štampanom mediju? Ko je tu dobio, a ko je izgubio? Kako javni „biljeg“ poništiti i dokazati da ste na pravdi boga uvrijeđeni i oklevetani? Sa namjerom nečijom vaša ličnost je bila predmet javnoga ogovaranja, blaćenja i minimiziranja vaše ličnosti, dostojanstva i djela. Naravno, na žrtvu je ogroman javni teret pao i dugo vremenski ostao bez neke velike nade da će uspjeti da dokaže svoju nevinost i dobije na sudu punu javnu satisfakciju. Zna se za veći broj predmeta da su u takvim sporovima sudije i advokati bili veoma „tolerantni“ odnosno nastojali manjim novčanim obeštećenjem ili uslovnim kaznama ublažiti težinu učinjene štete i relativizovati mnoge činjenice i okolnosti pod kojima je nastala uvreda i kleveta. U krajnjem žrtva je ostala veoma nezadovoljna, jer nije dobila adekvatnu satisfakciju, a sudski predmet je završen i presuda je postala pravosnažna! Popravke više nema, a onaj ko je načinio štetu skoro da je moralni pobjednik makar za javnost!? Takvi primjeri iz život se pamte, prenose i žive brojne porodice i pojedinci odani tome do smrti ako zatreba. Pa zašto najednom ukidati „uvredu i klevetu”, samo da bi se smanjio broj sudskih predmeta i (po)slušali savjete evropskih stručnjaka? Zagovornici „dekriminalizacije uvrede i klevete” kao da nijesu imali u vidu brojne činjenice, primjere u dosadašnjoj sudskoj praksi ili u svom rodnom mjestu ili gradu u kojem žive. Oni su se u navedenom slučaju ponašali kao da nijesu čujali ili (pro)čitali brojne vijesti da je neko u krajnjoj nuždi sebe braneći drugome oduzeo život samo da bi sačuvao svoju ličnost, čast i obraz svoj i dostojanstvo svoje porodice! Takođe, naši političari i oni poslanici većina njih prihvata „savjet“ Evrope, usvaja preporuku za odluku o ukidanju - „dekriminalizaciji uvrede i klevete”! Ako je takvo njihovo shvatanje napredno i moderno, koje će spasiti Crnu Goru uvodeći je u Evropu, zašto onda ne dozvole da im se prišije ili zalijepi neosnovano neka uvreda i kleveta javno iznijeta iz usta pojedinca ili u krajnjem novinara i urednika pojedinih štampanih i elektronskih medija da ih blate koliko god mogu, i na sve to samo neka kažu da je tako moderno, reformski i preporučeno od Evrope, jer ćemo kao „evropski čovjek širokih shvatanja” razumjeti da to i nije neka uvreda zbog koje bi neko krivično odgovarao!? Smiješna su takva shvatanja i preporuke ili savjeti, jer ne zalaze duboko u prirodu nastanka i samu suštinu pojma koji je usmjeren na očuvanje ličnog dostojanstva pojedinca, jedinke, porodice ili neke društvene zajednice. Površno gledanje i samo ovlašno zakonom „zaštićeno” društveno biće - jedinka odnosno ličnost pojedinca ne daje mogućnost uvrijeđenome, oklevetanome odnosno žrtvi takvoga javnoga nasilja da pruži odbranu i dobije satisfakciju za visinu ili jačinu povrijeđenog ili ukaljanog djela i morala-karaktera. Odavno je poznato da onaj koji prvi udari odnosno u javnosti iznese neku laž ili okleveta i uvrijedi nekoga nikad ne može u reagovanju postići onaj efekat i stepen snage javne riječi odnosno odbrane u cilju očuvanja sopstvene ličnosti, časti i dostojanstva. Znači li to da je slobodno vrijeđanje, pa reagovanjem neka uvrijeđeni odgovori i sebe odbrani po pravilima urednika toga lista ili dnevne novine i kaže sa koliko redaka se mogu objaviti demantija! Kao istoričar koji je makar čitao na stotine presuda ili dokumenata u kojima se navode riječi osuđenoga da je branio svoju čast od teške uvrede, posebno javno izrečene pred širim krugom lica na nekom sjedniku, na svadbi, veselju ili žalosti, nevažno gdje i pred koliko osoba, mogu dobro odmjeriti stepen snage javne uvrede i klevete koja je tradicionalno uvriježena u društvene odnose u Crnoj Gori i koja je časnim pojedincima toliko teško pala da se može izjednačiti sa ubistvom ili ponekad i znatno većim, jer za namjerno ubistvo se krivično odgovara, a uvreda ostaje neizliječena i ona se prenosi, ostaje kao ružan „biljeg”, dug na žrtvi i to neosnovano. Upravo, ovom prilikom moram istaći jedan lični i drastičan a za mene veoma težak i nemio „događaj”, a koji se trenutno nalazi u rukama nadležnoga suda i kod nadležnih organa u Upravi policije. Taj me je događaj tako reći ne samo moralno pokosio nego i životno pogodio, pao teže od metka ili fizičkoga udarca. On mi mira ne da, ni danju ni noću, iako nastojim da sačuvam za spoljni svijet mirnoću ili osmijeh na licu. To samo znaju ukućani sa čime se ja borim i šta sve ne tražim da bih skinuo sa sebe uvredu i klevetu, koja je imala za cilj da ukalja moju ličnost, dostojanstvo, naučno djelo i moral moje uže i šire porodice. Možete vi svi pričati šta vam je volja i ne povjerovati u navedene moje riječi ili samo sumnjati, ali da vas tako nešto pogodi siguran sam da bi ste na sudu u najmanju ruku potražili zaštitu i satisfakcuju u svakom pogledu i naravno istrajavali da u javnost objavite sudsku presudu kao jedan vid vaše javne i jedine satisfakcije. Kratko ću reći i pokušati objasniti o čemu se radi, pa neka se oni koji budu u sličnoj prilici našli ili ih tako neko okleveta, neka traže „evropski sud” i stručni „savjet” za satisfakciju sopstvene ličnosti. Rekoh, da je premet u rukama suda i sudije kojem neću pomenuti ime iz razloga očuvanja ličnosti, povjerljivosti i zaštite od mogućih uticaja bilo koga iz javnosti. Takođe neću imenovati ni dnevni list - novine, mada mnogi znaju o kojim dnevnim novinama je riječ, jer su čitali kompromitujući tekst, vjerujući ili sumnjajući u istinitost onoga što je u sadržini toga teksta, a bogme su i mnogi pročitali taj tekst barem prema pozivima i pitanjima koja su mi upućivali pročitavši navedeni tekst ispod kojega me je neko potpisao imenom, prezimenom, naučnom titulom i naučnim zvanjem, pa na taj način me oklevetao javno, prikazujući moje moralne karakteristike kao krajnje loš primjer. Sada kažite ko je krivac za objavljenu vijest i podmetanje odnosno lažno predstavljanje i objavljivanje takvoga teksta sa „mojim” potpisom? Da li će odgovarati novinar, urednik rubrike ili urednik toga lista koji je takvu vijest objavio ili će sva odgovornost pasti na N.N lice koje „ne može” da se otkrije odnosno čiji je identitet nepoznat? Može li tu „savjet” Evrope da posreduje i kaže nema tu ni uvrede ni klevete, jer je u pitanju nepodobna, nestranačka ličnost koja kritikuje brojne anomalije u crnogorskom društvu i baš joj dobro dođe takaв javni blam!? Ujedno i da pitam sve vas koji ste glasali za „dekriminalizaciju uvrede i klevete” iz Krivičnoga zakonika Crne Gore kako bi bilo da nekoga neko od vas prozove javno i potpiše vašim imenom i prezimenom? Šta bi ste učinili i da li bi ste samo stali na javno reagovanje sa par riječi da to nijeste vi napisali? Ko bi vam povjerovao? A ko bi po vama bio odgovoran, jer identitet osobe koja je to učinila putem mejla „ne može” da se otkrije!? E, još da vam kažem da ću sve zakonske načine primijeniti da dobijem satisfakciju javnu, ako to ne uspijem onda ću sasvim opravdano javno prozvati onoga za koga ja mislim da je to učinio, pa neka me sudi i dokazuje u parničnom postupku, s tim što je takva osoba u velikoj prednosti, jer ima moj tekst sa kojim javno obećajem da ću braniti svoju ličnost, čast, obraz, svoje dostojanstvo, i naravno čast moje uže porodice pa bogme i mojega bratstva. Niko da se zapita šta se sve može izroditi, a da bude nemilo ili pogubno za onoga koji to čini ili kome je to učinjeno! Traženje pravde i lutanje po sudovima i ostalim nadležnim instacama je igra bez granica, pa je u tom slučaju najbolje uzeti pravdu u svoje ruke i riješti nešto čime čuvate svoj i obraz svojih predaka i sve buduće generacije, odnosno za svoje potomstvo. Ta materija je tako složena i u krajnjem može da bude veoma opasna i nikad ne možete reći da je predvidiva baš iz razloga što pogađa dubinu osjećanja, poimanja svojih predaka, svoga potomstva i buduće generacije. Možete me shvatiti kako god hoćete, ali ako doživite što sam ja doživio i sa čime se danju i noću uzaludno borim i teško preživljavam teško da možete nekoga ubijediti da je ispravna odluka ukidanja krivičnoga djela „uvrede i klevete” odnosno „dekriminalizacija uvrede i klevete” jer ste se trenutno oslobodili sudskih predmeta vezanih za uvredu i klevetu i na taj način bićete „uspješni” pred evropskim stručnjacima, njihovim ocjenama ili kvalifikacijama, a sebi ste stvorili mnogo veće probleme u samome biću čovjeka, omalovažavanjem njegovih moralnih vrijednosti, gledanja i shvatanja pojma: ugled, čast, obraz, dostojanstvo, djelo i tome slično. Zašto tako na prečac kada ste mogli zadržati navedene paragrafe u krivičnom zakoniku Crne Gore? Bilo je načina da ostane ta norma makar je dopunili opširnijim opisom ili naveli u kojim sve slučajevima se može tražiti sudska zaštita i satisfakcija u redovnom sudskom postupku zbog krivičnog djela uvrede i klevete. I na kraju reći ću, sasvim iskreno, da bih možda drugačije i blaže gledao na krivično djelo uvredu i klevetu, iako je sigurno ne bih izostavio odnosno odbacio, samo da je nijesam tako duboko doživio odnosno što mi je tako drsko, bezobrazno, podlo i sramno podmetnuta od određenog kruga pojedinaca za koje imam čvrste dokaze, a bogme i pretpostavke mi govore da ne mogu pogriješiti. Biće dobro za cijelo društvo crnogorsko, ako me vrijeme ne demantuje, pa ja budem posljednji kome je tako nešto podmetnuto i za to niko nije okrivljen, jer se „ne može” naći krivac i N.N lice koje je potpisalo objavljeni tekst!? Možete me shvatiti ili kritikovati kako vam je volja ali i ovo što pišem je jedan moj način borbe i traženja javne satisfakcije iako znam da je ne mogu dobiti, jer nadležni neće da se pokrenu sa mjesta! Što nam god Evropa kaže mi potrčimo i naglavačke u zakon unesemo. Međutim, ova vlast pa i veliki dio opozicije nikako da Zakon o Lustraciji ozvaniči, od njega bježi kao đavo od krsta. Tako i treba jer moćnici tj. politička elita i mladi biznismeni mogli bi se naći na sudu makar kao osumnjičeni, a stalno obećavaju da će i to pitanje biti riješeno. Neka se javnost malo strpi pa u parničnom postupku riješi svoje zahtjeve odnosno pitanje klevete i uvrede i lažnog predstavljanja. Drugim riječima nikad kući kakav nam je sistem sudstva i pravna država. Hoćemo u Evropu bez krivičnoga djela uvrede i klevete, jer je tako za sve najbolje, a posebno za one koji su na vlasti, da pokažemo građanima Evrope i svijeta kako imamo malo sudskih predmeta, kako nam je efikasno sudstvo, jer ova politička elita iz „rata za mir“ je „proevropski“ orijentisana, a posebno zainteresovana za evroatlantske integracije i ulazak u vojno-političku alijansu zvanu NATO sve u cilju očuvanja stečenoga materijalnoga bogatstva, iako Evropa zna kako je ono stečeno, ali žmuri zbog sopstvenih interesa. „Bez uvrede i klevete“ sada su na udaru svi časni pojedinci koji se nijesu priklonili korupciji, političkoj eliti, ostali moralno čisti, apolitični, dostojanstveno žive od svoga rada. Kome odgovara kreiranje zakona u kojima se na ličnost i dostojanstvo, ugled, čast, porodicu i obraz udara kako god ko hoće i koliko god može, jer neko ima novac da odugovlači parnični postupak, koji se od zakonodavca preporučuje kao „efikasan“ pravni lijek onima koji su žrtve takvih uvreda i kleveta? Omogućeno je sada da se u javnosti sasvim slobodno iznose uvrede i klevete protiv pojedinaca neposlušnih, nepodobnih politički i nestranački opredijeljenih pa su mediji otvoreni da se takve osobe-lica slobodno po novinama kleveću i blate onako kako urednici medija nađu za shodno, jer su sada na slobodi oni i novinari, koji neku vijest neprovjereno pronose ili namjerno ističu i šire je kako bi se postigao željeni cilj od strane nalogodavaca. To je „demokratija“ medija i otvorenost, a sloboda novinara i urednika medija i sa njima društvo crnogorsko će postići ekonomski i politički „napredak“ i prosperitet, na drugoj strani reformom zakona „uspjećemo“ postići „standarde“ evropske, naravno bez ZАKONA O LUSTRACIJI. Olako prihvatamo reforme, moderno shvatanje i moderni način tumačenja veoma bitnih i suštinskih osobina ličnosti, morala, etičnosti, osjećanja i gledanja na nečije shvatanje pojma časti, ljudskosti, poštenja, skromnosti. Društvo ide naprijed, ali se toliko i tako brzo ne mijenja njegova suština odnosno bit čovjeka, posebno kada su takve kategorije o karakteru čovjeka u pitanju. Uzaludna je svaka priča, ubjeđivanja i tome slično da će se potpunom „dekriminalizacijom uvrede i klevete” smanjiti broj predmeta i na taj način zadovoljiti Evropa i uvesti evropski način gledanja na tako važna i složena pitanja i shvatanja pojedinaca u društvu, koje kaska za razvitkom Evrope skoro stotinu godina. A ni tamo u Evropi cijeloj mnogim evropskim država nije ukinuto krivično djelo „uvreda i klevetа” već se dobro pazi i cijeni javno iznijeti lični sud o nekom pojedincu ili porodici i tako dalje. Bojim se da mi naglavačke često idemo i prihvatamo sve što nam se sugeriše ili naredi odnosno savjetuje radi mira u kući i zadovoljenja nečijih posebnih ili opštih interesa. Ukidanje navedenog krivičnoga djela za paragrafe 195 i 196 iz Krivičnoga zakonika Crne Gore i „prebacivanje” na parnični postupak samo se opterećuje druga sudska instanca i na taj način ublažava ili minimizira se jedan način poimanja običaja i javnog kategorisanja uvrede i klevete, a to se čini samo pod pritiskom nekih političara, moćnih poјedinaca i „evropskih savjetnika” koji hoće da javnost upodobe sa ličnim evropskim interesima i načinom gledanja odnosno omalovažavanja. Sa još jednim u nizu „evropskih, demokratskih i reformskih zakona” Crna Gora je bliža Evropskoj Uniji!? Dekriminalizacijom uvrede i klevete iz Krivičnog zakonika Crne Gore „ostvaren” će biti pravni i nadasve ljudski „napredak” smanjenjem broja predmeta i očuvan integritet ličnosti, časnog života i djelanja, tradicionalne moralne norme i običaji, u krajnjem takvim činom crnogorsko društvo odnosno zakonadavac odbacuje te tradicionalne vrijednosti. „Koga zmija nije ujedala taj ne zna kako je”, pa je narodna izreka nezamjenljivo jača, trajnija, sadržajnija, sveobuhvatnija, jasnija, smislenija od svih „zakona” koje zakonodavci unose kao normu i na osnovu koje se donose presude. Šta reći i kako javnosti prezentirati uvredu koju ne mogu skinuti dokle god je zakonom ne ozvaničim i javnost upoznam da sam nedužan, nevin, neosnovano uvrijeđen i teško oklevetan? Kojim parama i koja je to novčana suma kojom neko može da mi plati moralnu uvredu nanijetu objavljenim člankom u dnevnim novinamа od 18. decembra 2010. godine. Idemo dalje, i na taj način svakog pojedica, koji drži do svoje ličnosti, časti, poštenja i obraza, porodičnoga vaspitanja, ugleda i časti, sada „dekriminalizacijom uvrede i klevete” slobodno preko novina u javnosti možemo da vrijeđamo do mile volje, udaramo na obraz pojedincima, nepoželjnim osobama, političkim nepodobnim, kako hoćeš i koliko hoćeš, a da niko ne odgovara za takve uvrede, jer se uredniku desilo slučajno samo jednom od jedne osobe i tako redom dokle god ima onih na kojima se može vršiti tortura, maltretiranje i javno šikaniranje, vrijeđanje i tome slično. Ako sud odnosno naš zakonodavac na taj način misli da smanji broj predmeta za uvredu i klevetu misleći da ona nije djelo u zoni krivične odgovornosti već neki parnični postupak koji će se vući u nedogled, a prestaće kad žrtva umre, onda je to težak moralni zločin toga istoga zakonodavca odnosno sudske instance u krajnjem države Crne Gore. A šta ako žrtva uzme zakon u svoje ruke i za nanijetu uvredu i klevetu zbog nemoći da na sudu potraži zaštitu i ostvari satisfakciju pa potegne oružje u odbrani obraza, časti, ugleda, porodičnog doma - uže i šire familije? Kako će sud suditi i sa čime će se susresti, jer svako ima svoj lični ugled, dostojanstvo i odnos prema uvredi i kleveti i ne doživljava je jednako. Odbacivanje uvrede i klevete kao krivičnoga djela iz krivičnoga zakonika samo je čin pravljenja medvjeđe usluge, a mogućnost je zloupotrebe od strane onih koji mogu da se sakrivaju iza pojedinaca, novina kao informativnih glasila ili onih koji imaju novac i moć. To nije ravnopravnost niti jednakost pred zakonom! Drugim riječima takav čin je uvođenje bezvlašća i gaženje pravnih propisa i ljudskoga dostojanstva. U parničnom postupku se ne može dobiti puna i pravedna satisfakcija, pravična nadoknada već samo jedna mistifikacija od traženja pravde u jednoj pravnoj državi. Neću da nosim javnu hitoteku kojoj nijesam kumovao niti bilo kojim načinom sudjelovao u krajnjem to nijesam ja i zato ću javno i na sudu da tražim krivca! Neka neko preuzme punu odgovornost za objavljenu vijest! Hajmo „malo“ da se igramo sa ugledom pojedinaca njihovom čašću i dostojanstvom sve dotle dok ih politički moćnici ne pridobiju za sebe ili ih politički umire, onemoguće da dostojno žive pa opet nanovo kroz nekolike godine pokažemo opet Evropi kako je to bio samo još jedan neuspješan eksperiment kao u „rat za mir“, tranziciji, rasprodaji državne imovine i još mnogim eksperimentima na osnovu kojih pokazujemo „reformske i demokratske“ procese, kako kome i kada bude odgovaralo. Igra sa ugledom ličnosti, njegovom čašću i dostojanstvom počela je „dekriminalizacijom uvrede i klevete“, a trenutno odgovara određenim strukturama odnosno grupama ili političarima, onima koji imaju novac i naravno medijima koji su sada konačno slobodni objavljivati sve i svašta bez ikakve odgovornosti pred redovnim sudovima ili pred javnošću. Tako neće iće ali može da ide, jer su svi izgledi da to nekome odgovara. Samo neka i ova vrsta zakonske „zabave“ za narod potraje još koju deceniju! Podgorica, ponedjeljak, 16. maj 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (187) Objavljeno: IN4S.NET, subota, 21. maj 2011. godine. NE BOJ SE SVETO, AKO SMIJEM TAKO REĆI, OVO JE (P)RAVNA DRŽAVA!? U emisiji „NAČISTO“ (TV Vijesti, 19. maj 2011. godine) u veoma gledanom i rekli bi udarnom večernjem terminu, a samo dva dana pred kongres DPS-a kao najbrojnije i najjače političke partije u Crnoj Gori, njen urednik gospodin Petar Komnenić imao je za gosta gospodina Svetozara Marovića, potpredsjednika DPS-a, da ga predstavi nama građanima ove najstarije ekološke, proevropske i nezavisne, potpuno reformske i uveliko demokratske države Crne Gore, koja je učestvovala u „Ratu za mir“ iako ga nikome nije objavila, a na žrtve toga rata gotovo zaboravila!? Veoma poznata politička figura na crnogorskim a donekle i jugoslovenskim prostorima u posljednje dvije decenije imala je na raspolaganju gotovo cijela dva sata ili kako bi rekli „svo vrijeme ovoga svijeta“ da nama običnim, neukim, nestranačkim, apolitičnim i drugim stranački opredijeljenim građanima predstavi „politički program“ svoje partije pred sami početak toga veličanstvenoga skupa najodanijih, najviđenijih i najuticajnijih članova partije; da „objasni“ sve političke, ekonomske i društvene „uspjehe“ koji su postignuti samo zahvaljujući toj najjačoj partiji sa najboljim i najsposobnijim ličnostima crnogorske političke scene, koju predvode već punih dvadeset godina januara najuticajnije političke figure, naravno sa najharizmatičnijom među njima od svih političkih lidera DPS-a gospodinom Milom Đukanovićem. Uz sve to je, obaška, bila prilika da se po nešto kaže i o privatnim i porodičnim odnosima i „problemima“, politici, biznisu, državi, pitanju zavala, avala i ostalih građevinskih poduhvata, promašenih investicija, dobrih ideja, privatizacija i najzad najviše o „slučaju Zavala“ odnosno o njegovim prijateljima, koji su pred sami kraj protekle godine „iznenadno“ i na „prepad“ pritvoreni i osumnjičeni navodno da su zloupotrijebili službeni položaj, nezakonito se obogatili ili uzurpirali državnu imovinu i tome slično. Cijela stvar je u rukama istražnih i sudskih organa, a epilog toga „slučaja“, koji je crnogorsku javnost ne samo zainteresovao nego može se reći i „(u)zbunio“ ubrzo se očekuje!? Naravno, javnost će biti o svemu blagovremeno obaviještena. Samo se stripite! Pa šta, ako se sve završi po onoj narodnoj „Tresla se gora rodio se miš“, neće biti prvi put? Evo i sada me strah i jeza podilaze kada počnem da se prisjećam prvih početaka te partije i naravno njenoga daljeg „blistavog“ uspona sa manjim političkim „ispadima“ sve do današnjih dana, a koje su uobičajene za tako „monolitne“ i mnogoljudne stranke. A šta tek reći kada golim okom vidim da se gotovo nijesu izmijenile one iste političke figure koje su je i stvarale sa izvjesnim političkim prazninama, što je i normalno na evropskom putu izbora i modaliteta, političke profilacije i uspješne tranzicije i evropeizacije. Pa kako da čovjek, prosto rečeno, ne ostane prikovan za tv ekran kada u posljednjih sedam tv dana ima vanrednu priliku da na Javnom servisu (TVCG) vidi bivšega premijera i političkog lidera DPS-a, i sada na drugoj televiziji (TV Vijesti), najpoznatijoj i među najgledanije, vidi i čuje njenoga drugog čovjeka u partijskoj nomenklaturi gospodina Svetozara Marovića. To se, dragi gledaoci, zove sreća u nesreći, jer ste mogli ostati bez struje i onda ne biste imali prilike da ih gledate u udarnom terminu špici - najvećoj gledanosti, a bogme pitanje je i da li bi reprizu mogli gledati ako bi potrajalo isključenje zbog neplaćanja električne energije. Dobro je i za mene bilo, jer moje domaćinstvo nijesu isključili sa elektro mreže, koju kako tako plaćam shodno „evropskom prosijeku“ mjesečne zarade. Ma znam da se nervirate i odmah me pitate za razloge ovako dugom, opširnom i nepotrebnom uvodu? Sve je upravo iz namjere dobre i ljudske osobine da vam ukažem na dobrobit onih koji su vam stvarali i kreirali ovakav ambijent društveni, politički, ekonomski, kulturni i jednom riječju sveukupni, i zato ste tu gdje jeste u minusu za dvadeset godina januara koje ste sa njima proveli, jer još nijeste stigli do onoga nivoa standarda iz sredine druge polovine 20. vijeka, a kada ćete ne zna se! Ne žalite za prošlim vremenima, jer vam to neće pomoći da poboljšate životni standard i (do)stignete evropski prosijek, i zato se držite ovih koji se sporo ili uopšte ne mijenjaju i koji vam skrojiše kap(ic)u za cijeli vaš život i ostaviše nadu budućim generacijama u „bolji život“. Ugledna politička ličnost pod rednim brojem dva u članskoj karti DPS-a uvjeravao nas je u „snagu“ pravne države Crne Gore, koju su za dvadeset godina uspješno vodili čelnici te stranke i njene „evropske“ zakone u kojima su građani jednaki pred zakonom (kao da u onoj prethodnoj državi nijesu bili jednaki pred zakonom)!? Doista je tako, mogao bi se izvući makar takav zaključak iz onoga što je gost te emisije rekao indirektno, jer kao vazda kod njega nema ništa konkretno sem pozivanja na Ničea, Hegela, Platona, Aistotela i tako dalje. „Nova razvojna filozofija“ proklamovana na samome početku posljednje decenije 20. vijeka sada je „zasijala“ u punome sjaju i po ko zna koji put ali u novome ruhu, sa izvjesnom bojaznošću ili strepnjom da se „može desiti“ da ga uhapse kao što su mu uhapsili drage prijatelje, od kojih se ne odriče, i naravno brata. Da li je gospodin S. Marović pomislio na trenutak da u Crnoj Gori ima mnogo onih koji bi (za)štitili svoga brata, a nijesu u mogućnosti iako je ovo „pravna država“? Priznajem da mi je bilo teško uhvatiti (s)misao onoga šta je gost htio reći odnosno poentu cijele priče! Bio je kao uvijek smiren, ali sa vidnim izrazom zabrinutosti za brata i svoje prijatelje koji se nalaze još u pritvoru. Za razliku od intervjua, koji je dao štampanom mediju od prije dva mjeseca, ovdje je bio manje uplašen i izrazio je veću dozu „vjere“ u zakone pravne države Crne Gore, diskretno obrazlažući svoje stavove, pazeći da se kome iz partijskoga i državnoga vrha ne zamjeri, a istovremeno ispoljavajući izvjesnu dozu „neupućenosti ili neobaviještenosti“ o određenim slučajevima, pojavama ili problemima u Crnoj Gori o kojima se u javnosti naširoko piše i naveliko priča, a on kao za njih po prvi put čuje, jer za to do sada nije imao vremena niti koncentracije, i zato prihvata dio odgovornosti?! U tom dijelu priznaje svoju grešku, jer ljudski je griješiti. „Nema čovjeka koji nije grešan“, reče gost pozivajući se na Aristotela, Platona i Sokrata, sve načitano, filozofski i narodski mudro? Naravno da dio odgovornosti na sebe prihvata, a ne bi ga „iznenadilo“ da i njega uhapse!? Pa zašto, ako nije kriv? Nije, valjda, država Crna Gora spala do te mjere da hapsi nevine ljude da bi se dodvorila Evropi i uvjerila je da se samo kriminalci hvataju-hapse?! On je grešan jer nije pratio, valjda zbog biznisa kojim se bavio, sva dešavanja na poštovanju prava i primjeni zakona u pravnoj državi!? Doista, on prihvata grešku, ali vjeruje svojim partijskim prijateljima da jesu bili obaviješteni, a uvjerio ga je i gospodin Krivokapić poslije podna, oko 4-5 sati, da je znao za informaciju koja je kasnije uslijedila!? Svakako da je i njegov partijski šef bio obaviješten, „da je znao“, ali da „ne očekuje“ da će njegovi partijski drugovi i prijatelji preduzeti radnje da bi se miješali u rad pravosudnih institucija!? Da li se u rečenome mogu prepoznati znaci javnog sugerisanja ili znak „pozornosti“ sudijii ili sudstvu uopšte i ostalim istražnim organima? Ne boj se Sveto, ovo je pravna država koju je gradila generacija „mladih, lijepih i (još) pametnih“, a naravno da si i ti među njima prvima!? Kao legalista on se ne želi upuštiti u „zaštitu“ bilo koga od svojih prijatelja, koji možda očekuju od njega nešto što on ne bi učinio niti može ili čak i da hoće on to ne želi, jer smo pravna država u kojoj se zakoni visoko poštuju i primjenjuju, i sigurni su oni koji nijesu krivi odnosno koji se o zakon nijesu oglušili pa će biti oslobođeni sumnje ili krivice. Na drugoj strani, u javnosti izvjesni u opoziciji i „neprijatelji“ u njegovoj partiji „stvaraju slučaj i pritisak“ i to se mnogo predimenzionira i naduvava pa se na sud ili sudije vrši „nekakav pritisak“ da oni ne znaju kako da sude odnosno kome da udovolje?! Sve u svemu iz cijele priče reklo bi se da on vjeruje u „nezavisnost sudstva i sudija“ i naravno pravnoj državi Crnoj Gori i zakonima koje su zajednički kreirali on i oni u DPS-u i koaliciji, ali ne vjeruje u kumstva posebno ona koja su od njega nešto drugo očekivala ili ona za koja se on sam nije pitao niti ih je birao! Zato je on pristalica „starih kumstava“! Na jednom primjeru pokazao je i uvjerio nas da baviti se biznisom nije tako lako niti jednostavno, jer šta će neko preduzeti protiv onoga ko svojom krivicom u svom privatnom biznisu izgubi nekoliko tričavih miliona eura, a on kao njegov partner samo isprati pogledom situaciju i nikome ništa, valjda na drugoj strani će izgubljeno biti vraćeno! Pa šta ako je čovjek platio za neku nekretninu dvadesetak miliona eura i prodao je za desetak miliona? Pa on je mogao to nekom i pokloniti i da ne „odgovara“ zakonima ove pravne države, a on kao „neupućeni“ partner nije glavu okrenuo, jer se „nije“ razumio i nikom ništa!? Zato je i Zavala i(li) Avala zapela odnosno niko ne dovodi u vezu ta dva objekta, jer svaki je za sebe poseban slučaj, svi imaju dozvole i namjeru da plate komunalije i ostale takse, kasnije kada se dobiju upotrebne dozvole!? Niko ne želi da se stvaraju građevinska groblja, ali dešavaju se bankroti odnosno pogrešne investicije, a svakako velika ekonomska kriza mnoge je biznismene i bogataše pogodila, čak i one najjače i najmoćnije kojima smo morali vjerovati, jer su svoj lični kapital ulagali na mnoge prestižne destinacije, koje jesu visoko kotirane u svjetskom turizmu! U njega je vjerovao i Putin pa zašto da ne (po)vjeruje i jedan S. Marović, tom poznatom biznismenu Polonskom?! A, znate, biznis je doista biznis, pogotovo ako nemate nekoga na visokom položaju?! Igramo se ljudi biznisa i sve je normalno, jer rizik je svakako prisutan i uračunat! Tu su još brojna poznanstva iz Monte Karla i ostalih destinacija gdje su vođeni (p)razni poslovni pregovori i gdje se maštalo o milijardama dolara ulaganja. Znate, razgovor sa princom iz Arapskih emirata u Dubajiu, pa ko da ne povjeruje u priču o raju, o zlatnim brdima i dolinama! Ako nešto dolazi u Crnu Goru posebno u turističku meku - Budvu naravno da će prosperirati tržišno, ekonomski, onaj ko najviše bude imao nekretnina odnosno zemljišta, a zna se naslijeđeno je tu na skoro milion(e) kvadrata. Glavni problem u toj cijeloj priči je što pojedinci zaboravljaju što su prethodno pričali kako su hvalili i do neba uzdizali turistički bum, koji ima da zapljusne našu ekološku, vertikalnu i demokratsku Crnu Goru. To su valjda oni benefiti koji su očekivani, ali su sada prebačeni u sektor „odbrane“ od nailaska terorizma zbog Al Kaide i Osame Bin Ladena, kojega Amerika konačno pogubi i jednom zauvijek sa njim raskristi, no strah i panika od raznoraznih Bin Ladena još uvijek hara vazduhom, pa SAD prikuplja snage za borbu protiv terorizma u vidu proširenja alijanse zvane NATO. Pridruživanje odnosno ulaskom u NATO Crna Gora će „značajno ojačati“ taj savez pa će svoje mirovne snage prebaciti na neki drugi teren, na primjer iz Avganistana u Afriku ili gdje se ukaže potreba da pomogne nejakima u moćnome savezu! Valjda vam je sada jasno o kakvoj se snazi radi i pomoći ili logistici koju Crna Gora pruža samo da bi učestvovala u partnerstvu za mir!? Piznaćete, doista je nekada djelovao tako moćno i nadmoćno da je izlišna sada svaka usporedba. Izgubio se, brate, onaj osmjeh uzdržani, a mnogo zadovoljni i ispunjeni. Pa samo se sjetite „rata za mir“, kongresa, koalicija mirom protiv rata, zajedničke države, evropske Crne Gore, mitinga, izbora, parola i uspjeha, reformske, demokartske, legalne i pravne države, nezavisne, moćne partijske države, koja je raskinula sa onom ideologijom kojoj nije bilo više života, pa on je taj koji je još u ono vrijeme zagovarao promjene i „izbore“! Izvjesni nemir bio je prisutan i dao se zapaziti ovoga puta u emisiji „Načisto“ gdje je gost znao povremeno izaći iz takta i monologa i upustiti u raspravu i to sa izvjesnom dozom povećanog tonaliteta, koji mu do tada nije bio svojstven u razgovoru ili intervjuu. Čovjek je uvijek bio bogat u duhovnom i materijalnom smislu počevši od zemljišta, biblioteke, preko renoa do pežoa 304! A danas, znate 20 godina kasnije, ta akumulacija kapitala drastično se namožila i od motora do glisera, građevinske operative, do suvlasništva, partnerstva u biznisu. Znate, kad jednom počne da se bogatstvo „kotrlja“ onda se ono poput sniježne grudve brzo uvećava i zahvati cijelu Budvu, i dalje po Crnoj Gori. Ko je vama kriv što nijeste nekad bili bogati?! Treba da znate onu zakonitost ekonomsku da jednom bogat uvijek je bogat, tamo gdje je nekada točilo uvijek će kapati, makar sve slavine zavrnuli! Intervju sa gospodinom S. Marovićem i njegova objašnjenja i filozofski diskursi ostavljaju na gledaoce i slušaoce dojam da je on htio preventivno djelovati, makar samo javnosti radi i njene pozornosti na „slučaj i pritisak“ koji neko stvara!? Zato on i izjavljuje da ga slobodno mogu uhapsiti, jer je potpuno svjestan takve činjenice! Njemu izgleda po malo „čudno“ zašto to već jednom ne urade ili im on nije interesantan?! Šta je u pitanju ni njemu nije jasno, a kako li je tek onima koji su ga gledali i slušali pored malih ekrana čudeći se onome što priča, a nikako da ga shvate šta je htio reći? A njemu popularnost u javnosti nije potrebna niti tome teži, jer partijsku popularnost ima ili je ona danas znatno smanjenja pa sada pred kongres želi je ponovo pridobiti ili nekoga uplašiti! Teško je proniknuti u misao onoga što hoće saopštiti javnosti, a da ništa konkretno ne kaže. Politika je takva i posebno ovi naši političari, a on je među najboljima barem u tome poslu. Izvještio se i načitao djela Platona i Arostotela i ostalih mudraca, filozofa i „klasika“ demokratije. Kako da hapse čovjeka kada nije kriv? Tu nema ništa čudno, a za Sveta je ipak to veliko čudo ili on baš ne vjeruje u takvo čudo, koje se doista može desiti samo ako se u javnosti taj „slučaj“ jako naduva i izvrši „pritisak“ i neko od njegovih „(ne)prijatelja“ bude insistirao. Sve je moguće, dalo bi se zaključiti iz dvosatnoga razgovora odnosno pripovijedanja i filozofiranja, da se govori i govori a ništa ne kaže ili samo u nekim blijedim naznakama, koje više djeluju mučno i jadno nego što izazivaju veću dozu ozbiljnosti. Čega li se Sveto plaši, slučaja, pritiska, javnosti ili svega zajedno?! Ako se ne plaši pravne države i njenih zakona čemu onda strah ili potreba za hapšenjem? Pa valjda nije čovjek kriv, jer je ovo pravna država Crna Gora. Nije valjda da su to razlozi zbog kojih on povremeno javno djeluje i objašnjava razloge zbog kojih se neko njegov u pritvoru nalazi već neklkoliko mjeseci, a on je na slobodi!? Čudna je njegova namjera javnoga pojavljivanja i obrazlaganja i to sada pred kongres najmoćnije partije DPS-a. U tom razgovoru mogle su se čuti razne priče makar one o muhi i pčeli! Da li je samo htio metaforom ili ezopovskim rječnikom da javnosti približi sliku ukupnoga stanja u Crnoj Gori ili je riječ o njegovoj „edukativnoj“ metodi, ostalo nam je nepoznato, da sami zaključujemo i pouke izvlačimo iz cijele dvosatne Svetove priče? Da li su on i njegovi prijatelji žrtve „evropskoga puta“ i „zahtjeva“ da se u Crnoj Gori otvoreno govori o borbi i suzbijanju kriminala i korupcije ili je neko izabrao pogrešne osobe? U kojoj je mjeri samo on politička meta? A, možda je gost htio staviti čitaoce na jedan način iskušenja, jer su oni naviknuti na njih ili je u pitanju faza inicijacije i političke kompromitacije, „ako smijem tako reći“!? Podgorica, petak, 20. maj 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (188) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 12. jul 2011. godine. AMNEZIJA DRŽAVE ILI NAŠE (DVO)LIČNOSTI Gledam na ostarjelom tv-u crnogorsku Skupštinu-Parlamenat, „zahvaljujući” Javnom servisu i bogme „redovnim” pretplatnicima - zaposlenim građanima odnosno unaprijed (od)rezanom poreskom „novčiću”. Skoro svi poslanici u odijelima, naravno sa kravatama kao obaveznim i pratećim modnim artiklom-detaljem. Moram priznati da lijepo izgledaju i uglađeno diskutuju. Teško je ne zapaziti da se uveliko osjeća i uticaj domaće kuhinje-restorana u kojemu se hrane na račun poreskih obveznika. Narod ih je birao i zato tako izgledaju!? Njima kao da je hladno ili rashladni klima uređaji dobro funkcionišu! Kod mene u stanu jedan manji klima uređaj neprestano radi, ali se izgore od vrućine. Pravi pakao! Još par minuta i počeće dnevnik u 15,30 časova. Rekoh, neka šteta neće biti velika ako prebacim program da odgledam dnevne „vijesti”! I ne bi štete, već bi „korist”! Saznadoh za „svečano” otvaranje spomenikaspomen obilježja na Pobrežju u Podgorici! Sačekah i taj dio „vijesti”. Imadoh što i vidjeti!? Premijer otvori spomen obelježje-spomenik i održa govor! Opet rekoh samom sebi: „zabilježi i opiši ovaj doživljaj sa tv ekrana”! Što naumiše to i učiniše! Kao nekad što činjahu i obećavahu?! Brzo podigoše spomenik „CIVILNIM ŽRTVAMA RATOVA NA PROSTORIMA BIVŠE JUGOSLAVIJE 1991-2001. DA SE NE PONOVI”, i otvoriše spomen park! Koliko me sjećanje služi na tom istom mjestu prije desetak godina „napraviše” poveći park, uz nešto malo oskudnog zeleniša i dvadesetak „mladica” listopadnog zasada i nekoliko čempresa. Do danas je to bio park sa skromnim zasadom stabala, koja ni danas ne pružaju baš neku zaštitu od ovih julskih vrućina, ali putniku namjerniku daju mjesto za odmor! Udarnički nema šta! Na Pobrežju u Podgorici, gdje je nekada bilo muslimansko groblje, danas osvanu skroman spomenik - spomen obelježje - od dvije manje ukoso razdvojene obrađene bijele „mermerne” ploče koje su „spojene” malo debljom dvostruko slijepljenom, rekao bih skoro kvadratnom, staklenom površinom! Tek toliko, da danas nezavisna država Crna Gora, koja „(ni)je” bila u ratu u posljednjoj deceniji 20. vijeka, skrene pažnju „državama” u susjedstvu i regionu, a Evropi stavi ozbiljno do znanja da je spremna za evropske integracione procese, i zato je tu pred početak pregovora, još samo da ispuni evropske uslove, pa ćemo polako do 2019. godine realno očekivati evropski izazov-ulazak u članstvo Evropske Unije. Uvijek smo prvi!? Prva smo ekološka država na svijetu, skoro će dvije decenije. Danas smo i prva država na Balkanu, u Evropi, pa možda i svijetu koja ima spomen park-spomenik: „CIVILNIM ŽRTVAMA RATOVA NA PROSTORIMA BIVŠE JUGOSLAVIJE 1991-2001. DA SE NE PONOVI”!? Bila je to čista improvizacija „simbolike”, kako od spomen obeležja tako i od namjere da se svijetu prikažemo u punome sjaju i spremnosti da ćemo svim silama da radimo i da savladamo sve prepreke koje nam stoje na putu i ispunimo sve uslove koji se od nezavisne države Crne Gore očekuju. Novi Premijer Vlade Crne Gore bi na ceremoniji otvaranja i održa govor, a između ostalog reče i poruči: „Danas smo ovdje da kao građani, ali i društvo, pošaljemo poruku svakom roditelju koji je izgubio dijete, sestri, bratu, djetetu, svakoj porodici u kojoj je neko stradao da Crna Gora i cijeli region više neće dozvoliti da se desi nešto slično”!!! Čak i u ime regiona dade „garancije” da se „...nešto slično...” više neće dešavati na lako zpaljivom, iako brdovitom, Balkanu!? To su te riječi, to je ta moć i snaga države, partije ili same ličnosti, koja može da (za)garantuje vječni mir na ovim prostorima!? Nećemo vas, poštovani čitaoci, podsjećati na imena i prezimena, obećanja i garancije visokih državnika i fukcionera, poslanika i ambasadora, kao i onih koji su unazad dvije decenije držali govore i vodili „rat za mir”, a danas na otvaranju spomen obelježja spomenika nijesu smogli hrabrosti da istini pogledaju u oči, već su bili na godišnjim odmorima, na igrankama, žurkama, krstarenjima, ili na službenim putovanjima da otvaraju konzulate, ambasade, domove za (ne)zbrinutu djecu, bolnice ili tome slično! A svakako da su znali da će biti zvanično otvaranje spomenika - spomen obilježja „CIVILNIM ŽRTVAMA RATOVA NA PROSTORIMA BIVŠE JUGOSLAVIJE 1991-2001. DA SE NE PONOVI”! Sam čin obilježavanja je „važan”, bez obzira što na toj ceremoniji otkrivanja spomenika na Pobrežju nije bilo onih koji su nekada „ratovali”, pozivali na „rat za mir”, raspaljivali i širili nacionalističke parole i mržnju među narodima na prostoru bivše SFR JUGOSLAVIJE, za očuvanje SFRJ, domovine, Jugoslavije, otadžbine koja je bila u opasnosti, i koju su oni iz posljednje decenije 20. vijeka razdrobili na male „časti” - djelove i danas upravljaju nezavisnim državama! Tako su ratovali i tako su zaista (o)čuvali ono za šta su i ratovali, da bi danas samo podizali spomen obiležja, bez kostiju poginulih, a sa „vapajem” za poginule, ranjene, nestale ili izgubljene!? Nije bilo ONIH koji su bili učesnici i svjedoci događaja iz posljednje decenije 20. vijeka! Njih niko nije mogao okupiti i primorati ih makar na tren da odaju poštu onima kojima podižu spomen obeležje, iako bez ičijih kostiju iz vremena 1991-2001. godine. Gdje su danas bili oni koji su nekada pozivali na „rat za mir”, pisali parole, čuvali granice izvan granica Crne Gore, dijelili vojne pozive za „rat za mir”, branili Crnu Goru od neprijatelja? Gdje su tadašnji predsjednici države - Republike Crne Gore, Vlade Crne Gore, gdje su partijski čelnici iz prvih redova, gdje su biznismeni današnji, a tadašnji partijski poletarci, komunisti, Jugosloveni, Crnogorci, Srbi i drugi? Gdje su partijski lideri, čelnici i njihove desne i lijeve ruke, eksperti partijski, sveznalice partijske? Gdje su oni koji su pozivali na „rat za mir”, jer je otadžbina u opasnosti ? Gdje su tadašnji partijski lideri da se danas makar za tren poklone žrtvama iz vremena „rata za mir” i zaćute na minutu ako već ne mogu ćutati od velikoga pranja sopstvenih biografija? Gdje su ostrašćeni nacionalisti iz tadašnjih vremena ? Treba istini pogledati u oči pa reći da ih je znatan broj bio prisutan na Klintonovom predavanju! Danas su se svi oni skrivali u mišje rupe i lisičje jazbine čekajući da opet ugrabe povoljan vjetar i otplove kao da nijesu ništa loše učinili i kao da nijesu oni glavni krivci za sva ona dešavanja u „ratu za mir”? I za sami kraj moram da iznesem jedno svoje kratko zapažanje. Naime, prije nego stavih tačku na ovaj tekst nijesam mogao odoljeti a da lično ne pođem na Pobrežje i vidim spomenik-spomen obelježje, jer jedno je što vidiš na tv-u ili sliku koju gledaš u štampi, a sasvim je to drugačije od onoga što vidiš na licu mjesta. Pođoh oko 19,30 i stigoh za petnaestak minuta. Bijaše dosta sparno i vruće, ali me inat tjeraše da izdržim i uvjerim se u tako „veličanstven” spomen park - spomenik!? Ne zadržah se mnogo, svega pet minuta. Na obližnjim klupama sjedijahu starije osobe, njih oko dvadesetak. Prije nego stigoh do spomenika već bijaše jedan posjetilac mojih godina. Vjerovatno i on da se uvjeri u ozbiljnost događaja, priprema i izgradnje toga spomen obelježja! Sačekah da se spusti niz stepenište i pristupih. Prvo moje zapažanje jeste da se gotovo ništa nije izmijenilo sem što su davno zasađene mladice sada porasle. Nema ni nekadašnje česme. Pristupne staze spomeniku su odavno istrošene, a mogle su se malo cementom izravnati. Stepenište koje vodi do spomen obelježja bijaše nevještom rukom premazano bijelom bojom i izgledaše krajnje porazno i neozbiljno za sve one koji dođu da posjete taj spomenik. Čak ne bijahu zamijenjene ni polomljene mermerne bijele ploče na stepeništu. Doživljaj bijaše tužan i porazan upravo zbog nemara i neozbiljnosti onih koji su na brzinu žurili da postave spomenik. Iako nijesam arhitekta već laik, ni pomislio nikada ne bih da na staklu ispišem riječi koje tamo stoje kao posveta, pouka i poruka, jer teško da će izdržati probu vremena i naših običaja, pa se moglo umjesto stakla staviti neka tabla izlivena u bronzi ili nekom drugom materijalu, ali svakako ne u staklu. Ono što me je zabrinulo jeste nečija veoma loša improvizacija i neozbiljnost sa kojom su odgovorni i nadležni državni organi i institucije prišli „gradnji” mjesta za spomenik i njegovo idejno rješenje. Staklo u ovom konkretnom slučaju jeste simbolika krajnje površno shvaćena i primijenjena odnosno realizovana, kao da se nekome žurilo da na takav način obilježi žrtve bezumnoga rata na prostoru bivše SFR Jugoslavije odnosno civilnim žrtvama ratova 1991-2001. godine. Kome treba da se nešto takvo ponovi?DA SE NE PONOVI!? Podgorica, ponedeljak, 11. jul 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (189) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 26. jul 2011. godine. (NE)KO MORA DA ZNA, AKO MINISTAR NE ZNA? Te ljepote, ljudi, u ovim sparnim, vrelim julskim danima i noćima od moga godišnjega odmora! Sjedim pored tv ekrana i, naravno, gledam prenose sjednica crnogorske (narodne) skupštine - Parlamenta. Divota!? Opet sam počeo da ih gledam po vas cijeli dan, onoliko koliko nam „dopušta“ Javni servis, čijem direktoru je, kako pročitah i uporedih, mjesečna zarada-plata nekoliko puta veća od moje, a doktor sam nauka sa svim naučnim zvanjima i sa 35 godina radnoga staža! Rekoh vam, te mi ljepote i nagrade za ukupni naučni rad u zemlji čuda sa prvom ekološkom državom i „beskrajnim plavim nebeskim svodom iznad“. Davno bijaše, detalja se i ne sjećam, kad pročitah tada „vijest“ od jednoga „visokoga“ evropskog predstavnika koji izjavi, parafraziram, da Crna Gora, ako hoće u Evropu, mora usvojiti nekolike hiljade zakona!? Kao, to je uslov od Evrope (EU) za sve zemlje zapadnoga Balkana, ako hoće - žele biti (zapadno)evropska civilizacija! Pravo da vi rečem, tada mi je to zvučalo besmisleno ili odveć smiješno. Imali smo mi u onom socijalističkom, samoupravnom i jednopartijskom - komunističkom društvu i državi na stotine, hiljadu ili još i više zakona. Da li su oni bili evropski, o tome bolje znaju oni kojima je to struka i nauka, pa neka govore i upoređuju one zakone sa ovijema sadašnjim i „evropskim“, koje naši parlamentarci na sjednicama usvajaju svaki dan po deset ili više, a ponekad i odjednom, na samo jednoj sesiji za nekolika sata, usvoje u paketu po nekoliko desetina raznijeh zakona! Dobro je, kažem sebi, barem ćemo imati nekolike hiljade zakona više no (ne)zaposlenih sezonaca - naše omladine! Ekološka, nezavisna i proevropska država Crna Gora sa strateškim i prioritetnim zadatkom ulaska u NATO, njena napredna koalicija, a bogme sa njome i opozicija, sve je podredila paroli: „ZAPOSLIMO NAŠE MLADE NA SEZONSKIM POSLOVIMA“!? Da li im je to sljedeći evropski prioritet i strategija za dugotrajnu vladavinu nad omladinom koju će samo sezonski zapošljavati?! Naši parlamentarci - narodni poslanici, iako žučno raspravljaju, vatreno i sa velikom dozom emocija se unose u „materiju“, sa (pro)evropskim stilom na kraju usvajaju sve što je na dnevnom redu ili rijetko odlože po nešto za neku drugu sjednicu, tek toliko da se reče kako nemaju isti stav - mišljenje ili kao ne slažu se sa onima na vlasti – koalicijom? Zna opozicija da opipava puls poziciji - koaliciji i da im bude „smetnja na evropskome putu“, tako barem kažu oni iz koalicije i unaprijed okrivljuju opozicione poslanike za sve ono što im bude smetnja na zajedničkom i pravom evropskom putu (pro)evropskih integracija. Kada se samo sjetim ne tako daleke prošlosti, njihovoga zajedničkoga rada u posljednjoj deceniji 20. vijeka, tada shvatim da među njima ni danas nema ama baš nikakve razlike. Jedni isti bili tada i ostali do dana današnjega, a samo se malo komešali i prestrojavali politički po taborima da podijele narod - građane i uzmu vlast u Crnoj Gori, deklamujući i zagovarajući ostvarenje „narodnih snova“ odnosno boreći se za svoj „bolji život“, uništavajući sve što je bilo stvoreno zajedničkim radom na socijalističkim i komunističkim osnovama i parolama. Danas i jedni i drugi ne spominju vrijeme u kojem su zajednički bili, politički djelovali u cilju osvajanja vlasti i raspodjele političkog i društvenog kolača. Njima materijalno ništa nije nedostajalo, zato su građani tu gdje jesu, radničke klase nema, preduzeća rasprodali po bagateli, ekonomski standard velike većine zaposlenih i nezaposlenih na samom dnu, sa socijalom odnosno prosijekom mjesečnih zarada oko 476,00 eura! Ni ta cifra nije tako održiva iako je zvanična statistika papagajski ponavlja, daje i priznaje. Gledajući tako naše parlamentarce u Skupštini Crne Gore moju pažnju privuče pitanje jednoga poslanika i odgovor na to pitanje našega ministra uz obavezno njegovo poštapanje - povezivanje sa znanjem i priznanjem drugojega ministra koji „znavaše“ da je bilo odstupanja ili nepravilnosti u primjeni zakonske regulative o kojoj prvi ili važni ministar ama baš ništa o tome „ne zna“, pa će dopunski odgovor uslijediti, vjerovatno, kada se dvojica ministara iz iste partije dogovore i utvrde čija je nadležnost i (ne)odgovornost za ono što (ni)jesu znali, iako je pravljen ozbiljan i vremenski dugotrajan zakonski prekršaj, naravno na štetu poreskih obveznika odnosno onih koji su plaćali „registraciju“ vozila! Nije me mnogo zanimalo o kakvom se „prekršaju“ radi, iako čuh da je riječ o nekom (ne)važećem zakonu - odluci - odredbi, odavno van pravnoga dejstva, a i dalje se po njoj radilo u nekim gradovima i tako se dvostruko više naplaćivala taksa-porez-registracija vozila za fizička i možda pravna lica koja imaju sopstveno/a vozilo/a. Slušajući pitanje poslanika i odgovor ministra saznadoh za veoma ozbiljan zakonski „paradoks“ ili za ministre (ne)važan „prekršaj“ onih koji su tako naplaćivali uvećani iznos oko registracuije vozila a „ODLUKA - ODREDBA....“ bila je davno stavljena van snage!? I nikome ništa!? Odgovornih nema niti ih može biti, a država je ućarila prilična finansijska sredstva, naravno sve na štetu onih koji su morali ili imali obavezu registrovati sopstveno vozilo. Ministru je moglo biti da reče da on za tako nešto ne zna!? Neminovno se nameće pitanje: „A da li možda i Premijer o tome nešto ili ništa „ne zna“ ili ima nepotpunu informaciju“, saznaćemo u (od)govoru koji će uslijediti na nekoj od sljedećih sjednica parlamenta tamo u septembru – oktobru. Znate, sada je sezona godišnjih odmora, pa i našim parlamentarcima - poslanicima treba godišnji odmor i malo debele hladovine, iako su sve su prilike da neće kao ja biti pored tv ekrana i čekati da vrijeme malo „popusti“. Mnogo me (za)čudio onako ležeran odgovor ministra i njegovo (sa)znanje da je jedan drugi ministar negdje izjavio da je bilo nezakonitosti u primjeni člana zakona, koji je odavno bio van snage!? Pitam se kako je moguće da dva ministra iz jedne iste političke stranke imaju dva različita saznanja o jednom istom zakonu odnosno odredbi koja je stavljena van zakona, a na mjestu su tako važnom da im negiranje te spoznaje ne može proći neopaženo i bogme ne objelodanjeno, jer ipak su oni ministri i odgovorni su makar za javno izrečenu riječ. Po svim kriterijima resornim, moralnim, partijskim i stručnim trebalo bi da imaju i da snose punu i posebnu odgovornost makar pred one kojima je uziman novac uprkos činjenici da je takava odredba ili odluka stavljena van snage! Teško da će iko za tako nešto odgovarati, a iako se tako nešto desi sve će biti svaljeno na onog jadnog činovnika, koji nema partijsku podršku. Moć partije svakim danom dolazi do sve većeg izražaja i na njoj počiva snaga ove ekološke, nezavisne i „proevropske“ države Crne Gore, koja samo što nije ušla u NATO, a bez prava građana da oni sami odluče na referendumu o tako važnom pitanju. Ma, nije važno što ministar „ne zna“ o tome ništa ili što drugi ministar ima „saznanje“ da je bilo propusta u primjeni zakona, nego je važno kako je moguće tako nešto raditi mimo naših sveznajućih eksperata i ministara koji su državi nabacivali novac, a za sve to niko neće odgovarati ili bolje reći ministri će i dalje biti na istom položaju. Ma to je bila „sitnica“ što su na nekom vozilu naplaćivali više od predviđenog iznosa od 8, 20, 60 ili čak 160 eura. Tako izgleda ili mi se čini, kada se sve sabere u vremenu od 2005. godine pa sve do 2009. godine, ta odredba je (zlo)upotrebljavana mimo važećih zakonskih propisa, i bogme nakupila su se prilična sredstva koja, svi su izgledi, nema niko namjeru da vrati onima kojima su nezakonito naplaćena ili prosto rečeno ukradena zbog (ne)znanja ministra ili nekih činovnika-službenika koji su tu ali ne čitaju propise. Sjetih se da su i meni, kao i mnogima u državnim ustanovama, od prije dvije godine umanjili mjesečnu zaradu od nekih 6-7 procenata i to tako traje i nikome ništa!? Još obećavaju da će od iduće godine povećati plate, o uzetom niko da pisne ili oni - ministri za to ne znaju, jer partija je moć, a koalicija radi sve po zakonu, naravno uz veliku pomoć opozicije. Rekoh, samo da nam opet ne budu umanjili lične dohotke a povećali „male“ poslaničke plate, dotacije i privilegije, a koje su ionako prevelike u odnosu na naučne radnike i naravno ostale zaposlene u ekološkoj, nezavisnoj i proevropskoj Crnoj Gori. Lako je izračunati o kolikom se novčanom iznosu radi, a koji je nezakonito uzet i naplaćivan, jer čuh podatke da u Crnoj Gori ima oko 190.000 motornih vozila. Za period od 2005. do 2009. godine ipak se prikupilo prilično sredstava i to na perfidan, (ne)znaven i nelegalan način odnosno na primjenu članova zakona koji je stavljen van snage. Pa šta rade oni koji treba da primjenjuju pravne propise, a pravnika na Zavodu za zapošljavanje ima na pretek? Sve zahvaljujući partijskoj moći naši ministri nikome ne podnose račune, a najmanje ekonomski osiromašenim građanima ove resursima „prebogate“ i (ne)viđeno prelijepe države Crne Gore. Podgorica, ponedeljak, 25. jul 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (190) Objavljeno: IN4S.NET, četvrta, 18. avgust 2011. godine. (NE)KAKO SE LAKO (NA)GODIŠE PA SVI POPUŠ(T)IŠE!? U stara i dobra vremena kada su veliki i teški problemi bili pred domaćina ili ispred nekog bratstva, plemena i tome slično u Crnoj Gori su se oko ognjišta okupljali ljudi, starješine, birani pojedinci i vijećali kako da nastali problem riješe. Dugo su sjeđeli i mislili, pričali, diskutovali, predlagali i na kraju odluku na miru donosili sve pušeći čibuke-lulu duvana, a konačnu odluku potom saopštavali onima koje su predstavljali ili čije su interese zastupali. U današnja vremena „političke elite“ nastale iz vremena „rata za mir“ toga nema, jer prvo se na sve strane razglasi da su (ne)zadovoljni i da neće popuš(t)iti sve dok im se ne ispune zahtjevi i to traje bogme po nekoliko mjeseci ili cijelu godinu dana. U posljednje vrijeme jedan veliki „problem“ kod opozicije i pozicije-koalicije oko kojega se natežu je izborni zakon koji je jedan od (prvih) uslova za pregovore na putu evropskih integracija i svi zatežu kanap do krajnjih granica samo da bi što više (odugo)vlačili odnosno da bi svoj cilj postigli. Reklo bi se da su čvrsti u svojim stavovima, makar deklarativno, ali ubrzo potom kada se sastanu ili kada ih najuri Evropska unija odnosno visoki funkcioneri onda oni tobože istrajavaju na svojoj „čvrstoj riječi“, a odmah potom brže - bolje postignu željeni dogovor i ostvare svoj cilj baš onakav koji im daje puni legitimitet pred svoje birače! Svi (su) mrtvi zadovoljni! Izađoše pred građane - svoje birače sa političkim „dogovorom“ koji svima obećava ispunjenje zahtjeva sa kojima su se „natezali“ a bogme i zezali evo skoro će godina dana. Slavodobitno i jedni i drugi kažu i javno izlaze u narod objelodanjujući da su se nagodili - postignuli čvrsti dogovor, ka vazda, da će biti onako kako i piše i naravno (za)držaće čvrsto svoje pozicije u parlamentu crnogoprskom, i niko od njih nije srećniji, jer će jedanak i jedni i drugi tzv. (o)pozicija ući u pregovore za ulazak u evropsku zajednicu - Evropsku uniju. Bio je to istorijski (is)korak (o)pozicije učinjen ogromnim naporom novoga Premijera!? Da li je i to moguće? A, što to u Crnoj Gori nije moguće u ovih dvadeset i nešto januarskih godina, barem kada je riječ o opoziciji ili poziciji-koaliciji, i jedni i drugi su čvrsto u vlasti i ne mijenjaju klupe u parlamentu. A zašto kad ih narod-građani stalno glasaju i sigurni su u njihovu riječ, koju javno daju i plasiraju u svim znanim i neznanim, zavisnim i nezavisnim medijima. Tako je kako je i tu nema (pro)mjena, i biće tako dokle god su oni isti u parlamentu još od početka 90-tih godina prošlog vijeka, naravno na istome zadatku da budu u vlasti, a građanima kao i do sada neka bude kako su i zaslužili. Jedni drugima su skoro nalik kao jednojačani blizanci, barem prema onome što čine-rade, jer ono što pričaju nema nikakve veze sa onim što sprovode zajednički u djelo, a sve se kao nećkaju i čvrstu riječ daju jedni drugima da neće popuš(t)iti u svojim zahtjevima zbog svojih glasača-birača kojima su odgovorni u zahvalni vječno do groba i visoko do beskrajno plavetnoga neba iznad Crne Gore. Tako i treba činjeti makar na riječima izdržati da će sve biti kako javno (pro)govore, a ono što bude napisano na papiru biće for(m)a radi zajedničkog cilja i boljega njihovoga života, svakako ne i za građane koji su tu samo da glasaju! Predstavnici opozicije i pozicije-koalicije na talambase javljaju da je postignut „istorijski dogovor“ i da će zaživjeti srpski jezik ravnopravno sa crnogorskim, bošnjačkim, hrvatskm, albanskim i ostalim jezicima manjinskih naroda koji su po Ustavu Crne Gore nabrojani da su u službenoj upotrebi!? Pitanje za sve njih koji su postignuli „istorijski dogovor“ zašto su se toliko dugo dogovarali i natezali kada je u Ustavu sve napisano i biće rekoše ispoštovano, barem Premijer naglasi takvu mogućnost, i na kraju donesoše i potpisaše nekakvu odluku sa nekolika paragrafa koja su„garancija“ obostranog „istorijskog dogovora“! Postigoše dogovor, a opet nešto nije u redu sa tumačenjem pojedinih paragrafa koje samo dan prije „istorijski“ postignuše! Ispade tako da ni jedni niti drugi nijesu saglasni sa tumačenjima famoznog člana 4 ili prethodnog člana 3 u postignutom „istorijskom“ dogovoru! Vjerujem da imaju vremena na pretek do kraja godišnjih odmora i da će opozicija i pozicija-koalicija stići do oktobra mjeseca da usaglase svoje želje i prohtjeve pa učvrste svoje stolice u crnogorskome parlamentu. Zašto bi se oni tako brzo i jasno saglasili kada mogu zajednički poći do Brisela i tamo na „miru“ uz savjete i preporuke visokih evropskih stručnjaka i zvaničnika doći do kompromisa i podijeliti po koju dnevnicu, jer su se istrošili za vrijeme godišnjih odmora ljetujući na „naše more“! U školama osnovnim i srednjim učiće se kao i do sada službeni jezici: crnogorski, naški, srpski, bošnjački, hrvatski, albanski i kako to Ustav Crne Gore garantuje svi će na kraju školske godine upisati svoj jezik – predmet na kojem su slušali predavanja! Opet jedno pitanje za naše sveznajuće partijske ideologe, pisce ustava, ustavotvorce, pravnike i ministre prosvjete i nauke sa kojim i kolikim brojnim stručnim kadrom stupamo u novu školsku godinu da bismo (o)držali predavanja i zastupili sve nacionalne manjine sa njihovim maternjim jezikom? Otkuda Crnoj Gori toliki stručni kadar, a na biroima rada još nema onoga stručnoga profila koji govori - ima diplomu - sve te „jugoslovenske“ jezike, naravno uz službeni crnogorski jezik koji ima svoju katedru, pravopis, gramatiku i sigurna 32 slova!? Da li će Crna Gora i ovoga puta biti prva još u po nečemu, kao što je prva EKOLOŠKA država i prva država koja ima spomenik „CIVILNIM ŽRTVAMA NA PROSTORIMA BIVŠE JUGOSLAVIJE 1991-2001“, pa bude ubrzo otvorila katedru za izučavanje jugoslovenskih jezika nastalih u vremenu raspada SFRJ? Za buduće istraživače i statističare biće zanimljivo i bogme veselo kada budu prikazivali analizu stanja službenih jezika u jednoj prostorom maloj, prirodnim ljepotama divljoj, resursima bogatoj, multikonfesionalnoj, multi puta multi kulturalnoj sredini, ekološkoj i nezavisnoj Crnoj Gori sa oko 630.000 stanovnika-građana u kojoj se nastava izvodi na nekoliko evropskih i svjetskih jezika, a među njima crnogorski jezik (neka) prednjači!!! Podgorica, srijeda, 17. Avgust 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (191) Objavljeno:IN4S.NET, subota, 06. avgust 2011. godine. (ŠTO) JA OVO SLOŽIH, PA DAKO ME (PR)OČITAJU DA VALJA!? Od silnoga čitanja i ispisivanja, čatovanja i čekanja, kopiranja svega i svačega iz raznoraznih tekstova iz naše slobodne i nezavisne štampe, od urednika i reportera, redaktora i editora, nezavisnih pisaca i intelektualaca, profesora i ljekara, sindikata i fabrika(na)ta, predsjednika raznih udruženja, vladinih i nevladinih asocijacija, sve mi se pomiješalo u glavi da ne mogu razabrati šta je prioritet, a šta će od svega biti od koristi i da li ću ispuniti sve uslove evropske da započnem pregovore za naučno zvanje ili odlazak u penziju po sili zakona ili ću sve ostaviti biološkom satu da presudi! Zakoni, uredbe, nacrti, planovi, dupovi i grupovi, krupovi i mangupi, političari i ptičari, bolesnici i kriminalci, korupcija i administracija, književnost i istorija, sindikat i unija, subjekat i predikat, opozicija i pozicija, koalicija i nova samostalna stranka, Evropska Unija i NATO savez, File i Kacin, Mikeli i Đovani, Berluskoni i Suvori, Tači i Vesli, Klinton i Pamela, A2A i A3A2, LB4 i SC4, sturja i voda, vatra i vazduh, dim i pepeo, UV zračenje i čista atomska radijacija, sunčeva svjetlost i mjesečeva tama, žega i sparina, omorina i divljina, jubileji i godišnjice, borbe i ratovi, julske vatre i dani ukljeve, sveznalice i amateri, glumci i diletanti, proarte i teatri, haos i haps, marići, šarići, lončari, dobošari i narodna kola, orkestri i folk pjevači/ce, igrači i svirači, džezeri i pekinezeri, ljetnje igre lješanske, crmničke, katunske, akademije zvane i nezvane, crkve priznate i samostalne, centrale i hidrocentrale, ugalj i željezo, toplo i hladno valjanje, likovne kolonije na moru i planini, jahte i mega jahte, manekenke i vrtirepke, ljepotice i umilnice, noćobdije i lezilebovići, podrepaši i mekušci, pijavice i lešinari, ministri i njihovi posilni, udvarači, pregovarači, mutikaše i srebroljupci, radnički štrajkovi i kontrolisani protestni skupovi, hljeba i igara, papagaji i vampiri, primorje i podmorje, obala i kopno, sjever i jug, zapad i istok, gore i dolje, horizontalno i vertikalno, na iks ili ipsilon osi, na kvadratu ili na kubu, milion ili trilion, euro ili dolar, ekonomija ili ekologija, kiša ili snijeg, mraz ili studen, paradajz turisti ili elitni turizam, hoteli sa četiri zvjezdice ili kolibe za dvoje, vazdušne banje ili presahli potoci, imanja i nemanja, divljaštvo i varvarstvo, planinska divlja ljepota, siromaštvo i puko siromaštvo, sve je to ujedno ovih dvadeset godina zasipalo građane Crne Gore od strane “mladih, lijepih i (još) pametnih”, propagirano u medijima štampanim i elektronskim sa ciljem njihove nove razvojne filozofije, ekološke, vertikalne i nezavisne države, održivog razvoja i njihovoga boljega života, naravno sa godinama koje su počinjale januarom. Naslušasmo se i nagledasmo svega toga i što je najgore nasrkasmo se siti sitani da nam se i dan danas svima povraća na sve od toga. Tako vam Boga jednoga, vi koji vjerujete i ne vjerujete, kao i vi koji od skoro vjerujete, vjernici i pomodari, kako vam se čini sve ovo što rekoh iz duška? Ako bude valjalo vi ga (u)množite ili stavite u vašu arhivu! Može bit koristi, ma štete ako propadne neće biti. Hoće li me shvatiti ovi koji me prate i tolkuju, tumače, režu, reže i preže te mi ne daju mira ni danju ni noću?! Kad mogu veliki, visoki, umni i glasoviti, bivši junaci i ratnici, razvalnici one države i današnji mirovnjaci, evropejci, zagovornici integracija i novoga bratstva i jedinstva u regionu, sa ili bez poziva na (ne)zaboravljenu prošlost, izgubljenu mladost, uništenu državnu zajednicu, izumitelji novoga poretka i inovatori novih političkih podjela na “demokratskim” osnovama sa evropskim prosijekom i standardom, kontrolisanom izgradnjom sistemskih zakona i (uspo)stavljanjem evropskih principa na domaćim lažima i moralnim kategorijama, (od)bačeno sve što je valjalo, uništeno ili razvaljeno, da bi ponovo bilo (st)varano na osnovama ličnih ambicija i kreacija nove političke elite iz vremena „rata za mir“. Dokle sa vama takvima? Pa zar Evropa nije (pre)puna takvih? Niti ja njih razumijem zašto tako rade, a niti oni hoće da me poslušaju za ono što im savjetujem, jer misle da ih stalno kritikujem!? I tako smo u raskoraku ili u konfliktu interesa, kako se to demoktarskim i „evropskim“ jezikom kaže i kako nam onaj predsjednik - direktor za konflikte slobo(dno) tumači. Odbacih čitanje izjava dvadesetak naših istaknutih poslenika javne riječi ili parlamentaraca koji odgovaraju na pitanje novinara gdje će da ljetuju, jer im ta đavolju ne vjerujem već od samoga početka njihovoga parlametarnog djelovanja i surfovanja, od poznatoga „rata za mir“ pa sve do (pro)evropskih integracija i mirovnih misija u Avganistanu i drugim sunčanim destinacijama. Ne da mi đavo mira pa se poslije nekolika dana vratih te uzeh da (pro)čitam njihove izjave ili želje za (pro)vodom u toku godišnjega odmora. Kad tamo svi oni jednoglasni, kao da su na partijskom i skupštinskom sastanku dogovor postigli, hoće da ljetuju na crnogorskom primorju odnosno idu na „more“ ili će u „svome domu“ sa porodicom provesti ovaj avgustovski žaropek. I da vi rečem pravo bi mi ih žao što će radi velikoga patriotizma ostati da ljetuju no našem moru, tu samo do izlaza – Prevlake, jer se još ne zna možemo li izlaziti ili ulaziti bez pitanja „plavih“ šlemova. A bogme je i grehota tu nejač od njihove djece „zarobiti“ u „male“ stanove, pa i neka je sve klimatizovano po svim evropskim standardima. Pitam se šta rade sa onolikim zaradama od poslaničkih plata, dnevnica, beneficija i dotacija, a „hoće“ da čuče po svojim domovima i da tako „provode“ godišnje odmore? I još traže da im se poslaničke plate povećaju! Eto koliko ih brinu oni sa zaradama ispod evropskog prosijeka. Nije tu samo riječ o patriotizmu ili posvećenosti djeci i porodičnom životu zbog velike odsutnosti i zauzetosti na poslaničkim zadacima, nego je to još golema „briga“ za razvoj domaćega turizma na elitnom nivou i povećanjem broja noćenja u domaćim destinacijama. Pa, zaista se oni šale kada dijele takve izjave kojima i da hoćete ne možete vjerovati, a kao i svemu što su do danas pričali, obećavali, planirali i ostvarivali. Sve mi to saglasje o korišćenju godišnjih odmora i ljetovanju na „našem moru“ i u „svome domu“ mnogo (s)liči na dozirano ili dirigovano partijsko plandovanje, ne mnogo daleko od obale! Doduše, činjenica je da je ministar turizma, od kada je počela turistička sezona, stalno u „radnoj“ posjeti po crnogorskom primorju i podmorju ne bi li svojim prisustvom osokolio domaću i stranu klijentelu da što više noći ostanu u Crnoj Gori. Samo zbog toga treba tome ministru neko da uputi javni zahtjev Vladi Crne Gore za povećanje plate makar za 50 odsto, ili ne manje no kao onome direktoru za „...suzbijanje kriminala i pranja novca...“ što odobriše povećanje za 30 odsto! A kada će meni i ostalima (po)vratiti novce umanjene za 6-7 procenata na mjesečnom nivou, koje mi evo dvije-tri godine uzimaju. Za jedne „na osnovu zakona“, odobravaju povećanja ličnih dohodaka, dok za druge „nema zakona“ na osnovu kojega bi se mogle (po)vratiti uzete pare. Nije ni važno što ne čuh i ne pročitah nigdje izjavu našega Premijera o tome dgje li će on provesti godišnji odmor?! Za onoga bivšega već se zna gdje provodi godišnji odmor, barem prema fotografijama koje su već obišle region. Vjerujem da će kao i većina parlamentaraca kolektivno biti na moru ili planini negdje u Crnoj Gori, na nekom skrovitom mjestu bez tjelohranitelja! Ono što je od posebne važnosti za ovu priliku i za ovo vrijeme do usvajanja izbornoga zakona u posljednjem roku jeste, kako reče Premijer, da „...IMAMO PROBLEM“!? Dakle, neko je od nas u velikom problemu!!! Do sada nikad čuo nijesam za tako nešto!? Iznenadih se izjavom i priznanjem sa visokoga državničkoga mjesta! Konačno da jednom čujemo od nekoga ko je na velikom državničkom položaju da smo „u problemu“, a ne samo da Srbija ima problem(e) ili da nas ekonomska kriza recesija nije pogodila sem „očešala“, a zbog nje primam(o) umanjenu platu evo više od dvije godine! Šta ćemo da sada radimo ako već imamo jedan ne tako mali problem, a Srbija nam ne može pomoći, jer je odavno „u problemima“!? Šta ćemo sada da radimo mi u Crnoj Gori i kako da pomognemo italijanskoga partnera - investitora da ostvari željeni, zacrtani i garantovani profit od ulaganja u našu elektroprivredu? A, gdje su naši ekspeti, stručnjaci i biznismeni da nam pomognu u cilju otklanjanja - rješavanja problema!? Naravno kao i do sada, oni nas vode iz jednog u drugi problem, a sve po zakonu i sa ekspertskim timovima temeljno razaramo privredu i peostale resurse. Iako nijesam ekonomista niti bilo kakav stručnjak iz te „fele“, ali bih znao tako investirati kad bi mi neko da(va)o novce i (za)garantovao profit, jer tu za investitora nema nikakvoga rizika već čistoga nameta na građane - potrošače! Lako je tako gazdovati na grbači građana. I još Premijer kaže da „... imamo problem“, kao žao mu što investitor neće ostvariti zacrtani - zagarantovani profit. Svi su izgledi ili su to najave koje se tako perfidno plasiraju da ćemo opet u javnosti o povećanju struje na jesen. Pa ko izdrži, a partner - ortak kao finansijer neće da rizikuje, jer mu je neko od umnih državnika, ekonomskih stručnjaka i političara obećao siguran profit! Tako mi takvih domaćina i stručnjaka. Naravno da ćemo mi građani biti u problemu, a da će oni koji su vodili pregovore i potpisali takvu vrstu ugovora biti (ne)odgovorni za učinjenu štetu koja će uslijediti ubrzo, jer cijena struje moraće da se koriguje!? Tako se između redova mogaše steći utisak ili jasno izvesti zaključak. Ostaje da čekamo septembar - oktobar dok ne usaglasimo izborni zakon, pa ćemo opet o poskupljenju struje, jer A2A nije postigao svoj cilj iz ugovora sa državom Crnom Gorom. Neko mora nadoknaditi štetu, a kako drugačije nego opet na grbaču cijenjenih potrošača i poslušnih građana, koji stalno glasaju za demokratsku i nesmjenjivu vlast i velike evropske pristalice, naravno uz uporno nastojanje da se zaboravi njihova ne tako daleka prošlost i „rat za mir“. Izjave jednoga našega nekadašnjega omladinca, uspješnog partijca, kumrovačkog đaka, kasnije političkog ideologa, pisca ili pomagača u pisanju Ustava, zagovarača zajedništva sa Srbijom i parlamentarca sa dvodecenijskim stažom izmamila je „divljenje“ cjelokupne javnosti u regionu, jer takva „mudrost“ još odavno od njega se nije čula, da zbog Srbije - Beograda i njenoga permanentnog uticaja na opoziciju, u Crnoj Gori se ne može postići kompromis odnosno izglasati izborni zakon kao uslov za otpočinjanje pregovora za priključenje Evropskoj uniji!? Tačno sam znao da će ta njegova izjava imati veliki (od)jek i da će zbog te izjave u Srbiji (dr)miš crknuti od tolike buke i siline izgovorene u crnogorskome parlamentu. Pa kad već prethodno rekoh koju riječ o godišnjim odmorima da još navedem riječi Predsjednika da „...nema potrebe za godišnjim odmorima...“, jer treba ovo preostalo vrijeme do oktobra dobro iskoristiti i pripremiti teren za (pre)govore sa opozicijom u vezi izglasavanja i usvajanja izbornoga zakona i onda smo na evropskome putu (po)sigurno?! To jeste prioritet ako hoćemo da budemo evropski narod, jer smo odavno postali nebeski! Ne mogu tako olako da pređem ili ostavim po strani ni izjave istaknutih političara, državnika, istaknutih sindikalista i još ponekih iako ih ne mogu sve naređati, koje su (b)ljesnule ovih dana na našem javnome servisu a bogme i na ostalim slobodnim, demokratskim i (ne)zavisnim štampanim i elektronskim medijima, pa ću između ostalih samo iznijeti jedan takav „biser“. Opštepoznato je da u nekim opštinama crnogorskim ne ide baš glatko izborna procedura za opštinske parlamente, a takođe ni prilikom izbora za palament i na referendumu, koalicija nije uspjela da (pri)dobije većinu, pa se zbog toga dana u takvim opštinama teško može izabrati poželjan gradonačelnik, a što je najgore tamo se već odavno „ne može“ čuti himna niti vidjeti državna zastava! E, sada prilikom nedavne posjete jednoj takvoj opštini „mnogo“ toga se „izmijenilo“ iako za dan opštine „nije bilo himne“, ali jeste bilo „državne zastave ispred skupštine opštine“ toga grada. I odato je priznanje za takav „napredak“ i savjetovano da budemo strpljivi, ne da kritikujemo pa iako smo u pravu i imamo razloga za kritiku. Jednoga dana biće i zastava i čuće se himna u opštinskoj sali!? Bijahu to mudre riječi visokoga i istaknutoga državnika i političara sa kojima se svi prisutni saglasiše, iako nerado o tome javno po neku riječ prozboriše pognute glave. Naravno na kraju održanog govora ču se i ono najvažnije i najslavodibitnije: „...JA MISLIM DA SAM OVO DOBRO SLOŽIO, AKO SE DOBRO PRENESE...“! A ko će mu ga znati, rekoh samom sebi, jer to su sve osjetljiva pitanja, gdje „treba poštovati realnost... i lingvističku zastupljenost jezika...“!? Svakako da jezičke vratolomije naših političara, državnika i velikih patriota imaju svoju svrhu iako im cilj nije sasvim jasan, jer se u Crnoj Gori govori službenim crnogorskim i „naškim“ jezikom ili kako jedan građanin mudro i slikovito u jednoj rečenici prikaza našu izbornu muku, bruku i političku stvarnost, kada dade odgovor jednom novinaru na pitanje njegova porijekla, nacije i jezika: „... ja sam Albanac koji govori bosanskim jezikom...“?! Da bi se i njegova „nova“ sindikalna riječ čula, jedan istaknuti dugogodišnji sindikalista i sada osnivač opet predsjednik nekoga novoga sindikata saglasi se sa svojim prezimenjakom mnogo žaleći što opozicija nije stala zajedno u red sa pozicijom - koalicijom i izglasala izborni zakon, jer znate svi su za evropske integracije sem nekih iz opozicije, a to tako ne može niti smije biti, i još bijaše robustan i uporan u svojoj izjavi i namjeri. Prostim rječnikom rečeno, predsjednička mu dužnost od djetinjstva prirasla za „glavu“! ETO, JA OVO SLOŽIH, PA ŠTO ISPANE! SAČEKAĆU REAGOVANJE „NOVINARA“ ILI „JAVNOST“ CRNOGORSKU KAD ME „NA ZUB“ STAVE? Podgorica, petak, 05. avgust 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (192) Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 31. avgust 2011. godine. CRNOGORSKI PARLAMENTARCI NAJVEĆI ILUZIONISTI POLITIČKE SCENE Da li će Crna Gora dobiti datum za vođenje pregovora za ulazak u Evropsku uniju ili će ih na „evropskome“ putu (za)ustaviti (o)pozicija, kažu da zavisi od njihovih političkih čelnika i lidera, naravno i od mladog Premijera koji nastavlja „crnogorski“ kontinuitet svoje liberalno-političke, proevropske i demokratske partije?! Postignuti i zajednički njihov (ne)ozbiljni avgustovski „dogovor“ kao istorijski (is)korak (o)pozicije i maksimum minimuma novoga Premijera i njegove partije ostavljen je ili napušten samo zbog „nerazumijevanja“ ukupnih zahtjeva onih partijskih lidera koji su upravo bili kreatori toga famoznog, a ipak, falš „dogovora“! Zašto je politički „dogovor“ od 26. avgusta tekuće godine (p)ostao biti (ne)važeć i šta je to bilo u njemu trulo, neravnopravno, diskriminatorsko i velika prepreka za „evropsku“ budućnost ekološke, prosperitetne i na veliko čudo „demokratske“ Crne Gore ostaće tajna do kraja crnogorske jeseni, ne samo za ukupnu javnost već i za sveznajuće partijske lidere i sve naše parlamentarce? Bez sumnje magična je (ne)moć crnogorske parlamentarne (o)pozicije u proteklih dvadeset godina njene vladavine u Crnoj Gori!? Predsjednik države Crne Gore i Premijer Vlade svojski su se (po)trudili da u svojim izjavama i tumačenjima (sp)ornih članova „istorijskog dogovora“ budu (ne)jasni i argumentovani, a u tom ubjeđivanju mnogo im je „pomogao“ i (ne)zvanični sindikat prosvjete, jer ni roditelji niti njihova djeca ne znaju šta ih je snašlo, a još manje nastavno osoblje koje će izvoditi nastavu na nekoliko jezika ili samo na jednom zvaničnom kako u Ustavu precizno stoji!? Najavljeno je sa zvaničnoga mjesta da imamo nastavničkoga kadra za sve jezike i ako zatreba sa Zavoda za zapošljavanje angažovaće, svi u glas rekoše, potrebnu stručnu radnu snagu, pa ako zatreba još kadra oni će ga dokvalifikovati ili prekvalifikovati na skraćenim kursevima, pa makar oni bili dvodnevni, dvonedjeljni, dvomjesečni ili zlu ne trebalo, kao nekada, na večernjim kursevima za sticanje posebne stručnosti i pismenosti! Ako se ikada bude dodjeljivala kakva evropska grupna nagrada za PARLAMENTARCE ILUZIONISTE onda će crnogorskim parlamentarcima neizbježno biti dodijeljena i pojedinačno podijeljena prva - „GRAND PRIX“ - nagrada za njihov dvadesetogodišnji period vladanja političkom cirkuskom scenom, pred kojom su njeni birači i građani - ukupno stanovništvo - tako zdušno glasali za njih i aplaudirali im diveći se sveznajućim političkim liderima, ekspertima i simpatizerima sa kojima žive svoj (bez)brižan život, čekajući kao epilog ulazak Crne Gore u NATO alijansu i datum pregovora za ulazak u Evropsku Uniju tamo krajem druge decenije 21. vijeka!? Čvrsto nam obećavaju i daju časnu parlamentarnu riječ da će i taj dugo očekivani „dan D“ doći, ali ne sa slovom „D“ kao skraćenicom za riječ demagogija, već sa slovom „D“ kao „crnogorska demokratija“, za razliku od nekadašnjih zluradih izjava tadašnjih političkih aparatčika, a danas visokih i umnih državnika i političara, na čije se izjave izgleda zaboravilo!? A kada bi kojim slučajem najpoznatiji svjetski cirkusi (do)znali da postoje crnogorski parlamentarci i crnogorska parlamentarna scena sa njenim „evropskim“ i „demokratskim“ političkim liderima kao glavnim kreatorima iluzije dvadesdetogodišnjega perioda njihove vladavine u Crnoj Gori, a zajedno sa njima i ostali sitniji igrači i pijunčići, onda oni ne bi časili časa već bi bili primorani da se ozbiljno zabrinu za svoje trikove, koje su uspješno izvodili pred svjetsku džet-set publiku, zabavljajući je svojim vrhunskim magičnim trikovima i pokusima neprevaziđenim do posljednjeg avgustovskog dana! Ponude crnogorskim parlamentarcima, posebno njenim partijskim liderima, stizale bi sa svih strana i bile bi veoma primamljive barem što se tiče honorara za pokuse, koje bi izvodili pred publikom ili u parlamentarnim cirkuskim šatrama. Međutim, naši političari opijeni i zaliveni iluzijama odnosno eksperimentima, koje su za prethodnih nešto više od dvadeset januarskih godina dobro uvježba(va)li, ne bi htjeli pokazati svoje trikove i umješnost vladanja političkom cirkuskom scenom, jer bi evropska i svjetska publika pod šatrom tažila razlog(e) zbog kojega se data tačka izvodi, a onda bi naši parlamentarci kao iluzionisti bili primorani (ot)kriti makar dio svoga trika i umjetničkog stila prilikom izvođenja, sa kojim jednostavno vladaju crnogorskom političko-pozorišnom i parlamentarnom scenom. Ostavićemo ne tako daleku prošlost iz vremena „rata za mir“ i zaborava na taj period, koji se (ni)je desio odnosno koji su neki od njih „prespavali“ a drugi se dali na političko pranje njihovih i ličnih biografija, ispravljajući, brišući i drugačije tumačeći ono što su nekada govorili i radili. Sada se sve biografije peru i centrifugiraju preko svojih isluženih političkih satrapa i piončića, pa kao zabluđele ovce prilaze i uporno stoje i čekaju u red za evropske integracije sa završenim tranzicionim procesima na ekonomskom i političkom planu stvorivšu iluziju demokratskih zbivanja u ekološkoj državi, vertikalnoj sa dostojanstvenom političkom elitom, ekspertima svjetskoga glasa i stasa, i naravno svi do jednoga opredijeljeni i predati do posljednjega atoma svojih birača za evroatlantske integracije, ulazak u NATO sistem i Evropsku uniju. Ko može da ne povjeruje u „realnost iluzije“ u Crnoj Gori stvorenu za dvadeset i nešto više godina njihovoga vladanja, trajanja, divljanja, rada, obećanja, rasprodaje, ubjeđivanja, istorijskih iskoraka, kilometarskih koraka na mikro i makro ekonomskom i političkom planu? Sve je to lako vidljivo i dobro uočljivo golim okom na svakome koraku, bez obzira na kritičare, oponente, politički zlurade ljude i protivnike sadašnjeg ekonomskog i političkoga raspada i boljega života ali samo za političku elitu i biznismene mlade iz generacije „rata za mir“ pod zajedničkim imenom „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“. Naravno, Crnom Gorom djelovala je magična deviza „nove razvojne filozofije“ svemogućih političkih ljepotana, koji za svoja politička (ne)djela pobraše sve evropske nagrade nekih divljih i (ne)zavisnih političkih asocijacija i udruženja, pa okačiše medalje na trenutak, a onda ih skloniše za neka druga evropska vremena, kada će ih svojim unučadima pokazivati uz priču kako su sijali jeftine iluzionističke trikove od brojnih obećanja svojim biračima i građanima, koji su ih u svemu zdušno pomagali i koji su im bezgranično vjerovali dokle god su iz njihovih ruku „so“ lizali. Cirkuska politička scena-šatra u Crnoj Gori odavno je preplavljena magičnim trikovima njenih političkih lidera, pa na građanima i biračima te malene evropske i vertikalne države, sa „beskrajnim plavetnim nebeskim svodom iznad“ i parlamentarcima iluzionistima, kao najvećim svjetskim stručnjacima, uspješno demonstriraju moć iluzije više od dvadeset godina veličajući „realnost ukupnoga života“ uspavaljujući cijelih 625.000 stanovnika. Na jednom malenom prostoru cirkuske šatre oni sada žive srećni i (pre)zadovoljni sa svojim parlamentarcima kao iluzionistima i uopšte ih ne brine „realnost života“ izvan toga magičnog prostora, pa makar to bio i region u kojem su nekada zajednički živjeli i ratovali za očuvanje „svoje domovine“! Od (bez)brojnih iluzija i trikova koje crnogorski parlamentarci svakodnevno izvode, a sa kojima mi „realno“ živimo diveći se njihovom „znanju i ekspertskoj stručnosti“ stečenim i dobro uvježbanim u dvadesetogodišnjem periodu njihove vladavine, pa sve do nemogućnosti uočavanja „greške“ ili sumnje da je riječ o iluziji – prividu, kojim se hoće prikazati crnogorski život evropskoga prosijeka od strane političke elite nastale u „ratu za mir“ sa devizom „nove razvojne filozofije“ i njenim političkim mudracima iz vremena partijskoga jednoumlja i kumrovačkih kurseva, danas na kraju ovog avgustovskog žaropeka, crnogorski parlamentarci, kao igrači iluzionisti, opet nam uspješno izvode trikove i dokazuju svoju moć zavođena i davanja nade za bolje sjutra onim građanima koji još uvijek za njih umobolno glasaju nadajući se izlasku iz „realnoga života“. Avgustovska politička scena svakodnevno se punila vijestima koje su dopunjavane novim „istorijskim koracima“ i iskoracima kao i (ne)važnim dogovorima oko izbornoga zakona i „usaglašavanja“ (ne)zvaničnog jezika na kojem će se izvoditi nastava u školama, kao jednim ili prvim uslovom za određivanje datuma i otpočinjanje pregovora sa Evropskom unijom. Postavlja se samo jedno jedino i ne tako važno pitanje svim našim parlamentarcima i naravno Premijeru, pa i ostalim visokim državnicima i političkim ličnostima: Kako je moguće da „dogovor“, kao „istorijski iskorak“ koji su postigli, tumače tako različito i neozbiljno kao da su se djeca dogovarala, odnosno zašto je postignuti „dogovor“ o ravnopravnosti crnogorskog i srpskog jezika u nastavi za ovu školsku godinu tako različit od onoga što je dogovoreno od strane ozbiljnih parlamentarnih lidera sa Premijerom? Kako god neko smatrao ili posmatrao crnogorsku avgustovsku (do)govornu i „istorijsku“ zbilju oko izbornog zakona i jezika, kao i sve „prepreke“ koje su im stajale na putu za konačan dogovor moramo istaći da su politički lideri i parlamentarci, koji su zajednički učestvovali u toj dogovorenoj cirkusijadi, djelovali neozbiljno i neodgovorno politički da se čovjek, kao normalan građanin, morao zapitati ko se sa kim dogovara i ko se sa kime sprda ili ko kome podmeće ono što nije u dogovoru postignuto! Naravno, proći će i ovaj avgust kao i mnogi mjeseci prethodnih razgovora, pregovora i dogovora, a školska godina će za sve školarce početi sa datumom utvrđenim - određenim za početak školske godine i nastava će teći po ustaljenom redu, sa crnogorskim kao službenim jezikom u nastavi i naškim, srpskim i ostalim jezicima koji su u službenoj upotrebi!? Galama i sva ova b(r)uka oko dogovora ili politička trgovina stišaće se i ubrzo će proći, ali je dojadila biračima i cijelome građanstvu malene, ekološke, vertikalne i nezvisne demokratske i ekonomski prosperitetne Crne Gore. Sa ovakvom političkom elitom iz vremena „rata za mir“ nećemo daleko stići niti Evropsku Uniju za dugo vremena vidjeti, i naravno parlamentarcima koji su se uhljebili ovih dvadeset godina te nam na političkoj cirkuskoj sceni izvode političke trikove obećavajući svojim glasačima da se ni jedni, ni drugi, niti treći ili enti neće odreći svojih zacrtanih zadataka, planova, principa i svega što se može narodu obećati. U septembru će opet skupština odzvanjati prazno sa nekim propalim dogovorima ili poluzvaničnim izjavama o kompromisu i postignutom maksimumu za neke nove pregovore i tako do kraja godine „vožnja“ će se nastaviti, a parlamentarci kao „magovi“ političke riječi, dogovora i iluzija će i dalje sijati svoje trikove rasipajući svoje raskošno političko i cirkusko umjeće, kao i svih prethodnih dvadeset i još nešto godina više. Ako Evropa što ne preduzme odnosno Brisel preko svojih visokih zvaničnika ne naredi ili „posavjetuje“ teško da će se crnogorski političari kao iluzionisti odreći svojih stečenih prava na parlamentarne trikove usmjerene ka javnoj političkoj crnogorskoj sceni. Da li ima još neko ko zaista ozbiljno vjeruje takvim parlamentarcima ili političkim liderima i do kada će svoju iluziju konačno shvatiti kao istinu sa kojom je živio prethodne dvije decenije nadajući se da mu generacija „mladi, (s)lijepi i pametni“ određuje budućnost, a upravlja „realnim životom“ dajući ili prosipajući po malo „soli“ da „pučina“ ne podivlja? Da li će svi oni održati javno datu riječ pa će jedni bojkotovati nastavu i parlament, drugi neće dozvoliti svojoj djeci da idu u školu, treći će štrajkovati glađu, a četvrti i enti ići na nove pregovore i dogovore sa maksimalnim istorijskim učinkom i niko od njih neće popuš(t)iti ili će svi oni kao (o)pozicija čekati nove predloge za neke čvršće i ozbiljnije kompromise i dogovore vidjeće se ubrzo u septembru, kada će parlamentarci morati ponovo da pokazuju svoje nove trikove i iluzionističko političko umjeće. Ujedno, može se donijet i zaključak da su se i jedni i drugi dobro naigrali i nazamajavali ne samo sebe već i svoje birače i građane kako bi lakše izdržali avgustovski žaropek i naravno izborili sebi povećanje ionako enormnih plata - mjesečnih zarada za ono što su se uzaludno dogovarali tražeći na kraju kalendarske godine i trinajestu platu za naknadni rad, dok na drugoj strani građanima i biračima ostaje da uživaju u trikovima parlamentaraca na javnoj sceni koje im toliko godina, na njihovu sreću i zadovoljstvo, priređuju kao iluziju pod „beskrajnim nebeskim svodom iznad Crne Gore“. Nastaviće se sa trikovima poskupljenja struje, vode, hljeba i ostalih namirnica iz lepeze visokoga crnogorskoga standarda sa evropskim prosijekom. Svakako da bi već sjutra na samome početku septembra mjeseca bilo dobro započeti nove dogovore i parlamentarni rad sa stihovima „Jesen stiže dunjo moja, jesen rana“! Podgorica, 31. avgust 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (193) Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 29. septembar 2011. godine. GLASOVIMA NESTRUČNE „DEMOKRATSKE“ VEĆINE (OD)GODILI IZBOR U NAUČNA ZVANJA!? Javno reagovanje na „predlog za dopunu izvještaja za izbor u zvanje...“ dr Momčila D. Pejovića“, koji je upućen Senatu Univerziteta Crne Gore od strane predsjednika i članova „Vijeća za društvene nauke“. Ma neću da čekam rezultate više instance (Senata Univerziteta Crne Gore), pa da tek tada reagujem na nešto za što smatram da je nečija krajnje loša namjera da se preduprijedi moj izbor u naučno zvanje za naučnog savjetnika, jer je poznato kako dva radna tijela-instance jedna drugu ispomažu i teško da će nekom uspjeti da lobi koji vlada ne podrži „predlog Vijeća za društvene nauke...“ izglasan „demokratskom“ većinom nestručnih članova toga tijela, jer se dovoljno na tren (pod)sjetiti mudre latinske sentence „Cornix cornici okulos non effodiet“ što u prevodu znači „Vrana vrani oči ne (iz)vadi“. Dovoljna mi je sama činjenica da je donijet „predlog Vijeća...“ i upućen Senatu da se u već objavljenim recenzijama i referencama ili naknadnim referatima (iz)vrše izvjesne dopune, pojašnjenja, objašnjenja, korekcije i tome slično, kako bi toj nestručnoj a „demokratskoj“ većini članova „Vijeća za društvene nauke“ konačno bilo jasno šta je nacionalni, međunarodni časopis ili koji su to radovi toga kandidata za naučno zvanje koji su referentni i od „nacionalnog interesa“, i čija se to istorija izučava od strane trojice kandidata od kojih se traže dopune, pojašnjenja i tako dalje. Sasvim su očigledne i jasne namjere navedenog „Vijeća...“ iznijete u „predlogu...“ a upućene Senatu, jer se u njima prepoznaje i vidi namjera „demokratske“ većine članova koji su bili za takav predlog, što drugim a prostijim rječnikom kazano znači odugovlačenje do iznemoglosti izbora u zvanje. U dalekoj pozadini svega leži i nečija namjera da se referentnost Istorijskog instituta, najstarije naučne ustanove u Crnoj Gori, donekle umanji ili oslabi. Naravno da u ovom slučaju samo u svoje lično ime govorim i javno reagujem na takav „predlog Vijeća za društvene nauke“! Dakle, ovom prilikom u potpunosti apstrahujem sve ono što će se dešavati na Senatu i ubuduće, i bez obzira na činjenicu kakvu će odluku ili rješenje „demokratska“ većina i na tom tijelu-instanci donijeti. Poznato mi je mnogo toga, znam da su moji argumenti nesporni, stručni, naučno utemeljeni i na arhivskim faktima zasnovani, pa kao takvi objavljeni u naučnim, domaćim i međunarodnim časopisima i objavljene dvije obimne monografije (neka čita ko nije slijep reference objavljene u navedenom biltenu, jer to nije iz istorije Španije!!!???), i da je istina na mojoj strani. Ujedno, potpuno sam svjestan činjenice da je zakon u njihovim rukama i da će sve snage umne i fizičke pokrenuti samo da me dovedu „k poznaniju prava“ i da se (o)pravdaju pred stručnom, naučnom i laičkom javnošću da su oni u pravu i da su imali „argumente“, kao i da su (s)mislili svojom glavom i glasali tako kako su „demokratski“ izglasali „predlog Vijeća...“ za Senat Univerziteta Crne Gore! Često je jedan naš kolega, kada se razgovaralo, diskutovalo i odlučivalo o tako nekim našim pravnim, stručnim i naučnim problemima, znao reći „Dvojica bez duše, treći bez glave“! Davno sam o tome pisao i tvrdio da me predosjećaj, intuicija i snovi nikada nijesu izdali niti obmanuli, već su mi najavljivali, predskazivali ono što će ubrzo doći i dogoditi se u mome životu, naročito kada je u pitanju naučna djelatnost koju obavljam pune tri decenije. Mislite šta god hoćete, ali uvjerio sam se bezbroj puta i ovom ću vam prilikom iznijeti dio odnosno samo najdrastičnije primjere. I, još nešto, u ovom malo dužem uvodnom dijelu da apostrofiram i javno obećam da me ne mogu spriječiti da pišem, a objavljivaću onamo gdje mi bude dostupno, kao i do sada sve dok i tamo njihovi pipci ne preuzmu vlast i stave zabranu na moje tekstove. Reagujem i reagovaću na brojna čuda i čudesa koja su se namnožila u prethodnih dvadeset godina, pa su postala sastavni dio društva i svakodnevica ovoga osiromašenoga stanovništva, mada znam da ih ne mogu spriječiti da rade što rade i kako im je god volja. Taman sam bio pomislio da ću konačno (pre)dahnuti makar sa izborima u naučna zvanja, kad me iznenadi „predlog za dopunu izvještaja za izbor u zvanje...“ za trojicu kandidata iz Istorijskog instituta Crne Gore, a među kojima se i ja neizostavno nađoh! Predsjedavajući „Vijeća za društvene nauke“, vjerovatno „mnogostruko“ podržan od prisutnih članova ili je tako najednom izašao sa predlogom pa ostali (pri)hvatali, traži(će) od Senata Univerziteta da se (iz)vrše dopune u izvještajima istoričara koji su se kandidovali za naučna zvanja, mada je odavno objavljen cjelokupni materijal u Biltenu Univerziteta Crne Gore (Broj 272, Godina 2011, Podgorica, 7. jun 2011. godine) za svu trojicu kandidata, a ujedno da naglasim da je prethodno prošao sve instance i procedure sa pozitivnim recenzijama (po tri za svakoga kandidata). Teško istoričarima i naučnim radnicima u današnjoj Crnoj Gori koji nemaju partijsku knjižicu, oni će prolaziti kao što prolazi potpisnik ovoga teksta i ujedno kandidat za izbor u naučno zvanje naučni savjetnik!!! Pomislih, zaista, da je to nečija neslana šala, kad ono istina istinska data „crno na bijelo“, pa čitaj i tumači šta se hoće sa tako nakaradnim „predlogom...“ koji je podnijet od predsjedavajućeg „Vijeća za društvene nauke“ i nadam se da je podržan velikom „demokratskom“ većinom prisutnih članova, mada moram reći i nestručnom barem što se tiče doktora istorijskih nauka, sem jednoga koji je u nižem naučnom zvanju od mojega sadašnjeg!? „Dobar glas daleko se čuje, a loš najdalje“, kaže jedna narodna izreka. Zašto postoje recenzenti i njihova stručna ocjena je obavezna prema „Mjerilima za izbor u akademska i naučna zvanja“ (- plava knjiga - Dokumenti, Podgorica, jun 2006., str. 185-202), ako već glasovi nestručne a „demokratske“ većine u „Vijeću za društvene nauke“ odlučuju i daju „preporuku“ za dopunu izvještaja za zvanje izvjesnih kandidata Senatu Univerziteta o stručnim i naučnim zvanjima? Nije valjda da je jedina njihova uloga da zaustavljaju nepodobni politički kadar ili neposlušne doktore nauka, a svima velje-Crnogorcima, nacionalno ostrašćenim ili „nacionalno samobitnim“ bezrezervno daju zeleno svijetlo!? Nije valjda nidajaci nečesovi bog dao da su oni „rodonačelnici“ Crnogoraca i crnogorske nacije!? Ako je tako onda im alal bilo što uspješno opstruiraju i sabotiraju moj izbor u zvanje. Naravno, nije slučajnost, pogledajte naučne projekte sa kojima se prije par godina konkurisalo kod Ministarstva za prosvjetu i nauku! Naravno da time neću završiti ovaj tekst, a da još mnogo toga ne kažem, iako ću mnogo odužiti, i da konstatujem, već na samom početku, da su takvi „glasači“ i podržavaoci navedenog i iskonstruisanog „predloga...“ krajnje nedobronamjerni i bogme njihovi „argumenti“ ne samo tanki i pretanki već i nikakvi pa i smiješni. Počeću redom da u najkraćim crtama iznesem (i)storiju moje „karijere“, stručnoga i naučnoga rada i napredovanja u prethodne tri decenije. Naravno, postaviću i nekoliko pitanja svima onima koji su tako (o)lako digli ruku na „Vijeću...“ i dali svoj naučni i stručni glas nečijem, nekakvom i neargumentovanom nenaučnom „predlogu...“ sa kojim će se ići na Senat Univerziteta Crne Gore i tamo konačno odluči(va)ti! Ići ćemo redom i navoditi samo ono što predstavlja drastičan primjer nečije podmetačine sa namjerom da se moja ličnost, službeni položaj, stručna i naučna djelatnost stavi pod sumnju u krajnjem omalovaži i naravno izbor u zvanje odloži ili konačno zaustavi. Evo nekoliko takvih primjera iz moje bliske i ne tako davne prošlosti: 1) Davno je bilo kad mi se desilo ili je slučaj tako htio, kao danas na gotovo istovjetan način, da mentor za odranu doktorske disertacije u tajnosti od mene, poslije njegove napisane pozitivne recenzije, gotovo pred sam kraj isteka roka za odbranu podnese ostavku i pozove svoga kolegu da i on isto to učini!!! Da li je to bila slučajnost? Naravno, nije bilo slučajno već namjerno iz pojedinih naučnih krugova dirigovano. Umrle neću prozivati, ali ću reći da kopiju pisma kao „corpus delicti“ imam sačuvanu. Pa sada me, gospodo, demantujte argumentovano! 2) Da li je „slučajnost“ ili (ne)čija je namjera da moj naučni projekat „Školovanje Crnogoraca u Rusiji ...“ samo figurira gotovo deceniju i po i da nema prođu kod tako „velikih i najvećih“, „visokih i najvisočijih“, „umnih i najumnijih“, još i nenadmašnih „istoričara“ koji su ekstra Crnogorci i preko njih ne može biti većih i pametnijih Crnogoraca? Naravno, nije slučajnost jer ti veliki Crnogorci su samo prije jednu deceniju bili najveći Srbi, Srbo-Crnogorci, Jugosloveni, komunisti, i ko zna sve koje vjere, nacije i stranke, a sada su samo „euro Crnogorci“. Kada sam ja bio Crnogorac oni nijesu ni znali šta je to nego su se u knjige (u)pis(iv)ali kao Jugosloven(i) ili su bili bez nacionalnog identiteta! I tada su išli za drugima i znali šta je profitabilno i za koga se treba vezivati. Tako su napredovali stručno, naučno i politički i domogli se visokih položaja, iako su u ljudskom i moralnom smislu ostali najveći siromasi da ne kažem „ništa roba“! 3) Da li je „slučajnost“ ili (ne)čija je namjera da među sedmoricom stručnih i naučnih radnika Istorijskog instituta, koji nijesu mogli dobiti prelaznu ocjenu za ugovaranje projekta, jeste baš i potpisnik ovoga teksta, jer nije imao „dovoljan“ broj bodova, iako je viši naučni saradnik i jedini u „velikoj“, ekološkoj i nezavisnoj Crnoj Gori koji najbolje poznaje tu oblast istorije, odnosno bolje reći njegov je projekat neko (o)cijenio sa 0 (nula) bodova)!? Naravno, nije slučajnost, a sve se može provjeriti i dobiti na uvid „crno na bijelo“. 4) Da li je „slučajnost“ ili (ne)čija je namjera da sada trojica kandidata za izbor u naučna zvanja moraju dopunjavati svoje izvještaje jer je to „predlog.... Vijeća ...“, a odavno je cjelokupnu proceduru prošlo i kao takvo sve je objavljeno u Biltenu Univerziteta Crne Gore? Opet, gle slučajnosti, među tom trojicom nalazi se dr Momčilo D. Pejović, viši naučni saradnik u Istorijskom institutu Crne Gore - Univerzitet u Podgorici! Naravno, nije slučajnost već nečija velika zloba i pakost samo da taj kandidat ne smije proći niti dobiti zvanje naučnog savjetnika, iako su tri recenzenta i ujedno eksperta za tu oblast dali pozitivnu ocjenu njegovih stručnih i naučnih radova i naučne djelatnosti za tri decenije rada u Istorijskom institutu. 5) Da li je „slučajnost“ ili (ne)čija je namjera da vas neko potpiše ispod kompromitujućeg teksta i sve to objavi u dnevnim novinama „DAN“ (a da za to niko ne odgovara jer se „ne može“ naći osoba koja se lažno predstavila i potpisala sa dr Momčilo D. Pejović...), a Redakcija navedenoga lista nije našla za shodno da provjeri mejl ili pozove toga potpisnika!? Naravno, da ni to nije slučajnost već zlonamjerno i krivično djelo, koje je zbog izmjene i „dekriminalizacije krivičnoga djela klevete u KZCG“ sada ostalo mrtvo slovo na papiru pa oni koji su to napisali i mene potpisali sada se do neba vesele. A, sudija koji vodi predmet (K. Br. 11-150) nije čak našao za shodno ni da me po službenoj dužnosti o ishodu sudskoga predmeta obavijesti, isto kao ni istražni sudija u državnom tužilaštvu, takođe, o tome se ne čuja, pa ni oni forezničari u MUP-u Crne Gore odnosno Upravi policije! Zašto tako (ne)savjesno pojedinci obavlju službenu djelatnost, a bogme primaju mnogo veću platu od mene kao doktora istorijskih nauka u naučnom zvanju višeg naučnog saradnika i sa 35 godina radnoga staža? Eto sada velike prilike, njima i svima, zadnje šanse da se (o)pravdaju i da me o svemu „zvanično“ obavijeste u ujedno stave pod sud javne i argumentovane kritike! Naravno da ih strpljivo očekujem da se već jednom oglase i oni u javnost. Možda imaju „predlog za dopunu...“ ovoga što sam napisao ili nešto što nijesam znao!? Šta, zar ćete još da vam navodim primjera pa da vas uvjeravam u „slučajnost“ onoga šta mi se dešava i šta mi pojedinci rade, pripremaju u domaćim i političkim kuhinjama, a sve zbog moje nestranačke, nezavisne ličnosti, slobodumnog i javnog reagovanja na brojne anomalije u crnogorskom društvu za posljednje dvije decenije?! U redu, evo vam još tri drastična primjera: 1) Tokom svoje radne karijere imao sam brojne informativne razgovora, na osnovu „dojava“, „saznanja“ i njima „povjerljivih“ lica!? Nadam se da policija čuva svoju arhivu i pedantno vodi „bilješke“ o licima koje je „uredno“ poz(i)vala na „informativni razgovor“, 2) Drugi primjer je konstrukcija „povjerljive osobe“ koja je „znala“ sve o mojoj davnoj „misiji i učešću u Avganistanu“ (mnogo prije ovih današnjih crnogorskih vojnika koji sada „dobrovoljno“ idu u Avganistan u „mirovnu misiju“)!? Bio je to već tada vidljiv i ozbiljan pokušaj „tajne službe“ da me disciplinuje i označi kao potencijalnu osobu na koju treba obratiti pažnju tokom tadašnje moje profesorske karijere u srednjoj školi na Cetinju, 3) Kao kruna na sve, za vrijeme moje direktorske dužnosti u Državnom arhivu Crne Gore sa sjedištem na Cetinju (DACG), doživio sam da me dva policajca u jutarnjim časovima sprovedu ruku pod ruku „kao mladu nevjestu“ u policijsku stanicu, jer je „izvjesna“ ženska osoba iz DACG podnijela prijavu protiv mene („...zbog opasnosti...“!?), a tek sam iz Podgorice bio stigao na posao. O svemu navedenom postoje očevici i svjedoci, a nadam se da je sačuvan i „zapisnik“ u policiji, kada sam kratko „saslušan“!? Nadam se da će mi neko od onih koji su bili veoma „radno disciplinovani i angažovani u Državnom arhivu Crne Gore“ pružiti šansu da se otvori pitanje i mojega rada u toj ustanovi i svega onoga što sam pokuša(va)o spriječiti „ludistički pokret“ i da se ne otuđuje društvena imovina, sačuvaju arhivska dokumenta, i naravno o mojem hitnom smjenjivanju koje je uslijedilo na osnovu „utiska“ od tadašnjega pomoćnika ministra kulture Rajka Kalezića i lično Budimira Dubaka, književnika, u svojstvu tadašnjeg ministra kuluture! Živi su, pa neka reaguju i demantuju navedeno, mada kopiju zapisnika sa sjednice, ipak, posjedujem. Hoćete li da vam još nabrajam ili da vas upitam, a šta je još ostalo od svega što mi nije „proslijeđeno“ i za mene ostalo potpuno nepoznato, jer ni vi koji imate političku zaštitu ne možete znati šta vam neko hoće podmetnuti, iako mi je jednom „zgodom“ rečeno da je moj dosije u policiji deblji od prve knjige koju sam štampao prije deceniju, a ona ima skoro 700 stranica! Možda je i to dobro da jednoga dana policijski dosije stavim kao „referencu“ za stručno, naučno ili neko političko napredovanje!? Reče mi jedan, a veoma dosjetljiv, poznanik: „Ko zna zašto je dobro imati u policiji tako „debeo“ dosije?! Na sve prethodno rečeno neminovno bi uslijedilo pitanje: Da li neko iz „NVO akademije“ ili sa državnoga Univerziteta Crne Gore hoće indirektno da se nametne kao glavni recenzent svim naučnim radnicima u Istorijskom institutu i ON bude taj faktor koji će određivati podobnost i davati ocjenu za prohodnost projekata i izbora u stručna i naučna zvanja, a posebno da se (p)osveti dr M. D. Pejoviću i njega disciplinuje. Razlozi za tako nešto postoje, jer oni bivši direktori nijesu u potpunosti odradili posao niti zadovoljili nalogodavce, pa je takva „misija“ sada ostavljena nekom novom i mladom „istoričaru“ koji već ima iskustva sa policijskim metodama i njihovom primjenom na naučne radnike? Naravno da je očigledna, iako indirektna, namjera onih naučnika i kvazi istoričara, dvorskih i priučenih istoričara, koji su se dograbili naučne titule i naučnoga zvanja dodvoravajući se političkoj eliti iz vremena „rata za mir“. Takvih se naučnika u posljednje dvije decenije namnožilo-nakotilo veoma mnogo i oni hoće da vjerno služe sadašnjoj političkoj eliti sve dotle dokle ih ona na jaslama državnim dobro hrani ili im u korito sipa dok sve ne prelije. Takvi nam pišu „novu istoriju Crne Gore“ i veoma perfidno, a neki i otvoreno, zagovaraju monarhiju u Montengru, naravno sa kim drugo nego sa „novim kraljem“, premijerom pobjedničkog duha i visokog pogleda, u čijoj su ličnosti spojene „harizma i mudrost, sportska ličnost i vještina vladanja, politika i karijera, biznis i znanje, politička poznastva sa najličnostim Evrope i ostatka svijeta, partijsko drugarstvo i lično prijateljstvo“, a kojega je iznjedrila nova crnogorska istorija iz vremena „rata za mir“! Da li mislite da su slučajno i bez neke namjere pozvani na večeru sve odabrani crnogorski intelektualci od strane visokih političara i državnika? Mada, mislim da je bilo mjesta za još nekolicinu Srbo-Crnogoraca i partijskih članova, bivših komunista, koji su se (do)kazali u vremenu popularisanja ideje za „nezavisnu Crnu Goru“! Izdalo me je strpljenje. Mnogo i dugo sam se uzdržavao da javno ne reagujem na neke anomalije koje su mi se dešavale na Univerzitetu Crne Gore i zagorčavaju mi moj porodični i naučni život i mir. Ako bude trebalo i o tome ću progovoriti, ali za sada ću se zadržati samo na opstrukciji ili sabotaži za izbor u naučno zvanje. Došao je kraj mojem dugogodišnjem čekanju za pokretanje procedure za izbor u naučno zvanje naučni savjetnik i na kraju „okončanje“ svega toga objavljivanjem u BILTENU UNIVERZITETA CRNE GORE!!! A sada na kraju svega sa „predlogom Vijeća za društvene nauke...“ opet (sve) ispočetka da dopunjavam, ispravljam ili ko zna šta će još trebati da se pusta zajedljivost, zloba, pakost, pizma pojedinaca i grupa velikih „istoričara“ i nestručnih lica zadovolji u komisijiama, odborima ili vijećima i na kraju na Senatu. Pitam sve tada prisutne kolege doktore nauka koji je argument bio toliko „važan“ i „snažan“ da ih natjera i opredijeli da glasaju da se ispravi, dopuni, pojasni ili razjasni moj referat i reference za izbor u naučno zvanje? Da nije, ipak, u pitanju nešto drugo, a to su već navedeni objavljeni članci, kritike, eseji, reagovanja i tome slično? Da li im smetaju imena recenzenata i njihove pozitivne ocjene i mišljenja? Ipak, njihov me „predlog...“ ubjeđuje da je riječ upravo o tim objavljenim tekstovima, a na koje oni nijesu imali hrabrosti reagovati, pa su sada jedva dočekali da mi se osvete. Samo reda radi i svakako crnogorske i ukupne javnosti da kažem da u referencama nijesu bodovana dva naučna rada: Cetinjska gimnazija 1880-1920., monografija, Cetinje, 2007, str.1-1104) i studija „Novak Kilibarda u totalu i svome ogledalu“ (elektronsko izdanje 2010. godina), i zbornik (ne)objavljenih tekstova pod naslovom „(Ne)moć riječi“ (elektronsko izdanje 2011. godina), sve objavljeno na portalu elektronskih novina IN4S.NET! Kojim argumentima mislite sve navedeno osporiti? Ne, zaista nijesam mogao izdržati niti otrpjeti da od toliko doktora nauka, koji su u tom odboru ili komisiji, ne shvataju da su date „ozbiljne“ primjedbe na moj naučni rad u sferi nezdravog, nenaučnog i malicioznog djelovanja i obrazloženja. Naravno navedeno se odnosi samo na one koji su glasali da takvo obrazloženje zaživi i koji su imali mozga i „čvrste“ argumente sa kojima su branili sopstveno „naučno“ mišljenje ili stav. Veoma se rijetko dešava ali praksa, ipak, pokazuje i dokazuje da ima školskih primjera da se pojedinim naučnim radnicima procedura za izbor u naučna zvanja u nedogled odugovlači. Moj izbor u naučno zvanje za naučnog savjetnika je čist i pravi primjer. Na drugoj strani najveći broj kandidata koji se biraju u stručna ili naučna zvanja prolazi proceduru izbora bez i najmanjih problema, pod uslovom da su kandidatove reference, kao i moje, objavljene u Biltenu Univerziteta Crne Gore. Koji su to bili pravni razlozi tako jaki, a koji stručni i naučni argumenti odnosno reference koje nema moja malenkost, a uveliko su zapeli za oko „demokratskoj“ i nestručnoj većini članova „Vijeća za društvene nauke“, da Senatu Univerziteta Crne Gore uputi „predlog na dopunu izvještaja“ za trojicu kandidata među kojima sam ja jedan od njih? Treba napomenuti da u navedenom „Vijeću za...“ od ukupno 17 članova ima samo jedan doktor istorijskih nauka koji je u nižem zvanju od mene kao predloženog kandidata, a sedmorica su redovni profesori iz drugih naučnih disciplina. Da li su svih 17 članova bili prisutni na sjednici sasvim je nevažno, ali je mnogo važnije saznati koji su od prisutnih imenom i prezimenom članovi rečenog „Vijeća ...“ da im baš moj izbor toliko bude vidook i „nepotpun“, a prošao je cjelokupnu stručnu, naučnu, i pravnu proceduru i kao takav objavljen u Biltenu Univerzitet Crne Gore? Ko je bio taj znalac i ekspert da formuliše predlog koji su ostali članovi podržali (sic!) i kao takav „konsenzusom“(sic!) bude upućen Senatu Univerziteta Crne Gore? Nadam se da je ta mudroumna glava imala ozbiljne stručne i naučne argumente kada se (do)sjetila takvoga „predloga“ ili je poslušala drugu takođe (m)udru glavu i ubijedila „demokratsku“ nestručnu većinu da joj povjeruju na riječ, jer su razlozi bili „naučni“ a primjedbe veoma „ozbiljne“!!! Evo prilike da ta „kompetentna“ i mnogo (m)udroumna glava obrazloži crnogorskoj javnosti svoju stručnu i naučnu argumentaciju sa kojom su pokušali da „ozbiljno“ dovedu u pitanje recenzentsko mišljenje i ocjenu!!! „Demokratskoj“ većini članova u „Vijeću...“ nijesu bile dovoljne pozitivne recenzije najvećih autoriteta i akademika iz oblasti kojima se bave kandidati za izbor u zvanja. Za tri kandidata je od ukupno 9 recenzenata petorica su akademici, a četvorica su redovni profesori. Šta reći na navedene argumente, sem da je žalosno i smiješno da neko hoće da utiče na promjenu recenzentskoga mišljenja, naučnoga stava i ocjene cijenjenjih akademika i profesora, a u krajnjem derogira kompetentnost, stavove, mišljenja i ocjene naučnoga vijeća Istorijskog instituta! Da li je u sastavu navedenoga „Vijeća...“ neko bio toliko kompetentan da je mogao da valjano ospori potvrdu izbora za naučna zvanja? Neka se ta osoba javno isprsi i da naučni sud i obrazloži sopstvene primjedbe koje idu u cilju odugovlačenja procedure za izbor u naučna zvanja kandidata iz Istorijskoga instituta. To je Crna Gora „zemlja čuda“ i čudesa, u kojoj „meritorno“ pojedici iz druge struke i nauke hoće da se bave istorijom i određuju šta je državno, nacionalno, samobitno, crnogorsko i naučno za državu i kulturu Crne Gore!!! Gospodo naučnici i kvaziistoričari ne trudite se da u mojim radovima tražite oslonac za dnevnu politiku, jer ćete izgubiti silno vrijeme, a iznenadiće vas faktografija iz prvorazrednih izvora! Jedno je sigurno da bilo koji član navedenog „Vijeća za društvene nauke“, a koji je biran u makar jedno od naučnih zvanja, morao je (pro)čitati „Mjerila za izbor u akademska u naučna zvanja“, i uočiti da nema nijedan valjani pravni, stručni i naučni razlog zbog kojega se traži dopuna izvještaja, jer je samo organizaciona jedinica taj nadležni faktor koji „...ukoliko ocijeni neophodnim... može vratiti izvještaj na dopunu, odnosno zatražiti od recenzenata dodatna objašnjenja“ (član 7, Pravila postupka izbora u...). U navedenom slučaju jedino bi Istorijski institut bio taj faktor koji ima pravo preispitivanja recenzentskog mišljenja ili traženja njegove dopune i td. I za sami kraj, da vas sve na Vijeću, Senatu i cijelom Univerzitetu podsjetim, da nijeste nikada javno reagovali niti se na nekom stručnom tijelu oglasili i zapitali zašto je gotovo pune tri godine trajala je zavrzlama nekih „naučnih“ faktora oko pokretanja postupka za izbor u naučno zvanje dvojice naučnih radnika od kojih je, opet, jedan od njih dr Momčilo D. Pejović, a koji su se u tom vremenu nalizili na visokim funkcijama prethodnih direktora odnosno V.D. direktora u Istorijskom institutu i na Univerzitetu Crne Gore? Moram istaći da „razgovori“ sa nadležnim faktorima dugo nijesu davali rezultata da bi se konačno pokrenula procedura za izbor u navedeno naučno zvanje. I na kraju svega kada je odlučeno da se i to pitanje već jednom „riješi“ započeta je procedura sredinom decembra 2010. godine i evo traje gotovo cijelu godinu, a izboru u zvanje se ne vidi kraj, jer ne može da prođe „visoku“ ili posljednju instancu „Vijeća za društvene nauke...“ iz mnogo razloga: „objektivnih ili subjektivnih, političkih ili naučnih, ličnih ili grupnih, opravdanih ili neopravdanih, argumentovanih ili neargumentovanih“!? Šta reći nego da od svih navedenih „razloga“ na tom visokom radnom tijelu najviše je onih koji su neargumentovani, lični i politički, nadojeni sa mnogo animoziteta prema mojoj malenkosti zbog brojnih javnih kritika prema anomalijama koje pritiskaju crnogorsko društvo i političku scenu Crne Gore. Pa nije valjda da vas je sve moj izbor za naučno zvanje konačno udružio i „konsenzusom“ doveo da toga „politički nepodobnog i neposlušnog, konfliktnog, nekooperativnog“ doktora istorijskih nauka u naučnom zvanju višeg naučnog saradnikana sada se riješete jednom za navijek!? Toliki broj vas doktora nauka ne možete ništa jednome čovjeku pa se upinjete na sve načine da mu osporite naučno zvanje i to samo sa „predlogom ...“ koji će ići na Senat i tamo se konačna odluka donijeti. Moram vam svima reći, do sada moje poštovane kolege, da ipak je kod velike većine od vas tada prisutnih preovladalo veliko „druželjublje i solidarnost“ u podršci onome ko je iznio takav predlog ili ga vama već formulisanog nametnuo. Znam da neću mnogo izgubiti ako još potraje ovo mrcvarenje oko mojega izbora u naučno zvanje za naučnog savjetnika, ali po mojem dubokom ubjeđenju Vi ste u mojim očima izgubili onaj značaj i povjerenje koji ste nekada imali. Naravno da sam svjestan činjenice da Vama, moje mišljenje, ocjena, stav ili ubjeđenje mnogo ili ništa neće značiti, ali jedno je sigurno da će ipak neko znati da cijeni ono što je napisano i razloge zbog kojih sve ovo objavljujem sa mojim potpisom, titulom i naučnim zvanjem. Zato Vas sve zauvijek pozdravljam i želim da dočekate zdravo i veselo da neko i vama ili vašim najbližim i najdržima ocjenjuje rad, traži dopune, daje predloge i na kraju vrši izbor u stručna i naučna zvanja. To je moja lična, iskrena i dobronamjerna želja. Naravno da ću i ovaj tekst uvrstiti u spisak mojih već objavljenih tekstova. Ako me zdravlje posluži i bude novaca objaviću sve tekstove kao posebno štampano izdanje i svim članovima toga „Vijeća za društvene nauke“ lično dostaviti besplatan primjerak knjige „(Ne)moć riječi“! Imate veliku šansu, a poživjeli i više od stotinu godina, da ne dočekate objavljivanje navedenog rukopisa samo zbog činjenice da neću imati novaca, pa Vam je tu najveća šansa da i dugo poživite. Da ste zdravo i veselo, pa uspjeli u svome naumu! P.S Izvinjavam se poštovanim čitaocima portala IN4S.NET zbog dužine teksta. Vjerujem da će imati razumijevanja za napisano. Podgorica, četvrtak, 29. septembar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (194) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, četvrtak, 06. oktobar 2011. godine. Isti tekst samo pod novim naslovom: „Kadija te tuži, kadija ti sudi“, (naslov dala Redakcija) objavljen je u IN4S.NET, četvrtak, 06. oktobra 2011. godine. SENAT UNIVERZITETA C. G. (NE)ZNA I(LI) (NE) HOĆE DA (RAZ)RIJEŠI PITANJE IZBORA U VIŠE NAUČNO ZVANJE DR MOMČILA D. PEJOVIĆA?! Poštovanoj stručnoj, naučnoj i laičkoj javnosti, Moje obraćanje Vama izazvano je ili iritirano, blago rečeno, „procedurom“ i dugim vremenskim trajanjem i čekanjem za izbor u naučno zvanje „naučni savjetnik“, i uz sve igrom i zavrzlmom od (ne)argumentovanog (p)ravnog „predloga Vijeća za društvene nauke“, koji je upućen Senatu Univerziteta Crne Gore na konačno (raz)rješenje i(li) razjašnjenje, pojašnjenje, dopunu i tako dalje. Zato sam prinuđen da po drugi put, u kratkom roku, javno reagujem na zakonom nepredviđenu proceduru rješavanja navedenoga izbora u zvanje dr Momčila D. Pejovića, višeg naučnog saradnika u Istorijskom institutu -Univerziteta Crne Gore. Zašto je „sporna“ i kome smeta argumentacija, reference, recenzije, objavljeni članci i posebna izdanja, monografije, studije itd, a sve je prošlo strogu kontrolu, komisiju i sve stručne i naučne instance i najzad posljednji „filter“ instancu prorektora za nastavu na čelu sa gospođom prof. mr Natašom Đurović, naravno poslije nekolike konsultacije i sa njenim parafom ili odobrenjem, i kao takvo sve objavljeno u Biltenu Univerziteta Crne Gore, pod brojem 272, Godina 2011, Podgorica, 7. juna 2011. godine. Koju pravnu snagu, moć i značenje ima navedeni „predlog Vijeća za društvene nauke... “ upućen Senatu Univerziteta na „razrješenje-odluku“ u cijelom ovom galimatijasu za izbor u više naučno zvanje, sem što odugovlači izbor u zvanje dr Momčila D. Pejovića ili je nešto drugo u pitanju što potpisniku ovoga teksta nije poznatao niti će ikada saznati? Šta to nije valjalo i je „problematično“ u mojem referatu, a objavljeno je u navedenom Biltenu, pa ga je i Senat Univerziteta kao nepotpun(og) ili sumnjiv(o(g) vratio na dopunu Naučnom vijeću Istorijskog instituta, da još jednom o tome naknadno raspravlja i objasni po traženim stavkama članovima Senata da imenovani kandidat(i) ispunjava(ju) uslove za naučna zvanja za koja se kandiduju/e. Drugim riječima, zašto se neko dosjetio ili smislio način opstrukcije, osporavanja ili sabotiranja da navedeni kandidati ne prođu izbor u naučno zvanje, a prethodno nije bilo nikakvih smetnji na instancama na kojima je referat pozitivno ocijenjem, ili me o „ probelatčnim argumentima i primjedbama“ članovi našega naučnoga vijeća u Vijeću za društvene nauke nijesu pravovremeno obavijestili ili su prećutali. Odmah da vam kažem da smo o svemo raspravljali ali na moje pitanje „da li sa mojim referatom ima kakvih problema“ na „Vijeću za društvene nauke“ jasno je rečenio da je sve u redu, i naravno da ne sumnjam u izjavu kolege datu na Vijeću Istorijskog instituta. U prethodnom tekstu pod naslovom „Glasovima nestručne „demokratske“ većine (od)godili izbor u naučna zvanja“ (objavljen u elektronskim novinama IN4S.NET, četvrtak, 29. septembar 2011. godine) nijesam htio da prejudiciram odluku Senata Univerziteta, ali sam gotovo bio siguran da se stanje neće ni za jotu promijeniti i da me njihovo „rješenje“ neće iznenaditi, zato sam se i „prisjetio“ latinske sentence „Cornix cornici okulos non effodiet“ što u prevodu znači „Vrana vrani oči ne (iz)vadi“, da bih jasno pokazao šta mogu ili možemo, mi koji nemamo političku podršku - zaštitu, očekivati od te i prethodne najviše univerzitetske instance. Ne sporim pravo da bilo koji član „Vijeća za društvene nauke“ ili Senata Univerziteta ima pravo na svoj lični stav, način razmišljanja i tumačenja pa u krajnjem i davanja takvog famoznog „predloga...“ o kojem bi se na njihovim sjednicama i to pitanje konačno, jednom za vazda, (raz)riješilo! Međutim, ne mogu da zanemarim jedno i to veoma značajno, a rekao bih presudno, važnu činjenicu odnosno - jak argument, koji u cijeloj toj (ne)pravnoj zavrzlami apstrahuju članovi navedenih instanci, a to je da se za izbor u zvanje bilo kojega kandidata traži da ispuni kvotu ukupan zbir bodova koji se traže „Mjerilima za izbor u akademska i naučna zvanja“, da bi kandidat mogao biti izabran više naučno zvanje. U protivnom, usljed nedostatka bodova, kandidat će biti reizabran u postojeće zvanje, jer ne ispunjava zbirnu kovot za više zvanje, a što je ovde u mojem slučaju nesporno, kao i što nijesu sporne pozitivne recencije sva tri člana posebno, koji su napisali svoje recenzije i iste su zajedno objavljenje u navedenom Biltenu Univerziteta. To je ono što se zna i što niko ne spori, makar zvanično, ni oni u „Vijeću...“ niti na Senatu....“, ali za priče u kuloarima i krajnje prizemne argumente, izgleda da je sve, ipak, nedovoljno nekim članovima u obadvije visoke instance odnosno za „demokratsku“ a nestručnu većinu sve je pod znakom pitanja! Tako se može jedino tumačiti i nikako drugačije ne mogu me ubijediti da postoje iole valjani argumenti da donijeti „predlog...“ koji je upućen od strane „Vijeća...“ Senatu Univerziteta kao krajnjoj instaci na konačnu odluku, i tu nema mrdanja, vraćanja na ponovni postupak da se vrše dopune pojašnjenja, razjašnjenja, potvrde itd i td., nego da li kandidat ispunjava ili ne ispunjava odnosno ima ili nema bodove kao uslov za izbor u više naučno zvanje, pod uslovom da su sve tri recenzije pozitivne. Evo stiže crno na bijelo i odluka Senata Univerziteta koje je zasijedalo u četvrtak, 29. septembra 2011. godine, sa početkom u 10,00 časova. Citiraću, i to u cjelosti, samo ono što se odnosi na mene kao kandidata: „ ....“! To je sve!? Sasvim je jasna odnosno krajnje providna i podla namjera da i jedna i druga visoka instanca neće da odluče nego se igraju mačke i miša znajući da imaju silu u vidu „demokratske“ većine članova, koji bezbrižno ali uporno potežu krajnje problematičnu argumentaciju, iako znaju da bez dovoljnog broja bodova kandidat(i) ne bi mogao/li konkurisati za naučno zvanje sem da traži reizbor u zvanje. Naravno, ja nijesam tražio reizbor, jer me on svakako sleduje i bez ikakvih drugih odnosno novih radova, ali ni takvu odluku „Vijeće nije moglo donijeti...“ jer bi time doveli pod sumnju cijelu prethodnu izbornu proceduru, a argumentaciju nijesu imali za takav sluča! Zato su i priblegli mnogo „umnijem“ i smišljenijem izgovoru sa kojim bi proceduru mojega izbora u više naučno zvanje usporili i u krajnjem onemogućili! I tako, na osnovu „predloga Vijeća...“ i prihvatanja istoga od strane Senata Univerziteta, igra i „(p)ravna“ zavrzlama se nastavlja, traje i traje dokle nekome ne dosadi odnosno kažu protekli su svi rokovi i od izbiora u naučno zvanje nema ništa. To je krajnji cilj nestručne a „demokratske“ većine u „Vijeću...“ i Senatu Univerziteta Crne Gore i to sve na samo osnovu „predloga...“ kao najmoćnijeg argumenta za opozic dobijanja naučnoga zvanja. Takav politički gaf je krajnje moralno nizak, zloban i poguban za mene kao kandidata, pa mi daje puni osnov da sumnjam u savjesnost i moralnost odluka koje su donijete „demokratskom“ većinom članova „Vijeća“ i Senata Univerziteta. Naravno da članovi te „demokratske“ većine u mojim očima su izgubili ono povjerenje i onaj značaj koji su nekada imali, a kojima sam bezrezervno vjerovao da se neće služiti proizvoljnostim ili improvizacijom od argumenata. Ubijeđen sam da meni nijesu pružili valjane dokaze-argumentaciju sa kojom odlažu ili osporavaju moj izbor u više naučno zvanje odnosno traže raznorazne dopune pojašnjenja i potrde! Zašto ne reći, šta se čulo i na koji način se raspravljalo, diskutovalo ili potezali izvjesni „moćni argumenti“ na posljednjoj sjednici Senata Univerziteta od 29. septembra 2011. godine, jer nije nikakva tajna, iako će mnogi od njih reći da je sve to rečeno u vidu šale i nekog „drugarskog“ nadgornjavanja, ali se, ipak, sa takvim „argumentima“ nije šaliti, jer to drugu stranu košta, pa ona izreka „Dvojica bez duše, treći bez glave“ baš mnogo teško i pogubno znači, kao i ovom mojem slučaju gdje neki potežu argumente da poznajem direktora, da poznajem profesore, komisiju, recenzente itd., itd.? A šta im to znači, nego rečeno drugim riječima da mi hoće podvaliti i prikazati većini „demokratskoj“ da sam sve diplome i stručna i naučna zvanja dobio na protekciju-poznatva, komšijske veze ili konflikt interesa u Istorijskom institutu, jer zsam član redakcije časopisa „Isorijski zapisi“, koji je najstariji časopis u Crnoj Gori, a za objavljene članke honorar nijesam dobio pa mogu reći da ima deset godina najmanje, a bogme ni oni koji isto kao ja objavljuju u njemu. Da li je samo to u pitanju ili imate još da mi podvalite i obmanjujete stručnu, naučnu i laičku javnost? Recite javno! Pa, isprsite se moćnici i recite mi javno meni i svima šta sam ja to „poznanstvom“ i rođaćkom vezom dobio u životu, a bez ogromnog truda, znanja i dugogodišnjega danonoćnoga rada! Hoću da vidim toga ko može reći po bilo kojem osnovu da je meni nešto dodijeljeno mimo potpuno ispoštovane stroge zakonske procedure. Neko vas je debelo obmanuo ili vi takve argumente koristite samo kao izgovor i prizemni način obračuna sa politički nepodobnim i slobodoumnim ličnostima koje ne prezaju da kažu bobu bob a popu pop. Iznesite relevantne činjenice, a zanemarite kuloarske priče. Rekoh da ću iznijeti nešto od argumentacije koja se čula na sjednici Senata Univerziteta navedenog datuma, a to je, parafraziraću, „kao moramo pooštriti kriterije za dobijanje zvanja“! Nešto im smeta pa izgleda sada se oštre na meni i mijenjaju pravila dok na drugoj strani ta ista pravila važe za njihove političke i stranačke agitatore i poslušnike. Još jedan dobar argumenat, takođe ga parafraziram, bio je kada je neko iznio ili ubacio primjedbu kao debelu „argumentaciju“ da je „izvjesni kandidat kasno doktorirao i da baš ne izgleda mlad“ iako mu je to prvo zvanje za koje se kandiduje. Kakve to ima sada veze sa izborom u naučno zvanje i u kojim to mjerilima za naučno zvanje stoji paragraf na osnovu kojega godine sprečavaju toga kandidata da doktorira i dobije naučno zvanje? Šta im to znači da taj nije mlađi od njihovga Rektora?! Pa zar se takvim „argumentima“ pojedinci služe i šta to oni stručno i naučno traže od kandidata za naučna zvanja? Zato i tako reagujem na navedene „argumente“ odnosno razloge sa kojima se osporavaju naučne titule i izbor u zvanja, pa se po drugi put i obraćam cjelokupnoj javnosti dajući joj na znanje o kakvim se „pravilima“ radi i ujedno igri koja se igra, ko zna iz kojih razloga i čijih političkih interesa. Ako se tako vode rasprave i sa takvim „argumentima“ ključnim za dobijanje naučnih zvanja na tako visokim stručnim i naučnim instancama na jednom univerzitetu kao visokoškolskoj ustanovi, onda je jasno da ne samo moja malenkost neće biti izabrana u više zvanje, nego ni mnogi nepodobni, politički neangažovani i nestranački kandidati. To je igra na „visokome“ nivou i neka crnogorska javnost zna, pa i šra stručna i naučna javnost, po kojim mjerilima i kriterijima se odlučuje o zvanju. Onaj ko ispunjava sve što se ne traži po pozitivnim zakonskim propisima ima potpunu prohodnost, u protivnom takavom kandidatu zna se ishod, pa će biti prebacivanja odgovornosti sa jedne instance na drugu, treću i tako nikad kraja izboru u naučno zvanje tome kandidatu. Čija je to igra zakulisana? Hoću da vas sve čujem koji ste glasali za takve „argumente“ i koji ste se na posljednjoj septembarskoj sjednici Vijeća ili na Senatu pozivali ili podvaljivali, i kojima od vas nijesu po volji recenzenti onih kandidata čiji ste izbor odložili vašim „predlogom...“?To je još jedan ključni problem za „demokratsku“ nestručnu većinu koja zloupotrebljava svoje funkcije u jednoj ili drugoj visokoj univerzitetskoj instanci ili bolje reći krajnjoj koja donosi odluke, a ne „predloge...“! Još nešto hoću iznijeti kao nespornu činjenicu za koju se nijeste dosjetili ili je smislili, a koju članovi i jedne i druge visoke instance mogu upotrijebiti kao dobar i najmoćniji argument u cilju da ne dobijem više naučno zvanje za koje sam se kandidovao ispunjavajući uslove, a to je: U mojim svjedočanstvima, diplomi profesora istorije, magistarskoj diplomi i diplomi titule doktora istorijskih nauka NE MOŽETE nigdje naći, da su napisane CRNOGORCKIM JEZIKOM - NOVOGOVOROM. Zbog te NESPORNE ČINJENICE vi kao takvi stručnjaci za istoriju možete sporiti moje diplome i stručna i naučna zvanja i tražiti da vam ih dostavim na CRNOGORSKOM NOVOGOVORU. Ako je to za „demoktarsku“ većinu članova „Vijeća...“ i Senata Univerziteta ključni problem onda na osnovu zakona osporavajte i to pravo, pa (za)tražite nostrifikaciju mojih diploma. U protivnom, nemate nijedan valjani argument sa kojim po osnovu pozitivnih propisa tražite dopune, razjašnjenja, potvde, pojašnjenja stavove vijeća i tako dalje. Zašto postojeće instance, ako su me „propustile“ kroz filter sada svoju „grešku“ ispravljaju na način odugovlačenja? Zašto imenovani prorektor, koji je sve argumente filtrirao, jasno ne kaže da se radi o slučajnom tehničkom propustu ili čak nebilo rečeno o „komšijskoj usluzi“, iako je slučaj htio da stanujemo u istoj zgradi i imamo zajednički ulaz, pa mi je progleda(n)o kroz prste dodjeljući više bodova nego ih dr Momčilo D. Pejović ima? Zašto je to sve tako „tačno“, a izgleda prema nečijem tumačenju i traženju u „Vijeću...“ sa dostavljenim „predlogom...“ Senatu, pa niti mogu pravno donijeti valjanu odluku o reizboru u isto zvanje jer imam viška bodova, niti zbog ličnih razloga i zlouporebe položaja u članstvu instanci niko neće da savjesno kaže da kandidat ima pozitivne recenzije i traženi broj bodova, čak i odviše i treba potvrditi izbor u više zvanje za naučnog savjetnika. E, tu neće niko da se zamjeri predsjednicima navedenih visokih univerzitetskih instanci, jer će jednoga dana doći neko među njima da konkuriše za više naučno zvanje. Tu je ključni problem i „demokratski“ većinom glasova donose odluku u smislu „predloga...“ koji jasno glasi neka se igra nastavi ili kandidat neka se žali kome god hoće, jer mi odlučujemo i moć nauke, i naučnih zvanja je u našim rukama. Zvanje dajemo onima koji nam odgovaraju iako ne ispunjavaju mjerila i kriterije. „Kadija te tuži, kadija ti sudi“. S obzirom da pojedinci u Vijeću i na Senatu, iako čine „demokratsku“ većinu nijesu stručniji od instance koju je kandidat prošao, sa parafom prorektora za nastavu prof. mr Nataše Đurović; sada smišljaju predloge ili dosjetke, pravne začkoljice koje nemaju snagu zakona ali imaju mogućnost da odugovlače proces okončanja izbora u naučno zvanjekoja tumači na različite načine pojedine stavove još uvijek (sve do njihove jednoga dana ili godine izmjene) važećih paragranfa. „demokratska“ većina u obadvije instace iako nestručna dovija se na razne načine ako već ne može da ospori referat, reference i tri pozitivne recenzije, onda oni ličnim animozitetom i neargumentovanim kritikama predlozima sada nastoje da ja kao kandidat ispunim svaku tačku paragravf kao i sve stavke u dvadesetak paragrafa navedenih „Mjerila... “ i dostavljam sve što se ubuduće bude od mene kao kandidata za više naučno zvanje bude ubuduće traćilo sve do iznemoglosti ili da u krajnjem odustanem. To je cilj i sav smisao navedenih predloga velikih stručnjaka, pravnika, nestručnjaka, neistoričara i svih onih u obadvije visoke univerzitetske instace koje odugovlače sa okončanjem procedure jer je ne mogu zaustaviti nego je moraju konačno riješiti iako je ne mogu osporiti, jer još jedanput im podvlačim i argumntima potvrđujem da u važećem Statutu Univerziteta Crne Gore i navedenim a još važećim „Mijerilima... “ traži ukupni zbor bodova koji kandidat mora ispuniti i tu je kraj svake priče i naglabanja za svakog pravnika pa i za one koji su tek završili prvu godinu pravoga fakulteta. Ukoliko se ova igra ili preciznije rečeno nečija stranačka ili politička igra i nepravna zavrzlama ne riješi ubrzo biću prinuđen da tražim pomoć inspekcijske službe za rad i radne odnose, a ukoliko i to ne da rješenje onda, zna se, u redovnom sudskom postupku, pa dako do penzije riješim i ovo pitanje sa naučnim zvanjem, samo se plašim da ni tamo neću uspjeti kao sa onom tužbom za uvredu i klevetu protiv V.D glavnog i odgovornog urednika dnevnog lista DAN, koji je neprovjerenu s a kompromitujuću sadržinu teksta sa podmetnutim i od nekoga lažno predstavljenim sa mojim imenom i prezimenom objavio, a sudija ni da me obavijesti o konačnom ishodu tužbe. Podgorica, 05. oktobar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović Viši naučni saradnik (194a) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, četvrtak, 06. oktobar 2011. godine. Isti tekst samo pod novim naslovom: „Kadija te tuži, kadija ti sudi“, (naslov dala Redakcija) objavljen je u IN4S.NET, četvrtak, 06. oktobra 2011. godine. DA LI SENAT UNIVERZITETA C. G. (NE)ZNA I(LI) (NE) HOĆE DA (RAZ)RIJEŠI PITANJE IZBORA KANDIDATA U VIŠE NAUČNO ZVANJE?! Važeći propisi STATUTA UNIVERZITETA CRNE GORE za neke se pojedince najrigoroznije primjenjuju i različito tumače, po svim paragrafima i stavovima u njima, a imaju nepisano pravilo da POSEBNO VAŽE za: one koji nijesu mlađi od Rektora, dobro ne izgledaju, kasno su doktorirali, ne objavljuju u prestižnim nacionalnim, međunarodnim časopisima na engleskom jeziku ili nemaju objavljenu studiju, monografiju iz „nacionalne istorije“, niti su od značaja za „nacionalnu samobitnost“ ili nemaju radove koje je objavila nacionalna akademija (da li CANU ili DANU još se nijesu dogovorili pa prećutno odobravaju jedne i druge) i tako dalje i tome slično!!! Takođe, postojeći propisi u „Mjerilima za izbor u akademska i naučna zvanja“ imaju nepisano pravilo da NE VAŽE za: one koji dobro izgledaju, mlađi su od Rektora, mladi su doktorirali, „dobri su ljudi“ iako nemaju reference za više zvanje, ko je „dobar čovjek“ kao M. C., (iako njima ne smeta što kasno doktorirao, jer „demokratska“ većina članova Senata (pr)ocjenjuje da je on „dobar čovjek“ i vjerovatno je, po njima, on obrazac kakav treba biti naučni radnik), mada nema sve reference neophodne za zvanje u koje se bira!!! A šta ako još i lijepo izgleda za godine koje ima?! Da li će ta „demokratska“ a nestručna većina imati smjelosti da unese u svoj zapisnik sa posljednje septembarske i ove prethodno navedene „moćne argumente“ koji su se na njoj čuli: taj je dobar čovjek, perspektivan, mlad, na vrijeme je doktorirao, zgodan, zna engleski i nadasve potpuno odan i predan, poslušan nadređenom itd., ili će ipak to ostati da se prepričava na hodnicima i u kuloarima državnoga univerziteta ostaje da (sa)čekamo dopis i uz njega zapisnik! Ako je tačno prethodno navedeno što se čulo na sjednici Senata, a kao takvo se prenosi i prepričava da jednima podmeću proizvoljnu argumentaciju, a za druge lobiraju i protežiraju, suprotstavljajući „vizuelnu argumentaciju“ važećim „Mjerilima za izbor u akademska i naučna zvanja“, onda mi samo preostaje da povjerujem da se sve to radi po uputstvima određene političke strukture, grupa ili klanova, jer navedena „argumentacija prosto rečeno nameće takav zaključak, koji je jedino logičan, ispravan i mnogo ubjedljiv. Na kraju svega, sasvim je jasna činjenica što osporavaju reference pojedinih kandidata i posebno dr Momčila D. Pejović, višeg naučnog saradnika u Istorijskom institutu Crne Gore. Uzaludne su moje reference kad sam neposlušan, politički nepodoban, nezgodan i nijesam zgodan, nijesam mlad, „na vrijeme“ nijesam doktorirao, engleski jezik ne govorim i na njemu ne objavljujem, napisani članci, studija i monografija nijesu od „nacionalnog značaja i samobitnosti“ i tako dalje i tome slično!!! Tačno je da sve navedeno nije u važećem Statutu Univerziteta i „Mjerilima za izbor...“, ali na osnovu toga mogu izvjesni kandidati biti izabrani u stručno ili naučno zvanje, čak i preskočiti zvanje ako (za)treba tom „dobrom čovjeku“!? Šta radi lobi i „tradicija poslušnosti“ naše patrijarhalne zajednice koja je kulminirala u periodu vladavine knjaza-kralja Nikole Mirkova Petrovića?! Pitao sam ljude od pravne struke i nauke koji imaju poveliko radno iskustvo: „Koja je pravna snaga „predloga...“ u ovom mom slučaju. Naravno, pravnici nerado konkretno i direktno odgovaraju, pa vam ostaje da hvatate misao i suštinu onoga što oni na nekom primjeru objašnjavaju. Bi mi jasno da se u mojem „slučaju“ radi, najblaže rečeno, o odugovlačenju jer ne mogu osporiti reference, ali mogu i dalje igrati neke igre na sjednicama koje će biti za mjesec, dva, tri i ko zna dokle to sve može trajati, pa u krajnjem oni će uspjeti da „potroše“ (moje) vrijeme odnosno određen zakonski rok za dobijanje zvanja. Dobro, rekoh naglas i njemu a više sebi, kao znak da ću ono što sam bio naumio i u što sam prethodno se uvjerio. Reći ću ja njima koju i to kao uvijek onako otvoreno i javno bez okolišenja, pa neka čine šta god hoće i šalju dopis makar stigao poslije nekolika mjeseca ili nikada, znajući njihov način rada i odnosa prema meni! Jedino u što se mogu sigurno pouzdati jesu argumenti sa kojima raspolažem i istina koju uvijek javno i otvoreno saopštavam. Neka se čita i tumači kako je kome volja. E, neću da čekam ni taj famozni dopis, niti zapisnik koji će mi potvrdi ono što se zna ili „(do)kazati“ da kruć ima ćoškove-uglove, jer su takva njihova tumačenja i primjena propisa kada sam ja u pitanju i izbor za više naučno zvanje. Nije tajna da je „predlog Vijeća za društvene nauke“ prošao glatko na Senatu Univerziteta i da će kao takav biti proslijeđen matičnoj ustanovi u ovom slučaju Istorijskom institutu na dopunu, pojašnjenje, potpvrdu i slično. Drugim riječima odugovlačenje radi zadovoljenja nečije obijesti. Rekoh na sav glas da me crnogorska i cjelokupna javnost čuje i da me kritikuje. A oni najjači u Vijeću za društvene nauke i Senatu Univerziteta Crne Gore ako treba neka se dogovore na koji način će da me odstrijele i to bez metka, jer su me odavno stavili za metu pa me bezpoštedno zasipaju „argumentima“! Moje javno obraćanje stručnoj, naučnoj i laičkoj javnosti iritirano je, blago rečeno, „procedurom“ i dugim vremenskim trajanjem i čekanjem za izbor u naučno zvanje „naučni savjetnik“, i uz sve igrom i zavrzlmom od (ne)argumentovanog (p)ravnog „predloga Vijeća za društvene nauke“, koji je upućen Senatu Univerziteta Crne Gore na konačno (raz)rješenje, pojašnjenje i(li) razjašnjenje, dopunu i tako dalje. Zato sam prinuđen, da po drugi put, javno reagujem na zakonom nepredviđenu za pojedine kandidate jedino važeću, a za druge nevažeću i „(ne)predviđenu“, proceduru rješavanja izbora kandidata u više naučno zvanje. Zašto je „sporna“ i kome smeta argumentacija, reference, recenzije, objavljeni članci i posebna izdanja, monografije, studije itd, a sve je prošlo strogu kontrolu, komisiju i sve stručne i naučne instance i najzad posljednji „filter“ instancu prorektora za nastavu kod gospođe prof. mr Nataše Đurović, naravno poslije nekolike konsultacije i sa njenim parafom ili odobrenjem, i kao takvo sve objavljeno u Biltenu Univerziteta Crne Gore, Broj 272, Godina 2011, Podgorica, 7. juna 2011. godine, str. 27-32. Ne mogu da razumijem argumente sa kojima me osporavaju i zato pitam: „Koju pravnu snagu, moć i značenje ima navedeni „predlog Vijeća za društvene nauke... “ upućen Senatu Univerziteta na „razrješenje-odluku“ u cijelom ovom galimatijasu za izbor u više naučno zvanje“, sem što se odugovlači izbor u zvanje dr Momčila D. Pejovića, kao i još nekih kandidata iz Istorijskog instituta, ili je nešto drugo u pitanju što meni kao potpisniku ovoga teksta nije poznato niti ću ikada saznati? Naglašavam da samo govorim i pišem u svoje lično ime i iznosim svoj lični stav, mišljenje i argumentaciju duboko ubijeđen da je istina na mojoj strani. Šta to ne valja ili je „problematično“ u mojem referatu, a objavljeno je u navedenom Biltenu, pa ga je i Senat Univerziteta, na „predlog Vijeća za društvene nauke“, kao nepotpun(og) ili sumnjiv(o(g) vratio na dopunu (nekada naučnom) Vijeću Istorijskog instituta (nekada je to bilo Nučno Vijeće), da se još jednom o tome naknadno raspravlja i da po navedenim stavkama da objašnjenje članovima Senata i u krajnjem po ko zna koji put „potvrdi“ da imenovani kandidat(i) ispunjava(ju) uslove za naučno/a zvanje/a za koja se kandiduje/u?! Drugim riječima, zašto je neko izmislio ili smišljao način opstrukcije, osporavanja ili sabotiranja da navedeni kandidat/i ne prođe/u izbor u naučno zvanje, a da prethodno nije bilo nikakvih smetnji na instancama na kojima je referat pozitivno ocijenjem, ili me o „problematčnim argumentima i primjedbama“ članovi našega naučnoga vijeća u „Vijeću za društvene nauke“ nijesu pravovremeno obavijestili ili su prećutali! Odmah da kažem da smo o svemu raspravljali i da na moje pitanje „da li sa mojim referatom ima kakvih problema“ u „Vijeću za društvene nauke“ jasno je rečeno da je sve u redu. Neću da (po)sumnjam u javno datu, pred kolegama, odrečnu izjavu kolege, kao predstavnika Istorijskog instituta u „Vijeću za društvene nauke“! U prethodnom tekstu pod naslovom „Glasovima nestručne „demokratske“ većine (od)godili izbor u naučna zvanja“ (objavljen u elektronskim novinama IN4S.NET, četvrtak, 29. septembar 2011. godine u rubrici „Drugi pišu“) nijesam htio da prejudiciram odluku Senata Univerziteta, ali sam gotovo bio siguran da se stanje neće ni za jotu promijeniti i da me njihovo „rješenje“ neće iznenaditi, zato sam se i „(pri)sjetio“ latinske sentence „Cornix cornici okulos non effodiet“ (Vrana vrani oči ne (iz)vadi), da bih jasno pokazao šta mogu ili možemo, mi koji nemamo političku podršku - zaštitu, a još imamo i godina i nijesmo više tako mladi i lijepi (zar vam to ne zvuči poznato!?), očekivati od te i prethodne najviše univerzitetske instance. Nikome neću da sporim pravo da bilo koji član „Vijeća za društvene nauke“ ili Senata Univerziteta ima pravo na svoj lični stav, način razmišljanja i tumačenja pa u krajnjem i davanja takvog famoznog „predloga...“, da bi se na sjednicama tih visokih univerzitetskih instanci i to pitanje konačno, jednom za vazda, (raz)riješilo! Međutim, ne mogu da zanemarim jednu i to veoma značajnu, a rekao bih presudnu, važnu činjenicu odnosno jak argumenat, koji u cijeloj toj (ne)pravnoj zavrzlami apstrahuju članovi navedenih instanci, a to je da se za izbor u zvanje bilo kojega kandidata traži da ispuni kvotuukupan zbir bodova koji se traže „Mjerilima za izbor u akademska i naučna zvanja“, da bi kandidat mogao biti izabran u više naučno zvanje. U protivnom, usljed nedostatka bodova, kandidat će biti reizabran u postojeće zvanje, jer ne ispunjava zbirnu kvotu za više zvanje, a što je ovde u mojem slučaju nesporno, kao što nijesu ni sporne pozitivne recencije sva tri člana posebno, koji su napisali svoje recenzije i iste su zajedno objavljenje u navedenom Biltenu Univerziteta. Nije valjda da za svako moje više naučno zvanje treba da objavim po jednu monografiju ili studiju kao zasebno izdanje i to iz nacionalne istorije-istorije Crne Gore, koja potvrđuje „nacionalnu samobitnost“!? Poznato mi je da je „sporna“ obimna monografija „Cetinjska gimnazija 1880-1920. godine“, Cetinje 2007. godine, format A4, str. 1-1104, čiji sam ja autor i o svojemu trošku štampao, nezvanično kod velikih pravnika i akademika koji su „autoriteti“ u političkim i naučnim krugovima, jer nije objavljena kod nacionalno priznatih akademija ili institucija. Odmah da kažem da sam je unio u spisak referenci ali je nijesam bodovao. Neka tu činjenici crnogorska i ukupna stručna i naučna javnost zna. Toliko o nekim referencama spornim, poznanstvima, rođačkim vezama, gledanju kroz prste ili donacijama-parama kojima me Crna Gora obasipa!? Samo da mi ne oduzima ono što mi pripada po zaknonu kao da bi me pomogla. Neka se i to zna. Nadam se da navedene radove, studiju, monografiju i ukupne reference, kao i ukupan zbir bodova 77,4 (od kojih poslije prethodnog izbora u zvanje 48,6 bodova), niko ne spori, makar zvanično, ni oni u „Vijeću...“ niti na „Senatu....“!? Međutim, priče u kuloarima i krajnje prizemni argumenti koji su se čuli na Senatu kao „protiv argumenti“, da je neko lijep, dobar, pametan, ugledan, mlad i tako dalje, izgleda da su bili, ipak, nedovoljni nekim članovima u obadvije visoke instance odnosno za „demokratsku“ a nestručnu većinu pa su zato u „Vijeću za društvene nauke“ (iz)glasali za „predlog...“, stavljajući pod znakom pitanja određene reference i na kraju ih Senat proslijedio Istorijskom institutu na „pojašnjenje, dopunu potvdu“ i tome slično! Tako je jedino moguće tumačiti osporavanje ili odgađanje moga izbora u više naučno zvanje. Čime mogu drugo da me ubijede da postoje iole valjani argumenti da donijeti „predlog...“, koji je upućen od strane „Vijeća...“ Senatu Univerziteta kao krajnjoj instaci na konačnu odluku, nije u cilju odugovlačenja i u krajnjem onemogućavanja da se izvrši izbor u zvanje donošenjem konačne odluke i s druge strane način odlučivanja na Senatu i njihova konačna riječ-odluka da su saglasni sa „predlogom Vijeća...“. Tu sada ne može biti nikavoga predloga, dopuna, objašnjenja niti mrdanja, vraćanja na ponovni postupak, da se daju nekakve potvrde i tako dalje i tome slično. Treba jasno i odlučno reći da li kandidat/i ispunjava/ju ili ne ispunjava/ju odnosno ima ili nema dovoljan broj bodova kao uslov za izbor u više naučno zvanje i da li su sve tri recenzije pojedinačno pozitivne. Tu je kraj cijeloj priči, sem ako neće da se neko igra i produžava igru praveći neku pravnu zavrzlamu do usvajanja novih propisa odnosno do novoga Statuta Univerziteta, koji kako se čuje je u toku izrade - izmjena. Apsurndo jeste, ali u krajnjem nije netačno i mnogo je vjerovatno! Ako stigne dopis, crno na bijelo, kao potvrda ili odluka u zavisnosti kako će Senat Univerziteta krstiti taj administrativni akt, o prihvatanju „predloga Vijeća za društvene nauke“ ili zapisnik sa sjednice od četvrtka, 29. septembra 2011. godine, sa početkom u 10,00 časova, dostaviću ga sa citatom u cjelosti samo ono što se odnosi na moju malenkost, sem u slučaju da to bude nešto krajnje neočekivano, a što ipak držim kao minimalnu mogućnost. Da ne prejudiciram o tome ćemo naknadno, kad stigne zvaničan dopis Senata. To je o tome za sada sve!? Sasvim je jasna odnosno krajnje providna i podla namjera da i jedna i druga visoka instanca neće da odluče nego se igraju mačke i miša znajući da imaju silu u vidu oni glasača kao članova „demokratske“ većine, koji bezbrižno ali uporno potežu krajnje problematičnu argumentaciju, iako znaju da bez dovoljnog broja bodova kandidat(i) ne bi mogao/li konkurisati za naučno zvanje sem da traži reizbor u zvanje. Naravno, ja nijesam tražio reizbor, jer me on svakako sleduje i bez ikakvih drugih odnosno novih radova. Međutim, ni takvu odluku „Vijeće...“ nije moglo donijeti, jer bi time doveli pod sumnju cijelu prethodnu izbornu proceduru, a dobru argumentaciju nijesu imali za takav odlukurješenje! Zato su i priblegli mnogo „umnijem“ i smišljenijem izgovoru sa kojim bi proceduru mojega izbora u više naučno zvanje usporili i u krajnjem onemogućili! I tako, na osnovu „predloga Vijeća...“ i prihvatanja istoga od strane Senata Univerziteta, igra i „(p)ravna“ zavrzlama se nastavlja, traje i traje dokle nekome ne dosadi odnosno dok se neko opet dosjeti pa kaže „protekli su svi rokovi“ i od izbora u naučno zvanje nema ništa. To je krajnji cilj nestručne a „demokratske“ većine i famoznog „predloga Vijeća...“, koji je proslijeđen Senatu Univerziteta Crne Gore da svojom snagom većine glasova kao „argumenata“ netručne a „demokratske“ većine opozovu ili ospore dobijanje naučnoga zvanja. Takav politički gaf je krajnje moralno nizak, zloban i poguban za mene kao kandidata, pa mi daje puni osnov da sumnjam u savjesnost i moralnost odluka koje su donijete „demokratskom“ većinom članova „Vijeća“ i Senata Univerziteta. Naravno da članovi te „demokratske“ većine u mojim očima su izgubili ono povjerenje i značaj koji su nekada imali, a kojima sam bezrezervno vjerovao da se neće služiti proizvoljnostima, improvizacijom od argumenata ili „vizuelnim argumentima“. Ubijeđen sam da meni nijesu pružili valjane dokaze-argumentaciju sa kojom odlažu ili osporavaju moj izbor u više naučno zvanje odnosno traže raznorazne dopune, pojašnjenja i potvrde! Zašto ne reći, šta se jasno čulo i na koji način se raspravljalo, diskutovalo ili potezali izvjesni „moćni argumenti“ na posljednjoj sjednici Senata Univerziteta od 29. septembra 2011. godine, jer nije nikakva tajna, iako će mnogi od njih reći da je sve to rečeno u vidu šale i nekog „drugarskog“ nadgornjavanja. Naravno da se takve pikanterije neće naći u zapisnuiku sa sjednice, ali to živi u priči onih koji nijesu bili za usvajanje „predloga Vijeća za društvene nauke“. Međutim, sa takvim „argumentima“ nije se šaliti! Drugu stranu to skupo košta, pa ona izreka „Dvojica bez duše, treći bez glave“ baš je mnogo teška i može biti veoma pogubna, kao i ovom mojem slučaju gdje neki potežu argumente da poznajem direktora, da poznajem profesore, komisiju, recenzente itd., itd.? A šta im to znači nego, rečeno drugim riječima, da mi hoće podvaliti i prikazati me „demokratskoj“ većini i javnost stručnoj naučnoj i laičkoj da sam sve diplome, stručna i naučna zvanja dobio na protekciju-poznanstva, komšijske veze ili konflikt interesa u Istorijskom institutu, jer sam član redakcije časopisa „Isorijski zapisi“, koji je najstariji časopis u Crnoj Gori, a za objavljene članke honorara nije bilo ima najmanje deset godina, a bogme ni oni koji isto kao ja objavljuju u njemu. Kakv je to konflikt bez pare i dinara-eura i još sam plaćaš rezime svoga rada na engloskom jeziku. I to neka se zna. Nije valjda da neki stručnjaci i naučni radnici koji sjede u „Vijeću za društvene nauke“ ili Senatu Univerziteta hoće da mene i druge natjeraju da plaćamo objavljivanje svojih radova u njima prestižnim časopisima da bi me mogli i po tome osnovu prozvati. Mada se zna da ima i takvih „naučnika“ koji su uplatili izvjesnu svotu novca pa se se njihova imena izašla u „1000 najpoznatijih ličnosti u svijetu“! Da li je sve to što ste imali reći ili ima još da mi podvalite i obmanjujete stručnu, naučnu i laičku javnost? Recite javno! Pa, isprsite se moćnici i recite otvoreno iz punih usta, sa ličnim potpisom a bez pseudonima, javno meni i svima šta sam ja to „poznanstvom“ i rođaćčom vezom dobio u životu, a bez ogromnog truda, znanja i dugogodišnjega danonoćnoga rada? Hoću da vidim toga ko može reći po bilo kojem osnovu da je meni nešto dodijeljeno mimo potpuno ispoštovane stroge zakonske procedure! Neko vas je debelo obmanuo ili vi takve „argumente“ i podlosti koristite samo kao izgovor i prizemni način obračuna sa politički nepodobnim i slobodoumnim ličnostima, koje ne prezaju da kažu bobu bob a popu pop. Iznesite relevantne činjenice, a zanemarite kuloarske priče! Rekoh da ću iznijeti nešto od argumentacije koja se čula na sjednici Senata Univerziteta navedenog datuma, a to je, parafraziraću, „kao moramo pooštriti kriterije za dobijanje zvanja“! Nešto im smeta pa izgleda sada se oštre na meni i mijenjaju pravila dok na drugoj strani ta ista pravila važe za njihove političke i stranačke agitatore i poslušnike. Još jedan dobar argumenat, takođe ga parafraziram, a glasi da je neko iznio ili ubacio primjedbu kao debelu „argumentaciju“ da je „izvjesni kandidat kasno doktorirao i da baš ne izgleda mlad“, iako mu je to prvo zvanje za koje se kandiduje. Kakve to ima sada veze sa izborom u naučno zvanje i u kojim to mjerilima za naučno zvanje stoji paragraf ili stav na osnovu kojega godine sprečavaju toga kandidata da doktorira i dobije naučno zvanje? Šta im to znači da taj nije mlađi od njihovga Rektora?! Pa zar se takvim „argumentima“ pojedinci služe i šta to oni stručno i naučno traže od kandidata za naučna zvanja? Zašto im to smeta a ne smeta da su oni u malo izmijenjeno ili gotovo istom sastavu prije nekoliko godina dodijelili odnosno izabrali u prvo naučno zvanje osobu koja je doktorirala u 50 i nekoj godini života i tada niko nije imao ništa protiv niti se pisao „predlog u Vijeću za društvene nauke“ da Senat Univerziteta odluči o tome! Zašto? Neće imati niko smjelosti da odgovori na moje pitanje, a čikam sve članove u Vijeću i Senatau Univerziteta! Tako nešto imalo je prođu a sada nekome hoće da podvaljuju ili se odrasli zlobno i zakulisano igraju. Nadam se da neće biti neko ko će negirati navedenu činjenicu, ali ako to učini neka se potpiše i navešu ime i prezime kao potvrdu rečenoga. Zato i tako reagujem na navedene „argumente“ odnosno razloge sa kojima se osporavaju naučne titule i izbor u zvanja odlažu za nekoliko mjeseci, pa se po drugi put i obraćam cjelokupnoj javnosti dajući joj na znanje o kakvim se „pravilima“ radi i ujedno igri koja se igra, ko zna iz kojih razloga i čijih političkih interesa. Ako se tako vode rasprave i sa takvim „argumentima“, kao ključnim za dobijanje naučnih zvanja na tako visokim stručnim i naučnim instancama na jednom univerzitetu kao visokoškolskoj ustanovi, onda je jasno da ne samo moja malenkost neće biti izabrana u više zvanje, nego ni mnogi nepodobni, politički neangažovani i nestranački kandidati. To je igra na „visokome“ nivou i neka crnogorska javnost zna, pa i šira stručna i naučna javnost, po kojim mjerilima i kriterijima se odlučuje o naučnom zvanju. Onaj ko ispunjava „vizuelnu argumentaciju“ nestručne a „demokratske većine članova u „Vijeću... i Senatu Univerziteta“ a što se ne traži po pozitivnim zakonskim propisima ima potpunu prohodnost, u protivnom takavom kandidatu zna se ishod, pa će biti prebacivanja odgovornosti sa jedne instance na drugu, treću i tako nikad kraja izboru u naučno zvanje tome kandidatu. Čija je to zakulisana igra i za čije interese? Hoću da sve vas čujem, koji ste glasali za takve „argumente“, i koji ste se na posljednjoj septembarskoj sjednici Vijeća ili na Senatu pozivali ili podvaljivali, i kojima od vas nijesu po volji recenzenti onih kandidata čiji ste izbor odložili vašim „predlogom...“? To je još jedan ključni problem za „demokratsku“ nestručnu većinu koja zloupotrebljava svoje funkcije u jednoj ili drugoj visokoj univerzitetskoj instanci ili bolje reći krajnjoj koja donosi odluke, a ne „predloge...“! Još nešto hoću iznijeti kao nespornu činjenicu za koju se ne domišljate ili vam nije data u zadatak, a koju članovi i jedne i druge visoke instance mogu upotrijebiti kao dobar i najmoćniji argument u cilju da ne dobijem više naučno zvanje za koje sam se kandidovao ispunjavajući uslove, a to je: U mojim svjedočanstvima, diplomi profesora istorije, magistarskoj diplomi i diplomi titule doktora istorijskih nauka NE MOŽETE nigdje naći, da su napisane CRNOGORCKIM JEZIKOM - NOVOGOVOROM. Zbog te NESPORNE ČINJENICE vi kao takvi stručnjaci za istoriju možete sporiti moje diplome i stručna i naučna zvanja i tražiti da vam ih dostavim na CRNOGORSKOM NOVOGOVORU. Ako je to za „demoktarsku“ većinu članova „Vijeća...“ i Senata Univerziteta ključni problem onda na osnovu zakona osporavajte i to pravo, pa (za)tražite nostrifikaciju mojih diploma. U protivnom, nemate nijedan valjani argument sa kojim po osnovu pozitivnih propisa tražite dopune, razjašnjenja, potvde, pojašnjenja stavove vijeća i tako dalje. Zašto postojeće instance, ako su me „propustile“ kroz filter sada svoju „grešku“ ispravljaju na način odugovlačenja? Zašto imenovani prorektor, koji je sve argumente filtrirao, jasno ne kaže da se radi o slučajnom ili namjernom tehničkom propustu? Neće valjda neko imati tako bolesne namjere pa zloupotrijebiti činjenicu da sam komšija sa imenovanim proprektorom u nastavi, jer stanujemo u istoj zgradi i sasvim slučajno su nam stanovi u istom ulazu, ali nijesu na istome spratu, i to uzme kao „neoboriv argument“ za „komšijsku vezu“, što bi bila jedna bijedna drskost, podlost i bezobrazluk. Da li neko ima smjelosti da sada kaže i da ispod objavljenog teksta komentariše potpisujući se sa pseudonimom da mi je progledano kroz prste i dodjeljeno više bodova nego ih dr Momčilo D. Pejović ima? Zašto je sve to tako „tačno“, a izgleda da jeste prema nečijem tumačenju i traženju sa podnijetim „predlogom Vijeća...“ Senatu Univerziteta! Zašto se jasno ne kaže da imenovani kandidat ispunjava uslove za više naučno zvanje, jer ima i više bodo nego se traži važećim propisima, a uz sve to ima pozitivne sve tri recenzije i objavljene monografije, ali ne iz istorije španije nego iz istorije prosvjete i kulture Crne Gore? Kome to smeta i zašto to neko ne ospori u nekom naučnom časopisu ili me prozove u nekoj od dnevnih novina, pa da ukrstimo argumente javno i otvoreno? E, tu neće niko da progovori i da se zamjeri predsjednicima navedenih visokih univerzitetskih instanci ( Vijeću i Senatu), jer će jednoga dana doći neko među njima da konkuriše za više naučno zvanje. Tu je ključni problem i zato se „demokratskom“ većinom glasova donose odluke u smislu „predloga...“, iz kojeg jasno proizilazi i zvuče glasovi „da se igra nastavi“ ili kandidat neka se žali kome god hoće, jer odlučujemo u ime struke i nauke, pa su naučna zvanja u našim rukama! Naučna zvanja dajemo onima koji nam odgovaraju iako ne ispunjavaju mjerila i kriterije!? Ostaje samo žalba po onoj narodnoj „Kadija te tuži, kadija ti sudi“. S obzirom da pojedinci u Vijeću i na Senatu, iako čine „demokratsku“ većinu, nijesu stručniji od instance koju je kandidat prošao sa parafom prorektora za nastavu, sada smišljaju predloge ili dosjetke, pravne začkoljice u vidu „predloga“ koje nemaju snagu zakona ali imaju mogućnost da odugovlače proces okončanja izbora u naučno zvanje. Oni tumače na različite načine pojedine stavove još uvijek (sve do njihove jednoga dana ili godine izmjene) važećih paragranfa. „Dmokratska“ većina u obadvije instace iako nestručna dovija se na razne načine ako već ne može da ospori referat, reference i tri pozitivne recenzije, onda ličnim animozitetom i neargumentovanim kritikama ili predlozima sada nastoje da ja kao kandidat ispunim sve stavke u dvadesetak paragrafa navedenih „Mjerila... “ i dostavljam sve što se ubuduće bude od mene tražilo kao kandidata za više naučno zvanje, sa namjerom da me iscrpljuju ili mrcvare dok ne odustanem o svegau ili prođu svi rokovi. To je cilj i sav smisao navedenih predloga velikih stručnjaka, pravnika, nestručnjaka, neistoričara i svih onih u obadvije visoke univerzitetske instace koje odugovlače sa okončanjem procedure, jer je ne mogu zaustaviti nego je moraju konačno riješiti iako je ne mogu osporiti.Još jedanput podvlačim i argumntima potvrđujem da se u važećem Statutu Univerziteta Crne Gore i navedenim „Mijerilima... “ traži ukupni zbor bodova koji kandidat mora ispuniti i tu je kraj svake priče i naglabanja za svakog pravnika pa i za one koji su tek završili prvu godinu pravoga fakulteta. Ukoliko se ova igra ili preciznije rečeno nečija stranačka ili politička igra i nepravna zavrzlama ubrzo ne riješi biću prinuđen da tražim pomoć inspekcijske službe za rad i radne odnose, a ukoliko i to ne da rješenje onda, zna se, u redovnom sudskom postupku. Dako do penzije riješim i ovo pitanje sa naučnim zvanjem, samo se plašim da ni tamo neću uspjeti kao sa onom tužbom za uvredu i klevetu protiv V.D. glavnog i odgovornog urednika dnevnog lista DAN, koji je neprovjerenu sa kompromitujućom sadržinom teksta i sa potpisom podmetnutim i od nekoga lažno predstavljenim sa mojim imenom i prezimenom objavio, a sudija ni da me obavijesti o konačnom ishodu tužbe. Podgorica, 05. oktobar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović Viši naučni saradnik (195) Objavljeno: GLAS DIJASPORE, subota, 08. oktobar 2011. godine. (Dana, subota, 08. oktobra 2011. godine, navedeni tekst poslat e-mailom na objavljivanje sljedećim medijima: POLITIKA.RS; SVEDOK.RS; POBJEDA.ME; DAN.CO.ME; VIJESTI.CO.ME). POUČNO!? „VIZUELNA ARGUMENTACIJA“ SIGURNA REFERENCA ZA IZBOR U NAUČNO ZVANJE!? Da li Senat Univerziteta Crne Gore (ne) zna i(li) (ne) hoće da (raz)riješi pitanje izbora kandidata u više naučno zvanje?! Važeći propisi Statuta Univerziteta Crne Gore za neke se pojedince najrigoroznije primjenjuju i različito tumače. Po nepisanom pravilu posebno važe za: one koji nijesu mlađi od Rektora, dobro ne izgledaju, kasno su doktorirali, ne objavljuju u prestižnim nacionalnim, međunarodnim časopisima na engleskom jeziku ili nemaju objavljenu studiju, monografiju iz „nacionalne istorije“, niti su od značaja za „nacionalnu samobitnost“ ili nemaju radove koje je objavila nacionalna akademija (da li CANU ili DANU još se nijesu dogovorili pa prećutno odobravaju jedne i druge) i tako dalje i tome slično! Postojeći propisi u „Mjerilima za izbor u akademska i naučna zvanja“ po nepisanom pravilu ne važe za: one koji dobro izgledaju, mlađi su od Rektora, mladi su doktorirali, „dobri su ljudi“ iako nemaju reference za više zvanje, ko je „dobar čovjek“ kao MaCa, (ne smeta im što je kasno doktorirao). Međutim, „demokratska“ većina članova Senata (pr)ocjenjuje da je on „dobar čovjek“?! Nije valjda da ga neko hoće promovisati u paradigmu kakav treba da izgleda mladi i budući naučni radnik! Da li će ta „demokratska“ a nestručna većina imati smjelosti da unese u svoj zapisnik sa posljednje septembarske sjednice prethodno navedene „moćne argumente“, koji su se na njoj čuli ili će, ipak, sve osta(vi)ti da se prepričava na hodnicima i u kuloarima državnoga univerziteta ostaje da (sa)čekamo dopis i uz njega zapisnik! Ako je tačno prethodno navedeno što se čulo na sjednici Senata, a kao takvo se prenosi i prepričava da jednima podmeću proizvoljnu argumentaciju, a za druge lobiraju i protežiraju, suprotstavljajući „vizuelnu argumentaciju“ važećim „Mjerilima za izbor u akademska i naučna zvanja“, onda mi samo preostaje da povjerujem da se sve to radi po uputstvima određene političke strukture, grupe ili klanova, jer navedena „argumentacija“ prosto rečeno nameće takav zaključak, koji je jedino logičan, ispravan i mnogo ubjedljiv. Sad mi je mnogo jasnija činjenica što osporavaju moje reference ili drugih kandidata iz Istorijskog instituta Crne Gore!? Uzaludne su moje reference, jer sam neposlušan, politički nepodoban, nezgodan i nijesam zgodan, nijesam mlad, „na vrijeme“ nijesam doktorirao, engleski jezik ne govorim i na njemu ne objavljujem, napisani članci, studija i monografija nijesu od „nacionalnog značaja i samobitnosti“ i tako dalje i tome slično! Naravno da je tačno da sve navedeno nije u važećem Statutu Univerziteta i „Mjerilima za izbor...“, ali na osnovu lobija koji zagovara neke druge argumente i reference iz svere „vizuelne argumentacije“ izvjesni kandidati mogu biti izabrani u stručno ili naučno zvanje, čak i preskočiti zvanje ako (za)treba tom „dobrom čovjeku“!? Šta radi lobi i „tradicija poslušnosti“ naše patrijarhalne zajednice, koja je kulminirala u periodu vladavine knjaza-kralja Nikole I Petrovića pa se kao takva mnogostruko obnovila u današnjoj ekološkoj, ekonomski prosperitetnoj i nezavisnoj državi Crnoj Gori! Pitao sam ljude od pravne struke i nauke koji imaju poveliko radno iskustvo: „Koja je pravna snaga „predloga...“ u ovom mom slučaju. Naravno, pravnici nerado konkretno i direktno odgovaraju, pa vam ostaje da hvatate misao i suštinu onoga što oni na nekom primjeru objašnjavaju. Bi mi jasno da se u mojem „slučaju“ radi, najblaže rečeno, o odugovlačenju jer ne mogu osporiti reference, ali mogu i dalje igrati neke igre na sjednicama koje će biti za mjesec, dva, tri i ko zna dokle to sve može trajati, pa u krajnjem oni će uspjeti da „potroše“ (moje) vrijeme odnosno određen zakonski rok za izbor u više naučno zvanje naučni savjetnik. E, neću da čekam ni taj famozni dopis, niti zapisnik Senata Univerziteta koji će da mi potvrdi ono što se zna ili „(do)kazuje“ da krug ima ćoškove-uglove, jer su takva njihova tumačenja i primjena propisa kada sam ja u pitanju i izbor za više naučno zvanje. Nije tajna da je „predlog Vijeća za društvene nauke“ prošao glatko na Senatu Univerziteta i da će kao takav biti proslijeđen matičnoj ustanovi u ovom slučaju Istorijskom institutu na dopunu, pojašnjenje, potvrdu ili slično. Drugim riječima odugovlačenje radi zadovoljenja nečije obijesti! Rekoh na sav glas da me crnogorska i cjelokupna javnost čuje i nek me kritikuje. A oni najjači u Vijeću za društvene nauke i Senatu Univerziteta Crne Gore, ako treba, neka se dogovore na koji način će da me odstrijele i to bez muke i metka, jer su me odavno stavili za metu pa me bezpoštedno zasipaju „argumentima“! Podgorica, subota, 08. oktobar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović Viši naučni saradnik (196) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME,četvrtak, 28. jul 2011. godine. 110 (NI)JE MANJE I OD 10!? Objavljeno 28. Juli 2011. - 13:35 od rtcg piše: Dr Momčilo Dušanov Pejović Ni u zabavištu za stariju djecu navedena tvrdnja ne bi mogla biti dilema, kao što kod nas, mnogostruko starijih, neprimjetno prolazi ono u šta nas „veliki“ bankari žele ubijediti, bez obzira na našu zdravu logiku. Ipak, ne reagujemo ili ćutke (pri)hvatamo i takve nebuloze. Prije nešto više od deset godina, na prelazu iz drugog u treći milenij, mnogi političari, a bogme sa njima i neki intelektualci, nikako da se slože kada počinje novi (treći) milenij. Da im u pomoć ne pritekoše astrofizičari ne bi se znao tačan datum! I tako posljednjih dvije decenije oni koji su u svojoj mladosti bili (od)gurnuli knjigu kao „druga“ i uveliko se prihvatili „biznisa“, bolje reći lake zarade, danas nam pametuju i preko nekih „intelektualaca“ objašnjavaju procese prelaska iz jednog agregatnog stanja u drugo, iz jedne imperije u drugu ili stvaranje novog crnogorskog tranzitnog društva, koje ne počiva na zdravoj logici a još manje na znanju. Reći ćete, šta je koga briga za takve tvrdnje ili dileme, i zašto vi baš reagujete!? Razumio bih da vam se miš provlači kroz brojne propise, ali slona da vam provlače a da se pravite nevješti ili da na to ne reagujete, ako ste zdrave pameti, prosto je nerazumljivo. Slave se brojne godišnjice, jubileji, kako institucija tako i pojedinih ličnosti u crnogorskom društvu. Nikakav problem. Zaboravljaju one institucije koje su mnogostruko značajnije za jednu državu i njen narod, kao i sve građane u toj državi. Prvenstveno tu mislim na škole – ustanove prosvete i obrazovanja. Za njih nemaju novaca, ni oni u državi niti oni u privatnom biznisu. Smeta mi i na to reagujem. Međutim, u javnosti, medijima elektronskim i štampanim na velika zvona najavljuju se godišnjice i jubileji stari po više decenija ili cijeli jedan vijek, a niko da zdravo razmisli i zapita da li je to tako i kakve su namjere onih koji ih svojataju kao takve? Preskače se cijeli jedan vijek i govori se o nekom kontinuitetu rada banke-štedionice, zalagaonice, sa onim što je osnovano prije nepunih par ili više godina, pa se sve to strpa u jedan koš i servira kao nasljeđe koje im ne pripada ni po kojem osnovu sem u preuzimanju naslova, mada im niko ne brani da obilježavaju osnivanje ili „poslovanje banke“ iz perioda od prije 110 godina. Imaju previše novca, lako i na brzinu stečenog. To mi ne smeta, jer tu su regule pravne države pa se sve može (pr)ovjeriti. Postavlja se jedno pitanje: da li imamo razloga da slavimo nešto iz prošlosti što nema kontinuiteta i što nije u tijesnoj vezi sa onim novoosnovanim danas od prije nekoliko godina, sem u čisto formalnom smislu što je u vezi sa samim naslovom ili želimo biti stariji nego što jesmo i možda naslovom preuzeti pravo nasljeđa koje nam ne pripada?! autor je viši naučni saradnik u Istorijskom institutu Crne Gore (Redakcija „Javnogservisa.me“ iskoristila je moj tekst za „obilježavanje“ 110 godina „Prve banke“ i njenog „jubileja“, pa je umjesto mojeg originalnog naslova 107 stavila 110 godina. Moglo je i bez toga ostaviti sve onako kako je i bilo. Ne mijenja suštinu). (197) Objavljeno: IN4S.NET, petak, 04. novembar 2011. godine; JAVNISERVIS.ME, petak, 04. novembar 2011. godine objavio je pod naslovom: Politička dioptrija Senata Univerziteta Crne Gore. Poslato za objavljivanje Glasu Dijaspore, 04. novembra 2011. godine. SENAT UCG (RIJE)ŠIO ENIGMU IZBORA NAUČNIH ZVANJA: „NO PASARÁN” ZA DR MOMČILA D. PEJOVIĆA! Ništa novo, a još manje čudno ili iznenađujuće, pod crnogorskom, beskrajno nebeskom, plavetnom kapom ekološke, nezavisne, demokratske, proevropske Crne Gore! A, bilo bi čudo još i veće da je dr Momčilo D. Pejović uspio proći obadvije velike, brojne i mnogo moćne, svakako značajne instance: Vijeće društvenih nauka (Strukovno vijeće) i Senat Univerziteta Crne Gore! I, kada je na kraju došao, ipak, nekim velikim čudom uspio proći prvu “kapiju”, uslijedila je odnosno dočekala ga je ona najbrojnija i “najstručnija” instanca Senat UCG. “No pasarán” za dr Momčila D. Pejovića, višeg naučnog saradnika u Istorijskom institutu Crne Gore-Univerzitet Crne Gore, sa 35 godina radnoga staža, od kojih 30 godina u Institutu za istoriju, koju nije mogao proći pa da je imao “čelične zube” odnosno reference sa radovima objavljenim u najpoznatijim svjetskim časopisima, jer bi opet neko imao nešto da u “predlogu Vijeća za društvene nauke” ili u “Senatu Univerziteta CG” dodade i kao “zaključak Senata” uputi Istorijskom institutu i upita za pojašnjenje, dopunu i tome slično, a zatim opet jovo nanovo, pa kada i to bude sređeno i ponovo dostavljeno onda ga čeka najjednostavnija prepreka: glasanje “nestručne” a demokratske većine poslušnika politički-stranački opredijeljenih i onih koji iz ličnih interesa glasaju protiv da se ne zamjere gospodinu Rektoru Univerziteta Crne Gore, ili iz “opravdanih” razloga napuštaju sjednicu ili izbjegavaju da dođu na istu. A, možda bih prošao da sam pošao, kako su mi savjetovali, na poklonjenje kod gospodina Rektora da ga zamolim za mali p(r)opust?! Odmah na samom početku želim da se iskreno zahvalim svima onima koji su mi dali svoj glas “za” u izbor za naučno zvanje. Hvala i onima koji su po svojoj naučnoj savjesti i ličnim principima bili za ili protiv. Za uzdržane i one koji su namjerno bili odsutni sa sjednice reći ću samo da su beskičmenjaci. STOP za dr Momčila D. Pejovića i njegovu naučnu karijeru barem što se tiče naučnih zvanja, a za ostalo će se oni još dobro potruditi da jednom za svagda okončaju i njegovu radnu karijeru? Znam i nemam dileme da tako neće učiniti, jer tako mi rade pune dvije decenije. Stop naučnim projektima kojima će rukovoditi dr Momčilo D. Pejović! Tako se to radi u demokratskoj, proevropskoj i prosperitetnoj Crnoj Gori; i tako se zaustavljaju oni koji se naukom bave, a politički su neposlušni, naučno ne misle kao politička elita koja je na vlasti i neće da prekrajaju istorijsku prošlost države Crne Gore, najstarije pod kapom nebeskom tako vele, iako se sa njima nikako ne slažem. Mlađa generacija istoričara je “nastala” i vrlo brzo se obrazovala, stručnim znanjima naoružala, politički i stranački snabdjela članskim kartama ima svoje vođe ideološke, političke, naučne i stručne koji će nove projekta davati iz rukava, a umjesto istraživanja po brojnim arhivima u zemlji i inostranstvu prvo će anulirati sve ono što je do sada u literaturi napisano a nije kako oni danas tumače. Tako će se ubuduće tumačiti istorija Crne Gore i farbati biografije onih koji su ovu današnju državu ekonomski upropastili, a sve će to biti poduprto brojnim novim dokumentima iz daleke prošlosti! Dakle, projekcija današnjih događaja u daleku crnogorsku prošlost i istoriju! Stop svima koji kritički misle, kritički ukazuju na brojne anomalije u crnogorskom društvu i koji samo na osnovu arhivskih izvora izučavaju prošlost Crne Gore! Zašto i kome takva istorija treba? Drugačije tumačiti istorijsku prošlost Crne Gore i naravno odati sva priznanja političkoj vrhuški koja je danas na čelu ove osiromašene, ekološki najstarije i nezavisne države Crne Gore. Da li je takva istorijska nauka za napredak naroda koji žive u Crnoj Gori i da li je to civilizacijski nivo koji se danas traži od političke vrhuške, a preko novih istoričara i naučnika matematičara koji znaju istoriju i sve relevantne reference za jednoga istoričara? Naravno da me nije iznenadio broj glasača koji su bili “prisutni” u sali u toku glasanja, jer devet glasova onih koji su bili za moj izbor nije mogao biti veći kada u sali nije bila ni polovina od ukupnoga broja njih 39 koliko ih je u članstvu Senata, a neki “nijesu” imali pravo glasa! Pa, zar to nije opstrukcija? Rećićete, svako ima pravo da glasa po svojoj savjesti i shodno naučnim i moralnim principima! Moram priznati da su tom prilikom pokazali svu svoju principijelnost i savjesnost kada je trebalo biti prisutan i pred Rektorom UCG jasno iznijeti svoj lični stav i naučni svakako! Toliko o principijelnosti i naučnoj savjesti, stručnosti i kolegijalnosti. Postajem dosadan, ali ću još jednom ponoviti, moji snovi su mi to prije četiri noći sve predskazali i nažalost se sve potvrdilo. Tek sada mi je postala potpuno jasna, jer je ostvarena, jedna “prijetnja” bolje reći “tvrdnja” jednog moga poznanika kada mi je prije skoro 10 mjeseci rekao: “E, sad si konačno stavio tačku na svoju naučnu karijeru”, a ja se tada dobro izasmijao pa završio razgovor sa riječima: “A, šta bih promijenio da nijesam napisao “ŠTA ĆE DANU (U) CANU”?! Ispostavilo se kasnije u desetak objavljenih tekstova, koji su uslijedili sredinom godine pa sve do danas, da sam potpuno bio u pravu, s tim što se njima ništa nije desilo, a meni su stavili tačku na naučnu karijeru, odnosno nijesam izabran u naučno zvanje - naučni savjetnik. To je još jedan dokaz koliko su bili principijelni i savjesni u svome poslu na sjednici Senata oni koji su bili protiv ili nijesu me glasali, jer su napustili sjednicu ili nijesu došli iz “opravdanih” razloga, ili su bili uzdržani! Samo su dokazali da meni nije mjesto sa njima i da različito gledamo na reference, izbor u zvanja, naučnu problematiku, naučnu savjest i metodologiju rada, kao i na reagovanje na brojne devijacije u crnogorskom društvu u posljednje dvije decenije. Naravno, uz sve to ide i moja politička – nestranačka opredijeljenost i javna angažovanost u vidu objavljivanja tekstova o pojedinim društvenim problemima. Samo ću naglasiti, zbog onih koji se u Senatu dugo već pitaju šta su to “Istorijski zapisi” i koji kao takav časopis ima naučni ugled u zemlji i inostranstvu; a šta su to monografije od nacionalnog značaja koje taj doktor istorijskih nauka ima? Pa šta ako je napisao monogorafiju “Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848-1918”, Podgorica 2000., str. 1-672, i “Cetinjska gimnazija 1880-1920., Cetinje 2007., str. 1-1104?! Problematika navedenih monografskih djela je iz oblasti crnogorske prosvjete i obrazovanja pa neka se izmjere oni koji sjede u Senatu i pitaju se šta je to “referentno” kod doktora istorijskih nauka koji nema radove objavljenje u svjetskim časopisima, a po njihovim su ličnim kriterijima vrh istorijske nauke!? Koliko onih koji sjede u Senatu ili su članovi Vijeća za društvene nauke ima monografiju jednu ili dvije i koliko su te njihove monografije značajne za prosvjetu i kulturu Crne Gore? Vama koji ste bili protiv moga izbora zbog nedostatka “reference” samo ću reći da ste slijepi ili ste zbog političkog odnosno stranačkog gledanja slijepi ili samo u mome slučaju obnevidjeli. Naravno, da ste sa takvim naočalima gledali na reference naučnoga radnika koji ima dvije monografije od nacionalnog značaja. Možete to negirati samo vašim ličnim animozitetom i ničim drugim. Za neke matematičare i njima sličnim u rangu redovnih profesora na UCG, koji hoće da meritorno i validno raspravljaju o naučnim temama iz istorije i ocjenjuju radove jednoga doktora istorijskih nauka sa trodecenijskim naučnioistraživačkim radom možda mnogo i ne znači, jer oni takvim načinom gledanja, a posebno načinom poimanja značaja jednog najstarijeg naučnog časopisa u Crnoj Gori možda po prvi put i čuju, ali zašto onda reaguju i pokazuju svu prostotu neznanja, obrazovanja i duha jednog visokoobrazovanog profesora koji ima najveće naučno zvanje - redovni profesor!? Naravno da sa takvima ne treba polemisati niti im dokazivati značaj i ugled koji uživa jedan časopis kao što su to “Istorijski zapisi”, koji redovno, i pored ogromnih napora, održavaju naučni i stručni radnici Istorijskog instituta i mnogi spoljni saradnici među kojima je mnogo akademika i redovnih profesora! Sa takvim nivioom raspravljanja, diskusije ili postavljanja krajnje neznavenih pitanja na jednom najznačajnijem tijelu Univerziteta nemam šta reći sem da javno postavim pitanje da li su takvi zagovornici naučnih istina i razvoja nauke pri umu i razumu? Ako mi od takvih i njima sličnih, koji su na Senatu UCG diskutovali ili raspravljali o meni i mojim referencama uopšte, zavisi napredovanje u hijerarhiji najviših naučnih zvanja onda mi je zaista zadovoljstvo što me nijesu glasali i što neću sa njima biti u ravnopravnom rangu najvišega naučnoga zvanja. Moram reći odnosno podsjetiti te i takve koji su glasali protiv moga izbora u zvanje za naučnog savjetnika, da sam jednom prilikom javno reagovao na slična razmišljanja, takođe jednog tadašnjeg matematičara i ministra prosvjete i nauke rekavši mu da je najopasnije što može neko da od takvih matematičara učini jednome narodu jeste da u istorijsku nauku uvede metod množenja i dijeljenja, sabiranja i oduzimanja, razlomaka i kvadratnog korijena, jer će takvim matematičkim operacijama uništiti mnoge živote ljudske, u krajnjem biće pogubno za mnoge narode i sve ljudske vrijednosti uopšte. Naravno da sam zbog takvog javnog reagovanja dugo godina snosio posljedice, jer nikako nijesam mogao dobiti naučni projekat. Neće me iznenaditi ako i sada propadnem ili me odstrane sa projekta, jer nemam najveće naučno zvanje! Da ne bih zamarao poštovane čitaoce, jer sam u moja prethodna tri obraćanja naveo sve nesporne argumente, samo bih upitao Rektora, naravno i sve one koji su ga podržali i solidarisali se da ne prođem, jer nijesam podoban za naučnog savjetnika, zbog mojih javnih reagovanja koja su uvijek sa mojim potpisom, za razliku od onih koji se iza pseudonima sakrivaju, kako će odbraniti donijeti “zaključak“ sa prošle sjednice Senata da se dostave pojašnjenja i šta se promijenilo u svemu tome da se na ponovni postupak na Vijeću za društvene nauke raspravlja i tako u vrzinom kolu stave kandidati za izbor u naučna zvanja? Koji su razlozi, gospodine Rektore, da se u paketu ne glasa za sve kandidate iz Istorijskog institute, jer ste u potpunosti dobili dopis sa pojašnjenjima? Drugim riječima koju igru ste tada igrali i po kojim mjerilima i kriterijima ste nas obmanuli podržavajući “predlog Vijeća za društvene nauke”, a “zaključkom Senata” omogućili da se igra oko zvanja nastavi i da Vi sa vašim rektorskim kolegijumom sve to dogovorite odnosno skrojite na način koji vam nabolje odgovara i onemogućite dvojicu kandidata iz Instituta da ne prođu a jedan od njih ipak prođe, jer po vašem mišljenju zadovoljava kriterije, a u krajnjem se samo traži zbir ukupnih poena-bodova da se ispuni za jedno od naučnih zvanja. Zašto ste, gospodine Rektore, mijenjali tumačenja mjerila i kriterije u toku izbora za naučna zvanja kandidata koji nijesu prošli jer ste smatrali da treba pooštriti kriterije za naučna zvanja, a to u dokumentima-plavoj knjizi, ni jedne riječi nema? Pravila su se morala ispoštovati ako već postoje i važe za one koji su prije nas dobili naučno zvanje! Dakle, Vi ste gospodine Rektore umnogome značajno uticali na pogrešan način sprovođenja procedure oko izbora mojega naučnoga zvanja, jer ste dozvolili da se različito tumače pojedini važeći paragrafi iz “Mjerila za izbor u naučna zvanja”. Zašto ste, gospodine Rektore, odstupili od principa jednakog tumačenja paragrafa i primjene istih na sve prethodne kandidate i nas kandidata koji smo se sada našli pod vašim novim tumačenjima istih i važećih, a neizmijenjenih pravila i kriterija? To je prosto rečeno bila jedna vaša ili rektorskog kolegija igra u cilju osporavanja dobijanja naučnoga zvanja za mene kao kandidata, u krajnjem onemogućavanja da budem izabran u više zvanje? Gospodine Rektore, na samome kraju, samo ću reći da me vašim načinom, procedurom i postupkom oko izbora u naučno zvanje nijeste ubijedili da ste pravilno postupili niti da ste ispoštovali kriterije koje ste imali prema mojim predhodnicima, a koji su izabrani u isto ili više naučno zvanje. To je samo još jedan više dokaz da ste prilikom mog izbora u naučno zvanje maksimalno promijenili kriterije i tumačenja pojedinih paragrafa koji su još važeći, a vi i pojedini članovi Vijeća za društvene nauke i u Senatu potpuno ste ih upodobili samo da ne budem izabran u naučno zvanje koje zaslužijem po svim osnovama cijeneći duh zakona “Mjerila i kriterija za izbor u naučno zvanje”. Učinili ste šta ste htjeli i potpuno dezavuisali važeća pravila za izbor u naučno zvanje samim činom procedure koju ste koristili i koju po slobodnoj procjeni tumačite, a koju ste primijenili tokom postupka za moj izbor u više zvanje. Naravno, uspjeli ste da me spriječite u napredovanju u hijerarhiji naučnih zvanja, ali me nećete moći spriječiti da javno reagujem na anomalije koje se dešavaju u crnogorskome društvu, pa samim tim ima ih na Univerzitetu Crne Gore, gdje ste Vi upravo Rektor! Vjerujem da će biti još prilika gdje ćete imati mogućnost da me osporite u daljem naučnom radu, kao što ste to uspjeli u sticanju najvišeg naučnoga zvanja. Ako ćete imati ili ste imali kakve koristi od toga i ako će Vam to dobro donijeti u toku vaših budućih i redovnih aktivnosti na profesionalnom i naučnom planu onda Vam ne zamjeram, ali ako se tu gledalo političkom dioptrijom onda Vam nikako i nikada neću oprosti. Znam da su moje šanse da u redovnoj proceduri istjeram pravo i pravdu veoma male, ali ću pokušati potražiti zaštitu svojih zakonom propisanih prava. Naravno da Vi o tome ne treba da se mnogo brinete, jer ste za sada u svemu uspjeli, barem kada sam ja u pitanju, drugima se mnogo slabijim po referencama dali punu podršku, ali to je izgleda vaša privatna stava i vjerujem politiki interes, u krajnjem Vaša principijelnost! Imajte na umu da neću odustati od pisanja i objavljivanja kritičkoga sagledavanja društvenopolitičke zbilje u Crnoj Gori. Ovoga puta ja sam na velikom gubitku, ali ni Vi nijeste na nekom značajnijem dobitku! Podgorica, četvrtak, 03. novembar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (198) Objavljeno: IN4S.NET, nedelja, 13. novembar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 13. novembar 2011. godine; JAVNISERVIS.ME, utorak, 15. novembar 2011. godine. „PRIČAJU, PRIČAJU, PRIČAJU“ DA ĆE 13. LIMBURGA 2013. GODINE SVI ODRAĐIVATI PRIPRAVNIČKI STAŽ ILI BITI ZAPOSLENI!? Nije greška, već namjera autora da vam skrene pažnju na „tačan“ datum budućega „događaja“!? Radno sposobni ljudi biće angažovani na društveno korisnim poslovima u državi Crnoj Gori! Javni radovi biće velika prilika i izazov svima nezaposlenim licima sa Zavoda za zapošljavanje. Jedan od mega javnih radova mogao bi biti autoput Bar - Boljare na kojemu se planira angažovanje oko 30.000 radnika svih struka i profila, a početak izgradnje već je izvjestan 13. limburg 2013. godine! Neka je sa srećom svima, ako se ostvari ili ne ostvari! Ko (mi) ne vjeruje neka bude strpljiv i (do)čeka navedeni datum, pa onda uzme da me (is)kritikuje. Lako je onome našem ekonomskom analitičaru, a nekadašnjem ministru i velikom „ekspertu“ što svoje javno dato obećanje sjutri dan ispuni, zaposli mladog ekonomistu i ta vijest obiđe vascijeli svijet! A lako je toj (naj)starijoj i (naj)prvoj banci koja je „mnogo“ solventna, izvršnom direktoru i onima u bordu direktora kada sa njom uprvljaju nekadašnji ministri i veliki „eksperti“ koji su ne tako davno znali u Skupštini Crne Gore tražiti pare od ovih istih, koji su na vlasti i tada bili, a nazivali stranku DPS „DRP sistem“-om, da bi još sa svojim stranačkim liderom i drugarom, takođe, „ekspertom“ i bivšim ministrom, grlato horski graktali „Gdje su pare, gospodo, vratite pare...“! Da li su pare vraćene njima ili narodu dobro bi bilo da (sa)znamo, jer im je tada rečeno da žive „još sto godina“ neće znati „gdje su pare“!? Da li su te pare bile na sigurno(m), u privatnim ili državnim džepovima odnosno bankama?! Da li se neko sjeća tih ne tako davnih vremena i onoga bivšega poslanika, ministra i „eksperta“ koji danas može da vas zaposli u koliko rečete „piksla“, iako ima nezaposlenih do mile volje, a na Zavodu za zapošljavanje nude im se poslovi, odnosno prekvalifikacija fakultetske diplome sa nekim dvomjesečnim kursom za diplomu ugostitelja, bageriste, kuvara, tesara, mesara i tako dalje? Danas je neko drugo i moderno vrijeme evroatlantskih integracija, nezavisnih, proevropskih država nastalih iz jedinstvene države SFRJ i nema više besplatnoga školovanja na višim i visokim školama-fakultetima. Znanje je moć, znanje je novac, pa plati da bi dobio znanje! Skoro u svakom malo većem gradu Crne Gore ima fakultet. Brojno stanje studenata kreće se oko 13.000 odnosno nešto više od 2 odsto stanovništva ove prelijepe i prebogate, nadaleko čuvene ekološke i nezavisne države! Sjećate li se, a nije davno bilo, kada su nam „Godine počinjale januarom“ i evo i dan današnji traju, pa nam od tada svaka godina ima po 12 januara! A, sjećate li se „bilborda“ sa ispisanim parolama „Posao se ne čeka, posao se traži“, pa nešto kasnije „Zaposlimo naše mlade na sezonskim poslovima“? A prije neki dan obećaše toj istoj omladini i nezaposlenima da će od januara 2013. godine svi obavljati pripravnički staž u trajanju od 9 mjeseci. „Novi koncept pripravničkog staža, po kojem će prvo zaposlenje za svršene visokoškolce u javnom sektoru i privatnim firmama trajati devet mjeseci, počeće da važi u januaru 2013. (...) novi koncept pripravničkog staža (...) će svim svršenim visokoškolcima omogućiti produžetak obrazovanja. Zbog toga će država od 2013. godine za pripravnički staž uložiti dodatnih deset miliona eura“! Kad kaže Premijer onda moramo (po)vjerovati u to što nam se nudi odnosno strateški planira! Iz mnogo razloga neki u sve to sumnjaju, a prvi i veliki razlog je da ova recesija će još potrajati; drugo, investicije su u znatnoj mjeri smanjene i to se vidi po ukupno planiranim sredstvima u državnom budžetu; treće, broj svršenih visokoškolaca će se gotovo udvostručiti i sa onima iz prethodnih godina znatno uvećati brojka onih koji treba da odrade pripravnički staž; četvrto, ni onima koji su odrađivali nekakav pripravnički volonterski staž nije ni centa (u)plaćeno; peto državni dug Crne Gore na kraju septembra iznosio je 1,46 milijardi eura ili 44,6 odsto bruto domaće proizvodnje, a unutrašnji dug iznosio je 392,3 miliona eura ili 12% BDP-ia. Treba još iznijeti i činjenicu da od 2008. godine državni dug je porastao za gotov cijelih 13 procenata i da pokazuje tendenciju rasta! Samo da podsjetim Premijera na jedan ne tako davni tekst ministra finansija u njegovoj Vladi, a sa naslovom „Šta nas čeka 2012. godine“, u kome se kaže, između ostaloga: „...Zato se mnogi analitičari pribojavaju potpunog kraha u 2012. godini. Ipak, ovo je, još uvijek, pesimistički scenario. Ali i u najboljem slučaju, evropska ekonomija će narednih godina stagnirati ili biti tek u veoma blagom rastu (...) Zato je osnovni fiskalni izazov za 2012. godinu smanjenje deficita i potrebe za zaduživanjem, uz nastavak ključnih, prioritetnih investicionih projekata..“! A šta reći na sve to i dodati da se Crna Gora za mandata novoga ministra finansija već kreditno zadužila sa nekih 150 miliona eura i da planira već iduće 2012. godine da se odmah u prvom kvartalu zaduži dodatnih 200 miliona eura. To su podaci koji su se mogli pročitati u crnogorskoj dnevnoj štampi i elektronskim medijima! Nije bilo teško, a još manje mudro, konstatovati činjenicu da je „...vrijeme socijalizma prošlo...“ a ne istaći da su glavni krivci upravo „politička elita“ iz vremena „rata za mir“ i da je na vlasti pune dvije decenije. Takođe, treba reći da je čista demagogija sa kojom se hoće obesmisliti vrijednost visokoga školstva odnosno fakultetskih diploma samim tim što se kaže: „Pitanje je da li na evidenciji treba da bude neko ko je odbio ponudu Zavoda za obavljanje posla za koji je radno sposoban i da li ćemo dosljedno primjenjivati zakon i nakon prve ponude i odbijanja zapošljavanja smatrati da lice nije u potrebi da se zaposli (...) i da bez obzira na kvalifikacionu spremu treba prihvatiti svaku radnu šansu“! Golemo je i nepromišljeno rečeno, pa iako je od Premijera! A kojemu je to ministru „dijete“ ili član porodice sa završenim fakultetom na birou rada i čeka prekvalifikaciju da bi ga zaposlio? Na pitanje gospodina Premijera: „Koliko je vaših vršnjaka danas po lokalima i uopšte ne traže posao“ treba adekvatno odgovoriti kontra pitanjem „Ko je zatvorio odnosno rasprodao toliki broj fabrika i ostalih privrednih objekata pa omladina nema gdje da (po)traži posao“? Dobro bi bilo i čak poučno kada bi neko od visokih državnih i političkih funkcionera pročitao neki od komentara na Premijerovo izlaganje, zapažanje i mišljenje o zapošljavanju kadrova! Evo izvoda iz jednog komentara: „...Naravno da inzinjeri, profesori, doktori i sav visoko školski kadar treba da rade kao trgovci, konobari, cistacice, beraci, strazari ... i sve ostale poslove koje mogu obavljati osobe i sa osnovnom skolom. Da li znate vi koliko u CG ima politicara a oni dece, rođaka, prijatelja, kumova ... i imaju osnovnu skolu ili su zavrsili skolu preko veze e njih treba zaposliti na vase mjesto mislite da je to lako. Zato nam i zemlja cvjeta“! Da nije njih „elitnih političara - političke elite“ iz vremena „rata za mir“ ne bi bilo nas, jer su nam oni (sa)čuvali biološku supstancu u Crnoj Gori!? Konačno smo shvatili da ne bi ni postojali, disali, hodali, školovali se o svome trošku i tako dalje!? Sa njima je počela „ekološka revolucija“ u Crnoj Gori, Evropi i svijetu, jer su stvorili prvu ekološku državu koju i dan danas čiste i prečišćavaju, peru i spiraju, grade i nadograđuju, u školske programe davno uveli ekologiju kao predmet budućnosti, svakako sa crnogorskim novogovorom - jezikom jedinim u Ustavu i službenoj upotrebi!? Šta bi nam vredio život bez njih takvih? Sve njihove agende potvrđuju da su sva obećanja data građanima uspješno ostvarena, a neka i mnogostruko premašena! Sve je vidljivo golim okom, ko hoće da vidi i da se uvjeri, a najbolji dokaz je životni standard građana Crne Gore sa „evropskim prosijekom“ postignutim na samome kraju prve decenije 21. vijeka. Ugrabiše da ga potvrde odmah po odlasku tadašnjega premijera! Sve nam je u Crnoj Gori iznad evropskoga prosijeka, pa nam mjesečne zarade i penzije najbrojnije populacije stalno rastu, iako nijesu na tako visokom nivou!? Rekli bi naši stari „da se ne prejedu“, bolje biti gladan a živ nego kao bogat(aš) umrijeti! Šta je briga one na vlasti što veliki dio omladine ne radi i što za one za fakultetskom diplomom nema posla u struci već im se kao „dobra“ prilika i „jedini“ izlaz iz teške ekonomske krize, za koju odgovorni u državi (ni)jesu krivi, nude poslovi u ugostiteljstvu, građevinarstvu, pod uslovom da se prekvalifikuju! Ekonomski stratezi i analitičari na raznoraznim seminarima, kursevima i „radnim skupovima“ ubjeđuju nezaposlene, a fakultetski obrazovane osobe, da je za sada nabolje prihvatiti se bilo kakvoga posla „jer socijalizma nema više“ pa kada „kriza“ prođe onda će „politička elita“ na vlasti proučiti šta je „strateški i politički“ cilj brojne populacije nezaposlenih! Nailaze „bolja“ vremena, obećavaju im oni koji su prigrabili vlast i drže je čvrsto već pune dvije decenije. Za njihovu djecu ima posla samo u najboljim firmama, bankama, ambasadama, ministarstvima, univerzitetima, jer su oni stekli diplome na stranim univerzitetima, a kao djeca visokih političara imaju „urođeni“ nerv za biznis i upravljanje državom! Atak na savjest i svijest građana i brojnu nezaposlenu omladinu ima da bude prioritet u cilju ulaska u NATO i evropske integracije. O tome ima da se odlučuje u Skupštini odlučno reče ili predloži ministar policije! Takvo nam je kreiranje javnoga mnjenja od strane visokih državnih funkcionera i „političke elite“ iz „rata za mir“. U moje vrijeme učiteljica nam je nabrajala šta valja, a šta ne valja činiti kada budemo odrasli, zaposleni i kako da se upravljamo. Između ostaloga govorila nam je: da ne lažemo, da ne krademo, da ne špijamo, da se ne tužakamo, da se bez razloga ne bunimo, da budemo poslušni i radni, da poštujemo starije, da pomognemo onima koji su u nevolji, da vjerujemo svojim roditeljima, da poštujemo i cijenimo rad svih onih koji časno i pošteno rade, da učimo i samo učimo, da strpljivo radimo i samo radimo, da se ne kitimo tuđim perjem i tako dalje. Tada nije bio cilj „evropski prosijek“ nego se živjelo od svoga truda i rada, znanja i stručnosti! Od samoga početka nove 2011. godine od strane ekonomskih zvaničnika i stratega, analitičara samostalnih i nezavisnih eksperata sit sitani se naslušasmo prognoza o ekonomskom bumu, rastu i turističkom prosperitetu, demokratskim reformama i društvenom napretku Crne Gore! Pa gdje to ima sem u Crnoj Gori da takav ukupni „napredak“ nekome smeta i da ga kritikuje? Crna Gora kažu stručnjaci, analitičari ekonomski prije svega i iznad svega, da će napredovati tako brzo u narednih sto godina, da je neće niko moći prepoznati, jer će njeni (pri)rodni resursi a posebno politički i intelektualni potencijali DPS-a i SDP-a omogućiti građanima njene nezavisne države životni standard kakav će se rijetko zabilježiti u Evropskoj Uniji!? Samo zahvaljujući našim visokoumnim ekonomskim stručnjacima, koji su predvođeni „političkom elitom“ iz vremena „rata za mir“, možemo mirno (sa)čekati sve recesije koje bi mogle uništiti i najrazvijenije industrijske države Evrope, SAD pa i svijeta, ali Crnoj Gori ne može nauditi ni jedan procenat, jer ćemo biti članica NATO-a i članica Evropske Unije! Kako to da nas „recesija“ opet snađe po drugi put ili je ona ista samo u produženom trajanju, a naši su ekonomski analitičari i eksperti sve lijepo u agendi nacrtali, predvidjeli, usmjerili i na kraju željno očekivali da se već jednom ostvare njihovi planova i predviđanja? Kažu, dešava se da i oni „ponekad“ omanu, jer dobro ne prouče materiju ili nemaju valjane podatke na osnovu kojih vrše procjenu cjelokupnoga napretka, privrednog i političkog! Treba reći onima koji nemaju povjerenja u našu „političku elitu“, ekonomske eksperte, samostalne analitičare, dežurne „političke psihologe“ i „političare psihoterapeute“ da država Crna Gora, kao ekološka i nezavisna, sama po sebi je održiva i ekonomski perspektivna!? Ona u daljoj budućnosti sa mnogo optimizma ide pod uslovom da budu pristizale strane investicije od arapskih država, Evropske Unije ili SAD-a, pa i ruski kapital bi nam dobro došao! Dakle, ekonomskoga boljitka biće „sigurno“, mada nam apostrofiraše „činjenicu“ da su nam mjesečne zarade-plate od prije nekolike godine previše povećali i sada to smeta BDP-iu i „realizaciji obaveznih izdataka na redovnost primanja zaposlenih i nezaposlenih“!? Ma smiješno je i do zla boga žalosno kako nam veliki ekonomski stručnjaci upravljaju crnogorskom privredom i povećavaju životni standard građana Crne Gore, kao da građani ove „ekonomski prosperitetne“ države ne umiju sabrati dva i dva ili kao da ne znaju da je njihov kućni budžet najbolji barometar životnog standarda, jer je iz godine u godinu sve tanji. Gle apsurda sve nam je u porastu, plate, penzije, nacionalne penzije koje zaradiše u „ratu za mir“ ili u crnogorskom parlamentu!? A što ćemo da činimo sa poskupljenjima osnovnih životnih namirnica, sa strujom, vodom, telefonom, gorivom i ostalim neophodnim artiklima ili „robama“ bez kojih se ne može govoriti o dostignutom prosječnom stepenu životnoga standarda građana Crne Gore? Dokle će takvi političari, državnici i stručnjaci da nam sole pamet i objašnjavaju da će BDP rasti i biti održiv ako prođe magičnu brojku 2,5 procenata na ukupnom nivou, i da je to održiva ekonomija!? Da li su svjesni blamaže sa kojom se pokrivaju pred građane Crne Gore i da je to za podsmijeh i ujedno sažaljenje. Nerealno je očekivati da poslije ovoga teksta (do)bijem ponudu od neke finansijski dobrostojeće ličnosti kao sponzora za štampanje rukopisa: „Novak Kilibarda u totalu i svome ogledalu“ - kitička studija političkoga portreta Novaka Kilibarde; ili „Kodirani ćutolozi“ - zbornik (ne)objavljenih tekstova 1991-2011.“! A možda se i meni sreća osmijehne pa me pozove neko od bivših „eksperata“ i ministara, a bavi se uspješno biznisom!? Kakav bi to bio urnebes!!! Podgorica, nedelja, 13. novembar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (199) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, četvrtak, 01. decembar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, četvrtak, 01. decembar 2011. godine; IN4S.NET, petak, 02. decembar 2011. godine. OD GOVORA KOMUNISTE DO (PRE)GOVORA EVROPSKOG ANTIKOMUNISTE U štampanim i elektronskim medijima, za nas današnje i one buduće istraživače, ima dovoljno materijala da se naučno obradi proteklo vrijeme od unazad nešto više od dvije decenije. Na miru će istraživači posebno istoričari i ekonomisti prelistavati arhivski materijal, dnevnu štampu, gledati i slušati video zapise kako bi dali potpuniju i objektivnu sliku svega što se dešavalo na nekadašnjim eks jugoslovenskim prostorima odnosno u ovom slučaju u Crnoj Gori. Za mnoge je taj period nepoznanica ili vrijeme „prohujalo sa vihorom“, ali će strpljivi naučnoistraživački rad mnogih pojedinaca nastojati da što više „osvijetli“ i istraži protekle dvije decenije i ulogu pojedinaca, političara i državnika, tražeći u njima uzroke koji su doveli do potpunoga raspada ondašnje SFRJ i nastanka novih „banana“ država na tom istom prostoru u okviru avnojevskih granica ili nešto malo izmijenjenih. „Prašina“ koja se digla od ne tako davnih događaja i „rata za mir“ polako se spuštala i konačno slegla pa istraživači mogu na miru da prelistavaju i obrću papire čisteći sa njih tanki nanos prašine i otkrivaju ono što nam je u datom trenutku bilo promaklo, nepotpuno jasno ili odbačeno kao nešto što nam neće nikada trebati!Uzaludni će biti napori onih koji peru političke biografije iz vremena „rata za mir“! Čitajući vijest o smrti Ante Markovića, posljednjeg premijera nekadašnje SFR Jugoslavije, i „...iskrenog, velikog Jugoslovena, Evropljanina, dokazanog privrednika i dobrog čovjeka“, kako za njega rekoše njegovi simpatizeri i pristalice Saveza reformskih snaga Jugoslavije, a uz njih i nekadašnji šef poslaničkog kluba Saveza reformskih snaga za Crnu Goru, odgledah izvode iz video matrijala u desetominutnom trajanju sa „Izborne konvencije Saveza komunista Crne Gore“, održane u sportskom centru „Morača“, a ne na stadionu Budućnosti, „zbog loših vremenskih prilika“, a zbog kojih su bili „onemogućeni“ da dođu mnogi koji su pripadali tadašnjim komunistima i sljedbenicima lika i djela Josipa Broza TITA!? U pozadini prostrane sale bijaše ispisano velikim crvenim slovima „MI ZNAMO KAKO“, i naravno stajaše velika crvena petokraka zvijezda! A danas od svega toga mnogo čega nema, a umjesto crvene petokrake zvijezde stoje žute evropske zvjezdice! Naravno, samo se boja „sama od sebe“ promijenila, a sve zbog demokratskih proevropskih reformi i tranzicije, iz socijalizma ponovo i direktno u prvobitni kapitalizam. Taj „prirodni“ i neminovni skok i preobražaj drušvenog sistema „politička elita“ nastala iz „rata za mir“ naziva demokratskim evropskim napretkom kojemu ona teži sa ekološkom, uspravnom, divljom ljepoticom nezavisnom Crnom Gorom! Da li su to građani Crne Gore tražili „promjene“ na uličnim demonstracijama sve kličući: „ostavke, ostavke, ... podnesite ostavke...“! I bi tako, sa ulice pravo u fotelje se namjestiše i iz njih za lako ne izlaze pune dvije decenije. Kao podsjećanje, na te dane ne tako davne i danas očigledno neslavne za većinu građana Crne Gore ili bolje reći za dvije trećine njenih siromašnih građana, parola „Mi znamo kako“ duboko se urezala u „obezbjeđenje boljega standarda njenih građana“ pa su se ostvarile riječi i obećanja tadašnjih komunista, a danas „političke elite“, i posebno riječi jednog od govornika sa „Izborne konvencije“ koji je počeo svoj govor sa riječima: „...Dakle, ja sam Milo Đukanović, diplomirani sam ekonomista, kandidat sam za poslanika... iz Opštine Nikšić... na početku smo najviše sami vjerovali... da je narod već odlučio i da se pobjednik zove Savez komunista Crne Gore... panika i haos koji su obuhvatili naše konkurente... da radimo za dobro Crne Gore... da budemo jedina država u kojoj će vladati komunizam... mi smo ustali prvi,... ustali i naravno pobijedili... narod i ovoga puta znaće da ustane... znaće da odabere Savez komunista Crne Gore... a samozvani reformisti uz bubnjeve i genocidne pokliče... Crnu Goru treba zaista sačuvati... upravo od njih... i, ne sumnjam, znaće narod Crnu Goru sačuvati i 9. decembra... kao mnogo puta do tada... tada će se ubjedljivo pokazati u kakvoj je nesrazmjeri zaglušujuća galama koju su svo vrijeme podizali... znamo, dužni smo još obezbijediti i bolji životni standard... i to umijemo i to smo kadri učiniti... u naredne 4 godine... imamo sve neiskorišćene potencijale... imamo programe... Snaga je naša planinska rijeka, nju neće zaustaviti niko“... narod će znati da glasa... glasaće za Savez komunista Crne Gore...“! Govor visokog govornika u prepunoj Sali sportskoga centra je frenetično podržan od prisutnih uz klicanje da živi Savez komunista Crne Gore... Milo, Milo, Milo, Miiilooooooooo! Komentar navedenim riječima u izvodu nije potreban, pa samo ćemo se poslužiti riječima toga istoga govornika koji je znao mnogo puta reći da je sve očigledno za one koji hoće da vide i da nema tu ničeg sumnjivog, a proces tranzicije je pri samome kraju, Evropa nam potvrđuje da smo znatno napredovali i da smo najbolji u regionu! Od raznoraznih zvaničnih i nezvaničnih asocijacija i visokih evropskih komesara i zvaničnika tome istom govorniku uručivane su brojne evropske nagrade „za mir“, ekonomski prosperitet, demokratski razvoj i „ukupne reforme u društvu Crne Gore“! Danas, samo dvije decenije kasnije ta ista Crna Gora i taj isti govornik sa nestrpljenjem „očekuju“ određivanje datuma pregovora za ulazak u članstvo Evropske unije. Napredak veliki, ogromni, neočekivani i zasluženi, a tvorac „ukupnoga napretka“ je upravo tadašnji govornik, „predsjednik pobjedničkoga duha“, političar i državnik sa najviše nagrada dobijenih za demokratiju, prosperitet i mir u zemlji, susjedstvu, regionu i konačno Evropi, a za malo i „Svijetu“! Ličnost sa posebnom harizmom, kako njegovi dobošari papagajski žele zaglušiti kritičare ekonomskog i društvenog prosperiteta ekološke i nezavisne Crne Gore sa „beskrajno plavim nebeskim svodom iznad nje“!!! Izvinite, ali mjesta nema nikakvim osvajačkim ili monopolističkim namjerama prema beskrajnom vazdušnom prostoru. Od toga dana pa do danas proteklo je nešto više od dvije decenije odnosno u pet puta po četiri godine imao je tadašnji govornik sve resurse prirodne, ljudsku snagu i potencijale, programe i agende, „snagu... naše planinske rijeke...“ da građanima Crne Gore podigne životni standard na nivo iznad evropskoga prosijeka od samo 476,00 eura ili da vrati sve na onaj nivo od prije njegovoga dolaska!? Imao je mnogo šansi, a samo je jednu iskoristio i to onu za sebe i one okolo njega, koji su ga cijelo vrijeme podržavali ili kako to u kratkom komentaru, a pod pseudonimom Kumbulj, reče: „Milo, uspio si u životu... zato mi nismo“! Ne treba zaboraviti da je tadašnji premijer Crne Gore, taj isti komunista sa „Izborne konvencije Saveza komunista Crne Gore“ i današnji antikomunista i predsjednik partije DPS-a, i njegova partija vodili medijsku i političku kampanju protiv Ante Markovića i njegovih reformskih snaga! Samo se treba (pri)sjetiti riječi: „Zajednički imenitelj partija koje okuplja Savez reformskih snaga je srbofobija i antikomunizam“, govorio je Đukanović. Danas, na kojoj je strani taj ili onaj govornik iz vremena Izborne konvencije SKCG, a koliko je sada na strani antikomunista? U čemu je simbolika tadašnjega 9. decembra od prije dvije decenije, kada je Savez komunista Crne Gore pobijedio, i 9. decembra 2011. godine kao datuma „D“ kojim će Crna Gora započeti pregovore za ulazak u članstvo Evropske Unije?! Kako primijeti jedan opozicionar „ima djelo“! Da li je to bila „slučajnost“ ili je taj 9. decembar bio već tada „politička vizura“ tadašnjeg mladog komuniste, pa sada dvije decenije kasnije kao evropski antikomunista zadovoljan je uvođenjem transparentne tranzicije (čitaj kapitalizma)? Harizmatična ličnost političara i državnika, a sada bivšeg premijer i predsjednik DPS-a, najjače političke partije u Crnoj Gori, postala je ikona njegovih pristalica i sljedbenika koji su ponosni na „lik i djelo“ nekadašnjega komuniste i sadašnjega „antikomuniste“!? Da li je tadašnji komunista mnogo uspješniji od današnjega antikomuniste pitanje je ne samo za njega nego i za sve one koji se sa oduševljenjem njemu već odavno klanjaju. Vrijeme kao „majstorsko rešeto“ ubrzo će reći svoju riječ i dati potpun odgovor bez obzira na sva naša očekivanja, dileme, osjećanja i uzvike oduševljenja. Tabui i političke maske počeće lagano da se skidaju pa će se mnogi možda i razočarati! I novi mladi Premijer je za skidanje maski: „Da skinemo maske“, ali ne i za „poziv nekog drugog karaktera“! Ima čovjek sada druge političke poglede za razliku od onih koje je imao kao „mladi Liberal“!? Sve se mijenja sem „crnogorskih promjena“, duhovito zapažanje jednog šaljivdžije! Tadašnjeg veliki zagovornik komunizma i komunista danas je postao još veći antikomunista, a sa jednom ogromnom razlikom što nije uspio iz pet puta po četiri godine da obezbijedi građanima Crne Gore životni standard iz vremena prije nego je došao na vlast. Međutim, s druge strane tadašnji govornik i komunista samo poslije dvije decenije bavljenja politikom i državničkim poslovima premijera i predsjednika Crne Gore postao je, zasluženo, materijalno mnogo bezbjedniji, makar samo što ima sat koji, navodno, vrijedi nekoliko desetina hiljada eura, a uz to i nekoliko procenata ličnoga učešća u akcijama pojedinih banaka ili privatnih preduzeća! Pa zar to nije dovoljno bogatstvo koje je stekao uspješno sprovodeći tranziciju i stojeći na stranu antikomunista!? Danonoćni rad i bavljenje politikom dalo je rezultate koji su ipak vidljivi i golim okom ko hoće da vidi, kako bi on ponekad rekao kao odgovor na neka od pitanja novinarima ili u intervjuima akcentovao društveni i privredni „napredak“ Crne Gore i njenih građana koji su na samom vrhu po posjedovanju mobilnih aparata. I to je, kažu neki visokokotirajući crnogorski ekonomisti, značajan napredak i faktor koji govori o „naprednom“ životnom standardu! Da li je harizmatični „predsjednik pobjedničkog duha“ već tada bio veliki vizionar ekološke i nezavisne Crne Gore - Montenegra i naravno ekonomskog prosperiteta njenih građana ili je samo vješto savladavao političke prepreke oslobađajući se svih onih sa kojima se izvjesno vrijeme političkim pojasevima sigurno vezivao na putu ka političkom i državničkom uspjehu? Nije li tu riječ o političkom padobranstvu crnogorske „političke elite“ iz vremena „rata za mir“! Ovi crnogorski političari, državnici i premijeri u posljednje vrijeme sve više pokazuju znake politilčke neuroze pa sve manje imaju strpljenja da saslušaju one koji jedva kraj sa krajem krpe odnosno od prvoga do desetoga imaju koru suva hleba, a za preostale dane u mjesecu pozajmljuju da bi nekako opstali. Posebno se u sa takvim političkim neurozama zamara naš bivši premijer koji pravi grube i krajnje nepromišljene političke poteze pa jedna od najnovijih je da se obračunavati hoće sa „političkim miševima“ navodeći kao jednu od najefikasnijih mjera „političku deratizaciju“! Nije valjda mislio i tako ozbiljno reagovao kaneći da preduzme političke mjere poput deratizacije, jer u krajnjem radi se o političkom uklanjanju ili istrebljivanju svih onih „političkih miševa“ neistomišljenika. Ni njegov nasljednik nema i ne pokazuje dozu tolerancije ili strpljenja za one koji su „(ne)zadovoljni“ stanjem u svome kolektivu i gdje zaposleni ne primaju plate odnosno novi Pemijer kao da nema razumijevanja ili neće da „trpi“ ispade i(li) „proteste“ nikih sindikalista koji su na rukovodećim položajima u sindikatima Crne Gore, jer prijete „ugrožavanju sistema“, a sve tražeći nekakve „promjene“!? Zašto naši političari i premijeri nemaju toliko strpljenja da čuju i drugu stranu, radnike koji govore o svome teškom socijalnom položaju i krajnje lošem životnom standardu dvije trećine građana Crne Gore? Da li se bivši i sadašnji premijer(i) plaše onoga što bi se moglo čuti o davno obećanom „boljem životu“ građana Crne Gore ili se plaše prvenstveno za svoje fotelje, privilegije i beneficije koje toliko godina uživaju na račun upravo svih građana a prije svega zaposlenih radnika koji imaju „evropski“ prosijek od cijelih 476,00 eura? Dobro bi bilo da naši političari, državnici, premijeri i ministri pokažu mnogo više tolerancije za proteste onih radnika čija su mjesečna primanja znatno ispod „evropskoga“ prosijeka, ili kada bi brojne nezaposlene sa biroa rada, ipak, konačno zbrinuli, zaposlili shodno njihovoj školskoj spremi a ne nudeći im prekvalifikaciju kao izbor uzmi ili ostani bez posla, i kada bi mnogo manje zapošljavali brojne članove njihove uže i šire rodbine, a sve uz političku podobnost i stranačku pripadnosti. Umjesto „političke deratizacije“ treba obavezno iznijeti i staviti na uvid govore, izjave, parole „političke elite“ koja danas ne pokazuje ni malo razumijevanja za osiromašene radnike i građane, pa uporediti imovinske kartone jednih i drugih i vidjeti ko je imao koristi od promjena, tranzicije i obećanog „boljega života“ odnosno pokazati narodu Crne Gore da se radi o jednoj velikoj obmani i prevari od strane onih koji su danas politički nervozni. Možda ne bi trebalo podsjećati mladog Premijera na nekadašnje njegove dane kada je bio u Liberalnom Savezu Crne Gore, jer mi koji smo po godinama malo stariji ipak po nešto pamtimo i bilježimo, a svakako da ne treba zaboraviti „privilegiju“ kao zakonsko pravo služenja civilnog vojnog roka dok je još bio u Ministarstvu finansija! Možda su neki tadašnji osnovci olako shvatili njegove lekcije o „preduzetništvu“, koje im je tada (o)držao, pa danas izvjesni kao punoljetni građani ne mogu da shvate da su na birou rada i da se od Premijera čuju riječi prekora: „Izražavam puno razumjevanje za zahtjeve i proteste koji se ne dešavaju samo kod nas ali ni na koji način ne mogu da podržim, i za šta nemam ni malo simpatija je poziv kojim se prijeti ugrožavanju sistema. Sa tim se ne slažem i spreman sam da u bilo kojem trenutku tražim adekvatno postupanje institucija. Ne možemo govoriti o izražavanju nezadovoljstva socijalno ekonomskim momentom na način da želimo da izvedemo ljude na ulicu i sve moguće srušimo“! Da li ovakav način „prijekora“ i izostanka „simpatija“ za slična dešavanja unazad dvije decenije ima izvjesni „podsticaj“ i uveliko upućuje na rušenje „sistema“ i to sa ulice od onih kojima danas politički svesrdno pripada? Mnogo je primjera iz ne tako davne prošlosti kojima bismo mogli argumentovano braniti jasne stavove, direktne prijetnje i zahtjeve za javni protest svih građana koji se nalaze u stanju socijalne potrebe i onih koji su na ivici gladi i siromaštva, bez obzira što bi pojedini političari, državnici ili bivši premijer rado potegli za strogu primjenu „političke deratizacije“ sve u cilju uništavanja „političkih miševa“ ili onih koji su spremni na bunt, proteste i „ugrožavanje sistema“! Najefikasnije sredstvo, protiv onih koji hoće da sprovode „političku deratizaciju“, u cilju da uguše javnu riječ i spriječe pozive na proteste, jeste da ih stalno podsjećamo na njihove nekadašnje izjave i govore, a sve u cilju dako se dozovu pameti! Podgorica, četvrtak, 01. decembar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (200) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, ponedeljak, 05. decembar 201. godine; GLAS DIJASPORE, ponedeljak, 05. decembar 2011. godine; IN4S.NET, utorak. 06. decembar 2011. godine. KO HOĆE DANU DA UGURA U CANU NA MALA VRATA ILI SILU NA SRAMOTU? Davno je bilo kada je jedan poznati Cetinjanin objavio tekst „Bik i akademik“! Izvanredan i kratak tekst, a mnogo poučan. Takođe, jedan drugi Cetinjanin napisao je malo opširniji tekst o akademicima i akademijama postojećim i nepostojećim odnosno onima koje bi mogle biti osnovane u Crnoj Gori, kao aluzija ili parodija na izbor i lagan ulazak u to visoko i cijenjeno društvo od pera, struke i nauke, a bogme i benefita za mirne penzionerske dane. I jedan i drugi tekst te dvojice Cetinjana ne daju mi mira a da ne reagujem i kažem koju na ove današnje „rasprave“ oko ulaska DANU u CANU ili bolje reći „priznanja“ i veličanja jednih u odnosu na druge, ko su pravi i na legalan način izabrani akademici jed(i)ne zvanične državne institucije, koja nosi naziv CANU (Crnogorska akademija nauka i umjetnosti), i, s druge strane, onih koji su na drugi, neuobičajen i na silu - volšeban način stekli naziv „akademika“ pa sami sebi okačili to visoko naučno „zvanje“ - titulu i priznanje i ušli u „političku elitu“ istaknutih osoba koje ispred svoga imena i prezimena „imaju“ pravo staviti naziv akademik i time se (po)dičiti, prozivati ili dozivati, stručno i naučno se zvanično predstavljati!? Danas se hoće nekome ili mu može biti da ne pravi razliku između „pravih“ akademika u legalnim državnim institucijama i legalnog načina izbora i procedure za dobijanje zvanja-titule akademik i onih „lažnih akademika“ koji su takvu titulu stekli u NVO organizacijama, a za kriterij u izbor i cjelokupnu proceduru u navedeno zvanje imali - dobili prst i „preporuku“ imenovanje jednog njihovog istaknutog člana koji je bio na čelu te novoosnovane „institucije“ odnosno samoproglašeni akademici. Naravno da pravo inicijative o osnivanju akademije imaju svi umni i razumni ljudi od pera, struke i nauke i ini, ali način na koji su postali akademici je nelegalan - nezakonit i mimo svih stručnih i naučnih kriterija, iako se njihovom ličnom, naučnom i stručnom djelu ne prigovara ili (ne) može prigovoriti, već se samo postavlja pitanje legalnosti i legitimnosti njihovog načina izbora i zvanja da se zovu akademici(ma)!? U cijeloj ovoj priči koji kanim (is)pričati ili bolje reći kritički sagledati ja mu tu dođem ni prvi ni drugi, već onaj treći po redoslijedu Cetinjanin koji je, takođe, sasvim slučajno (na)pisao tekst o akademicima i akademijama zvaničnim i nezvaničnim, pod naslovom: „ŠTA ĆE DANU (U) CANU“!? Predosjećaj koji sam tada imao nije me prevario, jer po današnjem „pisanju i raspravljanju“ po medijima o „nastalom“ problemu visoki državni zvaničnici i institucije namjerili su da pod hitno stave tačku i na to pitanje, kao na ono pitanje o crnogorskom novogovoru-jeziku, i riješe ga za vazda ili bolje reći dokle god su oni na vlasti. „Đe ima dima ima i vatre“ pa moje slutnje sa početka ove kalendarske godine iznijete u tekstu „ŠTA ĆE DANU (U) CANU“ gotovo su u završnoj fazi i skoro se čekaju zvanične „izmjene“ u crnogorskoj legislativi da pravnim „dopunama“ - amandmanima kozmetički „objedine“ brojne akademike kao „prirodne“ crnogorske resurse sve u cilju podizanja „kulturnih i duhovnih vrijednosti“ Crne Gore o kojima niko da brine, osim članova DANU!? „Izmjenama“ i kalemljenjem postojećih zakona i unošenja novih paragrafa država Crna Gora, uz punu podršku Vlade Crne Gore - Premijera gospodina Igora Lukšića i Ministarstva nauka - ministarke gospođe Sanje Vlahović, želi pomirljivo djelovati na dvije institucije od kojih je jedna NVO, a druga nacionalna akademija. Nebitno je za neke zvaničnike i zagovornike takve vrste objedinjavanja „resursa“ što se „metali i nemetali“ ne mogu spajati bez neke velike nebeske sile i duha svetoga!? Hoće se nekome, jer je silan, moćan, uman i mnogo nerazuman da iz neprava stvori pravo koje bi novonastalim ili samoproglašenim akademicima na legalan i legitiman način priznali period proveden u nevladinom sektoru i status akademika konačno ozvaničili! A možda je cijela ova priča, prepiska i prepucavanja na relaciji: Vlada, DANU i CANU, samo nečija lična namjera koja ide u pravcu, smjeru i u korist da se jednoga dana „politička elita“ iz „rata za mir“ dočepa akademskih i naučnih zvanja i titula akademika i postanu glavni stožeri i mislioci u kulturnom miljeu Crne Gore, koji će predstavljati nezaobilazan dio naše pisane istorije, jer su već pune dvije decenije bili ratnici, poslanici, akademici, mislioci, kapitalisti, reformisti, demokrate, evropejci, gusari i guslari, ptičari i političari, otirači i potirači pa ćer do perači sopstvenih biografija. Svakako da ne treba (po)sumnjati u izjavu Premijera Vlade Crne Gore da „Iza objedinjavanja CANU i DANU stoji Vlada“ i da on takvu inicijativu u potpunosti prihvata kao ličnost na visokoj državnoj funkciji i položaju. Nije problem „objedinjavati“ dvije institucije legalno ustanovljene u kojoj su na legalan, legitiman i strogom procedurom ispoštovan način po svim kriterijima stručnim i naučnim birani i izabrani akademici. Međutim, kako će inicijator(i) i pristalica/e „objedinjavanja“ samo tehničkom izmjenom paragrafa u pozitivnoj legislativi izjednačiti one akademike koji su bez ikakvih stručnih i naučnih kriterija i bez zakonom predviđene procedure izabrani, a upravo registrovani kao NVO, sada ravnopravni biti i imati isti status sa akademicima CANU? Nije valjda da takvi zagovornici, pa makar to bio i Premijer ili nije važno bilo ko drugi, da će prostom kozmetičkom izmjenom pozitivnih propisa ili čak uvođenjem nekog novog člana zakona ili paragrafa poistovjetiti nelegalno sa legalnim samo iz jednoga „velikog“ razloga i najbitnijeg „argumenta“ da se ne bi „rasipao naučni potencijal Crne Gore“ koji njima pripada po „pravu i pravdi“, naravno onako kako akademici DANU tumače zakonske propise u „pravnoj“ državi Crnoj Gori!? Da li će sada sve ići po sili i moći pojedin(a)ca koji su ih upravo tako darivali „ja tebe vojvodo, a ti mene serdare“? Uzaludno se pozivati na neke postojeće maksime, makar važeće za ove naše prostore, i po mnogo puta (pr)ovjerene na brojnim primjerima: „Što se grbo rodi vrijeme ne ispravi“! Ako je u pitanju sila zakona odnosno sila i moć pojedin(a)ca onda treba to reći i objasniti jer „sila Boga ne moli“, pa će onda biti lako Premijeru i administraciji da ugrade „amandman“ sa kojim će sve poravnati i izjednačiti, pomiriti pravo i nepravo, legalno i ilegalno, lično i opšte i tako dalje i tome slično. Ko danas inicira „ujedinjenje“ dvije akademije, te dvije nespojive institucije jednu kao NVO i drugu kao zvaničnu i nacionalnu akademiju? Ko hoće da sve akademike strpa u jednu nadnacionalnu akademiju gdje su jedni u punom i pravnom smislu stekli titulu akademika u državnoj i nacionalnoj instituciji i to na legalan i legitiman način po svim kriterijima važećim za izbor u akademika, i one druge ili tzv. samozvane akademike, jer nijesu prošli zvaničan - legalan kriterij i proceduru izbora u zvanje akademika a registrovani su kao NVO asocijacija, pa su postali akademici na osnovu „izbora“ od strane jednoga čovjeka koji ni tada nije bio akademik i sve bez ikakve zakonske procedure koju moraju poštovati i primjenjivati sve ozbiljne nacionalne institucije i akademije? Da li je samo u pitanju „rasipanje naučnog potencijala Crne Gore“ ili se neko hoće nametnuti i okititi sa dvjema titulama akademika zvaničnom i nezvaničnom i postati „MAIOR AKADEMIK? Ono što je za red i poredak jedne pravne države nosens to je u Crnoj Gori postalo norma i pravilo po kojemu se može vršiti izbor samim činom osnivanja neke nevladine organizacije i poslije desetak godina ti isti NVO-vci akademici zatraže zvanično priznanje po „pravu vremena“ provedenog u nenaučnoj organizaciji! Da li će novi Premijer uz pomoć Ministarstva nauke sada ujediniti dvije akademije, ono što se ni po kojem pravnom osnovu ne može spojiti sem da se pomiješaju žabe i babe, i na osnovu nekog novog zakona oda priznanje novim enveovcima kao akademicima da su oni danas potpuno legalni akademici i po zakonu sile uživaju sva prava i blagodeti u nezavisnoj državi Crnoj Gori? Da sam kojim slučajem mogao znati ili makar pretpostaviti da će se danas poslije nešto više od deset mjeseci od pojavljivanja mojega teksta „ŠTA ĆE DANU (U) CANU“ (in4s.net, srijeda, 16. februar 2011.) toliko pisati i raspredati na temu DANU u CANU, DANU ili CANU, Šta će DANU kad imamo CANU, nema DANU bez CANU, DANU poklopio CANU, DANU preuzima CANU, može DANU zajedno sa CANU, nema CANU bez DANU, ravnopravno DANU i CANU i tome slično, ostavio bih se pisanja na tu temu, a koje me je mnogo koštalo odnosno zaustavilo je moje dalje naučno napredovanje barem što se tiče izbora u najviše naučno zvanje naučni savjetnik! Nije bilo uzaludno onome mojemu „poznaniku“ i „dobrotvoru“ koji me već dugo vremena prati u stopu i slučajno me sretne a cik zora (o)svane, kada je odmah poslije par dana od pojavljivanja navedenoga teksta rekao: „Konačno si stavio tačku na svoju naučnu karijeru“, a ja se na to skoro grohotom nasmijao rekavši, „a što da nijesam napisao bili mi bilo bolje“ i završio razgovor i naš susret sa riječima: „ako će biti zbog toga ne žalim“! I bi tako, njegove riječi se obistiniše, a na sjednici Senata Univerziteta državnoga ne (za)dobih niti dovoljan broj glasova (9 je glasalo „za“, a trebalo je 12, iako se priča da je sa kvorumom bilo potanko, a u Senatu ih je „aktivno“ 39), pa mi još pravnici kažu nema(š) prava žalbe, jer je odluka Senata KONAČNA!? A kad neko nekome na pravdi boga uzme život ima sva prava da se žali do „iznemoglosti“!? Možete (za)misliti kako bih ja mogao pored tih i takvih postati „akademik“ makar u nekoj od postojećih nevladinih asocijacija! Bi li mi moglo biti da sam sebe častim titulom akademika, kao što to neki već učinješe i sada traže od države da sve ozvaniče, kao da se radi o nekoj političkoj stranci koja se zove stranka akademika! Ima li u Krivičnome zakonu Crne Gore neki paragraf u kojemu se navode i primjenjuju sankcije na ona lica koji se predstavljaju imenima ili titulama a nijesu ih na legalan način dobili-stekli ili je i taj član dekriminalizovan? Imam neki đavolji predosjećaj da će me i ovoga puta rano izjutra presresti moj „poznanik“ i „dobrotvor“ i naravno prenijeti poruku za ono što bi se moglo desiti kao sankcija zbog ovih mojih tekstova. Znajući da on redovno prati ono što ja objavljujem u elektronskim medijima, jer štampani me zaobilaze ili bolje reći bojkotuju, ovim putem mu sugerišem da to ne čini jer za sankcije koje će uslijediti biću naredan i neće me iznenaditi, posebno kada je u pitanju moj naučni projekat koji će biti razmatran od (međunarodnih) eksperata! Rekao bih samo da paze da to ne budu oni koji su se bavili boksom ili oni koji su dobili neku nacionalnu nagradu ili su još i „nacionalno“ zaslužni (crno)gorski građani zbog „doprinosa“ crnogorskoj kulturi iz vremena „rata za mir“! Dakle, bi podavno kad napisah i objavih navedeni članak i pravo ću vam reći danas mu ne bih ništa dodao, a još manje oduzeo. Zahuktala se pisanija i raznorazna prepucavanja zvaničnika i članova zvanične akademije CANU i onih iz nezvanične DANU koji hoće silu i na sramotu ili na mala vrata preko zakonskih izmjena i rješenja da iz NVO asocijace ugrabe još jednu akademiju i na taj „legalni“ način postanu njeni ravnopravni članovi sa akademicima CANU. Hoće zvanična vlast, Ministarstvo nauke i Vlada nezavisne države Crne Gore, ekološke i uspravne, a divlje ljepotice „sa beskrajno plavim nebeskim svodom iznad nje“ da dođe na legalan način i uleti u fotelje druge akademije, kao nekada oni „mladi, lijepi i (još) pametni“ što su sa uličnih demonstarcija uljegli u fotelje i svu vlast prigrabili. Tako i danas misle da mogu izjednačiti nešto što ima legalnu i legitimnu proceduru izbora članova u akademiju za razliku od DANU kao NVO registrovane asocijacije koji su se odokačke birali i mjerili na političkome kantaru za pripadnost pokretu za nezavisnu Crnu Goru, a njihov je izbor aminovao samo jedan čovjek koji je imao manje naučnoga zvanja od onih koji su redovni profesori i doktori nauka. Ne kaže se bez neke i nije uzaludno da „sila Boga ne moli“, a još ako i oni na vlasti u državi dobro pripomognu eto ti „belaja“ pa pravde i zakona ne može biti ili ih je samo na papiru! Bolje bi bilo i ujedno bi se lakše prevazišao „nastali problem“ oko „ujedinjavanja“ dvije akademije i „objedinjvanje“ naučnika kao (pri)rodnih resursa kada bi u svakoj crnogorskoj opštini država osnovala po jednu akademiju, a „krovna akademija“, koja bi bila sastavljena od akademika „DANU i CANU“ sa „političkom elitom“ iz „rata za mir“, nosila naziv „NOVA MILOJEV AKADEMIJA“. Radni zadatak navedene akademije za „prvu petoljetku – petogodišnji plan“ bio bi da imenuju svaku od opštinskih akademija, naravno na crnogorskom novogovoru -jeziku i da se sastav njenih članova popunjava tek poslije biološke smrti nekog člana ili da je zaslužni akademik nezamjenjiv!!! Podgorica, ponedeljak, 05. decembar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (201) Objavljeno: IN4S.NET, subota, 10. decembar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 1. decembar 2011. godine. DA JE DOBRO „PODLOŽENO“ NE BI BILO „USLOVNO ODLOŽENO“!? Čin I Mislili smo i neopravdano se nadali da ćemo Evropu obmanuti ako ne i prevariti našim dodvorničkim i servilnim ponašanjem, ispruženom rukom za dodjelu raznih pomoći i kreditnim zaduženjima, sitnim kozmetičkim promjenama u društvu, privredi i politici, u sudstvu, prosvjeti i zdravstvu, kulturi, usvajanjem brojnih sistemskih akata, hvatanjem lovokradica, transparentnim a namještenim tenderima, rasprodajom prirodnih resursa i brojnih preduzeća, otvaranjem privatnih banaka, hvatanjem sitnih kriminalaca „kurira“ koji rasturaju „bijeli prah“, (sa)radnjom sa interpolom, farsom od afere „Zavala“ pa do ostalih afera u građevinarstvu, šumarstvu i drvopreradi, aviokompanijama, KAP-u, Željezari! A šta tek reći za privatizaciju velikih i malih preduzeća, za demokratiju i reforme u državi, imunitet poslanika, ekonomski prosperitet, životni standard građana, izlazak iz ekonomske krize, slobodno plasiranje stranog kapitala, odgovornost pojedinaca, poslanika, ministara i državnika!? Mislili smo da ćemo Evropu pridobiti „dekriminalizacijom“ krivičnih djela „uvrede i klevete“, brojnošću usvojenih pravni akata, borbom protiv organizovanog kriminala i korupcije gdje nikome ništa nije falilo niti smo (u)lovili one na koje je odavno ukazivano spolja, „proceduralnim“ propustima da narko bosovi napušte državu Crnu Goru, neotkrivenim brojnim ubistvima u posljednje dvije decenije, sumnjivim „samoubistvima“, selektivnim vraćanjem oduzete imovine, bespravnim oduzimanjem imovine u „interesu države“, gomilama sudskih neriješenih predmeta i onih koji traju po dvije decenije, pa sve do najnovije „afere listing“ sa kojom se samo htjelo Evropi diskretno reći da ćemo jednom otvorititi našu pandorinu kutiju i nazvati sve pravim imenom i prezimenom, prozvati sve one koji su se ogriješili o zakon, koji su zloupotrijebili službeni položaj, pozvati na odgovornost sve one koji su nezakonito stekli ogromno bogatstvo za svega desetak godina, prozvati sve ratne profitere i nalogodavce iz „rata za mir“, sprovesti lustraciju o kojoj se još uvijek samo priča i ne mrda sa mjesta, jednom riječju priznati toj Evropi da smo još uvijek u predpolitičkom dobu kada je samo priča zamjena za naša djela i da je demokratija u Crnoj Gori još duboko u pelenama. Mislili smo ali nijemo uspjeli i dobro je što su nas uslovili da do juna pokažemo da smo ozbiljni za početak razgovora da „politička elita“ iz „rata za mir“ konačno hoće da uvede lustraciju i prihvati odgovornost za period u kojem je imala dobrog i značajnog udjela. Mogli smo mnogo ranije započeti da se istinski borimo za neselektivnu primjenu postojećih zakona i da konačno pređemo sa riječi na djela. Politička elita to nije htjela i zato smo tu gdje jesmo i bićemo i poslije juna samo ako ne učinimo ono što nam se daje u zadatak da odradimo po mjerilima i kriterijima odnosno standardima evropske demokratije. Da smo Evropi pokazali na nekoliko krupnih primjera da hoćemo ozbiljno da započnemo „proces evropeizacije“ danas bi bilo mnogo drugačije i bili bismo makar vremenski mnogo bliži toj istoj Evropskoj Uniji, a ovako smo još uvijek na samome početku sem papirologije koju samo uvećavamo, a ne primjenjujemo. Što hitnije preći sa riječi na djela, jer je to naša rak rana, a Evropa mnogo dobro prepoznaje “demokratske“ (is)korake sa kojima se mi njoj hoćemo ili pak kanimo primaći. Uspješno dati odgovori na UPITNIK bili su samo polazni test sa kojim je Evropa htjela ostvariti uvid u strukturu društveno-političkih i privrednih reformi, a nikako dozvola ili viza za (o)siguran ulazak Crne Gore u zajednicu evropskih naroda. Po svemu sudeći daleko smo mi od ulaska u Evropsku Uniju, ne samo za pet godina nego možda i za još jednom toliko godina. Čin II U malom, ekološkom, nezavisnom Montenegru velikim radostima nikad kraja...!? Pregršt je razloga za radovanje njenih ekonomski prosperitetnih građana...! Jedino kod njih „godine počinju januarom“ i to traje punih dvadeset ljeta i svi su izgledi da će potrajati mnogo duže na njihovu sreću i napredak! Zahvaljujući „političkoj eliti“ iz „rata za mir“ nadaleko čuvena „zemlja čuda“ na samome pragu je pregovora za ulazak u evropsku zajednicu naroda! Na tom putu nikome nije bilo lako, ni strpljivim građanima a bogme ni političarima, državnicima i visokim harizmatičnim ličnostima. Put se odužio jeste, ali izgleda da će se isplatiti i sve pozlatiti u sljedećih dvadeset januara. Agende i strateški (evro)atlantski planovi se ostvaruju iz godine u godinu i BDP „raste“ mnogo brže nego kod naših susjeda, iako nas „ekonomska“ kriza znatno usporava i ne da građanima da bolje žive i uživaju makar u brojnim obećanjima, kojima ih je „politička elita“ zasipala svih prethodnih dvadeset „godina januara“. Moraju građani malenog, ekološkog i nezavisnoga Montenegra da jednom shvate da su oni sami „kovači svoje sreće“ i da od njih sve zavisi, jer „politička elita“ nema „čarobni štapić“, što se konačno saznalo i potvrdilo u prethodne dvije decenije. Ne može omladina „po kafićima“ provoditi dane i čekati da joj „politička elita“ nađe zaposlenje „preko veze“, jer „posao se ne čeka, posao se traži“ i nema svake godine toliko sezonskih poslova na kojima bi svi fakultetski nezaposleni kadrovi bili angažovani. Prekvalifikacija je jedina njima „opcija“ i dobra „ponuda“ koju joj „ekonomski prosperitetna“ i „demokratska“ država nudi sa „uzmi ili ostavi“! Jedno je sigurno, dokle god je na vlasti „politička elita“ iz „rata za mir“ i oni koji su u tom vremenu „poštenim“ radom za kratko vrijeme stvorili enormno materijalno i finansijsko bogatstvo građani će se mnogo radovati i sit sitani smijati!? Od njih zavisi ukupni napredak malene države Crne Gore sa „beskrajno plavim nebeskim svodom iznad nje“! Da li ste to znali poštovani građani nezavisnoga Montenegra i prije nego su „mladi, lijepi i (još) pametni“ sa ulice došli na vlast? „Politička elita“ građanima, a posebno nezaposlenima, danas samo nudi „intelektualne usluge“ u cilju posredovanja, savjetovanja i načina izbora i to bez pare i dinaraeura, tako da je zaboravila šta je sve u prethodne dvije decenije „sigurno“ obećavala kako bi obezbijedila sebi siguran glas i tako dugo ostala na vlast. Evropski koraci kojima korača „politička elita“ u cilju ulaska u EU jesu zaista ogromni, nadčovječanski i gle apsurda baš kilometarski ili ako hoćete decenijski odnosno za tri decenije „evropeizacije“ Crna Gora će se najzad domoći evropske zajednice naroda! Ono što je u nekim državama bilo potrebno da se učini za sveukupne reforme u trajanju od jedne decenije to je Crnoj Gori sa mnogo manje stanovništva bilo potrebno trostuko više godina odnosno pune tri decenije! Valjda pamtite njihov dolazak sa ulice pa danas do evropske klupe u Savjetu evropskih naroda država. Napredak je zaista bitan i evidentan nema šta, jer ga je vodila generacija „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“! A dvije trećine građana sa evropskim prosijekom od oko 476,00 eura (sic!) mjesečno pokušava da preživi i osigura „političkoj eliti“ još jedan dvodecenijski period demokratske, proevropske i prosperitetne vlasti za generaciju „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“! Ima li mjesta i dobre prilike za duge i brojne radosti? Čin III „Mnogo je razloga za optimizam i ponos...“ pa samo treba utvrditi ono što je neophodno! „Značajno smo napravili i postigli dobre rezultate...“ u borbi protiv korupcije i kriminala, naravno organizovanog!? Ko se ne bi (ob)radovao svemu tome...!To je istorijski datum..., to je Crna Gora, to su njeni građani zaslužili...! Mi jesmo istorijski narod..., zaslužili smo datum...! Hoćemo i možemo..., jednoga dana bićemo dio evropske zajednice!? Na kraju krajeva Evropa nije ispred nas, ona je samo za nas nedostižna barem što se tiče demokratskih reformi i primjene zakona! Crna Gora je zarobljena država danas, neko reče! Sve navedeno su izvodi iz brojnih izjava naših visokih političara, zvaničnika i državnika datih elektronskim i štampanim medijima. „Neko kompromituje državu“ i treba utvrditi ko je iznio originalni listing na kojemu su falsifikovana imena dvojice visokih političara i državnih funkcionera...!? Vidjećemo kada se sve potanko utvrdi da li će iko odgovarati..., a „procijeniću“ sigurno pa ću odlučiti...! Korupcija i kriminal je pred nama i kao najveći problem biće „riješen“ u dogledno vrijeme i na zadovoljstvo svih nas i Evrope..., tako da možemo izvjesno očekivati datum pregovora poslije juna! Uradili smo mnogo na planu borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije...!? Tako barem kažu oni koji su odgovorni, na velikoj i visokoj političkoj i državničkoj funkciji! Treba li im (po)vjerovati na riječ, jer u Crnoj Gori „nema kriminala“ sem u razmjerama ne većim nego u susjedstvu, iako smo konačno prije desetak dana od crnogorskih zvaničnika mogli čuti i pročitati vijest navodno da „ima 35 organizovanih grupa“ koje se bave kriminalom? I to je napredak u saznanju, jer do prije par godina „nije“ bilo ni droge niti organizovanog kriminala u Crnoj Gori! Nećemo čekati bezrazložno i u nedogled da se razriješe pojedine „afere“ koje neko fabrikuje u institucijama sistema odnosno omogućava da se originalni spisi falsifikuju u pojedinostima i time nekome učini velika nepravda!? Naravno da će „jednoga dana“ Crna Gora postati članica evropske zajednice, ako to već nije samom činjenicom što je njen državni teritorij upravo u Evropi. Neki crnogorski političari unaprijed su „znali“ ili iskazivali dozu rezerve oko utvrđivanja datuma za vođenje pregovora, što se pokazalo tačnim, ali ne tragičnim već „radosnim“, istorijskim datumom „uslovnog odlaganja“. Dakle, dobićemo datum u junu ako ispunimo neke uslove iz poglavlja 23 i 24, koja su vezana za „vladavinu prava, sudske reforme, borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije...“ i tako dalje, da će biti odložen datum za vođenje pregovora, jer nije bilo dobro „podloženo“. Ako sa naše strane sve bude dobro „podloženo“ odnosno ako se uhvatimo u koštac sa primjenom postojećih zakona i konačno uvedemo lustraciju onda se možemo nadati tačnom datumu sa kojim ćemo pristupiti pregovorima. Čin IV Iako nam je iz Brisela poručeno da smo „uspješno“ završili mnoge poslove datum za pregovore je odgođen za jun 2012. godine i to jeste nesporna činjenica, ali samo „uslovno odloženo“!? Treba da budemo malo strpljivi i odradimo još neke manje poslove na koje nijesmo dobro obratili pažnju ili smo slabo (pro)tumačili njihove zahtjeve. Sve to neće uticati na naš odlučan stav da istrajemo na putu ka Evropskoj Uniji, ma koliko nas kritičari napadali ili unutrašnji neprijatelji usporavali!? Savjet Evrope je odluku donio i mi „ne treba da žalimo“, samo da istrajni budemo u inplementaciji donijetih propisa i primjeni zakona i na tome ćemo raditi predano i odgovorno!? Ako ne uspijemo biće krivi građani Crne Gore, jer oni su ti koji moraju da odluče da li su za promjene, iako mi nijesmo još spremni za uvođenje i primjenu lustracije u našem zakonodavstvu i pravosuđu. Sve naše reforme su uspješno donijete i samo se čeka njihova primjena, i to će jednoga dana zaživjeti... rekoše demagozi iz reda političara na vlasti koji su sigurni da imaju i „lik i djelo“! Sve je jasno kao dan i nema dosmislenih rečenica do juna 2012. godine, kada treba ispuniti uslove posebno one vezane za poglavlja 23 i 24!? Sada treba sve podrvgnuti „skrining“-u! Tačno je i to je činjenica da smo od Hrvata uzeli „evropsku palicu“, a nije davno bilo kada smo protiv njih ratovali i neki naši nacionalisti htjeli stolovati sa svojim političkim liderom iz Narodne strane u sred Dubrovnika i upravljati „Duborvačkom Republikom“! A bilo je i onih naših istaknutih političara koji su znali reći da su nam to krvni neprijatelji, ustaše, šoviniste i tako dalje, a i onih koji su zamrzjeli igrati šah zbog njihove šahovnice! Istoričari pišu, a istorija se pamti! Sve to stoji zapisano iako se niko ničega ne sjeća, a vredi se ponekad podsjetiti, jer nije uzaludna ona sentenca „obnavljanje je majka znanja“! Moramo biti srećni i zadovoljni, naravno radosni do nebeskoga svoda, kao kada smo dobili ispunili „kvotu“ za samostalnost-nezavisnost državnu. Sreća je naša velika, neizmjerna i neopisiva, a „uslovno odlaganje“ datuma za pregovore ne može nam umanjiti - pokvariti „doživljaj“!? Čin V Lobirali (je)smo iz petnih žila makar posljednja nekoliko mjeseca i to svi najviši političari i državnici iz pozicije i opozicije. Natrčali su se zaisto, kao da su u godinama mladalačkim i sa žarom nesebično išli od jednoga evropskoga zvaničnika do drugoga još višeg zvaničnika, ministra, premijera ili državnika. Evropske destinacije nijesu patisale od naših političara, koji su se bili razletjeli da uvjere Evropu u održivu i „divlju ljepotu“ crnogorsku, ekološku i nezavisnu, proevropsku, evroatlantsku Crnu Goru. Neka ih i moglo im je biti, istrošili se jesu iako neke koristi nije bilo sem što su neki po prvi put vidjeli Brisel, Pariz, Berlin i druge destinacije pogodne za slijetanje i lobiranje, naravno sve uz povelike dnevnice i ostale benefite, namijenski sve utrošeno do zadnjega centa. Nadajmo se da je novi ministar finansija imao razumijevanja sa povećanje stavke u budžetu za sljedeću godinu u vezi lobiranja kod evropskih visokih zvaničnika da konačno dobijemo datum pregovora! Ne treba da žali Crna Gora novce koje je uložila u lobiranje, a mogla je i znatno više samo da se toga prije sjetila ili na vrijeme osnovala „Prav(n)i institut za regionalno i evropsko lobiranje“! Sve umne i fizičke resurse pozicije i opozicije bile su velikodušno stavljene na raspolaganje samo da dobijemo datum pristupnih pregovora za ulazak u evropsku zajednicu. Naročito su se u tome poslu lobiranja istakli predstavnici Skupštine, koji su ostavili veliki utisak na parlamentarce evropske makar njihovom fizičkom pojavom, stasom i glasom svakako! Naravno da je ministar vanjskih - spoljnih poslova Crne Gore u svemu prednjačio, bez obzira koliko je mogao razumjeti svoje sagovornike koji ipak nijesu bili sa eks jugoslovenskog govornog područja, ali je zato simultani prevodilac imao pune ruke posla. Sve mi se čini da bi zbog ogromnih napora koje su uložili pojedinci u cilju prikazivanja, dokazivanja, tumačenja i ubjeđivanja da Crnoj Gori jeste mjesto u Evropi i da bez nje nema evropske zajednice treba uvesti neku nagradu makar na timskom planu lobiranja, ako već nema smisla na pojedinačnom isticanju odnosno vrednovanju. Vjerujem da će ubuduće nadleži u državi Crnoj Gori postići konsenzus o formiranju komisije koja će sačiniti (pred)nacrt za dodjelu nagrade zbog kreativnog, znalački visokog moralnog zastupanja crnogorskih interesa pred visokim evropskim zvaničnicima na putu ka Evropskoj Uniji. „Ulagaču Bog pomaže“! Podgorica, nedelja, 11. decembar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (202) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, subota, 17. decembar 2011. godine; IN4S.NET, nedelja, 18. decembar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 18. decembar 2011. godine. Moj (u)tisak sa (ne)mogućeg intervjua: „(NA)ČISTO SA SVIMA“ AKO ME PITATE, KAO PREMIJERA ILI MINISTRA, ZA RAZNE AFERE, ŠTEDLJIVE SUPRUGE, PLATE, BONUSE…, REĆI ĆU VAM! Intervju(i) sa gospodinom Milanom Roćenom, ministrom vanjskih (spoljnih) poslova Crne Gore, na tv „Vijesti”-ma u emisiji „NAČISTO”, kao i razne izjave ili intervjui Premijera Vlade Crne Gore, gospodina Igora Lukšića, a povodom burnih nedavnih dešavanja na dnevno-političkoj sceni Crne Gore i posebno „afere listing”, pozitivno su se na mene odrazili ili dojmili dajući mi veliki spisateljski podstrek da kažem neki svoj (u)tisak iz onoga što sam imao prilike čuti i vidjeti (slikom i riječju)!? Iz mnogo razloga bilo je inspirativno uživjeti se u njihovoj ulozi, oprobati se kao „režiser” jednog (sve)mogućeg intervjua pa napisati nešto o „doživljaju” koji me je snašao ili obuzeo datom prilikom, više izazivajući moje želje za „sticanjem publiciteta” nego spisateljske namjere i (ne)otkriveni „talenat ili dar” koji sada kanim pretočiti u jedan moj (ne)mogući intervju pod naslovom „(NA)ČISTO SA SVIMA”! Kažem, i to javno, da su me imenovane političke i državničke ličnosti značajno inspirisale njihovim izjavama i ujedno me ohrabrile da kao slobodan građanin u „ekonomski prosperitetnoj” zemlji sa zaradama od 30 odsto evropskog prosijeka kao demokratski i (pro)evropski nastrojeni građanin, a po Ustavu države u kojoj živi, ima (za)garantovane slobode govora i mišljenja, javnog reagovanja, iznošenja sopstvenoga stava i kritičkog sagledavanja, naučnog tumačenja, saopštavanja i tako dalje i tome slično! Dakle, ohrabren njihovim smjelim impresijama i (nad)realnim prikazivanjem ukupnog društveno-političkog i privrednog stanja u Crnoj Gori, a posebno načinom gledanja, prikazivanja i tumačenja određenih prilika, pojava ili događaja i raznoraznih dešavanja u posljednih par mjeseci, nekolike godine ili pak unazad par decenija, hrabro se kao laik upuštam u posao početnika novinara, iako bez i najmanje namjere da nekoga ugrozim ili mu uskratim benefite, koje mi pripadaju po osnovi njihove unaprijed (za)uzete rubrike i objavljivanja teksta u ovom slučaju (ne)mogućeg intervjua sa samim sobom, ali samo u svojstvu Premijera ili Ministra vanjskih (spoljnih) poslova, naravno ni manje ni više, iako je pretenciozno i suviše rizično ! Možda bi moglo biti mjesta za zlonamjerne ili zajedljive da mi pribace ili podvale da se ovdje radi o mojim ličnim aspiracijama na visoke političke i državničke funkcije i položaje, iako se u ovim mojim godinama ne stiče takva karijera, kao moguće opcija za traženje prostora za dokazivanjem, jer sam bio „neuspješan” na naučnom planu odnosno propao sam na izboru u zvanje za naučnog savjetnika, mada je to bila više nečija jaka namjera stavljanja do znanja nestranačkim i neposlušnim ličnostima da se moraju prikloniti ako veće neće pokloniti i ujedno velika stranačka igra da ne smije(m) proći! Neko će i dodati, pa reći, da se kao (ne)ostvaren u naučnom životu sada želim (do)hvatiti drugog, mnogo lakšeg, iako opasnijeg posla, ali mnogo isplativijeg u materijalnom pogledu, a kao čvrst dokaz tome da je veliki broj mojih kolega upravo involviran u politiku i da su se dobro „situirali”, makar oni u ambasadorskim foteljama, a njih nije mali broj. Nijeste u pravu, apsolutno, i vi to znate, ali zar je vama važno šta je od svega navedenog istina i na čijoj je ona strani u ovoj vašoj ekološkoj, nezavisnoj, malenoj i po mnogo čemu poznatoj „zemlji čuda”, kako je neki odavno prozvaše. Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra vanjskih poslova (ipak ću zadržati naziv spoljnih poslova i tako ću se ubuduće predstavljati), ima li išta od honorara za ovo što pišem i objavljujem? Reći ću vam da ne primam NIŠTA. A onima koji sumnjaju u navedenu činjenicu neka redakcije tih medija isplate makar sto puta više od onoga koliko su meni do sada isplatili! Ako me pitate, kao Pemijera ili Ministra spoljnih poslova, da li je Crna Gora dobila datum pregovora, kao što njeni koalicioni partneri i zvaničnici na vlasti hvaleći se pričaju? Reći ću vam da ne znam, jer nijesam vodio glavne pregovore niti za njih „mnogo” lobirao!? Međutim, znam da smo dobili „uslovne pregovore” ili da rečem, a da ne bude to za naše uši odviše „zvučno”, dati su nam „domaći zadaci” iz poglavlja 23 i 24, koji se do juna 2012. godine moraju uspješno odraditi. Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, kako su moje dvoje đece još nezaposleni, iako sam na tako velikoj i visokoj političkoj i državničkoj funkciji? Reći ću vam to pitajte one u birou rada zašto od njih traže da se prekvalifikuju i da li su zbog toga izbrisani iz evidencije nezaposlenih? Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, otkud to da moja đeca nemaju nekretnine u sopstvenom vlasništvu? Reći ću vam da provjerite njihove imovinske kartone i bankovne račune, a od Direkcije za nekretnine zatražite posjedovne listove! Znam, i to još da dodam, da ću im ostaviti ne tako velika kreditna zaduženja i neprodate knjige koje sam štampao o svome trošku! Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, otkuda mi stan od 109m²? Reći ću vam da u njemu živi moja petočlana porodica i da smo se ja i žena kreditno zadužili da bi se u njega uselili, a naravno da sam prethodni stan od 60m² morao ustupiti-prodati Univerzitetu Crne Gore, onako kako je to njegova komisija procijenila. Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, za razne afere, kao na primjer: Avale i Zavale, šumske i krivolovne, kupovina vladinih aviona, Koding-e i brojne privatizacije malih i velikih preduzeća po Crnoj Gori? Reći ću vam da je to sve bacanje prašine u oči građanima Crne Gore i da se stvarni krivci neće za lako otkriti odnosno sve će se završiti ili su već završene po onoj narodnoj „tresla se gora rodio se miš”! Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, za sve „moje afere” počevši od „učešća” u Avganistanu, direktorstva u Državnom arhivu Crne Gore (22 mjeseca), izboru u naučno zvanje, privilegijama i benefitima koje imam i primam za rad u naučnom časopisu, za moj „konflikt interesa” jer poznajem direktora sa kojim radim u istoj naučnoj ustanovi pune tri decenije i tako dalje, reći ću vam da su to bile igre onih koji cijeli svoj život provode u dubokoj pozadini njihovih nalogodavaca i plasiraju ih zarad boljeg rejtinga na „pozadinskoj” ljestvici. Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, za moju „štedljivu suprugu”, onda vam moram reći da je za nešto više od tri decenije našega bračnoga života štedjela na svemu što se moglo kupiti i donijeti u ruke i u domaćinstvu spremiti, da je po vas cijeli dana i bogme po noći šila i krpila djeci dok su bila mala nečesove „’aljine”; dok sam po arhivima i bibliotekama istraživao, ne bi li prikupio arhisku građu za doktorsku disertaciju sa sobom sve pare nosio cijelu platu, dotle je ona kao i dan danas mijesila brašno, rastezala tijesto, pravila kore i razne pite, jednom riječju rastezala koliko god je mogla ono malo novca koje sam zarađivao ne bi li nekako prehranila porodicu, ali moram reći i to da još nije uspjela, iako je rekoh mnogo štedljiva, da ušpara ni eura, a kamo li za desetak godina ambasadorske fotelje „uspjela ušteđeti” za stan. Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, otkud bonusi ministrima u iznosu od preko 4000 eura, a nema novca za isplatu oduzete zarade unazad tri godine i vraćanje istih na prethodno stanje? Reći ću vam da je to najlakši način za državu Crnu Goru da se zadrži visoki „evropski prosijek” životnog stanadarda svih građana Crne Gore. Naravno da bi oni na vlasti i „politička elita” iz „rata za mir” mogli da bolje žive i troše koliko ih je volja odnosno da dijele benefite i visoke bonuse. Novca ima, ali je mnogo više potreban onima na vlasti, jer ste ih vi birali! Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, zašto su nam prosječne mjesečne plate 500,00 eura? Reći ću da su one mnogo manje iz razloga što su „političkoj eliti” na vlasti, direktorima i poslanicima, koji su u raznoraznim odborima, upravnim odborima i bordu direktora, primanja na mjesečnom nivou u prosijeku od 2500-3000 eura. Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, da li poznajem Šariće, Kaliće, Keljmendije i da li sam sa njima imao telefonski kontakt? Reći ću vam da ih ne znam lično niti sam imao sa njima bilo kakva kontakt, a o njima znam ono što su štampani mediji u Crnoj Gori objavili! Samo da dodam da će neko morati snositi punu materijalnu, moralnu i krivičnu odgovornost za ono što je o meni objavljeno kao „afera listing”. Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, koliko imam radnoga staža i jesam li što ušteđevine ostavio đeci? Reći ću vam da radnoga staža imam pune tri i po decenije, a da sam u zvanju višega naučnog saradnika, i da mi je mjesečna plata i sva moja lična primanja ne viša od 796,00 eura, i da što se tiče ušteđevine neka je niko slobodno ne traži poslije moje smrti, nako da uzaludno traga za nečim čega nema(m). Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, da li bi oni u Senatu Univerziteta Crne Gore mogli tumačiti mjerila i kriterije za izbor u akademsko ili naučno zvanje onako kako su do sada tumačili? Reći ću vam da im ne bi bastalo, već bi se potrudili i potrčali da mi napišu i više radova nego što sam stavio kao bibliografiju ili bodovao pojedine radove. A da još dodam da bi Rektor i prorektori, ipak, razmislili da li bi na onakav način diskutovali i započinjali sjednice bilo Vijeća društvenih nauka ili Senata kada su u pitanju bile reference dr Momčila D. Pejovića, a bogme bi i glasanje bilo drugačije (na)vođeno ili preporuke za glasanje ostalim članovima Senata. Vjerujem da bi mjerili više puta pa tek onda skrajali uzduž i poprijeko, gledajući reference naučnih radova, a ne one koje su političke odnosno stranačke prirode objavljene kao kritičko reagovanje na društveno-političku zbilju u Crnoj Gori! Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, da li bi Uprava policije i nadležne službe u policiji odnosno Ministarstvu unutrašnjih poslova za godinu dana istražnih radnji konačno dostavili izvještaj šta su uradili na pronalaženju lica koje je krivotvorilo i lažno se predstavilo potpisaujući se ispod teksta sa mojim imenom i prezimenom, naučnom titulom i naučnim zvanjem i sve to objavilo u dnevnom listu „DAN” od 18. decembra 2010. godine, a da niko ne odgovara niti državni tužilac da se glasne ili njegova administracija da me obavijeste, niti ministar policije, a ni direktor policije i tako dalje? Da li bi moglo biti da odgovornost niko ne snosi, a cijeli teret lažnog predstavljanja i kompromitujućeg teksta nikome na teret ne stave sem potpisniku ovoga (sve)mogućeg „intervjua”? Reći ću vam da se to ne bi moglo desiti, nego bi svi potrčali u sudstvu, tužilaštvu i Upravi policije, pa bi se našla „IP adresa” sa koje je poslat kompromitujući tekst koji je potpisalo lice lažno se predstavljajući sa mojim imenom i prezimenom. Ako me pitatete, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, zašto sam bez dlake na jeziku, reći ću vam da bi mi bilo isto i da su mi po jeziku stavljene čelične bodlje. Još samo da dodam da ne znam koliko je dobro onima koji cijeli svoj život provedoše kao ćutolozi! Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, da li će neko odgovarati - snositi odgovornost za „aferu listing” ukoliko se ne pronađe počinilac, bez obzira da li se radi o sposobnosti ili nesposobnosti stručnih lica i službi da se uđe u trag počiniocima toga krivičnoga djela? Reći ću vam da bi cijela služba morala da pretrpi radikalne promjene kako na stručnom i organizacionom planu tako i na personalnom i da bi makar ministar Unutrašnjih poslova i direktor Uprave policije i ANB službe bili odmah smijenjeni, a istraga bi se morala nastaviti i krivci za navedenu aferu kazniti. Naravno da bi i moje „afere” prije nego sam postao Premijer ili Ministar spoljnih poslova bile u potpunosti istjerane na čistac i sankcionisani počinioci. Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, zašto se zakon o lustraciji još ne uvodi u naše zakonodavstvo, a na brzinu smo donijeli-usvojili dekriminalizaciju uvrede i klevete? Reći ću da bi to bio prioritet svih prioriteta u reformi crnogorskoga zakonodavstva. Ako bi me pitali, kao Premijera ili Ministra spoljnih poslova, a da vam može biti, za mnogo toga što je ostalo bez pitanja i odgovora, kao na primjer o rasporodaji preduzeća, o trgovini droge, kriminalnim organizacijama, organizovanom kriminalu i korupciji, sudstvo i reformama u njemu, sindikatu i vječitim predsjednicima sindikata i tako dalje? Reći ću vam da bih sve to duboko sasjekao u korijenu, jer nam se mnogo toga nagomilalo u prethodne dvije decenije. Jednom bismo rasčistili sa onima koji su vodili „rat za mir”, a koji su danas „mirotvorci” i zagovornici evropskih integracija ili ulaska u NATO alijansu iz ličnih interesa u cilju očuvanja sopstvene političke moći u vlasti i ogromnih materijalnih vrijednosti stečenih na nezakonit način! Ako me pitate, kao Premijera ili Ministra spoljnih (vanjskih) poslova, da li je ovo danas dan ili noć? Reći ću vam da od kada su došli na vlast ovi „mladi, (s)lijepi i pametni“ meni je mrklo, liše moje đece i cijele omladine u ovoj državi njihovoj. Podgorica, subota, 17. decembar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (203) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, petak, 23. decembar 2011. godine; GLAS DIJASPORE, petak, 23. decembar 2011. godine; FRONT.CG.ORG, srijeda, 28. decembar 2011. godine; Poslato za objavljivanje IN4S.NET. Nije objavljeno. ZBOG SRAMNOG ČINA IZDAJE RADNIČKIH PRAVA - POTPISIVANJA SPORZUMA - POD HITNO SMIJENITI POTPISNIKE SINDIKALNOG RUKOVODSTVA Ekološka, uspravna, nezavisna, proevropska, transatlantska, demokratska, reformska i tako dalje Crna Gora konačno je dokazala da joj s pravom pripada epitet „zemlje čuda i čudesa“ najnovijim i najvećim čudom od svih čudesa u posljednje dvije decenije, a to je potpisivanje SPORAZUMA VLADE CRNE GORE I SINDIKALNOGA RUKOVODSTVA sa važećim rokom i „uslovnim obećanjima“ koja će uslijediti poslije 2015. godine!? Ovo me, manjim dijelom, podsjeća na najnovije uslovno dobijanje datuma pregovora od strane Evropske Unije, samo što su u ovom slučaju izigrana radnička i sindikalna prava zaposlenih u Crnoj Gori i to od njihovoga „visokog“ rukovodstva - predstavnika granskih sindikata. Bio je to jedan sraman čin svih predstavnika koji su učestvovali u potpisivanju navedenog Sporazuma sa Vladom Crne Gore i svih onih koji su dali moralnu podršku takvom sporazumu. Vijest, koja će sigurno obići svijet, je sramni čin sindikalnoga rukovodstva - (kolo)vođa - Crne Gore zbog izdaje radničkih prava i sindikalnog organizovanja da odustaju od različitih vidova sindikalne borbe - prava na bunt - pobunu i štrajk u cilju ostvarenja svojih prava, zahtjeva i poboljšanja životnoga standarda koji su juče potpisali sa Vladom Crne Gore. Neprimjeren i krajnje nepopularan način vođenja sindikalne borbe za ostvarenje radničkih prava je upravo „Potpisivanje sporazuma Vlade i Sindikata (predstavnika granskih sindikata, rukovodstva - vođstva), koja mora naići na osudu kod svih zaposlenih radnika svuda u svijetu, samo izgleda da u Crnoj Gori kod zaposlenih i nezaposlenih radnika može biti prećutan zbog „obećanja“ Vlade za (ne)izvjesnu „mogućnost“ da će im jednoga dana ukoliko se bude redovno punio državni budžet Crne Gore i rastao njen BDP po godišnjoj stopi od 3,5(sic!) a inflacije ne bude, onda će se voditi d(r)ugi pregovori kako da se povećaju zarade zaposlenim radnicima i na koji će se način vršiti plansko otpuštanje radnika - zaposlenih, i na koji način će ići program „zadovoljenja“ njihovih zahtjeva. Radnička klasa u Crnoj Gori odavno je nestala odnosno na samoj je ivici opstanka, jer je generacija „mladi, (s)lijepi i još pametni“ dolaskom sa ulice uspjela da zauzme vlast i da za prethodnih dvadeset godina izvrši tranziciju bolje reći rasprodaju društvene imovine velikih i malih preduzeća i sebi obezbijedi veliku materijalnu korist, a na drugoj strani dovede najveći dio zaposlenih radnika do velikog siromaštva (više od tri četvrtine stanovništva) radničke klase, ako je uopšte više ima u ovoj ekološkoj i nezavisnoj državi(ci)! Kao na početku preuzimanja vlasti „politička elita“ nastala u „ratu za mir“ i sada obećava „bolji život“, a sindikalno rukovodstvo Crne Gore objeručke prihvata buduće „benefite“ za radničku klasu - zaposlene i nezaposlene po Crnoj Gori. Nevjerovatno je ali istinito i za cijeli normalni svijet i ljude sa zdravom pameću neprihvatljivo iznuđeno ili ponuđeno rješenje i bezuslovno prihvatanje nečega neizvjesnoga odnosno nemogućeg koje će se desiti samo pod uslovom da zaposleni budu mirni, poslušni, trpeljivi i robovski potlačeni, bez ikakvih prava, a i onako su ta prava za zaposlene u Crnoj Gori bila svedena na najmanju moguću mjeru, pa je sada ukinuto ili odloženo i to pravo na štrajk, sve do 2015. godine! Ko su sindikalne vođe koje su imale taj kredibilitet da na takav sraman čin pristanu i potpišu se u ime radnika - zaposlenih i nezaposlenih, a bazu nijesu konsultovali, pogledajte njihove fotografije objavljene u štampanim i elektronskim medijim? Da li su oni imali pravo hipoteke na radnička i sindikalna prava odnosno prava udruživanja u cilju pobune ili organizovanja štrajka? Šta reći na takav pad ličnoga morala sem da je to za javnu osudu i poziv na krivičnu odgovornost i ujedno smjenu svih onih koji su učestvovali u potpisivanju toga sramnog sporazuma. Borba koju je vodila radnička klasa (zaposleni) u cijelome svijetu za ostvarenje svojih prava na rad i zarade, poboljšanja uslova rada, povećanje životnoga standarda, organizovanje u radničke sindikate i organizovan način vođenja borbe putem pobune ili štrajka traje više od tri vijeka, a sindikalna borba traje gotovo cijeli vijek, danas je sramnim činom potpisivanja sporazuma da odustaju od štrajka do 2015. godine u Crnoj Gori izgubila svaki pozitivni smisao odnosno zaposleni su „pristali ili odustali“ od štrajka „privremeno“ za nekolike godine i mirno se solidarisali sa Vladom i naravno sa poslodavcima, tako da se odriču svih vjekovnih i teškom mukom ostvarenih, zadobijenih, svojih prava, samo zarad „obećanja“ Vlade Crne Gore koje će se uslovno ispunjavati i dešavati, a njima jednoga dana biti mnogo dobro, opet uslovno!!! Nevjerovatno i nečuveno, ali je istinito, da je svijest sindikalnih (kolo)vođa na takvom i tolikom stepenu odnosno sigurno je jedno da su se dogovorili za očuvanje sopstvenih fotelja i pristali na „obećano“ samo do 2015. godine da odustanu od štrajkova, a za zaposlene i nezaposlene kako bude, na proljeće kada trava počinje rasti i zelenjeti tek poslije 2015. godine. Slikom i riječju štampani i elektronski mediji su danas u Crnoj Gori objavili famozni sporazum kojim je radničkoj klasi - zaposlenim i nezaposlenim radnicima onemogućena dalja borba putem štrajka u cilju poboljšanja uslova rada, njihovih zarada i životnoga standarda - pravo da radni ljudi odustaju od štrajka radi jednog uslovnog obećanja, i na taj način izgubili ono za šta su se u prethodna tri vijeka borili i izborili. Sada je sve obesmišljeno i ukinuto samo jednim potezom pera najmoćnijih i najviših predstavnika Sindikata Crne Gore odnosno - granskih sindikata i Unije slobodnih sindikata, koji su potpisali Sporazum sa Vladom Crne Gore kao poslodavcem! Šta se to desilo ili bolje reći kakav su dil dogovorili predstavnici sindikata sa Vladom te su tako podvili „rep“ - stavili svoj potpis i poništili nešto za čim je cijela radnička klasa u cijelome svijetu vodila žestoku borbu puna tri vijeka? Sindikalni predstavnici navedenim činom potpisa zaslužili su ne samo prezir nego i poziv na moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost i naravno i smjenu sa mjesta na kojima su već dugo godina uživali sva prava radnika koji su ih nekim čudom, izabrali odnosno birali. Oni koji su makar i prećutno dozvolili da se stave potpisi na tako sraman SPORAZUM moraju podnijeti ostavke, a najodgovorniji i krivično odgovarati! Da li se neko od danas zaposlenih, nezaposlenih i onih koji su dugo godina po ulicama imali „nova“ radna mjesta prodajući cigarete, gorivo i tome slično, sjeća nekadašnjih sindikalista (Vučinića, Šofranaca i ostalih) iz velikih kolektiva i fabrika, a koji su predvodili radničku klasu u obaranju staroga rukovodstva - komunista? Šta je sa njima i sličnima i da li bi oni danas napravili sasvim drugi politički dil sa generacijom „mladi, (s)lijepi, i još pametni“ i „političkom elitom“ da do 2015. godine svi zaposleni i nezaposleni radnici obustave svoja prava na štrajk? Ako i ovo najnovije i najveće radničko kolektivno čudo od predstavnika sindikata, koji su potpisali sporazum sa Vladom Crne Gore, ostane ne kažnjeno makar smjenom sa rukovodećih položaja onda radnička klasa bolje reći zaposleni nemaju nikakva moralna prava za bilo kakav protest ili javni prigovor. Premijerov „pobjednički“ i nasmijani duh stao je u jednoj prostoj rečenici kada je rekao da je to „pobjeda socijalnog dijaloga u Crnoj Gori“!? Toj rečenici nedostaje „mala“ dopunu a koja glasi: „Da se u navedenom SPORAZUMU radi o pobjedi „političke elite“ na vlasti, a velikom porazu radničke klase - zaposlenih, koju su sramno izvojevali predstavnici granskih sindikata“. RADNIČKA KLASO odnosno ZAPOSLENI u Crnoj Gori OBAVEZNO SMIJENITE POTPISNIKE SPORAZUMA ili uzmite ispisnice iz sindikalnih organizacija! Ovom prilikom ja to javno činim i od danas više nijesam član sindikata na Univerzitetu Crne Gore, jer nijesam dao svoj glas za potpisivanje navedenog SPORAZUMA, a niko me nije ni pitao da se o tome izjasnim! Podgorica, četvrtak, 22. decembar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (204) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, četvrtak, 05. januara 2012. godine. „ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU, DA TE MRZE, A DA TI SE DIVE. ŠTA BI DAO“? Ovih postprazničnih dana u velikoj sam dilemi za koji od tri naslova da se odlučim i napišem tekst sa kojim bih čestitao praznike prije svih „političkoj eliti“ odnosno koaliciji, koja je na vlasti cijelu deceniju bez ikakvih promjena na bolje, naravno i svima ostalima. Od više naslova u najuži izbor ostadoše: a) Velika politička rokada, (z)a mali učinak; b) Đeco, mora li vladar-predsjednik imati pameti?; c) Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze a da ti se dive! Šta bi dao? Nije se bilo lako odlučiti za jedan od navedenih naslova, jer materijala za bilo koju od tema ima na pretek. Nakupilo se mnogo toga u decembru mjesecu prošle godine da ovu Novu 2012. godinu možemo započeti sa željama, obećanjima i „realnim očekivanjima“, naravno od strane onih koji nas uporno podsjećaju na „bolji život“ koji nam grade i obezbjeđuju puna 23 JANUARA odnosno GODINE! Velika je šteta za Crnu Goru što nema više DECEMBARA, reče jedan njen mudri, visoki državni funkcioner i politički zvaničnik, jer bismo odavno bili u Evropskoj Uniji ili bi bili na samo korak od ulaska u tu zajednicu!? Tako on misli ili lobira javno! Niko da kaže da su to velike gluposti koje se čuju od pojedinaca iz „političke elite“. Poltroni će na sve to reći: „misli onih na vlasti su vladajuće misli“!? Odlučih se za posljednji naslov. Zašto? Tačan odgovor vam ne znam dati! Da li dobro izabrah, ni na to pitanje vam ne bih imao pravi odgovor. Ipak, reći ću vam da sam makar emotivno vezan za njega, ako ništa drugo. Pravo ću vam reći ima tu još ponečega, iako nije bilo presudno, ali je uz moguće i nadolazeće emocije takav naslov prevagnuo. Kao studentu u Sarajevu, posebno na žurkama i igrankama, stihovi navedene pjesme autora Duška Trifunovića u izvođenju sarajevske rok grupe „Bijelo Dugme“ sa solistom Željkom Bebekom imali su neku čudnu moć, davali ogromnu unutrašnju snagu i ispunjavali bujnu maštu najvećeg dijela tadašnje omladine, a istovremeno davali odgovor na „tvoj“ novi životni poziv: „jer ovo je mojih pet minuta, a pred tobom stoji život cijeli... Šta bi dao da možeš ovako? Dići ruke, a puk da te slijedi“! Navedeni stihovi pjevali su se nebrojeno puta diljem tadašnje „JUGE“. Bio je to moćan „pokret“ za urnebes brojne omladine koja je tražila nešto što do tada nije imala, za čim je čeznula iako nije znala precizno definisati šta je to što hoće i za čime teži! To „novo“ tražilo se u tim stihovima sa antologijskim zvucima i izvođenjem rok grupe „Bijelo Dugme“ i nebrojeno puta se pjevalo ne samo na igrankama nego i kada ste bili „sami“, vas dvoje čiji je cijeli svijet tada bio samo u vašim rukama ...!? Toliko o toj pjesmi, jer se bojim da emocije ne učine svoje i odvedu me daleko od onoga što sam imao namjeru reći. I danas kad slušate te stihove u vama se javlja neobuzdana želja, snaga i svijest o sebi kao jedinki-biću koje je ima tu moć da traga za boljim životom i čak da mijenja svije(s)t! Danas me od te pjesme, koja se „pojavila“ (1975), dijele nepune četiri decenije. Za današnji ljudski vijek gotovo polovina života! Bezbroj pitanja navire na moj um, a samo se poneki odgovor može donekle razaznati ili opet u formi pitanja kristalno čisto postaviti i reći: „ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU, DA TE MRZE, A DA TI SE DIVE. ŠTA BI DAO? Da li bi mijenjao svijet, kao nekada kad si pomislio da možeš? Da li bi danas činio što si onda činio i što si htio (u)činiti? Da li si danas na takvom mjestu gdje možeš nešto mijenjati? Da li te zbog tvoga neposlušnog, nepokolebljivog i jasnoga ličnog i naučnog stava mrze i ujedno ti se dive ili ti ne daju da slobodno „dišeš“? Da li je, konačno, danas došlo tvojih „pet minuta“, iako znaš da pred tomom više ne „stoji život cijeli“? Da li znaš i da li možeš odgovoriti na navedena pitanja ili ti se „srce ledi“, pa dižeš ruke, jer puk neće da te slijedi!? Za razliku od mene, koji donekle mogu samo nepotpuno odgovoriti, u današnjoj Crnoj Gori ima ih na hiljade koji imaju gotove, potpune i prave odgovore na sva postavljena pitanja! Oni se nalaze u političkoj i stranačkoj strukturi i (sve)moćni su kadrovi pozicije, koalicije i dobrim dijelom opozicije. U partijskom životu stekli su sva znanja, ne samo životna nego stručna i naučna. Kao poslušni politički kadrovi formirali su svoju filozofiju života sa devizom „sluganstvom i ćutanjem“ do sopstvenoga cilja. „Politička elita“ na vlasti nastala u „ratu za mir“ u posljednih dvadeset i nešto više godina odnjegovala je brojne „SVEZNALICE“ kao poseban politički kadar sa kojim hita u Evropsku Uniju. Na dobro raspoređenim kadrovskim mjestima postavljaju se političke „sveznalice“ kao „savjest“ pozicije i koalicije na vlasti da svojom partijskom poslušnošću i sluganstvom omoguće „političkoj eliti“ nesmetanu vladavinu i spriječe bilo čiju namjeru koja bi mogla ugroziti demokratsku, proevropsku „vladavinu prava“ u državi Crnoj Gori, gdje više od dvije trećine stanovništva živi u teškom ekonomskom siromaštvu odnosno sa evropskim prosijekom minimuma životnoga standarda od cijelih 483,00 eura!!! Visoki politički i državni zvaničnici sa svojim moralnom podrškom „sveznalicama“, kao politički stručnim kadrom, prosipaju „mudrosti“ svome narodu kao na primjer: „beskrajno plavi nebeski svod iznad Crne Gore“ ili da razmišljam(o) „...bilo bi besmisleno, na prostoru Balkana gdje inače sve duže traje, i mjeseci, i godine, ...“! Naravno odmah u pomoć priteknu političke „sveznalice“ - partijski kadrovi i počnu da tumače šta je „pjesnik“ htio reći, jer o isteku mandata ne treba uopšte razmišljati iz prostoga razloga što na Balkanu, naravnu i u Crnoj Gori isuviše dugo traju, dani, mjeseci i godine...!? Zaista, da li je (ne)sporna činjenica da u Crnoj Gori, ekološkoj, demokratskoj i reformskoj, proevropskoj, tranzicionoj transatlantskoj sve traje duže od „običnih“ dana, mjeseci i godine? Uvjerili smo se i konačno shvatili da za prethodne 23 JANUARA, godine u crnogorskoj državi imaju samo dva mjeseca JANUAR i DECEMBAR, pa nije nikakvo iznenađenje što je ovo Balkan, a Crna Gora je, ipak, Zapadni Balkan!? „Eeeeeeeeeeeeeeeeeeeejjj ... ovo je Balkan, Balkan, Balkan. Ovo je Balkan...“, sjetite se pjesme od prije par godina, na Evroviziji! Zar treba da uopšte razmišljamo, jer „besmisleno“ je o bilo čemu „razmišljati“ kada u Crnoj Gori sve „duže“ traje, i dan, mjesec i godine, nego u ostalim (ne)normalnim, (ne)demokratskim evropskim državama!? Očigledno i uistinu je tako i nikako drugačije, pa u to nas uvjeravaju oni iz „političke elite“ koji kreiraju naše dane, mjesece i godine, odnosno naš sopstveni život je u njihovim rukama nešto više od dvadeset godina, a bojati se da ne potraje duže! Povuci ili (p)otegni! Podgorica, četvrtak, 05. januar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (205) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, petak, 06. januar 2012. godine. KONAČNO, ODLUČIH DA UZMEM PRAVDU - ZAKON U SVOJE RUKE! Nezadovoljan krajnjim ishodom istražnih radnji od strane državnih organa - institucija (Uprava policije i Državno tužilaštvo) odlučih se, za jedini meni izgledni i mogući izlaz iz „moje afere“, slične onoj državnoj zvanoj „aferi listing“ koja se „desila“ početkom decembra protekle godine, da uzmem u svoje ruke pravdu - zakon i putem glasnog razmišljanja i javnog prozivanja pokušam da izdejstvujem, ako ne rješenje, a ono makar nastavak istražnih radnji na svom slučaju zamrlom u nadležnim državnim službama Crne Gore. A možda državne službe i znaju počinioca/e, ali ih ne otkrivaju iz „bezbjedonosnih“ razloga i interesu dalje istrage!? Naravno da mi je, posebno u početku, bilo veoma teško ili bolje reći neizdrživo nositi teret teške krivice koju mi je neko sa veoma niskom i podlom namjerom plasirao objavljujući u dnevnom listu DAN, subota, 18. decembar 2010. godine, strana 26, pod naslovom „Privatizovao Institut,... a sa potpisom dr Momčilo D. Pejović“! Dakle, neko je, (ne)zvanično rekoše, putem mejla podnio lažne lične podatke, napisao tekst ispod koga je potpisao moje ime i prezime, naučnu titulu i naučno zvanje i podmetnutu kompromitujuću sadržinu teksta dao na čitanje crnogorskoj i široj stručnoj, naučnoj i laičkoj javnosti, a sa namjerom da (o)kalja, (o)kleveće, vrijeđa moj moralni lik i naučno djelo. Jednim dijelom u toj podloj namjeri nekome je bilo stalo i da zaustavi moje pisanje i objavljivanje tekstova u dnevnoj i elektronskoj štampi! Odmah da im priznam da su djelimično uspjeli u toj namjeri, jer dnevna štampa u Crnoj Gori više ne objavljuje moje tekstova, a elektronska štampa još uvijek se dosta dobro drži, iako je i ona svedena na par medija. Do kada ne znam i ne žalim se, već samo konstatujem. Objavljenim tekstom sa lažnim predstavljanjem, kao potpisom mojim ispod navedenog teksta, nanijeta mi je nenadoknadiva moralna i ogromna materijalna šteta zbog koje ni danas nemam mira i uzaludno tragam za počiniocem/a toga kriminalnog djela. Veoma teško se sa tom činjenicom nosim, nikako ne mirim i veoma teško živim, što bi rekli naši stari „kopni(m) svakim danom sve više“! Niko da me razumije, pa zato i pišem tražeći (ne)kakav izlaz iz tako teške situacije. Možda se jednoga dana „slučajno“ desi pa se otkrije počinilac/i toga gnusnog kriminalnog djela! Za mene nepremostivog problema. Tražeći pravdu i dugo obilazeći nadležne državne službe, da riješe „moju aferu“ ili nastave stopirani službeni postupak, imao sam priliku upoznati neke ljude od struke nadležne za tu vrstu kriminala ili kako to stručno nazivaju „sajber kriminal“. Naravno, obraćao sam se privatno i službama u susjedstvu i od njih veoma ažurno dobio izvjesna uputstva, za razliku od ovih naših tu u Crnoj Gori, u sred Podgorice! Ovi naši mi savjetovahu da se „manem ćorava posla“, a neki rekoše „nijesi ti tako značajna ličnost da bi neko pokrenuo cijelu službu“! Treći rekoše „mi znamo ko bi to mogao biti i radimo na utvrđivanju dokaza“ i tako dalje! Na kraju mi jedan „mlađi“ gospodin tada, ipak, nešto „značajnije“ reče: „Ko zna zašto je to dobro, a što ti se desilo“!? Ne razumjeh ga tada, ma ni kasnije zadugo! Međutim, da ne bi „afere listing“ ni danas mi ne bi mnogo jasnija bila slika cijele „istrage“ po pitanju istražnih radnji na „otkrivanju“ počinioca „moje afere“. Puka slučajnost je da postoje tri (sic!) „sumnjive“ sličnosti između pomenutih afera, moje (lične) i njihove (državne)! Prva sličnost je da su obije „afere“ vezane za mjesec(e) decembar, iako je „moja afera“ od 18. decembra 2010. godine, a „afera listing“ od 04. decembra 2011. godine! Stvar je sasvim ozbiljna da bih sada pravio aluzija na izjavu „da je više DECEMBARA“ mi bismo bili samo na korak od ulaska u Evropsku Uniju!? Druga „sumnjiva“ sličnost, takođe slučajnost, jeste da se moje radno mjesto, dakle službena aktivnost odvija u susjedstvu tik pored objekta ANB i stambene zgrade u kojoj stanuje Predsjednik crnogorskoga Parlamenta, mada ne može biti nikakve sumnje u „njihovu“ prošlost kao dvaju objekata u kojima pukom slučajnošću ja službujem više od tri decenije i objekta koji je prije nekoliko godina sagrađen, u kojem stanuje rečeni Predsjednik, ili objekta koji je „priveden namjeni“, upodobljen i rekonstruisan za potrebe ANB službe. Kakva slučajnost da su sva tri objekta na udaljenosti od svega „dvadesetak“ metara jedan od drugoga i još „afere“ koje neko ima namjeru (po)vezati za državne službenike i(li) privatna lica! Da li to može biti za nekoga velika prednost u istrazi, možda sumnja ili bezazlena okolnost? Tek sada riječi „mlađeg“ gospodina „Ko zna zašto je to dobro, a što ti se desilo“, dolaze do izražaja i dobijaju svoju pravu vrijednost, naravno za nastavak istražnog postupka na „mojoj aferi“!? Nadam se da neke „radnje“, koje bi se preduzele, mogu dati rezultat, naravno ako službe u tome svemu (pr)ocijene svoj „interes“! Međutim, sve navedeno ne daje pravo bilo kome da baci i zrnce kakve sumnje iz koje bi neko htio zlonamjerno da „gradi“ ili konstruiše radnje na osnovu kojih bi kasnije imao nekakve ili bolje reći nikakve valjane „dokaze“, a kojima bi se moglo poslužiti u javnosti u cilju plasiranja „istine“ i „otkrivanja“ krivaca za nastale „afere“. Ono što je u svemu navedenom, koliko toliko, možda „dobro“ jeste da će nadležne službe možda nastaviti istragu i na „mojoj aferi“, iako ja nijesam nikakav stranački, politički, niti državni činilac zbog koga bi se službe pretrgle radeći na „otkrivanju“ počinioca, koji je „putem mejla“ dostavio kompromitujući tekst! Zdrava logika mi nalaže da, makar glasno, sam sebi postavim pitanje: „Zašto se ne povede istraga o pošiljaocu - moga - mjela“, a očigledno je da su državne službe snabdjevene visoko sofisticiranom tehnikom i stručnim ljudima koji znaju svoj posao, ako su već mogli naći „ruter“ - IP adresu pošiljaoca mejla u „aferi listing“. Takođe, još jedno onako laičko a zdravorazumsko pitanje, za sve one koji se bave „sajber kriminalom“: „Da li je tako teško pronaći poslati mejl registrovan na YAHOO-u, a službe znaju sve što se priča preko mobilnih telefona i imaju snimljen svaki razgovor njima i službi „interesantnih“ osoba? Mada nijesam osoba za koju bi službe trebale danonoćno raditi na otkrivanju počinioca, ali jesam slobodan građanin i državljanin Crne Gore, koji ima pravo na informaciju i zaštitu javnog integriteta ličnosti i naučnog ugleda, bez obzira što se nekome ne sviđa moje pisanje i javno reagovanje, ili što politički nijesam aktivan odnosno stranački - partijski sam potpuno slobodan! Da li sam i usamljen? Ma, uopšte me ne zanima „činjenica“ što nadležni organi i službe države Crne Gore „ne mogu“ ili „neće“ da riješe „aferu listing“, jer za mene je „moja afere“ daleko značajnija i mnogo teža, a veoma ljednostavno rješiva, upravo zbog razloga što sam običan građanin, koji mora biti potpuno zaštićen i koji od države ima pravo zahtijevati da otkrije počinioca/e i istjera pravdu na čistac. Ako državne službe nemaju zakonske, stručne i tehničke moći onda imam pravo da na svoj način rješavam svoj problem - „aferu“, tražim pravdu i izborim se za nju. Podgorica, petak, 06. januar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (206) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, subota, 14. januar 2012. godine; GLAS DIJASPORE, nedjelja, 15. januar 2012. godine. „DUGI BRODOVI“ ILI (POD)SJEĆANJA NA D(R)UGU (P)LOVIDBU! Može li biti spasa brodu bez kompasa? Vraćajući se avionom iz Kine svečano „privezasmo“ prvi trgovački brod „KOTOR“! Čekajući da crnogorski mediji objave nešto više „istorijskih“ detalja sa svečanosti u „dalekom“ Šangaju i tog „velikog dana“ za istoriju crnogorskog pomorstva, a povodom kumstva i preuzimanja broda „KOTOR“ okasnih sa već pripremljenim tekstom. Ono malo detalja i fotografija na kojima smo mogli, jednim dijelom, vidjeti našu „političku elitu“ kako se raduje „obnavljanju“ crnogorske pomorske flote sa prvim i ne tako skupim, a dugo očekivanim, brodom nosivosti od 35 hiljada BRT za rasute terete, skrenulo je pažnju crnogorskoj javnosti na svu „ozbiljnost“ koju je ta ista elita u prethodne dvije decenije u potpunosti se oslobodila velikog broja brodova, koji su bili u sastavu nadaleko poznatih i priznatih pomorskih preduzeća „Jugooceanije“ i „Barske plovidbe“. Kao da je danas nekoga baš neka velika i posebna briga što su se ratosiljali pomorske trgovačke flote od nekih 1,2 miliona BRT, jer danas ta ista „politička elita“ kupuje svoj prvi brod kojim kani nadomjestiti sve ono što joj je tada predstavljalo balast, a danas se diči nabavkom jednog i uskoro, dogodine, drugog broda! Zar ih treba podsjećati na ono što su (u)činili i sa vazdušnom flotom, ratnom mornaricom, kopnenom vojskom i svim vojnim potencijalima bez kojih je (p)ostala „gola ledina“ naša današnja ekološka i nezavisna država Crna Gora, a sada čekaju(ći) da je prime u NATO i svoju odbranu „svojevoljno“ predaje u ruke toj silnoj vojnopolitičkoj alijansi, koja će (je) vječno čuvati kako granice na moru, tako na kopnu i u vazduhu. A, zar danas postoje „neprijateljski“ nastrojene - raspoložene države i da li ih se treba čuvati, kada je naša Crna Gora (u)zor svim državama u susjedstvu i regionu i „nema“ otvorenih pitanja, graničnih problema ili velikonacionalističkih zahtjeva upravo iz samoga susjedstva i regiona, iako oni mogu biti „usamljeni“ i „politički neozbiljni“, jer dolaze od „pojedinaca“ i ekstremnih nacionalističkih grupa!? Ko se danas sjeća tihe predaje „kao u naručje“ ili „ostavljene“ Prevlake da drugi o njoj brinu? „Nama“ ili Crnoj Gori ulaz - vrata Bokokotorskoga zaliva (ni)jesu li potrebna, jer će sve rješavati NATO, besplatno i sve u korist našu!? Šta se moglo bolje očekivati od crnogorskoga ministra saobraćaja i pomorstva, koji je u svom (prvom) resornom mandatu imao i(li) „doživio“ tešku željezničku tragediju izazvanu raznoraznim (ne)dokazanim propustima pa je zbog toga „odmah“ podnio ostavku čime je pokazao „visok moralni čin“, da bi se u drugome mandatu, ne mnogo vremena potom, opet prihvatio istoga resora i time (o)stavio jači utisak na sve prethodno što (ni)je učinjeno? Opravdano se nameće, iako ne mnogo poželjno, bitno pitanje: „Da li je prihvatanjem novoga mandata donekle relitivizovana ostavka kao „lični i moralni čin“ ili se samo radi o revidiranom stavu zbog ranije prethodno „iznuđene“ ostavke? (Na)dolazeća generacija komunističkih „stratega“ iz „elitne“ partijske škole kumrovačke, poznati Titovi kursisti, koji su se zadajali ideologijom bezklasnoga društva, uspjeli su da se u plišanoj, balvan ili jogurt revoluciji dohvate fotelja i smijene partijske očeve šaljući ih u duboku političku penziju, naravno „podgrijavajući“ ih kada su im (za)trebali za glasačku mašinu, sravnivanje računa, za pozivanje i lamentiranje nad značajem tekovina rata i revolucije iz 19411945. godine. Dolazeća generacija „mladih, (s)lijepih i (još) pametnih“ bila se razletjela jedno vrijeme na sve strane širom „JUGE“ da bi postepeno odbacivala parče po parče nekadašnje monolitne državne i bratske zajednice SFRJ i ostavili sebi, kao feud, maleni posjed zvani ekološka, nezavisna država održive „divlje ljepote“ i zelene jabuke, zvane Crna Gora (u)zor državama u susjedstvu i regionu! To im je „priznato“ od Evrope, barem tako kažu i time se ponose! „Novom razvojnom filozofijom“ sa početka posljednje decenije XX vijeka počeli su da izgrađuju „novo kapitalističko društvo“ sa privatnom svojinom kao njihovim izumom, odbacujući istovremeno „komunističku“ ideologiju i društvenu svojinu, a koja je njima bila „balast“ ka izgradnji i daljem razvoju drugog i „novog“ besklasnoga društva, kojemu nikada nijesu istinski težili sem čekali trenutak da sa ulice uskoče u fotelje. Tako i bi, dohvatiše se privatnoga vlasništva i brojnih posjeda kao nekretnina, banaka i turističkih objekata, a za svaki slučaj obezbijediše se i diplomama fakultetskim, naravno napredujući u hijerarhiji univerzitetskih titula i naučnih zvanja. U sljedećoj kratkoročnoj političkoj i „naučnoj“ fazi oni će jurišati na dobijanje titule „profesor emeritus“ i svakako aplicirati za ulazak u jednu od postojećih akademija, ako se u međuvremenu uz veliku naklonost državnu one ne „objedine“ ili DANU (p)otopi CANU, a možda CANU prihvati DANU, samo zarad obostranog očuvanja dobre mjesečne apanaže i dodatnih finansija za internacionalne „naučne“ projekte!? Znajući da se neće dugo održati na vlasti ako ne raskinu sa komunizmom i besklasnim društvom-učenjem, oni su se potrudili i mnogo brzo uspjeli u svojoj namjeri i realizaciji programa - agendi za ukidanje socijalističkog saoupravnog sistema i na mala vrata uveli „novo“ kapitalističko društvo takozvano „TRANZICIJA“, kao moderniji izraz, lakše svarljiv i varljiv za sve one koji su sa njima uništavali društvenu svojinu. Prigrabili su za sebe mala i velika preduzeća i većinom na tuđa imena počeli osnivati firme, koje su nicale kao pečurke poslije kiše, a kao „politička elita“ novoga ekonomskoga poretka „siromašno“ živjeli sa poslaničkom ili ministarskom platom pametno ulagali svoje „teško“ zarađene milione kao akcije u novostvorene fondove i tržišne berze. Ko bi danas rekao da se ratovalo i da je bilo mrtvih i ranjenih, zapaljenih i porušenih domova, raseljenih lica i svega ostalog što rat donosi sa sobom? Da nema svjedoka, očevidaca, učesnika „rata za mir“ oni bi odavno ubijedili mlade generacije da od svega toga što se priča i što je zapisano, a što im se stavlja na teret, nije ama baš ništa bilo već se samo zlurado izmišlja i krivica nevino stavlja na njihova kameleonska politička lica. Nova „politička elita“ misli ili se nada da će nestati njena krivica, zato se iz petnih žila na sve načine trudi da zaboravom i protokom vremena prekrije svoju političku prošlost i lično učešće u „ratu za mir“ i sve ono što su činili tokom pune dvije decenije njihove vladavine. Naravno, opet su uspjeli i sve što su porušili oni su „obnovili“ i prihvatili evropske standarde, demokratiju, reforme i pravila, samo što su sve to sprovodili lagano onako kako su znali i umjeli sve dok su rasprodali i razgrabili, odnijeli, podijelili među sobom a narodu dali ono što mu je preostalo, a to je jedno veliko NIŠTA. Danas su ostavili broje penzionere i prazne penzione fondove, nezaposlenu omladinu i radnike da žive sa „evropskim“ prosijekom od 150-250 eura. Otvorili su privatne fakultete sa dobrim ličnim udjelom kapitala u njima i stvaraju stručne kadrove koje će iskoristiti za dane namijenjene „trećem dobu“. Nikome nijesu odgovorni, pa i ne polažu račune ili ne haju za zakone koje su upodobili sopstvenim interesima, a sve nadajući se da tako uđu u Evropsku Uniju i konačno legalizuju nezakonito stečeni kapital. Mora se priznati da se „politička elita“ generacije „mladih, (s)lijepih i (još) pametnih“ nastala u „ratu za mir“ za sada dobro drži i sve poluge vlasti su u njenim rukama svih dvadeset i nekolika januara. Dakle, jedinstveni su, monolitni i nesmjenjivi i tu je kraj svemu! Takav je jedan kroki crtež bolje reći gruba skica dvodecenijske njihove prošlosti i rada, odgovornosti i znanja, podjela i pranja političkih biografija. Šta je tu je, bilo pa prošlo! Tako većina iz „političke elite“ nastale u „ratu za mir“ zagovara nove evropske integracije i gleda na (ost)varenu „TRANZICIJU“ u njihovoj Crnoj Gori. Dokle, vidjećemo da li će ostati to njihovo carstvo i dokle će ono (po)trajati? Dakle, „ljut“ sam na vas ne zato što nijeste prihvatili moju „ponudu“ kao kritiku da budem od kakve „koristi“, već zato što na nju nijeste odgovorili!? Davno smo rasprodali trgovačku i pomorsku flotu. Sada u crnogorskim lukama i marinama našega plavetnoga mora ukotvljeni su ribarski brodići, barke, brodice i čunovi ili strane jahte koje „ne“ zagađuju floru i faunu našega „prečistoga“ mora. Ratosiljali su se pomorske flote, pa sada samo kupuju staro gvožđe koje je još u „dobrom“ voznom stanju starom od 15-20 godina, a ponegdje naručujemo manje brodove, za (ne)velike pare - eure! Ne tako davno naručivasmo par brodova, a oni nam još ne stižu iako već odavno „plove“ svjetskim morima! Možda smo mi izvan registrovanih putnih pravaca ili nam je brodovlje na remontu u Bijeloj! Poznata je svima naša trgovačka računica ovjerena u prethodnih dvadeset godina, da sve što je valjalo i bilo u „voznom“ stanju „politička elita“ je rasprodala za male pare a pokupovala sve staro gvožđe koje jedva da se kreće i kojemu je potreban veliki remont, naravno za pranje „teško zarađenih“ para i nečijih privatnih troškova, a dijelom je bilo dobro došlo za „našu“ topionicu u Nikšiću! Danas naši brojni pomorci lutaju svijetom tražeći posao, jer ga ne mogu naći na crnogorskim brodovima, i za male pare izlažu se velikim i raznoraznim opasnostima. To je posao sa devet kora, i o tome mogu da pričaju samo oni koji su pekli dugo taj zanat ili koji su još u tom poslu. Valjda naš ministar saobraćaja i pomorstva, a sa njim i visoki politički i državni zvaničnici, ne misli da će, na jednom brodu koji upravo stiže i još jednim koji se gradi i očekuje iduće godine, zaposliti i konačno zbrinuti brojne nezaposlene crnogorske pomorce!? Naravno da nijesmo samo trgovačko brodovlje rasprodali nego još i više i pomorsku ratnu flotu već odavno nemamo sem par školski brodova ili onih koji nam služe da osmatramo šta nam se to dešava u našem zalivu. I vojni potencijal je već odavno rasprodat i vojsku smo drastično reformisali, smanjili broj vojnika, ostali bez pomorske flote i avijacija (PVO), tako da je sve redukovano u značajnoj mjeri, jer je po „standardima“ visokih stranih vojnih stručnjaka. Za dvadeset godina vladavine „političke elite“ na vlasti sve je radikalno smanjeno i ukalupljeno shodno zahtjevima onih kod kojih čekamo za ulazak u evropske dvori - Evropsku Uniju. Mi njima nudimo ruke potpuno ispružene, a oni nama za uzvrat planove regionalne, evropske, transatlantske i sve „standarde“ po kojima imamo igrati. Cijelu proteklu godinu naš ministar saobraćaja i pomorstva nas je „blagovremeno“ informisao i ohrabrivao o formiranju naše pomorske flote, nabavci jednog ili dva trgovačka broda, otvaranju manjih i većih saobraćajnica, rekonstrukciji željezničkih stanica, otvaranju i počecima gradnje autoputeva vijeka životno važnih za Crnu Goru i njeno stanovništvo, a ne manje i za one u susjedstvu i regionu! Moramo priznati da su to bile mile i drage vijesti, velika obećanja i puste nade i snovi za sve žitelje ove male, ekološke i nezavisne „proevropske“ Crne Gore, koja je dobila „uslovne pregovore“ za „ulazak“ u Evropsku Uniju. Evo prije neki dan opet nas obradovaše visoki zvaničnici državni i partijski i rekoše idemo u Kinu da preuzmemo BROD kojim ćemo obnoviti (o)davno uništenu trgovačku pomorsku flotu i obavezno naglasiše da se očekuje još jedan veliki, opet trgovački, brod, koji će se iduće 2013. godine porinuti u more i time će se Crnogorska trgovačka flota „značajno“ povećati, unaprijediti, obnoviti, ojačati, uzdignuti i zaprijetiti da će postati velika kao nekada crnogorska pomorska flota! A, eto sada i prilike, među nekim od indirektnih obećanja našega Premijera, da već od iduće godine brojni nezaposleni sa fakultetom imaju velike mogućnosti da odrađuju pripravnički staž i na nekom od dolazećih brodova?! Ko kaže da to nije silna prilika i jedno realno (ne)očekivano a podrazumijevano obećanje crnogorskoga Premijera? Zašto da im ne (po)vjerujemo kad oni tako pričaju i obećavaju dvadeset i više januara i evo sada se to „ostvaruje“ opet u godini koja počinje JANUAROM, a možete zamisliti da je već sjutra DECEMBAR, ili da je više DECEMBARA, od kada bismo već bili u sred Evropske Unije?! Ah, prisjetite se vremena kad su nam godine počinjale JANUAROM! Zar nije tako? Znam da nije, ali mi živimo od njihovih obećanja, strepnji i nadanja, jer oni su nam ulili nadu za život, očuvali životnu supstancu, samo da bi njima bolje bilo. Nije tako ili mislite da je drugačije? Ah, žali nas Bože, što godine nemaju samo JANUAR i DECEMBAR mjesec! Bili bismo odavno prvi u Evropskoj Uniji, Evropi i na cijeloj zemaljskoj kugli (naj)prvi u svemu i najdalji u godinama, pa nas niko ne bi mogao stići i kada bi htio! Evo našeg ministra saobraćaja i pomorstva ponovo u Kini sa delegacijom da prisustvuju svečanom otvaranju, CEREMONIJI PRIMOPREDAJE „crnogorskoga“ broda „KOTOR“. Pođoše avionom u daleku Kinu i nadam se da će se vratiti našim silnim ne mnogo skupim brodom „KOTOR“ ili će ga u povratku zakačiti za avion da se što prije ukotvi u crnogorsku luku!? Da se zdravo delegacija vrati, a brod će sigurno stići i sve nas (ob)radovati svojim fizičkim izgledom i dizajnom, brutoregistarskim tonama, a samo za nešto malo miliona eura kupljenim, pa kao nov novcijat da nam (po)služi mnogo duže od nedaj bože neke nove „rasprodaje“! Ministar za saobraćaj i pomorstvo nas svih ovih godina mnogo ohrabruje do kraja ove i sredinom naredne godine kupićemo, grade se, u završnoj su fazi gradnje, još dva broda i tako ćemo našu pomorsku i trgovačku flotu kompletirati sa ukupno stotinu hiljada tona za prenos rasutih tereta, jer je to najprofitabilnije! Vama koji (ne)strpljivo čekate da vam ministar obećano ispuni preporučujem još godinu dvije strpljenja pa će početi pregovori, jer on na još jedan mandat računa ili na njega ima „prirodno“ i političko „pravo“! Takav je naš ministar saobraćaja i pomorstva koji mnogo ne obećava, ali ispunjava više nego može obećati ili barem svako peto obećanje. Tako se „i ove godine može očekivati“ i gradnja puta BAR - BOLJARE, ako ne sada a ono nešto poslije ulaska u Evropsku Uniju!? Nikad nije kasno, jer naši političari i naravno ministri sa njima (na)učili su nas da su potrebne godine i godine priče, nacrta i planova, pregovora, dogovora i ugovora, zajmova i još zajmova da se što više zadužimo kako bismo imali što vraćati, ne za 100 godina nego barem za pet puta po sto godina, jer ionako će „inflacija“ pa će sve to nestati, kao ona iz posljednje decenije XX vijeka!? Nekome je sve propalo ali je zato nekome se sve uhiljadustručilo ili u milionske vrijednosti pretvorilo. Ko se snašao on se baš dobro snašao. A, što je bilo bilo je, pa su to prave i plodonosne devize crnogorskih političara i „političke elite“ nastale u „ratu za mir“. A što nam drugo preostaje nego da idemo ili skoknemo do „našega“ plavog mora da čekamo dolazak „KOTORA“ ili će nam delegacija odrediti datum svečanoga dočeka! MIRNO VAM MORE POMORCI MA GDJE PLOVILI. Nadati se da će vam ministar saobraćaja i pomorstva mnogo više pomoći, makar u dijelu ostvarenja vaših zakonskih prava, mnogo brže nego što je to do sada (u)činio i obećavao. Ti brodovi, budući nosioci našega trgovačkoga saobraćaja morskim putem, ne koštaju mnogo, već sam nekoliko desetina miliona eura, koje će nas kreditno zadužiti. To je najjeftinije za našu malu Crnu Goru, kojoj ne trebaju brodovi da plove pod tuđom zastavom kao evo skoro će dvadeset i tri januara!? A kada bi bilo više DECEMBARA u godini onda bi brže brodove dobijali, a naši političari češće im kumovali? Podgorica, subota, 14. januar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (207) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, nedelja, 29. januar 2012. godine; FRONT.CG.ORG, nedelja, 29. januar 2012. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 29. januar 2012. godine. Može li biti u državi: da ima afera a korupcije nema, da je kriminal u padu a neko da milione (pr)ima? Može li biti u pravnoj i proevropskoj, transatlantskoj i uspravnoj, tranzicionoj i ekološkoj, nadasve demokratskoj, a do neba nezavisnoj, da u državi ima afera a korupcije nema, da je kriminal u padu a droga se uveliko plijeni, da organizovanog kriminala i korupcije nema u državnom vrhu niti uopšte u državi, a da je na spisku poveliki broj nerasvijetljenih ubistava? Šta se desilo sa aferama Avale ili Zavale, listinga ili o privatizaciji Telekoma? Može li biti da su sve naše afere počele sa jednim davnim januarom, a da će se završiti jednoga dalekog decembra? Da li će istražitelji, stručnjaci i sudije, konačno ustanoviti pravo stanje stvari po onoj narodnoj „tresla se gora rodio se miš“!? A, kome to sve može biti i dokle? Gdje to ima na Balkanu ili u Evropi da su još na vlasti oni koji su pozivali i vodili „rat za mir“ a (ni)jesu u njemu učestvovali!? Da li će oni dopustiti novoj generaciji „mladih, lijepih i pametnih“ da dođe na vlast sa uličinih protesta, kao što je to njima 90-tih godina XX vijeka uz „dogovor“ uspjelo!? Gdje toga ima da premijer bezrazložno i lično (na)pravi dužu vremensku pauzu za uzimanje „vazduha“, da bi se opet vratio na mjesto premijera? A, zašto? Da li zbog „zdravstvenih“ razloga onoga koji ga je zamijenio ili što mu je moglo biti iz partijskih i ličnih razloga?! Hoće li opet biti toga, makar ličnog odmora radi? Može li biti dok plate „rastu“ da štrajkači „dostojanstveno“ miruju i štrajkuju? Može li biti da sindikalni povjerenici pozivaju na štrajk, a prethodno su sa Vladom potpisali sramni sporazum o zamrzavanju radničkih protesta-štrajkova do 2015. godine? Zar treba opet (po)vjerovati onim istim potpisnicima sporazuma, koji sada pozivaju na nove proteste? Da li to rade da operu što se više oprati ne može ili da poližu ono što su popljuvali? Da li sa njima ili bez njih, odlučite se već jednom građani? Može li biti da nezaposlenim, fakultetski obrazovanim, Vlada „garantuje“ odrađivanje pripravničkog staža tek od 2013. godine a dotle kako se ko snađe, po principu nepotizma, stranačke pripadnosti ili prekvalifikacije? Gdje toga ima da „politička elita“ iz „rata za mir“ neumorno i papagajski građanima obećava „bolji život“ i visoki standard, a da visoki državni funkcioneri, stranački lideri i političari avionima o državnom trošku privatno putuju na višednevne porodične ili partijske izlete ili odmore? Može li biti da su zbog velikih „poslova“ na sve „zaboravili“, mada su se sa suprugama, ipak, vratili? Može li biti da je našim ekonomskim neoliberlnim ekspertima i političkim stručnjacima u bordu direktora i stečajnih upravnika bilo dozvoljeno da (ras)prodaju „fabrike, bolnice, hotele i mnoge druge velike privredne objekte ili preduzeća“ po nižoj cijeni da bi ista malo kasnije kupili po mnogo većoj cijeni? Može li im biti da takvu „transparentnu“ rasprodaju nazivaju „poslovima vijeka“ ili dobro obavljenim poslom? A za čiji račun, kad tek sada građani (sa)znaju za neke ugovore i posebne uslove (ras)prodaje? Može li biti da je nepotizam debelo ukorijenjen u državnim institucijama i prilikom zapošljavanja, a da takva činjenica „političku elitu“ ni malo ne zabrinjava? Može li biti da izvjestan broj učesnika „rata za mir“ prima nacionalne penzije i još su u radnom odnosu? Može li biti da se na žiro računu nekome slivaju stotine hiljada eura a on ne zna da objasni odakle stižu, ko mu ih uplaćuje, za koje sve poslove i zašto? Da li u takvim poslovima i transakcijama ima „konflikta interesa“ ili je opet nepotizam visokoga stepena u pitanju? Da li u tim radnjama može biti „korupcije“ ili je ima ali u „nedovoljnoj“ mjeri, slično onim u susjedstvu ili regionu? Gdje toga ima i koja je to ekonomska logika, vještina ili računica da se „pozajmljenih“ 11 mil(i)ona može (o)pravdati sa „navodno“ 11 puta istom uplatom od samo jednog miliona? Kome to može biti odobreno da se u privatnoj banci uz svjestan i namjeran „konflikt interesa“ i nepotizam visokoga stepena „čuvaju“ državni novci od nekoliko desetina miliona eura, a da onaj opozicionar koji je nekada u crnogorskom parlamentu govorio o DRP sistemu i uzvikivao „gospodo, gdje su pare... vratite pare“ sada je (pre)zadovoljan visokim direktorskim mjestom u „najstarijoj“ banci u Crnoj Gori? Može li biti da se u sudstvu besprekorno i danonoćno radi a da sudski predmeti „padaju“ zbog sudijskih „grešaka“, iako se ne radi o sudijama početnicima već o onim koji imaju poveliko radno iskustvo na sudijskim poslovima? Može li biti da sve to (ne)opaženo promakne visokim sudijskim instancama odnosno ličnostima, koje su na tako visokim državnim sudijskim položajima? Gdje to ima da u malenoj državi, naravno ekološkoj i „ekonomski prosperitetnoj“, ima gotovo u svakom gradiću po nekolika fakulteta, a da na univerzitetima rade političari iz „rata za mir“ i penzioneri kao nezamenjivi „stručni“ kadar? Da li su studenti zadovoljni takvim „stručnim“ kadrom i uslovima studiranja te za dvadeset godina jedva jednom izađoše na proteste zbog lošeg studentskog standarda!? Da li su sada zadovoljni onim što im je obećano i svakako biće „ispunjeno“, makar do ulaska u Evropsku Uniju? Može li biti da neko mnogo dobro živi a da nigdje i „ništa“ ne radi, da pune dvije decenije pričamo, pričamo i eksperte svjetske za velike novce angažujemo na raznoraznim projektima, studijama, master planovima, strategijama..., i nikome da dlaka sa glave fali? Može li biti da nešto što se može kupiti ili naručiti za 30 hiljada ili 50 hiljada vi platite 630.000 eura? Da li se to sve događa zbog (ne)obaviještenosti nadležnih instanci ili usljed nedostaka dokaza? Može li biti da se jak dokaz i pravi primjer za sve nabrojeno, nađe u malenoj balkanskoj državi Crnoj Gori u kojoj se nude na 30-to godišnje ili 90-to godišnje korišćenje brojni „neiscrpni“ resursi sa ugraviranom devizom-motom „divlja ljepota“ ili „država kao suza Evrope“!? Može li svega toga biti samo u našoj Crnoj Gori? Ma, neka smo i u tome prvi, makar na Balkanu? Odavno smo u svemu prvi u susjedstvu i regionu! Može im biti da nas ubjeđuju da su nam demokratske slobode ustostručene i u stalnom (po)rastu, da živimo bolje u odnosu na protekle godine, a nećemo ni riječ o „samoupravnom socijalizmu“! Ne samo da nas ubjeđuju nego nam i dokazuju godinama, koje počinju sa januarom a završavaju se decembrom, da se cijena struje nije odavno povećavala a nešto više od dvadesetak mil(i)ona uzetih od građana niko ne namjerava da vrati! Može im biti da nam „obećavaju“ da će „potrošenu“ struju sigurno naplatiti i još poskupiti. Cijenu struje će povećati pa makar svi građani mirno štrajkovali, jer i do sada su uzimali bez pitanja i u tajnosti, bolje reći oni su nam „krali“ struju! Može im biti u Elektroprivredi da zaposleni imaju visoka mjesečna primanja, a da ostvareni višak raspodjeljuju kako ih je volja. Može im biti da nam statistički pokazuju da pogonsko gorivo koje koristimo u saobraćaju nije najskuplje u regionu ili Evropi, da imamo dva mobitela po glavi stanovnika a tehnički smo polupismeno stanovništvo. Može im biti da nam govore da živimo po evropskim standardima, a da nam je životni standard iznad „evropskog“ prosijeka! Može im biti da tako pričaju. Može im biti da nas „opravdanim“ razlozima i upornim govorima zaglušuju kako smo kao građani mnogo zaduženi, iako mi to znamo i na sopstvenoj grbači dobro osjećamo, jer više od dvije trećine stanovništva se nalazi u zoni velikog siromaštva. Nevoljno priznaju da već nekolike godine subvencionišu KAP, koji je u većinskom privatnom vlasništvu, a ko zna sve još koja preduzeća, jer su se na ugovore svojim potpisom i pečatom obevezali i kao garant stavili državu Crnu Goru! Može im biti da od građana kriju imena pravih (su)vlasnika brojnih preduzeća, koja su pokupovali „domaći stranci“! Može im biti da bezbrižno i samozadovoljno pričaju da nam je država nedovoljno zadužena i kreditno sposobna i „održiva“ za nova zaduženja od par stotina mil(i)ona eura, da čekaju strane investicije od nekoliko milijardi dolara, ali zbog „recesije“ nikako da stignu odnosno neće niko da uloži toliki novac. Može im biti da znaju i primjerima iz proteklih godina pokazuju da nam je turizam glavna privredna grana od koje očekuju milijarde eura, kao nacionalni spas! Dobrim dijelom upoznati su sa činjenicom da poljoprivreda zaostaje ne toliko koliko nas neko kritikuje, kao i da nam je industrija u kolapsu odnosno da je nema ili da je (ne)potpuno uništena. Može im biti da (ne)nasilno (p)održavaju sindikat u vojsci, iako disciplinuju njihovog predsjednika kao nepoželjnog odnosno neposlušnog i nedisciplinovanog vojnog starješinu! Sigurni su u vojnu disciplinu, profesionalizam i stručni kadar, jer je sve na visokom nivou i po standardima njihovoga „dobrog“ savjetodavca i „ravnopravnog“ partnera! Naravno da nam je vojska za primjer, ne samo u susjedstvu i regionu nego i mirovnim snagama u Avganistanu, gdje sa četrdesetak vojnika daje „značajan“ doprinos „mirovnoj“ misiji. Njima nije važno što se američki i francuski vojnici polako izvlače sa tih prostora, jer mi „znamo“ svoj cilj!? Može li biti da su konačno shvatili, naravno poslije potpune (ras)prodaje, da pomorsku flotu treba obnoviti i na tom planu su napravili „velike“ rezultate makar u iskoraku i nabavci jednoga broda, a već sljedeće godine očekuju još jedan ili dva nova i velika broda! Može li biti da opet namjeravaju da mijenjaju ili popravljaju projekte, upotpunjuju dokumentaciju za „posao vijeka“ odnosno za autoput Bar - Boljare i traže nove i bogatije investitore i partnere da započnu gradnju koja će naše resurse iznijeti na evropsko tržište! Često im se dešava, to nije sporno, da mnogo pričaju, obećavaju, planiraju, predugo čekaju sa nacrtima i planovima i naravno samo dva ili tri puta otvaraju jedan isti objekat. Eto, dešava se to i drugima u susjedstvu i regionu, a vjerovatno toga ima u zemljama Evropske Unije, iako za tako nešto nemaju sigurne podatke iz njima (po)uzdanog izvora!? Može im biti da godinama traže i dobijaju kredite od evropskih ili svjetskih banaka za popravku, rekonstrukciju, obnovu željezničkog voznog parka i infrastrukture, jer nam je željeznica suvozemni put u svijet! Može im biti da nas ubjeđuju da ćemo zimi imati dovoljno vode ako bude obilnih padavina. Ljeti će nam pustiti vodu da po malo kaplje toliko za piće, jer za drugo nam ne treba ili će dio usmjeriti za brojne inostrane turiste, takozvanu visoko platežnu klijentelu. Naravno da u turiste ne ubrajaju goste iz bivših jugoslovenskih zemalja! Može im biti da građane ne pitaju ili da ih primoraju da budu u sastavu NATO-a, te najjače vojno-političke sile, jer je sigurno da nam ona donosi velike i brojne „benefite“, a sa tim i prosperitet veći nego što je u toj malenoj, a nezavisnoj, državi. Sve je to za neko „dobro“ građana, kreditno (pre)zadužnih i brojno osiromašenih. Može li biti da ćemo konačno ući u Evropsku Uniju, ako ne do 2020. godine a ono „malo“ poslije, ukoliko ona opstane, a hoće samo nas radi i njenih prebogatih pojedinaca i „političke elite“ među najbogatije na eks jugoslovenskim prostorima. Može li nam biti da smo tu gdje jesmo na samome vrhu ili tik uz njega, naravno okrenuto naopačke. Takvi smo i nema nam (p)opravke, iako smo prvi na čekanju za ulazak u EU!? U našoj ekološkoj, pravnoj i demokratskoj državi Crnoj Gori sve funkcioniše po principu nevažećeg voznog reda i zato ne kasnimo toliko mnogo, kao ostale države u susjedstvu i regionu! Generacija „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“, iako je došla sa ulice i vodila „rat za mir“, ne silazi sa vlasti već više od dvije decenije, jer se drži evropskih demokratskih principa da mirnim putem i na izborima može biti zamijenjena, naravno ako opozicija pobijedi! Može li to kad biti ili se slučajno desiti? Može im biti da kažu da su sve naše afere bile fer, jer za one na vlasti „nije“ bilo pravih dokaza u (op)tužbama za sumnjive poslove, korupciju ili organizovani kriminal!? Sve visoke državne instance i ličnosti, koje su na tim visokim funkcijama, saglasne su da su „osumnjičeni“ živjeli od svoje skromne plate i da su kapital stekli na legalan način, malo privatnim biznisom a malo baveći se politikom i drugim džavnim poslovima. U sve navedeno možete se uvjeriti iz ličnih imovinskih kartona „političke elite“ na vlasti u kojima su sve rubrike ispunjene po propisu, a sve je blagovremno dostavljano nadležnim državnim organima, koji samo potvrđuju činjenično stanje! Može li im biti da se pojedina imena ne smiju pomenuti, a kamo li osumnjičiti ili procesuirati? Može li im biti da vječno sakrivaju prave uzroke koji su, na jednoj strani, doveli više od dvije trećine građana, ove malene, a nezavisne i ekonomski „prosperitene“ države, do tako velikoga siromaštva, a na drugoj strani stoje bogataši iz redova „političke elite“ nastale u „ratu za mir“? Može li biti u ovoj „demokratskoj i proevropskoj“ državi Crnoj Gori da osiromašeni građani na protesnim skupovima upitaju „političku elitu“ kako je od poslaničkih ili ministarskih plata stekla veliko bogatstvo? Da li će dobiti odgovor od njih? Može li biti da su sve naše afere bile samo neosnovane optužbe uperene protiv „političke elite“ koja je tu, kako znaju reći i istaći, za dobro građana i sve čine da im omoguće „bolji život“? Hoće li veoma disciplinovani i dostojanstveni u siromaštvu građani i dalje čekati „bolji život“ ili će protestima tražiti svoja uskraćena prava! Mogu li naše afere nekome poslužiti kao dobar primjer i biti reper u Evropskoj Uniji? Podgorica, nedelja, 29. januar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (208) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, nedelja, 05. februar 2012. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 05. februar 2012. godine; FRONT.CG.ORG, nedelja, 05. februar 2012. godine. (NA)RODE (P)OSTAVI (N)OVU VLADU! Ne kažu uzaludno da ko je jednom bio u vlasti za lako se ne odriče te najtrajnije čovjekove slasti! Primjera ima nebrojeno, a naša istorijska praksa iz ne tako davne prošlosti to pokazuje. Najbolji primjer i ujedno „svjež“ dokaz su ovi iz generacije „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“, koji se za lako ne odvajaju od fotelja i privilegija, a sve o trošku narodnome, odnosno poreskih obveznika. Neće da pušte vlast iz svojih ruku, iako su došli trkačke sa radničkim protestima po drumovima, ulicama i trgovima. Kasnije, kad zajačiše zakonima sve ozvaničiše i učvrstiše. Pozivaju se na evropske standarde i demokratska načela ili principe! Kažu da ih nezadovoljni i ekonomski osiromašeni građani mogu smijeniti sa vlasti samo na legalan i legitiman način mirnim putem na izborima, a što su došli sa ulice i na to sve „zaboravili“ nikome ništa! U nešto više od dvije decenije, navikli na sopstvenu vladavinu države u kojoj vrše vlast, na narodu izvode eksperimente kao sa pokusnim kunićima. Nova „politička elita“ umislila da je bogom data da i dalje bude na grbači napaćenih građana. Još se i osokolila da zaposlenim i nezaposlenim, osiromašenim i onemoćalim govori da su sve (u)činili samo da bi „njima“ dobro bilo, a kome se ne sviđa neka se politički angažuje osnivanjem stranke preko koje će se boriti za smjenu vlasti ili neka preko granice traže bolju koru hljeba! Namjerno zaboravljaju sopstvenu prošlost, ne tako davnu, dugotrajnu, oporu i gorku za više od dvije trećine građana koji žive u ekološkoj i još nezavisnoj (u)zor državi u susjedstvu i regionu! „Politička elita“ nastala iz „rata za mir“ svoje građane stisla sa svih strana, jer je „legitimno i na legalan“ način došla i od njih izabrana. Može joj biti da građanima steže kajiš iz godine u godinu raznoraznim nametima, sve sprovodeći „transparentnu“ tranziciju i rasprodaju „neiscrpnih“ prirodnih resursa, dokle im rtenica za kičmu ne prijene. Od skoro je primorana od zapadnoevropskih zemalja da „otkriva“ brojne ugovore, koje je sklopila sa ko zna sve kojim i kakvim inostranim i domaćim tajkunima, biznismenima, ozbiljnim i odgovornim investitorima, pa na vidjelo stidljivo izlaze mutne radnje oko prodaje ili rasprodaje sopstvenih resursa! Naravno sve je za sada bez imena i prezimena prebačeno na kolektiv, pojedince u bordu direktora i raznim komisijama ili savjetima za privatizaciju, a oni svi peru ruke od prljvih poslova, štiteći svoje gazde u vrhu državnih i političkih organa. Sudski i ostali istražni organi dugo i predugo se „informišu“ o svemu, „savjesno“ prate i „proučavaju“ obim i značaj privatizacije! Afere se smjenjuju a nikako u njima da se nađu kriminalni elementi ili radnje koje bi mogle poslužiti da se procesuiraju pojedini predmeti i provjeri enormno bogatstvo mladih, spretnih i umnih crnogorskih biznismena, koji do „rata za mir“ nijesu imali „gaća“ na sebi, a stručnoga znanja i visoke školske spreme bili su skoro potpuno oslobođeni. Takvi su u prethodne dvije decenije uspjeli ne samo da na „legalan“ način steknu kapital i brojne nekretnine nego i da dođu do fakultetske diplome, a izvjesni pojedinci čak da pođu korak dalje pa da postanu doktori nauka, visoki stručnjaci i eksperti u svojoj „profesiji“! Prethodno su se domogli i visokih direktorskih, ministarskih položaja i udobnih fotelja. Obezbijedili sebe i svoju djecu prostranim stanovima, vikendicama, poslovnim prostorima, bankovnim računima, naravno u inostranim bankama i možete zamisliti baš na Devičanskim ostrvima ili Sejšelima! Siguran sam, da što se tiče nekadašnjeg njihovog srednjoškoskog znanja iz geografije, mnogi od njih nijesu znali nabrojati ni kontinente, a kamoli reći nazive okeana u kojima se ta ostrva nalaze. Neštedimice „uče“ svoje građane da se „znanje stiče cijeloga života“, pa je njihovo stručno usavršavanje dostiglo (za)vidni nivo kao „rezultat“ njihove „visoke“ inteligencije i lične harizme! Naravno, ovladali su i brojnim „vještinama“ koje su stekli u političkim partijama! Oni su danas postali (visoko)umni, kreativni kadrovi i biznismeni, nezamenjivi kulturni stvaraoci i pojedinci, koji svojom „umnošću“ kreiraju javno mnjenje i društveno-politički život u Crnoj Gori. Da li je narod konačno shvatio da je nova generacija takozvanih „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“ u stvari jedna generacija političkih aparatčika nezrelih, nadobudnih i pod srećnom zvijezdom rođenih individualaca, kojima je „rat za mir“ donio mnogo „znanja“ te im je zapalo da međusobno (po)dijele narodno blago, koje je stvarano u nekoliko prethodnih generacija, a mrvice sa stola ostavljene njihovim saučesnicima i izvršiocima. Drže se (u)vezano i čvrsto, zadovoljni i jedni i drugi. Na jednoj strani su napaćeni i osiromašeni građani Crne Gore, koji mirno sve podnose! Veliko je pitanje dokle će tako izdržati, jer se siromaštvo uvuklo u svaki ćošak kućni i svakim danom sve teže se živi, a nezaposlenost ogromna. Ni zaposleni ne mogu više da izdrže sa svojim mjesečnim primanjima, koja ni za minimum potreba nikako da dohvate. Znatno umanjeni lični dohoci, koje je država zbog „rješenja“ recesije prije nekolike godine uvela kao mjere štednje, ostali su u mnogim državnim institucijama i niko se ne čini „vješt“ da vrati zarade makar na prethodni nivo. Na drugoj strani je „politička elita“ nastala u „ratu za mir“ mnogo dobro situirana, a bogme pojedinci u njoj raspolažu sa enormnim kapitalom! Rat, inflacija, privatizacija, vaučerizacija, devalvacija, politizacija, recesija, demokratizacija, eksperimentalizacija, naotoizacija, reforme društvene i državne, političke i moralne, za nešto više od dvije decenije dobro su (pro)tresle i rastresle najveći broj domova i porodičnih domaćinstava ostavljajući ekonomsku pustoš za sobom i pad životnog standarda za više od dvije trećine stanovništva u Crnoj Gori. Međutim, „politička elita“ kaže da smo „ekonomski prosperitetna“ i sa prirodnim resursima „neiscrpna“, nadasve ekološka i održiva zemlja sa „evropskim prosijekom“, naravno sa neviđenom i netaknutom „divljom ljepotom“!? To im priznaju članice Evropske Unije ili visoki zvaničnici njeni, pa mogu sa tim da se diče! Predsjednik države kao da lobira kada ovih dana u medijima iznosi svoje lično mišljenje, uvjerenje ili zvaničan stav Crne Gore da je sve više pristalica za NATO alijansu i da bi trebalo u Parlamentu crnogorskome postići saglasnost većinsku, naravno „bez referenduma“ i prava građana da o tome odlučuju! Pitanje za Predsjednika i za sve one koji na njegov način razmišljaju glasi: Na osnovu kojih se jakih argumenata i statističkih pokazatelja temelji takav stav ili izjava? Ako je riječ o ličnim emocijama Predsjednika ili negovoj naklonjenosti, „zbog benefita“ koji se očekuju, onda je to sasvim razumljivo i bespredmetno komentarisati. „Politička elita“ nastala u „ratu za mir“ sada trenira strogoću, ubjeđuje svoje građane da su stvoreni uslovi za „bolji život“ koji su im nekad obećavali, pa ga sada svesrdno njima prepuštaju da ga stvaraju kako znaju i umiju, jer sve od njih zavisi!? Uče svoje građane i edukuju ih da je strpljene umjeće i da dugo treba čekati da se stvore uslovi za „bolji život“, jer je privreda uništena, investicija nema kao nekad, a za to su odgovorni oni koji su ih birali! Demagogija, koju „politička elita“ svakodnevno širi u medijima, postaje osnova političkog djelovanja koalicije na vlasti, a reforme koje se predlažu i sprovode samo su šmikanje stvarnosti i izgovor za „demokratske“ promjene koje traže odgovornost za društvenu, privrednu i političku zbilju u kojoj se nalaze osiromašeni građani. Brojni pregovori, koje Vlada Crne Gore vodi i na kojima insistira, sa onima koji štrajkuju u pojedinim opustošenim preduzećima ili odavno stavljenim pod stečaj, samo je puka kupovina vremena od izbora do izbora u cilju spašavanja političkih pozicija koalicije na vlasti. U tome im dobrim dijelom pomaže razjedinjena opozicija, koja je odavno izgubila povjerenje građana. Ukupno političko i ekonomsko stanje građana, malene i nezavisne, nadasve demokratske i proevropske države Crne Gore, takvo je da se jedva održava kupovinom nekog socijalnog mira sa kojim se otpuštenim radnicima daju simbolične otpremnine. Nezadovoljstvo građana sve više raste, iako je još u fazi nekog mirnog trpljenja i dugog čekanja, a kada će kap toga nezadovljstva preliti čašu pitanje je na koje za sada nema odgovora. Zimske hladnoće i snijeg, koji je ovih početnih februarskih dana napadao po cijeloj Crnoj Gori, donekle će primiriti nezadovoljnike i osiromašene građane da odlože svoje proteste za neke bolje vremenske uslove. Predah je dobro došao koalicionoj vlasti i samome Premijeru koji ne razumije „malo nagaravene ... protestante“! „Nije sistemsko rješenje da mi subvencionišemo bogate, što nam predlažu protestanti...“!? Dakle, na jednoj strani je ogromna većina „malo nagaravljenih“ građana „protestanata“, koji imaju svoj „performans“ pa štrajkuju kao „nezadovoljni i osiromašeni“ ili brojna omladina koja „sjedi po kafićima“, a neće da se prekvalifikuje i da radi kod „domaćih i stranih“ investitora za bijedne dnevnice! Socijalni bunt koji „protestanti“ iskazuju na ulici nije po volji „političke elite“ i enormno bogatih pojedinaca, a Premijer i ministar Rada i socijalnog staranja nikako da razumiju „protestante“ zašto ne prihvataju dijalog, kao u prethodnih dvadeset godina!? Za narastanje socijalnog bunta kod osiromašenih građana dobrim dijelom su „krivci“ i novinari koji postavljaju (ne)zgodna pitanja, snimaju razgovore, pa sve to podgrijava i raspiruje ionako zagrijanu atmosferu građanskoga nezadovoljstva. Šta li je imao na umu ministar Rada i socijalnog staranja kada je Premijerove „protestante“ prepoznao kao „malo nagaravljene“? Ne vjerujem da je imao namjeru da Premijeru i javnosti skrene pažnju na „protestante“ koji imaju drugačiju boju kože, pokazujući na njih kao „malo nagaravljene“!? Pitanje za ministra Rada i socijalnog staranja glasi: „Šta podrazumijeva pod slikovitim riječima „malo nagaravljeni“? Javnost bi rado čula odgovor ili objašnjenje na postavljeno pitanje. Premijer se trudi da u svojim govorima i odgovorima na „fejsu“ objasni realnost „ekonomskog trenutaka“ i da primiri nezadovoljne građane koji prijete novim protestima i štrajkovima. On se naglas pita zašto su „novinari sve snimili“, jer „Vrlo sam spreman da imajući u vidu poremećaje na tržištu, iako je gorivo veći luksuz od struje,...“ i ujedno traži „...da se u susretu novoj metodologiji koja treba da bude primjenjena od 1. jula, raspon između više i niže tarife smanji...“! Mogao bi Premijer i sada da se zapita: „Otkud pravo „protestantima“ da su neposlušni, a prethodnom premijeru su bili mnogo vjerni i poslušni? Naravno da bi poslije toga logično uslijedilo pitanje zašto je „gorivo veći luksuz od struje“, što drugim riječima ili indirektno znači da je struja, koju troše i plaćaju građani, jedna vrsta „luksuza“ posebno u ovim zimskim mjesecima? A, nikako da se Premijer glasno zapita zašto se u milionskim iznosima struja subvencioniše privatnom vlasniku KAP-a i drugim preduzećima i zašto dobar dio tih subvencija upravo pada na teret građana, koji „enormno“ troše struju u ovim zimskim mjesecima!? Da li je Premijer imao priliku da sebe čuje ili pročita ono što malo prije izjavljuje i što je objavljeno, ili se samo „ozbiljno“ zadovoljava time što kaže: „... moj razgovor sa aktivistima MANS-a je bio vrlo ozbiljan, iako ne bih rekao da je jednako tako tretiran u medijima...“! Kada je naš Premijer tako „ozbiljan“ u razgovorima sa aktivistima MANS-a i „protestantima“, otkud novinarima da kažu: „...danas smo vidjela dva lica Premijera... da mu je stalo... do socijalnog stanja..., da je ovo igra sa medijima..., da se Premijer sprda i da je to Premijeru smiješno“!? Da li naši premijeri pokazuju da gube strpljenje ili im može biti da se tako arogantno ponašaju, sprdaju ili „protestantima“ podsmjehuju? Da li se nešto samo omaklo ili je nešto krupno izmaklo kontroli? Da li su „malo nagaravljeni ... protestanti“ iznenadili Premijera i ministra Rada i socijalnog staranja svojim izgledom ili su ih iritirali svojim zahtjevima i masovnim protestima? Na drugoj strani koaliciona vlast sa „političkom elitom“ iz „rata za mir“ živi na visokoj nozi u enormnom bogatstvu sa pokretnim i nepokretnim dobrima, a o državnome trošku prokrstariše ne samo Evropu nego i cijeli svijet trošeći ogromni novac svojih poreskih obveznika i građana. Njima gorivo i struja nijesu veliki „luksuz“, jer oni tu „robu“ ne plaćaju, a troše je u velikim količinama! Oni se ne žele odreći takvoga života zarad poboljšanja životnog standarda svojih građana. Moguće je da se za sada ne vidi izlaz, ali ako jednoga dana pretegne „tovar“, koji je na leđima velikog broja građana, teško da će biti kontrolisati dalja društvena i politička kretanja. Osnovne namirnice ili kako kažu potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu odavno je prešla 740,00 eura i već nekolike godine nije ispod toga nivoa. Na drugoj strani, građanstvo nema dodatnih prihoda niti rezervi unutrašnjih, jer su iscrpljene sve kreditne mogućnosti. Sve su to ozbiljni faktori koji nagovještavaju mijenjanje ustaljenog i neodrživoga stanja, bez obzira na posljedice po samo društvo unutar države. Ko će izdržati i do kada će se takvo stanje održavati teško je precizno reći, ali je jedno posigurno, ubjedljivo i uvjerljivo da se dalje nema kud, da je građanstvo u stanju socijalne bijede, a da oni na vlasti i dalje tvrdoglavo ne odustaju od „mijenjanja“ stvarnosti i izlaska iz krize koja isuviše dugo traje. Krivci za takvo stanje naravno da su oni koji su se enormno obogatili i svoj kapital najvećim dijelom iznijeli iz države. Sada se nema kud jer pričom se više ništa ne postiže, a strpljenju će ipak doći kraj, pa je moguće opet očekivati masovne proteste na ulice i trgove. „Politička elita“ na vlasti svakim danom postaje sve više nezainteresovana za rješenje teškog socijalnog statusa svojih građana i pokazuje neodmjerenost u svojim pregovorima, izjavama i savjetima, a grubim i uvredljivim ophođenjem prema sve brojnim „protestantima“ iritira njihov ionako nezavidan položaj bez osnovnih sredstava za život. Dokle će takvo stanje trajati i da li će se Vlada ozbiljno, ne deklarativno, založiti za mijenjanje stanja i poboljšanje uslova života svojih građana? Dnevni odnosno mjesečni režijski troškovi po jednome domaćinstvu prevazilaze jednu trećinu ukupnih mjesečnih primanja za zaposlene, a ostale osnovne namirnice neophodne za održavanje minimuma života su odavno ispod toga minimuma. Šta reći na samo neke podatke uzete onako nasumice, a koji govore o sasvim neskromnom životu i privilegijama onih koji rade u pojedinim državnim ustanovama a koji se odnose na visoke državne ili političke ličnosti, poslanike, ministre, direktore ili lica koja su u nekim komisijama, bordu direktora i tome slično? Evo par primjera koji su uzeti iz dnevne štampe a odnose se na mjere „štednje“ koje je država preduzela, a koje su poštuju shodno položaju u državnoj hijerarhiji. „Vlada dva miliona eura potrošila na vozila... Ministarstvu kulture kupljeno šest „mercedesa” u iznosu od skoro 120 hiljada eura. Dinoši kupljen džip od 53.000 eura Vlada je od 2010. godine, pa do januara ove godine, za potrebe 25 državnih organa nabavila 83 automobila, što je poreske obveznike koštalo skoro dva miliona eura, a pojedinačno najskuplje vozilo kupljeno je za Ministarstvo za ljudska i manjinska prava - „mercedes benz ML 35”, koji košta 53.000 eura. Veliki broj skupocjenih vozila nabavljen je za Ministarstvo kulture, crnogorsko tužilaštvo, Upravu policije, Agenciju za nacionalnu bezbjednost, zaštitnika imovinsko-pravnih odnosa, Zavod za statistiku, diplomatsku misiju u Njujorku, ali i Ministarstvo održivog razvoja i turizma...“! Najodgovorniji faktori i nadležne institucije o tome ćute kao da ih se ništa ne dotiče, jer „mjere štednje“ za njih ne važe, barem gledajući prema spisku kupljenih automobila i utrošenih finansijskih sredstava. O dnevnicama i brojnim putovanjima „političke elite“ da ne govorimo i troškovima koje pojedinci iz državnih organa potroše sa svojom brojnom delegacijom. Šta reći za subvencije koje država Crna Gora daje za pojedina preduzeća, koja su u većinskom vlasništvu inostranog partnera i zašto to godinama čini na teret svojih poreskih obveznika? Zašto te silne novce, na desetine i stotine miliona, nije dala na druge mnogo važnije investicije u cilju poboljšanja socijalnog statusa građana i povećanja mjesečnih zarada ili na zapošljavanje velikog broja nezaposlenih i zbrinjavanju brojnih socijalnih slučajeva. Ekološka i nezavisna, „ekonomski prosperitetna“, proevropska država Crna Gora i njena „politička elita“ nikako da pokažu svu odgovornost i ozbiljnost za primjenu strategije sa kojom će znatno promijeniti socijalno stanje njenih građana na bolje! Mjere koje je do sada preduzimala ostale su bez ikakvih dobrih rezultata i pokazatelja, a što se odrazilo na ionako ugroženi životni standard više od dvije trećine njenih građana. Do kada će „politička elita“ opipavati puls svojim osiromašenim građanima stežući im kaiš sve više i jače? Moglo bi se desiti da „poskupljenje struje“ bude kap koja će preliti času strpljenja, sve većeg osiromašenja i izgladnjavanja velikog broja njenih dostojanstvenih građana. Možda se na proljeće „malo nagaravljeni ... protestanti“ ozbiljno zapitaju: „(NA)RODE TREBA LI TI (N)OVA VLADA? Podgorica, nedelja, 05. februar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (209) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, srijeda, 22. februar 2012. godine; FRONT.CG.ORG, srijeda, 22. februara 2012. godine; GLAS DIJASPORE, četvrtak, 23. februar 2012. godine. „VELIKA ROKADA“ (Z)A JALOVE PROMJENE „Šahovske“ igre u crnogorskoj spoljnoj (vanjskoj) i unutrašnjoj politici odveć dugo traju i kristalno jasno pokazuju da njeni visoki državni i politički zvaničnici, kao dugogodišnji politički igrači, ne samo da nijesu ništa naučili nego ni političko iskustvo koje su stekli ne znaju primijeniti. „Politička elita“ iz „rata za mir“, za nešto više od dvije decenije vršenja apsolutne vlasti, pokazala je (pot)punu nesposobnost prilikom prevazilaženja ili otklanjanja teškog socijalnog stanja za više od dvije trećine njenih građana u malenoj, ekološkoj, nezavisnoj državi Crnoj Gori, a koje je dovela svojom pogubnom „transparentnom tranzicijom“ i „neoliberalnom politikom“ odnosno uvođenjem kapitalističkog društveno - ekonomskog sistema! Naša „politička elita“, tek izašla iz partijskih klupa ondašnje visoke Kumrovačke škole, a suočena sa novim vremenom političkih i društvenih promjena na kraju posljednje decenije XX vijeka za školsku referencu imala je partijsku knjižicu SKJ-u i bila je snabdijevena potvrdomdiplomom o pohađanju visoke partijske škole i „osposobljena“ za rad u fabričkim kolektivima u kojima je bila zadužena da djeluje ideološki, neumorno da priča i obećava bolju budućnost radničkoj klasi. Ni ogromne donacije zapadnoevropskih zemalja koje su upućivane Crnoj Gori u prethodne dvije decenije, niti brojno i dugogodišnje „savjetodavno“ prisustvo visokih evropskih zvaničnika i eksperata za pojedine oblasti privrednog i političkoga života nije bilo od neke pomoći crnogorskoj „političkoj eliti“ da se životni standard većine građana Crne Gore značajnije poboljša, sem pustih obećanja koje su davali na brojnim izborima i radničkim protestima. Za nešto više od dvije decenije zapadnoveropske države „donirale“ su Crnoj Gori oko 2,5 milijardi eura, koje su jednostavno isparile, jer se ne mogu vidjeti na životnom standardu većine građana Crne Gore niti na „(n)ovim“ privrednim objektima, a dobar dio završio je u privatnim džepovima i(li) na privatnim računima domaćih i inostranih banaka „političke elite“ nastale u „ratu za mir“. Više od dvije decenije vršenja vlasti „politička elita“ je pokazala da je jedino bila sposobna da stalno primjenjuje brojne eksperimente na privrednom, političkom i društvenom planu, a sve na teret velike većine njenih građana. Naravno, došlo se do samoga kraja kada građani više nemaju kud, niti mogu izdržati te silne dugogodišnje eksperimente pa traže konačno rješenje svojih egzistencijalnih pitanja. Strah od ponovnog „događanja naroda i uličnih protesta“ jedino je što mnogo brine „političku elitu“ i novoga Premijera, koji su došli na vlast smjenivši „foteljaše i komuniste“! Novi Premijer pokazuje primjetne i ozbiljne znake straha od uličnih protesta, odnosno od „malo nagaravljenih... protestanata“, kako ih nazva on i Ministar rada i socijalnog staranja. Zašto se tako grčevito bore za vlast - fotelje, a za dvadeset i nešto više godina ne pokazaše nikakve rezultate sa kojima bi poboljšali ionako nezavidan položaj zaposlenih i nezaposlenih osoba. Što se tiče spoljne politike (resor vanjskih poslova) ni tu stanje nije mnogo bolje, ali jeste mnogo sigurnije za one koji će da sprovode spoljnu politiku Crne Gore i koji će da unaprijede „stratešku“ poziciju nezavisne države ulaskom u Evropsku Uniju i NATO alijansu. Kažu da će biti „benefita“ za građane Crne Gore, samo što ne znaju cijenu ulaska u taj vojno-politički savez! Tu je glavno pitanje raspodjele ambasadorskih mjesta, koja će partija prigrabiti bolju političku poziciju i ambasadorsko mjesto! Za njih možemo reći da su veoma bezbjedni i materijalno obezbijeđeni, jer se su prethodno „dokazali“ na poslovima davanja raznoraznih i ogromnih obećanja uvodeći „transparentnu tranziciju“ (čitaj rasprodaju) privrednih subjekata i prirodnih resursa. Naravno da su veliku ili najveću korist prigrabili upravo „mladi komunisti“ izašli iz visoke partijske Kumrovačke škole poznatiji pod imenom generacije „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“! Što gore po državu i građane to je „političkoj eliti“ bivalo mnogo bolje u vlasti. Već danas je „Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte“ usvojio predlog odluke plana za 2012. godinu, (ras)prodaje preostalih preduzeća, ko zna koje po redu, a od koje će građani imati „koristi“ kao do sada što su je imali! Možda, kroz nekoliko godina, i saznaju da se neko iz „političke elite“ dobro ugradio i okoristio, ako kojim slučajem afera bude (s)lična kao „afera Telekom“! Naravno da se ništa značajnije neće desiti prozvanim ili osumnjičenim, osim što će porasti tiraž novina koje objave takvu vijest. Ono što je zajedničko jednima i drugima, odnosno onima koji su na visokim funkcijama vršenja vlasti u unutrašnjoj i spoljnoj politici, jeste da jedva čekaju da se dočepaju Evropske Unije ili NATO alijanse. Na taj način misle da će tamo naći svoj spas i sačuvati stečeno enromno materijalno bogatstvo uvećavano ličnim primanjima kad su bili narodni poslanici, ministri ili neki direktori u pojedinim privrednim preduzećima, koja su danas sva privatizovana njihovom zaslugom, nestručnim radom i ne domaćinskim odnosom prilikom upravljanja tim preduzećima. Od „poslova vijeka“ i „pametnih privatizacija“, koje je generacija „mladi (s)lijepi i (još) pametni“ sprovodila „transparentno“, građane ove ekološke i nezavisne države Crne Gore uveliko boli glava, jer dugove moraju vraćati poznatim i na daleko čuvenim investitorima i privatnicima na desetine pa i nekoliko stotina milona eura kao garant države zbog tako vješto i „ekspertski“ sklopljenih i ugovorenih obaveza. Potrebno je bilo da neko sa strane „opomene“ građane pa da se shvati „značaj i transparentnost privatizacije“, koju je „politička elita“ umješno sprovodila!? Zato je i više od dvije trećine građana tako „ekonomski prosperitetno“ da nemaju čime kupiti ni koru suha hljeba. Na drugoj strani generacija „mladi, lijepi i pametni“ danas kupuje vile po inostranstvu, imaju građevinske firme, privatne univerzitete i banke, kao i brojne nekretnine u zemlji i inostranstvu. Osim što imaju monopol u vlasti oni se sada prestrojavaju pa osvajaju monopol na visokoškolskim obrazovnim ustanovama gdje izvode nastavu iz „menadžmenta“ , koji je u trendu, jer su se usput i na brzinu domogli akademskih diploma, visokih stručnih i naučnih titula i zvanja, a sve baveći politikom radi „boljega života“ osiromašenih građana! Da li novoga Premijera danas mnogo više interesuje pomoć koju mu pruža NATO alijansa u cilju sređivanja - prevazilaženja teškog (iz)vanrednog stanja izazvanog vremenskim nepogodama u sred zime kad (ni)je vrijeme ili protesti koji će uslijediti od strane „udruženih sindikata“ u cilju poboljšanja socijalnog položaja radnika - zaposlenih i bogme nezaposlenih? Pored „dva helikoptera američke vojske tipa crni jastreb (Black Hawk) i više od 40 članova posade, za pomoć stanovništvu u oblastima najteže pogođenim obilnim sniježnim padavinama“ očekuje se i još nešto pomoći, jer zahtjevi Vlade i pozivi Premijera i njegovih ministara njima upućeni sve su brojniji. Vjerovatno je Premijer procijenio da će vremenske nepogode u znatnoj mjeri usporiti aktivnost sindikalnih čelnika i potencijalnih „protestanata“, koji su ionako potpisali onaj sramni sporazum da odlažu štrajkove odnosno zamrzavaju štrajkačku aktivnost do 2015. godine, čime su postali nadaleko poznati kao sindikalisti koji se bore za usporavanja ostvarivanja radničkih prava zarad interesa onih koji su na vlasti. Naši visoki državni i politički zvaničnici koriste svaku malo težu situaciju ili prirodnu nepogodu da u pomoć pozovu NATO i na taj način jevtino propagiraju i lobiraju kod svojih građana da se bez tako velikoga vojnopolitičkoga saveza ne može ni u vanrednim okolnostima! Ubjeđuju nas sprovedenim anketama da je među srednjoškolcima gotovo 60 procenata pristalica za NATO alijansu!? Još samo nedostaje jedna anketa koju bi sproveli u osnovnim školama ili u zabavištima i tek tada bi „značajno“ učvrstili svoje statističke podatke i argumente o sve većem broju pristalica za pristupanje NATO-u. Takve ankete su zaista neozbiljne i odveć smiješne, pa pokazuju i „dokazuju“ da „politička elita“ koristi srednjoškolsku populaciju kao „siguran“ pokazatelj (po)rasta pristalica za ulazak u NATO alijansu. Političke šahovske igre u crnogorskoj spoljnoj politici - diplomatiji, barem što se tiče ambasadorskih mjesta, gotovo su učvršćene i već odavno poznate. Koaliciona vlast ima svoje resore i najvažnije punktove, a opozicija je prezadovoljna preostalom raspodjelom i smještajem svojih ambasadorskih kadrova koji se mnogo ne trude da ojačaju svoje pozicije. Dakle, strateške pozicije i politički interesi su zadovoljeni, jer su se svi dograbili mjesta sa kojega ubiraju visoka mjesečna primanja. Naravno da su se obezbijedili i dvojnim državljanstvom odnosno diplomatskim pasošima, zlu ne trebalo, koji im garantuju državljanstvo druge države po izboru. Veliki majstori šaha već na samome početku šahovske partije uočavaju slabe tačke protivnika u rasporedu figura, a tokom igre odlučuju da „malom“ ili „velikom rokadom“ istovremeno učvrste svoj položaj, strateški pojačaju svoju poziciju i već u nekoliko sljedećih poteza preduzmu napad na oslabljenog protivničkog kralja. Primjenom „velike rokade“ često se protivnik nastoji iznenaditi i oslabiti odnosno postići izvjesna prednost - nadmoć na jednoj strani gdje pojedine figure nemaju dobru zaštitu, mada se dešava da je primjena „velike rokade“ iznuđen potez u cilju spašavanja sopstvene pozicije ili iznenađenja za protivničkog igrača! To je istovremeno i dvosjekli mač koji zavisi od procjene snaga protivnika i ukupnog sagledavanja dubine problema, trenutne situacije, budućeg odvijanja događaja i rasporeda snaga na šahovskoj tabli. Nešto se veoma slično dešava u posljednjih par godina i na političkoj pozornici Crne Gore gdje pojedini ministri ili premijer Vlade nastoje riješiti novonastalu situaciju opterećenu brojnim aferama ili ugrabiti malo vazduha u cilju predaha do konačnoga rješanja nastalog problema. Vanredno stanje nastalo vremenskim nepogodama donekle je zaustavilo prethodno aktivirane socijalne proteste, organizovane od strane čelnika sindikalnih organizacija, a afere koje su izašle na svjetlost dana donekle su pokazale pravo stanje i otkrile neke sumnjive poslove u „transparentnoj tranziciji“ značajnih privrednih subjekata. „Politička elita“ ne pokazuje neku iole veću ozbiljnost za rješavanje nastalih problema i raznoraznih afera (Avala, Zavala, listing, Telekom, KAP, Željezara itd.), a od svih njih se ne može politički distancirati, jer se radi o velikom udjelu njenih partijskih kadrova, koji su pokrivali najviše političke ili državne funkcije u Crnoj Gori. Nastale afere polako padaju u zaborav a Premijer i ministri vrše pretumbacije, personalne smjene, zamjene, nova imenovanja, postavljenja i tome slično, jer „politička elita“ hoće da sačuva svoje kadrove od suda javnosti i sudskih organa pa je metod zataškavanja tih istih afera jedini i najprihvatljiviji način! U krajnjem uz pomoć brojnih advokata sudski organi donose rješenja kojim oslobađaju osumnjičene u navedenim aferama. Dakle, država pokazuje nemoć i nesposobnost da njeni istražni i sudski organi makar u jednom jedinom slučaju pronađu elemente krivične odgovornosti ili zloupotrebe službenog položaja u navedenim aferama. Niko neće da, Premijeru, podnese ostavku zbog nastale afere, a on sam izgleda da nema „političkih“ motiva da istjera sve na čistac, pa se zadovoljava smjenama i zamjenama odnosno šahovskim rječnikom rečeno, na brzinu učinjenom, „VELIKOM ROKADOM“ sa jalovim promjenama! Možda je odabrao novu i u šahovskoj teoriji i praksi nepoznatu strategiju! Ubrzo ćemo spoznati njegovu „taktiku“ ili strategiju! Šta ako rezultati izostanu? Da li će, u tom slučaju, Premijer priznati da je njegov „kralj“ matiran i priznati poraz činom podnošenja ostavke!? Bio bi to neslavan kraj jedne premijerske uloge plaćene političkim „neiskustvom“ ili obmanom od strane njemu najbližih saradnika! „Politička elita“ nastala u „ratu za mir“ uzaludno je protraćila dvije decenije jalovog političkog rada, praznog djelovanja, frazerskog rješavanja brojnih pitanja i mnogobrojnih obećanja datih narodu-građanima. Sve je bilo podređeno osiromašenju crnogorskog društva, devalviranju moralnih i tradicionalnih vrijednosti i ujedno rasprodaji privrednih objekata, a s druge strane ličnom bogaćenju onih koji su bili na vlasti i njihovim saradnicima. Nadaleko čuvena obećanja o „svijetloj budućnosti“ njenih građana i „boljem život“ sada su se rasprišila kao mjehuri od sapunice. Životni standard građana malene, nezavisne, proevropske i nadasve ekološke države približio se cifri od 500,00 eura, kao nedostižnom i dugo sanjanom „evopskom“ prosijeku! Danas „politička elita“ na vlasti, pa i novi Premijer sa svojim ministrima, ne dozvoljaju građanima svoje „prosperitetne“ i demokratske države Crne Gore ni da se sjećaju minulog vremena i o njemu kritički kažu neku riječ, jer će se na taj način „ugroziti“ politička stabilnost u državi! Samo oni koji imaju iza sebe političku stranku „mogu“ na protestima komentaristi o „progresu“ crnogorskoga društva. Kod „malo nagarvljenih... protestanata“ gospodin Premijer „prepoznaje“ znake političkog djelovanja i nečije spoljne „umiješanosti“, koja bi mogla da negativno utiče na unutrašnju političku stabilnost i institucije sistema u državi Crnoj Gori! Premijer pokazuje izvjesnu dozu nestrpljenja i nerazumijevanja za ulične proteste „malo nagaravljenih... protestanata“ pa im zato „preporučuje“ ili sugeriše da se politički objedine i osnuju stranku preko koje će djelovati na političko pozicioniranje onih učesnika koji su uključeni u proteste kao nevladina organizacija. Ovdje se u našem političkom miljeu to tako radi, jer se nečiji planovi ne ostvaruju kako su zamišljeni i moguće je da se traže neka nova mjesta ili politička pozicija za ne daj bože, koja bi kao sklonište poslužila u nekom teškom trenutku. Stalna pretumbavanja sa jednog na drugo mjesto i personalna rješenja su potvrda takvih „znalačkih“ poteza bilo u diplomatiji ili u nekom od ministarstava makar kao savjetničko mjesto gdje vlada „rad i red“, a stručnost „savjetnika“ dolazi do izražaja! Drugim riječima tu se radi o namještanju fotelja za lica politički podobna ili mnogo korisna „političkoj eliti“ za održavanje vlasti. Ko još vjeruje, pored svih dešavanja na političkoj pozornici Crne Gore od početka posljednje decenije XX vijeka i prvih godina XXI vijeka, a naročito u posljednjih pet-šest godina, da opozicija u Crnoj Gori postoji ili da ozbiljno djeluje? Ipak, oni su jedni te isti koji su došli na talasu AB revolucije i povampirenog nacionalizma i o(p)stali svih ovih godina ne radi svog naroda već za svoj račun u ime naroda. Opozicija sada djeluje onako kako to odgovara svima na političkoj sceni posebno ovima iz koalicije na vlasti DPS - SDP, samo da se ne miješaju u neke poslove jedni drugima da svako radi svoj posao, a da se pojačava privid o demokratiji i reformama. Svima u vlasti odgovara takvo stanje, pa pozicija i opozicija zagovaraju evropske integracije samo da bi što duže ostali u vlasti. „Politička elita“ nastala u ratu za mir“, za dvije decenije na vlasti u Crnoj Gori, istrajno je eksperimentisala sa sprovođenjem raznoraznih reformi i dosta neubjedljivo radila na ubvježbavanju početnih koraka demokratije. Šta to još čini crnogorska Vlada da smanji socijalnu bijedu sem što stalno priča i uspješno propagira raznorazne radne verzije nacrta, agendi, planova i projekata i troši veliki novac plaćajući svoje brojne partijske kolege raspoređene po komisijama. Za sada nema ništa od poboljšanja životnog standarda građana i dugo obećavanog „boljega života“, a prošle su dvije decenije od kako su „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“ uzeli vlast u svoje ruke. Samo velike laži mogu natjerati građane da podrže obmane kojima ih „politička elita“ zapljuskuje u cilju manipulacije koristeći ih za svoje lične potrebe u cilju materijalnog sticanja bogatstva i napredovanja u državnoj službi. Narodu su potrebne laži umjesto istine i što su one veće to je ubjedljivost u njih mnogo trajnija, jer se ne može sve odmah raskrinkati! Svi drugi su krivi samo je „politička elita“ jedino ispra(v)na, iako je na vlasti od 90-tih godina XX vijeka i akter je svega što se dešavalo na prostorima Crne Gore i šire u državnoj zajednici SFRJ. Najtvrdokorniji komunistilčki kadar, obrazovan u partijskoj školi u Kumrovcu, večernjim školama i partijskim jednomjesečnim seminarima ostao je na istim pozicijama i nije se promijenio, već je samo presvukao partijsku košuljicu i nastavio da radi isto što je nekada radio, ali sada bacajući krivicu na one sa kojima su nekada zajedno bili. Podgorica, srijeda, 22. februar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (210) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, četvrtak, 01. mart 2012. godine; IN4S.NET, četvrtak, 01. mart 2012. godine; FRONT.CG.ORG, četvrtak, 01. mart 2012. godine. HIBRID AKADEMIJA I AKADEMICI! Konačno, poslije nepuna dva vijeka u Crnoj Gori, a gdje bi drugo moglo biti, ostvarila se ona Njegoševa: „Neka bude što biti ne može/nek ad proždre, pokosi satana/na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje“!!! Dobar dio ljudi od pera, struke i nauke, uma i razuma, logike i postojećih zakona u Crnoj Gori nijesu mogli povjerovati u takvu mogućnost, iako se radi o „zemlji čuda“ gdje se svakodnevno dešavaju raznorazna čuda i čudesa! U naučnim i proizvodnim pogonima prve ekološke i nove Crne Gore (one poslije 21. maja 2006. godine) u nezvaničnim, a legalnim NVO asocijacijama i kompanijama, uz veliku moralnu i mnogo manje naučnu podršku ili obrazloženje Ministarstva nauke, a ogromnim i ličnim zalaganjem gospođe ministarke, neizostavne javne podrške od strane visokih državnika i političara, i većim dijelom poslanika u crnogorskoj Skupštini, iako sa izvjesnim muklim i usamljenim opiranjima članova nacionalne institucije, došlo je do velikog i nenadmašnog Nobela vrijednog pronalaska, sazrijevanja, zvaničnog objedinjavanja i registrovanja jedinstvenog „naučnog sjemena“ u vidu institucije najvišega nacionalnoga i svjetskoga ranga sa imenom nazivom HIBRID AKADEMIJA I AKADEMICI pod patentiranom oznakom ADCA 99/74/12 ozvaničen i priznat u Evropskoj Uniji i naravno svjetskoj nauci!? Ne bih se na temu akademije i akademika ni javljao, jer sam nekoliko tekstova u posljednje dvije godine o tome već objavio i to je za mene apsolvirana tema. Da ne pročitah u dnevnoj štampi zabrinjavajuća zapomaganja nekih pojedinaca, kakav naslov treba dati novoj akademiji, kako će se zvati novi-stari akademici ili zašto apliciraju duplex akademici, ne bih se obrnuo na tu temu. A, najviše i najjače zapomagahu baš oni koji će ovih dana da apliciraju ili su već aplicirali za nove-stare akademike te „objedinjene“ nacionalne institucije koja još nema svoj tačan naslov odnosno nema imena - bezimena je, a sve u cilju da se ne (pr)osipa tako ogromni i značajni naučni i stručni (naj)plodonosniji potencijal!? Sada će se zajedno naći i biće pod istim krovom i samozvanci kao akademici i zvanični akademici odnosno akademici koji su na legalan i legitiman način postali članovi državne nacionalne institucije pod imenom CANU! Konačno će, izgleda, odahnuti i jedni i drugi akademici kao članovi jedne ili druge akademije DANU i CANU. Ono što ih spaja i bez čega ne mogu, a neće ni za živu mladu ili ostarjelu glavu da se odreču zbog moralnih, materijalnih i naučnih principa, jeste mjesečna apanaža prilično visoka za ove naše crnogorske prilike, a iznosi negdje preko hiljadu eura, barem tako kažu jedni, dok drugi se sa tim ne slažu, već cijene da je riječ o novčanom iznosu do blizu hiljadu eura. Nije šija nego vrat, a isti je komad! Takođe, sasvim je normalno da i jedni i drugi akademici zajednički djeluju na naučnom i ekonomskom prosperitetu crnogorskome, a tamo gdje se ne budu slagali odnosno gdje budu imali različito mišljenje opet će ih spojiti od države (p)ojačana apanaža ili novac, koji će im poslužiti za dvostruki način istraživanja i gledanja na istu problematiku. Ti umni, a časni, akademici će se svakako potruditi da ograniče broj članova akademije (na 80) sve dok neko od njih „besmrtnih“ ne pođe na onaj svijet, ako se to ikad može desiti! Tako će oni kreirati kulturu i istorijske događaje u prošlosti, a sve ono što se dešava u sadašnjosti prvo će proći njihov „akademijski“ filter gledanja i vrednovanja struke i nauke po principima crnogorskoga identiteta, ličnoga truda i zasluga u posljednjih desetak godina, a ne dalje u prošlost, jer bi se mogli posvađati i reći gdje je ko od njih bio. Sve što ne bude u saglasju sa tim neće se izučavati ili će to ostati za neku drugu generaciju akademika! Po principu sličnosti i na primjeru takvog spajanja odnosno „objedinjavanja“ moglo bi desiti da grupa građana, koja bi se registrovala pod naslovom „Paralelna Vlada“, poslije desetak godina provedenih u ilegali, sada ili malo kasnije, legalnim putem uz saglasnost većine poslanika zatraži izmjenu zakona ili Ustava i po principu „zahtjeva akademika“ uđe u novu „objedinjenu“ Vladu Crne Gore, a sa „obrazloženjem“ da ne mogu postojati dvije VLADE! Rekoh da im pomognem, makar u odabiru naslova - imena akademije i naravno selekciji uvaženih akademika. Neka ih moja razmišljanja, koja iznosim na tu temu, ni najmanje ne plaše da bih mogao biti potencijalni aplikant, jer su oni svi zajedno isti, bez obzira da li mudro ćute ili se ponekad javno glasnu, tek reda radi. Ono što sam htio da ovim reagovanjem kažem jeste da ne moraju toliko da budu zabrinuti za naslov akademije iz prostoga razloga što poznaju samo principe pragmatizma i udvorništva, dok na drugoj strani izvjesni su pravi mudraci koji prepuštaju drugim akademicima da ostvare ono zbog čega oni ne mogu da se odreču, a to je mjesečna apanaža i ostale privilegije koje idu uz sve to. Pitam se šta će „mudro“ reći po pitanju najvažnijih „identitetskih pitanja Srbin, Crnogorac“ ili „u Crnoj Gori su svi Srbi“, onaj akademik koji je „bio u zabludi“, a što često umije potencirati javno na tv ekranu „ja imam pravo da kažem“? A istoriju najbolje poznaje!? Šta će akademici da rade sa brojnim nagradama i silnim odličjima, a uz sve to i nacionalnim penzijama, koje stekoše baveći se politikom u „ratu za mir“? Da li se toga sjećaju ili se samo važi njihovo „učešće“ od 21. maja 2006. godine? Moje ideje za sve njih su besplatne, a stavovi koje javno iznosim su plod moga stručnog, naučnog stava i ličnog mišljenja i iznošenja u javnost, jer po principu pojedinih akademika, a i po zakonu, „imam pravo“ reći svoje mišljenje i ubjeđenje o tako važnom i za državu nezaobilaznom pitanju i njegovom „rješenju“! Naravno, ne zaboravljam i pitanje „priznavanja“ samostalnosti PRAVOSLAVNE CRNOGORSKE CRKVE, koje će odmah poslije „objedinjavanja akademije i akademika“ uslijediti od istih onih koji su zagovarali NVO akademiju kao instituciju i NVO crkvenu instituciju. Vjerujem da će pitanje nove CRKVE biti mnogo brže riješeno, jer će se umnožiti duplex akademici, a koji će raditi po principu analogije, podrazumijevanja i dugoga trajanja provedenog u „institucijama“ nevladinih i vladinih asocijacija. Nije tajna, riječ je o HIBRID AKADEMIJI I AKADEMICIMA u ekološkoj, nezavisnoj, reformskoj, demokratskoj i ekonomski prosperitetnoj državi Crnoj Gori! Uzevši „pakovanja“ dvije sorte-vrste akademika i njihovim miješanjem, sve po ličnim zaslugama, postignuti su visoki rezultati u „osjemenjavanju“ ili razmnožavanju nove visokorodne vrste - sorte HIBRID AKADEMIKA! Naravno, desetogodišnja laboratorijska i arhivska istraživanja, kao i velika lična i grupna praksa na terenu sa primjenom sopstevne „tehnologije“, a uz vlastitu selekciju njihovog predsjednika i metodom MONOHIBRIDNOG ukrštanja, kao strogo kontrolisanog, dala je kao rezultat unikatnog crnogorskog HIBRID AKADEMIKA, koji ima takvu naučnu (nad)moć da na sva otvorena ili zatvorena pitanja ima nove odgovore, tumačenja i konačna rješenja svih istorijskih događaja, procesa i kulturnih dešavanja u hiljadugodišnjoj istoriji Crne Gore, Evrope pa i svijeta!? Zadovoljstvo mi je da odam priznanje svima onima koji su radili na tom i tako velikom i unikatnom projektu, jer sam siguran da će crnogorska licenca za takvu vrstu-sortu naučnih kadrova biti mnogo tražena i svakako cijenjena, a doprinos će se pokazati na bruto nacionalnom dohotku, koji može prema nekim proračunima prelaziti današnji priliv sredstava dobijen od turizma u toku jedne godine, što priznaćete zaista je nezamislivo i ujedno može biti alarmantno za ostale privredne grane, a za istorijsku nauku i književnost može biti visokorizično. S obzirom da se radi o „visokim“ dometima „nauke“ i tehnike ukrštanja akademika DANU sa akademicima CANU ovom prigodom neću uručivati nagrade već ću im prepustiti da odrede neku razumnu novčanu sumu i svakako uz najviše odličje, koje za sada nemamo u našoj zvaničnoj kolekciji. Uvjeren sam da će naučni (do)prinos biti u sigurnim rukama HIBRID AKADEMIJE i AKADEMIKA pa im zato prepuštam struku i nauku i pozivam da kažu koju riječ u ovom svečanom trenutku i na ovom otvorenom javnom prostoru. Mogu da im garantujem da će tekst njihove zahvalnice biti objavljen ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo dalje, shodno ličnim i naučnim dometima, kojima teže i uloženim naporima koje nesporno imaju!? Spisak nagrađenih HIBRID AKADEMIKA, iz razumljivih i tehničkih razloga, će uslijediti kada njihov Organizacioni odbor u proširenom sastavu (80 akademika + 20 istaknutih i zaslužnih političara akademika) konsezusom usvoji listu imena. VIVAT, FLOREAT, CRESCAT - NAŠI HIBRID AKADEMICI! Podgorica, četvrtak, 01. mart 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (211) Objavljeno: GLAS DIJASPORE, četvrtak, 15. mart 2012. godine; FRONT-CG.ORG, četvrtak, 15. mart 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, petak, 16. mart 2012. godine; IN4S.NET, petak, 16. mart 2012. godine. SVI NA (PRO)TEST SINDIKALNE (P)ER(F)EKCIJE Poziv „udruženog“ a nesmjenjenog sindikalnog rukovodstva na mirni protest svih zaposlenih i nezaposlenih, studenata, kao i ostalih zainteresovanih građana, zakazan za 18. mart 2012. godine pod devizom - geslom: „VRIJEME JE - ZAJEDNO NA PROTEST“, ne bi trebalo ignorisati, već se odazvati masovnim prisustvom u cilju pružanja podrške obespravljenoj radničkoj klasi i uveliko osiromašenom brojnom građanstvu Crne Gore, kao i svima koji su u nezavidnom materijalnom položaju. Svojim ličnim prisustvom na zakazanom protestu se ne treba osvrćati na mišljenja ili podozrive i neodmjerene izjave i stavove „političke elite“, visokog državnog i političkog rukovodstva, jer će na nas gledati sa visine i kao „... malo ogaravljene ... protestante“, koji bi mogli ili „hoće“ ugroziti njihove funkcije, privilegije, u kranjem njihovu skoro dvoipodecenijsku nesmjenjivu vlast! Svi do jednoga, isti oni visoki rukovodioci ili predstavnici granskih sindikata, sigurni u slabo pamćenje mase radnika ili kolektiva, danas pozivaju na opšti štrajk u Podgorici za 18. mart 2012. godine!? Niko od radnika da se prisjeti da su to oni isti, koji su svojim potpisom na SPORAZUM sa Vladom, radnicima uskratili i odrekli prava na štrajk! Tada ih je trebalo odmah smijeniti i izabrati novo nekompromitovano sindikalno rukovodstvo, s pravom poništiti prethodno potpisani sporazum i započeti štrajk do ispunjenja svih uslova dostojnih radničke klase. Naravno da sindikalno rukovodstvo i zagovara „štrajk“, kojega se sporazumom odreklo do 2015. godine, ali s pravom na mirne proteste ispred Vlade Crne Gore, a sve sa ciljem da spere sa sebe sramni čin potpisivanja navedenog sporazuma. Na (pro)test svi zajedno, da! Podržati zahtjeve obespravljenih radnika, svakako. Međutim, lično smatram da je velika opasnost za radničku klasu i brojne nezaposlene „zajedno“ ići na protest sa sindikalnim rukovodstvom koje je potpisalo onaj sramni „SPORAZUM“ sa Vladom Crne Gore o obustavi štrajka ili „privremenom“ obustavljanju - odlaganju do 2015. godine. Da li se preko toga brzo i olako prešlo pa se na sve zaboravilo ili su neki drugi momenti o svemu tome odlučivali dovodeći ih sada do stanja zajedničkog djelovanja kao „ujedinjenja“ i poistovjećenja interesa i ciljeva!? Bojim se da isto sindikalno rukovodstvo i ovoga puta, kao i bezbroj puta do sada u posljednjih petnaestak godina, ne umrtvi svu nagomilanu snagu, energiju i ciljeve obespravljenih radnika i obesmisli njihove zahtjeve sa još jednim „obećavajućim“ sporazumom, koji bi se „hitno“ rješavao na visokom „evropskom“ nivou sa Vladom Crne Gore i MMF-om (Međunarodnim monetarnim fondom)! Razloga je za takav pesimizam mnogo, a najvažniji su prije svega proteklo vrijeme i brojni „mirni protesti“ otpuštenih radnika, koji su bili u dogovoru sa tim istim sindikalnim rukovodstvom i Vladom Crne Gore. I šta se to na bolje promijenilo za radničku klasu (zaposlene i brojne nezaposlene) sem što se „došlo“ do „evropskog prosijeka“ mjesečnih primanja zaposlenih od 484,00 eura sa zvaničnom stopom nezaposlenosti 18,1 procenata, a očekuju „NATO benefite“ i bum „ekonomskog prosperiteta“, kakav se u Crnoj Gori ne pamti od kako su sa ulice došli na vlast „mladi, (s)lijepi i (još) pametini“! Sa pozivom i parolom „Vrijeme je - Zajedno na protest“ postojeće sindikalno rukovodstvo ničim opipljivim sem verbalno, kao i do sada, ne daje nikakve svoje garancije da će istrajati u zahtjevima radnika sve do njihovoga ispunjenja od strane „političke elite“ na vlasti, koja je upravo došla na vlast sa ulice unazad skoro dvije i po decenije. U samom vrhu sindikalnog rukovodstva ima mnogo nesaglasnosti po pitanju strateških pravaca, stavova, zahtjeva i borbe za poboljšanje životnoga standarda više od dvije trećine osiromašenog stanovništva Crne Gore. Šta ako se sindikalno rukovodstvo ovim (pro)testom folira ili nastoji otupiti oštricu za postizanje svoga cilja, jer je sada primorano da kupuje vrijeme i obezbjeđuje mir Vladi Crne Gore zbog potpisanog sporazuma o obustavljanju štajkova do 2015. godine, kojim su privremeno ukinuta - odložena legitimna i istorijska prava radničke klase u cilju poboljšanja uslova rada zaposlenih i ispunjenje osnovnog ljudskog i egzistencijalnog prava na rad? Da li nezamjenjivo i nesmjenjivo sindikalno rukovodstvo gleda na (pro)test zakazan za 18. mart tekuće godine kao što na njega gleda Premijer i shvata ga da je on „još jedna podrška radu Vlade“, i siguran u ono što kaže sebe hoće ubijediti: „Smatram da je to u potpunosti podrška Vladi da izgradi institucionalni sistem kojim sa bavimo više godina”!? Da li je tu riječ o „blagom“ sarkazmu Premijera i njegovom državnom i političkom odnosu prema „malo nagaravljenim... protestantima“ koji su sa nevladinim organizacijama, studentima i rukovodstvom nekolika sindikata zakazali protest za 18. mart 2012. godine? Mnogo puta se pokazalo da Vlada Crne Gore i najuže rukovodstvo sindikata tijesno sarađuju i obesmišljavaju radničke zahtjeve, a veoma neargumentovano obrazlažu sopstvene poteze, koje preduzimaju u cilju „zaštite“ radničkih prava i poboljšanje životnoga standarda. To se pokazalo na brojnim primjerima, posebo raznoraznim poskupljenjima osnovnih životnih namirnica. Novi i najsvježiji primjer su povećanje cijena goriva, struje, vode, a s druge strane od te iste Vlade izlazi se sa zahtjevima za smanjenjem mjesečnih zarada, smanjenjem broja zaposlenih i tako dalje, a sve tobože po „savjetu“ ili preporukama MMF-a, naravno kako bi „državi“ (čitaj „njima“ političkoj eliti) stvorili prostor za još nekoliko desetina miliona kreditnoga zaduženja. Šta treba još učiniti pa da zaposleni u državnim institucijama ostanu i bez onoga „visokog evropskog“ prosijeka od cijelih 484,00 eura? Na drugoj strani, mjesečne zarade u pojedinim državnim ustanovama i plate poslanika mogu se povećavati! Pa dokle sa takvim izigravanjem radničkih prava? Gdje je tu prag (s)trpljenja i koliko još rupa na radničkom kajišu izbušiti da zaposlenima ne spanu „pantalone“-gaće? Na sve to što se dešavalo u posljednjih desetak godina sindikalno rukovodstvo nije pokazivalo ozbiljnost niti istrajnost da onemogući sprovođenje tako radikalnih mjera i osiromašenje više od dvije trećine građana Crne Gore. Najnoviji primjer takvih neragumentovanih kritika i navođenje razloga jeste izjava Ministra finansija koji kaže: „Postupcima Vlade mogu biti zadovoljni poslodavci i sindikati. Poslodavci zato sto imamo najniže poreze u regionu i zato što država sve obaveze prema njima redovno izmiruje, a sindikati zato što imamo najveće plate i penzije u regionu...“!? Obrazlažući preporuke Međunarodnog monetarnog fonda za „prevazilaženje“ krize, Ministar finansija i Vlada nastavlja(ju) u istom tonu i upućuje još značajniju konstataciju kao kritiku na račun radničkih zahtjeva i sindikata: „...da priča sindikata da ništa ne valja može dovesti do urušavanja ekonomije i da postoji mogućnost da Crna Gora u tom trenutku ne bude imala alternativu...Pozivi na bunt i štrajkove ni u jednoj državi nijesu donijeli dobro. Sa opštom pričom mislim da se ne pomaže građanima“! Šta dalje očekivati od onih sa kojima se pregovara i koji na takav način razmišljaju uprkos teškom položaju zaposlenih u državnim institucijama i privatnom sektoru? Naravno, sasvim je jasna i opravdana bojazan gospodina Ministra finansija, Premijera i Ministra rada i socijalnog staranja kao i ostalih visokih državnih funkcionera i političara da bi se moglo desiti da izgube vlast, koju tako grčevito drže nešto manje od dvije i po decenije, a krivotvore pravu sliku socijalnog stanja osiromašenoga građanstva u Crnoj Gori. Opet ih je pogodila recesija - finansijska kriza zbog koje ne mogu i dalje da obećavaju i rasprodaju još ono što je preostalo, a sve tražeći inostrane kredite i investitore! Tačna je konstatacija nekih sindikalnih „vođa“ kada kažu: „Vrijeme je - Zajedno na protest“, „P(a) D(osta je) V(iše)“! Međutim, zar je trebalo čekati da prođu više od dvije decenije i da se takvo stanje samo konstatuje ili da danas u „21. vijeku“ radnici traže davno stečena, a izgubljena, prava zaslugom upravo sindikalnoga rukovodstva, koje je vodilo pregovore sa Vladom, ugovaralo i sklapalo raznorazne kolektivne ugovore? Ne samo da je „došlo vrijeme“ nego je i ovakvo vijeme odavno zrelo i prezrelo pa je veliko pitanje šta se može i šta će to isto i neizmijenjeno sindikalno rukovodstvo učiniti značajno da poboljša životni standard osiromašenih građana i poveća broj zaposlenih radnika odnosno smanji nezaposlenost, koja je nezavanično oko 25 procenata, a zvanična onako kako je oni sa Vladom kreiraju i po njihovim kriterijima iznosi oko 12 procenata. Odavno je trebalo reći onima na vlasti „dvije sindikalne“ sa mnogo oštrijim tonom, istrajnijim zahtjevima i radikalnim protestima, a ne danas pričati istu priču i konstatovati stanje, a zadržati sindikalne fotelje i biti u rukovodstvu o trošku osiromašenih radnika. To je moj lični stav i argumenti, koji su nesporni samom činjenicom da je sindikalno rukovodstvo gotovo isto sa onim od prije deceniju ako ne i više, dok su neki pojedinci gotovo cijeli svoj radni vijek u njemu, a izvjesni sa stažom od pune dvije decenije, pa samo mijenjaju fotelje u raznoraznim granskim sindikatima! Da li se neko iz sindikalnoga rukovodstva zaista ozbiljno zalaže za promjene prije svega u sindikalnom rukovodstvu? Ako ima takav/ih onda neka izađe/u sa čvrstvim i jasnim stavom nepokolebljivo i istrajano sve do ispunjenja zahtjeva i vraćanja odavno izgubljenih radničkih prava? Sa istim i nepromijenjenim sindikalnim rukovodstvo teško da će biti boljitka, bez obzira na masovnost protesta koji je zakazan za 18. mart tekuće godine. Ako se ne smijene oni koji su potpisali onaj sramni SPORAZUM sve će biti isto ako ne i mnogo slabije i bezličnije, a protesti će se samo odugovlačiti bez značajnijih pomaka u poboljšanju životnoga standarda zaposlenih i smanjenju nezaposlenih. Nepromišljen je bio čin od strane sindikalnog rukovodstva ili tačnije rečeno dobro je sračunat sa namjerom da sebi očuva fotelje i rukovodeći položaj u SINDIKATU, a kod koalicije na vlasti da osigura podršku. Sada sindikalno rukovodstvo primorano ili iznuđeno okuplja radnike i poziva ih na protestne šetnje, umjesto da jasno i glasno kaže da se više nema kud, jer je život radnika postao besmislen sa primanjima koje ima i „visokim evropskim“ standardom koji mu je obezbijedila generacija „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“. Preostaje nam obaveza da dođemo i podržimo protest, a istovremeno na njemu smijenimo sindikalno rukovodstvo, koje je potpisalo onaj sramni SPORAZUM sa Vladom Crne Gore, pa tek tada da se ide u radikalne promjene i ispostave zahtjevi „političkoj eliti“ na vlasti. Treba istrajati u ispunjenju radničkih zahtjeva. Radnička klaso, nezaposleni i svi ostali građani koji ste u stanju socijalnih potreba nema više kompromisa ni sa sindikalnim rukovodstvom niti sa Vladom Crne Gore! Vaša prava su već predugo uskraćena, ugrožena ili obesmišljena! Sopstvenom snagom izborite se za dostojan radnički život. Sa istim sindikalnim rukovodstvom nema napretka, jer da su htjeli promjene odavno bi se za njih izborili. Samo da se zakazani mirni protest ne pretvori u „(PRO)TEST SINDIKALNE (P)ER(F)EKCIJE! Podgorica, četvrtak, 15. mart 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (212) Objavljen: IN4S.NET, srijeda, 21. mart 2012. godine; FRONT-CG.ORG, srijeda, 21. mart 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 21. mart 2012. godine; Poslato za objavljivanje GLASU DIJASPORE. Nije objavljeno. ZNA (LI) MINISTAR ŠTА ZBORI KAD GOVORI?! „Novi, drugi početak“ za „Diplomatsku akademiju Gavro Vuković“ u Podgorici i naravno velika „šansa“ za novu i mladu generaciju modernog crnogorskog diplomatskog kadra koji će se spremati, obrazovati u njoj. Po drugi put otvaramo jednu istu „Diplomatsku akademiju...“! Osnivamo, ukidamo, pa je opet osnivamo ili obnavljamo i otvaramo, ali sada na „novim“ temeljima i za druge mnogo „ozbiljnije“ namjene, tako zvaničnici rekoše! „Novih“ i „mladih“ polaznika biće ukupno 37, što je znatno manje u odnosu na prvu generaciju Akademije od prije desetak godina. „...Više od polovine su žene. To su mlade diplomate iz Ministarstva vanjskih poslova koji su željni da uče i da usavršavaju diplomatske vještine“! „Za uspješan završetak obuke Akademija izdaje sertifikat...“! Ovo mi zvuči veoma poznato i nastojim se (pri)sjetiti ne tako davne prošlosti, pa prevrćem papire i pretražujem svoje ispise iz medija i „tragam“ na internetu. Čemu sve to, ako unaprijed znam da je to moje veliko izgubljeno vrijeme?! Ništa neobično za crnogorske prilike i prvu „ekološku“ državu u svijetu sa „beskrajnim plavim nebeskim svodom“ iznad nje! A bilo bi mnogo neobično da tako ne činimo sa mnogim stvarima, projektima, obrazovnim ustanovama, institutima, ministarstvima i tako dalje, bilo da su sada od taktičkog ili strateškog značaja za nezavisnu i „evropsku Crnu Goru“! Eksperimentima koje vršimo u Crnoj Gori unazad nekoliko decenija nikad kraja, a primjera ima mnogo. Dovoljno je da se (pod)sjetimo samo onoga što je urađeno za posljednje dvije decenije od kada su došli „mladi, lijepi i pametni“ i vodili „rat za mir“. Ta nesmjenjiva generacija na vlasti u vidu „političke elite“ kaže danas da oni koji ih kritikuju jesu „neostvareni pojedinci i intelektualci, izolovani slučajevi, neodgovorni pojedinci i novinari, neznaveni i izmanipulisani nezadovoljnici i nedozrele osobe“, koji nemaju „ništa konkretno da predlože“, kako bismo izašli iz teške situacije u kojoj smo više od dvije decenije! Naravno, sve je to zasluga generacije „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“. Čitam i pokušavam shvatiti smisao onoga što nam visoki državni i politički crnogorski zvaničnici javno saopštavaju preko štampanih i elektronskih medija slovima-riječju, slikom i zvukom. Ne mogu odoljeti utisku i „doživljaju“ koji me „ispunjava“ čitajući, gledajući i slušajući šta se o tako važnom događaju „otvaranju diplomatske akademije“ na velika zvona udara i zvanično objavljuje, kao nekada i ne tako davno! „Danas više nego ikada postoji potreba i obaveza da gradimo i osavremenjavamo sopstvene kapacitete i stvaramo uslove da mladi diplomati stiču nova znanja... od politike dobrosusjedstva i regionalne saradnje do integracija u EU i NATO“! Naravno, to su „strateški“ ciljevi nezavisne Crne Gore i njene „političke elite“, koja je nastala u vremenu „rata za mir“ i ostala na vlasti sve do današnjega dana, a ima dobre izglede da ostane još, makar, deceniju! Diplomatija, kao „sredstvo spoljne politike“, mora imati spreman kadar mladih i učenih ljudi koji bi odgovorili „klasičnim i novim obavezama“ i izazovima, svakako. Novi direktor, nama crnogorskoj javnosti - ne mnogo poznat „kao crnogorski kadar“, novootvorene diplomatske akademije, reče na njenom otvaranju da „Akademija ima za cilj da pripremi novu diplomatsku elitu Crne Gore koja će nastaviti da gradi mostove prema modernoj Evropi i svijetu“! Ne sumnjamo u direktorove namjere niti u stručnost i kvalifikacije visokog nastavnog kadra, koji će vršiti realizaciju predviđenog programa upravo u cilju osposobljavanja takvog profila kao diplomatskog kadra, danas „neophodnog“ evropskoj i evroatlantskoj Crnoj Gori! Biće to „veliki“ doprinos saradnji, mnogo „značajan“ događaj za crnogorsku diplomatiju!? Nastava prvog ciklusa predavanja na Akademiji upravo je počela od dana njenoga otvaranja i trajaće sve do (kraja) juna tekuće godine. „Predviđeno je da kurs traje tri mjeseca - do juna, poslije toga slijedi ispit“! Svečano otvaranje „Diplomatske akademije Gavro Vuković“ uveličano je prisustvom visokih zvaničnika, predstavnika i direktora diplomatskih akademija iz Beča i Londona. Novootvorena crnogorska diplomatska akademija neizostavno će promovisati „evropsku prirodu Crne Gore, ali i onu mediteransku“! Takođe, ona treba da je „...simbol nacionalnog identiteta, imidža i ugleda“!? Pred „novom“ Akademijom stoji veliki zadatak: da li da ide u korak sa željama i preporukama visokih predstavnika i direktora diplomatskih akademija iz Beča i Londona, ili će na tom „evropskom“ putu biti izvjesnih odstupanja sa ciljem prilagođavanja „nastavnog programa“ za lične potrebe i političke kadrove naše „političke elite“, koja će teško odoljeti izazovu i mogućnostima da iz njenih „pragmatičnih“ razloga djeluje kao „korektiv“ na upisnu politiku i primjenu postojećeg programa? „Izazovi u tekućim procesima evropskih i evroatlantskih integracija od nas zahtijevaju da stvorimo nove kapacitete među našim službenicima, sa fokusom na povezivanje teorije i prakse, uzimajući u obzir posebne uslove i potrebe našeg društva. Dovodimo predavače sa strane da im govore o aktuelnim temama. Ono što neće naći u knjigama“! Neka, opet, izvjestan protok vremena od nekolike godine, makar koliko je trajala prethodna Akademija, bude pokazatelj ispra(v)nih odluka crnogorskih zvaničnika o njenom otvaranju i zacrtanih a ostvarenih zadataka na putu do dobijanja potrebnog crnogorskog diplomatskog kadra! Nadamo se da kroz nekolike godine Ministar vanjskih poslova i evropskih integracija, gospodin Milan Roćen, neće imati priliku dati nimalo „ugodnu“ ni za uši, a kamoli onako „povoljnu“, izjavu kao ocjenu na rad novootvorene Akademije, kao što je to učinio prilikom njenog otvaranja po drugi put! Bilo bi to sve o po drugi put osnovanoj i novootvorenoj „Diplomatskoj akademiji Gavro Vuković“ u Podgorici. Da nije onoga što joj je prethodilo i o čemu je tadašnja crnogorska javnost bila naveliko i mnogo bučno informisana preko medija, na tu temu danas se ne bih vraćao niti o tome uzaludno trošio vrijeme i riječi. Zato ću u najkraće što se može, stavljeno je pod navodnike, saopštiti cijenjenoj javnosti šta sam tada povodom njenog prvog osnivanja i otvaranja rekao i dijelom kritički se osvrnuo u jednom opširnijem tekstu pod naslovom „Kurs (ni)je Akademija“, a koji je objavljen u znatno skraćenoj verziji u dnevnom listu „DAN“ - Podgorica, 12. 11. 2003. godine, str. 19. (Potpunu verziju navedenog teksta možete potražiti na sajtu: ĆUTOLOZI POD TUŠEM). „Po svaku cijenu hoćemo u Evropu...! Evropska zajednica odlučuje, a ne mi!... Diplomatsku akademiju smo otvorili. Nema spora niti dvojbe odavno je bila potrebna, ali ne kao kurs, jer to nije ni slično a kamoli isto, kako neko hoće da to bude. Valjda tu razliku shvatamo i uočavamo, ili nam se čini!... Izjednačavamo kurs sa akademijom, barem je to tako prema onome što se u javnosti prezentira od strane ministra inostranih poslova gospodina Dragiše Burzana. Akademijakurs, kurs akademija!? U indirektnoj formi plasiraju se javnosti crnogorskoj da je Diplomatska akademija isto što i kurs za „obrazovanje“ - stvaranje diplomatskog kadra, koji nedostaje Crnoj Gori... U novembru tekuće godine počinje nastava na Akademiji u tromjesečnom trajanju kursa za diplomatske kadrove sa 50 polaznika. Neka im je srećan početak i budući rad... Sasvim je opravdano što je otvorena Diplomatska akademija, kao i što nosi ime Gavra Vukovića, ... Van pameti je što neko u Crnoj Gori pokušava da kurs u trajanju od tri mjeseca izdigne na rang akademije... Čemu takva žurba, ako se sa stečenim diplomama za tri mjeseca ne žele „pokriti“ mjesta i pozicije onih koji su na vlasti, a sve na štetu stručnosti, znanja i kvaliteta diplomatskih kadrova?! ...Ko to hoće da nam rogove prodaje za svijeće? Da li će i tako nešto proći?...“. „Za gospodina ministra D. Burzana sve je tako prosto i jednostavno. Bez napora i sa kursom od tri mjeseca nabildovaće diplomatske kadrove „predavanjima“ eksperata i kadrovi će doći do „treninga“ ne samo u diplomatiji nego „i u drugim segmentima“. E, gospodine ministre, kada bi to tako lako išlo da se za tri mjeseca postigne ono što se uči dvije, tri ili četiri godine,... Nije to atletika, pa nađeš mlade i u naponu snage ljude „talentovane“ i odrediš im svakodnevnu „trening“ kilometražu i sa njima na stazu - takmičenje! ... Čuda se događaju u Crnoj Gori, a ovo je još jedno od tih čuda, gdje je kurs u trajanju od tri mjeseca jednak akademiji?! Sa diplomama tromjesečnog kursa popunjavaće se upražnjena kadrovska mjesta u diplomatiji i ministarstvu inostranih poslova Crne Gore...“! „...Sa tako dobijenim diplomama možemo mahati po Crnoj Gori i biti na mjestima i funkcijama koje vi poželite po kriteriju nepotizma, koji oduvijek u Crnoj Gori igra moćnu ulogu, a što se pokazuje danas na svakom koraku i mjestu prilikom zapošljavanja... Možda nekima i treba diploma kursa diplomatske akademije kako bi našli uhlebljenje u nekoj od država u kojima će oni biti predstavnici Crne Gore...“. „Nerado upotrebljavam riječ prvi, jer u našoj Crnoj Gori nema nikog osim prvog... a posljednjeg ne može biti iz prostog razloga jer smo svi prvi! ... dobro je što ta akademija nosi ime Gavra Vukovića, prvog crnogorskog pravnika, ministra inostranih djela i diplomate... Međutim, Gavro Vuković nije završio diplomatsku školu. Prvi koji je završio takvu školu, prema mojim podacima i istraživanjima, bio je Vukotić Petra Andrija, ... završio diplomatsku školu u Parizu...: „ECOLE LIBRE DES SIENCES POLITIQUES-SECTION DIPLOMATIQUE...“. „...Propusti koji su učinjeni mogu se ispraviti, jer se tek na početku - startu. Ne treba žuriti već sačiniti ozbiljan plan i program rada u trajanju jedne godine makar za početak. Kadrovi neće zakasniti, a biće mnogo spremniji da se uhvate u koštac sa brojnim pitanjima i problemima koji su u sklopu diplomatije, a sa kojima će se Crna Gora ubuduće susrijetati i koje treba rješavati shodno potrebama Crne Gore kao države... Vjerujem da imate namjeru da stvarate dobar i stručan kadar diplomatski, ...U toj namjeri sam reagovao ovim opširnijim osvrtom po pitanju Akademije ili kursa, odnosno kursa za diplomatske kadrove crnogorske...“! Skratih najviše što mogah, a da ne oštetim suštinu problema iznijetog u navedenom tekstu i ujedno uhvatim vezu sa tekstom o novootvorenoj Akademiji i početku njenog rada. Očigledno je da tadašnji Ministar inostranih poslova nije imao jasnu viziju „Diplomatske akademije... “, barem što se tiče organizacije nastave i programa predmeta, a ni profil diplomatskih kadrova koji će završavati navedenu akademiju nije mu bio jasan. Naravno, bili su to početni koraci praćeni brojnim problemima, i na kraju se pokazalo da tako nagli i dobro ne pripremljeni potez za otvaranje akademije (ni)je postigao cilj pa je „škola“ prestala sa radom, poslije nekolike izvedene generacije!? Tako se narodna izreka „Što je brzo to je kuso“ pokazala u punome smislu. Tada kada reagovah na prvo otvaranje „Diplomatske akademije...“ bijah dobro uzet na zub, doduše ne javno ali u nekim krugovima ne bijah dobro „gledan“ već poprijeko i sa veliki jedom ljutnjom. Istrpjeh ne samo kritike u „četiri oka“ nego i imadoh izvjesne posljedice koje se odazvaše na moj naučni i stručni rad i tako dalje i tome slično. Biće prilike da i o tome još ponešto rečem. Međutim, danas se ispostavlja da prva ličnost u resoru ministarstava daje tako grubu, neotesano i olako izrečenu nipodaštavajuću i omalovažujuću izjavu upravo o toj Akademiji koju danas ponovo otvara(ju) ili prvobitnu obnavlja(ju). Dakle, poslije nepunih devet godina opet se nađosmo na samom početku novog otvaranja nekad „prestižne“ i tako značajne „Diplomatske akademije Gavro Vuković“ odnosno pet godina od njenoga prestanka sa radom. Rekoh, dobro je ako su visoki državnici, političari i sva „politička elita“ na čelu sa novom ličnošću, a sa malo izmijenjenim nazivom resornog ministarstva pod punim naslovom Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija ovoga puta, konačno, shvatili da su mnogo (po)griješili i da više nema eksperimentisanja ni sa otvaranjem „škole“ u vidu tromjesečnoga kursa, niti akademije u dvogodišnjem trajanju, jer je izgubljena skoro decenija, a kadrovi nijesu upotrebljivi za novo vrijeme i nove zahtjeve koje traži Evropska Unija! Da li je tako ili je sada drugačije odnosno ono isto samo se radnja dešava u „nezavisnoj državi Crnoj Gori“!? Ne, ovoga puta neću o „diplomatskoj akademiji...“, jer je to, barem što se mene tiče i načina moga poimanja „novog“ otvaranja akademije, apsolvirana tema. Samo ću, ipak, konstatovati da je isti scenarij samo sa drugim i malo „iskusnijim“ kadrovima, koji su završili onu prvu akademiju i sada će kao „proevropski“ nastrojeni - orijentisani diplomatski kadrovi pokazati Evropi svu „ozbiljnost“ posla sa kojim će da se bave u procesu postupka vođenja pregovora za evropske integracije. Naravno ako dobiju datum u junu tekuće godine, a do tada će polaznici završiti kurs i biće spremni da se uhvate u koštac sa realizacijom zadataka iz raznih poglavlja za evropske integracije. Mada sam odužio, ipak nije dobro da tako naglo završim, jer bi bilo nepotpuno i ne bi se znalo moje lično mišljenje i moj stav po pitanju „nove“ škole „Diplomatske akademije...“, kao ni povodom onoga što je lično gospodin Milan Roćen, ministar vanjskih poslova i evropskih integracija, pročitao-saopštio i kao ekskluzivu, u tom svečanom trenutku, novinaru u mikrofon izjavio. Naravno da shvatate da je riječ o mojem reagovanju na tako važnu i mnogo „umnu“ izjavu ministra M. Roćena, a koja je nepotpuna i glasi: „ MNOGI SU UPISALI (TU) AKADEMIJU... TAMO SU SE SLUŠALI PREDMETI... MOGLI STE DOBITI CERTIFIKAT DA STE ZAVRŠILI AKADEMIJU... TO VAM... MEĐUTIM, PRAKTIČNO NIŠTA NIJE ZNAČILO...“!? Izjava, koju sam čuo i nekako na brzinu uspio zapisati, me nije toliko iznenadila od gospodina ministra Milana Roćena, koliko je svojim rezonantnim negatorskim odnosom prema bivšim direktorima i brojnim polaznicima nekadašnje „Diplomatske akademije...“ bila surova, teška, vulgarna, prazna i nepravedna! S druge strane ta izjava je, iako „kratka“, odraz njegovog odnosa prema prošlosti i svima onima koji su učestvovali u radu te „Diplomatske akademije...“. Ona je ujedno sadržajna, eksplicitna i nadasve prava slika jedne propale vizije, koju je osmislila „politička elita“ na vlasti da bi smjestila svoje političke kadrove u uhljebila ih u diplomatskoj službi, a što se sada tom izjavom pokazalo u ogoljenoj formi „do koske“! Poznato nam je da gospodim Ministar vanjskih poslova voli da drži govore, da posjeduje vještine da inostrane zvaničnike „impresionira njegovim vještinama, znanjem, ali i razumijevanjem i uvažavanjem potrebe za Diplomatskom akademijom“!? Međutim, zbog onako date izjave, postavlja se veliko i značajno pitanje: „Da li je gospodin ministar Milan Roćen znao što je zborio dok je govorio“? To pitanje i ostavlja dilemu koju će morati javno objasniti ne samo bivšim direktorima i polaznicima „Diplomatske akademije...“ nego i crnogorskoj javnosti dati objašnjenje zašto su potrošeni prilično veliki novci poreskih obveznika na školu i obrazovanje diplomatskog kadra, a diplome - certifikati te škole, kao i sve što se činilo na njenom otvaranju i tokom njenog trajanja „...PRAKTIČNO NIŠTA NIJE ZNAČILO...“!!! Ako sam dobro pribilježio odnosno uhvatio osnovni smisao tako „kratke“ i na pola glasa saopštene izjave crnogorskoga Ministra vanjskih poslova i evropskih integracija, gospodina Milana Roćena, onda je takva izjava zaslužila da se kao reprezent negativnih primjera nađe u diplomatske anale. Naravno da nije prvi put da se imenovanom ministru omakne takav „biser“ od izjave i da novinar brže bolje prekine njen nastavak i poslije se na vijestima više ne može pojaviti tako „duboko misleća“ i samo njemu imanentna izjava. Podsjetiću vas na jedan njegov raniji „biser“ koji je bio veoma zapažen od novinara, ali nije odmah sklonjen, na koji sam takođe reagovao, a on glasi: „Ozbiljna vlast ne povlađuje biračkom tijelu, već mora da utiče na kreiranje javnog mnjenja. Državnici moraju da vide dalje i dublje“! Još jedan dobar „biser“ od izjave je: A što se tiče dijela izjave gospodina ministra inostranih poslova „kako se zloupotrebljava Njegoš“ zbog stihova „Bog vas kleo pogani izrodi“ i nečije, uslovno rečeno, namjere da se može biti ciničan: „Kada bi htio da budem ciničan rekao bih da je to svojevrsna samokritika, jer je Njegoš valjda mislio na izdaju Crne Gore“. Da završimo ne udaljavajući se od „Diplomatske akademije...“ i onoga kako imenovani Ministar vanjskih poslova..., poima i posebno kako gleda na tu istu akademiju, kada je prvi put otvorena i na sve njene polaznika, reći ćemo jednom riječju da je svima sve potpuno jasno iz njegove „kratke“ izjave. Naravno da nijesam htio biti ciničan kada sam navedenom tekstu dao onakav naslov, već sam htio sugerisati gospodinu Ministru vanjskih poslova i evropskih integracija da kada govori mnogo više vodi računa o onome što zbori dok govori, jer ono što se izrekne ostaje ili kako bi se u narodu reklo „što reče uteče“ i nema mu više popravke, sem javnoga izvinjenja, ako ono uslijedi?! Podgorica, srijeda, 21. mart 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (213) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, petak, 06. april 2012. godine; FRONT-CG.ORG, petak, 06. april 2012. godine; IN4S.NET, subota, 07. april 2012. godine. DA IM SE (NE) ZAMJERIM, DAO BIH OSTAV(KU) NJEMU! Biće plata...!? Danas je petak, 06. april 2012. godine! Bila je!!! Radosna vijest za zaposlene u Istorijskom institutu, gdje više od tri decenije radim. Žurim. Za nekolika minuta stigoh do semafora. Čekam da se „upali“ zeleno! Već je prošlo pola šest popodne. (Ne)ko mi stavi ruku na desno rame! Ne, nije moguće! Otkuda sad ti, ugrabih da upitam prvi? Kao da me pratiš, odmah dodadoh!? Sada mu ja vraćem „lopticu“ od prije par dana. Ležerno i sa osmijehom pokazuje raširenih svih pet prstiju, njegove desne šake! Da li je to „pet brackih“, upitah, mada dobro razumjeh što je htio reći samo da smo bili sami? „Ekonomski prosperitetna“ Crna Gora ima ozbiljnu „prijetnju“ da umanji plate za 5% svim zaposlenima u državnim ustanovama, u cilju „štednje“ i vraćanja „državnih garancija“ od nekoliko desetica miliona eura! A zaboravila je ono što je uzela prije tri godine u iznosu od 7 % na mjesečna primanja i tako nastavila sve do današnjih pet odsto koje kani (od)uzeti! Dakle, to bijaše ona „mala, ali održiva ekonomija“ crnogorska sa njenim „uspješnim“ mladim biznismenima, ministrima finansija, savjetnicima minist(a)ra i „ekonomskim ekspertima“ kojima je jedini posao (bio) da nađu banku kod koje će uzimati kredite sa „malom“ kamatom od 8-9%, a za „oporavak“ uništene privrede? Doista im se ne može niti smije (pri)govoriti, jer je to njihov najveći uspjeh!? Kako će se vraćati krediti i pod kojim sve uslovima to će ubrzo osjetiti ionako osiromašene više od dvije trećine građana „ekonomski prosperitetne“ ekološke, nezavisne i proevropske Crne Gore? Oni „imaju“ od čega vraćati, jer su dostigli cijelih 484,00 ili 495,00 eura u prosijeku mjesečnih zarada zaposlenih! Mirnim i jedva čujnim glasom reče: „I to da „vam“ je dobro...“!? Od pet prstiju sada samo bijaše ispružen kažiprst njegove desne ruke! Znam, stavlja mi do znanja da je pročitao moj „najsvježiji“ tekst i da se u njemu (pre)poznao. Zeleno je svijetlo! Prelazimo ulici, a on dodaje: „Nije „vam“ to sve“!? Jasno je da me hoće isprovocirati. „Žuri“ i grabi priliku da me ostavi! Ne dam, sada ja, i dobacujem: „Sjutra su izbori“, samo da bih „vidio“ kako će da reaguje! Naravno, ništa ne primijetih. „Ogluvio“ čovjek na pitanja drugih, sem od pretpostavljenih. On pođe lijevo, a ja ka banci desno. A, htio sam mu reći: Da se ja pitam, kao što se ne pitam, ne biste nam radili to što radite! Taj moj „slučajni pratilac“ zna biti veoma „poslovan“ čovjek! Koliko njima - „političkoj eliti“ treba, mi - građani ne možemo im nadavati pa da su nam mjesečna primanja u četvorostrukom iznosu crnogorskoga „evropskog prosijeka“. Ne stižem ispisati sve njihove „bisere“ od izjava, koje svakodnevno prosipaju po štampanim i elektronskim (ne)zavisnim medijima! Sasvim mi je svejedno da li će koga (u)hapsiti ili šta će reći neki ministar, direktor, savjetnik, portparol ministra ili savjetnik savjetnika ministra, poslanik ili stranački lider, nevladin sektor i ostali glasnogovornici koji veoma solidan odnosno mnogo dobar životni standard imaju, a sve na jaslama državnim i grbači osiromašenih građana. Njima ako se smanji mjesečna zarada od 5% oni će to nadoknaditi nekim „radnim“ mjestom u dobro plaćenim odborima ili službenim dnevnicama tu do Brisela, Njujorka ili u Vašingtonu na „radni doručak“. Takođe, beznačajno je i to da li će famozni „drugi paket“ mjera „štednje“, a Ministar finansija preferira njega siguran da će dati „pozitivne“ rezultate, spriječiti dalje osiromašenje građana i neće se na njih odraziti!? Ekonomski neki stručnjak reče, a uz to je i poslanik, novo(pri)došli, da se realizacija „državnih garancija“ neće odraziti na zaposlene, a vjerovatno da je mislio da ni nezaposlenima ne može biti ništa, jer i onako nemaju od čega da žive? Naravno da takve političare i „stručnjake“ sigurno neće pogoditi umanjenje mjesečnih zarada, jer imaju još najmanje dva izvora pristojnih mjesečnih prihoda i primanja, makar kao savjetnici direktora i kao nastavni honorarni kadar na nekom od privatnih fakulteta. A ušteđevina, nekretnine i tako dalje obaška. Prije tri godine rekoše da je Crnu Goru „malo očešala“ ona velika globalna-svjetska „recesija“, pa se odmah ekonomski naši stručnjaci i „eksperti“ malo „ispraviše“ i rekoše da nas „nije dobro pogodila“, ali jeste (uz)drmala, ali ćemo kao „mali ekonomski subjekat“ brzo to prevazići! Tako i bi, opet dođosmo ili (za)padosmo u „krizu“ ne „našom“ krivicom već „krivicom“ drugih država (velikih sjetskih ekonomski giganata)! Bože im pomozi što čine, što nam pričaju i kako nas tako bezočno ubjeđuju da osiromašeni građani ekološke, nezavisne države Crne Gore neće ništa osjetiti!? Naravno, ne ako nijesu među živima ili ako koji (ne) pretekne. To vam je tako pa (po)vjerujete ili ne vjerujte, ako vam je za šalu vi je prihvatite ili se već jednom probudite iz „boljega života“ da uđete u stvarnost i uvjerite se da su oni još tu i da sada upravo poslije dvije decenije obećavaju: „MI MOŽEMO BOLJE“! Da završim riječima iz teksta ispod izbornog slogana, koji je veoma upečatljiv i jasan, marketinški uspio i nadasve moćan za one koji neće da vide i dobro pročitaju: „Moramo uraditi sve... a već smo na dobrom putu... Ne nudi se Crnoj Gori ništa novo, ni ništa bolje... Mi nemamo političku konkurenciju iz koje bi se stvorio bolji kvalitet... Crnoj Gori nudi se još jedna obmana koja je vraća nazad,...“!? Da li pravilno ispisah pojedine riječi ili dobro ne razumjeh rečenicu stavljenu poslije tri tačke: „... Crnoj Gori nudi se još jedna obmana...“! Podgorica, petak, 06. april 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (214) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, subota, 12. maj 2012. godine; GLAS DIJASPORE, subota, 12. maj 2012. godine; IN4S.NET, subota, 12. maj 2012. godine; FRONT-CG.ORG, subota 12. maj 2012. godine. VERIFIKOVATI, BEATIFIKOVATI I KANONIZOVATI AKADEMIKE NVO DANU Hajdemo svi u akademike. Možemo mi to u Crnoj Gori! Naravno, ima(mo) potencijala ekoloških, ekonomskih, a ljudskih ponajviše, na pretek, za izvoz!? Danas u Crnoj Gori, nezavisnoj i demokratskoj svakako, nije teško postati akademik. Samo je potrebno da se samoproglasiš i uputiš ličnu inicijativu Vladi i Skupštini Crne Gore, naravno podrazumijeva se da Ministarstvu nauke prethodno dostaviš zahtjev za verifikaciju sa ličnom biografijom i na kraju sve potpišeš sa AKADEMIK ispred imena i prezimena. Procedura se već sama od sebe pokreće i radna tijela za „verifikaciju” rade po ubrzanom postupku ili po automatizmu na promjeni postojećih zakona ili paragrafa koji bi mogli predstavljati smetnju tvojoj želji da postanaš AKADEMIK. Naravno, sljedeći korak je tvoj predlog za beatifikaciju kao „blaženog” i kanonizaciju kao kandidata za „sveca”, mada još živog „akademika”! Kome može da smeta što sve nema logike i nije u skladu sa crkvenim kanonima i ovozemaljskim zakonima?! Svakako da primjećujete da je od svega najvažnije vaša lična inicijativa, a sve (pre)ostalo samo od sebe se pokreće i realizuje. Možeš biti živ ili mrtav titulu akademika ćeš dobiti, a tvoji će se istomišljenici pobrinuti da te poslije verifikacije „beatifikuju i kanonizuju”, kako bi buduće generacije imale što više „svetaca” koji su radili za dobro nezavisne Crne Gore, ulaska u NATO alijansu i obavezno kandidovanje za učlanjenje u Evropsku Uniju. Tvoj san jeste lijep, u Crnoj Gori veoma realan i za kratko vrijeme ostvarljiv. Ako ti kojim slučajem neki pojedinac pravi smetnje odnosno osporava tvoje „naučne” reference ili se protivi tvojoj želji i namjeri da postaneš AKADEMIK ti onda u javnost, preko štampanih i elektronskih medija, sve im u brk skreši i argumentuj tvojom upornošću da imaš sva ljudska i prirodna prava, koja ti po ovozemaljskim zakonima pripadaju i naravno ličnom osećanju da zaslužuješ tu ne toliko (bez)vrijednu titulu akademika, a koju ionako dobijaju svi oni koji su u nekim odborima, asocijacijama, nevladinim i vladinim organizacijama pa ćer do udruženja grupe građana, naravno politički i lično podobni onima na vlasti i određenom krugu „samostalnih političara, književnika i intelektualnih poslenika”. Nevažno je da li si registrovan bilo gdje u nekoj od mjesnih zajednica, partijskih organizacija, MUP-u, na groblju ili u Centralnom registru. Najvažnije je da imaš volju i da prije svega sebe (pred)ložiš za AKADEMIKA. Javni predlog, koji upućujem Vladi i Skupštini Crne Gore, naravno i svim relevantnim državnim, političkim i nevladinim institucijama i asocijacijama u Crnoj Gori, susjedstvu i regionu, nije šala, a ni moja neozbiljna namjera da opstruišem, minimalizujem ili diskreditujem sveukupne aktivnosti zvanih i samozvanih akademika NVO DANU, kao ni njihovu ličnost ili identitet, pojedinačni i ukupni naučni potencijal. U uslovima dugogodišnje tranzicije, demokratizacije i reformi pod kojima živimo kao građani jedne najstarije ekološke i nezavisne države, a shodno životnom standardu i socijalnom statusu više od dvije trećine stanovništva, ovo može biti jedan umjesan i (dobro)namjeran predlog. Kao takav on možda jeste (ne)realan i (ne)logičan, ali je sasvim moguć, politički opravdan i vremenski društveno (sa)zero za potpunu realizaciju, shodno strateškim, prioritetnim zadacima i ciljevima kojima teži crnogorska „politička elita” prije ulaska u NATO savez i Evropsku Uniju. On je samo slijedio sve one prethodno preduzete radnje izvjesnih zagovornika, samostalnih književnika, političara, analitičara, pastira i duhovnika koji željno čekaju od 21. maja 2006. godine da njihova ekološka država i (po)vraćena državnost i nezavisnost rezultira ostvarenjem „hiljadugodišnjega sna” o osnivanju i ozakonjenju nacionalne institucije zvane Dukljanska akademija nauka i umjetnosti (DANU), koja bi sve svoje postojeće i buduće članove, po automatizmu, verifikovala, beatifikovala, kanonizovala i time krunisala svoju intelektualnu veličinu, naučnu nadmoć, a njihov ovozemaljski život učinila besmrtnim!? Mnoga čuda po Crnoj Gori za nešto više od dvije decenije izdešavala su se, pa i ovo čudo ne bi bilo nikakvo iznenađenje, već realno očekivanje sa kojim bismo mogli postati država sa najvećim brojem akademika koji bi, iako živi, bili proglašeni za „blažene”, a kroz koju godinu bili bi kanonizovani za „sveca”, kao besmrtni AKADEMICI!? Vjerujte, prethodno nije nikakva šala već ozbilnja namjera da današnji NVO akademici (p)ostanu crnogorski „sveci”!!! Ozbiljno pristupajući razmatranju navedenog predloga kao i njegovom fundiranju sa brojnim argumentima u vidu prohtjeva pojedinaca, njihovih osjećanja i želja da ostvare svoj san, a sve u cilju obrazloženja takvog „zahtjeva”, konačno bi Crna Gora riješila mnoge probleme „intelektualne NVO akademik elite”, a oni na vlasti ujedno bi sebi (o)sigurali ulazak u hram besmrtnih akademika, verifikovan po soptvenim željama i kriterijima, beatifikovan po proceduri nekanonskoj i na kraju kanonizovani - proglašeni za „sveca”! U Crnoj Gori, poznatoj kao „zemlji čuda”, više se ne bi događala čuda, već bi se ona sama od sebe multiplikovala shodno željama „političke elite” nastale u „ratu za mir”! Evropski predstavnici, kao kandidata u pregovorima za ulazak u porodicu evropskih država-naroda (EU), imali bi Crnu Goru za najvisočijeg i najbogatijeg „intelektualnog partnera”, koji raspolaže sa najbrojnijom populacijom AKADEMIKA „objedinjenih” kao naučni resurs - kapacitet. Pred takvim „intelektualnim potencijalom” imaće da strepe visoki predstavnici Evropske Unije i svakako da će biti u nezavidnom i inferiornom položaju. Evropi će Crna Gora pokazati AKADEMIKE kao svoju „evropsku snagu države” i „objedinjenu intelektualnu elitu” kao njen „brend” i neiscrpan prirodni, demokratski i ljudski resurs!? Vrijeme je, zašto čekati? Podgorica, subota, 12. maj 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (215) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, nedelja, 20. maj 2012. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 20. maj 2012. godine; FRONT-CG.ORG, nedelja, 20. maj 2012. godine. (Greškom je na navedenom portalu stavljen datum 19. maj 2012. godine). PROZIVA(M), NE PRIJETI(M), PA ŠTA AKO IMA(M) 22 STANA ...?! Ma idi(te) do đavola. Idi(te) u...? Ma goni(te) se u pi... materinu! I da vam je malo! Da, tebi i svima vama kažem brk u brk i p(r)ozivam sve javno, evropski, demokratski, reformski, ljudski i sa građanskim pravom da mi objasniš/te kako ste uspjeli da za samo nepunu deceniju stekneš/te na legalan način ogromno materijalno bogatstvo, a imovinski kartoni potvrđuju mjesečna primanja - zaradu od nešto malo iznad 1000,00 eura?! Pa šta ako ima(m) 22 stana i ...? Sve je kupljeno na legalan način! Dokaži da nije tako! Ne prozivaj i ne prijeti, ako nemaš argumente sve crno na bijelo. Mnogo je onih koji imaju i više od mene i meni sličnih! Otkud onoliki milioni eura koje je država zaplijenila kao nezakonito stečenu imovinu, a na slobodi su vlasnici tih nekretnina? Reci, prozovi i dokumentuj ono što kažeš ili iznosiš u javnost! Znam da su vam Milo, Sveto, Momir, Ranko, Budo, Peđa, Žarko, Brano, Srđa i ini političari biznismeni kumovi, dragi prijatelji, kućni ljubimci. Poznato mi je da se družite danima, noćima i godinama, da ste zajedno na javnim i tajnim sastancima, u političkim krugovima i na partijskim kongresima. Takođe, poznato mi je da ti je đed Novak, prađed Jovan, brat od strica Radovan, sestrić ministar Simović, strina Jovanka u opštinskom katastru, državni tužilac sestra od tetke, ujak po majčinoj liniji Đurišić, u policiji šira rodbina Đurović, Vukotić, Veljović, ministar Brajović i tako dalje. Poznato mi je da ste svi porodično ili rođački uvezani kao crijeva i da na takav način funkcionišete stvarajući velika materijalna dobra i da jedni drugima pravite velike poslove na „legalan“ način. Znam da ste sve stekli u vremenu „rata za mir“, a da ste prije toga bili obični građani sa završenom srednjom školom ili fakultetom, obični službenik u opštini ili preduzeću-fabrici, a da ste u vremenu posljednje decenije 20. vijeka sa partijom dogurali do doktora nauka i to sve ratujući, propagirajući i u parlamentu „svirajući“ kako je kome trebao vaš bijedni glas. Naravno, ne zavidim ni tebi ni njima na uspješnoj političkoj karijeri, na stečenom velikom materijalnom bogatstvu, na karijeri tvoje djece kao uspješnih biznismena, niti na naučnim referencama koje stičeš/te po stare dane u tvojoj pravnoj i političkoj struci i nauci. Uspješno ste iz partijske klupe sve pozavršavali, a bez pomoći kumova i prijatelja, samo uz obilatu podršku onih stranačkih drugara sa kojima ste mijesili političko tijesto svih ovih nešto više od dvadeset godina. Naravno da znam ili da sam informisan, da ti ni đed ni prađed nijesu ništa zaradili u Americi, a da to malo zemlje koju su kupili, kada su došli iz emigracije, nijesi ni obrađivao niti se od toga moglo živjeti. A danas ne samo ti, nego i mnogi tvoji politički drugari i koalicini partneri u dvije i po decenije, stvorili ste enormno materijalno bogatstvo i još sve ozvaničili fakultetskim diplomama i bogme titulama magistra i doktora nauka. Veoma uspješno ste kroz život prolazili, jer ste rođeni pod srećnom zvijezdom, iako znam da kao moji vrsnici ili malo mlađi u jedno pero nijeste bili ni zeru bolji niti bogatiji! Danas sam ja doktor nauka a „đeca“ već nekoliko godina na birou za zapošljavanje stoje u red. Vaša đeca uveliko prave značajnu karijeru biznismena, ambasadora, političara, direktora i malo će kasnije biti veliki naučni i priznati radnici, profesori univerziteta sa plagijatom od magistarskoga ili doktorskoga rada. Nema što da me pitate sa kojim pravom ovo činim i pišem, jer mi je nemoguće više živjeti pod tvojom ili vašom partijskom koalicionom, reformskom, demokratskom i proevropskom torturom, koju vršite preko medija svakodnevno iznoseći vaš sopstveni prljavi veš, a ubjeđujete mene i svakog građanina ponaosob da ste sve stekli na pošten i legalan način sa deset prstiju, danonoćno radeći i platu primajući, a djeca vaša tek iz „pelena“ izašla uveliko se bave biznisom i vi im u tome „samo“ pomažete! Pa ko i na koji način da vam (po)vjeruje, vama političkim bestidnicima koji tako pečatno i javno obmanjujete svoje građane. Znam da ne živite od mjesečne plate i da je ne čekate kao ozeba Sunce i da vas nema na šalteru banke, jer imate svoje privatne banke. Prozivam vas javno, to je jedno što mi je (pre)ostalo, iako je unaprijed osuđeno na neuspjeh. Ne, ne prijetim ni tebi, ni vama, ni nikome, niti mogu da to (u)činim, jer sam ekonomski i politički nemoćan. Da, prozivam sve vas, koji svakodnevno putem medija vršite pritisak na savjest i svijest svakog građanina, jer jedva sastavljam kraj sa krajem ili bolje reći na samom sam rubu ekonomske propasti-bankrota. Hoću da javno kažem šta mi leži na srcu i iznesem javni revolt da se više ne može i nema kud od vas skorojevića bogataša, biznismena, mafijaša, kriminalaca koji se povlače po sudovima a ništa se ne dešava sem što reda radi vršite prozivke, zarad Evropske Unije i „brige“ koju „evropska“ Crna Gora pokazuje samo da ispuni uslove za ulazak u porodicu evropskih država i naroda. Ne mogu vas više (is)trpjeti koliko demagoški i tupo zujite, brujite, mutite i bezobzirno obmanjujete poštenog građanina a ništa ne činite i samo tako prozivate, pozivate i do besvijesti maltretirate čitaoce davno izlapjelim tekstovima i pričom koliko ko ima nečega, kako je ko stekao bogatstvo, a u krajnjem samo zujite kao muve iznad crkotine. Pričate i navodite imena onih koji imaju enromna mjesečna ili godišnja primanja. Pišete o nepotizmu, o štedljivim suprugama, sinovima biznismenima, o onim koji su pozapošljavali sve članove svoje familije ili uže i šire rodbine, a nikako da se sjetite da ima mnogo onih građana i porodica koji ne mogu makar jedno od svoje troje djece zaposliti ukoliko nijesu članovi makar jedne koalicione stranke. Vi koji upravljate državom, a na vlasti ste od „rata za mir“ do danas, kako se toga ne stidite i čime objašnjavate vašu politiku zapošljavanja po stranačkoj i rođačkoj liniji! Ne mogu i neću da vas podržavam niti da za vas kao takve glasam. Neću da o vama čitam, neću da vas gledam i čujem na radiju i televiziji ili u štampi kako brujite i pišete po novinama a ništa konkretno ne činite da se društveno, političko i socijalno stanje u „ekonomski prosperitetnoj Crnoj Gori“ izmijeni na bolje i posebno omladina zaposli bez pritiska i stranačke pripadnosti ili obaveznog nacionalnog izjašnjavanja i isticanja. Svima je vama dobro poznato šta je i kakvo je stanje u Crnoj Gori, toj ekološkoj, tranzicionoj, transatlantskoj, proevropskoj, vertikalnoj, reformskoj, nadasve demokratskoj i konačno nezavisnoj, a pukoj i potpuno osiromašenoj i rasprodatoj državi u kojoj više od dvije trećine građana živi u zoni velikog siromaštva sa mjesečnim primanjima od 150-250 eura, sa velikim brojem nezaposlenih, u državi sa državnim-građanskim dugom od blizu 50 odsto BDP-a i ogromnim subvencijama, koje dajete stranim poslodavcima ili investitorima da upravljaju pojedinim preduzećima i to sve na teret osiromašenih građana, a vama u ličnu korist. Takva je stvarna-zbiljska slika današnje ekološke, građanske i nezavisne Crne Gore u drugoj deceniji 21. vijeka, sa još uvijek neizmijenjenom „političkom elitom“ iz 90-tih godina 20. vijeka, a nastaloj u građanskom „ratu za mir“. Bez ZAKONA O LUSTRACIJI sve do današnjega dana, građani Crne Gore nemaju što bolje da očekuju sem još većeg siromaštva i poniranja u dubine bezvlašća od strane (ne)organizovanog kriminala i (bez) mafije, koja nije zahvatila državu ali postoji reda radi kao u svim evropskim i svjetskim državama sa manje ili više uticaja na unutrašnje društvene i političke prilike. Vaša koaliciona vlast pod pritiskom Evrope konačno već jednom da prizna da u Crnoj Gori ima droge, da ima organizovanog kriminala, da postoje kriminalne grupe (ukupno ih je na broju 35), ali ne zna kako da sa njima izađe na kraj! Nije valjda da čekate Evropu ili Ameriku da vas one od toga kriminalnog miljea oslobode! Šta, zar mi građani treba da budemo mrtvi zadovoljni, da ne smijemo ni pisnuti i javno reći svoj stav, jer je sve globalno i u globalnim razmjerama sebe sagledavamo, prepušteni „političkoj eliti“ iz „rata za mir“ koja i dalje kreira društvenu, političku i kulturnu scenu sadašnjih i budućih procesa i evrodemokratizovanih građana u Crnoj Gori? SOLIDARNOST koja se „desila“ u Poljskoj, pri nekolike decenije, potrebna je danas Crnoj Gori više nego ikada! Da li će doći do nje drugo je pitanje i u velikoj je zavisnosti ne samo od Evrope nego prije svega od njenih materijalno osiromašenih građana, koji se ne mire sa svojom sudbinom modernoga radničkoga ropstva u 21. vijeku sa platama „evropskoga“ prosijeka od nepunih 250,00 eura i potrošačkom korpom od blizu 800,00 eura, a koju im je obezbijedila generacija „mladi (s)lijepi i (još) pametni“ dolaskom na vlast smijenivši komuniste, socijaliste i samoupravljače. Sjećate li se riječi: „Samo je potrebno da vi siđete sa vlasti....“!!! I tako bi! Vi preuzeste vlast uz ogromnu pomoć radničke klase koju danas obezglaviste odnosno uništiste, a danas od zaposlenih radnika tražite da mirno protestvuju, da politički ništa ne potražuju i na izborima da traže vašu smjenu. Naravno da ste tu istu radničku klasu zloupotrijebili za preuzimanje vlasti od komunista i samoupravljača! Danas, tu istu radničku klasu dovedoste do prosjačkoga štapa, građane na rub ekonomske propasti, a za uzvrat sebe toliko materijalno obogatiste da postadoste primjer ostalim bogatašima u Evropi. Postalo je deplasirano, degutantno, isprazno, licemjerno i bezočno vaše svakodnevno prozivanje pojedinih osoba i objavljivanje njihovih imena u štampanim i elektronskim medijima o njihovim enormnim mjesečnim ili godišnjim zaradama, brojnim nekretninama i bankovnim računima u Crnoj Gori i inostranstvu. Godinama se tim istim osobama ništa ne dešava niti ih neko tereti ili ako se kojim slučajem sudski procesuira slučaj on ubrzo postaje oslobođen, a država nemoćna ili bezvoljna da dokaže krivicu odnosno da stvar istjera na čistac. Zakonodavna i izvršna vlast u Crnoj Gori sve radi po Ustavu i zakonu i sve je u skladu sa tim istima zakonima a uvećava se broj bogataša, dok na drugoj strani povećava se broj osiromašenih i nezaposlenih građana. Šta nije u redu ili je sve po zakonu javno kažite i ne pokrivajte se maskama? Niko u državnim institucijama sistema, koji vode „brigu“ i kontrolu o enormnom bogaćenju pojedinaca, da se zapita šta je to što ne štima i gdje se prave veliki propusti bilo u sudstvu ili kod onih koji su zaduženi da istražuju sumnjive poslove. Ponosni ste na vaših posljednjih šest godina vlasti u crnogorskoj nezavisnosti, a svjedoci smo stalnih prozivki i povlačenja imena pojedinaca po novinama o njihovim enormnim mjesečnim zaradama, stečenom materijalnom i novčanom bogatstvu: Mila, Sveta, Dana, Brana, Tolje, Peše, Meše, Šućura, Kolje, Sita, Mita, Veska, Aca, Milovana, Čeda, Dušanke, Momira, Danila, Dragana, Gana, Miomira, Milana, Rajka, Janka, Vuka, Vukote, Goluba, Jezdimira, Dafine, Darka, Žarka, Željka, Miška, Zorana, Ljubiše, Novaka, Peđe, Purka, Andrije, Matije, Nebojše, Predraga, Danila, Duška, Branka, Ranka, Veselina, kumova, rođaka i inih crnogorskih biznismena, političara, privrednika, privatnika, državnika, samostalnih djelatnika, „zaslužnih“ građana i nosilaca visokih odlikovanja i nacionalnih penzija, ali dalje ništa od toga sem što njihov „legalno“ stečeni kapital stalno raste i lične i porodične imperije se znatno šire. Crnogorske tajne i javne državne službe UDBA, DB-e, ANB-e u saradnji sa isto takvim službama u susjedstvu i regionu „prate“ razvoj događaja, prikupljaju podatke i sastavljaju dosijea nepodobnih ljudi, kriminalaca, državnih neprijatelja i onih koji „imaju“ namjeru da ugroze državni poredak odnosno da rade protiv onih na vlasti! Samo kada su izbori sve te sumnje i nedovoljni dokazi dobijaju drugu dimenziju! IDEMO DALJE, (PRO)EVROPSKA CRNA GORO! Na drugoj strani u tom istom periodu od sticanja nezavisnosti stidljivo se govori o organizovanom kriminalu, krijumčarenju i zaplijeni ogromnih količina droge - opojnih sredstava, po malo o prodaji oružja i duvana, ukradenim automobilima, o klanovima ili organizovanim grupama, korisnicima droge, delikventima, plaćenim ubicama, brojnim nerasvijetljenim ubistvima i tako dalje. Pominju se neka imena za koje „niko ne zna“ iz državnih nadležnih institucija kako su došli do ogromnog kapitala i nekretnina u milionskim vrednostima i kako su najednom nestali iz Crne Gore i da li ih je neko obavijestio na vrijeme da treba napustiti Crnu Goru - „zemlju čuda“! U štampanim ili elektronskim medijima mogu se pročitati imena, prezimena ili samo inicijali za koje se navodno vezuju kriminalne radnje i nezakoniti način sticanja imovine: Brković, Kalić, Čelebić, Rakčević, Perović, Keljmendi, Šarić, Šarović, Radulović, Marić, Marović, Kuljača, Ivančević, Milić, Vulević, Barović, Mićunović, Banjević, Đukanović, Knežević, Vuković, Petrović, Popović, Koljenović, Skrobović, Janković, Kolarević, Jasavić, Šarčević, Đuričković, Mandić, Šćekić, Darko, Marko, Žarko, Duško, Luka, N. N., P. S., N. K., T. D., R. C., D. B, A. B., i tako dalje, a sve (ne)dokazano i pod znakom neke „osnovane“ sumnje sa nedovoljim dokaznim materijalom. Sudstvo i istraga godinama tapkaju u mjestu i prikupljaju podatke, a sve drže u fijokama svojih kancelarija gdje se čeka povoljan momenat ili vrijeme kada će pustiti u promet pojedine osobe-lica za koje se (do)kaže da postoji „osnovana sumnja“. I kod ovih i njima sličnih crnogorske tajne i javne službe sve „pedantno“ notiraju i visokosofisticirano prate, naravno bez nekih značajnih rezultata i neprimijetno bez dovoljnog broja materijalnih dokaza. Naravno po ko zna koji put, opet i nanovo, samo kada su izbori na sceni sve dobija drugu dimenziju! IDEMO DALJE, EVROPSKA CRNA GORO! „Šampioni smo u regionu po napretku u evro-atlantskim integracijama…”, reče naš Premijer i svi njegovi poltroni papagajski ponoviše za njim! A ko kaže ili ko može demantovati da nijesmo ŠAMPIONI u susjedstvu i regionu sa nepromijenjenom vlašću koju imamo od „rata za mir“ do današnjih dana i da nije takvih „šampiona“ NATO i Evropska Unija nam ne bi „otvorili“ vrata...?! Podgorica, nedelja, 20. maj 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (216) Objavljeno: IN4S.NET, nedelja, 05. avgust 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, nedelja, 05. avgust 2012. godine; GLAS DIJASPORE, utorak, 07. avgust 2012. godine; FRONT.CG.ORG, utorak, 07. avgust 2012. godine. HARAČ RAJO, ZA IZBORE VEZIRIMA NAŠIM TREBA! Vuk na ovcu svoje pravo ima/ka’ tirjanin na slaba čovjeka/Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat/dovesti ga k’ poznaniju prava/to je ljudska dužnost najsvetija...! (Petar II Petrović Njegoš) U skladu sa izvodom navedenih stihova iz „Gorskoga vijenca“ koaliciona vlast u Crnoj Gori sprovodi drakonske poreske mjere na ogromnu većinu svojih mnogo osiromašenih građana, koji mirno podnose „namet na kijamet“ više od dvije decenije. I nikom ništa!? Rekli bi: „mirna Bosna“, jer može biti i gore, a nema kud jer smo odavno dotakli dno državne ka(l)se. Vlast zadovoljna što joj građani daju povjerenje na izborima za ekološku, tranzicionu, evroatlantsku, (pro)evropsku Crnu Goru i „bolji život“, obećan joj još u vremenu kada „Godine počinju januarom“! Koaliciona vlast „ekonomski prosperitetne“ Crne Gore kod stranih banaka zadužuje građane novim kreditima i još se hvali da ima „prostora“ za nova zaduženja, pa slavi i proslavlja svoje kreditne uspjehe sa kojima puni svoj budžet. Lijepo da ne može biti grđe, a dobro da ne može biti lošije, naravno za ogromnu većinu građana Crne Gore. U ovome vremenu vladavine generacije zvane i znane „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“ crnogorski građani ekonomski prosperitetne, demokratskim reformama i prirodnim resursima prebogate Crne Gore hrabro podnose sve nedaće i brojne poreze zarad „sopstvenoga dobra“ i očuvanja supstance od „političke elite“ nastale u vremenu „rata za mir“! Miran i trpeljiv neki narod u Crnoj Gori, a kroz istoriju se uporno piše i prepisuje, bruji i uveliko žmuri, da taj isti narod ničije zulume i nepravdu, čak ni nekadašnje velike i moćne Turske carevine, nije trpio zadugo! Da li je to previd, optička varka ili nečija izrečena besmislica, ali činjenice drugačije ne zbore, već potvrđuju da je riječ o doista dobrim, dobrostojećim, dostojanstvenim, prilježnim, zaboravnim, dvoličnim, snishodljivim građanima koji žive za svoga partijskoga gospodara, njegove partijske vezire kao poslušne sluge i poltrone i uz njih ostalu stranačku bolumentu, koja svojim partijskim aktivnostima na terenu prikuplja glasove za nove i nove izbore. Iz pobjede u pobjedu i tako dvije decenije i nekolike godine pride oni vladaju poslušnom rajom. Taman posla da može neko reći da se „dobro“ ne živi, kada ga statistički podaci zvaničnih institucija u državi Montenegru „demantuju“, jer je prosječna plata zaposlenih oko 484,00 eura, a potrošačka korpa najosnovnijih namirnica samo za četvoročlanu porodicu oko 785,00 eura. Nikako ne treba zaboraviti da je priličan broj nekih direktora drža(v)nih preduzeća ili ustanova u Crnoj Gori koji primaju mjesečne zarade u iznosima od 4000,00 do 10.000,00 eura. Takođe, ne treba ispustiti iz vida da su neki primali otpremnine u visini od 150.000,00 do 200.000,00 eura. S druge strane broj nezaposlenih lica, koje evidentira Zavod za zapošljavanje, govori da se radi o nepunih 11 procenata ili oko 28.000-30.000 lica. Naravno ostali nezaposleni se ne broje, jer nijesu prihvatili prekvalifikaciju ponuđenu od državnih organa da zamijene svoju fakultetsku diplomu nekom od srednjoškolski ugostiteljskih diploma! A šta tek reći za brojnu radnu snagu koju primamo sa strane, njih oko 20.000, koji mrtvi zadovoljni rade poslove koje Crnogorci „neće“!? Na sve to treba dodati da su sa Vladom Crne Gore čelnici granskih sindikata potpisali sramni sporazum da će obustaviti sve štrajkove do 2015. godine, jer im država obeća velike benefite, pod uslovom da sve bude išlo kako treba i ekonomska kriza bude uspješno paralizovana. Ne treba zaboraviti da je Vlada Crne Gore uvela jednu od (naj)značajnijih ekonomskih mjera, koja će „sigurno“ da spasi crnogorsku prosperitetnu i samoodrživu ekonomiju, da se do 2015. godine mjesečne zarade ne povećavaju, jer inflacije „nema“ ili je na najmanjem mogućem nivou 3-4 odsto na godišnjem nivou, bruto-nacionalni dohodak u takvoj državi će rasti mimo svih crnogorskih ekspertskih očekivanja čak 3-4 odsto, a cijene osnovnih namirnica su „zamrznute“ – nepromijenjene ili tek koji promil povećane! MAŠALA!? Blago nama građanima sa takvim ekspertima i sprovedenim ekonomskim mjerama sa kojima idemo u siromaštvo i sunovrat kolaps - bankrot! Naši ministri kao državni mudraci i uz njih neki pametni pojedinci sa titulom doktora ekonomskih nauka sada uporno predlažu nezaposlenima da VOLONTERSKI obavljaju poslove, koji im se ponude u nekim privatnim ili državnim ustanovama. Naravno, kažu da je to za nezaposlene jedini spas, jer im se nudi da „nauče“ i ispeču u praksi znanje stečeno na fakultetu, a sve bez pare i dinara-eura. Za DŽ - (džabe-besplatno). To je velika „mudrost“ ili bolje reći bezobrazluk, kojim naši novi doktori ekonomskih neoliberalnih nauka, ministri i političari hoće upravo da nađu spas za nezaposlenost, pokradenu i uništenu privredu!? Naravno da se radi o velikim glupostima sa kojima pojedinci hoće da grade novu profesorsku i političku karijeru. Takvi su dobro došli i ubrzo preuzimaju visoke državničke i političke funkcije, jer treba braniti „političku elitu“ iz „rata za mir“ i ovaj politički sistem, koji je u potpunosti osiromašio više od dvije trećine građana Crne Gore. Ovih dana aktuelan je najnoviji državni porez ili bolje reći HARAČ u iznosu od 700,00 eura, sa kojim se opterećuju privrednici, mala i velika privredna preduzeća, zanatlijske radnje, „restorani i drugi komercijalni objekti“, a koji je u odnosu na prošlu godinu više nego četvorostruko povećan!!! Nije ovo neki veliki i neočekivani potez od ove naše „demokratske“ vlasti, niti veliki problem o nametu ili porezu koje razrezuje lokalna vlast u Podgorici, koliko je doista to „namet na kijamet“ sa kojim se hoće izvršiti politički pritisak na sve one „komercijelne objekte“, zanatlijske radnje koje godišnje nemaju prometa višeg od dvostrukog iznosa razrezanog im poreza, a koji moraju (u)platiti u roku od desetak dana ili će im se uzeti sa žiro-računa u „skladu“ sa „zakonom“ ili prinudno naplatiti. U isti koš su stavljeni veliki ugostiteljski objekti koji imaju po par hiljada kvadrata i par stotina stolova a imaju prometa od par stotina hiljada eura, i na primjer jednog zanatlijskog objekta u vidu obućarske radnje od nepunih šest kvadrata sa jednim radnim stolom i stolicom, a koji nema prometa ni nepunu 1.500,00 (hiljaduipetsto) eura godišnje! Sve su to apsurdi i pritisci crnogorskih političkih moćnika i koalicione vlasti, a dobrim dijelom i opozicionih stranačkih poslanika koji sjede u lokalnom parlamentu, koji svojom nadmenošću i zloupotrebom položaja na kojemu se nalaze hoće silu na sramotu da poreskom politikom uvođenja drakonskih poreza prinudno uzmu i ono malo tvrde korice hljeba koju teško zarađuju brojni privrednici. Naravno, za velike ugostiteljske i komercijalne objekte koji su politički novi poreski namet(i) neće se realizovati ili će biti (ne)srazmjerno primijenjena i politički dozirana. Deviza sa kojom politički moćnici sprovode poresku politiku u cilju ubiranja - prikupljanja novca za nove izbore u oktobru i punjenje državne-lokalne kase, a koju su oni odavno ispraznili nemilice trošeći za njihove poslove i putovanja, jeste kada su pristali na euro porez na mobilnu telefoniju i električna brojila onda se nemaju šta protiviti ovoj najnovijoj još drastičnijoj poreskoj politici. Tako se, jednoga ne tako dalekog dana, od građana Crne Gore može tražiti državni porez na broj članova u domaćinstvu, a poljoprivrednici bi mogli plaćati porez na brojnost stada sa kojim raspolažu, na primjer ko ima stado od 30 ovaca davao bi za partiju jednu najbolju ovcu i jedno najbolje šilježe, a od krupne stoke jedno tele ili june. Naravno tu bi svakako bio i porez na perad i tako dalje! Sve za partiju na vlasti i one koji vrše ovu koalicionu vlast svih ovih dvadeset i nešto ljeta. HARAČ RAJO! HARAČ ZA IZBORE VEZIRIMA NAŠIM TREBA!!! Haračlije su na političkoj sceni Crne Gore, a RAJA je zadovoljna parolom sa kojom se osvaja vlast: „MI MOŽEMO BOLJE“! Podgorica, subota, 04. avgust 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (217) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, srijeda, 15. avgust 2012. godine; IN4S.NET,srijeda, 15. avgust 2012. godine. OD VAŠEG (NE)STAL(N)OG DOPISNIKA „Politička elita“ počela pripreme za OI u RIU 2016.! Prije nekoliko dana završene su Olimpijske igre u Londonu. Svim sportistima čestitke za učešće i pokazani sportski duh, viteštvo i sportsko nadmetanje. Osvajačima medalja ne samo čestitke već veliko hvala za sportska pregnuća i dostignuća, pomjeranje granica ljudskih mogućnosti u vremenu i daljini, vještini, snazi i izdržljivosti. Hvala sportistima za našu radost, ushićenje i nezaboravan doživljaj, koji nam prirediše prilikom osvajanja medalje. Svakako, svim našim sportistima hvala. A posebno našim rukometašicama, osvajačima srebrne olimpijske medalje, veliko i nezaboravno HVALA. O sportistima za sada toliko. Oni su se pokazali na djelu, a konkretan rezultat su osvojene medalje. Ovim povodom htio sam nešto reći o našim političarima kao „sportistima“ i inim „saradnicima“ van sporta – političkim „sportistima“, koji su uvijek u gro planu u vidljivoj sjenci – u svečanoj loži ili na tribinama. Tamo čine nezaobilazan bolje reći obavezan dekor posebno na velikim i olimpijskim sportskim takmičenjima. Oni su tu kao „krem“ jednoga tranzicionog, demokratskog društva i (m)oralna podrška sportistima koji učestvuju na olimpijskim igrama. Oni odlučuju ko će ići na sljedeće olimpijske igre! Oni nastoje da dio sportskih zasluga, koje izbore vrhunski sportisti kao pojedici ili kolektiv, prigrabe na indirektan način ili ih direktno sebi pripišu, kao dio ne malih zasluga a shodno političkim motivima države, visokih zvaničnika, državnika, političara i inih ličnosti koje su im „omogućili“ da dođu na tako veliko takmičenje! Najbolji je primjer brojno prisustvo crnogorskih ličnosti izvan sporta posebno politike – političara, a koji su samo bili veliki posmatrači, glumeći nacionalnu sportsku brigu, obuzetost i vatrenu navijačku ushićenost na OI u Londonu 2012. godine. Za jedno smo sigurni, naši sportisti su bili dobro obezbijeđeni našim političarima i funkcionerima, kao jakom fizičkom bezbjedonosnom „snagom države“ od „političke elite“, državnika, premijera, ministra policije i ostalih koji su se mnogo vještije skrivali a dali su veliki (do)prinos navijačkom i pobjedničkom duhu našeg olimpijskog tima na učešću u Londonu. I to je veliki i (ne)zaboravni njihov doprinos sa kojim se svi oni mogu lično ponositi, iako se za takav čin i rezlutat ne dobijaju-osvajaju nikakve medalje. Ne vjerujem zlobnim glasinama da ih oni potražuju?! Svakako da su brojni i veliki sponzori našoj „političkoj eliti“ obezbijedili ne samo prenos sa OI u Londonu nego i poneku dnevnicu, iako sam lično sklon da (po)vjerujem da je u tome više pomogla „ekonomski prosperitetna“ država Crna Gora sa par desetina hiljada eura. Naravno da će u javnosti sve biti negirano, jer su „političari sportisti“ ili „politička elita“ putovali o „svome trošku“ a na račun crnogorskih poreskih obveznika. Možda je i dijaspora pritekla u pomoć sa malim novčanim prilozima, tek da im se nađe prilikom šopinga ili privatnog biznisa. Možemo biti sigurni da ni u čemu nijesu oskudijevali ni političari ni njihova lična pratnja i bliža rodbina. Logistika i lobistika nije izostala od naših ministarstava, a vjerujem ni od tamošnjeg našeg diplomatskog predstavništva i skoro postavljenog diplomate. Naravno, tako se navija za samostalnu i nezvisnu, proevropsku Crnu Goru! Tako se svijetu šalje informacija i prezentiraju crnogorski ljudski potencijali i prirodni reursi turističke „divlje ljepote“! „Politička elita“, već sada, poučena velikim iskustvom sa OI u Londonu, traži velike sponzore koji će joj omogućiti prenos sa OI iz RIA 2016. godine, kako bi se svakodnevno, na malim ekranima prije početka tv dnevnika u toku i na kraju po nekoliko puta i u sred programa koji bi išao uživo, pojavila njihova reklama zbog finansijske podrške budućim učesnicima OI u RIU i omogućavanja prenosa. Pravo eksluzive prenosa će opet pripadati državnom, (ne)glomaznom i nezamjenjivom Javnom servisu, koji će davati program u kojem se pojavljuju samo sportisti iz Crne Gore, kao i brojni navijači kako navijaju i razvijaju svoje zastave. Biće to velika najezda naših navijača, zaslužnih političara i simpatizera državne nezavisnosti, koju svakim danom svijetu treba što više dokazivat i učvršćivati! Da, dobro ste pročitali! Naš i vaš (ne)stal(n)i dopisnik javlja se sa (ne)sigurnog područja i pouzdano neobaviještenog a samo njemu (ne)poznatog izvora, nekolika dana po završetku OI u Londonu 2012. godine, da je crnogorska politička elita iz „rata za mir“ krajnje ozbiljno obećala i ujedno već počela političke, izborne i sportske pripreme za naredne Olimpijske igre u RIO DE ŽANEIRU – RIU, kojeće se zbiti, desiti i sa nama, kao učesnicima, odigrati 2016. godine! Gle slučajnosti, poklopili su se parlamentarni izbori u Crnoj Gori sa početkom hitnih i neizostavnih priprema za sljedeću Olimpijadu u RIU?! Samo da Bog podrži našu „političku elitu“ kao „navijače sportiste“, da im zdravlja da i omogući im nove i još veće kredite, sa kojima će dobro osigurati svoj boravak u dalekom i (uza)vrelom Brazilu uz dnevnice koje ih sljeduju kako bi uspješno posmatrali, bodrili, politički sokolili svoje partijske drugove i sportiste „male a velike“ ekološke, održive, „ekonomski i politički prosperitetne“ države Crne Gore, dok na velikom video bimu bude išla poznata reklama neizmjer(e)ne i neopisive turističke „divlje ljepote“! Sa iskustvom iz Londona „politička elita“ kao delegacija „sportista“ imaće priliku da, tamo daleko, povisoko uzdigne državnu zastavu i značajno predstavlja našu nesmjenjivu vlast političara na čelu sa predsjednikom države, premijerom, predsjednicima vladajuće partije, opozicije, demokratskog fronta, i brojnih malih, minornih i ne mnogo beznačajnih, a uspješno registrovanih, partija i nevladinih organizacija, čiji će broj znatno rasti kako se, (u)zor državama u regionu, država Crna Gora bude kreditno što više zaduživala kao „najmlađa buduća članica EU“ država. Biće to i velika turistička prezentacija „male a velike“ države od oko 630 hiljada stanovnika, od kojih je nešto više od pola miliona stasalih birača registrovanih u zvanične biračke spiskove, čija je tajnost podataka zagarantovana (k)od vladajuće koalicije DPS-SDP. Imaće priliku političari da iz ugla „sportiste“ saopšte svoju viziju osvajanja vječne vlasti u demokratskoj, „evropskim reformama“ optočenoj Crnoj Gori, pa će svoju delegaciju povećati mnogostruko više od onih koji su bili na OI u Londonu 2012. godine. Ovoga puta neće zaboraviti predsjednika Skupštine, direktora Uprave policije, direktore ZIKS-a, Muzeja, Nacionalnih parkova, gradonačelnike, zatim vjerne partijske pripadnike koalicione vlasti, i po jednog predstavnika iz svih registrovanih stranaka. Naravno, biće tu i direktori aviokompanija, privatnih i državnih banaka, Željeznice, Košarkaškog saveza CG, i makar po jedan predstavnik političkih portparola od svih sportova u kojima se država Crna Gora takmiči na nekom regionalnom takmičenju. Neće, niti mogu izostati, jer će o tome već neko biti posebno zadužen sa spisak polaznika, ni one ličnosti iz kulturnog, naučnog i javnoga života, a koji nijesu imali novčane mogućnosti da o svome trošku budu na OI u Londonu 2012. godine. S obzirom da se zna ili bolje reći gotovo da je izvjestan pobjednik na političkim predsjedničkim i parlamentarnim izborima ove godine u oktobru u Crnoj Gori, sa četvorogodišnjim mandatom, realno je očekivati sljedeća imena, prezimena ili neka to budu pseudonimi, koja će svojim radnim rezultatima, velikim mjesečnim primanjima i štedljivim suprugama obezbijediti učešće: Fi Vuj, Sve Mar, Mil Đu, Du Sim, Tar Mi, Ra Žu, Br Ba, Ac Đuk, No Kil, Pre Dre, Ra Kri, Dra Br, Pre Nik, Že Štu, Ra Ko, Mi Mu, Mi Đur, Mi Roć, Mo Vu, Pr Bul, Du Kne, An Lom, Zo Be, Du Mar, Ve Me, An Ko, Na Dro, Lju Sta, Mi Ra, i još najmanje tridesetak partijskih omladinaca – junoša, koji će stasati do početka navedene Olimpijade i naravno pokazati svoju moralnu i političku odanost na djelu partiji i svome predsjedniku i svakako budućem Gospodaru, ako se on bude kandidovao za predsjednika! Biće tu i imena otmenih građana Crne Gore politički neopredijeljenih, ali svrstanih u tabor koalicije, koji su dali značajan doprinos promociji Crne Gore u svijetu. Naravno da će biti mimo svih pobrojanih i desetak rektora i dekana privatnih i državnih univerziteta i fakulteta, kao i pet najpoznatijih slikara mlađe i starije generacije. I tu nije kraj spisku budućih a sigurnih polaznika, jer pored nabrojanih, a po evropskim pravilima i kriterijima, treba da bude i 30 procenata žena od ukupnog broja „polaznika“! Samo nek se unaprijed zna da ovako hitne i blagovremene pripreme sastavljanja spiskova podrazumijevaju obavezno putovanje makar dva puta godišnje na sastanke Organizacionog olimpijskog komiteta koji razrađuje planove i programe za buduće učesnike OI u RIU 2016. godine. Dakle, već treba misliti na one iskusne i sposobne političke kadrove, koji bi mogli svojom pojavom, stranačkim uticajem i olimpijskim iskustvom obezbijediti putovanje i naći sponzore, jer u državnoj kasi nema para-eura, a nova državna zaduženja – (krediti) će biti tek krajem ili početkom iduće godine. Ako se nađu na spisku i imena onih sa malo kriminalnim dosijeima ili imena onih koji su navodno osumnjičeni za neke kriminalne radnje i koji su napustili državu ne treba tome pridavati neku veću političku pažnju, jer oni će naći načina da dođu do OI u RIU. Novac takvima nije problem, koliko hoće da budu na zvaničnom spisku po cijenu dodatnih donacija partiji na vlasti, nekom vrtiću ili domu za nezbrinutu djecu! Svakako da će i deset najuspješnijih biznismena crnogorskih biti na spisku budućih polaznika brojne crnogorske delegacije kao vatrenih navijača zvanih „(V)ARVARA“, kao i pet direktora odavno ugašenih – (propalih) berzi crnogorskih i tako dalje. Razmišljaju da se na proširenom spisku nađu i svi direktori propalih crnogorskih preduzeća sa „uspješno“ sprovedenom privatizacijom, a koji umješno i redovno i dan danas primaju visoka mjesečna primanja, iako su ta preduzeća odavno nestala, bolje reći samo se neko sjeti njihovog sada potamnjenog imena. Dakle, nema dileme da će najmanje dva pun puncata aviona naše velike, još neprivatizovanje i uspješne avio kompanije uzletjeti sa nekolike stotine „političara sportista“ – posmatrača i pratiocima sportista koji će imati unaprijed obezbijeđene i pripremljene navijače, a sve to iz razloga što su na tek završenim OI u Londonu izostali veći rezultati ili su bili u veoma malom broju pa se to odrazilo na broj osvojenih medalja. Ovoga puta takva greška se neće i ne smije ponoviti obećavaju politički portparoli, kao i odgovorni iz tehničkog tima ili Olimpijskog komiteta. Moguće je da i neko od zaslužnih vatrogasaca ovoga puta obezbijedi mjesto – kartu da pođe odnosno makar bude kao potencijalna mogućnost, jer znate i tamo vatre gore i šumski požari su mnogo većih razmjera, a gdje ima vatre treba paziti da se neko ne opeče i biti spreman na gašenje požara, makar onog posljednjeg dana kada se budu zatvarale Olimpijske igre! Uveliko se već prave spiskovi zaslužnih, koji će osigurati vizu „političarima sportistima“ na putovanje sa crnogorskim olimpijcima za Rio de Žaneiro 2016. godine! Za sada se vrše temeljne prpreme pravljenja spiskova kako za političke izbore tako i za OI u RIU, a sportisti koji će učestvovati na njoj moraće da ispune norme kako sportske tako i političke i pokažu svoju potpunu odanost pjevanjem himne i priznavanjem crnogorskoga jezika na kojemu će biti pjevana himna! Samo još note crnogorske da se uvedu kao nov izum i eto sve ima svoje ime crnogorsko, i vrijeme i prostor i zvijezde padalice, i sateliti daleki i neka udaljenja svemirska tijela. Skoro, jedan naš novinar javno na tv-u državnom radosno objavi vijest da se gospodin Ban Ki Mun, prilikom posjete Crnoj Gori, obratio na „crnogorskom jeziku“ sa „Dobar dan“!!! A, ja pomislih da je htio reći: Pomoz Bog! Za OI u RIU sve će biti spremno obećavaju naši tvorci života i smrti, politički oci nacije i države, i politička elita iz „rata za mir“!!! Treba (do)čekati 2016. godinu! Neizmijenjena koaliciona vlast svoju političku vizu ovjeriće, sigurno, na izborima u oktobru tekuće godine. Po „crnogorskom vremenu“ pripreme su već počele! Znaju (li) građani Crne Gore od kuda duvaju vjetrovi i kakvi ih sve benefiti čekaju poslije evroatlantskih integracija i velikog evropskoga puta ka ujedinjenoj Evropi? Masi treba (novi) vođa, makar bio puput onih iz posljednje decenije XX vijeka, koji su tačno znali kanalisati njenu snagu u smjeru „boljega života“ njihovoga, sopstvenih političkih i ličnih materijalnih interesa. (S)lijepa masa traži većeg slijepca! Ako je (ne)istina da su pripreme sa spiskovima polaznika već počele, onda neka (ot)počnu i pripreme za ozbiljne, prave, mlade sportiste željne ličnog dokazivanja i uspjeha?! Za njih nema odmora. Da li će od naše crnogorske „političke elite“ biti sluha za poboljšanje uslova za rad i postizanje vrhunskih rezultata, na polju sporta za prave sportiste, ili će sve ostati na praznim obećanjima i (st)varnom pravljenju nekakvih političkih spiskova? Vidimo se na OI u RIU 2016. godine! Podgorica, srijeda, 15. avgust 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (218) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 04. septembar 2012. godine; GLAS DIJASPORE, utorak, 04. 09. 2012.godine; FRONT.CG.ORG, srijeda, 05. septembar 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, subota, 08. septembar 2012. godine. ŠTA (ĆE) NAŠI POLITIČARI (DA) ZBORE NA IZBORE? Naravno da se svih izbora ne možete sjetiti, a bogme ni tačno nabrojiti koliko ih je bilo za ove dvije i po decenije. Kažu, neki koji „dobro“ pamte ili oni koji statistiku službenu vode, da su ovo osmi po redu parlamentarni izbori, koji će se održati tekuće godine u oktobru mjesecu! Meni se čini da ih je bilo ne osam nego 28, ako se broje oni na lokalnom-opštinskom nivou kao i oni ponovljeni, parlamentarni, predsjednički i svi oni koji su se održavali sve dok onaj glavni pretendent na „prijesto“ ne dobi nekakvu većinu od onih koji su izašli na izbore, a uistinu i tada ih je bilo manje i od 50 odsto svih izašlih glasača! Pamtim da se izlazilo i po dva-tri puta na izbore u toku jedne godine. Svi su crnogorski izbori bili (ne)časni, (ne)legitimni, (ne)pokradeni i dostojanstveni, što je opozicija kasnije i priznala. Takođe, izbori su bili i (ne)demokratski, (pro)reformski, (ne)ekološki, svakako „ekonomski prosperitetni“, (pro)evropski, evroatlantski, tranzicioni, pa ćer do dva referenduma visoko rangirana na ljestvici regionalne i „evropske“ demokratije?! Opozicija sve podrža(va) i daje svoj puni doprinos da se koalicija na vlasti tako dugo (o)drži. U koaliciji i opoziciji kažu da su mnogo doprinijeli ostvarenju zajedničkog „evropskog puta“ ka EU, (pod)jednako „fifti-fifti“! Građanima je jedino (pre)ostalo samo da „uživaju“ u socijalnoj bijedi i siromaštvu sa „evropskim“ prosijekom mjesečnih zarada zaposlenih u iznosu od 481,00 euro, a penzionerima da „mirišu“ plodove svoga minulog rada sa prosijekom od 289,00 eura! Dva puta me (pre)variše te izlazih na izbore. Tada sam htio svoju građansku dužnost ispuniti i provjeriti ozbiljnost naših političara na izborima. Rekao bi jedan naš bivši političar i lider stranke, a sada „samostalni p(oli)tičar i književnik“, ako vas i treći put političari (pre)vare onda ste vi budala - krivac, misleći da time može opravdati sve ono što je radio sa svojom družinom kao „velika Srbenda“ i sada još veći „Crnogorac“, koji je sve činio iz „zablude“ i „pragmatičkih“ razloga! Da li danas taj „samostalni p(oli)tičar i književnik“ redovno izlazi na izbore i da li će se pridružiti „Demokratskom frontu“, u kojem ima svoje družine iz bivših i ne tako davnih političkih vremena, pa makar bilo to iz „pragmatičkih razloga“ ili iz uvjerenja i političkog ubjeđenja da je Crna Gora na „dobrome i evropskome putu“ i da joj (ne) trebaju nova lica koja će predvoditi mase? Odgledah neke inserte sa izbora 1996. godine na kojima su tadašnji političari, a većina njih je i danas aktivna, nekad zagovarali „rat za mir“, držali vatrene govore za zajedničku državu, orili, zborili, govorili, obećavali narodu i građanima Crne Gore „zlatna brda i doline“, svakako „bolji život“, srećniju i evropsku budućnost, punu zaposlenost, zarade na (ev)ropskome nivou i tako dalje. Ne treba zaboraviti da su tadašnji govornici, kao političari, danas veliki i uspješni biznismeni i (ne)stranački istaknuti pojedinci i borci za ostvarenu, obnovljenu, samostalnu i nezavisnu Crnu Goru. Taj svoj lični doprinos su debelo naplatili od države bolje reći građana i svojih birača koji su ih glasali, a sve se baveći „visokom“ državnom politikom i po „malo“ privatnim biznisom. Od toga neki imaju banku, ogromne nekretnine milionskih vrednosti, ugostiteljske objekte, po nekoliko stanova, vikendice, vile, privatne plaže, jahte, skupocjene automobile, debele bankovne račune, brojne investicije i akcije u privatnim preduzećima u zemlji i inostranstvu i tako dalje, a sve od brojnih dnevnica u inostranstvu, „male“ poslaničke plate i bavljenja politikom u protekle nešto manje od dvije i po decenije! Neki su od njih postali „nacionalni penzioneri“ zbog toga što su kao poslanici bili u Skupštini Crne Gore u dva ili tri mandata, a sve shodno zakonskoj regulativi, koju su sami sebi zgotovili da bi se i po stare dane materijalno dobro zbrinuli. Naravno djeca političara se uveliko bave biznisom i o državnome trošku su pozavršavali velike školefakultete u inostranstvu i nijesu na Zavodu za zapošljavanje. Neki političari dobili su povisoke otpremnine od po nekoliko desetina hiljada eura, iz preduzeća u kojima su direktorovali ili bili u upravnim odborima i bordu direktora. Od govornika, na izborima 1996. godine, moju pažnju je posebno privukao „umni“, elokventni, proročanski, (ne)ostrašćeni govor vidno smirenog, a po malo smušenog i tada visoko kotiranog političara u svojstvu potpredsjednika partije DPS-a. Njegova „vještina“ govora i „snaga“ političkih argumenata uspavljujuće je djelovala na prisutnu masu građana, koji su došli da čuju kreatore njihove prosperitetne bliske budućnosti! I tada je izvojevana politička pobjeda, kao i sve one naredne koje su se odigrale na način kako su to planirali i pripremali visoki političari, dobijajući još jedan mandat da budu na vlasti i (s)kroje kapu građanima Crne Gore. Evo kratkog izvoda iz političkog govora tadašnjeg potpredsjednika partije DPS-a Svetozara Marovića (u Bijeloj), na izborima 1996. godine: „... građani koji budu glasali za DPS glasaće za sigurnu i stabilnu Jugoslaviju, za uvaženu, poštovanu i dostojanstvenu Crnu Goru u njoj. Građani koji budu glasali za takozvanu „Narodnu slogu“ glasaju za one koji ne priznaju referendum o zajedničkom životu Srbije i Crne Gore, ne priznaju ovakvu saveznu Republiku Jugoslaviju i traže novi referendum. Građani koji budu glasali za takozvanu „Narodnu slogu“ glasaju za one koji ne uvažavaju narodnu volju o potrebi zajedničkog života Srbije i Crne Gore. Ko glasa za one koji traže da se bavimo ponovo sami sobom istražujući ko je stvarno za suverenu Crnu Goru, a ko je protiv, ko je zelen a ko bijel, glasa za naš povratak u prošlost, koji može da zadovolji gospodina Slavka Perovića, gospodina Kilibardu, ali Crnu Goru ne, jer to je nepotrebno košta i udaljava od svijeta, udaljava od svijeta demokratije. Oni koji budu glasali za DPS, znaju da glasaju za jednu pravoslavnu crkvu, da imaju svoj maternji srpski jezik, znaju da glasaju za Srbiju i Crnu Goru. Međutim, oni koji glasaju za takozvanu „Narodnu slogu“ glasaju za autokefalnu crkvu, glasaju za gospodina Antonija, glasaju za crnogorski jezik, sve protiv Srbije i Crne Gore, ne priznaju ovakvu Saveznu Republiku Jugoslaviju i traže novi referendum“! Te izborne 1996. godine ređali su se govornici na političkoj izbornoj pozornici: Žarko Rakčević, Ranko Krivokapić, Slavko Perović, Novak Kilibarda, Rade Lakušić, prof. dr Radovan Radonjić, prof. dr Dragan Radonjić, prof dr Dragiša Burzan, Drago Šofranac, Drago Vučinić i mnogi drugi. Treba li da ih podsjećamo na ono što su tada i kasnije govorili i obećavali? Upitaćemo ih: Kako danas gledaju na svoje političke govore? Da li su ostali čvrsto na moralnim stavovima i političkim ubjeđenjima u cilju obećanja koja su tada da(va)li svojim biračima? Za koga su radili i kome su sve služili? Ko je od njih dobio najviše? Znamo da su građani i birači dobili veliku nezaposlenost, uništene fabrike i privredu, rasprodatu pomorsku flotu koju danas obnavljaju, socijalnu bijedu za priličan broj građana, dvije trećine osiromašnih građana i tako dalje. Mnogi od tadašnjih govornika sada se uveliko priprema da se ponovo aktivira na političkoj sceni Crne Gore. Neki nijesu ni apstinirali, iako su rekli da svoje političko djelovanje zamrzavaju, jer su sada nosioci „nacionalne penzije“ ili da se neće ponovo angažovati! Politika je njihov život, njihova strast i bez nje ne bi bili u potpunosti ostvareni, a sigurno je ni bili tako dobro materijalno obezbijeđeni. Sada su u nekom novom političkom savezu da nanovo započnu izgradnju nekog „novog“ i boljeg društva crnogorskog, jer sa ovim sadašnjim koje su razgrađivali i „gradili“ nijesu zadovoljni! Potrebna im je još jedna prilika i prava šansa da dovrše rušenje temelja koje nijesu do sada uspjeli uništiti, iako su prethodno gotovo sve porušili. Hoće da pokušaju da oglođu i ono što je jado (pre)ostalo od preosiromašenih građana. Hoće da i ono malo preostalih građana dovedu u ekonomsku zavisnost i socijalnu bijedu. Da li su crnogorski političari smrtni ljudi? Na oktobarskim izborima, pored ozbiljnih političara, pojaviće se najvećim dijelom oni siti političari, kvazipolitičari, poltroni, političke ulizice, lideri stranački, golubi prevrtači i mnogi od njih koji su najmanje tri puta presvukli stranačke košulje samo da bi bili u vlasti. Za njih kao takve vlast je najslađa i najtrajnija strast i slast, koju su osjetili u prethodne nepune dvije i po decenije pa neumorno istrajavaju da se još jednom domognu „visoke politike“. Ona im život znači i ostvarenje svih životnih ciljeva i snova. Možda su i oni bili u zabludi, mada to javno ne priznaju! Od sada će da misle svojom glavom, politički i samostalno, naučno i književno, znalački i pragmatički, objektivno i nepristrasno, manipulatorski i istrajno! Od svih crnogorski političara, koji se budu pojavili na političkoj pozornici crnogorskoj 14. oktobra, možemo očekivati da obećaju i ono što birači od njih ne traže, kao i ono u što ni oni sami ne vjeruju. Na primjer od nekadašnjeg i sadašnjeg predsjednika najmoćnije i najbrojnije političke partije možemo očekivati da bude rezolutno potencirao da građani i nezaposleni moraju sami da se prihvate politike; da kao i on i oni sa njime zarađuju bijedno za život i da se od toga ne može mnogo dobro živjeti! Da pored toga što se treba baviti državnom i „visokom politikom“, posebno (pro)evropskom i evroatlantskom, mora se dopunski još jedan posao obavljati da bi se preživjelo. Prije svega treba se baviti „malim“ biznisom, obrazovanjem na visokoškolskim ustanovama ili ulagati u akcije, a sve to pod uslovom da ste do sada bili „uspješni“ u svemu tome kao on! Takođe, dobro bi bilo da imate jedan širi krug prijatelja koji su istaknuti političari i biznismeni ne samo u Crnoj Gori, nego u regionu i svakako na visokim pozicijama u Evropskoj uniji. To je preduslov koji vam daje dobru mogućnost da ćete napredovati u svome poslu i biti uspješni makar kao on! Naravno, obećaće i svoje birače obradovati, da će se kandidovati za sljedeće predsjedničke izbore!? Od nekadašnjeg potpredsjednika najbrojnije i najmoćnije partije i danas aktivnog i visokog funkcionera DPS-a može se očekivati da će svoja obećanja davati u skladu sa „hrišćanskim obećanjima“, da će trpjeti i ćutati o svemu onome što je radio sa svojim drugarima i kućnim prijateljima u partiji kojoj je „iskreno“ pripadao i da državu u kojoj živi, jer nema rezervne, neće mijenjati ako to bude u skladu sa partijskim stavom i dogovorom onih koji o tome odlučuju. Svojim biračima će obećati da će zajednički raditi na dobrobiti svih građana za „evropsku i evroatlantsku Crnu Goru“ i da građani neće ubuduće više čekati na šalterima privatnih banaka svoju mjesečnu platu, jer je ni on ne čeka, već će kod njega u redovima čekati da im pomogne u biznisu ako to oni hoće i žele, a on je tu da im pomogne! Što se tiče maternjeg jezika, srpskog, crnogorskog, bošnjačkog, albanskog, hrvatskog jezika građani će govoriti kako god oni žele, a stvar je svake partije na vlasti da odabere za službeni jezik onaj kojim ta partija govori! Od Predsjednika države Crne Gore se očekuje govor, u skladu sa njegovim dosadašnjim i sve „čvršćim“ obećanjima i „naporima“ koje ulaže za dobrobit svojih građana, da će nastojati da i dalje bude na čelu države u skladu sa zakonima i Ustavom. Naravno da će i dalje pokazivati svoju veliku „zabrinutost“ zbog rasta cijena pojedinim proizvodima, jer to i njega najmanje tangira, a svakako i sasvim je „sigurno“ da se to mora odraziti na „evropski“ standard građana u „ekonomski prosperitetnoj“ Crnoj Gori, jer (boga)tih građana sa prosječnim zaradama zaposlenih od oko 490,00 eura svakim danom je sve više! Naravno da Predsjednik države nije bio „zabrinut“ što je Premijerov brod porinut! Biće brodova samo ako bude kredita. Od Premijera se očekuje da održi jedan govor u kojem bi glavni akcenat bio stavljan na rast crnogorske ekonomije, (po)rast stranih investicija, poboljšanje ekonomski prosperitetne države Crne Gore sa novim kreditnim zaduženjima od nekoliko stotina miliona eura i naravno određivanje novog roka za zapošljavanje nezaposlenih, koji imaju fakultetsku diplomu i odrađivanje sezonskog pripravničkog staža na velikim plantažama Ćemovskoga polja (branje grožđa i bresaka), na sjeveru Crne Gore (branje malina i borovnica), na pošumljavanju „ravne“ Crne Gore po vrletima i goletima Katunske i Lješanske nahije, a na jugu u Ulcinjskoj solani „branje“ soli! Možda se dosjeti Premijer, a pravo je čudo da mu njegovi savjetnici nijesu predložili, da se nezaposlenima ponudi odrađivanje pripravničkog staža na gašenju brojnih požara, koji se „pojavljuju“ u ljetnjim mjesecima širom Crne Gore!!! Od ministra poljoprivrede moglo bi se čuti obećanje vjernim glasačima njegove partije i svim građanima da se cijene osnovnim životnim namirnicama neće povećavati odnosno biće stabilne, ako se drugačije na odluči ili (ne) dogovori sa privrednicima. Nije čud(n)o, kad god je naš ministar poljoprivrede uporno tvrdio, javno izlagao i obećavao da se cijene struji, vodi, gorivu, mlijeku, hljebu, brašnu, ulju, mesu i mnogim životnim namirnica neće poveća(va)ti odmah je (u)slijedilo povećanje cijena tim istim proizvodima. Ministar saobraćaja i pomorstva svojim biračima, simpatizerima i članovima svoje partije i koalicije mogao bi da obeća da se autoput Bar - Boljare ove godine, sigurno je, neće realizovati. Međutim, svim silama pokrenuće sve svoje umne i fizičke snage i bogme političke veze da se kod stranih banaka aplicira za kredite sa kojima bi se mogli pokriti troškovi oko dugogodišnjih priprema planske dokumentacije za navedeni autoput. Uz to svakako da ide i ugovaranje još par brodova u dalekoj a prijateljskoj Kini, kako bi se upotpunila naša ne tako velika pomorska flota. Od ministra policije moglo bi se očekivati i čuti nešto više od onoga što je do sada uobičajavao kada je problematika iz njegovoga resora u pitanju, a što je povezano sa održavanjem reda, mira i sigurnosti građana u Crnoj Gori, kao i obezbjeđenje vodećih ili zaslužnih političara i državnika. Naravno da će ministar imati na umu i istrajnost njegovih službi u otkrivanju „sumnjivih“ osoba koje rade nedozvoljene radnje uperene protiv pojedinca i države. Svakako da bi akcenat njegovoga govora mogao biti stavljen na otkrivanju još neotkrivenih počinioca brojnih ubistava, kojih nije mnogo a ni malo, nešto slično kao u regionu!? Naravno vidan uspjeh je postignut u skladu sa zakonom o postavljenju „prave“ (ne)političke ličnosti za direktora Uprave policije, jer su bili saglasni oba koaliciona partnera, a najviša sudska instanca dala je svoj sud o tome! U narednom periodu nadležne službe svakako će naći načina da dođu do nešto više podataka u „Aferi Telekom“. Svakako da je rad na sprečavanju „korupcije i organizovanog kriminala“ „proces“ i njegove službe će ga redovno informisati, iako to nije u nekom zabrinjavajućem obimu, ima ga ali manje nego u regionu!? Primjećujem da na „moju aferu“, oko teksta koji mi je podmetnut u jednom dnevnom glasilu, iz decembra 2010. godine u otkrivanju počinioca, nadležne službe nijesu našle za shodno da me u pisanoj formi zvanično obavijeste dokle je istraga stigla i sa kakvim „značajnim“ činjenicama raspolaže visoko sofisticirani foreznički centar ili stručnjaci u Upravi policije! Dalja elaboracija ministara i ostalih crnogorskih političara, njihovih izbornih programa i obećanja odvela bi nas u nepovrat, jer se njihova matrica dvije decenije nije mijenjala. Sve će obećati svojim biračim i građanima samo da bi ostali na vlasti samo još ovaj mandat! Neka se građani i birači Crne Gore ne iznenade ako visoki državnici i političari crnogorski ne održe svoja obećanja, koja će dati građanima pred izbore u oktobru tekuće godine, jer će se to samo još ovaj put desiti u ovoj godini. Globalna ekonomska kriza svakako da će uticati i na ove izbore pa će zbog toga izostati dodatna državna kreditna zaduženja od našeg mnogo „uspješnog“ ministra finansija, jer u državnom budžetu nema dovoljno novca za ponovne izbore, makar za ovu godinu! Podgorica, utorak, 04. septembar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (219) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 02. oktobar 2012. godine. JAVNISERVIS.ME, utorak, 02. oktobar 2012. godine; FRONT.CG.ORG, četvrtak, 04. oktobar 2012. godine. „NAPRIJED CRNA GORO“, SA NJIMA SI DOTAKLA DNO ŽIVOTA! Nepune dvije nedjelje dijele nas od parlamentarnih izbora na kojima će nešto malo više od pola miliona građana sa pravom glasa imati mogućnost da glasaju za listu koja će biti izraz njihovih želja, očekivanja, htjenja, (ne)realnih obećanja i ostvarenja! Moram priznati da sam veoma sumnjičav u zvaničnu statistiku i brojku od oko 513.000 glasača, a nasuprot tom podatku ukupan broj građana u Crnoj Gori se kreće oko 630.000! Ne možete me ubijediti da su takva dva statistička podatka validna iz prostoga razloga što mladih odnosno populacije od tek rođenog djeteta pa sve do granice punoljetstva mora biti više od 130 hiljada. Ostavimo se fora i fazona da naše stanovništvo je sve „starije“. Sigurno da postoje „fantomski glasači“, o kojima se ovih dana u medijima bruji a sa kojima neko trguje, pa makar to bili i oni koji odavno nijesu među živima i nestalima“ ili onih koji odavno imaju boravište u inostranstvu i „imaju“ pravo glasa u Crnoj Gori! Izborne tribine političkih partija, koje učestvuju na izborima, sve više liče na (ne)sportske utakmice i spektakle na kojima se protivničkom timu i taboru želi potpuni poraz - neuspjeh, naravno politički krah, uostalom i svima drugima koji hoće da (pre)uzmu vlast koju tako čvrsto drži koalicija DPS-SDP, i generacija „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“! Pored svih službenih obaveza, koje imam ovih dana, ne mogu a da ne odvojim malo vremena za političke izbore koji će se održati 14. oktobra 2012. godine. Politička predizborna kampanja primjetna je na svakom koraku kako u medijima tako i na političkim tribinama na kojima pojedini lideri, politički promoteri i predstavnici sa izbornih lista nastoje da svoje i ostale glasače - birače zadobiju i na kraju osvoje i (pre)uzmu potpunu vlast u crnogorskome parlamentu. Neki su skromni u svojim političkim izjavama, dok neki već sada trijumfalno govore o pobjedi na još ne održanim oktobarskim izborima u tekućoj godine. Neki tako daleko idu da znaju i(li) prognoziraju tačan rezultat poslaničkih mjesta (43) i time osvoje prevlast za naredne četiri godine, pa će da rade kao i prethodne 23 godine od kada uzeše vlast i zauzdaše svoje glasače-birače! Moja maršruta se odavno zna na relaciji „kuća-posao“ pa je staza dobro utabana. U ovim predizbornim danima primjećujem da na toj kratkoj relaciji ima mnogo plakata koji su izlijepljeni na stablima ili su stabla obmotana lepljivom trakom kako bi izborni plakati što čvršće i duže stajali. Oni koji imaju „malo više“ novca za reklamu imaju svoje političke plakate na posebnim mjestima tzv. „bilbordi“-ma, koji su od čvrstog materijala i dobro su osvijetljeni da bi građani odnosno glasači-birači primijetili i pročitali ponudu partije, uočili dobro poznati politički lik idola partije i ugrabili siguran glas pa ga dali „velikom vođi“ i „ocu nacije“! Prolazeći danima pored jednog „bilborda“ slučajno primijetih da na njemu nešto piše i bi mi veoma poznato, a cijeli tekst se sa daljine nije mogao vidjeti od rastinja, koje ga je bilo nadvisilo. Priđem bliže i naravno ispišem sve šta na nemu piše. Ostavih taj ispis na vidno mjesto kako bih nešto napisao kad za to ugrabim vremena. Prolazili su dani a ja se nijesam osvrtao, mada priznaću da sam u glavi imao ideju ili kako to politički vođa koalicije kaže „imam viziju“. Ono „vođino“ ili „oca nacije“ „da imam viziju“ od prije par dana me ohrabri da realizujem svoju već odloženu ili zamrzlu „ideju“, a podsticaj mi dadoše tri radnika koji u dva dana radiše po dvije dobre ure na premještanju, izmještanju, učvršćivanju i osvetljavanju „bilborda“ na vidnom mjestu samo desetak metara udaljenom od fontane kod „Dalija“! E, sada uzeh da ponovo čitam tekst koji ispisah prije nešto više od petnaestak dana. Čitam i ne vjerujem da sam ja svojom rukom (is)pisao pa provjeravam i sebe i „bilbord“ sa kojega sam preuzeo tekst! Kad, tamo stvarno piše onako kako sam to „odavno“ ispisao: NAPRIJED CRNA GORO! „Sačuvali smo i obnovili Crnu Goru! Preuzeli odgovornost za budućnost države! Učinili Crnu Goru demokratskom i ekonomski naprednijom i boljom! Imamo rješenja za krizu i zastoje! Za evropski kvalitet života svih građana! Ostvarićemo još jednu izbornu pobjedu“! Evropska koalicija za Crnu Goru Milo Đukanović! Pa dobro, rekoh sebi! Kad su oni mogli onako nešto napisati, a ne zastati i zapitati se da li je uistinu u Crnoj Gori i njenoj stvarnosti takav život čovjeka i građanina, zašto da ja ne prokomentarišem navedeni tekst i kažem o životu koji živim u Crnoj Gori za ove njihove 23 godine od kada dođe na vlast generacija „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“! Zašto ne reći da se nazad ne može više jer smo dotakli dno života, makar onih više od dvije trećine građana Crne Gore koji žive ispod svakog evropskoga prosijeka i životnoga standarda. Zvanični podaci govore da je potrošačka korpa 789,00 eura, a prosječna mjesečna neto zarada oko 480,00 eura. Kako objasniti nesklad između BDP koji je, kako reče bivši premijer, 5.211 eura po glavi stanovnika, a građani sve teže i siromašnije žive, dok su njihova kreditna zaduženja dostigla gotovo cijelih 800 miliona eura? Naravno naprijed Crna Gora ali ne sa njima, već sa novim i zdravim snagama i obavezno sa zakonom o lustraciji. Koju Crnu Goru su sačuvali i od koga? Sačuvali su je za sebe i podredili je svu ličnim interesima generacije „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“ a kao „političke elite“ nastale u „ratu za mir“. Što se tiče obnavljanja tačno je da su cijelu privredu u potpunosti privatizovali a ono što nijesu oni su uništili i rasprodali pa opet od svega toga imali koristi. Nema potrebe nabrajati sva privredna preduzeća koja su uništena u periodu dosadašnje njihove vladavine za pune 23 godine. Naravno sada obnavljaju ono što su potpuno uništili podižući velike kredite kod inostranih banaka i time zadužiše sve crnogorske građane pojedinačno za oko 2.000 eura. Koju crnu njihovu „odgovornost“ su preuzeli i za kakvu sem jadnu i bezperspektivnu budućnost crnogorskih građana sa prezaduženom državom, uništenom privredom, a sa novostvorenim tajkunima i milionerima među „političkom elitom“, kao i brojnom korupcijom i organizovanim kriminalom u crnogorskom društvu i državi. Pričaju o demokratiji i ekonomskom prosperitetu, boljoj Crnoj Gori, bolje reći u lice se sprdaju građanima Crne Gore, jer su ih osiromašili i doveli do mjesečnih primanja od cijelih 480 eura po zaposlenome. Crna Gora sa njima takvima nije bila niti može biti (n)ikad više bolja već samo siromašnija. „Politička elita“ nastala u „ratu za mir“ kaže i na sva zvona udara da „Imamo rješenja za krizu i zastoje“!!! Da, upravo oni to i rade pune 23 godine, pa sve krize koje su bile oni su ih proizveli ili su ih ubrzali, a sve za njihovu ličnu korist i na štetu građana Crne Gore. O „evropskom kvalitetu“ života ogromne većine građana ne treba trošiti riječi već samo iznijeti statistički podatak potrošačke korpe od oko 789 eura i prosječne mjesečne zarade po zaposlenom od oko 480 eura. Na takav „evropski kvalitet života“ koji su pružili građanima Crne Gore za period njihove skoro dvoipodecenijske vlasti oni se ne mogu požaliti, jer su njihova mjesečna primanja po raznim osnovama mnogo velika, a standard života kojim žive i brojne nekretnine koje posjeduju mnogostruko iznad evropskoga nivoa. Ne treba sumnjati u njihove riječi „Ostvarićemo još jednu izbornu pobjedu“, jer u biračkim spiskovima ima mnogo „mrtvih duša“, fantomskih glasača i mnogo drugih samo njima znanih, kao i onih koji će doći iz inostranstva, iako nijesu odavno dolazili da ostvare pravo glasa! Naravno koalicija na čelu sa bivšim premijerom, dobitnikom raznih domaćih i stranih plaketa, odličja i spomen-medalje od SUBNOR-a Crne Gore, imaće svoje sigurne glasače i od onih koji imaju zaslužene nacionalne „boračke“ penzije, bez obzira da li je borački staž ostvaren u „RATU I REVOLUCIJI 1941-1945.“ ili u „RATU ZA MIR“ u posljednjoj deceniji 20. vijeka! Podgorica, utorak, 10. oktobar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (220) Objavljeno: IN4S.NET, četvrtak, 25. oktobar 2012. godine; GLAS DIJASPORE, četvrtak, 25. oktobar 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, četvrtak, 25. oktobar 2012. godine; FRONT.CG.ORG, 29. oktobar 2012. godine. (BIVŠI) PREMIJER (NE)ĆE ŽRTVOVATI PREMIJERA! Ako neko i nije čuo za Luja XIV (1638-1715), kralja Francuske, uvjereni smo da je za svoga života barem tri puta čuo za njegovu čuvenu izjavu „Država to sam ja“ - L'État, c'est moi! Naravno da je Kralj Sunce - Le Roi Soleil ili Veliki Luj - Louis le Grand, čija je vladavina trajala malo više od sedam decenija i bila najduža u evropskoj istoriji, kao oličenje i primjer apsolutističke vladavine jednog vladara. Od apsolutističke vladavine Luja XIV do danas protekla su nekolika vijeka, a evropska istorija bilježi mnoge apsolutističke vladare poslije njega. U svojoj dugoj istoriji postojanja i Crna Gora je imala svoga „apsolutistu vladara“ u liku i djelu Nikole I Petrovića, monarha - kralja kao apsolutistu i vladara, koji je njome vladao skoro šest decenija. Ova najnovija - obnovljena nezavisnost Crne Gore (21. maj 2006.) - za sada nema monarha kralja, ali nešto poput Gospodara kao aposlutiste i vladara moglo bi se reći da ima ili da je na dobrome putu da ga (za)služeno dobije u ličnosti novog - starog bivšeg premijera sa kojim su dobijeni, po deveti put, parlamentarni izbori, a koji će najvjerovatnije ponovo sjesti u premijersku fotelju sa koje će lakše (do)skočiti na predsjedničku u izborima koji će biti održani sljedeće 2013. godine! Politička taktika „mic po mic“ pokazala se za sada veoma uspješnom, plodonosnom i dugotrajnom vladavinom počevši od prvih premijerskih dana na početku njegove radne i političke karijere u posljednjoj deceniji 20. vijeka pa sve do danas u drugoj deceniji 21. vijeka. Mala ili kraća politička pauza (bivšeg) premijera, uzimana iz dva puta, samo je poslužila kao (pre)dah za osluškivanje političkoga pulsa velikih igrača na evropskoj političkoj sceni među članovima Evropske Unije, a ujedno tobože kao nakana da se uspješno bavi privatnim biznisom, što bi moglo, kasnije, poslužiti kao opravdanje za stečena materijalna dobra sa kojima raspolaže u potpunosti, suvlasnički ili sa nekoliko procenata kao akcionar u nekim kapitalnim investicijama i preduzećima. Naravno, zlu ne trebalo, da sa svim tim dobro dođe i imunitet poslanika-državnika kao sastavni dio potpune pravne i fizičke sigurnosti od onih koji ga sumnjiče za navodni „šverc cigareta“ i druge neke nezakonite radnje u vrijeme kada je Crna Gora bila pod sankcijama evropskih država ili neke druge poslove u prvoj deceniji 21. vijeka. U skoro dvoipo decenijskoj vladavini u Crnoj Gori bivši premijer je mijenjao samo dvije političke i državničke visoke funkcije usputno obavljajući i stranačku (pod)predsjedničku funkciju: Premijera Vlade Crne Gore i Predsjednika države Crne Gore. U novijoj evropskoj istoriji rijetki su političari i državnici, ne samo na Balkanu nego i u Evropi, koji su u tako kratkom vremenu uspijevali da se po nekolika puta „vrte u krug“ na tim dvijema foteljama odnosno političkim i državničkim funkcijama. U zapadnoevropskoj demokratiji takvi „slučajevi“ bili bi obilježeni kao primjeri iskrivljenih ili znatno poremećenih društveno-političkih i ekonomskih odnosa u jednoj državi i njenome društvu. U crnogorskoj ekološkoj, proevropskoj, transatlantskoj, reformističkoj, ekonomskiprosperitetnoj i nadasve „demokratskoj“ državi i društvu takav primjer služi kao obrazac tradicionalne i „visokorazvijene“ društveno-političke (s)vijesti i realnosti koje vladaju kao zakonomjernosti u politici i vlasti „političke elite“, nastale još u vremenu „rata za mir“ sa novopridošlom generacijom „mladi, lijepi i (još) pametni“. Ono što povezuje odnosno što je zajedničko između Luja XIV, Nikole I Petrovića i bivšeg novog - starog premijera i potencijalnog Gospodara Crne Gore jeste apsolutna vlast sa kojom vladaju narodom-građanima u državi iskazana samo u jednoj prostoj rečenici „Država to sam ja“. Nikakva druga usporedba ne bi mogla doći u obzir, posebno ne što se tiče velikih graditeljskih poduhvata, razvoja nauke i tehnike, naučnih dostignuća i ulaganja u razvitak prosvjete, školstva, zdravstva i tako dalje. Nema kraće a sadržajnije rečenice, koja oslikava ukupni život u jednoj državi i kazuje sve o jednoj vlasti i vladaru, kao što je izjava Luja XIV „Država to sam ja“, a da bi se mogla potpuno primijeniti na političku pozornicu u Crnoj Gori u vremenu od početka posljednje decenije 20. vijeka pa sve do danas pri kraju 2012. godine! Parlamentarni oktobarski izbori u Crnoj Gori su završeni pobjedom koalicije DPS-SDP tzv. „Evropska koalicija za Crnu Goru - Milo Đukanović“, a na sastav nove vlade će se čekati još (ne)koliko dana, sve dok se ne dogovore oni koji (bi da) trguju i oni koji odlučuju sa kim će trgovinu obaviti! Jednima i drugima - i malima i velikima - odgovara trgovima i samo je pitanje dana kada će se nagoditi i koga će sve žrtvovati u cilju preuzimanja vlasti i još jednoga četvorogodišnjeg mandata sa kojim će svoju dugogodišnju vladavinu zaokružiti, pretvoriti u nesmjenjivu i gotovo apsolutističku sa vremenskim trajanjem više od četvrt vijeka. Oni su tu, kao i do sada, uvijek prisutni da pomognu svome narodu - građanima da im obezbijede „bolji život“, koji im obećavaju više od dvije decenije, nova radna mjesta i visoka mjesečna primanja!? Biće kao i do sada, sve kako su obećali čak više od toga! Ovoga puta građani, posebno nezaposleni, mogu računati na 40.000 (slobodnih) radnih mjesta naravno za njihove članove partije, simpatizere i prije svega za njihovu rodbinu. Od svega je ostalo samo još jedno pitanje, barem što se tiče (ne)zaposlenosti, a to je: Šta će (u)raditi sa preostalih 20.000 nezaposlenih ili kako to da se sada iskazuju podaci o broju nezaposlenih od čak 40.000, kada je na Zavodu za zapošljavanje oko 30.000? Nekome računica ne pokazuje pravo stanje nezaposlenosti! Kome vjerovati? Da li vjerovati onome ko(ji) je vodio izbornu kampanju onako „nadahnuto i agresivnio“ ili zvaničnoj statistici Zavoda za zapošljavanje i Monstatu, koji u dnevnoj štampi građanima javno plasiraju podatke da se stopa nezaposlenosti iskazana u procentima kreće oko broja 12? Na ovogodišnjim oktobarskim izborima od kolacionih političara nijesu izostala ni obećanja da će ekonomski unaprijediti Crnu Goru, povećati ekonomski rast od cijelih 5 procenata, da će penzije i plate biti redovno subvencionirane i naravno isplaćivane, da će povećati mjesečna primanja zaposlenih, da će smanjiti javni dug države, da će u naredne četiri godine datoga mandata sve popraviti, ispraviti i naravno (po)zlatiti, jer im prethodne 23 godine nijesu bile dovoljne zbog velikih i prioritetnih obaveza prema rasprodaji (tranziciji) svih resursa sa kojima je raspolagala Crna Gora, a oni od toga nijesu imali nikakve koristi, jer su radili sve da se održe na vlasti. Da je politika surova realnost, a vlast najtrajnija strast pokazuju to postizborni dani u Crnoj Gori gdje male i velike stranke, patuljasti i „dvometrice“ pokušavaju naći za sebe najbolji dogovor za sastav nove vlade i osigurati vlast za još jedan četvorogodišnji mandat. Pitanje novoga premijera je na dnevome redu i ono je u cijeloj priči najpreče u crnogorskoj javnosti, a u stvari ono je tako trećerazredno i gotovo unaprijed u dvogodišnjoj „p(a)uzi i (pre)dahu“ obesmišljeno od strane onoga koji je sada vodio izbornu kampanju (samo se sjetimo „afere Telekom“ ili „slučaja“ i sudske farse od „Zavale“)! Naravno da neće nastati nikakva politička šteta što će sadašnji Premijer biti žrtvovan u korist novog odnosno bivšeg premijera samom činjenicom zbog prethodnih političkih događaja, „afera“ i brojnih štrajkova, kao i značajnih pitanja u cilju (raz)rješenja oko KAP-a, Željezare i tako dalje, koje su se dešavale u njegovome mandatu, a on se pokazao kao (ne)dorastao problemu koji mu je nametnut! O državnim zaduženjima-kreditima u cilju servisiranja brojnih redovnih izdavanja, potreba građana ili iznuđenih državnih potraživanja za naplatu ugovorom obaveznih kao „garancije države“ Crne Gore. Ne treba prećutati ni činjenicu da je sadašnji Premijer pokazao solidnu vještinu pregovaranja sa nezadovljnim štrajkačima a posebno je iskazao umješnost komunikacije na svom sajtu ili tviteru. Ipak sve će to biti nedovoljno za novog-starog premijera i sadašnji će se povuću bez i najmanjeg glasa ili pisanoga traga na „kompjuteru“. Da se više bavio pisanjem stihova u proteklom periodu, kada je vršio mandat Premijera, možda bi bilo plodonosnije makar za još jedno posebno izdanje, jer ionako u državnome budžetu-kasi nije bilo ni eura, sem državnih garancija za naplatu dugova! „Nemam potrebu išta da skrivam. Privatne planove saopštio sam krajem 2010. To je povlačenje iz vlasti sa željom da budem akter političkog života kroz stranačko angažovanje. Tokom ove dvije godine mnogo toga se promijenilo, zahvaljujući tome sam u ovoj kampanji bio više eksponiran nego što sam mislio i želio, što budi određena očekivanja...“. „Okolnost da sam ovako intenzivno ušao u kampanju jasno pokazuje da sam ta vrata već otvorio, a sad treba da vidimo kako ćemo pametno kroz njih proći i predstaviti se ljudima sa sastavom koji će biti u stanju da ispuni njihova očekivanja - rekao je Đukanović“! U navedeno ne treba sumnjati već samo jače naglasiti da su vrata sobe, u kojoj je premijerska stolica, pune dvije godine temeljno pripremana za široko, bezpogovono i nečujno otvaranje, jer su njegovi politički konkurenti, mladi i stari, veoma uspješno politički sterilisani. A zašto ne reći i čak istaći da ih je po drugi put sve nadigrao kao malu đecu. Podgorica, četvrtak, 25. oktobar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (221) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 20. novembar 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 21. novembar 2012. godine; GLAS DIJASPORE, srijeda, 21. novembar 2012. godine. „EVROPSKE” NAGRADE U RUKAMA NAŠIH POLITIČARA! Uprkos svima i svemu crnogorski političari su osvajači svih „prestižnih” evropskih nagrada koje se dodjeljuju „samo” za (iz)vanredne rezultate u politici, crnogorsko-evropskoj privrediekonomiji, kulturi, uopšte u državi i društvu Crne Gore, kao ekološke, bezgranično nebesko plave, (pri)rodnim resursima prebogate, sa očuvanom i održivom supstancom najpametnijih, najviđenijih, najvisočijih jedinki, kao bogom datih političara za „spas” naroda i svih njenih građana! Crnogorske političare prati velika sreća svuda i na svakom koraku, kako u mladosti tako i u njhovom zrelom današnjem dobu! Još od „rata za mir“ kada u njemu nijesu učestvovali, ali jesu priznali materijalnu štetu za porušene kuće ili pokradenu stoku i preuzeli odgovornost za (ne)koliko izgubljenih života onih koji su nečijom greškom ili namjerom izvedeni pred prijeki sud tadašnje nacionalističke „pravde“ ubijeni ili nestali u tom „smutnom vremenu“, za koje danas niko da podnose račun - preuzme odgovornost, a „zakon o lustraciji“ je u „pripremi” više od decenije i biće za neke nove generacije političara u nekom d(r)ugom vremenu i drugoj državi! Kada sve utihne i veo zaborava u debelom nanosu se slegne na minula i ne tako davna vremena „rata za mir“ tada će neko u miru reći „pravu istinu“ o onome njihovom „herojskom“ dobu, kada su se slavile „velike pobjede“ za neku drugu „SFR Jugoslaviju“ ili „svoju“ državu u ličnu korist njihovu! (H)oće sreća naše „junake rata za mir“, a sa tim ide ruku pod ruku i blago kao ratni plijen koje podijeliše međusobno dok su još bili jedinstvena politička partija „mladih, (s)lijepih i (još) pametnih“, mada im ni „razjedinjenima“ kasnije neće ništa nedostajati, iskreno rečeno ni jednima ni drugima - poziciji i onima u opoziciji. Kako tada tako sve do današnjih dana. Ne samo da ih prati sreća i novac nego su postali nezamjenjivi „staleški sloj“ - dio „visokog“ crnogorskoga društva, koji je „neophodan“ građanima, kao biračima, za „dobro“ onih koji ih biraju skoro dvije i po decenije i slave ih isto toliko. Crnogorske „junake“ našega „političkog teatra“, kao usuda, prati sreća i napredak, oni uživaju ugled i na ponos su društvene zajednice i cijele Evrope, a partija kojoj pripadaju je baza njihove stabilnosti i političke uspješnosti. Vrijeme koje je prošlo pokazuje nam da su stekli ugled u društvu i materijalno bogatstvo koje prevazilazi granice Crne Gore, susjedstva i regiona, čak su (do)stigli standard „evropskog prosperiteta“, demokrate, reformiste, evropej(a)ca, integralista i internacionalista. Zašto bi ih neko (pod)sjećao na tako nedavnu njihovu političku prošlost iz „rata za mir“, nacionalističku euforiju u kojoj su bili važan faktor i ujedno katalizator? Oni to (ni)jesu zab(o)ravili ili su se samo o(s)lobodili toga i okolo sebe (po)kupili sve političke požmirepe, spadala i političku pestokupljevinu, koja za njih spira blato sa njihovih ličnih političkih biografija, misleći da će ih danonoćnim pranjem po (ne)zavisnim medijima u Crnoj Gori oprati od svega onoga što su radili i čime su zadužili ne samo svoje građane nego i susjede sa kojima su bili u „kratkotrajnom ratu“, izazvanim od neobrazovanih, nacionalizmom zadojenih i podivljalih ekonomski zavisnih susjeda. „Balkanska krčma“ poslužila im je kao baza iz koje su vodili „rat za mir“, da bi malo kasnije tu istu „krčmu“ pretvorili u „evropski noćni klub“ iz kojega će širiti evropske integracije, slati poruke mira, dobrosusjedstva, a kao poslušnici u „svojoj spoljnoj - vanjskoj politici“ imaće za prioritet ulazak u NATO, i to na „demokratskom i evropskom“ principu bez prava građana na referendumu o tako važnom pitanju! Zasluge crnogorskih političara generacije „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“ iz (ne)zaboravljenog vremena „rata za mir“ njihov su najveći i najtrajniji politički i ekonomski kredit, a sa kojim raspolažu oni koji nameću i uslovljavaju evropske i NATO integracije. Sasvim su jasni „demokratski i evropski principi“ crnogorskih političara, a posebno njihova „nezavisna“ proevropska politika, kao i prioritet ili imperativ za učlanjenje u NATO savez uz pristanak samo onih koji su vodili „rat za mir“ a cijelo su vrijeme bili u „zabludi“, kao onaj stranački lider, crnogorski politički zgubidan sveznajućeg, samozvanog velikoga glasa i stasa, nekadašnja „velika Srbenda“ a sadašnji „naj Crnogorac“, ujedno živa legenda „samostalnog p(oli)tičara i književnika“. Ko će se sjetiti i nabrojiti sve silne domaće i strane nagrade, koje su u vidu medalja, statua, pehara, plaketa, povelja, znački i tako dalje, (do)dijeljene našim „najuspješnijim“ vladarima, gospodarima, predsjednicima, premijerima, visokim zvaničnicima, „dvometricama“ i političarima, političkim liderima, podpredsjednicima najuspješnije i najbrojnije političke partije, ministrima, biznismenima, umjetnicima, glumcima, akademicima, naučnicima, političkim aktivistima i udarnicima, borcima „rata za mir“, do boraca za samostalnu, nezavisnu, priznatu i „nikad“ osvojenu državu Crnu Goru sa sto osamdeset i nekom zastavom koja se vi(j)ori na „Ist Riveru“! Sve visoke „evropske“ regionalne, susjedske i domaće ratne i neratne medalje i nagrade dobiše „najuspješniji“ crnogorski političari! Naravno da je to zasluga zbog njihove velike i nezaboravne uloge, koja je tokom gotovo dvije i po decenije duboko urezana u temelje privrede, politike, kulture, nauke, sporta, zdravstva, sudstva, prosvjete, turizma, visokogradnje i niskogradnje, autoputeva, mostova, žičara, zaobilaznica, tunela, hidrocentrala sa „hiljadama“ megavata, telefonskih centrala sa 300-500 brojeva, promašenih investicija, „uspješne“ tranzicije, obaveznih državnih garancija velikim i poznatim stranim investitorima u KAP-u, Željezari i drugim velikim privrednim subjektima, elektrifikacije sela i zaseoka, dodijeljenih računara u cilju informatičke „pismenosti“ građana, visoke zaposlenosti po principu nepotizma, partijske pripadnosti i političke poslušnosti i na samome kraju do visokog „evropskog standarda“ sa primanjima od 480,00 eura u prosijeku po zaposlenom i „evropskom“ korpom namirnica od 800,00 eura. Sve te silne, brojne i značajne domaće, regionalne i visoke (ev)ropske nagrade, koje su crnogorski političari „osvojili“ izraz su duboke (za)ljubljenosti u evrointegracije, željene nade i ogromnih očekivanja od „benefita“ ulaskom u NATO savez, do zaslijepljenosti sjajem siromaštva više od dvije trećine građana, sve posijeno u prethodne dvije i po decenije u državi Crnoj Gori, a sa inostranim kreditnim dugom u iznosu od preko 50 odsto BDP-ia i kreditnim dugom po građaninu u iznosu od oko 5000,00 eura po glavi zaposlenog. I na samom kraju, zašto ne reći i akcentovati da su odlazećem Premijeru visoki zvaničnici u Beču „na 9. Bečkom ekonomskom forumu pod nazivom „Kuda ide Evropa?“ uručili „zlata“ vrijednu nagradu „... ZA DOPRINOS EKONOMSKOM RAZVOJU CRNE GORE I REGIONA JUGOISTOČNE EVROPE“!!! Naravno da je prije odlazećeg Premijera, isto tako značajnu i sigurno „zlata“ vrijednu nagradu za slična djela ili zasluge dobio, već tada najavljivani, stari-novi po sedmi put dolazeći Premijer, kome je u Mariboru (Slovenija) uručena nagrada „Ključ grada Maribora“ „... kao znak pažnje i dubokog poštovanja za pokazanu naklonost prema univerzitetskom gradu Mariboru, kao i za saradnju na privrednom i kulturnom području...“!!! Poslije ovako visokih i značajnih priznanja, da li vas treba podsjećati na nagrade: „Nagrada za mir“, „Medalja za mir u svijetu za 2004. godinu“? A šta tek reći za nagradu: „ ...protektor Evropske akademije nauka i umjetnosti“?! Tako visoke, značajne, referentne i duboko utemeljene nagrade, (za)snovane na principima humanizma, filantropije, naučnog dostignuća u ekonomiji, moralnih vrijednosti evropske demokratije i reformi, ne samo da izazivaju strahopoštovanje, već i visoku zabrinutost kod onih koji žive u Crnoj Gori svo vrijeme trajanja na vlasti istih onih kojima se dodjeljuju tako visoka i značajna „evropska“ (pri)znanja i nagrade, jer oni imaju ne samo drugačiji pogled na politička, društvena i privredna kretanja, odnose i razvoj u državi, kao što je „slobodna, samostalna i nezavisna Crna Gora“, nego raspolažu i drugačijim i nepobitnim činjenicama o jednom vremenu u kojem su djelovali ti isti „dobitnici nagrada“. Da li su dobitnici nagrada upravo (na)građeni za sva ona (ne)djela u onom vremenu „rata za mir“ ili je neko namjerno prešao preko tog „političkog ogledala“ svih onih koji su bili na istome fonu u posljednjoj deceniji 20. vijeka? Da ne živim u ovakvoj državi Crnoj Gori, neprekidno od svojega rođenja do danas i da sam negdje daleko od nje, možda bih i povjerovao u „ekonomski razvoj“, „evropski prosperitet“, „bum privrednog rasta“ u Crnoj Gori, „napredak“ u svim sferama društveno-političkog života, „rast ekonomije“ od 2-7 procenata i tako dalje. Međutim, sa svih svojih šest decenije i koja godina više živim i na svojim leđima sa petočlanom porodicom osjećam „dobrobit života“, koji mi dadoše i još uvijek daju i pružaju oni iz „rata za mir“ i koji mi govore o „ekonomskom prosperitetu“ građana Crne Gore, nezaposlenoj djeci, sa platom doktora nauka od 732,00 eura za radni staž od gotovo 37 godina!!! Kome trebaju te nagrade za takav „ekonomski napredak“ države Crne Gore? Da li nam se neko smije ili nam pokazuje svu ispraznost nagrada koju nam dodjeljuju pojedinci, asocijacije, „evropski zvaničnici“ ili bilo (ne)ko drugi? Postavljam pitanje: „Šta nam pokazuju navedene nagrade i da li će neko zaista biti ponosan na njih“? QUO VADIS, CRNA GORA? Podgorica, utorak, 20. novembar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (222) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 04. decembra 2012. godine; FRONT.CG.ORG, 06. decembar 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, 08. decembar 2012. godine. KOVERTIRANA „SJEČA“ ILI NOVA „GILJOTINA“ Od dolaska Gospodara pa do današnjega dana i novoga - staroga „mandatara, vladara i gospodara“ u Crnoj Gori malo se što izmijenilo, a proteklo je silno vrijeme - cijeli vijek i po! Pet generacija može da stane u protekle 150 godina, a Crna Gora „hoće“ da bude ka’ „moderna Evropa“!? Težnje i obećanja ondašnjega „vladara i Gospodara Crne Gore“ - „...Mi Nikola I“ bile su da se Crna Gora „primakne“ razvijenim državama zapadne Evrope! Kako tada tako i dan današnji, sve „težnje i obećanja“ ovih današnjih partijskih vladara predsjednika i mandatara - gospodara, da Crnu Goru „modernizuju“ završile su se neuspješno, bolje reći za „vladare i gospodare“ veoma uspješno, a za „narod i građane“ do zla boga siromašno i paćenički. Zar još sumnjate u ono što konstatujem i što je više nego očigledno na svakom koraku i pedlju ovog „kamenog mora“ ili samo podozrivo čitate ono što je napisano, tražeći „argumente“ sa kojima bi „mogli“, makar u ponečemu, negirati rečeno! Evo nešto iz istorije Crne Gore unazad gotovo 110 godina ili punih jedanaest decenija! „Ministarske ostavke - Posle ostavke kneza Vojinovića, podneli su ostavke i još dva crnogorska ministra, finansija Matanović i prosvete vojvoda Popović, a za Plamenca, ministra vojnog, javljaju da će ga zameniti knjeginjin brat Milutin Vukotić“! Samo par riječi da bi čitaocima bilo jasnije o čemu se radi. Naime, riječ je o „reforama“ „crnogorskoga Knjaza Nikole I“ koje je preduzeo na početku 20. vijeka u cjelokupnoj državnoj upravi sve u cilju poboljšanja rada u administraciji i unapređenja odnosa u društvu i privredi Crne Gore. Naravno da se još mnogo ranije bilo pokušalo sa „evropskim reformama“, koje nijesu potpuno uspjele, pa je dolaskom kneza (dr Luja) Vojinovića trebalo „crnogorsko društvo i privredu unaprijediti“ i približiti „modernoj Evropi“! (Niko) Matanović je bio dosta dugo ministar finansija, a tadašnji ministar prosvjete bio je (Simo) Popović, dok je na čelu ministarstva vojnoga, mnogo godina - par decenija, bio vojvoda (Ilija) Plamenac. Sve je bilo onakao kako je Gospodar odredio „ni po babu ni po stričevima“, već po odluci Gospodarevoj, jer je njegova bila prva i zadnja! Za ovo današnje vrijeme ili posljednje dvije i po decenije ne treba da vam objašnjavam (pro)mjene ili (re)forme, (de)mokratiju i (mo)dernizaciju, ekologiju i evropeizaciju i tako dalje. Živite u Crnoj Gori i osjećate sve „benefite“ nepromjenjivosti ovih na vlasti, a sve zahvaljujući onima koji su zadovoljni novim - starim „vladarom - gospodarom“! Nepotizma (ni)je bilo (n)i onda kad je Gospodar upravljao Crnom Gorom gotovo šest decenija, (nit)i danas kada generacija „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“ drži čvrsto u svojim rukama „uzde“ vlasti u „demokratskoj, (pro)evropskoj i transatlantskoj Crnoj Gori“!!! Od Gospodara, vladara i mandatara nije falilo obećanja, težnji, „genijalnih-ženijalnih ideja“, državnih zajmova i tako dalje, ali jeste „boljega života“ za građane Crne Gore, koji su živjeli od svojega rada misleći da će moći od njega pristojno živjeti, svoju porodicu stvarati i izdržavati. Koliko smo bili uspješni u tome svemu danas nije teško razabrati, a (do)stigli smo „evropski prosperitet“! Još samo jedna notica vezana za „crnogorske reforme“ iz davno minulog vremena, a ona se tiče „evropskog odijela“. „S Cetinja javljaju da je Knjaz izdao naredbu da svi državni činovnici moraju nositi evropsko od(ij)elo, m(j)esto narodnoga“! Riječ Gospodara se ne poriče, posebno je od velikoga značaja i poštovanja pa se mora primjenjivati ako je u pisanoj formi! Tako je i bilo, nova odijela „evropska“ u administraciji i državnoj upravi, a bogme i vojsci gdje se uvedoše nove uniforme. Ima li ičega u svemu navedenome sličnosti sa današnjim vremenom i novim „vladarom, gospodarom i novim starim mandatarem? Da sada pogledamo ovo novo vrijeme i nove „vladare i gospodare“ u „evropskoj i ekonomski prosperitetnoj“ Crnoj Gori. Naši državnici i visoki zvaničnici partijski i politički, ministri i njihovi zamjenici, direktori i „poddirektori“, rektori, prorektori i dekani na privatnim ili na državnom univerzitetu (?) onako jednodušno u partijskom saglasju odazvaše se pozivu novog starog mandatara i „javno kovertiraše“ svoje ostavke. Kažu da ih je na broju bilo gotovo pet stotina!? Zar je to malen broj? Nije valjda da ih toliko može biti u cijeloj Crnoj Gori sa rasturenom, rasprodatom, propalom i uništenom privredom crnogorskom! E, sada zamislite još pet puta toliki broj njihove najbliže rodbine raspoređene na važnijim mjestima u sudstvu, zdravstvu, prosvjeti, kulturi, vojsci i mnogim drugim ministarstvima i državnim institucijama, pa ćete shvatiti svu ozbiljnost postavljanja i imenovanja takvih političkih poslušnika u vidu direktora i njihovih zamjenika po principu nepotizma u vidu naredbe, ukaza, odluke, preporuke, stranačke pripadnosti i tako dalje. Da li vjerujete da se tu, a moguće je, radi o nekoliko hiljada takvih poslušnika koji „upravljaju“ ovom državom i namještaju sve poslove onima na vrhu, odrađuju za njih sve druge poslove i politički marketing im osmišljavaju, a do zaposlenja po konkursu ili oglasu mimo njih ne može biti riječi. Zato se i na Zavodu za zapošljavanje radi po principu prekvalifikacije onih sa fakultetskom diplomom ili skidanje - brisanje sa evidencije nezaposlenih, koji ne prihvataju da volonterski rade ili da rade onamo gdje im se „nude“ poslovi u stečajnim ili propalim preduzećima u kojima je mjesečna zarada samo mislena imenica. Na taj način se dolazi do ne tako velike i „prihvatljive“ stope nezaposlenosti, jer u okruženju pa i regionu je „mnogo teže“ stanje odnosno procenat nezaposlenosti je za nekolika procenta veći od crnogorskoga zvaničnoga i nezvaničnoga, ali dirigovanoga od nesmjenjivih i onih koji su sa njima u koaliciji. Prije nekolike godine u crnogorskoj državnoj upravi, jedan istaknuti političar, marketinški ideolog i strateg „rata za mir“, politički „mudrac“ pokrenuo je jedan iznenađujuć a „revolucionaran“, da ti se krv u žilama sledi od njegova naziva, projekat „GILJOTINA“, koji je tako „munjevito“ i „slojevito“ sproveden da je i dan danas o(p)stao na snazi ali sa jalovim rezultatima. Ovom prilikom nećemo o jednom projektu takođe velikom, značajnom i zvučnom zvanom „SABLJA“, koji se završio kako se završio! To nije „naša“ tema!? Danas nam novi - stari mandatar najavljuje i uveliko obznanjuje, takođe, jedan veliki i nenadmašni, projekat u vidu tzv. „kovertiranja ostavki“ po principu „dobrovoljnosti i lojalnosti“ stranci kojoj pripadaju „direktori“ i odanosti „gospodaru“, kojega će vjerno služiti u naredne četiri godine, a možda i kraće u zavisnosti kad to ON procijeni da ga „biznis poslovi“ više privlače. U crnogorskoj javnosti, potez novog - starog mandatara „kovertiranje ostavke“ je (iz)dignut na nivo oštrijeg razračunavanja sa onima koji nijesu bili „p(l)odni“ odnosno nijesu postigli značajne razultate u svome ili državnom preduzeću! (Na)javljena mandatareva „SJEČA“, koja je ipak bila politički providna i isprazna priča, završila se izborom nove Vlade po „principu“ malo novih malo starih ministara, od kojih novi - stari mandatar očekuje „preporod“ crnogorske privrede, izlazak iz recesije, smanjenje državnog duga, stezanje kajiša za zaposlene koji ionako imaju visok „evropski prosijek“ mjesečnih primanja od 480,00 eura, zapošljavanje nezaposlenih do broja od za neke (ne)vjerovatnih 40.000, zamrzavanje plata, rast penzija(sic!), inflacija od 6,5 odsto, apstinencija za radničke štrajkove i tako dalje sve u stilu „da mandatar ne samo da obećaje nego i ispunjava obećano“, samo Bože daj zdravlja siromahu da sve to dočeka i Crnu Goru uvedu „pravo u Evropu“! Neće biti iznenađenje ako „gospodara“ mandatara potez „kovertiranje ostavki“ doživi debakl i prođe tako jalovo kao „Giljotina“ političkog „mudraca“ i partijskog kolege novog - starog mandatara. Mandatar, ipak, može da od zadovoljstva trlja ruke i briše čelo, jer mu se posrećilo da po šesti - sedmi put sijeda u fotelju visokog i nezamjenjivog crnogorskog državnog zvaničnika. Najjača stranka i ujedno najbrojnija dala mu je povjerenje i (podrazumijeva se) imunitet, a sve to će jednoglasno potvrditi i oni u koaliciji. Imunitet, ne smeta a može valjati! Koliko godina, decenija ili vjekova treba da prođe da se p(r)olitičko i društveno stanje u Crnoj Gori nešto znatnije izmijeni, makar za onog potpuno ekonomski osiromašenog građanina? Podgorica, ponedeljak, 03. decembar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (223) Objavljeno: IN4S.NET srijeda, 12. decembar 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, 12. decembar 2012. godine. UGRABI ME NA PRELAZU ZALEĐENOM I „CRVENOM“! Bijah jutros poranio (oko 08,30 časova) da, po zahtjevu ili bolje reći naređenju moje stopanice, kupim farmerice odnosno neke toplije pantalone za zimu, tamo negdje kod male pijace. Razdvojismo se, ona da popravi cipele a ja da kupim što mi je rečeno-naređeno. Dade mi i 30,00 (trideset) eura i naglasi da koštaju 22 eura, naravno kusur da vratim! Krenuh po zaleđenoj stazi i ubrzo stigoh do semafora prema maloj pijaci, koji samo što ne bješe zatvorio crveno svijetlo, a ostala vozila sa lijeve strane vidjeh da stoje. Obrnuh se da još jednom pogledam i već prelazim, kad na drugom prelazu dočeka me policijsko auto koje već bijaše krenulo, ali mi vozač uspje u pokretu reći „sačekaj“! Bez ikakvoga objašnjenja vozač policajac revnosno zatraži ličnu kartu i njegov suvozač poče da ispisuje podatke sa lične karte. Nešto za sebe prozborih i rekoh mu naglas da sam ga jednom negdje davno zapamtio! Procijenih da je tu završena rabota i da bi sve bilo uzaludno i bezuspješno oko „pregovora“ ili „ubjeđivanja“ da, ipak, nijesam napravio neki saobraćajni prekršaj za kojih bi sada odmah, bez ikakve opomene, trebalo pisati kaznu. Naravno da mi nije na um padalo da se ponižavam moljakajući ga da mi oprosti, a posebno što sam bio siguran da nema svrhe za kaznu koju mi je već odrezao ili namjerio. Vozač policijskog auta u uniformi već bijaše čvrsto zauzeo svoj odlučni kazneni stav i sve je dalje teklo da se što prije i ta farsa završi. Znam samo da nijesam ugrozio ni svoj život niti zaustavio saobraćaj i da policijsko auto je imalo drugu namjeru da prođe, ali eto ispade im da promijene pravac i smjer i jutros rano prvu kaznu uspješno realizuju i dadu svoj puni doprinos „održavanju“ javnoga reda i mira i „bezbjednog“ regulisanja saobraćaja. Na kraju, pitam suvozača - policajca kako se zove vozač - policajac, jer imam pravo da znam. Naravno da mi ne kaza, već reče: „Eto ti ga pa ga pitaj“. Tako i bi, upitah ga za „junačko“ ime i prezima, a on poslije malo dužeg razmišljana progovori „Papović“, ali izostavi ime ili ga iznenadih pitanjem pa na njega u tom važnom za njega trenu bijaše „zaboravio“ ili smatraše da je nebitno u ovom našem jutarnjem „saobraćajom udesu“, koji se po mene završi tako što ne obavih kupovinu pantalona!? Naravno da odmah svoju stopanicu - suprugu izvjestih da sam jutros „dobro pazario“ i onaj novac u iznosu od 30,00 eura, plus poštarina 0,60 eura, uplatio na žiro račun MUP-a 840-80-82 u svrhu kazne po identifikacionom broju obrasca 0002184318, u potpisu ovlašćenog policijskog službenika br. sl. značke 486; 498! Ko kaže da naša policija ne održava javni red i mir i u ovako teškim jutarnjim časovima po ledu i snijegu u sred Podgorice, reguliše bezbjednost saobraćaja besprekorno i revnosno i radi na dobrobit građana i svoje službe uvećavajući dnevni budžet od „bogatih evropskih građana“, a sve u cilju evropskih integracija. Samo neka ova moja jutrošnja „teška“ saobraćajka kao jednoga pješaka (ne) bude podsticaj gospodinu vozaču - policajcu „Papoviću“ da onako istrajno u „vozačkom letu - pokretu“ traži od građana da ga sačekaju i bez objašnjenja im (na)piše kaznu! Moj predlog je da tako revnosne službenike saobraćajne policije njihovi pretpostavljeni imaju u vidu za neku od nagrada, makar novčanih ako ne može u činu - formacijski da napreduju pred ove praznične dane nastupajuće nam Nove Godine. Podgorica, srijeda, 12. decembar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (224) Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 19. decembar 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 19. decembar 2012. godine; GLAS DIJASPORE, srijeda, 19. decembar 2012. godine. KOLIKO SMO (SE) DALEKO (OD)MAKLI? Tamo unazad cijeli vijek i još bogme nekolike decenije pride, a sve za vladavine Knjaza Gospodara Nikole I Petrovića, bijaše se Crna Gora „okrenula“ i uputila ka Evropi, sve sa ciljem ne bi li postala „napredna i moderna“ reformska, demokratska i ekonomski bogata, po ugledu na mnoge tadašnje zapadnoevropske države! Obeća zanago, tadašnji Knjaz i Gospodar – „car junaka“, ne samo jednom, poslije onoga „Veljega rata“, nego i mnogo puta potlje u naredne nekolike decenije njegove „uspješne“ vladavine Crnom Gorom i njegovim „milim narodom“, građanima širom njegove nezavisne i samostalne Crne Gore i bogme njegovim „dičnim“ Srbima i Crnogorcima. I ne bi svemu tome falilo ništa da se i dan današnji, poslije tolikog protoka vremena od njegove vladavine, to isto gotovo nepromijenjeno ne dešava i „kojeviteza“ baš u toj istoj „njegovoj Crnoj Gori“ sa „njegovim“ narodom i građanima; i isto tako sa Srbima, Crnogorcima i svim drugim narodima, bez obzira ko je koje vjere i narodnosti! Samo da ne zaboravim reći, jednu bitnu činjenicu, da se za svoje duge vladavine knjaz - kralj Gospodar Nikola I nadijelio raznoraznijeh medalja svojim brojnim junacima, naravno za zasluge koje oni postigoše u raznim bojevima, bitkama i ratovima, a bogme nije zapostavio ni one koji su sjajno ordenje (za)miritali u miru sve služeći vjerno i sluganski svo(je)ga Gospodara. I još da dodam da je za njegove vladavine bilo „javnih radova“ na kojima su (ne)zaposleni, gladni, žedni i siromašni mogli raditi za kakvu crkavicu ili koru suha hljeba da ne pocrkaju od gladi! Naravno da su i tada „trgovci“ i oni „bliži“ dvoru i Gospodaru ponajbolje prolazili dijeleći zarađeno onima koji su obavljali teške poslove u dobro osmišljenim i organizovanim „javnim radovima“ pri čemu je država Crna Gora bila garant svemu! Ova današnja vlast crnogorska, sa „političkom elitom“ nastalom u „ratu za mir“ koji je od nje uspješno vođen a učestvovala (ni)je, jer ginulo se (ni)je, nečija se krv, ipak, jeste prolijevala, ponosna je na svoju političku prošlost i svakim danom nam je sve više drugačije tumači i jače nameće. Oni danas pričaju, govore ili kazuju i (na)mjerno zaboravljaju ono ne tako davno vrijeme iz posljednje decenije 20. vijeka u kojem je generacija tzv. „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“ branila (ne)čiju „otadžbinu“ koja je bila u „opasnosti“!? A zašto vam, poštovani čitaoci, sve ovo (s)pominjem i nabrajam iako sve dobro znate, barem oni koji su malo stariji po godinama od mene ili su malo kasnije od mene rođeni? Evo da kažem i da ne dužim, već da vam iz jednih novina u izvodima „prenesem“ nešto iz onoga vremena od unazad više od jednoga vijeka, a onda vi da sve uporedite i sami zaključite dokle smo došli, koliko smo se (od)makli) i ima li (i)kakve (s)ličnosti bez razlike! „Crnogorska skupština - U prestonoj besedi, kojom je 25. o. mes. knez Nikola otvori skupštinu, knez potvrđuje da je odavno želeo da misao građanskih sloboda, oličena u načelima istinske demokracije, bude zamenjena Ustavom, koji je u njemu našao prvoga svoga branioca i koji će čuvati do posljednjega časa (...) U besedi se ističe uspeh Vladin u reformama, radu na svim stranama državne uprave, sređenost finansijskog stanja koje je ustavnim životom obezbeđeno, tako da je podignut kredit zemlje i da se moglo pristupiti kovanju prvoga crnogorskog novca radi napretka proizvodnje i trgovine. Obraćena je osobita pažnja na podizanje slobodnog pristaništa u Baru, građenje železnice Bar Podgorica, izradu projektovanih novih kolskih putova i spremanje za sve to potrebnih novih zakona, koji će podstaći privatnu inicijativu i omogućiti stranim kapitalima ulaz u Crnu Goru. S pogledom na odnose prema inostranstvu prestona beseda ističe da su naročito sada bolji no ikada, nerazdvojne veze sa Rusijom i ruskim narodom i da su odnosi prijateljstva i dobrog susjedstva sa A.(ustro) - Ugarskom dobili izraza i prilikom knjaževa proletošnjega boravljenja u Beču i prilikom sastanka i prijema prestolonaslednika od strane nadvojvode Ferdinanda u Dubrovniku (...) Napominjući srdačne i trajne veze sa ostalim državama, beseda se završuje obećanjem, da će Crna Gora uvek pratiti stanje svoga naroda s nadom da će i skupština kao i knez uvek biti prožeti osećajem, pravde, reda i zakonitosti“. Eto vam pa čitajte o vremenu u kojem je knjaz-kralj Gospodar živio i vladao svojim „milim narodom“, obećavao, gradio „putove“, dizao kredite, posjećivao Beč, Petrograd, Moskvu, London, Pariz i druge gradove i banje u kojima je „vidao“ kostobolju „svoju staru boljku“ i upoređujte sa ovim današnjim vremenom u kojem je „politička elita“ na vlasti skoro dvije i po decenije, a treba istaći da se ni oni nijesu odrekli medalja za „evropski“ mir niti penzija iz „rata za mir“! Nećemo ovom prilikom govoriti o tome da li je, kako i koliko Gospodar ili Premijer kreditno zadužio „ekonomski prosperitetnu“ Crnu Goru, donio nezavisnost, sačuvao biološku supstancu, niti da li je „mir i sklad u zemlji“ i da li je to zaista njegov - „moj najveći uspjeh“, ali hoćemo ih sve redom u „političkoj eliti“ podsjećati da su potekli iz generacije „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“ kada su bili u „rat za mir“ sa svojim današnjim susjedima, a nekada bratskim narodima! Podgorica, srijeda, 19. decembar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (225) Objavljeno: IN4S.NET, subota, 29. decembar 2012. godine; JAVNISERVIS.ME, subota, 29. decembar 2012. godine; GLAS DIJASPORE, nedelja, 30. decembar 2012. godine. OPET NAM, GODINE POČINJU JANUAROM? Kada su se pojavili, na samome početku posljednje decenije 20. vijeka, onako jednostavno, nonšalantno u džemperima, kao njihov osoben modni imidž, uz to još „mladi, lijepi i pametni“, niko ni u snu nije mogao (do)sanjati da ćemo imati ovako „ekonomski prosperitetnu“ (pro)evropsku i nadasve ekološku današnjicu odnosno da će nam oni tako temeljno popločati ili bolje reći betonirati našu (ne)izvjesnu budućnost! Onako nadobudni sa ulice uđoše u vlast i zaposjedoše fotelje koje im danas život znače! Državu i snove nama građanima kreiraše za budućnost! Samo su za sebe ostavili „bolji život“ sa kojim su razvlačili nade većine građana pune 23 godine. Da apsurd bude veći sve im se obistini(lo), onako kako su i obećali narodu - građanima, sa njima „GODINE POČINJU JANUAROM“! Sa njima ili bez njih tako će biti i ubuduće! Bačenu udicu građani su čvrsto zagrizli i ona je i dan danas zakačena za njihovu vilicu. Zašto se nje ne oslobode i da li imaju snage da svojom rukom izvade politički mamac, kojim su vezani skoro dvije i po decenije? Za nepune dvije i po decenije na vlasti oni narodu - građanima sve preoraše. Što ne porušiše do temelja sravniše. Oburdaše sve privredne gigante, a manja preduzeća podvrgnuše „tranziciji rasprodaji“ i sa 5000 poena - tzv. vaučerizacija - životni su standard građana uspjeli više nego dvostruko da umanje i dovedu ga na njihov „evropski prosijek“ 480,00 eura sa tendencijom daljega pada i zamrzavanja svih primanja, plata i penzija u 2013. godini. Obezglaviše radničku klasu i potpuno uništiše srednji sloj društva pa na kraju ostaše samo oni na vrhu, a na dnu sve puka sirotinja, preko 85 odsto stanovništva. Danas u (pro)evropskoj Crnoj Gori ima oko 2 odsto trulih kapitalista. Oni preostali nešto prevrću i okreću za one koji su odavno stekli svoj prvi mil(i)on eura. Nezvanična statistika daje podatak da u Crnoj Gori ima oko 3000 mil(i)onera čije bogatstvo u čvrstoj valuti i nekretninama prevazilazi ukupno materijalno i novčano bogatstvo onih 85 odsto siromašnih građana. Pa šta?! Nikome ništa, a zašto bi?! Ko vam kaže da oni nijesu imali (ja)snu viziju svoga „boljega života“ zarad svih građana i brojne ondašnje radničke klase? Gdje su danas oni privredni giganti crnogorski koji su doprinosili ekonomiji ondašnje SFR Jugoslavije i bili jaka ekonomska baza za sve one koji su tražili posao? Njihova pozicija je bila jasna, a perspektiva obećavajuća! Crnogorska „politička elita“ iz „rata za mir“ gazila je sve pred sobom, a poltronima davala mogućnost da politički napreduju i malo se ekonomski uzdignu. Radila je neznano, ali je bila mnogo poslušna zarad svog ličnog političkog napredovanja. Njihovi glavni savjetodavci bili su visoki evropski zvaničnici znani i neznani, stručni, nestručni i brojne vagabunde. Prestrojavali su se po nekoliko puta u toku samo jedne godine i radili kako je to Evropi ili Americi odgovaralo, a sve na štetu ogromne većine građana Crne Gore. Zato smo dostigli i „evropski prosijek“ životnog standarda, pa smo dalje nego što smo bili unazad pola vijeka, bez ekonomije i ikakve dalje perspektive. Postadosmo velika politička „podrška“ Evropi i SAD-u, vojni partneri u raznoraznim NATO humanitarnim akcijama. Ideologiju Zapada kopiramo, a kapitalizam nam postade osnova ekonomskog i društvenog napretka. Ekonomski stručnjaci sa zapada vode nam privredu preko naših neoliberalnih eksperata! Danas imamo mogućnost da čujemo i pročitamo imena onih koji su crnogorski moćnici u politici, državi i ujedno su ekonomski jaki ili najjači, najbogatiji, a sjetimo se samo dvije decenije unazad, ko su oni bili i koja je to sirotinja bila. „Ko bi gori sad je doli, kolo sreće neprestano se okreće“! Da li je baš tako i po kakvim zakonima sreće ili samo nepotizma političkom djelatnošću - „politika je vještina mogućeg“ - stvoriše svoje prve milione, a neki postadoše truli bogataši. Da li će moći sve potrošiti što za života stekoše baveći se politikom i ne zaboravimo učešćem u „ratu za mir“ ili će od drugih strepeti da im ne otmu ono što su nekom oduzeli kada su rušili onu državnu zajednicu. Može li opet doći vrijeme pa da bude po onome „ko bi gori sad je doli“, kolo sreće se još okreće! Godina stara je na samome kraju. Svode se računi u svakom domu. I država svodi svoje račune, planira državni budžet za narednu godinu. Šta reći i koga upitati kako su poslovali, sa čime se mogu podičiti, kako će proslaviti doček Nove Godine? Šta je to po čemu mogu pamtiti ovu 2012. godinu? Da li je to dolazak novog - starog Premijera ili zamrzavanje plata, penzija, a rast ekonomije u nebeskoj visini od cijelih 2,5 odsto BDP? Gdje je takvome rastu kraj i kada će se to odraziti na poboljšanje društvenog standarda sve većeg broja osiromašenih građana? Gdje je tu narod to jest građani, da li se uopšte oni o čemu pitaju ili su tu samo da glasaju? Kroz crnogorsku noviju istoriji prošlo je nekoliko ličnosti koji su svojim (ne)velikim djelom upamćeni samo po brkovima - brcima, što je jedna jedina njihova prepoznatljiva i osobena karakteristika i po čemu su ih građani prepoznavali i tako oslovljavali. Njihov „revolucionarni“ rad davao je (za)mah mnogim radnim akcijama, narodnim pokretima i mitinzima. Oni su ujedno bili kreatori cjelokupnog društvenog i političkog života u Crnoj Gori. U svim tim „radnim“ akcijama i političkim instrukcijama brci - brkovi su bili onaj njihov faktor koji je cijelom „poslu“ davao tradicionalnu ozbiljnost, a iza njih se moglo mnogo toga s(a)krivati, a najviše neznanje sa kojim su u početnom političkom periodu u izobilju raspolagali. Oni su „dublje i dalje vidjeli“ i moglo im je biti da to što dublje vide ili o čemu imaju jasnu vizuru i visoku političku poziciju da odmah kreiraju kao da je riječ o strateškom planu koji će biti alfa i omega ukupnih kretanja u jednoj državi; bez obzira što se kasnije ispostavljalo da je to upravo bio njihov pun promašaj, kao na primjer neoliberalni ekonomija, nova razvojna filozofija, giljotina, sječa. Naravno da sa takvom njihovom ekonomskom politikom dotakosmo dno života. Raznorazne poreze i prireze dajemo kao raja vezirima što je harač davala. Ova „politička elita“ kao da se priprema svake četvrte godine za odlazak na olimpijske igre i sve više troši za izbore kao jedine političke pripreme na kojima stalno pobjeđuju i nikako da budu barem drugi na tronu. Za nju nije važno šta sve priča i politički bulazni na izborima i poslije njih, kako sve pravdaju što su obećali i čime su se sve razmetali. U novijoj istoriji crnogorskoj političke ličnosti sa karakterističnim obilježjem ispod nosa brkovima - brcima igraju sve veću ulogu ne samo u državnoj politici, već i privredi, prosvjeti, kulturi, sudstvu i zdravstvu. Danas su u modi oni štucovani ili jedva primjetni brkovi, jer se osobe ili likovi koji ih njeguju bave analitikom, vanjskom politikom, vojskom ili kriminalistikom. Dakle, nijesu više u modi oni široki, crni i raskošni „mućaćos“ brkovi! A tek kada bi on pustio brkove, svi bi političari popadali od ljubomore! Nova Vlada se formirala od pola starih a pola novih - starih najposlušnijih ministara, i kao inovacija u novoj Vladi jeste izbor većeg broja savjetnika, naravno od onih prethodnih ministara, koji samo čekaju uhljebljenje jer su privreženo služili liku i djelu novog - starog Premijera. Danas je sasvim nevažno što je sve više onih koji se služe falsifikovanim diplomama pa pokrivaju značajna radna mjesta i zauzimaju visoke političke pozicije! Kao da važi neko nepisano političko pravilo da fakultetske diplome stečene redovnim studiranjem u skladu sa zakonom ne obezbjeđuju poslovni uspjeh! Svi su izgledi da se u politici brže i sigurnije napreduje sa sumnjivim diplomama. Nikome da zasmeta što je neko iz čistoga hira ili „slučajnosti“ za neku „sitnu“ svoju korist pribavio diplomu fakulteta, falsifikovao tamo neke ocjene u krajnjem dobio diplomu na nelegalan način pa se dobro zaposlio i postao direktor, načelnik neke službe ili tome slično. Mnogi znaju za takve slučajeve, ali ih ostavljaju za neko potrebnije vrijeme u kojem će unovčiti to svoje (sa)znanje na način što će takvoj osobi udijeliti povjerljiv politički zadatak. Gdje je u svemu tome javni tužilac i šta ako sud u krajnjem presudi pa odredi neku uslovnu kaznu? I tako nam prođoše 23 januara sa kojima su godine počinjale i bogme se završavale sve zahvaljujući generaciji „mladi, lijepi i pametni“ za njihov „bolji život“ svakako, kao izbor demokratskog dostignuća, pregnuća i političkog posrnuća u najstarijoj ekološkoj državi Crnoj Gori. Ovu godinu staru (2012.) pamtićemo po ponovnom trećem dolasku Premijera i sastavu nove Vlade od polustarih i polu novih a poslušnih ministara, velikog broja savjetnika i aktiviranje onog koji se bio „aktivno“ povukao iz politika, pa sada zasjeo da se bavi savjetovanjem kao tradicionalnim zvanjem jednog dugogodišnjeg stručnjaka za savjetovanje! Sada se Premijer okružio „bozonima“ - kao savjetnicima od ekspertskoga znanja i zvanja, velikoga političkoga i ličnoga uvjerenja i povjerenja sve do naukovanja novih ministara koji će imati šta da kažu u novom četvrogodišnjem mandatu, naravno ako Premijer ne potraži opet da malo predahne od politike, jer se nje sitan zasitio a sve je političke ciljeve ostvario, sem ulaska u EU, ali biće vremena taman za još jedan mandat do 2020. godine. Drugi važan momenat, koji je zadesio uveliko „demokratsku“ Crnu Goru i koji je udario jak pečat na sve političke partije, jeste sindrom (pre)letača ili igrača da se odradi povjerljiv posao za koaliciju. Naravno da će oni za koje je taj posao odrađen „zaboraviti“ na navodnu „neispravnost“ diplome! Treći važan momenat u ovoj godini bio bi da „mladi, lijepi i pametni“ još jednom dokazaju svu svoju političku stabilnost i isplativost nenim bavljenjem. Svoju ekonomsku održivost jačaju stalnim i dugoročnim kreditnim zaduženjima, a stečeno iskustvo na tom planu ovjeravaju diplomama ekonomskih eksperata za zaduživanje! Uporedo sa navedenim, obavezno građane edukuju da su u svemu uspjeli ušteđeti jer se nijesu zadužili onoliko koliko su mogli, a inostrani kreditori su bili raspoložni i za takav „transfer“! Ono što nijesu zadužili u 2012. godini nastojaće da što prije iskoriste u 2013. godini, nekih 250 milona eura biće dovoljno za „prvu pomoć“!? Ajte zdravo i veselo provedite dolazeće novogodišnje i božićne praznike i ne stiskajte se ka’ ovaj novi - stari Premijer, no odmrznite sve vaše tajne fon(d)ove. Podgorica, petak, 28. decembar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (226) Objavljeno: IN4S. NET, subota, 26. januar 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, subota, 26. januar 2013. godine. JASNO VAM JE, ZA SVAGDA DA BUDE, DA SAM „JA“!? Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od juče, ima da vam bude za svagda jasno da sam „ja“ jako ozbiljan, iako dugo ili kako neki vole reći „jako predugo“ u politici, odlučan, maksimalno odgovoran, po treći put opredijeljen da vam „ponudim“ i ujedno „jednoglasno“ predložim gospodina Filipa Vujanovića za „predsjedničkog kandidata“ na izborima zakazanim, od strane predsjednika Skupštine gospodina Ranka Krivokapića, za 7. april 2013. godine! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude za svagda jasno da je Predsjednik Skupštine naš dugogodišnji i nesmjenjivi ili nezamjenjivi koalicioni partner, uprkos nekim neslaganjima unutarpartijskim i unutar koalicionim, a bogme i ličnim kojih je svakako bilo i biće ih još i više, na istome fonu uprkos razlikama „koje nas spajaju“ pa tako vladamo i trajemo ovoliko dugo! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude za svagda jasno da je uz dobru koalicionog partnera političku potporu, a malu ali izvjesnu njegovu deklarativnu buntovnost, više javnosti radi nego političke principijelnosti, koju svakako iskazuje kada treba neka ministarska mjesta da popune ili (za)uzmu (pr)ocjenjujući da će im pomoći da budu što brojniji i politički omoćaju, naravno kada su u pitanju „strateški ciljevi“ naše zajedničke politike, identitetska pitanja na kojima „insistiraju“ i platforma na kojoj istrajavamo u cilju evropskih i evroatlantskih integracija, koalicija DPS - SDP monolitna i dugotrajna, a uz moju nesebičnu i istrajnu malenkost zvanu „ja“ uvijek pobjednička! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude jasno, za svagda da bude, da u Ustavu Crne Gore u članu 1 jasno piše: „Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine... zasnovana na vladavini prava“! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude jasno, za svagda da bude, da u Ustavu Crne Gore u članu član 6 piše: „Crna Gora jemči i štiti prava i slobode. Prava i slobode su nepovredivi...“! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude jasno, za svagda da bude, da u Ustavu Crne Gore u članu 10 piše: „... Svako je obavezan da se pridržava Ustava i zakona!“ Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude jasno, za svagda da bude, da u Ustavu Crne Gore u članu 11 piše: „...Vlast je ograničena Ustavom i zakonom“! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude jasno, za svagda da bude, da u Ustavu Crne Gore u članu 97 piše: „Predsjednik Crne Gore bira se na pet godina. Isto lice može biti predsjednik Crne Gore najviše dva puta”! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude jasno, za svagda da bude, da u Ustavu Crne Gore u članu 98 piše: „… Predsjednik odgovara za povredu Ustava…” i naravno da „…Odluku o postojanju ili nepostojanju povrede Ustava donosi Ustavni sud…”, a ko bi drugi nego oni koje mi, kao koalicioni partneri, postavljamo po partijskoj pripadnosti i zaklinjemo ih na vjernost i vječnost pred Bogom i narodom! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude za svagda jasno da sam „ja” jako ozbiljan, odlučan, maksimalno odgovorno po ko zna koji put došao na mjesto Predsjednika Vlade da građane Crne Gore izbavim iz ekonomskog sunovrata ili kolapsa, zbog recesije u koju smo zapali tuđom krivicom i vratim ih na „bolji život”, obećan još kada smo sa većinskim dijelom opozicije bili vlast! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude za svagda jasno da sam „ja” mišljenja, naravno uz konsultacije na našim timom (p)ravnih (st)ručnjaka, da gospodin Filip Vujanović ima pravo na još jedan mandat „kao kandidat” za predsjednika! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude za svagda jasno da sam „ja” mišljenja da će naš predloženi kandidat pobijediti jednog, dvojicu ili sve svoje protivnike na izborima za 7. april tekuće godine, jer je on maksimalno radio, radi i uvijek će raditi za dobro svojih građana! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude za svagda jasno da sam „ja” mišljenja da „nova pukotina u vladajućoj koaliciji” neće, a niti može, (n)išta promijeniti na političkoj sceni Crne Gore, kao što ni do sada nije promijenila, bez obzira na ishod podrške od strane SDP-a i posebno njegovoga predsjednika! Upravo smo iz tih razloga i (ne) „u inat” njima kandidovali našega favorita! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest „juče“, ima da vam bude za svagda jasno da sam „ja” mišljenja da svako ima pravo „podnijeti izbornu žalbu Ustavnom sudu”! Vjerujem da će „naši” (p)ravnici dati svoje mišljenje, koje neće izmijeniti našu odluku koju smog donijeli na „političkom odboru-savjetu”! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude za svagda jasno da „Počastvovan sam što sam kandidat DPS-a za predsjedničke izbore. Radiću svoj posao kao i do sad...”! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude za svagda jasno, bez ostatka „Siguran sam u pobjedu i ubijeđen sam da će ona biti dokaz snage onoga što zastupaju DPS i koalicioni partneri. Ubijeđen sam da su građani prepoznali da sam čovjek koji se ponašao kao predsjednik svih građana bez obzira kojoj partiji pripadaju. Prihvatio sam kandidaturu jer imam pravo na nju…! Imam pravo na svoje pravničko mišljenje i tumačenje, jer mi je ta materija veoma bliska, a politički je (sa)zrela! Politička šansa koja se po treći put nekome pruža ne propušta se tako lako! „Vjerujem u sigurnu pobjedu...“! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude za svagda jasno, da su ovo šesti predsjednički izbori od uvođenja višestranačkog sistema u Crnoj Gori, odnosno drugi nakon sticanja nezavisnosti 21. maja 2006. godine, i da su uvijek pobjeđivali ovi iz DPS-a, Filip ili Milo svejedno - ili isto vam je građani Crne Gore bilo! Vaša ili koalicionog partnera politička podrška može izostati ali će njihov kandidat biti pobjednik, makar bilo kao nekada što je dobio i manje glasova od 50 odsto biračkoga tijela! Ako vam do sada nije bilo jasno od sada, to jest od „juče“, ima da vam bude za svagda jasno, da vam je takva demokratija u „građanskoj, demokratskoj, ekološkoj i državi socijalne pravde Crnoj Gori“ u kojoj je vladavina prava koalicione vlasti sa velikim dijelom opozicije dostigla svoj „zenit“!? Podgorica, petak, 25. januar 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (227) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, subota, 16. februar 2013. godine; IN4S.NET, subota, 16. februar 2013. godine; GLAS DIJASPORE, subota, 16. februar 2013. godine. (ZG)ODAN P(O)LIT(IČ)KI (PRO)GRAM DPS-a! „Sa partijom možeš sve, bez nje si niko i ništa”, parafraziramo komunistu, marksistu, polaznika visoke partijske škole u Kumrovcu, naj(m)udrijeg političkog ideologa u najbrojnijoj, najjačoj, najorganizovanijoj, najdisciplinovanijoj, najmonolitnijoj i naj… partiji diljem Balkana. DPS, kao politička partija, kojoj pripada taj „ideolog i(li) mudrac”, pobornik „rata za mir”, pravnik, ljubitelj i tumač velikih filosofskih djela i antičkih mudraca, više od dvije decenije o(ne)mogućava da uvede demokratiju i obezbijedi socijalnu sigurnost svim građanima u (ev)ropskoj Crnoj Gori! Sa političkim (pro)gramom svoje partije i naj(m)udrijim ideologom njenim, najbrojnija i najorganizovanija partija u državi Crnoj Gori (za)drža(va)la je harizmatičnu ličnost na političkopozorišnoj sceni crnogorskoj, skoro će dvije i po decenije! Davno je rečeno, njihove je vladavine (pre)mnogo i za jedan ljudski vijek, a da li će im biti pojedinačno (pre)malo da zadovolje sve strasti političke i lične čak i onih koji su toliko dugo u politici odnosno bolje reći političkoj baruštini, gdje su zakoni prirode faktor svih njihovih uspjeha, ostaje da se uvjerimo u njihovom narednom četvorogodišnjem mandatu ili će tražiti još četiri puta po četiri godine, jer se kod njih strast za vlast uvećava do neslućenih granica! U državi Crnoj Gori uveliko je izražen nepotizam prilikom zapošljavanja, a borba za „samoodržanjem” i dodvorenjem političkom idolu „gospodaru života i smrti, ocu nacije, spasiocu životne supstance i egzistencije…” i odanost političkom programu DPS-a jesu osnovne reference za očuvanje vlasti u jednoj od „ekonomski najprosperitetnijih i najdemokratskijih”, a najtvrdokornijih komunističkih i partijskih država na Balkanu, gdje je više od dvije trećine građana u stanju socijalnog siromaštva. Do cilja se dolazi samo uz partijsku (knji)žicu, veličanjem političkog idola najmoćnije partije, bez ikakvih moralnih obzira i ne birajući sredstva samo da se ostvari politička karijera i bude dio „političke elite”, koja upravlja građanima ekološke, samostalne, nezavisne, proevropske, evroatlantske države! Najbolji primjer ili obrazac – paradigma, ogledalo njihovog političkog (pro)grama i ujedno njihove pojedinačne i lične partijske snishodljivosti, je u riječima nekih poslanika te najmoćnije i najbrojnije partije u Crnoj Gori sa političkim imenom DPS-a. Riječi nekih poslanika svemogućeg DPS-a, izrečene na nekom njihovom „važnom” partijskom sastanku „u prošloj godini”, sjednici ili sa radno-političkog sastanka, ovih su dana prenijete (tonski zapis i djelovi transkripta) u štampanim medijima u Crnoj Gori i ogledalo su stanja u društvu u kojem jedna partija ima potpunu vlast, naravno sa koalicionim partnerom koji kao da statira ili se (o)zbiljno želi distancirati od takve politike, a svakako dobar dio zadržati i ne ispuštiti prigrabljeni politički kolač vlasti! „Pripremajući se za predstojeće izbore u Zavodu za zapošljavanje pokrenuli smo nekoliko projekata. Prvi projekat je stručna praksa za 500 visokoškolaca... Projekat je izuzetno funkcionalan. Kroz ove projekte zaposlićemo prije svega članove DPS-a....“! Uz navedeno, još jedan veliki i svemoćni, za partiju DPS-a, mnogo bitan glasački pojekat „Zaposlimo naše mlade na sezonskim poslovima“! Naravno, takav glasački projekat zapošljavanja dao je veoma dobre rezultate, jer „planirano je da ih bude 6.000, a mi ćemo ove (sic!2012/2013.) godine zaposliti preko 8.000 ljudi sa evidencije Zavoda za zapošljavanje, prije svega onih koji podržavaju program DPS-a“!!! Prema tome, vi koji ste nezaposleni budite bez brige, jer na Zavodu neće biti nezaposlih, poseno oni koji imaju člansku kartu DPS-a i objeručke prihvataju njen „p(o)lit(ič)ki (pro)gram“ i naravno izdašno ga propagiraju i na javi i u snu. Takvo ponašanje i izjave koje su se čule na tom „radno-političkom” sastanku ne mogu biti iznenađenje za one koji, barem malo, poznaju p(o)lit(ič)ki milje u demokratskoj i parlamentarnoj Crnoj Gori, gdje politički pioni – „pješadija“ donošenjem što većeg broja „sigurnih glasova” obezbjeđuju svoju političku karijeru, brojne materijalne benefite i naravno udobniju fotelju u nekoj od značajnijih državnih funkcija, a ujedno su „pri ruci” njihovom idolu da iskažu duboku odanost i slijepu fizičku, umnu i svakako političku poslušnost. Takvi pioni, kao „politički aktivisti“, nemaju problema kod zapošljavanje svoje djece ili djece svojih prijatelja, kumova, rođaka i tako dalje, jer je samo važna podrška političkom programu DPS-a, njihove „jedine“ partije!? Prosta je i efikasna njihova računica sa kojom „pobjeđuju“, iako je politički veoma diskriminatorska prema onima koji ne pripadaju ni jednoj političkoj partiji ili jesu pripadnici neke opozicione partije. Tako vladaju od kad rekoše da: „Godine počinju januarom“! Kako, tek danas slavodobitno i „(g)or(d)no (zv)uče“ riječi poslanika DPS-a, sve u cilju partijske slave, discipline i odanosti, sa kojima krči sebi put ka udobnijoj fotelji i napredovanju, a jasno i rezolutno kaže: „Jedan zaposleni to su četiri glasa. Uspijemo da zaposlimo našeg čovjeka smanjili smo njima jedan glas, povećali nama... Kroz ove projekte nastavićemo zaposliti prije svega članove DPS-a... Mi ćemo ove godine zaposliti preko 8.000 ljudi sa evidencije Zavoda za zapošljavanje, a prije svega onih ljudi koji podržavaju program DPS-a...! Ne treba sumnjati u navedene riječi i „značajne“ projekte kojima rukovode takvi poslanici, kao što ne treba imati ni trunku sumnje da oni koji nijesu partijski povezani nemaju šta tražiti na Zavodu za zapošljavanje, gledajući iz ugla onoga koji zagovara takve projekte i koji jasno kaže o kakvom se „p(o)lit(ič)kom programu“ zapošljavanja i glasanja radi! A šta kažu ostali poslanici DPS-a i SDP-a? Ima li među njima (i)kakve razlike u primjeni politike zapošljavanja po principu nepotizma i partijskoj pripadnosti? A, tek, šta će reći Premijer o politici zapošljavanja mladih, koji ostaraše čekajući na Zavodu za zapošljavanje?! Podgorica, subota, 16. februar 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (228) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, ponedeljak, 08. april 2013. godine; IN4S.NET, ponedeljak, 08. april 2013. godine; GLAS DIJASPORE, ponedeljak, 08. april 2013. godine. BLAM JE (NA)PRIJED PORAŽENOG (PO)BJEDNIKA! Još jedna od očekujućih i ostvarenih, bogom datih, nebesko-plavetnih, nebrojenih i neprospavanih „izbornih noći“ za građane najprve ekološke, najstarije i najnezavisnije države, a iznad svega najdemokratskije, najevropskije i ekonomski najprosperitetnije, najstabilnije, najodrživije Crne Gore na čelu sa najnesmjenjivijom „političkom elitom“ nastalom u „ratu za mir“, gdje „godine počinju januarom“ i gdje taj isti „januar“ traje samo 23 godine! Moćno zar ne, a stvoreno je samo od jedne partije zvane DPS-a i jednog jedinog čovjeka – nekad „najmlađeg“ predsjednika Vlade i „najharizmatičnijeg“ političkog lidera crnogorskog i evropskog, „dvometrice“ - kako za njega reče jedan bivši politički lider, „velika Srbenda“ i danas „najveći Crnogorac“ a „samostalni je političar, književnik“, stvaralac i uživalac nacionalne penzije, „tvorca nacije nezavisne države“ Crne Gore! Moćno i nebeski božanstveno, a iznad je „crnogorskog neba plavetnoga“ i beskonačnoga! Nekad „mladi, lijepi i (još) pametni“ danas su samo malo „tonirali“ prorijeđene vlasi na svojim (raz)umnim glavama zbog brojnih „briga“ i obećanja narodu-građanima „za bolji život“, koja su bespoštedno prosipali pred svake izbore velikom broju poslušnih građana – podanika. Ni nekadašnji crnogorski Gospodar u svoje pero, dok je bio mlađi i mudriji, nije toliko davao niti obećavao kao ovi iz najbrojnije i najmoćnije DPS partije-stranke u Crnoj Gori. Može li današnja Crna Gora imati dva „Gospodara“, pitanje je za sve njene građane, a na koje (ni)je jednostavno odgovoriti?! Ne tako davna crnogorska prošlost „daje“ neke odgovore koji bi nas mogli politički zadovoljiti i ujedno nam obrazložiti mogućnost „dvovlašća“ i paralelnih institucija u Crnoj Gori, jer ne zaboravimo da imamo dvije akademije, dvije crkve, dva „zvanična“ jezika, više od dvadeset kriminalnih organizacija koje (ne)djeluju, korupcije koliko i okruženju ili nešto manje-više, ... i naravno nekoliko hiljada milionera na samo oko 630.000 stanovnika, gdje je siromaštvo više od dvije trećine stanovnika „referenca“ da smo dostigli „evropski prosijek“ mjesečnih primanja! Naravno da je za sve navedeno glavni i jedini krivac „globalna ekonomska kriza – recesija“ koja je i nas zakačila – očešala i takvo stanje traje deceniju i više, a „politička elita“ na vlasti muku muči da sve to obesmisli i „pomogne građanima“ da stanu na svoje noge! Za dvije i po decenije njihove vlasti građani su imali prilike da se do mile volje nadmeću i nagledaju „demokratskih“ izbora. Bili su samo farsa jednoga režima i „političke elite“ koja je došla sa ulice na vlast i kao takvu je zadržala apsolutno sve do današnjih dana. Kao krunu svega što su do tada činili po ko zna koji put u sinoćnoj sedmoaprilskoj „izbornoj noći“ proglasili sebe za pobjednika na po treći put predsjedničkim izborima jednog te istog predsjedničkog a njihovog DPS kandidata. Kažu da je sve legitimo, legalno i nadasve evropski, proevropski, transparentno, tranziciono, evroatlantski i demokratski sprovedeno da im cijela Evropa i čak svijet može zavidjeti! Moćno politički, a bezobrazno, pečatno, drsko, nemoralno i neviđeno do danas u dugoj političkoj istoriji „nezavisne i demokratske“ Crne Gore. Samo Crna Gora to može, ima moć, i samo se u jednoj takvoj (nada)sve „demokratskoj“ i visoko evropskoj Crnoj Gori mogu dešavati čuda koja su postala paradigma njenog sveukupnog društvenog, političkog, ekonomskog i kulturnog života na čelu sa najmoćnijom i najbrojnijom partijom DPS-om! Oni su bili sinoć u izbornoj noći ne tako brojni, ali svi na okupu posebno oni koji su morali biti, bivši i novi predsjednik države i potpredsjednik partije, novi-stari predsjednik vlade i partije, naravno ideolog, ćutolog, mudroslov i filozof „rata za mir“! Zatim bivši predsjednik Vlade čije zdravstveno stanje se srećom i nazdravlje njegovo znatno i odjednom na prečac poboljšalo i potpuno ozdravilo, bio je i onaj koji je govorio i obećavao da će biti zapošljeni samo oni koji „simpatišu“ DPS ili koji imaju člansku kartu te najmoćnije partije u Crnoj Gori, onaj koji jednim glasom zaposlenog člana DPS-a dobija na izborima četiri glasa za svoju partiju i zato su na Zavodu za zapošljavanje samo oni koji nijesu odani programu partije na vlasti. Crnogorska izborna demokratska farsa je na sceni u Crnoj Gori pune 23 godine, to svi dobro znamo. Međutim, sinoć je samozvanim proglašenjem za novog - starog Predsjednika Crne Gore poznati scenario raznoraznih pritisaka ekonomskih - političkih, kupovine ličnih karata, dupliranja glasača, izlaskom na glasanje davno umrlih, dijeljenjem novčane pomoći od 30 eura u oči glasanja socijalno ugroženima i tako dalje, demokratska izborna volja građana poništena, bačena pod noge, zgažena od onih koji su sami sebe samoproglasili za pobjednika na osnovu „cjeline glasova“ sto odsto „izašloga“ biračkoga tijela! U prvom javljanju malo zbunjeno, začuđeno, uplašeno, neodgovorno i neubjedljivo, bez mnogo pompe i ikakvih argumenata sa izbornih mjesta, bez ikakvih procenata, onako kumulativno na osnovu „cjeline glasova“, njihovim očima viđeno i prebrojano na mah, a proročki i vidovito iskazano, članstvo DPS partije na vlasti samoproglasilo je pobjedu njihovog „naprijed“ predsjednika i pobjednika sedmoaprilskih predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. U drugom javljanju, malo sređenije, jogunastije, pribranije, smjelije, dogovornije i smišljenije konačno su odali tajnu svih svojih „pobjeda“ u prethodne 23 godine bilo da se radi o lokalnim, parlamentarim ili predsjedničkim izborima. Crna Gora je SAMOPROGLAŠENJEM, na neviđeno, bez ikakvih statističkih podataka sem sumarnih „sto odsto – cjeline glasova“ „političkog (po)bjednika“ kandidata vladajuće stranke DPS-a, na „velika vrata“ ušla u evropsku „demokratsku“ zajednicu naroda i država, a svoju parlamentarnu istoriju obogatila još jednim čudom i paradoksom neprimjerenim u demokratskim društvima sa „DVA PREDSJEDNIKA“ koji imaju isti broj glasova bilo kao poraženi i kao pobjednik kandidat na predsjedničkim izborima 07. aprila 2013. godine!!! Poštovani građani, narode Crne Gore, ako ste do sada za ove 23 godine vlasti „političke elite“ nastale u „ratu za mir“ imali bilo kakvu sumnju ili privid da je nešto u državi Crnoj Gori „trulo“ makar „trule daske u sudstvu“, da Vas neko krade, potkrada, da Vas neko laže, da Vam neko vaše glasove koje ste dali svojom voljom drugom političkom protivniku uzima za svoje, vjerujem da Vam je sinoć „izborna noć“ riješila i otklonila mnoge dileme i sumnje da ste sve vidjeli svojim očima i čuli svojim ušima, razumjeli ono što ste čuli i vidjeli, a kao jasnu sliku i ton dobili „POBJEDNIKA i PREDSJEDNIKA“ u novom četvorogodišnjem mandatu. Nema dileme kome da vjerujete sebi i onome što ste čuli i vidjeli ili onome što su Vam pobjednici iz DPS-a saopštili! Lično sam vidio, čuo i razumio poruku sa sinoćnje „izborne sedmoaprilske noći“ a ona glasi: da je nemoguće imati dva predsjednika u jednoj državi i da dva „gospodara“ ne mogu biti u istoj predsjedničkoj fotelji, da se neko lično i politički veoma neodgovorno odnio prema svim biračima i da ih je ponizio pogazivši njihovo demokratsko pravo da izađu na izbore i glas daju shodno svojoj volji i svom političkom ubjeđenju. Nije valjda da se oni na vlasti igraju „crvenog oktobra“ ili oktobra iz prve decenije 21. vijeka! Kao građanin imam pravo da znam ko je politički (po)bjednik na predsjedničkim izborima od 07. aprila 2013. godine u Crnoj Gori, jer mi vi kao vlast koja traje pune 23 godine nije to omogućila, već je neko ukrao moj glas!!! Podgorica, ponedeljak, 08. april 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (229) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 23. april 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 24. april 2013. godine. (NE)OSTVARENI SAN JA, NEVOLJNI, PREDSJEDNIK! O jedini i svemogući Tvorče, koji odlučuješ o sudbini svih živih bića na planeti Zemlji, čuj glas jednog ljudskog bića! Kao ateista, slobodoumna i nestranačka ličnost, ovozemaljski (hrišćanski) grešnik obraćam se Tebi, koji znaš sve odgovore na bilione pitanja što dolaze od tvoga (ne)poslušnog društvenoga stada ili pastve (od vjernika i nevjernika), sa samo jednim pitanjem: „Do kada će da traje ovo stanje crnogorsko - evropske sreće u prvoj ekološkoj državi, sa političarima čija su usta raščepljena demokratijom, sa prvom i najstarijom bankom osnovanom prije nepune dvije decenije, sa obiljem evropskih i evroatlantskih integracija, sa najbrže rastućom privredom u kojoj najveći privredni subjekt broji do 100 radnika i kojima poslodavac neredovno ili nikako ne uplaćuje penziono i zdravstveno osiguranje (izuzev KAP-a koji troši nečiju struju a niko da kaže čiju, odakle i koliko megavati mjesečno ili godišnje), sa (naj)održivijim akcionim i strateškim NATO planovima samo zbog prioriteta i brojnih benefita u bliskoj i dalekoj perspektivibudućnosti, sa prekomorskom trgovačkom flotom od dva cijela broda i trećim u izgradnji kojima nas građane, više od dvije decenije, zasipa nesmjenjiva „politička elita“ nastala u „ratu za mir“ na jednom od nepunih 14.000 km² malom prostoru, ali sa „beskonačno plavetnim nebeskim svodom iznad“, u hiljadu/ama godina nezavisnoj državi(ci) Crnoj Gori? Opštepoznata je činjenica, a skoro na predsjedničkom sučeljavanju ispričah da se ne zaboravi, da je moj prvi poziv za susret sa tada najmlađim premijerom u Evropi, mada ga ne doživljavam kao „božije proviđenje“, meni omogućio današnju, besprekornu, političku i partijsku karijeru, pa zato i javno obećah da ću pobijediti sa velikim brojem glasova i da ću biti predsjednik „svih građana“, jer im se ni u čemu „nijesam zamjerio“! Obećanje svoje, kao što vidite, jasno i očigledno ispunih na zadovoljstvo moje i njihovo. Rijetki su pojedinci na našoj planeti koji se mogu pohvaliti da su tri puta bili kandidati na predsjedničkim izborima u jednoj državi i ujedno bili predsjednici te države. Moram reći, eto nevoljno, da je to meni uspjelo u mojoj državi i da sam sva tri puta pobijedio izbornom većinom glasova sve moje protivkandidate! Nema sumnje u ono što kažem! U tako kratkom vremenskom periodu od dvije decenije postigao sam izvanredan i značajan politički uspjeh što me preporučuje kod evropske zajednice za budućeg visokog zvaničnika u evropskom parlamentu! Opet, vama, moram reći i dodati da sam ostvario sve svoje želje i snove, uprkos onima koji su osporavali moje pravo da se kandidujem po treći put za predsjednika, jer sam na to imao lično pravo, pustimo pravna tumačenja i pravne praznine, nedoumice i tome slično. Ako me partija hoće, a to je bilo nesporno, onda tu pravne dileme ili prav(n)og osporavanja ne može biti! Moja jaka volja, čežnja i želja, maštanje i snovi, istrajnost, politička pripadnost najjačoj i najbrojnijoj partiji, ljudi koji me podržavaju, sve je to bila jedna „harmonija“ i zato sam (p)ostao predsjednik „svih građana“! Sve su moje želje i snovi sada ostvareni!? A možda se i četvrti put kandidujem, samo ako me (po)drži premijer i moj partijski šef, opet ću pobijediti. Zar se i to ne može desiti u „zemlji čuda“ kao što je ova naša Crna Gora? Nije lako biti ni tri puta predsjednik kućnoga savjeta, a kamoli predsjednik jedne evropski prosperitetne države i uzor državama u regionu kao što je naša Crna Gora. Priznajem, samo od toga teže može biti postati po sedmi put premijer u tako kratkom životnom vijeku! Neka je nazdravlje mojem i našem, ipak, rekao bih „božjem proviđenju“, a kako rekoše i ocu nacije, spasiocu biološke supstance, pregaocu i obnovitelju državne nezavnosti! Drugačije je biti moglo, ali nije (im) uspjelo! Zato smo tu gdje jesmo i držimo se puta koji su nam drugi trasirali, a mi radi o(p)stanka na vlasti sve rado prihvatili obećavajući „bolji život“ prvo nama, (p)a ako pretekne daće se i vama! Lik i djelo našega sedmostrukog premijera, kao i članstvo najbrojnije partije kojoj svim screm, dušom i tijelom pripadam, bi mi najveća (pre)poruka za tu tako visoku, časnu i obavezujuću državnu i političku funkciju pa i po treći put, a u inat svih svojih političkih protivnika, bijah „reizabran“ za Predsjednika „svih građana“ slobodarske nam Crne Gore. Ovoga puta iz opravdanih razloga, a sve zbog našega veličanstvenog „evropskog puta“, izostavljam riječi „junačke i herojske nam Crne Gore“, a koje (je)su duboko ukorijenjene u našu viševjekovnu prošlost u borbi za „krst časni i slobodu zlatnu“! Znate, (ev)ropska pravila se moraju poštovati, ako (ho)ćemo najbržim i najsigurnijim putem u Evropu. A, mi jesmo (opre)dijeljeni za zajednicu evropskih država i naroda! Bez „zakona o lustraciji“ naši političari (pozicija i opozicija) i ja sa njima kao predsjednik, po vokaciji diplomirani pravnik i advokat, idemo u prosperitetnu Evropu. Priznajem, nije bilo lako ni jednostavno izvojevati ovako veliku i veličanstvenu pobjedu! Tijesan je bio rezultat, sve do našega samoproglašenja i dvoumljenja opozicionog kandidata! Obilazeću Crnu Goru vidio sam „veliku posvećenost“ mojih partijskih članova. Svako je radio svoj posao i bio sigurna uzdanica, siguran glas za našu pobjedu, naravno sa ona „četiri sigurna glasa“ za koja smo se dogovorili prilikom zapošljavanja našega članstva. Naš partijski zadatak i princip, kojega se dugo godina držimo, bio je i ostao „jedno radno mjesto četiri sigurna glasa“ na izborima. Velike zasluge pripadaju našem menadžmentu, visokim i visoko pozicioniranim članovima naše najbrojnije partije. Naše mlado članstvo ima što od nas da nauči i u naseljeđe mu ostavljamo brojne primjere na kojima smo izvojevali sve naše „slavne“ pobjede. Veliko je i nezaobilazno jedno takvo nasljeđe! Naši mladi kadrovi mnogo obećavaju, makar gledajući na primjeru mladog portparola, koji onako brzometno istrča sa svim statističkim podacima „većina“ u veoma kratkom vremenskom roku, a na osnovu čega ja proglasih sebe za pobjednika i starog - novog predsjednika po treći put. Nazdravlje! Nije bilo onako kako je sve izgledalo i kako ste prvi put zapazili moju malo skrušenu, uplašenu, pa čak i neodobravajuću facu i pogrbljenu političku figuru, ne tako brojni, bez ikakve pompe i zastava, jer su se svi naši aktivisti po zatvaranju glasačkih mjesta razmilili po terenu! Ali, bio je to naš i moj „kec u rukavu“, da malo opustim(o) protivnike - opoziciju i veoma opasnog političkog konkurenta na moje predsjedničko mjesto! Činjenica je da sam već dva puta bio u fotelji predsjednika države i samim tim stekao veliko državničko iskustvo. Priznaćete da je ono mojem političkom konkurentu nedostajalo zbog „odsustva“ iz naše „zemlje“ i igranja „tenisa“! Očigledno i nedvosmisleno je da uspješno bavljenje tenisom donosi razonodu i novac, a na drugoj strani veliki politički krah. Moj izbor je bio bolji, naravno zahvaljujući mome prvom susretu i ubjedljivom razgovoru sa najmlađim premijerom! Vidjeli ste me u drugom javljanju sa kakvim ushićenjem, bez zebnje, sa puno snage i „argumenata“, koje mi je dostavio naš „izborni štab“, a ja ih saopštio iz cuga „sto posto prebrojanih glasova“, riješio sam dilemu svome predsjedničkom protivkandidatu, koji je, ipak, stao na 97 odsto prebrojanih listića. Moje cifre sve govore, a to je 100 odsto prema 97 odsto, što je i naš DIK konačno i zvanično objelodanio! Čestitke stižu sa svih strana iz zemlje i regiona, iz Evrope i Amerike, sem Albanije (Velike) i od našeg, za nas bez iznenađenja, koalicionog i dugogodišnjeg partnera u vlasti. Bio je to, po ko zna koji put, njihov prozirni trik, da ne kažem neuspio blef! Treći mandat sigurno teče, a opozicija i nezadovoljni predsjednički kandidat imaju pravo da se „zabavljaju“ na demokratskim protestima širom podgoričkih trgova, bulevara i trotoara u prvoj ekološkoj i ekonomski najprosperitetnijoj državi na svijetu, što je očigledno ravnajući se prema brojnim nagradama; koje po nekoliko puta godišnje, ja i naši zvaničnici, dodjeljujemo raznoraznim stranim i domaćim biznismenima, političarima, avanturistima, turističkim radnicima, poslenicima u kulturi i naravno našim visokim političkim zvaničnicima, državnicima, filozofima, samostalnim političarima i književnicima, savjetnicima i nezavisnim intelektualcima. Nazdravlje, do sljedećih izbora ili kako odlučite odnosno dogovorite se sa opozicijom i koalicionim partnerima, manjiskim strankama i brojnim političkim satelitima i privjescima. Olimpijada je 2016. godine, a izbori u Crnoj Gori neće biti prije nje! Da li je ovo moj neostvareni san ili sam ja, ipak, nevoljni predsjednik? Podgorica, utorak, 23. april 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (230) Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 22. 05. 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 22. maj 2013. godine. JE LI JAVA OD SNA SMUĆENIJA? „Turpe est aluid loqui, aluid sentire“ (Sramno je jedno govoriti, a drugo misliti) (SENEKA) Ljudi, jesu li vi oči ispale, a svrake mozak popile, da ne vidite i ne razumijete igru koju vam igraju ovi naši sveznaveni „mladi, lijepi i (još) pametni(ji)“ političari , za ove skoro će dvije i po decenije? Šta vam je te tako ćutite kao zaliveni i što je još gore od svega pa spavate višedecenijskim snom? Uspavaše vas i bogme zaplašiše tranzicijom, evropskim standardima i demokratskim reformama, ekonomskim prosperitetom, ekološkom državom, investicionim bumom, obnovljenom državnom nezavisnošću, socijalnom bijedom više od dvije trećine građana, obećanjima boljega života u naredna nekolika vijeka, prirodnim ljepotama i beskonačnim plavim nebeskim svodom i ne čujate se živi, kao da ne postojite, sve trpite i samo čekate da vam biološki sat otkuca posledni otkucaj. Krivi jeste i od toga ne možete uteći, ali ni oni nijesu manji krivci od vas, jer su radili sve u ličnom interesu a za potrebe onih koji su ih iz Evrope i Amerike održavali i postavljali, a vi tome svemu aminovali na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Onima i onoj komunističko-socijalističkoj i samoupravnoj vlasti na ulicama ste (s)lomili vrat i smijenili ih po kratkom postupku, a isti čas namjestili novu tzv. „političku elitu“ nastalu u „ratu za mir“ i sa njihovom novom tzv. „razvojnom filozofijom“ počeli da mijenjate društvenu svijest bolje reći negirate sve tradicionalne vrijednosti njegovane u poslednja tri vijeka. Po treći put, od juče (20. maj 2013.) počeo je zvanično teći treći predsjednički mandat u petogodišnjem trajanju jednom istome čovjeku u liku i djelu gospodina Filipa Vujanovića. Sasvim nevažno, može on još tri puta biti stari-novi predsjednik ne samo one, ove i ko zna koje treće ili četvrte nezavisno-zavisne države pa sve do „obnove kraljevine Crne Gore“ u liku i djelu nekog od ličnosti novonastale „političke elite“ iz poslednje decenije 20. vijeka! Može kod nas jedan te isti čovjek državnik i političar biti po sedmi put premijer u demokratskoj i nezavisnoj, ekonomski prosperitetnoj Crnoj Gori; a isto tako i jedan te isti čovjek biti nekolika mandata predsjednik Skupštine crnogorske, ni to nam na bolje neće promijeniti sivilo socijalnoga života ogromnog broja „građanske“ Crne Gore. Imena ti tvoga, bili ono Ranko na inauguraciji sinoć na Cetinju i otvori li on skupštinsko zasijedanje u cilju zvaničnog proglašenja Predsjednika Republike Crne Gore? Prosto rečeno, ne mogah se povrnuti od velikoga „iznenađenja“ pa ne (po)vjerovah onome što viđoh svojim golim očima te brže bolje stavih naočale, isti lik ostade samo što tada bijaše mnogo jasniji! Dobro je što bijah na trosjedu! Onako u čudu pojačah ton na televizoru da čujem njegov ne baš za uho umilni glas, da razumijem njegove nove (dub)okoumne kovanice i mnogo (s)mislene rečenice, koje snažno prodiru u srž crnogorsko-istorijske prošlosti u nekoliko vjekova i daju nam nadu odavno izgubljenu! Još se jednom upitah da li ja to sanjam ili je java bila još strašnija od moga dotadašnjeg sna! Niko, do on, za govornicom ne bijaše, jer ga (pre)poznah po frizuri i povelikim zaliscima na glavi, a bogme i po desnici ruci koju držaše po lijevoj strani za vrijeme intoniranja crnogorske njemu omiljene himne. Jedna od osobenosti koja krasi većinu crnogorskih političara, bilo u strankama ili u parlamentarnim klupama, jeste „dosljedna neprincipijelnost“, koja ipak ima prođu na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Ma ne bih se ja toliko „iznenadio i traumirao“ da nijesam čitao sve njegove izjave objavljene u elektronskim i štampanim medijima povodom „osporavanja“ kandidature toga istog predsjednika kome on (o)drža slovo i da(de) riječ da položi svečanu zakletvu sa onom nepriznatom i protjeranom od komunista završnicom „... Tako mi Bog pomogao“, kako snažno i odlučno naglasi stari-novi Predsjednik! Sijaset izjava je dao u javnost gospodin Ranko Krivokapić u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore i svoje lično ime, pa čak izjavi da je riječ o „neustavnoj kandidaturi“, do one dan u oči inauguracije: „Donijeli smo pametnu odluku“, izjava data poslije održane sjednice najistaknutijih članova SDP-a. Predsjednik crnogorske Skupštine otvori petu sjednicu redovnog proljećnog zasijedanja na Cetinju, i naravno bači u zaborav sve ono što je u prethodna dva mjeseca izjavljivao o tom istom predsjedniku kao kandidatu kojemu sada ukaza počast i pozva ga da položi po treći put svečanu zakletvu za Predsjednika RCG. Sasvim je nevažno da li je taj isti Predsjednik crnogorske Skupštine bio na koktelu ili je svojim „ignorisanjem“ poziva na „čašicu pića“ opet htio „odlučno“ (od)glumiti svoje brojne (ja)sne stavove, (p)ravne norme ili (ne)principijelno ponašanje, jer je prilikom svoga govora i p(r)ozivom gospodina Filipa Vujanovića na svečano polaganje zakletve sve izbrisa(n)o odnosno reterirao u ličnim izjavama i partijskim stavovima! Koga je briga što je Predsjednik crnogorske Skupštine tako postupio i da li je to baš toliko važno da se sada postavlja pitanje tom istom dugogodišnjem parlamentarcu, koji predsjedava crnogorskom Skupštinom, zašto je tako postupio i koliko je takav potez (odluka) zaista pametan, moralan, iskren, parlamentaran, uviđajan prema svojim partijskim kolegama? Da li je takav „potez“ Predsjednika crnogorske Skupštine toliko „... pametan i jedino logičan...“ kako reče jedan član iz SDP-a ili je baš bila „pametna odluka“ koju su donijeli članovi predsjedništva SDP-a i sa njom kao takvom izađe u javnost gospodin Ranko Krivokapić, jer time izražava „poštovanje prema instituciju koju predstavlja“? Da li je ispravan i dosljedan stav jednog drugog visokog partijskog funkcionera SDP-a: „Definitivno i sigurno ne idem. Razlozi su poznati, a ja sam još više ubijeđen da sam u pravu, kada smo utvrdili da je kandidat neustavno predložen“, koji je bio odlučan i rezolutan da neće prisustvovati inauguraciji „neustavnog predsjedničkog kandidata“, Predsjednika Vujanovića? Da li se moglo bez gospodina Ranka Krivokapića na inauguraciji „neustavnog predsjedničkog kandidata“ i sumnjivog ili sa izvjesnom sjenkom pobjednika na predsjedničkim izborima? Onaj koji je „objedinio sve istorijske pobjeda“ ovoga puta je uistinu za sebe prisvojio i objedinio obadva predsjednika u svome političkom liku i za svoga mandata! Neka se zna ko je Gospodar nezavisne i obnovljene, ali još ne i „kraljevine Crne Gore“! Da li je takav potez ili odluka SDP-a upravo političko koketiranje ne samo prema crnogorskoj javnosti nego i prema cjelokupnoj opoziciji sve u cilju da svi budu zadovoljni, pa njihov predsjednik Skupštine ostane još par mandata ili samo do kraja mandata njegovog „neustavnog predsjedničkog kandidata“ kojega ipak ozvaniči(še) on(i) kao koalicioni partner(i) bez kojih se „ne može“? Šta god da je od svega navedenog „pametna odluka“ imaće svoje konsekvece unutar samog SDP-a, iz mnogo razloga, prije svih, zbog „kompromisnog rešenja“ ili „prav(n)og (raz)rješenja“ kojim se gubi politički rejting u crnogorskoj javnosti i na političkoj pozornici. Nešto slično ili gotovo isto se dešavalo i sa jednim nekadašnjim stranačkim liderom i njenim članstvom, pa su sada u stanju „političke apstinencije“! Pokušava, nažalost veoma prozirno i pravno neutemeljeno, Predsjednik crnogorske Skupštine amortizovati i opravdati sve svoje izjave date u lično ime ili kao parlamentarac na funkciji predsjednika Skupštine da je svojim prisustvom „U Vladinom domu branio Ustavnu poziciju predsjednika Skupštine Crne Gore i radio svoju ustavnu dužnost! Pitanje je samo jedno, od koga je branio kad je tog istog „neustavnog predsjedničkog kandidata“ sada isvojim p(r)ozivom inaugurisao? Drugim riječima, barnio ga je od sebe a istovremeno je branio i „Ustavnu poziciju“ bolje reći fotelju za još jedan mandat, jer mu je stolica omilila a vlast mu u nasljeđe gotovo prešla. A, ko je napadao predsjednika crrnogorske Skupštine pa je bio primoran da se brani onakvim izjavama ili je to bio samo njegov lični političlki gaf za javnost i članstvo njegove stranke? Na inauguraciji Predsjedniku RCG gospodinu Filipu Vujanoviću i u vili „Gorica“ kod Predsjednika Vlade RCG prisutni su bili neizmjerno zahvalni što su dobili pozivnicu, a ozareni što ih je gospodin Premijer udostojio primiti, došavši mu na poklonjenje i čestitajući mu „objedinjenje svih pobjeda“ koje je on lično izvojevao u svom dvoipodecenijskom političkom mandatu. Pokazao je svojim prisustvom da onupravo politička figura od koje zavise ne samo Predsjednik RCG nego i Predsjednik Skupštine CG, a sve ostalo je trabunjanje i opravdavanje izjava datih od strane opozicije, pozicije ili koalicionih partnera odnosno koalicionih privjezaka. Takva nam je politička scena u Crnoj Gori, koju nam kroje veliki i nezavisni državnici i parlamentarci, politička elita iz „rata za mir“ Da je kojim slučajem u kladionicama bio postavljen „par“ - Ranko inauguriše Filipa prognozeri bi morali pokrivati troznakom, odnosno oni koji dobro poznaju političku principijelnost i jednog i drugog odigrali bi siguran fiks i čak prelaz iz jedan u jedan, jer je od svega važnije sačuvati fotelju za još jedan siguran glas i ujedno mandat. TEMPUS OMNIA RELEVAT - (Vrijeme sve otkriva)! Podgorica, četvrtak, 23. maj 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (231) Objavljeno: JAVNISERVIS.ME, petak, 07. 06. 2013. godine; IN4S.NET, subota, 08. 06. 2013. godine. KRAĐA STRUJE UZ ILI BEZ BLAGOSLOVA „DA JE VJEČNA CRNA GORA“? Ma šta (mi) kažeš i dokle da (me) ubjeđuješ da se može desiti u jednoj najstarijoj ekološkoj, pravnoj, demokratskoj, reformskoj, (pro)evropskoj i NATO-vskoj u skoroj budućnosti, nezavisnoj državi, kakva je Crna Gora, da se toleriše krađa-lopovluk (narodski rečeno) struje odnosno tajnojavno, privremeno i (ne)ovlašćeno uzimanje - pozajmljivanje iz everopskog elektrosistema (interkonekcije) bez ili sa blagoslovom „Da je vječna Crna Gora“ i koalicionih zvaničnika u vlasti? Samo je jed(i)no moguće da oni na vlasti (ni)jesu blagovremeno i potpuno informisani o navedenom „slučaju“? Ni šverc duvana i nafte, koji se dešavao u Crnoj Gori u posljednjoj deceniji 20. vijeka, nije bio bez blagoslova tadašnjih državnika i visokih partijskih funkcionera, a sve u interesu (o)čuvanja neophodne supstance naroda-građana ondašnje Crne Gore u monolitnoj SFR Jugoslaviji optočenoj bratstvom i jedinstvom! Ko može da kaže da (ni)je Crna Gora odavno dostigla moderne i visoke (ev)ropske standarde? Neki evropski i regionalni zvaničnici čak tvrde da ih je Crna Gora odavno prestigla ili nadmašila! Dva su velika ili značajna faktora koji nam potvrđuju da se Crna Gora već dokazala potvrdila na (ev)ropskome putu, kao i da je njena „nacionalno osviješćena, zdravorazumska politička elita“ još iz vremena „rata za mir“ pokazala sve svoje nesporne raskošne moralnopolitičke kvalitete, ustaljene visoke crnogorske životne standarde i (m)oralne norme. Sve je podređeno devizi “Da je vječna Crna Gora”! Visoki dometi ukupnog napretka posebno se ogledaju u nenadmašnom ekonomskom, državno-evropskom prosperitetu sa evropskim standardom njenih više od dvije trećine građana, koji su potpuno osiromašeni i dovedeni na ivicu egzistencijalne propasti. Drugi značajan faktor jeste (ne)postojanje organizovanog kriminala sa samo tridesetak organizovanih kriminalnih grupa koje se intezivno nadgledaju i drže pod kontrolom, pa se zbog toga i (ne) dešavaju brojna ubistva sa gotovo dvadesetak nersvijetljenih, što je inače regionalni i evropski pros(i)jek, a tome težimo, zar ne? Najsvježiji primjer visokopostignutih tranzicionih, demokratsko-reformskih crnogorskoevropskih standarda je višemjesečna krađa struje iz evropskog elektrosistema - “interkonekcije” (februar - maj), koji je kao slučaj razmatran čak u Briselu među visokim evropskim zvaničnicima i institucijama. Napredak je ujedno dostignut i činjenicom da zvanične vlasti sa političkopartijskom koalicijom DPS-SDP upravo - (ne) činjenjem - istrajavaju već pune dvije decenije na pronalaženju prav(n)og rješenja za tako značajan privredni subjekt kakav je KAP, koji iako u privatnom većinskom vlasništvu nastoji da i dalje radi u korist političkih oligarha i istrajnih vlasnika, a nikako da se odreču benefita i “zlatne koke” i sve u interesu (pre)bogatih i prosperitetnih građana, čije mjesečne zarade kod zaposlenih stoje na visokom evropskom prosijeku od cijelih 478,00 eura! Samo je crnogorska demokratija i sudska reforma dostigla tako visok evropski standard koji je garant, sa državnom dozvolom ili bez nje odnosno sa blagoslovom “Da je vječna Crna Gora”, prećutnom omogućavanju krađe struje, šverca cigareta i nafte, trgovine oružjem, dilovanje narkotika i ko zna sve čime, a da za sve to niko ne odgovara odnosno radi viših državnih, političkih i ličnih interesa nema odgovornih ili niko o tome ne zna ništa; bolje reći zvanične institucije, visoke državne i partijske ličnosti „nemaju potpunu informaciju“ sem nekih sumnjivih naznaka, koje im ne pružaju valjane argumente da nadležne institucije i njihovi organi preduzmu (o)zbiljne istražne, operativne i procesne radnje. Samo se u Crnoj Gori može desiti da za preprodaju par grama droge (pre)prodavac bude kažnjen sa par godina zatvora, a oni koji diluju brodom nekoliko stotina kilograma raznih opojnih supstanci budu oslobođeni usled nedostatka dokaza ili prođu sa nekoliko mjeseci „pritvora“ u krajnjem manjom zatvorskom kaznom! Kako se moglo desiti u tako ekonomski prosperitetnoj, demokratskoj, reformskoj i (us)prav(n)oj, a nezavisnoj, državi da njeni ekonomski stručnjaci i eksperti neoliberlnog ekonomskog koncepta već pune dvije decenije traže rješenje za spas KAP-a, kao najmoćnijeg privrednog subjekta, a da im je ono upravo bilo tu pred nosem da se jednostavno krađom lopovlukom odnosno t(r)ajno-javnom (ne)ovlašćenom nabavkom struje proizvodnja u inače “održivom” privrednom subjektu može veoma lako nastaviti sve dotle dok ih neko ne otkrije ili (o)pomene da se tako ne može dalje! Kako je crnogorskim ekonomskim „ekspertima“ promaklo tako jednostavno rješenje koje im se i danas nudi, a oni ga previđaju, da angažuju sve nezaposlene i time ispune obećanje novogstarog premijera da se otvori 40.000 radnih mjesta u tako važnom privrednom gigantu i naravno da se pitanje nezaposlenosti jednom za svagda, dok su onim na vlasti, riješi - skine sa dnevnog reda? Svakako da je takvo rješenje iznuđeno i zbog toga bi svi (ne)zaposleni radili volonterski, po ugledu na nekadašnje omladinske radne akcije (ORA), a građani bi solidarno plaćali dodatno potrošenu struju u KAP-u, ako ne bude u mogućnosti da je i dalje krade odnosno neovlašćeno uzima - pozajmljuje! Demokratska, ekološka, ekonomski prosperitetna i reformska, evropska Crna Gora ne vidi ništa loše u tome što neko na visokom i zvaničnom nivou krade odnosno (ne)ovlašćeno, a privremeno, troši nečiju struju sve dok ne bude otkriven ili dok im koaliciona vlast, a bogme i sa njima opozicija u parlamentu, ne kaže da „naprave pauzu“, pa sve potrebe za nedostajućim megavatima nadoknade preko povećanja cijene struji i sve to po ko zna koji put stave na leđa njenih „ekonomski prosperitetnih“ građana. Zbog ove bruke koja je pukla, a uvjeren sam da se za nju odavno znalo, makar nadležni i odgovorni u KAP-u, teško je a ne postaviti par pitanja: “Ko je i u čijem je interesu krao struju – (ne)ovlašćeno i privremeno vršio pozajmicu struje iz evropske interkonekcije”? Da li je takvih slučajeva bilo prije i da li će građani snositi cijelu odgovornost, jer njihova politička elita i koaliciona vlast o svemu tome nije imala pojma ili je samo bila nedovoljno informisana! Naravno da će crnogorska demokratska koaliciona vlast sa (ne)poslušnom i (ne)odgovornom opozicijom o svemu ozbiljno, nadugačko i naširoko raspravljati u parlamentu i donijeti važan i nadasve politički ozbiljan i odgovoran zaključak, koji će biti obavezujući samo za građane nezavisne Crne Gore da istrpe još jedno povećanje struje sve u cilju da se (pri)pomogne ne KAPu nego sirotim vlasnicima i „nacionalno osviješćenoj političkoj eliti” crnogorskoj, koji upravljaju tim uveliko „održivim” privrednim gigantom, a sve pod motom “Da je vječna Crna Gora”? Generalno jesam za spas KAP-a iako mu nema spasa (slično se izrazio ministar finansija) i lično sam ubijeđen da nije jedini privredni subjekt koji posluje za interese političke elite i većinskog vlasnika sa brojnim rukovodećim kadrom, odnosno za opstanak tako (sp)osobne (ruko)vodeće strukture, a sve na teret crnogorskih građana da se krade i troši struja. To je jedan privredni subjekt koji samo proizvodi gubitke od samog njegovog osnivanja i početka rada, pa za taj period do dolaska “mladih, lijepih i (još) pametnih” nema ničije odgovornosti!!! Što je bilo neka je bilo, tako bi rekli ovi koji danas upravljaju - vladaju Crnom Gorom pune 23 godine. A koliko je još onih privrednih subjekata koji kradu ne samo struju, nego zaposlenima ne uplaćuju socijalno, zdravstveno, penzijsko i tako dalje i tome slično? Sve je to proizvod ove „nacionalno osviješćene političke elite“ nastale u njenom “ratu za mir”. A šta tek reći za brojne afere: SNIMAK, AVALA-ZAVALA, TELENOR, gradnju i raspodjelu sindikalnih stanova, i mnogo drugih znanih i neznanih, o kojima će se jednoga dana, ipak, progovoriti. Treba li nekog upitati da li u svim tim aferama ima udjela “nacionalno osviješćena politička elita“, koliko je ona daleko od svega toga i sa kojim ona sve informacijama o navedenom raspolaže? Dvije su velike i “nesporne tekovine“ generacije “mladi, lijepi i (još) pametni” u njihovoj nesmjenjivoj skoro dvo i po decenijskoj vlasti u Crnoj Gori, a to su: da se samo pod blagoslovom državnim ili visokih političkih zvaničnika može švercovati duvan ili nafta, vršiti krađa (ne)ovlašćena pozajmica struje a da niko pojedinačno ne bude odgovoran za učinjeno; da su kriminalci “ljudi sa moralom”, a da su lopovi-krađuni samo osobe koje u „višem interesu“ privremeno otuđuju imovinu građana, pa kad budu otkriveni oni samo bivaju politički ili sudski (o)pomenuti, jer se sve radi(lo) u interesu “nacionalno osviješćene političke elite” i (o)čuvanju biološke supstance građana Crne Gore! Naravno, da poslije svega, slijedi neizostavan njihov slogan, geslo, deviza-moto: ”Da je vječna Crna Gora”, da se na demokratski način vrši neovlašćena pozajmica struje uz prećutnu dozvolu političke elite na vlasti sve u cilju evropskih standarda i crnogorske tradicije utemeljene u period od posljednje decenije 20. vijeka do danas; i još treba dodati neka je (v)ječna koalicija i sa njom dobar dio opozicije pa da svi oni zajedno žive standardom većine crnogorskih građana zbog kojih su i došli na vlast ”za bolji život”! Podgorica, petak, 07. jun 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (232) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 18. jun 2013. godina; JAVNISERVIS.ME, petak, 21, jun 2013. godine. BAVIO SAM SE KAP-OM, DOKTORIRAO BIH NA NJEMU! Nema potrebe ići tako daleko u prošlost pa reći da je u mnogim evropskim državama unazad nekoliko godina, počev od Engleske, Francuske, Njemačke, Rumunije, Italije, Hrvatske, do danas Češke, bilo raznoraznih političkih afera i skandala koji su se ticali organizovanog privrednog kriminala, nezakonitog finansiranja političkih stranaka, konflikta interesa, ljubavnih avantura po raznoraznim kabinetima ili hotelskim sobama, nezakonitog bogaćenja pojedinih premijera i ministara i mnogo drugih zloupotreba od strane političara. Novinski stupci najtiražnijih štampanih medija golicali su maštu svojih čitalaca. Kao rezultat svega „suma sumarum“ može se izvući zaključak ili „naravoučenije“ da su počinioci takvih nečasnih i(li) nezakonitih radnji odgovarali snoseći lične, moralne, javne, političke i zakonske sankcije, a ostavke su bile obavezujuće uz izvinjenja za javnost. Moglo je biti mnogim državnicima i političarima, ministrima i premijerima, a posebno Berluskoniju, Sanaderu ili Nečasu da do mile volje negiraju zloupotrebe službenog položaja bez namjere da podnesu ostavku na premijersko mjesto. Od brojnih i silnih izjava na kraju svega osta(ne) za javnost jedno mučno sjećanje na državne i političke afere ili ljubavne skandale, a novac u svemu tome je kolateralna šteta, jer im „nije“ bio toliko važan pa su njime raspolagali po volji i ličnoj potrebi. U kojoj to evropskoj, privredno visokorazvijenoj državi sa ukorijenjenom demokratijom nema afera i skandala zbog zloupotrebe službenog položaja, privrednog kriminala, nerasvijetljenih ubistava i tako dalje i tome slično, a da u tim istim državama ne padaju vlade, smjenjuju se ministri i pozivaju na javnu, moralnu, političku i sudsku odgovornost? Mnoge evropske države u poslednjih nekoliko godina potresale su afere i skandali zbog kojih su padale ili se smenjivale vlade, mijenjali se narodni predstavnici u parlamentu, ministri podnosili ostavke ne svojom voljom već iz „političke nužde”! Zbog svega toga nikoga u Crnoj Gori da zaboli zub, glava ili da se visoki državnici i političari makar zapitaju čemu takva „galama i pažnja“ ukupne javnosti za njihov stresan i visokorizičan „državni život“! Zašto bi crnogorske samoljubive i nedodirljive ministre i parlamentarce zabrinjavali „evropski skandali i afere“ kada su još daleko od evropske demokratije, a posebno što je to Balkan koji je „daleko“ od Evrope? Sa susjednim i regionalnim državama imaju prijateljske odnose i mnogostruku saradnju po raznim osnovama, prije svega na privrednom i kulturnom planu sa prioritetnim zadacima ulaska u evropsku zajednicu država i NATO savez. Crnogorska „politička elita“ nastala u „ratu za mir“ ne odustaje od svojih programiranih političkih principa i prioriteta, uveliko očekujući benefite, koji će posle toga sami dolaziti i padati! Zašto u ekološkoj i nezavisnoj Crnoj Gori nema skandala, iako je nadaleko poznata ili prepoznata kao malena „zemlja čuda” i „zemlja paradoksa“? Čuda mogu da se dešavaju i ona su poželjna, jer se crnogorska industrija „snažno razvija“, privreda pokazuje „veliki“ napredak, a standard građana je sve slabiji! Najstarija ekološka, buduća evropska, visoko prosperitetna, demokrtaska i nezavisna država Crna Gora polako ali sigurno „izlazi iz recesije - na putu je sigurnog oporavka“, barem tako kažu i uporno ponavljaju državni čelnici i vodeći političari! Međutim, crnogorska privreda u protekloj godini pokazuje „blagi pad“, a inflacija je stabilna i održiva, zvanično na granici od 3 do 5 procenata. Kako je to moguće? Takođe, afere mogu da se dešavaju i nabrajaju, ali ne i da se rasvjetljavaju i da dobiju sudski epilog. Primjera ima mnogo, da navedemo Avalu, Zavalu, Telekom, Snimak i najnoviju (po)vezanu sa (ne)ovlašćenom pozajmicom iz evropske interkonekcije - krađa struje za KAP odnosno „(st)ručna greška“ crnogorskih zvaničnika ili političkih moćnika!!! Ako Avalu, Zavalu i Telekom možemo nazvati zajedničkim imenom ličnih „afera“, manjeg ili većeg obima, onda se „Snimak“, ipak, mora uračunati u „politički skandal“ ozbiljnih razmjera! Šta tek reći za „krađu struje - (ne)ovlašćeno uzimanje-pozajmica iz evropske interkonekcije“ i kojim pravim imenom je nazvati sem „skandal na državnom nivou“, jer je (bilo) nemoguće tako nešto (u)činiti, makar i prećutno, bez aminovanja - odobrenja najviših državnih i političkih zvaničnika Crne Gore! O svemu navedenom moglo je malo da se priča po kuloarima ili da neki „nezavisni“ mediji dozirano prenesu ono što su (na)čuli, a zatim se odmah sve demantuje. Kroz par godina upravo se ispostavlja da su kuloarske priče, ipak dobile svoj korpus delikti, bilo u vidu pronevjere u finansijskom poslovanju, zloupotrebe službenog položaja, ljubavne afere u nekom ministarskom kabinetu ili sa nekog službenog putovanja sa damom za pratnju, u krajnjem slučaju može i neki porno film sa ne mnogo minutaže. Sve je u službi medijske „reklame“ i golicanja mašte crnogorskog javnog mnjenja! Zašto da se javno ne (pro)govori o kriminalu, kriminalnim organizacijama, mnogobrojnim ubistvima, ali samo na nivou statistike i slučaja? Bio je na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme na njegovu žalost, o „njegovu glavu”. Koji i kakvi skandali, toga u Crnoj Gori nema i niti je ikad bilo? Može da se piše, priča i komentariše o video snimcima i pornografiji, seks trafikingu, švercu cigareta i nafte, dilovanju narkotika, jer to „zabavlja“ naše „prebogate“ i „ekonomski“ prosperitetne građane, a štampani mediji zbog toga imaju dobru prođu. Ma, koga je briga i za troškove koje napravi neka partijska delegacija pa sa sobom povede i po dva tri člana svoje familije sve na trošak poreskih obveznika? Kada su u pitanju sportski događaji evropskog ili svjetskog nivoa onda prednost imaju čelnici na koalicionom nivou, a još se poneko nađe iz redova neke manje političke stranke u ulozi (s)lijepog putnika. Naravno, opet sve na državni trošak i zato nam troškovi putovanja i dnevnice po Crnoj Gori i inostranstvu za naše (u)gledne, narodne i (blago)rodne parlamentarce dostižu zvaničnu cifru od oko 400.000 eura, mada se na istu može slobodno dodati najmanje nekoliko desetina hiljada eura. Nije mnogo za „ekonomski prosperitetnu i industrijski razvijenu Crnu Goru“ u kojoj zaposleni imaju prosječnu mjesečnu zaradu oko 480,00 eura. Za nezaposlenu visokostručnu radnu snagu nema brige! Njima, kao ponuda, stoje „strateški“ sezonski poslovi u trajanju mjesec - dva, sve preko Zavoda za zapošljavanje kao posrednika koji ima (o)smišljen i dugoročan plan zapošljavanja takvih kadrova! Šta, država najavljuje ili uvodi stečaj u KAP-u? Ma, je li to moguće? Da li pogrešno čitate ili ne shvatate poentu koalicione priče sa ciljem da svoje građane hoće „rasteretiti“ političke ozbiljnosti i teškoga ekonomskoga stanja? Biće da je po srijedi prije i iznad svega obavezno novo kreditno zaduženje ne u onom (na)javljenom - planiranom - projektovanom iznosu, već „malo“ većem upravo zbog prispjelih ili preuzetih državnih obaveza i garancija za naplatu i ko zna čega još sve. Kasnije će se tek sve saznati, kad vrhovni vožd kaže da će se sprovoditi mjere - zaključci za koje on smatra da će biti efikasni i plodonosni, a zakonodavni odbori mogu samo da (od)gledaju dalji scenario. Kad je god „politička elita“ govorila i ubjeđivala crnogorsku javnost da nema daljeg zaduživanja ili ne u punoj mjeri - planiranom iznosu tada su odluke na visokom nivou upravo bile, u cilju prevazilaženja krize i traženja boljega - optimalnijeg rješenja, u novom kreditnom paketu po najpovoljnijim kamatama! Ništa novog i sve po starom, jer je stari-novi sedmostruki Premijer riješio da spasi crnogorsku privredu. Stvaramo povoljno tlo i tržište za nove investitore i investicije, koji će našu ekonomiju znatno ojačati i unaprijediti! Biće nešto slično KAP-u, ugovorima i garancijama, a sve na teret građana Crne Gore. Otkud stečaj u tako „moćnom“ crnogorskom i regionalnom privrednom gigantu? Šta na to kažu crnogorski ekonomski „eksperti“ i nadasve političari u koalicionoj vlasti? Pa, zar tamo ima sumnjivih radnji, zloupotrebe službenog položaja ili krađe struje - (ne)ovlašćene pozajmice kao „(st)ručne greške“ partijskih kadrova, koji s(a)vjesno obavljaju svoje (st)ručne i p(o)lit(ič)ke zadaće? Ma, šta se tu Rusi hoće da pitaju i ko to uporno širi raznorazne (dez)informacije o tom industrijskom gigantu kakav je KAP? Neko sa strane iz opozicije ili državni neprijatelji, unutrašnji i spoljni, dakle „antidržavni elementi“ imaju za cilj da (u)gase KAP! Kako je sve to moguće kad su privatizaciju KAP-a sprovodili najveći crnogorski stručnjaci i eksperti naravno uz veliku pomoć i stranih stručnjaka, eksperata i planera crnogorske privredne i turističke budućnosti? Kako da vjerujem da su naši političari, posebno koalicioni partneri u vlasti, napravili tako veliki privredni (pr)omašaj pa su svojim „ekspertskim“ znanjem doveli KAP do stečaja? Više sam sklon povjerovati u riječi onih koji su bili u rukovodećoj strukturi KAP-a i na čelu tog giganta kao generalni, izvršni direktori, ili direktori u bordu direktora da je taj industrijski gigant „održiv i isplativ“, a za crnogorsku privredu neophodan i vječan, jer su za taj svoj stručni, ekspertski i nadasve politički rad, primali godinama, decenijama mjesečnu platu po nekoliko hiljada eura, a danas su složno za stečaj ili gašenje KAP-a? Kako ne povjerovati u riječi naše „političke elite“ iz generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“ da su stvorili održivu ekonomiju, sproveli transparentnu tranziciju i omogućili svojim građanima „bolji život“ sa evropskim prosijekom mjesečnih primanja od 473,00 eura po zaposlenom? Sve bi prethodno imalo neku prođu ili bilo bi sa izvjesnom dozom sumnje da nije planova, strateških programa i prioriteta sa kojima po nekoliko puta godišnje „politička elita“ sa Premijerom na čelu izlazi u javnost da smo dostigli visok stepen održivosti! Čini mi se da će nam trebati mnogo godina i decenija strpljivoga rada da crnogorsku privredu dovedemo na ono mjesto na kojem je bila prije dolaska generacije „sa novom razvojnom filozofijom - mladi, lijepi i (još) pametni“. Šta reći za „projekte vijeka“, kao što su: autoput Bar - Boljare, most „Verige“, i raznorazne planove za izgradnju žičara, (termo)elektrana i hidrocentrala i tako dalje? Poseban akcenat se danas stavlja na strategiju izgradnje elektrana koje bi Crnoj Gori omogućile da „poslije 2020. godine bude izvoznik struje“! A, šta će tek da radi A2A, partner koji je uložio milionske investicije? Očigledno je da crnogorska „politička elita“ i koaliciona vlast ima svoje planove za „evropsku budućnost“! Za građane Crne Gore takva budućnost je mnogo daleka i teško ostvariva na čelu sa generacijom iz „rata za mir“, koji su već potrošili skoro četvrtinu vijeka, a životni standard građana ispod je svakog minimuma. Ako vam do sada nešto oko njegovog povratka nije bilo razumljivo i vidljivo, barem je sada svima jasno zašto se veliki vođa, spasilac biološke supstance, stvaralac nacije i obnovitelj države vratio. Da (na)plati sve dugove koje je neko učinio za vrijeme njegove kratkoročne pauze. Na plašite se ministri, niko od vas pojedinačno neće odgovarati, ali zato ćete svi kao jedan morati misliti kao on i pognute glave izvršavati zapovijedi, naredbe, i stvarati-kreirati ekonomski ambijent za nove i nove kredite državne, bankarske, lične, porodične i o svemu šta se dešava mimo onoga što vam se ne bude naredilo. Tako su sve naše afere i završile, a sudovi odnosno sudijske presude zbog (ne)namjerno (na)pravljenih tehničkih grešaka pale u vodu ili vraćene na ponovni postupak i neiscrpna vještačenja sve do iznemoglosti, do besmisla tokom godina i decenija, dokle god traje ova današnja „labava“ koaliciona vlast. Kako ne (po)vjerovati u riječi visokog crnogorskog državnika i političara, po treći put izabranog za predsjednika, koje je žustro, optimistički i uvjerljivo izgovorio u svom intervjuu (RTVCG/Intervju s povodom, utorak, 11. 06. 2013. godine): „...KAP je naša industrija... strašno je važno da se KAP održi, sačuva industrija... BAVIO SAM SE KAP-om ... DOKTORIRAO BIH NA NJEMU... Rusi treba da izađu... nijesu izvršili svoju obavezu...“! Ako tako o KAP-u kaže i ubjedljivo priča prvi čovjek u državi Crnoj Gori, a reče da ima mnogo razloga, jer se bavio KAP-om toliko da bi na njemu „dotorirao“, onda je tu kraj svakoj priči i sumnji da KAP (ne) treba sačuvati! Svi crnogorski stručnjaci i eksperti, kao i bivši direktori i rukovodeća struktura sadašnja imaju obavezu, političku i moralnu, da ponude za stečajnog upravnika KAP-a čovjeka koji bi mogao „doktorirati“ na njemu? Nek mu bude sa srećom i ta dužnost ako (bi) je prihvati(o)! Podgorica, utorak, 18. jun 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (233) Objavljeno: IN4S.NET, petak, 28. jun 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, petak, 28. jun 2013. godine. P(O)LIT(IČ)KA FARSA DPS-A OD (SA)SLUŠANJA U PARU Vrući dani s kraja ovogodišnjeg proljeća i početak ljeta ne iznenađuju crnogorske građane. Turistički poslenici zadovoljno trljaju dlanove nadajući se da će (na)puniti svoje duboke i (p)razne džepove. S nestrpljenjem čekaju da se zahukta dugo očekivana najezda stranih regionalnih i domaćih turista pa da se (u)bere više nego što su mogli predvidjeti dolaskom onih (iz)nenadnih i zabrinjavajućih kišnih dana za koje se mislilo da mogu potrajati i duže od ozbiljnih prognoza iz HMZ Crne Gore i time „ugroziti“ planiranu i spremnu turističku sezonu, već unaprijed (pr)oglašenu da će premašiti prošlogodišnju, ne samo po broju posjetilaca i noćenja nego i finansijskim efektima, naravno u eurima. Čemu uvod, iako kratak, s pravom bi se mogli (za)pitati oni koji ne vole „duge tekstove“ ili one koji ih „smaraju“. Moglo je i bez uvoda ili bilo kakvog daljeg pisanja - elaboriranja političke afere zvane „Snimak“ vješto skrivane i kreirane od (naj)uticajnijih članova DPS-a, kao najbrojnije, najorganizovanije i najjače vladajuće partije na političkoj crnogorskoj pozornici. Najjednostavnije se moglo reći da je afera „Snimak“ politički skandal širih razmjera, vremenski dugo korišćenog scenarija od jedne „političke elite“ koja (s)uvereno vlada Crnom Gorom uz veliku podršku glasova iz članstva nejakih koalicionih stranaka kao privezaka i jednog dijela (ne)složne i jalove opozicije. Međutim, mnogo je razloga zbog kojih bi bilo nepravedno na takav način završiti jedan tekst pod naslovom „P(o)lit(ič)ka farsa DPS-a od (sa)slušanja u paru“. Kao prvi i jak razlog, zbog kojega kanimo malo opširnije pisati, jeste da se unazad nekoliko godina „slučajno“ dešavaju otkrivaju afere, a crnogorska javnost (ni)je upoznata sa uzrocima njihovog nastanka, još manje zadovoljna epilogom saradnje policijsko-istražnih organa, preduzetih radnji i sudskih institucija i organa u cilju procesuiranja do konačnog ishoda na nivou pravosnažnih presuda osumnjičenih, okrivljenih i osuđenih počinilaca ili aktera-učesnika. Dakle, problematika brojnih „afera“ je veoma zahvalna za istraživanje i analizu na društvenom i političkom planu crnogorske zbilje. Kao drugi razlog, iako ne tako jak ali prihvatljiv i nezanemarljiv, nalazi se u „(od)govorima“ onih koji su „(sa)slušani u paru“ od strane nekolicine parlamentaraca koji su u tamo nekom „Anketnom odboru“, kao političko - partijskom ili (ne)zakonodavnom tijelu, sa i(li) bez neke pravne snage ili mogućnosti da prikupljene „dokaze“ proslijedi nadležnoj izvršnoj i sudskoj instanci koja bi imala zakonsku snagu da „aktere i učesnike afere“ istjera na čistac! O nekim aferama i(li) skandalima koji su se dešavali u ekološkoj, nezavisnoj i ekonomski prosperitetnoj Crnoj Gori, kao „državi velikih potencijala u turizmu, održivom razvoju i kulturi“, sa „atraktivnim dijelom obale na otvorenom moru“ (sic!), bilo je riječi i većinom su okončani u stilu izreke „tresla se gora rodio se miš“ odnosno „vrana vrani oči ne (iz)vadi“. Tropske vrućine na izmaku juna mjeseca prijete dodatnom vrelinom da se prenesu u sljedeći, kako prognozirju još topliji jul mjesec, pa će biti paklenih vrućina a rashladni uređaji teško da će ublažiti vrelinu dnevnih sunčevih zraka i noćnu sparinu. Ljekari (pre)poručuju da se rashlađujemo sa dosta tečnosti, svježih i hladnih napitaka, u laganoj odjeći! Rekao bih da velika većina građana upravo na takav način upražnjava odnosno slijedi „preporuke“ liječnika gotovo cijelu deceniju unazad, a boljitak se ni zalijek ne nazire. Rukovodeći se nekim njima poznatim razlozima članovi „Anketnog odbora“ (do)govorili su da „odustanu od saslušanja funkcionera nekadašnjeg SNS-a Milutina Đukanovića, Zorana Nikolića, Gorana Danilovića i Andrije Mandića u vezi sa transkriptima sa stranačkog sastanka u Herceg Novom 2008. godine,...“, a isto tako da se izuzmu od saslušanja „Nada Martinović, Duško Marković i Boro Vučinić....“. Nije valjda da ne znaju članovi „Anketnog odbora“ zašto su (pr)išli ka takvoj selekciji, sa devizom „i vuci siti i ovce na broju“, toliko radi javnosti!? Navedoh vam dva razloga, po meni veoma bitna, zbog kojih pišem i stavljam navedeni naslov teksta. Drugi razlog je veoma inspirativan i njemu ću posvetiti glavnu pažnju. U štampanim medijima dato je prilično prostora „saslušanjima“ aktera afere „Snimak“. Udarna je vijest bila da će Anketni odbor „pozvati na saslušanje premijera Mila Đukanovića, bivšeg direktora DPS-a Branimira Gvozdenovića, ministre Suada Numanovića, Igora Lukšića i Slavoljuba Stijepovića, kao i bračni par Zorana i Vukicu Jelić, funkcionere DPS-a Zorana Vukčevića, Daliborku Pejović, Tarzana Miloševića, Jovana Martinovića, Dejana Medojevića, Zorana Bošnjaka i Bora Lazovića“! Nije valjda da se sa navedenim (s)piskom mogu okončati brojne afere koje već nekolike godine potresaju Crnu Goru! Crnogorska javnost je sa (znati)željom (do)čekala neke novinarske „izvještaje“ sa sjednica Anketnog odbora o „saslušanim“ licima i njihovim izjavama odnosno odgovorima na pitanja postavljana od strane članova toga političkog tijela. Među „(sa)slušanim u paru“ licima iz afere „Snimak“ čitamo mnogo politički zvučna i uticajna imena, među kojima su neki bili na visokim državnim funkcijama u rangu ministra ili predsjednika - premijera Vlade RCG. Navešćemo imena onih koji su do sada (sa)slušani u paru, redoslijedom kako su saslušavani. Prvi par: Zoran Jelić - Zoran Vukčević; drugi par: Vukica Jelić - Daliborka Pejović; treći par: dr Igor Lukšić - dr Suad Numanović; četvrti par: Dejan Medojević i Zoran Bošnjak. Naravno, kod nekih „saslušanja“ dešavaju se „prekidi“, vjerujemo iz objektivnih razloga pa nastavak slijedi opet u „dogovoru“ onih koji vrše „isleđenja“! Obećavaju oni iz „Anketnog odbora“ da će sva „(sa)slušanja u paru naši(h)-vaši(h)“ biti obavljena u predviđenom roku i na zadovoljstvo svih „istražitelja“! Neka se i to čudo desi, a crnogorska javnost će biti dnevno informisana o svemu! Rezultati bi mogli biti natprosječni i „ekonomski prosperitetni“! Treba li (po)vjerovati u obećanu priču? Anketni odbor „planira“ ili bolje reći ima „velju želju“ da (sa)sluša sadašnjeg Premijera Vlade RCG, gospodina Mila Đukanovića, ali kao pojedinca bez njemu odgovarajućeg para! Zašto, za sada u štampi nije dato „obrazloženje“? Da li zbog ostavke koju će kad tad morati još jednom dati, i poslednji put bi mu to moglo biti? Ta ostavka, koja nije tako daleka i očekivano je da će da uslijedi, biće politički potpuno beznačajna, a imaće lično (dis)kreditivno značenje za samog podnosioca. Čitajući navedena imena, (sa)slušanih u paru „naši(h)-vaši(h)“, odmah se primjećuje da je riječ o politički - partijski aktivnim i veoma značajnim ličnostima ne samo u partiji iz koje dolaze već i po položajima - funkciji koju zauzimaju ili su zauzimali do afere „Snimak“, a sa sobom nose i neki kredibilitet odnosno nijesu politički istrošeni ili devalvirani od strane njihovog političkog lidera i idola. Naravno da „pozna(je)m“ gotovo sva imenovana lica, jer su već dugo godina aktivni u političkom životu Crne Gore i ujedno pozna(je)m njihov politički rad, barem na mjestima i funkcijama na kojima su nekada bili. Neka od njih i lično pozna(je)m ali to naše (po)znanstvo neće imati nikakvu otežavajuću ili olakšavajuću okolnost prilikom kritičkog prikazivanja portretisanja i pisanja datoga teksta sa navedenim naslovom. Nebrojeno puta je rečeno da je ekološka Crna Gora „zemlja čuda“ i „zemlja apsurda“, pa se takvi epiteti više i ne koriste već se podrazumijevaju i ujedno (pri)hvataju kao nešto što je „Bogom dato“, rekli bi da se sa rođenjem političkog djeteta - podmlatka i to nasljeđuje! Koliko će da bude od koristi „novorođenom“ zavisi od njegove kasnije političke orijentisanosti - pripadnosti tokom njegovog odrastanja i razvoja; počevši od pionirskih dana preko punoljetstva pa tako sve do „političkog zdravorazumskog osvješćivanja“, identitetskog spoznavanja i na kraju odobrenja i političkog priznanja od strane političkog idola i lidera vladajuće stranke i koalicionog partnera. Sve navedeno se može mijenjati tokom samog razvoja, kako se i ta stranka odnosno njen politički i stranački lideri budu mijenjali i kako se demokratski ili autokratski život u toj državi bude mijenjao u duhu vremena, bez principa i moralnih normi svakako. Politički život takvih individua ili ličnosti u daljoj budućnosti je mnogo pragmatičan i obećavajući za (nado)gradnju karijerne ličnosti. Prvosaslušani se pozivao na Ustav koji mu garantuje pravo „da iznese svoje mišljenje“, kao da mu ga je već neko uskratio bio! Naravno da je „objasnio“ ko su „naši - vaši“ i sa kolika glasa „naših“ i „vaših“ se može doći do političke (po)bjede u stilu one njegove ranije date izjave „jedan (naš) član zaposleni četiri glasa“. Naravno da je prvi saslušani par Jelić - Vukčević pred članovima „Anketnog odbora“ u vezi sa aferom „Snimak“ dao izjave u vezi sa njihovim izlaganjima na sjednicama partijskih organa, „navodeći da u njima nema govora o zloupotrebi državnih resursa i diskriminaciji“. „Kada sam kazao naši nisam mislio na pripadnike partije, nego na građane Crne Gore. I kada sam govorio naše institucije, nisam mislio na Demokratsku partiju socijalista, već na institucije Crne Gore... Ne zapošljava partija, niti Zavod za zapošljavanje, već poslodavci“, naglasio je (prvo)saslušani i tim iskazom slavodobitno politički poentirao pred svim članovima „Anketnog odbora“, rasteretivši ih „bremena“ pod kojim se nalazi(la) njegova moćna politička stranka. „Ako zaposlimo svog čovjeka smanjili smo njima a povećali nama. Hajde da pomognemo čovjeku da se zaposli i imaćemo efekat četiri glasa za DPS... Kroz ove projekte zaposlićemo prije svega članove DPS-a“! Naravno, ko može drugačije tumačiti ono što je (prvo)saslušani jasno rekao, iako (ni)je tvrdo obećao, prilikom jedne sjednice sa istaknutim članovima DPS-a! Gdje su tu „naši-vaši“ i na koje je „prvosaslušani“ mislio najbolje je tumačio - objasnio svojim riječima „Ako zaposlimo svog čovjeka... zaposlićemo prije svega članove DPS-a“! Nema neke velike razlike ni u izjavama ostalih (sa)slušanih parova DPS-a koji su odgovarali i na pitanja koja im nijesu postavljana dajući izjave u skladu sa „demokratskim“ principima njihove stranke: „Niko od nas to nije mogao raditi. Po zakonu, birački spisak vodi organ lokalne uprave i kontrolu nad primjenom zakona ima upravna inspekcija i samo oni mogu učestvovati, faktički i stavrno u brisanju bilo koga”, opet je poentirao još jedan „(sa)slušani visoko pozicionirani član DPS-a. Sadašnja novopostavljena direktorka Montenegro erlajnza u daljem „razjašnjavanju“ objasnila je članovima „Anketnog odbora“ vještinu i demokratske principe rada stranke kojoj pripada: „... reagovali smo na vrijeme tako što smo izbrisali 548 imena jer su se stekli zakonski uslovi kao nosilaca lične karte za strance da neće moći izvršiti glasanje i neće biti definitivno ciljna grupa kojom ćemo se baviti”!? Naravno, odmah je jednom članu „Anketnog odbora“ dodatno „razjasnila“ formulaciju „izbrisali smo“, iznoseći jake i demokratske partijske argumente, rekavši: „Partija koja drži do sebe mora se baviti jednom grupacijom birača koja je pred referendum dolazila autobusima sa raznih trgova Srbije da bi se bavila sudbinom ove države. Kroz biračke spiskove poklonili smo pažnju toj ciljnoj grupi, vodeći računa kako oni funkcionišu na političku zbilju. Da vidimo kakva su njihova biračka prva, a samim tim i da pomognemo državi Srbiji da nemaju birače koji će glasati u dvije države“! Pred takvim političkim „argumetima“ sve sumnje padaju i daju (o)pravdane razloge najmoćnijoj partiji na vlasti da nastavi takvu praksu jer se ona sprovodi i u drugim državama, pa nije čud(n)o što je: „Toni Bler u kampanji u Engleskoj dijelio ovce“, poentirala je po ko zna koji put gospođica Pejović! Dalja „(sa)slušanja u paru“ članova DPS-a u vezi afere „Snimak“ (1) nijesu (ot)krila ništa novo već su (po)tvrdila da se radi o partijskoj disciplini i njenim mnogobrojnim načinima borbe u cilju (pri)dobijanja što većeg broja pristalica ili glasova na raznoraznim izborima. U tom smislu je i gospodin Lukšić govorio i objašnjavao strategiju demokratskog rada Vlade na čijem je čelu tada bio: „To nije dominiralo i daleko od toga da je ušlo u zaključke koji obavezuju Vladu. Nije moje da vodim vaspitnu politiku i opominjem nekoga, moje je bilo da vodim Vladu“! Sasvim je jasan stav onih koji su na visokim partijskim funkcijama i način na koji se „vodi Vlada“, a pritom zapostavljaju „vaspitnu politiku“ članova DPS-a, jer su tada bili u „... kampanji“! Dakle, (o)pravdani su razlozi zbog čega se vodila politika „Ako zaposlimo svog čovjeka smanjili smo njima a povećali nama. Hajde da pomognemo čovjeku da se zaposli i imaćemo efekat četiri glasa za DPS...“! Tako je to kada su na vlasti sve „časni i pošteni ljudi“ prvenstveno iz DPS-a, pa i ostalih partija u koaliciji i dobrom dijelu opozicije! Moguće da bivši ministar Numanović ponajbolje zna ko su i koliko su „časni i pošteni ljudi“ ne samo u lokalnoj samoupravi nego i na visokim državnim i političkim funkcijama, a pripadnici su DPS-a ili ostalih stranaka u koaliciji na vlasti u Crnoj Gori?! Podgorica, petak, 28. jun 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (234) Objavljeno: IN4S.NET, subota, 13. jul 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, ponedeljak, 15. jul 2013. godine. BANKROT FINANSIJA, MA NEMOJ MOLIM TE! Trika nema da samonikla, najstarija ekološka, hiljadugodišnja, nezavisna, vertikalna, (u)zor državama u regionu i dalje u Evropi, država Crna Gora, kao zaobiđena - netaknuta u „ratu za mir“, tranzicijom zaokružena, demokratskim reformama ispunjena, strateški prioritetnim planovima opredijeljena za Evropsku Uniju i NATO savez, recesijom očešana pa zatim nezasluženo pogođena i krajem septembra oporavljena, država sa reformisanom vojskom po visokim evropskim ili NATO standardima od oko 3.000 elitnih vojnika na braniku - granicama svoje domovine i tamo daleko(m) Avganistanu, sa pomorskom vojnom flotom od dvije fregate i jedne podmornice kao muzejskim eksponatom, par školskih brodova - jedrenjaka za obuku oficirskog kadra, te trgovačkom flotom od dva teretna broda i trećim u izgradnji, sa protivvazdušnom odbranom od nekoliko tenkova, puškomitraljeza manjeg i srednjeg kalibra i dometa do 3.000 metara i nekolika vojna i(li) školska aviona sa ograničenom količinom goriva u toku odbrane od „(ne)milosrdnog (ne)prijatelja – anđela“, (samo)održiva, ekonomski prosperitetna i resursima neiscrpna ekonomija i njene državne finansije, doživi istu, približno istu ili sličnu sudbinu Grčke ili Španije. Bankrot!? Zar sada, kada smo (do)stigli sve standarde visokog evropskog prosijeka? Ma, ti se šališ! (Ni)je li moguće? Još novih 60 miliona kredita - državnog zaduženja i garancija!? Za građane, KAP, „političku elitu“, koaliciju na vlasti? Za koga još...? Bankrot, nemoj molim te! Kako je to moguće? Preživjeli smo kolaps finansija, do sticanjaobnove nezavisnosti 21. maja 2006. godine. Finansijsku komu preležasmo zahvaljujući globalnoj recesiji, do unazad godinu - dvije poslije sticanja - obnove nezavisnosti. O bankrotu državnih finansija nema govora, jer se zadužujemo po ubrzanom indeksu sa mogućnošću 80% od ukupnog bruto društvenog proizvoda, kao mnoge države u regionu i širom zemaljskoga šara! Država Crna Gora je raj na zemlji, zemlja čuda i paradoksa, divlja ljepota „kamenoga mora“, nepreglednih pašnjaka i šuma, brojnih jezera, bistrih planinskih rijeka i stajaćih voda, vrtača, uvala, jama i pećina. Što jes’, jest! Bankrot državnih finasija! Ma, o čemu ti govoriš? Bankrot nije moguć u održivoj, visoko rangiranoj i uvaženoj, zor državi u regionu i budućoj Evropskoj Uniji, a sa naglaskom da je „politička elita“ iz „rata za mir“ i veći dio opozicionih partija za NATO savez. Koga je briga šta crnogorski građani misle i šta bi htjeli reći na eventualnom referendumu? Šta bi mogao, ako bi se donio, „Zakon o lustraciji“ izmijeniti kod „političke elite“ nastale u „ratu za mir“ u kojem (ni)je ona učestvovala, a na poginule, ranjene i nestale vojnike gotovo da su svi zaboravili? Bankrot nije moguć sve dokle god država Crna Gora čami sa ispruženim rukama, ištući milionske kredite kod raznoraznih evropskih i svjetskih banaka. Bankrot i ako bude krivica će biti drugih, to jest onih koji su vam da(va)li mogućnost da se zadužujete više nego što ste mogli vratiti! Kolaps, koma, bankrot državnih finansija Crne Gore, nemoj molim te! Naši ekonomski eksperti i ministri finansija naučno su pokazali i praktično dokazali, na brojnim primjerima malih i velikih preduzeća u crnogorskoj privredi, da smo zemlja neiscrpnih prirodnih resursa i da nam je privreda toliko (samo)održiva da se možemo zaduživati svake godine po par stotina miliona eura a da se ne ugrozi standard „političke elite“ nastale u „ratu za mir“. Šta, gdje su tu građani? Oni su dostigli „bolji život“ koji im je obećan i sa time su se po(d)mirili! Od sticanja-obnove državne nezavisnosti, crnogorski eksperti u svojstvu minist(a)ra finansija na čelu ili sa odobrenjem Premijera Vlade Crne Gore kreditno su se zadužili dvostruko više nego do tada, a imaju još veliku mogućnost novih i povoljnijih kredita za oko 15-20% od bruto društvenog proizvoda ili nekoliko stotina miliona. Međutim, neće oni da iskoriste sve povoljne mogućnosti novih i mnogo većih zaduženja od onih planiranih! Oni samo hoće da sa par stotina miliona eura, tek toliko, za ovu i eventualno iduću godinu podkrpe budžetni deficit. Eto, takvi su naši ministri finansija i najveći ekonomski eksperti. Oni sve rade u korist državnoga dobra, stavljajući sve na grbaču svih građana. Ko sada može da kaže odnosno da protivrječi Premijeru, koji reče da je KAP održiv i da ima perspektivu? Naravno, samo pod uslovom da se svi troškovi stave na teret njegovih strpljivih i dobrostojećih građana! Dakle, nema bankrota sve dotle dokle se god može država Crna Gora kreditno zaduživati po (naj)povoljnim kamatnim stopama! Po(d) hitno, sve naše ministre finansija koji su Crnu Goru kreditno (pre)zadužili i ekonomske eksperte koji su unaprijedili crnogorsku privredu predlažem za Trinaestojulsku nagradu, a sa pravom intervencije Predsjednika Skupštine da značajno poveća njen novčani iznos. (Ne)pismeni, (ne)razumni, (ne)stručni, neuki, politički zlobnici i (ne)ostvarene osobe bi mogli reći odnosno prigovoriti da je država već u bankrotu, ali to ne umanjuje snagu argumenata naših mnogoumnih i sveznajućih političara, političkih eksperata i ekonomskih eks stručnjaka da „pad garancija neće ugroziti stabilnost finansija“ niti će nova kreditna zaduženja uticati na „životni standard crnogorskih građana“. Logike nema, ali argumenti novog ministra finansija su neoborivi u skladu su sa partijskom disciplinom i premijerovom politikom opstanka KAP-a i cjelokupne održive crnogorske ekonomije. Naravno, KAP ima perspektivu isto kao i ukupna crnogorska održiva ekonomija, samo pod jednim uslovom da i dalje sve bude na teret ekonomski prosperitetnih crnogorskih građana sa visokim evropskim prosijekom od oko 480,00 eura mjesečno po zaposlenom! Evropska centralna banka i ostale banke, kod kojih se država Crna Gora kreditno zadužuje, mogle bi oprostiti nekoliko stotina miliona eura i tako nas (po)staviti na noge po principu (samo)održivosti ili uzaludnog investiranja u crnogorsku privredu koju vodi „politička elita“ iz „rata za mir“. Dakle, bankrot nije „dugoročno rešenje“ niti „izgledna perspektiva“ održive i bogate neiscrpnim privrednim resursima crnogorske privrede sa čime bi se mogli složiti crnogorski političari na vlasti odnosno koaliciona vlast. Naravno da bankrot može iznenaditi ne samo ministra finansija i njegove ekonomske eksperte nego i samoga Premijera, što ne bi bilo poželjno u ovom drugom dijelu godine kada imamo da rješavamo mnogo preče zadaće na primjer, pitanje početka (iz)gradnje auto-puta Bar - Boljare, žičare na Cetinju i mnogo drugih (ne) započetih puteva, mostova, hidrocentrala i tome slično. Svakako, treba podržati predlog ministra saobraćaja i pomorstva da gradnju autoputa Bar - Boljare, žičaru na Cetinju i ostale velike građevinske poduhvate treba izvoditi u zimskim mjesecima posebno kada napada veliki snijeg kako bi radovi što duže trajali, a ujedno ne bi ugrožavali ljetnju turističku sezonu! Mnogo je (ne)spornih argumenata za tako (ne)ozbiljnu tvrdnju da je došlo do „bankrota crnogorskih državnih finansija“, a po našem mišljenju presudni su: 1) Nesmjenjivost vlasti u kontinuitetu - crnogorske političke elite nastale u „ratu za mir“, a ojačane petnaestogodišnjom podrškom SDP-a kao koalicionog partnera, na čelu sa protivurječnim političkim liderom, 2) Premijersko mjesto u sedmostrukom trajanju jedne iste ličnosti sa trostrukim mandatom predsjednika države, takođe od strane jedne iste ličnosti, 3) Trocifreni broj crnogorskih eksperata i zagovornika neoliberalne ekonomije kao čvrstog garanta privatizovane, ogoljene i uništene privrede, i raspodatih prirodnih resursa za nekoliko decenija unaprijed, 4) Državna kreditna (pre)zaduženost (ni)je u granicama trajne neodrživosti vraćanja državnih dugova od strane crnogorskih građana, a mogla bi ići do nivoa eksperimentalnog proučavanja granica fizičke izdržljivosti „boljega života“, koji je osmišljen od strane „političke elite“ i ojačan koalicionim partnerom/ima u periodu dvoipodecenijske vladavine. Bankrot finansija za građane, kredit(n)i raj za „političku elitu“ i koaliciju na vlasti! Podgorica, subota, 13. jul 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (235) Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 31. jul 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 31. jul 2013. godine. MOŽE LI (SE) “NEPOZVAN(O)” UĆI U SKUPŠTINU? Ko sve može (ne)pozvan ući u Skupštinu Crne Gore u vrijeme pred početak zasijedanja? Više mi se sviđe dati naslov! A zašto, na to pitanje mogao bih do sjutra nabrajati razloge. Nije (li) valjda još jedna „iskonstruisana afera“ iz prekograničnih „centara moći“ na pomolu u ekonomski prosperitetnoj, nadasve proevropskoj i demoktarskoj Crnoj Gori? Od kada je Crna Gora „obnovila državnost“, stekla nezavisnost i svjetsku reputaciju, u njoj se sve više dešavaju afere. Kao u svakoj „demokratskoj i pravnoj“ državi na Balkanu afere su ostale „afere“, pa će one kao takve crnogorskim građanima ostati za razbibrigu svakodnevice odnosno zamjena za dugo obećavani „bolji život“ od njihove svijetle „političke elite“ nastale u zab(o)ravljenom „ratu za mir“! Čovjek (ne)pozvan ušao u crnogorsku Skupštinu! Pa šta, ako je ušao?! Nije li ta „vijest“ mnogo značajnija, opasnija ili čudnija od „ocjene“ koja se „snažno čula“ ili naglasila tokom razgovora sedmostrukog Predsjednika Vlade i zamjenikom Ministra vanjskih poslova Ruske Federacije, unazad nekoliko dana: „Tekuća i sledeća godina biće godine ekonomskog razvoja i rasta u Crnoj Gori“! Uzaludno svjetski eksperti i ekonomski stručnjaci kažu da smo još u krizi i da ćemo iz nje teško i ne tako brzo izaći. Premijer i njegovi poslušni ministri ponekad ne (raz)umiju ili se „zaborave“ pa ne pamte šta svakodnevno u javnost iznose povodom „izlaska“ iz ekonomske krize. Zar se i to dešava u „demokratskoj i pravnoj državi“ gdje se „krade pozajmljuje struja“ a niko ne zna za koga, koliko i u ime čega? Možda je „(ne)pozvani čovjek“ htio da se javi za riječ, da predlog kao „stručno mišljenje“ i da se o njegovom predlogu glasa u Skupštini! A, malo kasnije se upravo glasalo o onome šta je „(ne)pozvani čovjek“ htio reći brk u brk crnogorskim poslanicima! Da podsjetim partijske glasnogovornike „demokratske, ekonomski prosperitetne, proevropske Crne Gore“ i ujedno ih zamolim da u godinama „ekonomskog rasta i razvoja u Crnoj Gori“ odustanu od novih zulum mjera: povećanja cijena osnovnim životnim namirnicama, struji, uvođenju novih taksa euro po euro, povećanja PDV-a, smanjenja plata i penzija, rebalansa državnog budžeta, planiranih kreditnih zaduženja i tako sve do ubjedljivog a besmislenog nabrajanja „... tri riječi: glupost, glupost, glupost“ ili da se sa jednim milionom može pravdati jedanaestostruki milionski iznos uz „priloženih“ jedanaest uplatnica! Navedenom „crnogorskom ekonomskom napretku“ svakako treba dodati, kako juče čusmo, najnovije i najznačajnije statističke podatke „od 150 do 200 procentnom rastu plata i penzija“ u posljednjih desetak godina! E, možete sada zamisliti kolike su bile plate i penzije u „proevropskoj“ Crnoj Gori kada se bivši premijer i ministar finansija, žrtvovan u njegovom nepotpunom mandatu od višestrukog premijera, danas javno hvali ekonomskim napretkom i standardom građana, kojemu je i on sam dao veliki doprinos sa milionskim zaduženjima u vrijeme svoga „upravljanja“? Pozvan, prozvan i(li) „nepozvan(i) čovjek“ ušetao mirno u skupštinsku salu, rukovao se po svim „standardima i bon tonu“ sa tamo važnim poslanikom i članom neko(je)ga parlamentarnog odbora i to se sve dešavalo prije početka mnogo važne sjednice! „(Ne)pozvan(i) čovjek“ ulazi kroz teška gvozdena vrata na zgradi Skupštine, prolazi pored portirnice i portira, pa kroz metalna vrata za detekciju vatrenog i hladnog oružja i pored živog obezbjeđenja, laganim koracima dolazi u salu, a siguronosne kamere sve to „pamte“ i niko da reaguje!? Ko će da vjeruje da nije čovjek pozvan i(li) prozvan da dođe u Skupštinu i sa poslanicima ukrsti argumente „o predlogu izmjena Zakona o porezu na dodatu vrijednost (PDV)“ u cilju ukidanja poreza od 19 odsto za igre na sreću, dajući „stručno mišljenje“? Vijest da je „(ne)pozvan(i) čovjek“ ušao u Skupštinu Crne Gore, objavljena u elektronskim i štampanim medijima, u crnogorskoj javnosti nije izazvala ni najmanje reagovanje a kamoli pometnju, jer u Crnoj Gori ima raznoraznih dešavanja, apsurda i čudesa. Ako je neko htio napraviti još jednu aferu onda je ova sa ulaskom „nepozvanog čovjeka“ u Skupštinu isuviše p(r)ozirna i p(l)itka. A što ako je „(ne)pozvani čovjek“ htio (st)ručno (pr)ovjeriti kako funkcioniše bezbjednosna služba i uređaji u zgradi Skupštine? Dešavalo se i za vrijeme Kralja i Gospodara Crne Gore da „nepozvan čovjek“ uđe u zgradu Skupštine, prođe mimo perjanika - tadašnje službe čuvara i ličnoga obezbjeđenja i dođe do osobe - poslanika, obavi posao - porazgovara sa njim i napušti Skupštinu! Mislite li da Kralj i Gospodar Crne Gore nije znao niti blagovremeno bio obaviješten o ulasku „(ne)pozvanog lica - čovjeka“? Taman posla, da će biti da je ušao „neopažen“! A, šta današnji „Gospodar“ misli o „posjeti“ Skupštini od strane „(ne)pozvanog čovjeka“ pred početak zasijedanja. A, što ako i ova „afera“ ima neku drugu dimenziju od one koja bi mogla biti sakrivena u cilju ukidanja poreza za igre na sreću? Kako to da u ovoj već najavljenoj „aferi“ unaprijed se sve zna: ime „(ne)pozvanog čovjeka“, njegova službena funkcija direktora i status u društvu i političkom miljeu Crne Gore, a zna se i da je iz Nikšića? Dakle, nema nepoznatih ličnih podataka barem što se tiče fizičkog identiteta. Vjerujem da su sigurnosne kamere sve zabilježile, a može biti sve bez ikakvoga povoda i razloga! „(Ne)pozvanom čovjeku“ bastalo je ući u crnogorsku Skupštinu, jer da nije „p(r)ozvan“ teško da bi neopaženo i gvozdena vrata od ulaza prošao. Imao sam i ja hrabrost(i) da pređem preko skupštinskog praga kroz gvozdena vrata, ali mi nije moglo biti da uđem dalje od obezbjeđenja i „legitimisanja“, kod koga i zašto? Sava, nauči me, kako da „dođem“ u Skupštinu i kažem koju riječ poslanicima, zbog „dobra“ koje mi je donijela „političke elita“ iz rata za mir“ u ove gotovo dvije i po decenije njihove demokratske i proevropske vladavine? Podgorica, srijeda 31. jul 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (236) Objavljeno: IN4S.NET, ponedeljak, 05. avgust 2013. godine. NA JESEN, SA „REBROVANIM“ REBALANSOM NA PO(P)RAVNI! „Pučina je stoka jedna grdna, dobre duše, kad joj rebra puču. ................................................ ................................................ ................................................ Lijevo mi uho sad zapoja, ja se nadam veselome glasu“! Petar II Petrović Njegoš Kako da se sa godišnjeg odmora vratim na posao i budem „aktivan radno“ ako ne napišem još jedan tekst, makar se radilo o popravnom ispitu „privremeno“ odgođenog rebalansa budžeta, onom za kojega je sedmostruki Premijer Vlade CG bio siguran da će proći prije nego narodni poslanici pođu na zaslužene godišnje odmore? Kako da odolim izazovu i ne reagujem na riječi novog - starog Premijera Vlade koji reče, onako promišljeno a brzometno, odlučno i odgovorno, da ne „osjeća nikakvu odgovornost za stanje u KAP-u“ ili oko njega, a tvrdi ili vidi da „KAP ima perspektivu“? Neću dalje da nabrajam ostale (pri)mjere iz njegove skoro dvoipodecenijske vladavine na premijersko mjesto, naravno sa dvijema kraćim pauzama? Neću ni da podsjećam sedmostrukog Premijera na „rat za mir“, niti da ga pitam koliki je bio njegov udio a kolika odgovornost njegova kad u njemu Crna Gora „nije učestvovala“, a ja dobijao vojne pozive? Od koga, za čiju odbranu i zašto? Tada je on bio samo Premijer, kao i na današnji dan! A on danas kao „ni luk jeo, nit’ luk mirisao“! Samo da ga podsjetim na jedan njegov davni razgovor sa jednim čovjekom - političarom koji mu je na jedno pitanje dao ovakav ili sličan odgovor: „Kad bi (mi) moglo biti“. E, tome tada nije moglo biti, ali danas njemu, kao Premijeru, može biti da od sebe odbija - odriče svaku odgovornost, ličnu, službenu - državnu i političku - partijsku za sve ono što je radio tokom dvoipodecenijske političke i državne karijere. Kako da se vratim sa godišnjeg odmora i propustim priliku, da ne podsjetim finansijera i sufinansijera (Ministarstvo nauke i Ministarstvo kulture i sporta) naučnih projekata da je jesen na pragu i da je krajnji vakat da se potpisani ugovori finansijski (p)održe, u protivnom završiće kao i mnogi koji su započinjani deceniju unazad? Možda para i nema, a konkursa će novih biti i tako sve iz početka. Naravno, novi konkurs za prvi „kapitalni“ pilot projekat „Centar izvrsnosti“, pri Ministarstvu nauke, daje šansu „licenciranim naučno-istraživačkim ustanovama“, za izradu projekata od „važnosti za državu...“! Međutim, u tom pilot projektu „Centra izvrsnosti“ ne nađoh ili ne vidjeh mogućnost - prostor za „teme i projekte iz istorije Crne Gore“! Kako ostati normalan i biti nijem pa kritički ne reagovati na ono što se dešava u Crnoj Gori, a vezano je za brojne afere i sudske procese, neriješena ubistva, ekonomski prosperitet građana i njihov životni standard, za enormne direktorske otpremnine, za velike poslaničke i ministarske plate i ostale njihove dohotke i prinadležnosti, za brojne „strujne udare“ i povećanje cijena životnim namirnicama, za smanjenje ličnih dohodaka ili njihovo višegodišnje zamrznuto stanje odnosno plombirano i ozvaničeno zamrzavanje do 2015. godine, za veliki broj nezaposlene visokoobrazovane omladine, za zapošljavanja po principu nepotizma i stranačkoj pripadnosti, za brojna kreditna zaduženja države na teret građana u cilju subvencionisanja domaćih i stranih akcionara i investitora i tako dalje i tome slično? Kako je moguće da ni Premijer niti bilo ko od njegovih starih - novih ministara ne snosi nikakvu ličnu ili službenu - državnu odgovornost za stanje u nadležnom resoru, makar da podnese ostavku prije nego osigura novo političko - radno mjesto (direktorsko ili ambasadorsko) i dobije višu političku funkciju u državi? Što se u firmi, ustanovi ili ministarstvu lošije posluje i što se gubici nagomilavaju, za rukovodioce, direktore i ministre slijedi unapređenje, bolje radno mjesto i viši politički rang. Apsurd jeste, ali nas činjenice nikako da otrijezne! Zašto, u ime koga? Jesam malo odužio i duži zalet uhvatio! Ne mogah drugačije, niti kraće. A koaliciji na vlasti, „opoziciji“ i poslanicima je moglo biti da više mjeseci sa pričama o rebalansu budžeta, krađi struje u KAP-u, Vektra Boki, aferi SNIMAK, sudskoj farsi ZAVALA, zamajavaju građane. Diljem Crne Gore čuju se i šire priče o „poznatim crnogorskim biznismenima“ koji su ne samo „radničke majke“ već su graditelji koji su bezmalo „izgradili pola Crne Gore“! Nijesu valjda i tvrdili da su na desetine miliona eura zaradili sa platama evropskog prosijeka od 480,00 eura! A tako uspješni danas proglašavaju „bankrot“ samo da bi se spasili i(li) nekome omogućili da se naplati! U javnosti namah za građane slijedi vijest o povećanju cijene struji, i opet po starom, na jesen sa pričom o rebalansu budžeta, zakonu o visokom školstvu i drugim ministarskim popravnim ispitima. I ministar prosvjete povuče svoj predlog „Zakona o visokom obrazovanju“, nije valjda i on do septembra! A zna se da učenik sa tri keca - jedinice ponavlja razred! I još svakim danom, kao papagaji, pojedini bivši ministri i političari ponavljaju priču da su plate i ostale zarade stalno u rastu. Nesporno je, ali ispod IKS (X) ose, u sunovrat. Više su dosadila ta njihova koaliciono - opoziciona „politička paradiranja“ i ubjeđivanja o visokorazvijenoj demokratiji, ekonomskom prosperitetu, proevropskoj i proreformskoj državi, integracionim procesima, raznoraznim paradama i humanitarnim akcijama, socijalnim davanjima, smještajima izbjeglica u „komfornim“ kampovima sa kućama i šatorima bez vode ili struje, (stra)teškim investicijama i milijardama koje će iz inostranstva „doći“ da građanima (po)dignu životni standard, bolje reći da im i kosti oglođu. Niko da pita šta je sa onim silnim milijardama koje je „ugovorio“ ili strateški „planirao“ politički mudrac i filozof? A bila je riječ, ako se ne varam, o nekoj „skromnoj“ sumi od 13 do 14 milijardi dolara (eura) za „elitni turizam“! Da li u imovini - nepokretnostima ima Crna Gora danas toliku vrijednost? Ovih dana Premijer najavljuje investicije od „cigle“ tri milijarde eura u sledećih par godina! Šta građani da rade sa toliko para i investicija? Uzaludno se Ministar finansija nadao da će mu rebalans budžeta biti prihvaćen u Skupštini. A, možda se i lično on nije ni nadao, već je morao (po)držati riječi svoga Premijera da će rebalansom (po)kriti sve troškove KAP-a i time obezbijediti sigurno finansiranje odnosno subvencioniranje na teret svih građana. To je perspektiva KAP-a, koju vidi i za koju se (od)govorno odlučio Premijer, koji ne „osjeća nikakvu odgovornost za stanje u KAP-u“! Tužno (iz)gledaše ministar finansija u Parlamentu dok obrazlagaše povlačenje predloga o rebalansu državnoga budžeta, nevoljno i privremeno do septembra! Samo par dana prije nego je povukao svoj predlog o rebalansu budžeta on je „mudro zaključio“, kao da je predosjetio svoj neuspjeh: „Mi ćemo imati mnogo veći stepen rasipništva nakon što potpuno odbijemo rebalans“! Da ministar, kojim slučajem, nije mislio ili podrazumijevao pod „rasipništvom“ državne garancije date pojedinim bankama u slučaju neispunjavanja ugvora, ne samo za KAP nego i neke druge privredne subjekte? Koliko se stotina miliona eura rasulo do tada, za sada se tačno - precizno ne može utvrditi, ali neke procjene idu čak do 500-600 miliona eura? Šta predstavlja navedena suma za jednu „održivu“ ekonomiju u državi poput Crne Gore u kojoj građani po zaposlenom imaju „evropski prosijek“ mjesečnih zarada od nepunih 500,00 eura i potrošačku korpu za četvoročlanu porodicu sa minimalnim životnim namirnicama u iznosu od oko 800,00 eura? To se zove „ekonomski napredak“ za koji je zaslužna ova nesmjenjiva koaliciona vlast uz dobru podršku velikog dijela opozicije. Takve će nam biti i godine koje nam obećava ili projektuje sedmostruki Premijer: „Tekuća i sledeća godina biće godine ekonomskog razvoja i rasta u Crnoj Gori“! Do kraja septembra - oktobra ili bolje reći na jesen će poslanici na popravnom, preda se, imati novi rebalans drža(v)noga budžeta, dopunjen, ispeglan, politički prihvatljiv za sve parlamentarne stranke! Biće to „rebrovani - rolovani rebalans“ sa kojim će država obezbijediti „za pet-šest godina“ dalju proizvodnju u KAP-u, subvencioniranjem struje na teret svih građana Crne Gore i, naravno, biće još jedno (pos)kupljenje struje u iznosu od samo (ne)kolika procenta! „Rebrovani rebalans“ na jesenjem popravnom ispitu, javnosti radi, ne mora proći „glatko“ u Parlamentu, ali će u krajnjem biti odobren - prihvaćen onako kako budu (do)govorili koalicioni partneri, pobočni sateliti i neki opozicionari, sve tobože nevoljno radi evropskog nadgledanja i „usaglašavanja“ demokratskih principa u ekološkoj državi Crnoj Gori! Poslanici će jedva dočekati onako odmorni i orni, tek došli sa godišnjih odmora, osunčani, a bogme i istrošeni novčano pa će tražiti i neku sinekuru „za glas podrške“ u vidu službenih putovanja do Venecije, Rima, Brisela, Vašingtona, Moskve ili Pekinga. Što više bude zainteresovanih delegacija manje će biti „rasipništva“, jer je najjeftinije kolektivno, a službeno i turističko putovanje. Spoj korisnog, lijepog i jevtinog, (do)bitna je kombinacija koalicije na vlasti. Evo u opklad, u ono par stotina eura koje mi ostanu od mjesečne plate poslije namirenja kreditnih obaveza, da će biti kako (na)prijed rekoh ili za nijansu dvije „kao drugačije“! Naravno da poslije tolike priče o nepodržanju - odbacivanju predloga o rebalansu drža(v)noga budžeta od strane važnog koalicionog partnera SDP-a, samo zbog „zaštite“ daljeg ugrožavanja standarda građana, bilo bi smiješno do perverzije da oni tako „bez glasa protiv“ budu za „rebrovani rebalans“. Politički mudraci, administrativci, vješti operativci i njihovi pravni stručnjaci mogli bi „svoj glas za“ sada braniti „dobrim razlogom“, uistinu se radi o izgovoru, zbog „poštovanja“ poslaničke funkcije - položaja koje članovi SDP-a lično imaju i zauzimaju nalazeći se na važnim državnim i političkim funkcijama i mjestima! Nazdravlje vam građani na jesen novi „rebrovani rebalans“! Ko kaže da su crnogorske finansije u bankrotu, one su samo „privremeno“ u stanju kolapsa, kome ili u odgođenom bankrotu, nešto slično mome porodičnom budžetu. Neka su „famelja“ i čeljad zdravo, pa kredita neće faliti. Podgorica, nedelja, 04. avgust 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (237) Objavljeno: IN4S.PORTAL, srijeda, 23. oktobar 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, subota, 26. oktobar 2013. godine A ČIJIM PARAMA JE (K)UPIO (U)DIO U BANCI? Treba li (ne)koga podsjećati ili vr(a)ćati na minula vremena dolaska „mladih, lijepih i pametnih“ i njihovih početaka višestranačkog parlamentarizma, bolje reći parlamentarne cirkusijade koja se dešavala u crnogorskoj skupštini u posljednjoj deceniji 20. vijeka? A šta tek reći za njihov „rat za mir“ i „mirom protiv rata“, prvu ekološku državu, evropski put, tranziciju u privredi, društvene reforme, stranačke koalicije, ekonomski prosperitet, brojna državna kreditna zaduženja u iznosu od preko 70 procenata od BDP-a, veoma osiromašen životni standard više od dvije trećine građana i tako sve do „izgradnje“ puta Bar - Boljare i konačno do bankrota KAP-a, kojemu je sedmostruki premijer predviđao blistavu budućnost, rekavši da „KAP ima perspektivu“ i, naravno, davno otvorio početak radova „prekinuvši vrpcu“ na autoputu kao „građevinskom objektu vijeka - stoljeća“! Detaljnije nabrajanje svih „perspektivnih“ mjera i brojnih obećanja kojima nas je zasipao DPS sa svojim koalicionim partnerima odveli bi nas tako daleko da sve ne bi moglo stati na nekoliko stotina stranica. Možda jednoga dana, ako bude zdravlja, objavim ono što sakupljam već dvije i po decenije. Mnogi bi od prohujalih stranačkih lidera i njihovih političkih eksperata, danas htjeli zaboraviti svoj tadašnji jugoslovenski, srpski i crnogorski a „evropski parlamentarni iskorak“, kada su učili prva slova azbuke razvijenog zapadnoevropskog demokratskog parlamentarizma i njegovu „uspješnu“ implementaciju u crnogorskom društvu. Iz tog vremena, bio sam u svome pamćenju zapretao i daleko potisnuo mnoge političke događaje, smutljive rabote i prizemni a sočni politički žargon - vokabular, koji se mogao čuti od mnogih tadašnjih junoša crnogorskog parlamentarnoga života. Oni se utrkivahu da jedan drugog što bolje „časte i oslikaju“ lični i protivnički politički portret za sva vremena u parlamentu crnogorskom, sve do zakonom (pr)opisane „zabrane“ upotrebe (ne)primjerenih riječi i izraza u tom visokom narodnom - poslaničkom domu. Jednom riječju, od strane velikog broja tadašnjih „narodnih“ parlamentaraca, u Skupštini je bilo mnogo teških, mučnih, neugodnih, smiješnih, odvratnih događaja i nemilih scena, podmetanja, uvreda, kleveta i tako dalje, što bi se u narodu reklo „to pas sa maslom ne bi mogao pojesti“, a ipak je „po neko“ od njih, koji je jeo i pio, brljao i pljuvao, na kraju sve sa ili bez „masla“ (po)lizao! Isprovociran naslovom: „Restis prodao ili samo „prebacio“ banku na Stratisa i Drecuna“; „Restis prodao banku Stratisu i Drecunu“, koji pročitah u štampanim medijima, zainteresovan da saznam zbog čega je izostala prava informacija - validna izjava u vidu potvrde od strane „kupca“ Stratisa ili Drecuna, a nemogavši odoljeti komentarima ispod teksta o navodnoj „kupovini banke“ (peki: „Evo Kilibardin specijalac ispade djevojka za sve. Malo kod Aca, malo kod braca ali uvijek u krugu porodice...“ ili komentar Testera: „da, da... i ja sad treba da povjerujem da je Drecun toliko pametan i hrabar da je napustio Đukanovića i kupio banku... kako da ne...“, uzeh da napišem par redaka sa kojima bih podsjetio „kupca“, naravno pod uslovom da je tačna informacija koju su prenijeli štampani mediji, da je dio akcija „kupio-otkupio“ bivši istaknuti političar Narodne stranke poznatiji kao nekadašnji „ekonomski ekspert“ a danas i (ne)zvanični „ekonomski analitičar“ gospodin Predrag Drecun! Nekadašnji njegov stranački drugar, iskreni partijski drug i lider Narodne stranke, koji je danas samo „samostalni političar“, književnik i penzioner, znao je nekad glasno reći u Skupštini i čak (u)tvrditi da se radi o najvećem ekonomskom ekspertu! Samo sam htio podsjetiti gospodina Predraga Drecuna, kao navodnog „kupca“ manjeg dijela akcija banke pod naslovom „FIRST FINANCIALBANK“, na njegovo pružanje podrške političkom lideru Novaku Kilibardi koji je u Skupštini kliktao, pitao i glasno uzvikivao: „Gdje su pare, gospodo moja, ... gdje su pare“, jer tada „mladi, lijepi i pametni“ nijesu htjeli da im kažu gdje su narodne pare, u kojim bankama su „smještene - pohranjene“ ili su od istih pokradene! Da li je do današnjih dana uspio saznati od stranke koju je naz(i)vao „skraćenicom za DRP sistem“ gdje su „narodne pare“ bile sakrivene i u kojim sve bankama? Da li su potpuno nestale ili su privatnim bankama razdijeljene? S obzirom na njegovo političko iskustvo sa kojim još uvijek „raspolaže“, ekonomsko „ekspertsko znanje“ i radno iskustvo koje ima, jer se već desetak godina nalazi na visokim funkcijama izvršnog direktora ili direktora u bordu direktora nekih banaka, te u raznoraznim upravnim odborima, a bio je i u Šahovskom savezu Crne Gore, a s posebnim akcentom na stečeno iskustvo u „Prvoj banci“, veoma bih rado čuo šta misli o privatnim bankama u kojima crnogorski političari, bivši i(li) sadašnji, na visokim državnim funkcijama imaju akcije - kapital u iznosima od nekoliko procenata? Kako je uspio, on koji je u Skupštini znao u brk reći za „Milov DPS“ da je to „skraćenica za DRP sistem“, naravno misleći na osobe koje se nalaze u toj stranci a na visokim su državnim i političkim funkcijama u Crnoj Gori, kao političar i sada nestranačka ličnost da od poslaničke plate i sada penzije stvori kapital sa kojim može kupiti akcije u nekoj banci odnosno u „FIRST FINANCIALBANK“? Da li je napuštanje politike i članstva u Narodnoj stranci i razlaz od velikog političkog idola i bivšeg lidera navedene stranke omogućilo gospodinu Predragu Drecunu da svoje nekadašnje „ekspertsko znanje“ iz ekonomije uspješno udvostruči sa današnjim zvanjem (ne)zvaničnog „ekonomskog analitičara“ i sada sve to pretoči u kapital sa kojim je „kupio“ manji procenat akcija u iznosu od samo pola miliona eura? Nameće se neizbježno pitanje: Da li je imenovani saznao gdje su one „narodne pare“ iz vremena kada je podržavao svoga partijskog lidera u traganju za njima i da li su Narodna stranka odnosno njeni najistaknutiji članovi, među kojima je i on, imali koristi od „narodnih para“? Vjerujem da se akcije u pojedinim bankama u iznosu od nekoliko procenata ne kupuju od penzije, pa makar ona bila i „srpsko - crnogorska“ i „nacionalna“ odnosno zarađena dugogodišnjim sjeđenjem u poslaničkim klupama i graktanjem „Gdje su pare..., vratite narodu pare“, a da li se kupuju DPS-om kao „skraćenicom za DRP sistem“ pitanje je na koje se mora odgovoriti? Podgorica, srijeda, 23. oktobar 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (238) Objavljeno: IN4S.PORTAL, subota, 07. decembar 2013. godine; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 11. decembar 2013. godine. PREMIJEROVE POBJEDE, PODUHVATI I(LI) (P)RAZNA OBEĆANJA Pamtiće građani Crne Gore 2013. godinu po mnogo čemu, a najviše po „Premijerskom satu”, rastu životnog standarda zaposlenih sa prosječnom platom od cijelih 458 eura, sa otvorenih 40.000 radnih mjesta - nešto kasnije je Premijer (iz)vršio „korigovanje” svoje (ne)promišljenosti brzopletosti rekavši da se radi o „novim ugovorima o zaposlenju”, sa nezaposlenih više od 10.000 visokoškolaca, ukupnim ekonomskim prosperitetom, koji je pod stečajem i bogme gotovo izvjesnim finansijskim bankrotom čiji je državni dug na samoj granici od 70 procenata bruto društvenog proizvoda. Naravno, tu treba ubrojiti i još jedno kreditno zaduženje u iznosu od 100 miliona eura, prije završetka ionako prezadužene (ukupan iznos zaduženja za ovu tekuću fiskalnu godinu samo 248,5 miliona eura) a veoma uspješne premijerove 2013. godine, i kao kruna ukupnog političkog djelanja jedna politička (ne)zgoda od harizmatičnog i sedmostrukog Premijera Vlade Crne Gore u crnogorskom parlamentu, ne baš primjerena i (ne)rijetka u njegovoj dugoj političkoj karijeri, kada je jednom mlađanom parlamentarcu, ipak, znao glasno reći ili pak (pri)prijetiti: „… sjedi, bitango, … tebi, tebi…”! Rekao bi Premijer da je sve to bilo iznuđeno i izgovoreno u a(fe)ktu žara parlamentarne borbe kao odgovor na navodne uvrede od ne tako njemu fizički (ne)ravnopravnog parlamentarca. Fizički obračun je mogao (u)slijediti ali se mlađani parlamentarac, ipak, dao (za)ustaviti i „povući” kao neko ko nema iskustva u političkoj borbi u crnogorskom parlamentu samo iz poštovanja prema Premijeru, kao starijem čovjeku i mnogo iskusnijem političaru. Ovih dana se građanima Crne Gore i crnogorskoj javnosti, pa i onoj u susjedstvu i regionu, čak tamo do Brisela, uveliko najavljuje mnogo važan događaj „Premijerski sat”, koji ne bi mogao proći (ne)zapaženo, jer bi valjda trebao dobiti prizvuk jubilarnih dešavanja i proslave dvoipodecenijskog ugođaja i događaja vladavine nekad najmlađeg evropskog premijera. Taj događaj se tempira (od)igrati u posljednjoj dekadi jednog od brojnih, veoma uspješnih dana i mjeseci decembra sa kojim je preobogaćena dugogodišnja sla(v)na vladavina tek sedmostrukog Premijera Vlade Crne Gore. Mjesta slavlju biće, makar samo u redovima onih koji (ne)prirodno drže vlast u svojim rukama, naravno sa dobrom (p)odrškom satelitskih stranaka i nekadašnjeg (pri)rodnog političkog saveznika koji je sada u opoziconom bloku. Da li bi „Premijerski sat“, određen za posljednju dekadu decembra odveć ostarjele 2013. godine, mogao poprimiti obilježje svečarskog karaktera, inauguralnog ili jubilarnog govora na kojemu bi sedmostrukog premijera crnogorski zvaničnici i državne institucije najvisočijega ranga htjele nagraditi jednom kolajnom - medaljom zasluga za naroda i time se donekle (o)dužiti svome političkom uzoru, liku i djelu za sve što je on (u)činio u „napredak“ Crne Gore posebno u dijelu privatizacije, uništenja privrede i osiromašenja gotovo dvije trećine građana najstarije ekološke države, od njegovoga dolaska pa sve do toga dana kada mu se bude uručivala tako velika i značajna nagrada? Ima li mjesta takvom predlogu ili pitanju? A može li biti da je to s(a)krivena želja nekih p(oli)tičara iz njegovoga političkog okruženja u cilju zaokruženja premijerove političke biografije, koja je do sada (p)obrala mnoga odličja, plakete, priznanja i visoke nagrade za uspješno bavljenje politikom i državničkim poslovima u toku sedam premijerskih mandata, uz samo dva manja vremenska predaha u cilju ličnog bavljenja privatnim biznisom i nekim drugim interesovanjima. Crnogorski parlamentarizam u svom vjekovnom radu, iako ne u kontinuitetu što je nebitno, ne pamti političara koji je tako dugo bio na mjestu mandatara u svojstvu predsjednika Vlade Crne Gore, kao što je naš sedmostruki premijer. Shodno brojnim prethodnim nagradama, koje su mu dodjeljivane od visokih evropskih, regionalnih ili ličnosti iz susjedstva pa i Crne Gore, a analogno visokoj nagradi koja mu je uručena u Beču od strane Bečkog ekonomskog foruma (vjerovali ili ne „za doprinos ekonomskom razvoju na nacionalnom i regionalnom nivou“). Crna Gora bi, makar reda radi, imala obavezu na državnome nivou da iskoristi jedinstvenu priliku i posljednju šansu u ovoj godini, za građane ne baš ekonomski prosperitetnoj, i na „Premijerskom satu“ ugrabi priliku u ovoj jubilarnoj godini njegovoga političkog i državničkog djelovanja da tim činom izrazi zahvalnost svome Predsjedniku koji to (ne)sebično i neumorno čini dugi niz godina, odmjereno sa s(t)ilom i (izb)ornom p(o)lit(ič)kom devizom, ali sa motom iz početka njegovog političkog djelovanja, „mi znamo kako“, i(li) „za bolji život“ generacije „mladi, lijepi i pametni“. Zašto ne reći i ujedno podsjetiti sve koji su zaboravili na vrijeme dolaska generacije „mladi, lijepi i pametni“, da su oni nekad složno stajali ispod parole „rat(a) za mir“, a danas su (bez)rezervni aktivisti integracionih evropskih procesa i grlati (za)govornici ulaska Crne Gore u NATO alijansu u cilju „stabilizacije i humanitarnih akcija“ u Avganistanu i Dalekom Istoku, kao prioritetnim programskim i političkim zadacima u 2014. godini. Ne treba ići tako daleko u prošlost, par ili više decenija, već se samo treba (pod)sjetiti početaka izgradnje velikih (građe)vinskih poduhvata od prije nekoliko godina kada smo svečano (ot)počinjali gradnju autoputa Bar - Boljare, kao poduhvat vijeka - stoljeća ili samo još jednog „velikog“ građevinskog (p)oduhvata u dužini od „oko četiri kilometra kao što je Duga - Rijeka Piperska“! Navedeni građevinski poduhvati imaju (m)oralnu podršku i materijalnu nemogućnost svih političkih i državnih subjekata koji su na vlasti i koji uveliko obećavaju da će naći „investitore“ i „ozbiljno“ rade na takvim projektima, koji će počinjati da se rade samo u zimskim mjesecima, jer su sigurni da ih žega, dnevna ili noćna, neće iznenaditi! A snijeg ako bude (na)padao, toliko da se čovjek i mašina ne mogu nikako kretati, onda će se rokovi i dalje produžavati sve u cilju dalje „perspektive“ i iznalaska novih investitora i dodatnih državnih kreditnih zaduživanja u „manjim“ novčanim iznosima od par stotina miliona do dvije - tri milijarde eura. Što se tiče nekih velikih privrednih subjekata od kojih se nezavisna država Crna Gora „odrekla“ privatizacionim ugovorima sa stranim investitorima, kao što su Boksiti, KAP, Elektroprivreda Crne Gore i tako dalje, treba istaći da su ti objekti - subjekti privredni veoma uspješni primjeri investicija i privatizacije, zato su i neki od njih pod stečajem! Na stranu što je KAP, kao privredni subjekat „ekonomski prosperitetne“ Crne Gore, bio sa „izglednom perspektivom“ ili kako jednom prilikom, mada dosta (ne)oprezno, reče Premijer „KAP ima persprektivu“ bio dugo godina sa velikim dubiozama i današnjim minusnim saldom potraživanjima od oko 480 miliona eura. Uspješni sedmostruki premijer Vlade Crne Gore sa svojim ministrima ekonomije, finansija, saobraćaja i turizma pokazuje zavidno ekonomsko i ekspertsko znaje i poznavanje, implementaciju privatizacije i kreditnog zaduživanja pod „povoljnim uslovima sa niskom kamatnom stopom“ kod kreditora - svjetskih banaka! Naravno tako „uspješnu ekonomiju i privatizaciju“ prate i obećanja za 40.000 radnih mjesta koja će se otvoriti u dogledno vrijeme sa dobrim izgledima do kraja 21. vijeka! Mora se priznati da su navedeni uspjesi sedmostrukog premijera prilično olakšani ekspertskim radom i brojnim izjavama ministara, čija je subordinacija na zavidnom nivou. Najnoviji primjer je izjava ministra odbrane koja glasi: „Niko nema pravo, ma koliko mali ili veliki, da dijeli lekcije Crnoj Gori o njenim spoljno - političkim ciljevima“! Navedena izjava ministra odbrane „(Ni)ko nema pravo...“, gospođe Milice Pejanović Đurišić, (po)kazuje svu vojnu snagu i državničku moć, diplomatsku vještinu, znanje i odlučnost da Crna Gora ima moćnog saveznika i da se nije sa njom igrati, niti šaliti ili praviti aluzije, kako je to prije nekoliko dana učinio jedan diplomatski zvaničnik, (ne)znajući kako možemo reagovati, iako za sada verbalno!!! Samo je nedostajalo da Ministar odbrane snažno lupi - udari šakom o sto i jednom za svagda umiri one koji su se drznuli da prave aluziju na račun Crne Gore i njenog ulaska u NATO! Naravno, da u tako ekonomski i politički snažnoj, moćnoj i odlučnoj državi treba pomenuti i izjavu Predsjednika crnogorskog parlamenta - Skupštine Crne Gore, odnosno Predsjednika Parlamentarne skupštine OEBS-a, gospodina Ranka Krivokapića, koji je tokom zvanične posjete Ukrajini, ipak, pokazao više diplomatskog takta i vještine prilikom razgovora sa gospodinom V. Ribakovim, rekavši: „Voljeli bismo da se sadašnja situacija riješi na miran način, kroz dijalog i institucije“! Tako je to kad neko ima dara za „visoku diplomatiju“ iako dolazi iz ne mnogo velike i moćne države, a u prilici je da sa položaja na kojem se sada nalazi „skrene pažnju“ jednoj velikoj državi na mirno rješavanje njenih unutrašnjih problema! Da li je tako nešto moguće u politici i među političarima visokoga ranga? Čovjek ima diplomatskog dara, političkog iskustva i znanja pa umije da „nudi (po)moć“, bilo da je ona lična ili politička, makar to bilo samo u svojstvu Predsjednika Parlamentrne Skupštine OEBS-a! Brojne pobjede, poduhvati i (p)razna obećanja sedmostrukog premijera, njegovih ministara i eksperata ekonomskih i političkih, najbolje se vide golim okom. Osjećaju ih ne samo nezaposleni, nego i oni koji su u radnom odnosu sa ukupno dvije trećine građana, koji se nalaze u stanju pukog siromaštva i brojnih kredita sa krajnje osiromašenim i kreditima preopterećenim kućnim budžetom. Putne saobraćajnice, zaobilaznice, željeznički saobraćaj, žičare, tuneli, hidrocentrale i ko će sve nabrojati tako (k)rupne projekte, koji su u začetku ideje ili se njihova realizacija (oče)kuje čim prije se nađe investitor ili donator koji bi gradio za opšte dobro i neko daleko buduće vrijeme. Pomorska flota, željeznica, avio saobraćaj - vojni i civilni, sve je na visokom nivou stabilnom i održivom, sa naglaskom da je sve podređeno (ev)ropskim integracijama sa hitnim ulaskom u NATO, jer građani nema šta o tome da odlučuju kad je tu „politička elita“, kao u vrijeme „rata za mir“. Posebna je priča, koja govori o stabilnoj privredi, održivom razvoju, o političkoj eliti iz vremena „rata za mir“, krađa struje iz evropske interkonekcije u cilju snabdijevanja KAP-a strujom, a za koju „niko nije znao“ čak ni dobro obaviješteni i prontno informisani Premijer. Takođe, (ne)važno je što se brišu dugovi mnogih nerentabilnih firmi, čija ukupna zaduženja kod države idu čak do 400 miliona eura ili avio prevozu Montenegro Airlinesa u iznosu oko 66 miliona eura, opštinama crnogorskim koje posluju sa „održivim gubicima“ od par stotina miliona i tako dalje. Sve je to gomila uspješnosti koja Premijera visoko kotira i ujedno predlaže za neku od medalja ili visokih priznanja državnih, zbog ekonomskog sunovrata pred kojim se Crna Gora nalazi, jer su državni dugovi gotovo došli na granicu od 70 procenata ili oko 2,3 milijarde duga. Naravno, naš „privredni rast“ je (za)ustavljen svjetskom recesijom, ali zahvaljujući crnogorskim ekspertima, na čelu sa Premijerom, crnogorska privreda se uspješno (po)diže iz kolapsa i taj trend će nastaviti sa rastom od 3 do 4 procenta na godišnjem nivou, što su, ipak, samo prognoze! Ukratko rečeno, dan koji se očekuje odnosno „Premijerski sat“ koji će biti (o)držan u potonjoj dekadi decembra, nimalo ružičaste 2013. godine, daje obećanje i pruža veliku nadu građanima da se suoče sa još jednim viđenjem ekonomskog napretka i prosperiteta u budućim godinama na čelu sa sedmostrukim premijerom. Ko preživi pričaće, a crnogorski premijer ima(će) mnogo razloga za zadovoljstvo, jer je još jednu nagradu osvojio u ovoj odavno uništenoj crnogorskoj ekonomiji ili bolje reći rasprodatoj raznoraznim domaćim i stranim biznismenima, investitorima manje ili više uspješnim. Nezaposlenima ostaje nada od obećanih 40.000 radnih mjesta, a penzionerima nada da će penzije biti zadržane - zamrznute na ovogodišnjem nivou. Zaposlenima preostaje novo stezanje kaiša u cilju racionalizacije i smanjenja državnih dugova uz još nekoliko novih poreza, prireza od euro ili dva sa rokom trajanja od „privremenih“ par ili više godina. Ko može reći da sedmostruki premijer nije uspješan i da nije zaslužio nagradu „Bečkog ekonomskog foruma za ekonomski razvoj na nacionalnom i regionalnom nivou“? Ko ima neki drugi predlog, makar za jednu još noviju nagradu? O Vasovim vodama i trovanju građana vodom iz gradskog vodovoda u Beranama, o Avalama, Zavalama, Vektri montenegro, aferi Snimak, uspješnim biznismenima i mnogim drugim (ne)uspješnim privrednim subjektima ili (pro)palim preduzećima nekom drugom prilikom ili kad bude uručena još neka nagrada za „ekonomski razvoj“ u ekološkoj Crnoj Gori, bez brojnih deponija koje se više ne mogu (za)obilaziti. Crnogorska ekonomija i kreditna zaduženost možda (ni)jesu crne tačke prosperitetne i održive političke elite! Za građane „nezavisne i ekonomski prosperitetne, ekološke“ države Crne Gore nema boljitka, barem dok vlada „politička elita“ iz vremena „rata za mir“ sa sedmostrukim mandatom Premijera Vlade, a to je mnogo daleko. Zar ima mjesta za trunku sumnje u riječi jednog evropskog zvaničnika koji reče ili poruči „da je Crna Gora najveća nada ujedinjene Evrope“. Ko može da (ne) povjeruje ili treba da (po)sumnja u tu „najveću nadu“? . Podgorica, subota, 07. decembar 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (239) Objavljeno: SRPSKA DIJASPORA.INFO, utorak, 24. 12. 2013. godine; IN4S.PORTAL, srijeda, 25. 12. 2013.; JAVNISERVIS.ME, srijeda, 25. 12. 2013.; Dostavljeno za objavljivanje: GLAS DIJASPORE, 23.12. 2013.; SVEDOK.RS, 24. 12. 2013. godine. (PRE)ZADOVOLJNI (SMO) PREMIJER(OM)! Moj prethodni tekst pod naslovom „Premijerove pobjede, poduhvati i(li) (p)razna obećanja“ kao da su nagovijestila premijerovo zadovoljstvo, koje je izrečeno odnosno nije se slučajno desilo na jednoj u praksi tek uvedenoj, „drugačijom od prethodnih... otvorenoj sjednici Vlade“! Na očekujućem „Premijerskom satu“, koji je pomjeren sa 19. na 23. decembar 2013. godine ili na još nekoj „drugačijoj od prethodnih... otvorenih sjednica Vlade“, moglo bi biti riječi o potvrdi Premijerovog (samo)zadovoljstva za postignute rezultate na planu ekonomskog unapređenja ne samo Crne Gore već i regiona. Upravo je i primio „značajnu“ evropsku nagradu „Bečkog ekonomskog foruma“ za „ekonomski razvoj na nacionalnom i regionalnom nivou“! Daleko i od pomisli da (po)vjerujem u priču da je Premijer Vlade CG od svojih „savjetnika“ informisan o mome tekstu, a još manje da je u ljutnji ili hitnji uzeo pročitati ionako za njega neobavezno, bespotrebno i potpuno besplatno istraživanje, kada već ima, za njega i njegovu stranku - političku partiju, dvogodišnje „referentno“ istraživanje tima dokazanih stručnjaka iz „Ipsos Strategic Marketinga“, koje je (za)snovano na primjerku - broju od par hiljada ciljanih pojedinaca - građana ili slučajnih p(r)olaznika. Međutim, isto je i (ne)obavezno, (ne)odgovorno, (bes)ciljno, (ne)stranačko i ko može da (sa)zna koji mu je pravi smisao, namjera, poruka, potreba i cilj kao istraživanja koje je (na)ručila Demokratska partija socijalista! Ispitanici su (is)punili anketne listiće i odgovorili na sva unaprijed (ne)smišljeno postavljena pitanja! Svojim zbirnim odgovorima učiniše potpredsjednika partije DPS-a (pre)srećnim te onako ozareno, ushićeno, javno objelodani rezultate ispitanika i prikaza ih kao stručno i referentno mišljenje važeće za ukupno crnogorsko građanstvo. Bi mu to potvrda i priznanje svih postignutih rezultata i ličnog (do)prinosa sedmostrukog premijera i predsjednika DPS-a! Prema onome što se moglo saznati iz sredstava javnoga informisanja, elektronskih i štampanih medija, a jasno, mudro i bez kalkulacija saopštenog od potpredsjednik DPS-a, kratko ću reći svoj komentar: Da su rezultati istraživanja, koji se odnose na „doprinos ličnosti“ afirmaciji crnogorskog indentiteta i presudno utiče na opstanak i afirmaciju crnogorske države, a namijenjen (samo!) za potrebe DPS-a, potpuno nerelevantni, apsurdni, neprimjereni vremenu u kojem se upoređuju podaci, niti događajima i ličnostima koje se uzimaju za rangiranje. Mjere, kriteriji i(li) kvalifikacije kao parametri sa kojima se dokazuje i pokazuje generacija „mladi, lijepi i pametni“, na čelu sa svojim partijskim vođom u liku i djelu sedmostrukog premijera, ne mogu biti ni približna slika onoga što se hoće prezentirati crnogorskim građanima, niti je način korišćenja datih izjava, kao statistički podatak, mogao biti prihvatljiv kao pouzdan, referentan i fundiran - postavljen na solidnim statističkim kriterijima, jer se miješaju vrijeme, ličnosti i društveno - politički ambijent država koje su međusobno u dubokoj suprotnosti. Kad već mogu da se saopštavaju rezultati istraživačkih „referentnih“ institucija, pojedinaca ili timova stručnjaka za potrebe jedne partije, rekoh sebi zašto da ne iznesem javno, ni za koga opterećujuće a ni obevezno, niti kome naklonjeno ni namijenjeno, a ujedno besplatno, neko svoje dvoipodecenijsko „istraživanje“ odnosno svoje puko preživljavanje u b(eskr)ajnom „zadovoljstvu“ sa visokim evropskim prosijekom od životnoga standarda, sačinjen - kreiran od „političke elite“ nastale u „ratu za mir“, koje ja i ogromna većina građana na leđima svojim trpimo i preopterećeno (pod)nosimo gotovo četvrt vijeka. Zadovoljstvo mi bijaše, mada nijesam „zadovoljan“ poput Premijera, ma ni na daleko primaći njegovom zadovoljstvu! Zadovoljstvo lično i političko može biti proizvod skupa činilaca ili nekada samo jednog faktora u datome trenutku. Sklon sam da (po)vjerujem da sedmostruki premijer, kada je rekao da je „zadovoljan...“, nije imao u vidu, a niti mislio, na trenutno zadovoljstvo! Nije samo sedmostruki premijer „zadovoljan...“, nego smo i mi građani ekološke, ekonomski prosperitetne i nezavisne države Crne Gore „prezadovoljni“ ukupnim rezultatima, koje nam je (osi)gurala „politička elita“ na čelu sa Premijerom iz „rata za mir“ i ujedno (za)mrznula plate, penzije, radničke štrajkove, zaposlenja i tako dalje za još nekoliko godina ili decenija, a sve sa ciljem da se uđe u Evropsku uniju i „svetu“ vojnu alijansu zvanu NATO, što su ujedno i prioriteti državne politike koju vodi DPS sa koalicionim partnerom/ima. A šta se to može novo čuti danas na „Premijerskom satu“ od sedmostrukog premijera? Da li će opet ponoviti da je „zadovoljan...“ odnosno da su građani njegove države (pre)zadovoljni ukupnim ambijentom, koji im je on kreirao u ovih 25 godina političke i bogme lične vladavine. Ma neću da čekam niti da slušam „Premijerski sat“, jer sam uvjeren da neće ništa novo reći, iako će novinari i poslanici biti zadovoljni pripremljenim i pročitanim odgovorima na već unaprijed njihova dostavljena pitanja. Da li se gospodin Premijer onako dragovoljno želio iskazati do kraja i bez ostatka ili je htio (ne)obavezno (pr)ovjeriti (raspo)loženje kod svojih građana i ujedno im u vidu (pro)vokacije evocirati uspomene na obećani „bolji život“ od strane generacije „mladi, lijepi i pametni“ kada je na „drugačijoj od prethodnih... otvorenoj sjednici Vlade“ rekao da je „zadovoljan...“? Poslije kratkog mitingovanja, tek što je sa ulica i trgova pridošla, mlada generacija je (pre)uzela vlast i gotovo odmah ušla u ratnu avanturu sa parolom „rat za mir“! Nije valjda proteklo cijelo jedno stoljeće ili je već pao zaborav na ono što se dešavalo u vremenu „rata za mir“, a tadašnji premijer u kontinuitetu ni luk jeo niti luk mirisao! Naravno, ima mnogo razloga da je „zadovoljan...“ ukupnim društveno - političkim, privrednim i kulturnim ambijentom u najstarijoj ekološkoj, najnezavisn(ij)oj, nadasve prosperitetnoj, proevropskoj, transatlantskoj državi Crnoj Gori, iznad koje je „beskonačni plavetni svod“! U toj državi je sve kreira(n)o tokom sedmostrukog mandata uz veliku podršku koalicionih partnera za 25-to godišnji period vladavine DPS-a, te najmoćnije, najbrojnije, najumnije, najorganizovanije partije u sve demokratskoj, potpuno pravnoj, velikim dijelom reformisanoj, apsolutno (naj)tranzicionoj (naj)nebeskoj državi? Zašto bi Premijer imao razloga da (po)sumnja u svoju riječ da je „zadovoljan...“? On ju je izgovorio onako ozbiljno, odgovorno i bez zatezanja! Ne smeta mu što je do prije koji mjesec, a na samome kraju jako ophrvane kreditnim dugovima i onako prezadužene 2013. godine, bio za (p)održavanje opstanka KAP-a „kao perspektivnog privrednog subjekta“, koji je danas sa nejasnim statusom - pod stečaj i bankrot, ni mrtav niti živ - ipak, stavljen na teret građanima, makar za onu struju koju će trošiti dok ga neko ne (ot)kupi u cjelini ili na koma(n)de (param)parčad! Premijer je „zadovoljan...“, jer tome istom KAP-u Privredna komora CG ovih dana određuje „strateški pravac i perspektivu“! Njen tim stručnjaka uvjeren je da „KAP ne samo da je najveći izvoznik, već i najznačajnije opredeljuje ekonomski, socijalni i ekološki razvoj Crne Gore“! Niko da kaže koliko je novaca izdvojeno za tim „eksperata - stručnjaka“, koji je sačinio jednu od niza takvih „strateških“ i ekonomski isplativih „publikacija“? Naravno, tu se vjerovatno (ne) uračunava i „krađa struje“, za koju niko neće ili ne smije da p(r)ozove onoga koji je dao nalog za „krađu - pozajmicu“ iz evropske interkonekcije, koja je išla a i sada bi mogla da ide u „strateškom pravcu“ opet na teret građana Crne Gore. Da li bi novi „strateški pravac“ i sada imao (ev)ropsku perspektivu i omogućio investitoru/ima ili privatnim licima da svoje (pre)duboke „džepove“ opet redovno pune? Počelo se sa „uspješnim“ (iz)vlačenjem iz globalne recesije, a nastavilo bez rebalansa državnoga budžeta, koji je ne tako davno pokrenut pa malo kasnije zab(o)ravljen! Vizionarskom politikom DPS-a i ekspertskim timom od stručnjaka posljednja tri ministra finansija, njihovih pomoćnika i savjetnika pokazalo se da je sada sasvim bespredmetno o tome raspravljati! Koalicioni partner SDP se na tu caku - trik politički (pr)ovjeravao, lovio, jeftino uhvatio i izborni rejting izgubio, što je rezultiralo izbornom pobjedom na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici! Na sve prethodno, rekli bi pobjednici, dovoljno za one koji imaju dva grama mozga! Kako da čovjek ne bude „zadovoljan...“ svim onim što je (u)činio u svojoj 25-to godišnjoj visokoslavnoj, politički prebogatoj, nagradama ovjenčanoj i ne baš tako materijalno nedobrostojećoj karijeri, a sve na mjestu Premijera Vlade? Sedam puta uzastopice sa dvije male vremenske pauze za politički u(z)dah, danas nezavisne (od 21. maj 2006.) Crne Gore. Treba biti „zadovoljan...“, nego što! A šta bi na sve to danas rekli nekadašnji prestrojeni, pa i sadašnji oslabljeni, rasparčani, asimilirani, a bogme i dosljedni, čvrsti ili okorjeli LIBERALI? Dakle, nije se šaliti sa DPS-om, posebno ne kad vam se nešto od njih politički (po)nudi sa uzmi ili ostavi! U navedenom slučaju biti „zadovoljan...“ je stanje posebnog ličnog raspoloženja i političkog zadovoljstva, dodatni agens za postizanje još većih, boljih i daljih ciljeva, kao i osvajanje novih vidika na putu ka političkom nebu i dalje kosmosu. Uvjek se može bolje, a treba težiti većem i jačem! „NE U NATO“! Perspektive Crne Gore zaista su sjajne, jer se tu imaju uračunati neiscrpni resursi sa kojima ekološka i nezavisna država Crna Gora raspolaže. Naročito i prvenstveno u njih treba ubrojiti kao resurs „politički kadar DPS-a“, koalicionih partnera, manjih političkih partija kao satelita i jednog dijela opozicije koja „zna šta hoće“! Naravno u narednih 3 - 5 godina ili decenija očekuju se investicije veće od onih za koje je ne tako davno nagovještavao, obećavao, planirao ili čak garantovao „pravni filozof i politički demagog“ od velikog državnog i partijskog ugleda, sa jakim riječima i jasno nerazumljivim frazerskim rečenicama. Baratalo se sa ciframa od čak „tričavih“ deset i više milijardi eura kao investicionih redstava do 2015. godine, koja skoro da su već došla na naš državni - budžetski prag! Zašto ne reći da sve zasluge za tako „izvjesnu“ perspektivu, planove i benefite, koji idu direktno ekonomski prosperitetnim građanima Crne Gore, upravo su adresirane na sedmostrukog premijera. Takvom zadovoljstvu teško da ima kraja, a on je, ipak, samo „zadovoljan...“!? Na kraju, ipak, moglo bi se zaključiti da je Premijer „zadovoljan...“ i nema mu se na čemu zamjeriti, jer je svoje lično i političko zadovoljstvo iskazao sa visokom dozom skromnosti, a građani njegove ekološke i nezavisne proevropske države Crne Gore su iznad svega sit(i) sitani i „prezadovoljni“ njegovim političkim tra(n)janjem i djelanjem! Njima se, ipak, može zamjeriti što svoje preveliko zadovoljstvo svakodnevno ne iskazuju javno na ulicama i trgovima, kao nekada kada su tog istog Premijera poz(i)vali da preuzme vlast i da im znatno poboljša životni standard, uposli nezaposlene, izgradi radničke stambene blokove i fabrike, obnovi i proširi saobraćajnice i zaobilaznice, izgradi auto-puteve, mostove i ostavi ih izvan Evropske unije i NATO-a. Poštovani građani, sve ste vi to znali i bez ikakvog dvogodišnjeg i „referentnog“ istraživanja sa strane ili nekog mog ličnog iskustva i pretraživanja! Nijesam zadovoljan, ne zamjerite! Podgorica, ponedeljak, 23. decembar 2013. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (240) Objavljeno: IN4S.NET, srijeda, 16. jul 2014. godine. RIJEČ - (D)VIJE O KNJIZI „CRMNICA - LIČNOSTI“ Kako god da se počne, okrene i prevrne, pisati se u Crnoj Gori ne može bez „Junaka našeg doba“, da li onoga iz vremena „Car(a) junaka“ ili ovoga koji je sada na vlasti i kojemu se sve podređuje i sa njime veliča sva sadašnjost i prošlost? A tek kakva će (nam) biti budućnost koju takvi projektuju, promovišu i ostavljaju mnogim dalekim i „srećnim“ generacijama sa dvo i po decenijskim devizama „mi znamo kako“ - „da živimo bolje“ u „evropskoj i ekonomski prosperitetnoj Crnoj Gori“, a sa životnim standardom ogromne većine građana u prosječnom iznosu nepunih 480,00 eura mjesečne zarade po zaposlenome! Sad ni jednu više o tome nećemo, kao ni o onome šta sve može da se (sa)krije u „evropskom prosijeku“ naše „prosperitetne Crne Gore“ i mjesečnih primanja (pre)nezaposlenog crnogorskog građanina. A nećemo prozivati ni „nekadašnje čvrste“ Liberale da koju progovore o svemu ovome što se danas u političkom društvu Crne Gore čini, propovijeda i zapovijeda iz razloga da im ne (po)remetimo njihovo „primirje“ - politički mir ili za izvjesne novo stranačko uhlebljenje! Pišemo, štampamo i stalno prekrajamo već davno napisano, provjereno, utvrđeno, potvrđeno i prilagođavamo ga dnevno - političkim potrebama pojedinaca koji nam danas diktiraju sveukupnu struku, nauku i kulturu uopšte. Na blisku ili daleku nam prošlost gledaju očima današnjih izgubljenih ideala i nada, htijenja, želja i interesa, zaboravljajući sve ono što su do tada pisali i (u)činili! Donatora, sponzora, dobrih ljudi koji će se naći i priteći u „nevolji“ bilo je i biće, a najviše ih je kada se „sami“ okupe na jednome mjestu i dogovore projekat od „izuzetne“ važnosti ne samo za rod, bratstvo, pleme i nahiju nego i za „obnovljenu državnost“, skorašnju, sa generacijom „mladi, lijepi i (još) pametni“. Da ih sve Bog podrži i pomože im, nego što! Nego da krenemo odmah i baš u „sridu“, jer hoćemo reći riječ - dvije o napisanom i štampanom - objavljenom posebnom izdanju pod naslovom „Crmnica - ličnosti“, Virpazar, 2014. godine, kao četvrte i završne knjige „...ukupnog kompleksnog projekta monografije o Crmnici...“, koja je „...predviđena... da bude... enciklopedijski zbornik“, i u kojoj je obrađeno 1.336 ličnosti! Naravno, da u njoj „Vrednosni sud dat je na osnovu argumenata i saznanja o doprinosu svake ličnosti ponaosob, korišćenjem raznih parametara uobičajenih u pripremi enciklopedijske literature“!? Čitaocima se pruža jedinstvena prilika u ovom sveobuhvatnom i „jedinstven(om) poduhvat(u), prvom ovakve vrste u Crnoj Gori“ da upoznaju ličnosti koje su obilježile svoje vrijeme ili udarile pečat u svome vremenu, a potiču iz Crmnice - Crmničke nahije, bez obzira na činjenicu da ih je priličan broj u „dalekoj prošlosti“ napustio svoje rodno stanište „i na novom postali njegovi privrženici“! Treba istaći da je od strane članova u Savjetu Monografije kao i onih u Redakciji Monografije, pa i samog „Glavnog urednika i autora projekta“, učinjen veliki napor, mada finansijskih sredstava, reklo bi se, nije nedostajalo u nekom opsegu koji bi mogao bitno (po)remetiti realizaciju - štampanje navedenog izdanja, da se zaokruži cjelina ovog krupnog monografskog djela. Na četvrtoj knjizi „Crmnica - ličnosti“ radilo je „oko 50 saradnika“ u vremenskom rasponu od „četiri godine“, a njihova imena i prezimena ili inicijali su brižljivo ispisana na početku knjige. Statistički gledamo i primjećujemo da je njih nekoliko autora (ob)radilo više od polovine ličnosti od ukupnoga broja, a samo dvojica su obradili jednu četvrtinu od svih u knjizi nabrojanih. Da li nam navedene činjenice naslućuju odmah rečeno sa početka knjige da „ovo djelo nije nastalo nimalo lako“, jer kažu „otpori su bili brojni i razni“? Primjećujemo da je dobro što ih nijesu mogli spriječiti, iako se sa objavljivanjem moglo malo pričekati, odložiti za nekoliko mjeseci, barem gledajući na mnoge nedostatke kojih ima u ovoj četvrtoj knjizi „Crmnica - ličnosti“. Ipak je, na kraju „projekat od nacionalnog značaja koji upotpunjuje prazninu enciklopedijskog sadržaja Crne Gore“ bio „poslije dvanaestgodišnjega rada“ uspješno završen i dat na uvid javnosti! A saglasni su i doslovce kažu: „Mi, dakle, dajemo nov pristup proučavanju lokalne, zavičajne sredine, za koju evropska istoriografija poodavno zna i cijeni njenu ulogu za istoriografiju širih područja, naroda, država“, a o svemu nas uvjerava „Riječ Glavnog urednika i autora projekta“! S nestrpljenjem očekujemo da nam naredne stranice knjige otkriju one autore koji pomjeraju saznajne granice i daju brojne informacije pružajući „nov pristup proučavanju lokalne, zavičajne sredine...“! Da li samo sa podacima koji se nalaze u knjizi ili uz sve to i podacima koje bi čitaoci mogli naći „konsultujući širu literaturu“, a što se, ipak, može shvatiti kao jedna vrsta (pre)poruke ili uputstva od strane Savjeta, Redakcije ili „Glavnog urednika projekta“ monografije „Crmnica ličnosti“? Saglasni samo sa riječima „Gavnog urednika i autora projekta“ navedene monografije „...da osvjetljavanje prošlosti pomaže rješavanju mnogih problema...“. Međutim, mi bismo primijetili i rekli da se ponekad desi da ono što „zapisano ostaje“ ili kako ilustrativno rekoše posluživši se ruskom izrekom: „Što zacrtaš perom, ni sjekirom ne možeš izbrisati“, često baci d(r)ugu vrstu svjetlosti koja donekle potamni dobar dio onoga što „zapisano ostaje“, a nesporno je vrijedno u datom djelu - knjizi. Naravno da je „Glavni urednik i autor projekta“ bio svjestan činjenice da bi propusti, nedostaci, nejasnoće, nelogičnosti, nepreciznosti, površnosti, proizvoljnosti, nedorečenosti, grube tehničke i materijalne greške, a zapažamo da toga mnogo ima u knjizi „Crmnica - ličnosti“, mogli kod čitaoca izazvati „diskusije i polemike...“ pa je rezervisano, ublažavajuće i preventivno djelovao u (uvodnoj) „Riječ(i)...“ rekavši da „njih ne bi trebali shvatiti kao nedostatak već kao podstrek da o značajnim ličnostima, pogotovo onima koje su žive, pišemo korektno i objektivno, suzbijajući ljudske simpatije i subjektivnosti“! Da li da (pod)razumijevamo da nam „Glavni i odgovorni urednik i autor projekta“ sada hoće, doduše na indirektan način, skrenuti pažnju „na pravi put“ kako treba pisati i koje sve podatke treba staviti o onima kojih odavno nije među živima, naravno uz „sve najljepše o mrtvima“, a njih u knjizi „od ukupnog broja ličnosti 949 nije više među živima“? Da li su neki autori - saradnici pišući o izvjesnim ličnostima uspjeli suzbiti svoje „simpatije i subjektivnosti? Nesporno, ipak, svu odgovornost za ono što je negativno i što čini veliki nedostatak ili propust u monografskom djelu - knjizi „Crmnica - ličnosti“ pada na teret „Glavnog urednika i autora projekta“, a isto tako sve pohvale i dobrobiti idu mu u prilog. Sagledavajući cjelinu napisanog u navedenoj monografiji „Glavni urednik i autor projekta“ biće u prilici da kaže još koju riječ pored onoga što je već objasnio, naglasio, indirektno saopštio, propustio, a bogme i da dopuni i ispravi ono što je pogrešno napisano od strane njegovih kolega autora - saradnika, pa i njega kao autora - saradnika na par stotina ličnosti o kojima je napisao rekao svoje slovo. Činjenica je da mu neće biti ni malo lako niti jednostavno na sve odgovoriti a još manje objasniti, dopuniti i ispraviti. Šta će sve prevagnuti u svemu rečenom vidjeće se kad se čuje i druga strana, a nadamo se da je i o tome neko prethodno razmišljao bilo u Savjetu ili Redakciji monografije „Crmnica - ličnosti“, pa nam ostaje da čekamo šta nam o svemu imaju reći? Svjesni činjenice da „prolaznost je prirodna osobina ljudskoga bića, a zapis je vječan...“ u obavezi smo da neodložno i blagovremeno ispravimo neke propuste, grube greške, netačnosti i sve ono što opterećuje ili umanjuje vrijednost onoga što je sadržano u jednom djelu - knjizi „Crmnica - ličnosti“. S obzirom da smo detaljno isčitali navedenu knjigu, ukazaćemo na samo neke a izvjesne netačnosti, propuste, greške, proizvoljnosti, uopštenosti, nelogičnosti, praznine i tome slično što po našem uvjerenju, stručnom i naučnom mišljenju umanjuje vrijednost onoga što je sadržano i što se odnosi na ličnosti kao pojedince, koji su našli ili imaju svoje posebno mjesto u Crmničkoj nahiji - Crmnici. U knjizi koja je obima 420 stranica, na A4 formatu sjajnoga papira - kunzdruka, nalaze se podaci za 1.336 ličnosti „koje su ispunjavale propisane uslove“, pažljivo selektirane i usvojene od Redakcije i Savjeta Monografije, naravno sve sa prihvatanjem i potpisom „Glavnog urednika i autora projekta“, od avgusta 2013. godine. „Dakle, u velikom vremenskom prostoru od gotovo šest vjekova koje obuhvata ova knjiga, ličnosti predstavljene u njoj, bez obzira na to na kojim se meridijanima nalazile, obilježile su svoje vrijeme... Svaka od predstavljenih ličnosti u ovoj knjizi jeste priča za sebe, ali i priča o brojnim generacijama Crmničanki i Crmničana koja je svaka na svoj način ostavljala pečat u svom vremenu“. Koliko su i u kojim razmjerama pojedine ličnosti ostavile „pečat u svom vremenu“ imali smo priliku uvjeriti se na licu mjesta čitajući biografske podatke pojedinih ličnosti, koji su dati od strane autora - saradnika čiji se inicijali nalaze na kraju knjige, pored ličnosti o kojoj je pisano. Smatramo da je bilo rano reći i obuhvatiti, da ne kažemo da je ishitreno i pretjerano, posebno za ličnosti koje su rođene 70-tih ili 80-tih godina XX vijeka, da su „obilježile svoje vrijeme“ ili ostavile jak „pečat u svom vremenu“, a takvih ličnosti je navedeno u knjizi nešto više od 50, naravno da su one među živima. Za njih još ima vremena da se iskažu i da „obilježe svoje vrijeme“ ili udare „pečat u svom vremenu“. Takav utisak stičemo kada čitamo njihove biografske podatke. O generaciji rođenoj na prelazu iz prve u drugu polovinu XX vijeka nećemo se izjašnjavati, a i njih je oko 40-tak ličnosti, koji su među živima, samo ćemo reći da mogu još po nešto učiniti da „obilježe“ svoje vrijeme, makar na način kako to shvataju pisci autori - saradnici na knjizi „Crmnica - ličnosti“! E, pa, da vidimo šta su pojedine ličnosti (u)činile da bi autori - saradnici na tim leksikografskim jedinicama s pravom mogli reći da su te ličnosti u punom smislu „...obilježili svoje vrijeme...“ ili ostavili „...pečat u svom vremenu“! U kojoj mjeri su se autori odrednica odužili onim ličnostima o kojima su uzeli da pišu sasvim objektivno, bespristrasno i argumentovano, a „prošli“ su kroz „istoriju Crmnice i Crne Gore“? Ako već „zapisano ostaje“, a „kod biografija nekih ličnosti nema komentara i ocjene autora“ odnosno „ostavljeno je čitaocu da uz konsultaciju šire literature sam procijeni njihov značaj“, ništa nam drugo i ne (pre)ostaje sem da provjeravamo ili konsultujemo ono što je napisano i što ostaje, a rekli bismo da je (pre)uzeto iz „šire literature“ kao (ne)provjereno. Pođimo redom sa vrha 13. stranice. Evo odrednice - leksikografske jedinice: „Boljević B. Staniša (Boljevići, oko 1600 - ?), knez, otac vladike Rufima Boljevića i brat kneza Ivana Boljevića“. Dakle, to je sve! Nešto više podataka bolje reći par redaka više, ima za „Boljević Bogdanov Ivan (Boljevići, oko 1600 -?), knez“ ili „Boljević Ivanov Nikola (Boljevići, oko 1460. godine -?), serdar, sin Ivana Bogostinovića - Boljevića“. Ni za jednog od ove trojice nemamo tačnu već približnu godinu rođenja, a godina smrti ostaje nepoznata! Zar autor - saradnik nije našao za shodno da se i on sam posluži „preporukom - savjetom“ koji ostavlja čitaocu „...da uz konsultaciju šire literature...“ nađe potrebne biografske podatke, a vjerujemo da ih je mogao naći u raznim enciklopedijskim jedinicama? Prema onome što je autor odrednice dao ne možemo izbjeći pitanje koje mu upućujemo: Čime su navedene ličnosti tako snažno obilježile svoje vrijeme i udarile jasan pečat u svome vremenu, sem što se neko od njih pominje kao knez, otac, sin, pop, serdar ili kao stanovnik Boljevića? Navodeći takve „reference“ za biografske podatke enciklopedijskog karaktera autori su mogli nabrojati još najmanje par stotina ličnosti. Možda je autor - saradnik smatrao da su i takvi podaci referentni i (do)voljni čitaocu da može „sagledati vrijeme“ u kojem je data ličnost ostavila „pečat u svom vremenu“! Takvih primjera ima poprilično i ovom prilikom ih nećemo navoditi. Da li je zaista autor imao ozbiljnu, a neobaveznu, namjeru da onako nonšalantno upućuje čitaoca na korišćenje i „konsultaciju šire literature“ ne nudeći mu za uzvrat ni jednu jedinu bibliografsku jedinicu (pre)uzetu iz korišćene „... šire literature“, a za sebe sigurajući referentnu ličnost „po sistemu biografskog leksikona“ i pružajući „enciklopedijsko znanje“ budućim generacijama, koje će prihvatiti zdravo za gotovo sve ono što je ponuđeno u datom „enciklopedijskom zborniku“ monografskog djela „Crmnica - ličnosti“? Na 15. stranici stoji: „Boljević - Vuleković Vojislav (Boljevići, 27. III 1923 - Kotor, 1998), istoričar... Osnovnu školu učio je u rodnome mjestu i na Cetinju. Na Filozofskom fakultetu (grupa za istoriju) u Zagrebu diplomirao je 1952. godine...“! Zapažamo da je autor možda „zaboravio“ da unese i podatke o završetku srednje škole ili se tako nešto samo po sebi podrazumijeva, jer imenovana ličnost je učesnik Trinaestojulskog ustanka „i jedno vrijeme bio je borac u Bataljonu „Jovan Tomašević“ i u Lovćenskom NOP odredu“. U navedenom slučaju ispada da se imenovana ličnost upisala na fakultet bez srednje škole! A da li je tako, jer autor odrednice kaže: „Po završetku studija zaposlio se kao profesor istorije u kotorskoj gimnaziji, gdje je proveo čitav radni vijek do 1978. godine“. Neće biti da se bez završene srednje škole upisao na fakultet u Zagrebu!? Ko može da zna da (ni)je tako, ako već autor - saradnik odrednice nije htio da „konsultuje širu literaturu“, već je ostavio čitaocu da sam „procjenjuje“ značaj datih podataka? Zatim, na 16. stranici stoje podaci za: „Đurišić Jovov Niko (Boljevići, druga polovina XVIII v. - poslije 1865), vojvoda. Završio osnovnu školu u Boljevićima i oficirsku na Cetinju...“! Na čitaocu je da se snalazi u kojem je sazivu imenovani završio oficirski kurs ili oficirsku školu ili da pođe do Državnog arhiva Crne Gore i potraži ono što ga zanima, jer autor o navedenom uopšteno konstatuje. Moramo, htjeli to ili ne, reći da je riječ o proizvoljnoj i(li) uopštenoj konstataciji i ocjeni koja ne vodi ničemu sem sumnji i gubitku vremena na provjeri podataka koje daje autor navedene odrednice. A tek, šta reći za datum rođenja „Boljevići, druga polovina XVIII vijeka“? A datum smrti „poslije 1865. godine“, kuda nas on sve može odvesti. Takvih podataka ima premnogo, pa bi nas njihovo nabrajanje o tim ličnostima moglo dovesti do zaključka da autori tih i takvih informacija podataka gotovo minimiziraju sveukupne napore ostalih saradnika koji su, ipak, donekle ujednačili neke kriterije i izbjegli takvo proizvoljno ili uopšteno „enciklopedijsko znanje“ u „zborniku“ ličnosti! Na 17. stranici stoji: „Đurišić - Škarić Mileva (Boljevići, 1917. - ?) nosilac Partizanske spomenica 1941.“ Mogao je autor, da je htio uložiti malo više vremena i truda, naći mnogo više biografskih podataka, barem kada je riječ o nosiocima Partizanske spomenice 1941. godine, iako je u knjizi takvih ličnosti popriličan broj. Međutim, postoje spiskovi nosilaca Partizanske spomenice 1941. godine, kao i Zbornik nosilaca Partizanske spomenice 1941., a tu je i SUBNOR ili Fond PIO, pa je autor mogao makar biti informisan da li je imenovana ličnost još u životu, kao i za mnoge kod kojih nedostaju podaci o godini smrti. Stavljanje znaka pitanja ničemu ne vodi, a pokazuje nemar i neozbiljnost onoga koji piše odrednicu o datoj ličnosti ili je možda u pitanju namjera autora da natjera čitaoca da on, ipak, „konsultuje širu literaturu“, makar u dokolici kao da ispunjava ukrštenicu. Kada smo kod ličnosti koje se pominju kao nosioci Partizanske spomenice 1941. godine onda možemo izreći jednu konstataciju da su pisci - autori velikog broja odrednica uskratili čitaoca za detaljnije ili makar osnovne podatke o tim ličnostima, sem što su nam samo naveli podatak „nosilac Partizanske spomenice 1941“. Da li se takvom informacijom, enciklopedijskim znanjem, daje ili ostavlja „pečat svome vremenu“? U „enciklopedijski zbornik“ o ličnostima u knjizi „Crmnica - ličnosti“ teško da bi se mogao napisati kraći i „potpuniji“ biografski podatak kao što je na primjer: „Marović Petar Pero (Boljevići, 1810 - Boljevići, 1907), pop“! Tako „obimnim“ i „sadržajnim“ bigrafskim podacima obiluje knjiga „Crmnica - ličnosti“. Takođe, smatramo da je bilo sasvim suvišno, pa i neumjesno, od strane autora navesti mišljenje jednoga istoričara, iako je to navodno izrečeno kao mišljenje: „Bio je najnesposobniji crnogorski mitropolit XVIII vijeka. Miljenik sreće, uzdigao se samo zahvaljujući svome ujaku. Vodeći crnogorski glavari ponašali su se prema njemu kao da ga i nije bilo“. Ne ide to u „enciklopedijsko znanje“, a na čemu se teži od strane Redakcije monografije o „Crmnici ličnosti“. Moglo se bez toga, makar je suvišno! Kada je riječ o biografskim podacima za Pavla Ićovog-Ilijin Plamenca onda se moglo reći još ponešto, makar da je učio Cetinjsku gimnaziju i da je kao stipendista knjaza Nikole I Petrovića otišao na školovanje u Italiju. A prema onome što znamo, podatak da se iz Italije „vratio 1890. godine“ nije tačan, jer je školovanje završio 1891. godine, sem ako možda autor nije imao u vidu da je u Crnu Goru došao na školski raspust 1890. godine. Takvih i sličnih netačnosti, nepreciznosti, nepotpunosti u biografskim podacima koji se tiču školovanja učenika iz Crne Gore u inostranstvu, a po mjestu rođenja su iz Crmničke nahije ima premnogo. Da su se autori tih odrednica potrudili da „konsultuju širu literaturu“ mogli su izbjeći brojne greške, samom činjenicom jer su im bile, makar u biblioteci, na raspolaganju dvije knjige „Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848-1918“, i „Cetinjska gimnazija 1880-1920“, sa mnoštvom podataka vezanih za srednjoškolsku omladinu sa prostora Crmničke nahije. Meni lično nije bitno da li će autor(i) koristiti podatke iz navedenih knjiga. Međutim, na taj način mogle su se izbjeći brojne greške koje se navode o školovanju pojedinih ličnosti i vezane su za period XIX vijeka i prvih decenija XX vijeka, a ušle su u „enciklopedijski zbornik“. Za Plamenac J. Mihaila Mila proizvoljno se navodi, od strane autora - saradnika odrednice, da je rođen krajem XIX vijeka. A zašto kada barem za njega postoji godina rođenja, odnosno postoje dva dokumenta sa različitim godinama rođenja (8. mart 1880. godine i drugi podatak u drugom dokumentu u kojem stoji da je rođen 1879. godine). Valjda je takav podatak precizniji makar od onoga u kojem piše da je rođen „krajem XIX vijeka“? Brojni su podaci u kojima se kao godina rođena izvjesnih ličnosti navodi prva polovina XVIII vijeka, prva polovina XIX vijeka, XIX vijek, kraj XIX vijeka, poslije prve polovine XIX vijeka i tako dalje ili kada je riječ o navođenju godine smrti, pa stoji na primjer: poslije 1855., poslije1865., poslije 1885.; Zagreb, ?; Boljevići, ?; prva polovina XIX vijeka, polovinom XX vijeka i tako dalje i tome slično, jer je priličan broj takvih primjera. Rekosmo da u navedenoj knjizi ima mnogo grešaka vezanih za godinu rođenja ili za školovanje pojedinih ličnosti i nećemo ih detaljnije navoditi. Takođe, smatramo da površnost i proizvoljnost u donošenju podataka od strane autora odrednica za izvjestan i prilično veliki broj ličnosti je negativna karakteristika koja znatno umanjuje ukupnu ocjenu o knjizi „Crmnica ličnosti“. Podatak koji se svakako morao podvrgnuti sudu objektivnosti ili logike jeste na 50. strani u kojem stoji: „Plamenac Turov Marko (Boljevići 1855 - poslije 1931), paroh, učitelj. Brat Rada Turova. U dokumentima je zabilježeno da je školske 1894-1895. godine pohađao Bogosloviju na Cetinju. Rukopoložen je za sveštenika 1900. godine“. Makar za učenike Cetinjske bogoslovije, Bogoslovsko - učiteljske škole ima podataka i postoji posebno izdanje, tako da se autor - saradnik mogao poslužiti podacima ne „konsultujući širu literaturu“, a koja se čitaocu preporučuje. Navedeni podatak je netačan i nelogičan, prije svega zbog same činjenice godine rođenja (1855)! Kao prvo, prema Zakonu o srednjim školama i školskim pravilima imenovani ne bi mogao biti upisan kao redovan učenik u bilo koju od srednjih škola u Crnoj Gori, a kao drugo logično je da se ovdje radi o sasvim drugom učeniku o kojem autor nema podataka ili ih je pogrešno ispisao! Naravno da nam je poznat podatak o kojem se učeniku radi, ali autoru ili „Glavnom uredniku i autoru projekta“ dajemo mogućnost da „uz konsultaciju šire literature“ pogledaju argumente i isprave makar jednu od brojnih grubih grešaka. Nabrajanje ličnosti kojima su u knjizi pogrešno navedene godine rođenja odvele bi nas predaleko i tražilo bi od nas preveliko ispisivanje takvih podataka, ali navešćemo nekoliko: Daje se godina rođenja za učitelja Perazić R. Zariju (Vukovci, 1885 -?). Da se autor - saradnik potrudio i „konsultovao širu literaturu“ našao bi tačan podatak godine rođenja, a koju nećemo dati samo iz razloga jer takvu mogućnost ostavlja čitaocu da „sam procijeni njihov značaj“! Dalje, za Ostojić I. Đura, autor navodi godinu rođenja 11. IV 1894., što se može uzeti kao približan podatak, ali mi raspolažemo sa još dva datuma rođenja koji su različiti jedan od drugoga po godini rođenja i mogli bi poremetiti neke autorove „argumente“ o školovanju toga učenika, a sve je bilo dostupno „uz konsultaciju šire literature“! Uz sve to moglo bi se reći da podaci koje navodi autor za Ostojić I. Đura o školovanju: „Učio je gimnaziju u Cetinju i Skoplju, a u Beogradu je završio Pravni fakultet...“ su, ipak, uopšteni, jer se ne definišu godine školovanja bilo u srednjoj školi ili na fakultetu. Već smo naglasili da u knjizi ima i previše uopštenih formulacija ili podataka za izvjesne ličnosti, pa ćemo odustati od daljega nabrajanja. Red je da nam autor - saradnik odgovori, između mnoštva primjera za nedoumice, netačnosti, nelogičnosti ili grube greške, na pitanje: Na koga se odnosi junaštvo koje je opjevano prije nego se data ličnost rodila? Evo primjera, citiramo biografske podatke: Klisić Markov Milo (Limljani, 1891 - Beograd, 1943), pop, plemenski glavar i poznati junak. Naslijedio je svojega oca, popa Prela. Bio je glasoviti junak, o čemu svjedoči pjesma o njegovu junaštvu na Sutormanu i Tuđemilima 1852. godine...“! Očekujemo da nam autor - saradnik iz prve ruke, a svakako uz „konsultaciju šire literature“ koja se čitaocima preporučuje, razjasni napisano i otkloni nam sve nedoumice, nelogičnosti, nemogućnosti ili grube greške i pokaže da ne razumijemo ono što je napisano u datoj odrednici! A šta reći ili da li treba komentarisati uopštene formulacije koje se nalaze gotovo kod svake druge ili treće ličnosti i poslije kojih je stavljena tačka, da bi se ubrzo zatim ponavljalo prethodno s tim što se još po nešto dodavalo. Evo nekih primjera, od mnogobrojnih izdvojeni: pisac poezije, književnik, društveni radnik, nosilac je odlikovanja i društvenih priznanja, visoki funkcioner UDB-e, bio je urednik zbornika radova i priređivač knjiga i recenzent više knjiga, u ranoj mladosti istakao se junaštvom. Prva polovina XVIII v. - prva polovina XIX v., poslije 1855. (sic! godina smrti), nadzornik telegrafskih i telefonskih linija u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori. Nosilac zlatne Obilića medalje, nosilac Zlatne Obilića medalje!? Postavljamo pitanje autoru saradniku da li vidi i šta je suštinska razlika kod navedenih medalja, a zajednička im je osobina da su od zlata, sem što za jednu od „zlata“ autor koristi malo slovo, a za drugu, takođe od „Zlata“, koristi veliko slovo? Možda je autor htio uvesti novo pravilo jednačenja riječi po zvučnosti a odnosilo bi se na sve vrste odlikovanja! Navodimo još primjera koji su karakteristični: osnovno školovanje završio je u Boljevićima, a četvorogodišnju na Cetinju; Kao poslovan čovjek, boravio je u Rusiji sedam puta; istaknuti junak, veliki junak, četovođa, poznati junak, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine, učesnik je likvidacije jednog od atentatora na knjaza Danila, poslije rata bio je na raznim rukovodećim dužnostima u JNA, školovao se po paštrovskim manastirima i po bokokotorskome okružju, učitelj, direktor, direktor gimnazije, upravitelj osnovne škole, nalazimo ga u literaturi kao učenika, simpatizer naprednog pokreta koji se borio protiv vladajućeg režima, bio je poslovođa prodavnice fabrike...sa šest zapošljenih radnika, polovinom XIX v. - poslije 1889.; XVIII v. 1803.; Vranjina, prva polovina XIX v. - Dupilo, poslije 1868. Po završetku bogoslovije postao je učitelj i pop; bio je gluhodoljski pop u doba Petra II Petrovića, knjaza Danila, a vjerovatno i dalje; legendarni junak, direktor gimnazije i drugih škola, pogubljen je od strane partizana s više hiljada Beograđana (sic!). Nije bio školovan ali je znao dobro da čita slovenski i srpski, a prilično je umio i pisati! Haški tribunal osudio ga je februara 2009. na 22 godine zatvora, po zanimanju je bio školovani poljoprivredni stručnjak, istaknuta i zaslužna ličnost, filantrop; Ovtočići, oko 1848 Ovtočići 1900, sveštenik. Zamonašio ga je i rukopoložio vladika Petar II Petrović 1846. godine (sic!) (Nije se valjda desilo da je neko mogao biti zamonašen odnosno rukopoložen prije rođenja ili odmah nakon rođenja!!!). Vlasnik restorana; poznati prosvjetni, kulturni radnik i publicista i poslanik; poznati komita i učesnik Božićnog ustanka, čuveni komita, predsjednik ribarske zadruge, rukovodilac u saveznim organima uprave, nosilac je brojnih crnogorskih odlikovanja, sekretar ministarstva, načelnik ministarstva; član je više upravnih odbora banaka,... Dječjih vrtića Podgorice...; rukovodilac, komandir milicije; direktor fabrike mesa; osnovno obrazovanje stekao je u Crmnici, a profesionalno obrazovanje na Cetinju. Poginuo od udara groma, borac za nezavisnu Crnu Goru ...Nikolu Petanovića nazivaju „ocem crnogorske nacije ili utemeljivačem nacionalne samosvijesti“; bio je kandidat na izborima za predsjednika Crne Gore, ali je izgubio od kandidata DPS-a..., i tako dalje. Moglo bi se još toliko toga nabrojati, ali odustajemo za ovu priliku! Naravno, iz razumljivih razloga i ovom smo prilikom izbjegavali navođenje imena i prezimena ličnosti na koje se odnose navedeni primjeri. Svakako da na 272. stranici, dobro bi bilo, još jednom provjeriti da li se zaista radi o ličnosti koja je na fotografiji pod imenom Milić Božov Petar Pero. Prema onome što smo mogli zaključiti, a poznata nam je ličnost na navedenoj fotografiji čini nam se da je riječ o sasvim drugoj ličnosti! Možda griješimo, iako nam je poznato da ima ličnosti koje jedna drugoj liče a nijesu niukakvom srodstvu. Među mnogim ličnosti kojima se ne zna ili nije stavljena godina smrti nalazi se i ličnost Marović Milan (Coko), a makar za taj podatak autor odrednice mogao se potruditi da je nađe i stavi. Nije valjda da autor - saradnik nije imao vremena da konsultuje nešto „uže“ od ponuđene nam „...šire literature“! Ako već postoje tačni podaci o godini rođenja neke ličnosti ili godini smrti date ličnosti zašto ih autori - saradnici nijesu stavili, nego su čitaoca ostavili da sam traga za takvim podacima? Naravno da u knjizi ima i takvih tehničkih grešaka, koje su se (pr)omakle autoru odrednice, lektoru, Redakciji ili „Glavnom uredniku i autoru projekta“, pa godina rođenja koja stoji na 409. stranici (Cetinje19299 - Cetinje, 2011) bude nestvarna i posluži za neka mnogo daleka buduća crnogorska pokoljenja! Možda će navedena godina nekome poslužiti kao upadica: „Neka je vječna Crna Gora“! Nekim autorima izvjesnih odrednica kao da nije sasvim jasno šta sve može da znači kada se napiše da je neko rođen krajem XVIII v., kraj XVIII v. ili krajem XIX vijeka, pa o tome ne vodeći računa (na)pišu: „Utrg, kraj XVIII v. - Utrg, početak XIX v., istaknuti junak... koji se posebno istakao u bici na Krusima 1796. godine!!! Ovdje ne sporimo da navedena ličnost nije mogla biti učesnik bitke na Krusima 1796. godine, ali nikako nije mogla biti sa onim podacima koje je naveo autor - saradnik, „Utrg, kraj XVIII v. - Utrg, početak XIX v“. Niko da se zapita koliko je godina mogla imati data ličnost kao učesnik bitke na Krusima 1796. godine i još da se „posebno istakne“ kada je „od Osmanlija oteo veliki alaj-barjak“, a samo što je rođena na „kraj XVIII v.“? Vjerovatno da takvi podaci autoru - saradniku navedene odrednice ni najmanje ne smetaju ili ne dovode ga u bilo kakvu dilemu ili možda da izazovu sumnju u godinu rođenja „kraj XVIII v.“! Pa valjda toliko treba da znaju autori - saradnici koje to godine mogu da pripadaju posljednjoj desetici bilo kojega vijeka naše ere, odnosno ovdje je riječ o XVIII vijeku ili je riječ o godinama koje su na samom kraju XVIII vijeka!? Nije valjda da pojam ili riječ „kraj“, bilo kojeg vijeka označava ili podrazumijeva sve godine počevši od 70-tih ili 80-tih godina toga vijeka u kojemu se nešto završava, rađa ili umire! A, možda moja malenkost ne raumije ovu novu eru novopridošlih i priučenih istoričara i kvaziistoričara, kojima je sasvim sve jedno kad se ko rodio i da li je još živ ili je odavno na vječni počinak. Oni znakom pitanja sve rješavaju odnosno ostavljaju čitaocu da „konsultuje širu literaturu“ i na kraju sam procijeni značaj napisanog! Greške će i onako ispravljati čitaoci! U tom smislu koristeći „širu literaturu“ navešćemo citat jednog nekadašnjeg političkog lidera, a sadašnjeg samostalnog pisca i političara, koji kaže: „...Grijeh je uvijek u čitaocima, nikada u tekstu“, mada istine radi kada je to rekao u pitanju je bilo „suptilnije i drugačije tumačenje“ poezije! Sumirajući biografske podatke izvjesnih ličnosti iz navedene knjige možemo slobodno reći da su njihove osnovne reference za obilježavanje svoga vremena ili ostavljanje „pečata u svom vremenu“ bile, na primjer: učesnik NOP-a, učesnik NOR-a, učesnik Tinaestojulskog ustanka, nosilac Partizanske spomenice 1941., i da su na osnovu toga napredovali u društvu, bili na rukovodećim visokim političkim i državnim položajima, bez obzira sa kojom su školskom spremom raspolagali, a većinom se radilo o osnovnoj školi! Moramo ovom prilikom reći da ni danas ništa bolja nije situacija, jer je samo važno i skoro presudno da ste stranački - partijski opredijeljena ličnost i to posebno za one na vlasti - u koaliciji, bez obzira na sopstvenu prošlost! Sve mi se čini da se danas potencira brisanje prošlosti kod pojedinih ličnosti, posebno onih iz političkoga života, a to ne samo da nije dobro nego je i veoma zabrinjavajuće! Ono što se nije smjelo desiti, a ipak se desilo, jeste da se knjiga objavi sa velikim brojem grešaka, netačnosti, nelogičnosti, proizvoljnosti, površnosti što znatno umanjuje vrijednost „enciklopedijskog zbornika“ na kojem pretenduju članovi Savjeta i Redakcije Monografije „Crmnica - ličnosti“. Ako se greške ne isprave, već ostanu za neka „bolja vremena“ ili drugu generaciju onda cilj nije postignut, a projekat nije naučno opravdan pa željeno i dugo očekivano, iako uz dobru namjeru da se cjelina zaokruži, ne može biti ispunjeno niti će biti prihvaćeno kao plod dugog vremena i ozbiljnog rada od strane brojnih saradnika koji su uložili i svoj lični, stručni i naučni kredibilitet. Vjerujemo da će naše primjedbe na ukazane greške, sugestije i dopune naići na razumijevanje kod autora odrednica u knjizi „Crmnica - ličnosti“ sve u cilju ispravljanja onoga za šta se zna ili argumentima potvrđuje da je nepobitno tačno i da ga u knjizi treba blagovremeno korigovati makar radi generacija koje dolaze, jer preuzimanjem grešaka iz navedenog djela – knjige „Crmnica - ličnosti“ samo može da opterećuje one koji imaju snage, znanja, novca i vremena da istraju u produbljivanju i proširivanju znanja o Crmnici i Crmničanima. Podgorica, srijeda, 16. jul 2014. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (241) Objavljeno: IN4S.NET, petak, 28. novembar 2014. godine. OGREZLI U PARAMA, A BOGME I NAUČNIM REFERENCAMA U posljednjih nekoliko godina „meteorski“ napredujemo u svakom pogledu, da ne kažem kako je to od 21. maja 2006. godine naše (pre)svijetle, iznad plavetnim nebom obojene, istorijske točke (nad)nacionalnog zrenja i (samo)osvješćenja na čelu sa p(o)lit(ič)kom elitom iz (ne)ratnih 90-et i nekih već za njih profitabilnih godina pa sve do današnjeg 40% dostignutog „evropskog prosijeka“ mjesečnih primanja - zarada po zaposlenom. Tako sve u kontinuitetu sa par (naj)istaknutijih, nedodirljivih i potpuno ispra(v)nih, političkih ličnosti. Sve (do)kazano, (ne)zaboravno, (is)trajno, (pre)dano, (hariz)matično i vi(zio)narski (us)postavljene nezavisnosti – samostalnosti istorijske i milenijumske ponovo vraćene i obnovljene nam državnosti crnogorske! Sa (po)vraćenim (novo)govorom i jezičkim identitetom, ekonomski, vjerski i nacionalno uspavani građani pod 25-godišnjom devizom „mi znamo kako“, a za „bolji život“ i „evropsku Crnu Goru“, uz neizostavni „odbrambeni“ NATO savez, evropske integracije i tako smo tu gdje (je)smo na pragu dvadesetog vijeka, a možda njemu bliže deceniji unazad! Da li zbog (pre)jake gravitacije koja na Zemlji djeluje ili zbog toga što jugoslovenskosrpsko-crnogorski nacionalni ponos „političke elite“ iz „Rata za mir“ i dijela „evropskih“ građana sada samostalne i nadaleko priznate, svakako uspravne i neosvojive Crne Gore, preteže - kriva na jednu stranu, mi još tavorimo odnosno batrgamo se u „živom blatu“ dugotrajnog „prosperitetnog“ evropskog prosijeka crnogorskog ekonomskog siromaštva u (pre)bogatoj Evropskoj Uniji. Pa, kada tako dobro živimo, onda se ne treba čuditi što u Crnoj Gori nema nekih „AFERA“ niti „ORGANIZOVANOG KRIMINALA“, mada nam od skoro ovi na vlasti ponekad „otvore oči“ priznanjima da i toga imamo veliko breme - tovar kojemu ne možemo ništa bez pomoći Evropske Unije. Tako je to kad nam je nezavisna Crna Gora „DRŽAVA PRAVNA“, a državna kasa prazna ili prezadužena, pa su nam zdravstvo, prosvjeta, sudstvo, kultura, nauka na visokom i veoma (za)vidnom nivou i sve sa nultom nezapošljenošću! Naravno da smo takav „napredak“, prije svega ekonomski pa i demokratski politički, postigli zahvaljući onima koji neumorno bez (po)drške državom upravljaju - vladaju u kontinuitetu pune dvije i po decenije otvorivši 40.000 novih radnih mjesta za sve nezaposlene koji bi se ubuduće mogli naći na Zavodu za zapošljavanje, pod uslovom da i dalje bude savjetodavno lice osoba koje nije u konfliktu interesa sa svojom suprugom koja je na čelu tako značajne državne institucije. Koga je danas briga da li su i zašto (ni)jesu u konfliktu interesa savjetodavno lice i njegova supruga direktorica Zavoda za zapošljavanje? Ovakva je danas Crna Gora pred vratima NATO-a i Evropske Unije! To što se ponekad zaplijene stotine kilograma raznih opojnih droga i cigareta, što je nekima moglo biti da podižu kredite dvadesetostruko više nego im vrijedi sva njihova pokretna i nepokretna imovina, što neko može da otvori „prvu banku“ najstariju u Crnoj Gori, što neko preprodaje tuđu imovinu kao svoje vlasništvo, što neke državne ličnosti pa i političari žive od dvostruko ili trostruko veće prosiječne evropske plate u Crnoj Gori pa danas imaju imovinu vrijedu nekoliko miliona eura, što neko dobro živi i na godišnjem nivou uštedi par desetina hiljada eura od „evropsko-crnogorskog prosijeka“ samo iz razloga što „ima(ju) za suprugu“ vrijednu i „štedljivu domaćicu“, što neki profesori imaju mjesečna primanja ne manja od 3.500 eura pa do 15.000 eura ili na godišnjem nivou navodno od 132.000 do čak 162.000 eura nije nešto što bi moglo (za)interesovati one koji su u sprezi sa vlašću, jer institucije crnogorske države drže sve pod kontrolom i (po)nekad se desi da im po nešto mimo zakona se (pr)omakne!? Šta je bilo i što se to desilo onima na Univerzitetu Crne Gore i širom države koji pored stanova dobiše „zaslužne“ umjetničke „radionice“ odnosno „radni prostor - atelje? Da li su otuđeni ili su na revers dati! Mnogo je još takvih i sličnih dodjela, podjela i namještanja poslova da bi ih ovdje mogli pobrojati. To su sve „afere“ koje se namještaju zarad nečije minule poslušnosti ili budućeg ćutanja, odnosno odrađenog ali dobro naplaćenog posla u kojem se zna ko je „gazda“ i dokle se može u zaradama tako dobro napredovati. Ko bi danas mogao da nabroji sve sudske predmete koji čekaju godinama na procesuiranje kod „nezavisnih” sudija povodom raznih podnijetih tužbi na zloupotrebu službenog položaja od strane nekih partijskih kadrova koji su bili rektori, ambasadori, direktori i ko zna sve koja su u pitanju još visoka nekad zvanična politički poslušna lica? Ko se više sjeća sudskih procesa počev od „Avale, Zavale, Telekoma”, navodno milionskih kredita imenovanih i proz(i)vanih po raznim štampanim i elektronskim medijima, brodova, zemljišnih parcela, basnoslovnih otpremnina pojedinaca i direktora, koji su ponovo postali politički aktivni i upravljaju novim preduzećima, sve do konačnoga stečaja odnosno gašenja kao neprofitnih „umrlih“ preduzeća za rasprodaju na namještenom tenderu, i tako dalje. Šta su na tom planu učinili istražni i sudski organi „pravne nam države“ Crne Gore, koja danas predano radi na učvršćenju crnogorskoga identiteta i rješavanju svih identitetskih važnih pitanja za njene najvjernije, imenima provjerene, pristalice crnogorske nezavisnosti, a koji su samo malo prije toga bili na onoj strani na kojoj su bili gotovo svi iz redova „političke elite“ iz vremena njihovoga „rata za mir“? Danas, šta se dešava na Univerzitetu Crne Gore i nije neka tajna? Poodavno se znalo ali se samo čekao neko ko će doći i prozvati profesiju, struku i nauku, pa progovoriti javno, jer ima političku moć ili tobože hoće da pomete ustaljenu praksu - očisti svoje dvorište! A šta bi ono, ne tako davno, na Filozofskom fakultetu, sa nekakvim novcima, primanjima, honorarima, časovima, studijskim odsijecima, profesorima koji imaju stranačku i političku moć ili onima koji su javno prozivani zbog mobinga i tako dalje? Takođe, šta bi ono, da li na Pravnom fakultetu sa nečijim honorarima i novcima, primanjima pojedinaca, prepravkama ocjena na ispitima, kupovini stanova i tako dalje? Od svega ništa, jer nije bilo ni lične volje, ni snage, a niti političke volje od strane onih na vlasti. A, možda su sve te navodne „afere“, ipak, bile samo blaga opomena da se (s)lično nešto ubuduće ne dešava bez „dogovora“ sa onima na državnom i političkom vrhu ili uz potpunu primjenu važećih zakonskih propisa!? Da li je iza svega toga mogao stajati neki politički moćnik iz redova partije - koalicije na vlasti ili iz opozicije, ili je neko pipao puls manjem dijelu apolitičnog profesorskog kadra kao važnom faktoru u izbornim procesima koji su se kasnije dešavali? Moglo se, a i dalje se može, nekim profesorima da se bave nastavom i naukom, podjednako i uspješno i da napreduju materijalno, stambeno i naučno referentno (na SCI listama imaju 5 naučnih radova ili mnogo više, a nemaju da valja niti jednu referentnu monografiju iz oblasti kojom se bave). Neki su prozivani za sumnjive doktorate ili plagijate i nikome ništa, a sumnja je ostala kao zaboravljena! Danas u demokratskoj i ekonomski prosperitetnoj pravnoj državi Crnoj Gori niti jedan pojedinac ne može biti na nekoj državnoj funkciji ako nije stranački opredijeljen, prije svega za partiju-koaliciju na vlasti ili u opoziciji, jer nestranački kadrovi su nepoželjni i jednima i drugima bez obzira na svoju stručnost, uz sve to i nepotizam je u najvećem zamahu, tako da u nekim državnim institucijama imate po nekoliko članova iz jedne porodice! O svemu se navedenom zna, priča i raspreda, ali nikome se ništa ne dešava, jer koaliciona vlast složno djeluje i samo se verbalno, ponekad, razmimoilaze na „lokalnom nivou”. Sprega DPS- i SDP-a u Crnoj Gori je mnogostruko ispreplijetana na svim državnim i političkim nivoima da je raskid među njima bezperspektivan i gotovo iluzija najmanje za još jednu deceniju. Kao, tek sada se zna i čuje za njihova primanja! Po platnim listama ili listama ukupnih primanja, navodno, vidi se da su neki profesori svaki svoj minut rada naplatili po 100,00 eura ili im je dopuštano da tako čine godinama! Mnogi od njih su na sjednicama vijeća fakulteta ili Vijeća društvenih nauka i Senata Univerziteta znali da upitaju šta taj i taj, moja malenkost na primjeru, ima od naučnih referenci i koju je knjigu napisao? Naravno, od nekih sada već prozivanih profesora nijesam mogao proći izbor u naučno zvanje iako sam imao dvije monografije i odviše bodova, jer sam pisao i objavljivao kritičke tekstove u štampanim i elektronskim medijima? Njima je tada bilo važno da se bave više politikom a manje svojom profesijom, da čuvaju one koji im omogućavaju veliki novčani profit, da spriječe javnu riječ na Univerzitetu i kritički način sagledavanja stvari i pojava u crnogorskome društvu. Naravno da će se među takvim profesorima i stručnjacima sa desetak godina bavljenja nastavom, strukom i naukom formirati „naučna elita“ ekonomista i inženjera - kao baza koja će jednog brzog dana sva ući kao samoprozvani akademici u neku dogovorenu ili objedinjenu akademiju, postati „prof. emeritus“ i ujedno biti nosioci nacionalnih penzija. Blago nama sa njima kao takvima i njihovim enormnim prihodima, koje nijesu mogli zaraditi pa da su danonoćno radili po nekoliko decenija. Naravno, samo oni koji su ogrezli u parama, a imaju doktorske titule, zvanja i naučne reference, svakako uz političku podršku i odanost partiji i svome političkom vođi mogli su da rade i primaju tako enormne novce. Pa i trostruko manje da su primili šta bi falilo, ako su u pitanju, navodno, tako visoka primanja? Samo, primjera radi reći ću da u toku moje naučne karijere, koja traje tri i po decenije, ukupni neto iznos po svim osnovama ne prelazi 140.000,00 eura!!! Nije tajna, visina mojega mjesečnoga primanja iznosi oko 770,00 eura. Ko može opovrgnuti „meteorski“ ekonomski uspon „evropske Crne Gore“ ostvaren u dvoipodecenijsko vladavini „političke elite“ iz „rata za mir“, kada pogleda platne liste onih profesora čija imena čitamo ovih dana u štampanim i elektronskim medijima i bogme onih koji su daleko od javnosti, a sakrivaju se iza političkih moćnika, modernih crnogorskih biznismena ili nezavisnih medija i nevladinih organizacija. Podgorica, petak, 28. novembar 2014. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović (242) Objavljeno: Portak Analitika, četvrtak, 28. septembar 2017. godine; Nezavisni list Vijesti, 29. septembra 2017; IN4S, 29. 09. 2017. godine. KOMŠIJSKI DE(R)BI ILI TANDEM Ne volim nepravdu, pa to ti je. A posebno kad se nejednako primjenjuju postojeći i važeći zakoni naše „(pro)evropske Crne Gore“! Opštepoznata je činjenica da, danas u Crnoj Gori ili bolje reći za protekle skoro tri decenije od kada „mladi i lijepi“ dođoše i mirno „bez prolijevanja krvi“ (za)uzeše vlast i tako nastaviše, na građane ove jedinstvene, nadaleko čuvene, visoko prosperitetne, mada kreditno (pre)zadužene države Crne Gore ili „najljepšeg zatvora na svijetu“; kako se valjda „samo jednom“ slikovito izrazi njen nekadašnji čelnik-vožd iz „AB revolucije“, na građane njene jednako se ne primjenjuju (po)stojeći zakoni-(pr)opisi. A stihovi neumrlog Njegoša sve to najbolje ilustruju: „Pučina je stoka jedna grdna, dobre duše kad joj rebra puču“. I tada je, a sad mnogo više, bilo tandema, komšijskih i partijskih drugova, kolega sa studija, asistenata vječitih i rječitih, velikih kumova i pobratima, bliskih i dalekih rođaka i prijatelja, a tek umova sa drumova, do dana današnjega ni broja se ne zna. Sve u jednoj maloj, a prelijepoj i vječitoj Crnoj Gori! Bez organizovanog kriminala, uz samo jedno (pri)znanje nikog drugog do njihovog nekadašnjeg visokog partijskog druga, umnog „filozofa“ i demagoga sa članskom kartom nom(b)er 2 „da je on bio vođa...“ toga kriminala! Tako do dana današnjega. Sve jedan drugoga namješta na visoke partijske, ambasadorske, ministarske i direktorske fotelje. Njima mandati traju mimo svih zakona ili propisa, jer imaju velikog kuma, poznatog i priznatog komšiju, velikog brata, bankara, ministra, tasta, zeta, šuraka, akademika, naučnika, sportistu visokoga stasa i gromkoga glasa i sve tako redom. Naši stari bi to lijepo rekli: „Tako ti je to moj sinko, kako se ko rodi“ ili „U životu, bolje ti je zrno sreće no oka pameti“! Jesi li čuo? Ne samo da sam čuo prijatelju, nego i pročitah ono što pišu! Prosto da čovjek ne povjeruje. A meni saopštiše: „U starosnu penziju. Tako je, striktno, sve je po zakonu...“, i počeše da se pravdaju prebacujući krivicu sa sebe na drugoga. Samo mi je dva dana falilo do punih četrdeset godina radnoga staža, pa da imam oba uslova. A mandat direktora mi je isticao tek u martu iduće godine. Ništa nijesam sakrio. Nekome se dobro žurilo! Sada je očigledno kome i zbog čega. Biće ustupaka komšijskih, stručnih i naučnih, partijskih i nacionalističkih po svim osnovama i kriterijima. Ti mene za koordinatora a ja ću tebe za akademika ili ćemo u tandemu opet pa ko uspije ili ko koga i ovdje nadmudri. Ništa novo, sve ide po starim i utabanim stazama. I prije su stradali i izdavani kumovi, prijatelji, komšije, rođaci i tako dalje. Zakoni ili propisi države Crne Gore striktno se primjenjuju na jednima, dok su za druge nevažeći. A tako ne bi trebalo, jer u zakonu jasno stoji: da tek po isteku tri godine bivši direktor može biti biran na direktorsku funkciju. A šta je KOORDINATOR na mjestu direktora? Da li je on farsa ili zaobilaznica „da se Vlas(t)i ne dosjete“! Isuviše providno i farsično. Podgorica, četvrtak, 28. septembar 2017. godine Dr Momčilo D. Pejović, Bivši direktor Istorijskog instituta, sada penzioner (243) Objavljeno: IN4S.NET, utorak, 03. oktobar 2017. godine. „DRŽAV(N)I (U)DAR” ILI BLIJEDA KOPIJA „BOMBAŠKE AFERE” (Za)misli(o) sam!? Dižem ruku, obrćem neke brojeve i pozivam telefonom, naravno! „Šta hoćete”? Ako (do)puštite, Uredniče - Redakcijo! Primjećujem?! „Imate pravo! Izvolite, recite”. Može li, a da me ne prekidate odnosno da ne brišete ono što ću Vam reći - napisati. „Ja o tome odlučujem što će i kako će biti objavljeno. Ne može sve i kako Vi to hoćete, penzioneru...! Jeste li me razumjeli, naravno na vašem jeziku ili jeziku kojim govorite“? Da se ne bih raspravljao otrpjeh, kako bih nastavio odnosno ugrabio da koju više kažem. „Pitam Vas: Kako ste to zamislili u svojoj glavi“? Na tren pomislih da je u pitanju državni tužilac i ne bi mi dobro! „Imate li kakav plan? Kako ste to mislili da izvedete? Kad vam je to palo na um - pamet, ako uopšte imate pameti i fizičke spreme za tako ozbiljan i opasan posao sa veoma komplikovanim scenarijem“? Grabim i upadam u riječ. Mogu li da kažem? Po ćutanju, shvatih da mi (se) odobrava! Primjećujem: Rekao bih nešto ili (na)pisao bih, sada kad sam friški penzioner i kada ne znam što ću sa vremenom koje mi stoji na raspolaganju i penzijom koja je tolika da se ne crkne od gladi – cijelih 514 eura i 84 centa za 40 godina radnoga staža. Iznio bih neko svoje mišljenje ili stav upkos svom laičkom poimanje prava i posebno sudskog predmeta, o onome što se zbivalo u sudnici za prethodnih jedanaest dana. Bilo bi to neko moje viđenje dato na osnovu jednog neprestanog razmišljanja, gledanja i slušanja TV prenosa iz sudnice po predmetu „državnog terorizma ili državnog udara“ odnosno kako ga Vi novinari - djelatnici javne riječi - nazivate „suđenje vijeka“! Ugrabih da rečem, pomislih u sebi i nastavih da nešto pričam mimo onoga što sam htio reći. Doduše, niko me ne prekida. Uplaših se da mi je prekinuta veza pa priupitah: Čujemo li se? „Samo nastavite”. Bolje da požurim, rekoh i opet u sebi ponovih. Hoću da, kao građanin i penzioner, koju više napišem na temu „suđenje vijeka“ povodom „pokušaja državnog udara“ o osumnjičenima i optuženima, od kojih je većina iz nama bratske države Srbije, a sa kojom imamo (n)ikad bolje odnose, kako čusmo od ovih sa vrha državne i političke vlasti! Rekoh Vam da imam vremena na pretek, pa sam po vas cijeli dan ispred televizora i jedva čekam da časovnik otkuca devet ura ili da se čuje sudije riječ pa da na miru pratim cijeli tok događaja koji dolazi iz sudnice Višega suda Crne Gore. Odmah stavljam naočale, da sve prisutne u sudnici bolje vidim. Znatno pojačavam ton na TV prijemniku, da bolje čujem kako bih razumio one koji tiho pričaju i(li) postavljaju pitanja. Odmah mi na um pade ona narodna: „Tiha voda brijeg roni“! Publike nema, a iskreno rečeno ne znam ni što i koliko bi mogla pomoći. I ne treba, sem da gubi vrijeme! Viđesmo (li) da „odmaže“ i zato je udaljiše!? Da se pitam u publici bi mi bili sve sami penzioneri, oni imaju vremena na pretek. Makar iz dosade neka prisustvuju. Barem se njima danguba plaćati neće. „Ne skreći sa teme i ne okoliši“! Dobih brzu i (u)mjesnu opomenu. Nećete me, valjda, novčano kazniti. „Prekinućemo vezu“! Oštro i britko izusti. Paaaa, ja sam zvao i sve ide na moj penzionerski trošak. „Ovo Vam je posljedna opomena“! Osjećam, da potroših nekih svojih besplatnih 40-tak minuta što mi je još bilo preostalo. Vrijeme leti! Ništa ne rekoh ili sasvim malo od onoga što sam bio naumio. Dobro, kad napišem poslaću Vam tekst pa odlučite i ocijenite kako Vam drago i ugodno bude, po vašoj „programskoj šemi i uredničkoj koncepciji“! Zbogom, rekoh više sebe radi. „Zvali ste pogrešan broj“, trgnu me grub glas sa druge strane“. Kako? To nije moguće!? Ne odustajem od onoga što u svojoj glavi zamislim. Sijedam i počinjem da neumorno pišem, samo da nadoknadim izgubljeno vrijeme. Kanim da tekst predam sjutra na objavljivanje. Brzo završih sa pisanjem i Vama poslah na objavljivanje. Ma, sve više me kopka ono sa početka, kad mi onaj reče: „...penzioneru...“! Sada bih se smio zakleti da mi je i (prez)ime pomenuo! Nijesam vješt tehnici, a odmah bi se to moglo doznati, jer ne vjerujem da razgovor nije snimljen! Ne brišite prethodno, neka je poduži uvod ali je moj (p)ogled na „pokušaj drža(v)nog (u)dara“ i viđenje jednog javnog sudskog procesa, koji bi mogao da se završi poput one narodne izreke: „Tresla se gora, rodio se miš“! Da se pitam odmah bi prekinuo javni TV prenos toka suđenja, a neka sjutri dan u medijima osvanu transkripti sa suđenja. Razloga ima mnogo. Otužno je gledati osobe slabog zdravstvenoga stanja koji se jedva tokom suđena drže na nogama, a bogme su i nešto poodmakle starosne dobi. Samo se pitam daju li im, prije suđenja, šta da jedu u pritvorskim ili zatvorskim jedinicama. Ne vjerujem ni kad odgovaraju na pitanja sudije: „...treba li pauza i da li mogu izdržati odnosno odgovarati na još pitanja, koja će se tokom sudskog procesa postavljati“ da „mogu izdržati, ako treba“! Znam, neko će reći da ima tu glume - pretvaranja i svega ostaloga! Barem prema onome što smo do sada vidjeli i slušali teško je povjerovati da se može tako sve dobro „odglumiti-igrati“. Po mojoj procjeni većina optuženika tokom suđenja djeluju kao da će se svakoga trena stropoštati na pod sudnice od silne iscrpljenosti. Koje i kolike ne znam. A, treba se i pripremiti za odbranu. Čuli smo u kakvim uslovima borave i čime sve od tehnike raspolažu za pripremu odbrane. Pa, u zatvoru su! Lako je tako reći! Životinju da zatvoriš u četiri zida, a bez dnevne svjetlosti, bi pomahnitala, a kamo li čovjek!? Da li ljekari vide njihovo zdravstveno stanje? Poslije jedanaest dana suđenja, građani koji ga prate ne vidješe i ne čuše ništa što bi moglo biti veliki i neoborivi “dokaz - krunski argument”, koji osumnjičene, okrivljene i optužene odmah obara i stavlja u bezizlaznu poziciju. Da li je postojao? Ako jeste ko ga je i zašto sklonio i gdje je? Nemoguće da vatrenog oružja nema nego je negdje „potopljeno“, a ne zna se u kojem jezeru! Nijesu, valjda, to jezero ili je možda u pitanju „bunar“ toliko duboki da se iz njih ne može (iz)vaditi „oružje“ koje bi bilo krunski dokaz - „CORPUS DELICTI“ prema optuženima za „terorizam ... ili pokušaj državnog udara“! Nije valjda da je ozbiljan „pokušaj državnog udara“ trebao biti izveden bez oružja - dugih cijevi i ostalog vatrenog oružja, a sa gas maskama, nekakvim unifomama koje su se mogle nabaviti kažu bilo gdje i što je još providnije da to učine osobe koje su starije dobi - iznad 50godine - onako vojnički nepripremljeni, fizički neutrenirani bolje reći golim šakama na Skupštinu Crne Gore. I, ne daj Bože da su zamisao „svoju“ ili nečiji nalog za „ubistvo“ sproveli u djelo onako goloruki i nepripremljeni, nenaoružani, neorganizovani i tako dalje. Baš me interesuje šta će se otkriti novo u cijelom ovom jalovom scenariju, koji mi sve više liči da je rađen - kopiran - po obrascu od unazad sto godina, ali vrlo nevješto, neprofesionalno, neznalački, bez današnje tehnike sa desetak telefona kad se svi zajedno saberu i što je najgore bez oružja, koje je neko na vrijeme sklonio ili potopio?! Nijesam neko ko zna o tome bilo što sem onoga što (pro)čitam u štampanim i elektronskim medijima i ovo sada što se moglo vidjeti i čuti tokom prenosa na javnom servisu iz sudnice Višega suda. Prosto rečeno, veoma je blijedo i neuvjerljivo da se moglo nešto ozbiljno postići ili „državni udar“ na takav način (po)činiti. Da bih bolje objasnio onima koji su kao i ja laici, posebno iz pravne struke i sudske prakse, policijske istrage i slično; podsjetiću Vas, poštovani čitaoci, na „Bombašku aferu“ u Crnoj Gori ili „zločinački komplot“ (zavjera) crnogorskih đaka - učenika i studenata 1907. godine protiv Nikole I Mirkova Petrovića, knjaza i gospodara nezavisne, samostalne Crne Gore, međunarodno priznate na Berlinskom kongresu 1878. godine. Neću Vas zamarati, jer o tome ima na hiljade arhivskih dokumenata, napisan je veliki broj manjih tekstova, članaka, brošura, knjiga i tome slično, pa čak je i na tu već iscijeđenu i do tančina istraženu temu odbranjena doktorska disertacija jednog istoričara. I, (...) tu ćemo staviti tačku. Finito – kraj!!! Zna se sve o „Bombaškoj aferi“, ko su počinioci i zašto, odkud su došli i kako, šta su prenosili i koliko puta su prešli srbijansku i tursku, austrijsku i crnogorsku granicu, kad i u koje vrijeme, u kojoj su kafani odsijedali, objedovali i pili, ko ih je sačekivao, što su pričali, kad su (za)noćili i sve dok su bili. Zna se i ko su im jataci bili. Ma sve do u tančine. Zna se i motiv njihovog „bombaškog poduhvata“. Samo se jedno ne zna, i nije nikad otkriveno ili dokazano, iako su to tadašnji mediji - štampane novine i novinari iz raznoraznih razloga, ličnih, pojedinačni i dinastičkih, državnih i austrijskih optuživali i pakovali, kako bi cijelu zavjeru svalili na leđa srpske vlasti u Beogradu, tačnije i preciznije da je sve organizovala država Srbija! Ništa od toga svega. Primjećujem. Podsjećanja radi, tadašnje zvanične novine - „Glas Crnogorca“ -redovno je izvještavao o toku suđenja učesnicima „Bombaške afere“, sve od slova A do slova Š. Ko ne vjeruje neka uzme u ruke tadašnju štampu pa čita izvorno o sve mu šta se dešavalo na sudskom pretresu. Namjerno izostavljam u ovome tekstu državne tužioce, sudije na glavnom pretresu, branioce optuženih i osumnjičenih, tadašnje agente, žandarmeriju i tako dalje. Naravno i sudije koje sude u ovom „suđenju vijeka“ nema potrebe uopšte imenovati. Samo iz razloga da se niko ne uvrijedi ili smatra prozvanim od bilo koga i sa bilo kojom namjerom, kao i da se pogrešno ne (pro)tumače nečija mišljenja, stavovi, odbrana, suđenje i tako dalje. Nadalje, hoću reći i dati neki svoj stav, uporedbu onoga iz 1907. godine i ovoga poslije gotovo sto godina sudskoga procesa kojeg je neko iskoristio veoma nevješto, kompilujući sirovo i neznalački, a na brzinu (pri)kupio neke „grancice“, organizacije ravnogoraca, udruženja četnika i tome slično pa ih uzeo kao „jake i neoborive argumente“ za ostvarenje nečijega sna, političkog interesa, dobra, koristi ili dobijanja na vremenu, da ne kažem održavanja na vlasti. Dobija se sasvim blijeda i krajnje neuvjerljiva slika, makar riječ bila i o neozbiljnijem pokušaju državnog udara. Nijesu imali plana, niti su znali kuda idu, niti kuda udaraju, a ni ko ih dočekuje ili ko ih sve organizuje. Ne negiram da nešto od svega nije bilo, ali je to toliko malo i slabo, prozirno da je upotreba riječi „neozbiljno“ sasvim blaga riječ za ono što je trebalo da učine i za što ih tereti Specijalno državno tužilaštvo i na kraju zašto im se i sudi. Naravno, neka svako nosi svoj teret i dobije zaslužnu kaznu primjereno učinjenom djelu - dokazanoj krivici. Nemam ništa protiv, prema onoj narodnoj: „sami pali, sami se ubili“! Takođe, i na ovom mjestu treba istaći neke komparacije sa suđenjem od prije sto godina, a to su: Državni tužilac u „Bombaškoj aferi“ imao je bombe kao nepobitan dokaz „CORPUS DELICTI“, koji nije uništen od strane agenata i policije tadašnje. Takođe, sudija i državni dužilac imali su i priznanja većine od učesnika, mada su neka policijskom torturom u istražnom radnjom data kao iznuda. Treba istaći i nespornu činjenicu da su tadašnji istražni, sudski i policijski organi do tančina imali sve podatke, naravno i izvor koji je knjazu Nikoli dostavljao sve podatke o kretanju učesnika i pripremanju njegovoga svrgavanja sa vlasti i to bombama. Pa zar Vam nije, poštovani čitaoci, ovo „suđenje vijeka“, kao i svi dokazi za koje čujemo da se stavljaju na teret osumnjičenim i optuženim gotovo kopija „Bombaške afere“, ali veoma blijeda i sa jalovim scenarijem. Došlo dvadesetak ljudi iz Srbije, sakupljeni s brda s dola, da u Crnoj Gori izvrše – pokušaju državni udar, bez pare i dinara, bez oružja, gladni, žedni i izmoreni dugim putovanjem! Treba se zapitati koliko u tome svemu ima logike, jakih dokaza, a sve bez organizatora, bez oružja i slično. Primjećujem. Sve bi bilo drugačije da neko nije „silu“ od oružja potopio, ako ga je zaista bilo ili se samo nagovještavalo da treba da stigne!? A možda se u ovoj fazi sudskog postupka još ne otkrivaju bitni i opterećujuću argumenti za osumnjičene, okrivljene odnosno optužene. Možda će se oružje (iz)vaditi iz nekog, njima znanog, dubokog jezera ako ga već „pirane“ nijesu „oglodale“ do koske! A da nije ovo „oružje“ već pretopljeno u nekoj od željezara koje još neku crkavicu rade, makar u okruženju? Mogu li nas naredni dani, buduće izjave i dokazi sa „suđenja vijeka“ demantovati? Ne negiram, ali ako ovakvi budu kao svih jedanaest dana onda ništa od svega! Primjećujem. Eto, to je neko moje viđenje sudskog procesa za prethodnih jedanaest dana nazvanog „suđenje vijeka“, koje se ne mora nikome sviđeti, a još manje da nekoga hoće (kriti)kovati. Dadoh ili ukazah na nekoliko veoma nespornih činilaca, sličnih argumenata koje komparirah sa onima od prije sto godina iz sudskoga procesa znanog kao „Bombaška afera“; čisto radi toga da se dobije potpunija i jasnija slika svega onoga što se dešava(lo) u njemu na osnovu prikupljenih dokaza i izjava svjedoka saradnika, tajnih i javnih službi, državne bezbjednosti, i svih kako u Crnoj Gori tako u Srbiji i regionu. Na samom kraju da kažem i ovo: da je knjaz Nikola I Petrović većinu učesnika oslobodio, naravno da su neki osuđeni na duge vremenske kazne zatvorom, a neki u odsustvu i tako dalje. Upitaću, ima li kakve sličnosti sa onima kojima se danas sudi? Svjedoci saradnici, okrivljeni, oni koji su prohvatili priznanje o krivici i tako dalje. Na šta vam sve liči? Da li je sličnost slučajna? Nije mjesto da govorim svoje mišljenje kome je sve to trebalo, a lako je izvesti zaključak. Bojim se da se u ovom optužnom i krivčnom procesu, u istražnom postupku neko neozbiljno prihvatio posla nevješto sklapajući kockice jalovoga scenarija. Reći ću i to da je veoma očigledno da (u) navedenom „pokušaju držanog udara“ nešto krupno nedostaje - „CORPUS DELICTI“ - pa zbog toga epilog bi mogao završiti riječima: da ponovim „Tresla se gora rodio se miš“. Na sve prethodno imam dodati finalni zaključak: (za)mislio sam, primijetio i iznio svoj utisak, koji završavam još jednim upitnim riječima: A što ako je „pokušaj državnog udara“ nečiji „Trojanski konj ili Danajski dar“ odnosno (PO)KLON od koga se neko neće moći odreći – otarasiti? Ujedno ću rezimirati i svoj lični stav o svemu dosadašnjem, a sa čime i mediji raspolažu, pa se može doći i do nedvosmislenih podataka: da je sadašnji „pokušaj državnog udara“ veoma blijeda kopija „Bombaške afere“, jalovo smišljena i nevješto pripremljena. Stavih tačku i potpisah. Podgorica, ponedeljak, 02. oktobar 2017. godine Dr Momčilo D. Pejović, penzioner (244) Neobjavljeno: Poslato za objavljivanje IN4S PORTAL-u. UREDNIKU PORTALA IN4S GOSPODINU GOJKU RAIČEVIĆU Poštovani Gospodine UREDNIČE, poštovani članovi REDAKCIJE Portala IN4S Primoran sam zbog oglušivanja Redakcije dnevnog lista-novine DAN-a i posebno njenog novinara Vl. O. (Vlada Otaševića) o pozitivne propise Zakona o štampi i neprofesionalnog odnosa novinara prema licu sa kojim je kontaktiralo u cilju davanja informacije, da Vas zamolim da ovo moje reagovanje objavite integralno u Vašem portalu IN4S, a ja ću snositi punu moarlnu, materijalnu i krivičnu odgovornost za sve što sam u njemu iznio. Da je riječ o početniku novinaru bez iskustva - prakse mogao bih donekle razumjeti njegovu pisaniju ili njegov način razumijevanja profesionalne novinarske etike. Ali, pisati i stavljati pod upit nečiji etički kodeks a ne objaviti reagovanje druge strane to je nezamislivo ili bolje reći moćno od strane novinara kao što je Vl. O. (Vlado Oašević, novinar dnevnog lista DAN) sa tekstom objavljenim 11. januara 2018. godine na strani 13, u listu DAN - dnevinim novinama, pod naslovom “OSUĐENA ZBOG UVREDA, IZABRANA U SUD ČASTI”, u kojem pored ostalog poentu priče usmjerava na dr Momčila D. Pejovića, bivšeg direktota Istorijskog institute Crne Gore, organizaciona jedinica UCG! Zašto tako to radi, imaće priliku da objasni jer je novinar pa mu je prostor u DAN-u slobodan, za razliku od onih koji su prozvani pa nemaju mogućnost reagovanja i ujedno objavljivanja istoga na onoj stranici na kojoj je navedeni terkst uvaženog (ne)profesionalnog novinara sa potpisom Vl. O., iako su blagovremeno sjutri dan po objavljivanju navedenog novinarevog teksta to učinili. Ni moji telefonski kontakti i urgencija da se reagovanje objavi po Zakonu o štampi, sa imenovanim novinarom DAN-a, nijesu pomjerili stvar sa mrtve tačke. Podgorica, utorak, 16. januar 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović REDAKCIJI dnevnog lista DAN Poštovani, Molim Vas da po Zakonu o štampi objavite kratko REAGOVANJE pod mojim naslovom “ŠTA JE NOVINAR HTIO RECI ILI POSTIĆI?”, na objavljeni tekst vašeg novinara Vl. O. (Vlada Otaševića) u dnevnom listu DAN od 11. januara 2018. godine na strani 13, a pod naslovom “OSUĐENA ZBOG UVREDA, IZABRANA U SUD ČASTI”, na istom mjestu; u kojem se moje ime pominje, blago rečeno, u ne baš pozitivnoj konotaciji sa nekim primislima koje prilikom čitanja u javnosti dobijaju sasvim negativnu karakternu osobinu moje ličnosti, prilikom vršenja tadašnje direktorske dužnosti, u navedenom tekstu kako od strane osobe koja je dala svoju izjavu tako i od strane novinara koji je sa tom osobom obavio razgovor, i koja je trebalo da posluži kao osnov za pisanje u navedenom novinarskom tekstu ili predmetu. REAGOVANJE ŠTA JE NOVINAR HTIO REĆI I(LI) POSTIĆI? Novinar dnevnog lista DAN, u potpisu Vl. O. (Vlado Otašević) u tekstu pod naslovom “OSUĐENA ZBOG UVREDA, IZABRANA U SUD ČASTI”, objavljenom 11. januara 2018. godine, na strani 13, baveći se „... izborom članova u Sudu časti na UCG“ pominjući dr Draganu Kujović, naučnu savjetnicu u Istorijskom institutu, kao člana Suda časti koja je izabrana od strane nadležnih organa UCG, a vjerovatno na prijedlog V. D. Direktora ili Vijeća Istorijskog instituta Crne Gore, kao organizacione jedinice UCG, u tekstu pod navedenim naslovom više se bavi upitom koji je podstaknut od strane osobe koja je izabrana za člana Suda časti, gdje citira izabranu osobu navodeći njene riječi: „ali je istakla da je direktor Istorijskog instituta nadogradio događaj“, nego što se pita da li je moguće da osoba koja je prekršajno kažnjena pravosnažno presudom za uvrede kojima je obasipala tadašnjeg direktora bude sada ravnopravan član SUDA ČASTI na UCG-u. Sumnjam da ostali novoizabrani članovi Suda časti znaju za navedenu pravosnažnu presudu kojom je kažnjena dr Dragana Kujović? Da li novinar Vl. O. (Vlado Otašević) navedenim tekstom pokušava „od šponde“ ili ima neku veliku potrebu i dobru namjeru da u javnosti prvenstveno stavi pod upit nešto što su pravosudni organi svojim rješenjem i pravosnažnom presudom odavno riješili pa sada svojim tekstom aktuelizuje prozvanu osobu sve u cilju javnog pravdanja njenoga izbora i ujedno pokušaja revidiranja - abolicije od krivice i donijete pravosnažne sudske presude pomenute dr Draganu Kujović. Treba istaći da se okrivljena dr Dragana Kujović nije žalila na visinu novčane kazne od 400,00 eura, za razliku od autora navedenog reagovanja kojemu je žalba na imenovani sudski predmet u odnosu na počinjeno prekršajno djelo i odmjerenu visinu novčane kazne, kojom je okrivljena prekršajno kažnjena, odbačena kao neosnovana. U tekstu se pominje ili apostrofira i „mobing“ zbog kojeg se okrivljena i kažnjena dr Dragana Kujović kasnije naknadno žalila organima UCG i pisala Sudu Časti, od čega je kasnije odustala ili ga sada želi aktuelizovati ovim svojim naknadnim objašnjenjima, dopunama, obrazloženjima i zašto ne reći nadogradnjom u njenome stilu, ako je novinar tačno sve prenio što je imanovana njemu izdiktirala! Naravno, novinara Vl. O. (Vlado Otašević) ne interesuju dešavanja izbora koordinatora i V. D. Direktora Istorijskog instituta od strane Upravnog odbora UCG, a posebno ga ne zanima druga mnogo teža prekršajna kazna, takođe pravosnažna presuda, od strane još jednog naučnog radnika Istorijskog instituta u vrijeme mojega kratkog direktorskog mandata i još mnogo toga o čemu ne želim da pišem, sem ako budem prozvan kao u ovom slučaju. Čak sam uputio novinara na obadvije pravosnažne presude, koje su zavedene i nalaze se u arhivi Istorijskog instituta, pa se mogu sasvim slobodno dobiti na korišćenje. Lično, što se mene tiče mogu postaviti koga god hoće za direktora ili člana Suda časti na UCG, kao što su to ne tako davno radili, i neka rade nadležni upravni organi u Institutu i na UCG kako god su namjerili, meni ne smeta. Ali neka se znaju činjenice i istina neka se kaže o svemu. Ko ima drugačije i jače argumente neka izvoli da me demantuje. Podgorica, 11. januar 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović ZA FORUM. ME UREDNIKU I REDAKCIJI NEZAVISNOG DNEVNIKA VIJESTI Poštovani Gospodine UREDNIČE, poštovani članovi REDAKCIJE Nezavisnog dnevnika VIJESTI Primoran sam zbog oglušivanja Redakcije dnevnog lista-novine DAN-a i posebno njenog “visoko profesionalnog i ličnog moralnog kodeksa novinara” Vl. O. (Vlada Otaševića) kojima se rukovodio shodno pozitivnim propisima Zakona o štampi, da Vas zamolim da ovo moje reagovanje objavite integralno u Vašem Nezavisnom dnevniku Vijesti u rubrici FORUM.ME a ja ću snositi punu moarlnu, materijalnu i krivičnu odgovornost za sve što sam u njemu iznio. Da je riječ o početniku novinaru bez iskustva - prakse mogao bih donekle razumjeti njegovu pisaniju ili njegov način razumijevanja profesionalne novinarske etike! Ali, pisati i stavljati pod upit nečiji etički kodeks, a ne objaviti reagovanje druge strane to je nezamislivo ili bolje reći “moćno” do zloupotrebe od strane novinara kao što je Vl. O. (Vlado Oašević, novinar dnevnog lista DAN) sa tekstom objavljenim 11. januara 2018. godine na strani 13, u listu DAN - dnevinim novinama, pod naslovom “OSUĐENA ZBOG UVREDA, IZABRANA U SUD ČASTI”, u kojem pored ostalog poentu priče usmjerava na dr Momčila D. Pejovića, bivšeg direktota Istorijskog institute Crne Gore, organizaciona jedinica UCG! Zašto tako to radi, imaće priliku da objasni jer je novinar pa mu je prostor u DAN-u slobodan, za razliku od onih koji su prozvani pa nemaju mogućnost reagovanja i ujedno objavljivanja istoga na onoj stranici na kojoj je navedeni terkst uvaženog (ne)profesionalnog novinara sa potpisom Vl. O., iako su blagovremeno sjutri dan po objavljivanju navedenog novinarevog teksta to učinili. Ni moji telefonski kontakti i urgencija da se reagovanje objavi po Zakonu o štampi, sa imenovanim novinarom DAN-a, nijesu pomjerili stvar sa mrtve tačke. Pa ni neki novinari, u koje sam bio toliko siguran da će profesionalno reagovati i objaviti moj tekst reagovanja, ostali su solidarni sa imenovanim novinarom i poslije kratkog postavljanja teksta skinuli ga sa svoga portala samo da bi išli na ruku i spasili velikog i moćnog novinara Vl. O. (Vlada Otaševića)!? Nevjerovatno, ali istinito. Podgorica, srijeda, 17. januar 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović REAGOVANJE ŠTA JE „VELIKO I MOĆNO“ PERO OD NOVINARA VL. O. HTJELO REĆI I(LI) POSTIĆI? Novinar dnevnog lista DAN, u potpisu Vl. O. (Vlado Otašević) u tekstu pod naslovom “OSUĐENA ZBOG UVREDA, IZABRANA U SUD ČASTI”, objavljenom 11. januara 2018. godine, na strani 13, baveći se „... izborom članova u Sudu časti na UCG“ pominjući dr Draganu Kujović, naučnu savjetnicu u Istorijskom institutu, kao člana Suda časti koja je izabrana od strane nadležnih organa UCG, a vjerovatno na prijedlog V. D. Direktora ili Vijeća Istorijskog instituta Crne Gore, kao organizacione jedinice UCG, u tekstu pod navedenim naslovom više se bavi upitom koji je podstaknut od strane osobe koja je izabrana za člana Suda časti, gdje citira izabranu osobu navodeći njene riječi: „ali je istakla da je direktor Istorijskog instituta nadogradio događaj“, nego što se pita da li je moguće da osoba koja je prekršajno kažnjena pravosnažno presudom za uvrede kojima je obasipala tadašnjeg direktora bude sada ravnopravan član SUDA ČASTI na UCG-u. Sumnjam da ostali novoizabrani članovi Suda časti znaju za navedenu pravosnažnu presudu kojom je kažnjena dr Dragana Kujović? Da li novinar Vl. O. (Vlado Otašević) navedenim tekstom pokušava „od šponde“ da otkrije samo njemu neotkriveno i tajnovito ili ima neku veliku potrebu uz dobru namjeru da u javnosti prvenstveno stavi pod upit nešto što su pravosudni organi svojim rješenjem i pravosnažnom presudom odavno riješili pa sada svojim tekstom aktuelizuje prozvanu osobu sve u cilju javnog pravdanja njenoga izbora i ujedno pokušaja revidiranja - abolicije od krivice i donijete pravosnažne sudske presude pomenute dr Draganu Kujović!? U tekstu se pominje, apostrofira i na silu nameće i izmišlja „mobing“ od strane dr Momčila D. Pejovića, zbog kojeg se okrivljena i kažnjena dr Dragana Kujović kasnije naknadno žalila organima UCG i pisala Sudu Časti, od čega je kasnije odustala pa ga sada samosažaljivo želi aktuelizovati nekim njenim snenim domišljajima i naknadnim objašnjenjima i zašto ne reći nadogradnjom u njenome stilu, ako je novinar Vl. O. tačno sve prenio što je imanovana njemu izdiktirala! Naravno, novinara Vl. O. (Vlado Otašević) ne interesuju dešavanja izbora koordinatora i V. D. Direktora Istorijskog instituta od strane Upravnog odbora UCG, a posebno ga ne zanima druga mnogo teža prekršajna kazna, takođe pravosnažna presuda, od strane još jednog naučnog radnika Istorijskog instituta u vrijeme mojega kratkog direktorskog mandata i još mnogo toga o čemu ne želim da pišem, sem ako budem prozvan kao u ovom slučaju. Čak sam uputio novinara na obadvije pravosnažne presude, koje su zavedene i nalaze se u arhivi Istorijskog instituta, pa se mogu sasvim slobodno dobiti na korišćenje. Lično, što se mene tiče mogu postaviti koga god hoće za direktora ili člana Suda časti na UCG, kao što su to ne tako davno radili, i neka rade nadležni upravni organi u Institutu i na UCG kako god su namjerili, meni ne smeta. Ali neka se znaju činjenice i istina neka se kaže o svemu. Ko ima drugačije i jače argumente neka izvoli da me demantuje. Podgorica, 11. januar 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović (245) „Rebalans budžeta ili trijumf DPS poslanika“. Objavljeno u IN4S Portal, pod redakcijskim naslovom: „Rebalans budžeta ili trijunf mladih lijepih i još pametnih“, 20. mart 2018. godine. REBALANS BUDŽETA ILI TRIJUMF DPS POSLANIKA „Mladi, lijepi i pametni“ sa preuzimanjem vlasti istakoše parolu - devizu „Mi znamo kako“, malo kasnije je pojačaše sa visprenijom „Za bolji život“. Kako tada tako i dan danas, punih 27 godina. „Mladi, lijepi i pametni“ zaboraviše sopstvenu prošlost odnosno baciše preko nje najveću i najdeblju struku. Pokriše se njome i nikome ništa. Nađoše one koji će da spiraju i brišu njihovu prošlost. Nekoga za to dobro platiše i raznim beneficijama častiše, ministarskim foteljama, direktorskim i ambasadorskim namještanjima, a bilo je i onih koji su džabe radili samo da bi se dodvorili svome idolu, partijskom lideru. Njihove hvale, pohvale, hvalospjevi i sve tako redom traju do današnjih dana i ne prestaju ni časa. Niko da pocrveni, da kaže: ljudi, pa pretjerasmo sa hvalospjevima o našim političkim, ekonomskim, socijalnim, kulturnim i ostalim reformama i bilansima o napretku crnogorske države za vrijeme vlasti „Mladi, lijepi i (još) pametni“. Ne može razuman čovjek da povjeruje u brojna čuda sa kojima se „mladi, lijepi i pametni“ na vlasti u Crnoj Gori skoro tri decenije hvališu. Evo njihovog novog hvalospjeva „...o pozitivnom Rebalansu budžeta za 2018. godinu“ i novom, ko zna kojem po redu, kreditnom zaduženju po „najpovoljnijim kamatnim stomama i uslovima“ koji se mogu ponuditi. To je za Crnu Goru odnosno njenu Vladu kontinuiteta bilo spasonosno rješenje da kupovinom akcija većinskog paketa od A2A, nekada najbolje prodaje - investicije koja je došla u Crnu Goru i otkupila veći dio akcija crnogorske elektroprivrede. Svi su zaboravili „najveću investiciju“ i izlive hvale na račun te italijanske korporacije sa kojom je trabalo sve da procvjeta u Crnoj Gori! Naravno, u opoziciji je tada bilo i onih koji su kritikovali takvu investiciju odnosno blago rečeno (ras)prodaju elektroprivrede iz ruku države Crne Gore u naručje A2A. Šta to bi sada? Otkuda sada da se hvalimo i na sva zvona da udaramo kako otkupljujemo akcije A2A da bismo imali dvije trćine akcija u vlasništvu države Crne Gore? Prodajemo sve državne resurse odnosno rasprodajemo ih samo da drugima omogućimo mnogostruku oplodnju investicija, a onda otkupljujemo to isto ali po znatno težim i enormnim milionskim novčanim iznosima. To nije jedini usamljeni slučaj. Isto ili slično odnosno možda i daleko teže učini ova ista crnogorska Vlada sa KAP-om, Jugooceanijom, Institutom “dr Simo Milošević” u Igalu i mnogim drugim crnogorskim preduzećima i kompanijama. Ne bi trebalo nipošto reći: „bilo pa prošlo i ne spomenulo se“. Ponedeljak, 19. mart 2018. godine, primih šestu po redu penziju. Dođoh u stan, mahinalno uzimam daljinski i nasumice pritiskam kanale na tv prijemniku. Sa kojeg drugog no sa programa RTVCG može da se čuje govor poslanika? Kako se dva tri put okretah, zapade mi za oko stalno jedna te ista slika ili kadar poluprazne sale Skupštine Crne Gore. Rekoh u sebi, možda se slika „zaledila“, jer evo dva - tri mjeseca se to često dešava na mome tv prijemniku! A što se sijahu poslaničke stolice u kojima ne bijaše poslanika! Još jedan dokaz da služba održavanja higijene vrijedno radi svoj posao i time „pozitivno“ djeluje na nas gledaoce kraj malih ekrana!? Takav zaključak se nameće, iako ga niko od prisutnih poslanika ne primijeti!? Za čudo veliko! Naravno, iako koalicioni poslanici ne bijahu zauzeli baš sva svoja mjesta, ono malo od prisutnih pomno prati hvalospjev svoga kolege. Doduše, moglo se zapaziti da poneki od poslanika/ca već dugo ne trepće, a oči uveliko otvorene i ukočeno negdje odsutno u daljinu gledaju! Bogme se dalo zapaziti da ima i onih, mada rijetkih, koji spuštenih kapaka poduže bijahu negdje u daljinu „zagledani“! Napolju dan bijaše odskočio i prešao uru popodne! Ne treba im zamjeriti, jer kako reče neko od mladih poslanika/ca „briokratija ih pretrpava“ štampanim materijalom, pa se velika novčana sredstva troše za badava! A, sve to uveliko utiče na povećanje troškova ukupnog budžeta i još više onemogućava „velike napore“, koje naša Vlada ulaže kako bi značajno premašila već postignuto!? Kako je to znalački primijetio poslanik/ca? Ko će sve stići da prelista, a kamo li da pročita tu silnu količinu ispisanih listova? Ne može se sporiti da naši poslanici ne ulažu natprosječne i (dano)noćne napore u savladavanju tako obilnog radnog materijala kojega treba pročitati do naredne sjednice i to sve za neku tričavu mjesečnu zaradu, koja je samo četiri ili pet puta veća od prosječne! I, ne samo to, oni su na tako vanredne i otežane uslove navikli, pa se uopšte ne žale svome pretpostavljenom, koji vjerujem radi mnogo više nego svi oni zajdno! Naravno, da znaju da bi im se te žalbe ili tužbe moglo obiti o glavu! A sve rade pod devizom svojih starijih prethodnika „Mi znamo kako - Za bolji život“ da narodu - građanima bude mnogo bolje, što predstavlja „strateško opredeljenje“ nove i najmlađe crnogorske Vlade, uzimajući zbirno godine starosti poslanika. A narod države Crne Gore odnosno - njeni građani ne znaju ni da cijene idejne, strateške, evropske projekte i opredjeljenja, a kamo li višestruko postignute i nadasve značajne regionalne i evropske rezultate!? Nema spora, evropski rezultati postižu se u ekološkoj, uspravnoj, nebeskoj (pro)evropskoj Crnoj Gori, a bogme ih ima i koji nadilaze Evropu i evropske prosijeke!? Šta, zar to nijesu ocjene Evropske Unije? Koliko razumjeh na sjednici glavna tačka dnevnoga reda bijaše „Prijedlog zakona o izmjenama zakona o budžetu za 2018. godinu...“ - Rebalans budžeta..., kao prva i najvažnija tačka dnevnoga reda! Dvije ili tri godine su prošle od kako ne pratim skupštinska dešavanja, a nekada sam gubio silno vrijeme prateći skupštinska zasijedanja. Sad sam svoje interesovanje sa skupštinskih dešavanja sveo na puku informaciju. Novi Premijer podmladio svoju Vladu, a sa njom je i podmlađen poslanički kadar DPS-a. To je dobro, rekoh na samom početku njihove poslaničke karijere. Kad ono od kontinuiteta se ne odustaje! Nekada su se kod poslanika DPS-a i njihovih koalicionih satelita mogli češće čuti neki disonantni tonovi, različita gledanja, diskusije koje su kao najavljivale raskol u vlasti i tako dalje. Znamo da je i tako nešto bilo fingirano, isprovocirano, namješteno ali se, ipak, dešavalo. Sada, kada je Vlada sa novim predsjednikom i njen podmlađeni poslanički koalicioni klub, nema niti može biti slučajno da neko drugačije misli, niti kaže a kamo li da glasa u parlamentu suprotno od onoga što im je njihov glavni stranački lider odredio. Podmlađeni poslanički kadar strogo i disciplinovano se drži partijskih skuta svoga lidera. Kopiraju ga u svemu, čak i u govoru i gestikulaciji. Odrično, odlučno i slijepo. Vođa je njihov partijski genije, ideolog, vizionar i otac crnogorske nacije!? Da li je i to moguće u 21. vijeku u ekološkoj, prosperitetnoj, proevropskoj, vertikalnoj i nebeskoj Crnoj Gori? Za tako nešto uvjerava nas vladavina DPS vlasti i njihovih kolicionih partnere i satelita. Njihov vožd je svemoguć i nenadmašan u svemu pa i u partijskoj kombinatorici. Sam, mnogo visoko iznad njih. Oni su saglasni i dobro im je, samo da ga mogu vidjeti i pozdraviti. A on se oslobodio svih konkurenata za budućeg predsjedničkog kandidata!? Samo da uspije još ovaj put! Da li će uspjeti? Poslanik koji govoraše privuče moju pažnju sa hvalospjevom na temu o „...Rebalansu Budžeta za 2018. godinu...“ bolje reći pojača moju znatiželju da vidim dokle će da nabraja sve „pozitivne rezultate i brojne benefite...“, koji se očekuju poslije usvajanja navedenog „Rebalansa“, naravno sa mogućnošću „povoljnog kreditnog zaduženja“ Crne Gore kod neke evropske banke „samo 250 miliona eura“! Sjedoh da odslušam dalji nastavak hvalospjeva i govor njegovih kolega. Počeo je sa nabrajanjem pozitivnih efekata, idejnih projekata i strateških planova od unazad nekolike godine pa dođe do velikih idejnih i strateških projekata i rezultata koji će od 2020. godine gotovo prepoloviti državni dug ili značajno smanjiti kreditne godišnje rate koje dospijevaju do te godine i tako dalje. Jednom riječju osnažiće ekonomiju Crne Gore, podići standard osiromašenih građana, povećati zaposlenost odnosno smanjiti nezaposlenost (ne spominje onih obećanih 40.000 da se zaposle), izgraditi nekoliko klinika, osloboditi se dugova odnosno smanjiti glavni dug i dovesti ga na granicu od oko 60 procenata BDP, ozdraviti i udvostručiti turističke kapacitete i centre, montenegroervajz - aviokompaniju relaksirati duga za nekih šest do sedam miliona eura (a onih 70 i nešto miliona duga bijaše zaboravio), pomorsku trgovačku flotu pomoći će sa nekoliko miliona eura (ne spomenu ni ona ona tri broda koja našu trgovačku flotu ekonomski obogatiše a crnogorsku ekonomiju unaprijediše i tako dalje!? Ne uspjeh sve zapisati od onoga što je sve još nabrajao. Dobro, rekoh opet u sebi, nastavi dako čuješ šta će reći ostali, a možda će i neki opozicioni poslanik ući pa nešto reći, makar ih prekoriti da se tako ne hvališu. Ređaju se poslanici DPS-a i drže hvalospjeve. Po prvi put saznajem da je crnogorski privredni rast iznad 5 odsto najveći u Evropi! Zaduženjem ćemo smanjiti državni dug odnosno omogućićemo da prije vremena isplatimo rate koje dospijevaju do 2020. godine. Čudni su neki crnogorski ekonomski principi i naše Vlade u kontinuitetu, koji po principu mogućnosti povoljnih uslova zaduženja otplaćuješ dio prispjelih rata i tako u nedogled. Moram priznati da ne razumijem tako vođenu crnogorsku ekonomiju. Znam samo jedno da državni dug raste. Doduše DPS vlast i njihovi koalicioni partneri odlažu njegovo vraćanje. Zaslužne ministre finansija poslanici naveliko hvale zbog iskazane mudrosti, darovitosti i sposobnosti za dalja zaduženja. Niko od poslanika vladajuće koalicije da predloži takve ministre za neko od visokih crnogorskih odlikovanja, naravno za zasluge koje ispoljavaju tokom svoga mandata i poslaničkog zasijedanja. Deviza crnogorskih ekonomskih stručnjaka u dosadašnjim vladama bila je sve državno rasprodati po minimalnoj cijeni, a kasnije to isto otkupljivati po mnogostruko većoj cijeni. I to je crnogorski ekonomski (i)zum i (b)um. Ko zna bolje od naših ministara i naše Vlade? Poslanici vladajuće koalicije iz skupštinskih klupa ubjeđuju svoje građane da Vlada njihovog Premijera, kao i svih prethodnih punih 27 godina povlači „pametne poteze“, koji „povećavaju privredni rast“ pa je i ovaj današnji „pozitivni Rebalans....za 2018. godinu... pametan potez“!? Kao svaki „dobar domaćin“ i naša Vlada tako radi gotovo tri decenije. Naravno, to najbolje osjećaju crnogorski građani. Preko 80 odsto stanovništva Crne Gore živi u zoni siromaštva. „Pozitivnim rebalansom budžeta...za 2018. godinu“ i novim kreditnim zaduženjem crnogorska Vlada uspjeće da isplati dvije rate koje dospijevaju i uveća vlasništvo u Elektrodistribuciji Crne Gore na oko 60 procenata!? Ču se i prava namjera Vlade: „Namjera nam je da za dvije godine otkupimo ono što bi plaćali sedam godina“ i uz sve to država će imati dvije trećine vlasti nad Eletroprivredom! Niko od poslanika da se sjeti šta je ta ista crnogorska Vlada pričala o povoljnim kreditima, investicijama i ogromnim ulaganjima koja dolaze sa investitorom zvanim A2A, a oni isti danas konstatuju da su ranija zaduženja bila veoma nepovoljna za razliku od ovih narednih koja će biti veoma povoljna!? Takođe, ču se od poslanika da će sada naša Vlada tražiti mnogo povoljnijeg partnera za ulaganja u našu Eletroprivredu. „Cilj je smanjenje javnog duga ispod 60 procenata BDP“ i tako dalje i tome slično! Takvih hvalospjeva odavno ne čuh od predhodnih poslanika kao što to danas bijaše na sjednici povodom razmatranja tačke o „...Rebalansu budžeta...za 2018. godinu...“ od poslanika DPS-a zajedno sa koalicionim partner satelitima. A zašto sumnjati u riječi Ministra finansija, koji na kraju izjavi pod brojem 1: „Mi ovo nijesmo morali da radimo i ne radimo ga iz nužde...“! Samo je nedostajalo da doda još nekolike riječi: Naša je volja i ukazala nam se prilika da se zadužimo još, dokle god smo na vlasti! Da kojim slučajem nijesam rođen u Crnoj Gori i da u njoj ne živim neprekidno blizu sedam decenija, poštovani čitaoci pravo da vi rečem bih povjerovao ovim mladim i novim poslanicima u većem dijelu od onoga što su pohvalno pričali! Međutim, na svojoj koži sa članovima svoje porodice dobro osjetih sve nedaće i „benefite“ koje mi pruža ova nova vlast, koja sa ulice uskoči u fotelje. „Mladi, lijepi i (još)pametni“ svojom skoro trodecenijskom vladavinom svakim danom sve više opravdavaju i potvrđuju svoju devizu: „Mi znamo kako - Za bolji život“! Podgorica, 20. mart 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović (246) Šta će kandidati da zbore na izbore? Objavljeno: IN4S Portal, 26. mart 2018. godine. ŠTA (ĆE) KANDIDATI DA ZBORE NA PREDSJEDNIČKE IZBORE? U neku novu temu o kojoj kanim pisati krajnje rijetko unosim ili prepričavam ono o čemu sam nekad dovoljno pisao i elaborirao. Međutim, na temu sa navedenim naslovom primoran sam ponoviti nešto od onoga što sam prije gotovo šest godina objavio pod naslovom „Šta (će) naši političari (da) zbore na izbore“? Iz veoma opširnog teksta izdvojio bih sljedeće: „Naravno da se svih izbora ne možete sjetiti, a bogme ni tačno nabrojiti... Kažu (...) oni koji statistiku službenu vode, da su ovo osmi po redu ...! Meni se čini da ih je bilo ne osam nego 28, (...) „Svi su crnogorski izbori bili (ne)časni, (ne)legitimni, (ne)pokradeni i dostojanstveni,... Takođe, izbori su bili i (ne)demokratski, (pro)reformski, (ne)ekološki, svakako „ekonomski prosperitetni“, (pro)evropski, evroatlantski, tranzicioni, pa ćer do dva referenduma visoko rangirana na ljestvici regionalne i „evropske“ demokratije?! (...) Odgledah neke inserte sa izbora (...) na kojima su tadašnji političari, a većina njih je i danas aktivna, nekad zagovarali „rat za mir“, držali vatrene govore za zajedničku državu, orili, zborili, govorili, obećavali narodu i građanima Crne Gore „zlatna brda i doline“, svakako „bolji život“, srećniju i evropsku budućnost, punu zaposlenost, zarade na (ev)ropskome nivou i tako dalje...“! (...) „Ne treba zaboraviti da su tadašnji govornici, kao političari, danas veliki i uspješni biznismeni i (ne)stranački istaknuti pojedinci i borci za ostvarenu, obnovljenu, samostalnu i nezavisnu Crnu Goru. Taj svoj lični doprinos su debelo naplatili od države bolje reći građana i svojih birača koji su ih glasali, a sve se baveći „visokom“ državnom politikom i po „malo“ privatnim biznisom“! (...) Od toga neki imaju banku, ogromne nekretnine milionskih vrednosti, ugostiteljske objekte, po nekoliko stanova, vikendice, vile, privatne plaže, jahte, skupocjene automobile, debele bankovne račune, brojne investicije i akcije u privatnim preduzećima u zemlji i inostranstvu i tako dalje, a sve od (...) dnevnica u inostranstvu, „male“ poslaničke plate i bavljenja politikom u protekle nešto manje od dvije i po decenije! Neki od njih su postali „nacionalni penzioneri“ (...) shodno zakonskoj regulativi, koju su sami sebi zgotovili da bi se i po stare dane materijalno dobro zbrinuli. Naravno djeca političara se uveliko bave biznisom i o državnome trošku su pozavršavali velike škole - fakultete u inostranstvu i nijesu na Zavodu za zapošljavanje...“! (...) „Od Predsjednika države Crne Gore se očekuje govor, u skladu sa njegovim dosadašnjim i sve „čvršćim“ obećanjima i „naporima“ koje ulaže za dobrobit svojih građana, da će nastojati da i dalje bude na čelu države u skladu sa zakonima i Ustavom. (...) „Od Premijera se očekuje da održi jedan govor u kojem bi glavni akcenat bio stavljan na rast crnogorske ekonomije, (po)rast stranih investicija, poboljšanje ekonomski prosperitetne države Crne Gore sa novim kreditnim zaduženjima od nekoliko stotina miliona eura i naravno određivanje novog roka za zapošljavanje nezaposlenih, koji imaju fakultetsku diplomu i odrađivanje sezonskog pripravničkog staža na velikim plantažama Ćemovskoga polja (branje grožđa i bresaka), na sjeveru Crne Gore (branje malina i borovnica), na pošumljavanju „ravne“ Crne Gore po vrletima i goletima Katunske i Lješanske nahije, a na jugu u Ulcinjskoj solani „branje“ soli! Možda se dosjeti Premijer, a pravo je čudo da mu njegovi savjetnici nijesu predložili, da se nezaposlenima ponudi odrađivanje pripravničkog staža na gašenju brojnih požara, koji se „pojavljuju“ u ljetnjim mjesecima širom Crne Gore...“. (...) Od većine crnogorski političara, koji se budu pojavili na političkoj pozornici crnogorskoj možemo očekivati da obećaju i ono što birači od njih ne traže, kao i ono u što ni oni sami ne vjeruju! „...Na primjer, od nekadašnjeg i sadašnjeg predsjednika najmoćnije i najbrojnije političke partije možemo očekivati da bude rezolutno potencirao da građani i nezaposleni moraju sami da se prihvate politike; da kao i on i oni sa njime zarađuju bijedno za život i da se od toga ne može mnogo dobro živjeti! Da pored toga što se treba baviti državnom i „visokom politikom“, posebno (pro)evropskom i evroatlantskom, mora se dopunski još jedan posao obavljati da bi se preživjelo. Prije svega treba se baviti „malim“ biznisom, obrazovanjem na visokoškolskim ustanovama ili ulagati u akcije, a sve to pod uslovom da ste do sada bili „uspješni“ u svemu tome kao on! Takođe, dobro bi bilo da imate jedan širi krug prijatelja koji su istaknuti političari i biznismeni ne samo u Crnoj Gori, nego u regionu i svakako na visokim pozicijama u Evropskoj uniji. To je preduslov koji vam daje dobru mogućnost da ćete napredovati u svome poslu i biti uspješni makar kao on! Naravno, obećaće i svoje birače obradovati, da će se kandidovati za sljedeće predsjedničke izbore“ (...) „Politika je njihov život, njihova strast i bez nje ne bi bili u potpunosti ostvareni, a sigurno je ni bili tako dobro materijalno obezbijeđeni“!? (...) „Neka se građani i birači Crne Gore ne iznenade ako ... političari crnogorski ne održe svoja obećanja, koja će dati građanima pred izbore ..., jer će se to samo još ovaj put desiti u ovoj godini“! Tada i još mnogo više napisah i objavih, a da li pogodih ili debelo (pr)omaših Vi poštovani čitaoci sami (pr)ocijenite! Sada vidim da bi bolje bilo da sam omanuo u onome što su tokom izbora govorili, obeća(va)li i na kraju ispunili! Ne zamjerite što sam malo odužio sa izvodima i citatima iz navedenog teksta, ali prosto se problematika sama po sebi nameće i veoma je teško izbjeći njenu sličnost koja se može ponoviti i na nastupajućim predsjedničkim izborima. Tema gotovo identična, reklo bi se, samo sa jednom važnom ili značajnom razlikom; riječ je o kandidatima za predsjedničke izbore, koji su raspisani za 15. april tekuće godine i na kojima će se ovoga puta oprobati mnogo veći broj kandidata nego svih prethodnih izbora za mjesto (čitaj fotelju) predsjednika Crne Gore. Svoju kandidaturu sa prikupljenim validnim potpisima prihvaćenim od Državne izborne komisije predali su: Hazbija Kalač, Vasilije Miličković, Marko Milačić, prof. dr Draginja Vuksanović, Milo Đukanović, Dobrilo Dedejić i Mladen Bojanić. Čini mi se da svaki od kandidata ima svoju parolu - devizu sa kojom će nastupati tokom izborne kampanje koju će voditi sa svojim pristalicama. Evo nekih koje mogu za birače biti zanimljive, privlačne ili upitne, slične i davno pročitane: Marko Milačić „Hrabro - Dosta čekanja“; Dr Draginja Vuksanović „Predsjednica za promjene“; Milo Đukanović „Za stabilnost i napredak Crne Gore“; Mladen Bojanić „Da, zajedno možemo“! Treba napomenuti da je trka za prikupljanje potpisa za predsjedničkog kandidata bila počela prije mjesec dana i da se govorilo o jednom većem broju onih koji su željeli da prijave svoju kandidaturu! Neki od njih nijesu uspjeli u prikupljanju dovoljnog broja potpisa, a kao razlog navode da sakupljanje potpisa nije teklo „... pod istim uslovima...“! A neki, koji su bili „tvrdi“ zagovornici da neće odustati od svoje kandidature, kasnije su retrirali u svom „čvrstom stavu“, odustali tobože u „interesu“ drugog „boljeg“ ili izglednijeg za pobjedu kandidata koji će da ima veću političku težinu u opozicionom stranačkom tijelu!? Dakle, figuriralo je ili u igri je bilo, svojom voljom ili stranački nevoljno, oko dvanaestak kandidata počev od prof. dr Dragana Hajdukovića, Andrije Jovićevića, prof. dr Đorđa Blažića i Gorana Danilovića. Naravno, bilo je i onih „kandidata“ koji su bili „potencijalni“ ali nijesu u konačnom „dali“ svoju saglasnost svom opozicionom stranačkom tijelu ili onima koji su ih „htjeli“ (pred)ložiti! Ličnoga sam mišljenja, bez obzira na sve okolnosti i činjenice, da bi kandidati koji su (od)ustali u interesu drugoga „boljega“ mogli mnogo više pomoći svojom kandidaturom da se dođe do drugoga kruga! Jednostavno ostaje mi nedoumica da ne kažem jaka sumnja u iskrenost i dobronamjernost da se „pomogne“ drugom (o)pozicionom kandidatu odnosno onome za koga je „većina“ u opozicionom bloku. Zajedno djelujući veći broj kandidata mogao bi da dobro ugrozi pobjedničku kandidaturu „prevaziđenog političara“, kako neko javno okarakterisa lidera DPS-a kao predsjedničkog kandidata, koji se zahvalio svim građanim koji dadoše svoj potpis i ujedno pohvalio velikim uspjehom u brzini i količini sakupljenih glasova, čak 60.528! Da li je htio i(li) imao nešto više reći od izrečene javne (po)hvale da poruči glasačima i onima koji su mu protivkandidati na predsjedničkim izborima? Takođe, mora se priznati da su politički lideri u crnogorskim opozicionim strankama dobrim dijelom kaluklisali i „tvrdili pazar“ za sebe, a predlagali reda radi neke kandidate koji su kasnije odustajali zarad kandidata koji (će) ima(ti) „pobjednički duh“ odnosno koji je „prihvatljiv“ barem većem dijelu opozicionog bloka!? Teško je odgonetnuti pravu istinu da bi se (sa)znalo zašto opozicija u Crnoj Gori već duži period nikako da se složi i nađe prihvatljivog kandidata za „predsjednika“ kao političku personu figuru i konačno uspije da promijeni dosadašnju vlast! Ona „neslogom“ po ko zna koji put pomaže pobjedi kandidata u liku Mila Đukanović odnosno DPS-u sa koalicionim partnerima ili kako reče, zbog neuspjeha da prikupi potreban broj glasova, naučnik Dragan Hajduković: „Mojom eliminacijom sa zvanične liste kandidata, definitivno je izgubljena šansa da ovi izbori budu početak preporoda Crne Gore...“!? Par mjeseci su trajali njeni jalovi pregovori i natezanja oko njima podobnog ili prihvatljivog predsjedničkog kandidata. Reklo bi se da su, na samom kraju zakonskoga roka za predaju predsjedničke liste uspjeli da njegovo ime saopšte u liku Mladena Bojanića, a sa sloganom devizom „Da, zajedno možemo“! Znajući, makar površno sve kandidate, njihov politički angažman i prethodni politički rad bilo u jednoj, drugoj, pa i trećoj političkoj stranci ili zajedničkom opozicionom bloku kao i njihovu političku opredijeljenost; a nasuprot političkom protivniku sa dugačkim političkim stažom i bogatim stranačkim iskustvom, državnim funkcijama na mjestu premijera ili predsjednika i aktivnostima u liku lidera DPS-a gospodina Mila Đukanovića, realno gledajući i procjenjujući sve reference predsjedničkih kandidata, pojedinačno gledano, prednost je na strani lidera DPS-a koji je političar sa najdužim stažom u fotelji premijera, a samo jednom u fotelji predsjednika države Crne Gore, naravno sa manjim pauzama koje je uzimao i sebi „kupovao“ vrijeme za rekreaciju i odmor tek toliko da privatni biznis ne zaboravi! Na ovim predsjedničkim izborima pruža mu se politička i državnička šansa da sjedne po drugi put u fotelju predsjednika Crne Gore, pa kasnije u kontinuitetu nastavi i drugi predsjednički mandat do kraja svoje radne karijere; i naravno izjednači se sa svojim partijskim drugom sadašnjim predsjednikom države Crne Gore!? Svakako da su mu političke i lične ambicije u tom smjeru i da ih neće za lako ispustiti iz svojih ruku i (pre)dati drugima. Međutim, politička scena Crne Gore barem što se tiče predsjedničkih izbora teško da se može dobro (pr)ocijeniti odmah i sa sigurnošću, kada je riječ o pobjedničkom kandidatu na predsjedničkim izborima, a razloga za tako nešto ima i nijesu zanemarljivi. Sjetimo se samo prošlih predsjedničkih izbora u Crnoj Gori na kojima je opozicioni kandidat skoro pa pobijedio ili je bio bara-bara u odnosu na svoga protivkandidata! Tadašnji „pobjednik“ predsjedničkih izbora ni sam nije baš bio načisto ko je pobijedio! Jedno je bilo i ostalo (po)sigurno da su tadašnji predsjednički izbori i pobjednički kandidat ostavili mučan utisak na glasačko tijelo u Crnoj Gori, koje nije bilo načisto ko je stvarni pobjednik a ko gubitnik, mada je opozicioni kandidat mnogo kasnije, ipak, priznao da je poražen! Skoro tridesetogodišnja vladavina jedne političke figure u Crnoj Gori sa veoma dugim uzastopnim mandatnim stažom premijera, u bilo kojoj državi, ne daje velike šanse sa kojima bi i dalje takva ličnost kao kandidat (p)ostala na tako važnoj i značajnoj funkciji u državi kao što je Predsjednik. U ovakvoj i današnoj Crnoj Gori to je osiguran opstanak na vlasti. Neminovnost promjena je gotovo na vidiku i ovo je jedna velika politička šansa koja bi mogla opoziciji odnosno predsjedničkim kandidatima opozicionim ili nestranačkim dati neku prednost samo pod uslovom da budu složni oko jednog zajedničkog kandidata na predsjedničkim izborima. Nijesu bez političke šanse u cilju smjene odnosno demokratskih promjena. Kao drugo, veoma važan razlog je uništena privreda jedne zemlje zajedno sa većinski osiromašenim stanovništvom Crne Gore, koji može biti presudan momenta tokom glasnja na izborima za predsjedničkog kandidata, makar u drugom krugu. Treće, takođe, dobar razlog mogao bi biti spoljni faktor odnosno politički ugao gledanja na promjene, koje moraju da se dese ako se hoće jedna država primiti u sastav Evropskih zemaja. Navedena tri razloga mogla bi da budu presudna u kampanji opozicionog bloka koji bi morao da u drugom krugu snažnije djeluje i poentira na navedenim razlozima u cilju demokratskih promjena vlasti u Crnoj Gori odnosno smjene jedne političke garniture, koja je gotovo tri decenije sa jednom ličnosti na političkoj sceni Crne Gore. Ovdje nije riječ o prognozama, već o realnom gledanju na bitne razloge koji moraju dovesti novu političku ličnost u Crnoj Gori. Šta može donijeti novi stari premijer i predsjednik? Ništa, ama baš ništa sem onog vokabulara iz prethodnih godina njegove političke i državničke karijere, brojnih praznih obećanja o obnovljenoj crnogorskoj nezavisnosti, političkoj stabilnosti, boljem životu crnogorskih građana, prosperitetu evropskom, ekonomskim „benefitima“ ulaska u NATO, smanjenju javnoga duga do 2050. godine, povećanju standarda zaposlenih i velikoga broja penzionera, rasprodaji ili „investicijama“ koje su uništile crnogorsku ekonomiju, privatizaciji kojom su se samo okoristili i to debelo samo oni na vlasti i to uži krug, verbalnim obračunom sa oragizovanim kriminalom i korupciji na visokom državnom nivou. Predsjednički kandidat u liku i kontinuitetu DPS-a teško da može suštinski ponuditi nešto novo, niti može imati novu ideju ili viziju kako izaći iz političkog, ekonomskog brloga i društvenog osiromašenja ogromne većine crnogorskih građana. Šta sve nije obećavao građanima sa čuvenim parolama - devizama „Mi znamo kako - Za bolji život“. Šta će sada reći ili obećati a da ne ponovi ono što je svih prethodinih 27 godina na vlasti obećavao građanima Crne Gore? Kako samo pred glasače i birače isprazno zvuče bezbroj puta ponovljene riječi „stabilnost“, „napredak“, „ekonomski prosperitet“, koje su i sada moto - deviza - parola njegove predsjedničke kampanje „Za stabilnost i napredak Crne Gore“. Koliko još godina ili kolike decenije na mjestu premijera ili predsjednika države Crne Gore treba da ostane da bi konačno završio sa ciklusom definisanja i realizacije puta „ubrzanog ekonomskog razvoja Crne Gore“? Da li će ulaskom u NATO stabilizovati svoju poziciju u predsjedničkoj fotelji i proglasiti to kao politički mudar potez za stabilnost njegove dalje političke karijere u ulozi predsjednika (pro)evropske države Crne Gore? Samo naivni mogu i dalje vjerovati i dati svoj glas političaru koji je ne tako davno obećao otvoriti 40.000 radnih mjesta! Možda ovoga puta bude obećao duplo više radnih mjesta, koja će otvoriti u vremenu svoga predsjedničkoga mandata i njegovog produženog trajanja. Da li će u izbornoj kampanji obećati svojim građanima, biračima i glasačima da njegov nekadašnji partijski drug „filozof, mudrac i svetac“, koji je sada „nedostupan crnogorskim vlastima“ može „slobodno“ da šeta Crnom Gorom sve do izlečenja ili dokle god traje „terapija“ da uživa sva prava, iako je na snazi pravosnažna sudska odluka - rješenje kao (ne)osuđenom crnogorskom građaninu? Da li će tokom izborne kampanje biti riječi o brojnom nepotizmu tokom zaopošljavanja, sukobu interesa tokom tendera za izgradnju „malih hidroelektrana“, sve brojnijem organizovanom kriminalu i tako dalje i tome slično? Da li su crnogorski građani sa biračkim pravom glasa voljni da i dalje (po)vjeruju takvom predsjedničkom kandidatu? Tu leži snaga argumenata i još jedna velika prednost koju opozicioni i (ne)stranački predsjednički kandidati ne bi smjeli udruženim nastupom da je ispuste. Najkraće rečeno, kad je u pitanju kandidat iz pozicije na vlasti, on ne bi mogao ništa više da govori, tvori i zbori tokom svoje predsjedničke kampanje ili sučeljavanja sa ostalim kandidatima sem onoga što je u svojoj dugoj političkoj i državničkoj karijeri obećavao i bezbroj puta ponavljao gotovo do besvijesti. Ostali predsjednički kandidati mogli bi da zajednički nastupe tokom sučeljavanja i samo jakim argumentima, kojih je mnogo i na raspolagunju su im, pojedinačno i ciljano istupe, ukažu argumentovano na sve slabosti koje je režim DPS-sa sa svojim koalicionim satelit partnerima svih ovih 27 godina uništavao standard ogromnog broja građana Crne Gore i doveo ga u zonu ekonomskog siromaštva iz koje teško da će se izdići dokle god su na vlasti jedni te isti sa njihovim partijskim liderom na čelu, a sada predsjedničkim kandidatom. Svako drugo istupanje izolovano bilo bi razvodnjavanje, a pojedinačno nesalganje opozicionih predsjedničkih kandidata i zasebno iznošenje već poznatoga teško da bi moglo išta promijeniti odnosno biće osuđeno na politički neuspjeh. Podgorica, ponedeljak, 26. mart 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović Parola - deviza na predsjedničkim izborima Hazbije Kalača “Tvoj je izbor“, a Vasilija Miličkovića „Lideri partija vratite narodu pravo glasa“. (247) Ima li lijeka suđenju vijeka? Objavljeno: IN4S.Portal, 30. mart 2018. godine. IMA LI LIJEKA SUĐENJU VIJEKA? „Suđenju vijeka“ za aferu „Državni udar... - pokušaj terorističkog napada...“ svi su izgledi nema kraja! (Ne)planirano dugo traje i još je u fazi (sa)slušanja svjedoka koje predlažu i jedna i druga strana, a isto tako se protive predlozima za saslušanje njima važnih i (ne)poznatih svjedoka. Sa „manjim“ prekidima ili vremenskim pauzama, od po par sedmica, reklo bi se da se nastavak suđenja (ne)opravdano odugovlači; a novo je (sa)slušanje svjedoka zakazano tek za 23. april tekuće godine! Naravno, treba malo (pre)daha i jednoj i drugoj strani, samo ne i onima koji leže (ne)opravdano dugo utamničeni u Spužu. Kampanja predsjedničkih kandidata je u jeku! Na izborima za predsjednika Crne Gore, zakazanim za 15. april tekuće godine, ime pobjedničkog kandidata moguće je (sa)znati tog istog dana naveče, u protivnom u drugom krugu biće konačna odluka! Dakle, izvjesno je da će se suđenje odužiti, mimo „planiranog“ roka! Šta se čeka i da li se to „kupuje“ vrijeme za novog predsjednika, a sve u cilju prikupljanja nekih novih dokaza ili saslušanja novih svjedoka? Današnje svjedočenje gospodina Gorana Danilovića, bivšeg Ministra unutrašnjih poslova Crne Gore u Vladi Izbornog povjerenja, neminovno je doprinijelo rasvjetljavanju (ne)rada pojedinih državnih institucija u sprovođenju pozitivnih zakonskih propisa u primjeni vladavine prava, njihovoj unutrašnjoj i uzajamnoj koordinaciji, kao i hijerarhiji odjeljenja i administraciji na nivou najviših funkcionera u državnoj vlasti, bilo da se radi o jednoj ili više državnih institucija na kojima počiva sprovođenje javnog reda i mira u jednoj pravno uređenoj državi, gdje se jasno zna granica i sprega zakonodavne, sudske i izvršne vlasti. Izjava koju je dao Goran Danilović dana 30. marta 2018. godine u sudnici Višega suda u Podgorici, kao pozvani svjedok da se izjasni na činjenice i sve okolnosti, saznanja o događajima neposredno pred 16. oktobar 2016. godine, kao i na sam dan toga kritičnog događaja, potpuno je poremetila ili bolje reći iz temelja uzdrmala „fundament“ optužnice zasnovan na zakonima države Crne Gore i ostalim pravnim aktima, koji su primjenjivani tokom (raz)otkrivanja, hapšenja privođenja i davanje javnog saopštenja na dan parlamentarnih izbora u Crnoj Gori 16. oktobra 2016. godine! Ujedno tom izjavom objelodanjena je potpuna „informisanost“ tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, a njegov položaj, uloga, značaj i važnost, koje je imao u Vladi izbornog povjerenje, do tančina je jasan i „osvijetljen“. Sada je sasvim jasno da je on, kao Ministar unutrašnjih poslova u „tehničkoj Vladi“, bio politički modni detalj na mjestu i državnoj ulozi „jednoga visoko pozicioniranog opozicionog državnog funkcionera“, kojemu su niži državni organi po funkciji i položaju u državnoj hijerarhiji bili okrenuli leđa vršeći opstrukciju na gotovo svim nivoima službe za koje je on bio po funkciji odgovoran. Sama logika, razumnog čovjeka, nalaže da izvede neminovan zaključak, posebno kada se uzmu u obzir sve okolnosti i činjenice o (ne)informisanosti i opstrukciji nižih po funkciji organa, onda je jasno da je i „Državni udar“ razultat svega navedenog ili bolje reći čin nečijeg otrgnutog, izolovanog, samostalnog državnog tijela ili organa ili ličnosti - moćnika ili neke manje grupe lica u cilju „otkrivanja terorističkog plana“ - „zavjere“ baš na dan parlamentarnih izbora! U korist ili prilog navedenom ide i gotovo sve ono što je većina od dosadašnjih svjedoka iznijela tokom svjedočenja - saslušanja na okolnosti i saznanja o događajim toga kritičkoga dana. Od toliko velikog broja svjedoka, koji su davali svoj slobodan iskaz i odgovarali na pitanja branilaca i sudija, nije se čuo ni jedan jedini jak, krupan, valjan i temeljan argument na osnovu kojega bi, oni koji se već 18 mjeseci nalaze u pritvoru, mogli biti u navedenom sudskom postupku pravedno (o)suđeni! Nevjerovatno zvuči, ali je istinito, barem prema iskazu svjedoka, da jedan ministar tako značajnog resora, kao što je Ministarstvo unutrašnjih poslova, ne bude potpuno i prvi informisan o tako važnom organizovanom, planiranom i „dobro“ osmišljenom planu za izazivanje meteža i upad organizovane grupe „terorista“ u crnogorsku Skupštinu, u krajnjem i da se namjerava proliti ljudska krv ...! Dakle, on kao ličnost na visokom državnom položaju, prvi u tako važnom državnom resoru, nema zvaničnu informaciju o onome što slijedi, a njegovu ulogu preuzima neko iz Specijalnog državnog tužilaštva i daje saopštenje za javnost!? Da li je to moguće i čiji je to propust? Savjet za bezbjednost i odbranu, kao najjače i najodgovornije državno tijelo, ne poziva nikoga od visokih državnih ličnosti da se sastanu i zauzmu stav o onome što se sprema u „uređenoj i pravnoj“ državi Crnoj Gori! Čudno, i više nego čudno i veoma simptomatično! I, takva činjenica nikoga u državi ne zanima niti da im, možda, nešto znači!? Niti Vijeće za nacionalnu bezbjednost ne smatra da jednom ministru unutrašnjih poslova, treba dati tako važnu informaciju, pa makar on bio i „tehnička vlada“ ili opoziciono lice u Vladi izbornog povjerenja! Takođe, ni tako važna i od posebnog značaja državna institucija, kao što je ANB, nema (sa)znanja ili neće da (d)ostavi informaciju i (sa)zove ili predloži sastanak sa Ministrom unutršnjih poslova!? Jednom riječju, niko ništa nije znao o tako suludom projektu planu i u tako važnim državnim ustanovama ili institucijama i na službenim položajima. I samo specijalno državno tužilaštvo „ima o svemu (sa)znanja i čvrste dokaze“ pa sa njima baš na dan izbora u popodnevnim časovima izlazi u javnost?! Ko može tako nešto progutati ili nad tim zatvoriti oči i začepiti uši? Gdje to može proći i zarad čega se ćutalo o tome? Dakle, tako važna drža(v)na „tajna“ sakriva se od onih koji bi morali da po zakonu, državnom položaju i funkciji budu obaviješteni, a po Crnoj Gori se vrše hapšenja „terorista“! Na kraju, od velikoga broja „terorista“ ispade da su samo njih petnaestorica otkrivena i pritvorena, dok se za „ostalima traga“ do današnjega dana, a neki su „nedostupni“ državnim organima Crne Gore i njihova se imena znaju. Takođe, neki su bili uhapšeni pa odmah „pušteni da se brane sa slobode“!? Šta poslije ovog svjedočenja i iskaza reći za sve ono što se dešava sa osumnjičenima, optuženima u aferi „Državni udar“ i za šta ih tereti optužnica Specijalnog državnog tužioca? Da li će i ostali predloženi svjedoci tokom svoga svjedočenja nešto više reći od onoga što bi moglo „dokazati“ optužnicu ili će se i dalje u nedogled nizati veoma tanki i na staklenim nogama sumnjivi argumenti, a za koje se sudski organi hvataju kao utopljenik za slamku spasa! A šta tek reći za svjedoka saradnika Sašu Aleksandra Sinđelića i svemu onome što je naveo kao „dokazni“ materijal uperen protiv optuženih? Vjerujem da prisutni advokati, kao odbrana, imaju mnogo jakih argumenata da optužnicu gotovo u potpunosti anuliraju. Takođe, šta reći za iskaze, argumente „svjedoka“ Paje - Mirka Velimirovića, koji je (ot)krio - (pri)javio cijeli slučaj? Da li se na osnovu tih i takvih izjava navedene dvojice „krunskih svjedoka“ može nešto krupno naći, a da je opterećujuće za optužene - osumnjičene i da li su oni još po nešto rekli, a što bi moglo da kompromituje cijeli slučaj „Državnog udara“? Nikako da se neko sjeti njihovih izjava šta i po čijem nalogu su radili? Na veoma klimavim nogama i klizavom terenu njihovi se dokazi nalaze! Poslije svega onoga što se do sada moglo čuti na pretresu sa „suđenja vijeka“ za „Državni udar“, nameće se jedno veoma ozbiljno pitanje, a ono bi glasilo: „Šta ako je sve navedeno, što se stavlja na teret optuženima, (do)govor i (pro)izvod jedne režije, montaže i fikcije nekih paravojnih, paradržavnih i bezjedonosnih organa i ljudi“? Čime bi se to moglo (o)pravdati? Nije, valjda, da će biti da je nalog za hapšenje „terorista“ od strane Specijalnog državnog tužilaštva bio lična ili samostalna inicijativa kao „zahtjev političkog trenutka“ u cilju (ne)čijeg dobijanja još jednog mandata i opstanka na vlasti!? Da li će i do kada da traje ova „sudska farsa“, kao primijeti jedan od optuženih? Očigledno je, barem prema zakazanom datumu saslušanja ostalih poredloženih svjedoka, da bi epilog ovoga suđenja mogao uslijediti negdje na godišnjicu od početka javnoga prenosa iz sudnice Višega suda u Podgorici. Za sada, moglo bi se reći ili dati odgovor na postavljeno pitanje iz naslova ovoga tekst da nema efikasnog i prav(n)og lijeka „suđenju vijeka“, barem gledajući na argumente sa kojima raspolaže Specijalno državno tužilaštvo, a Viši sud u Podgorici vodi ovaj sudski proces i javni servis vrši prenos već skoro osam mjeseci. Ono što je izvjesno jeste, da će se odužiti suđenje za nekoliko mjeseci, i dalje će se saslušavati svjedoci „relevantni“ za optužnicu kojom se terete oni protiv kojih je podignuta, a upitno je sa kakvim ishodom - epilogom! Naravno, treba sve dokaze prikupiti, analizirati, gradirati, sučeliti i na kraju svega što je bilo potrebno donijeti presudu. Biće zanimljivo čuti epilog koji će biti pretočen u rješenje od strane Višega suda u Podgorici u krivičnom predmetu „Državnoga udara“ odnosno suđenja za teroristički napad, ako kad dođu do njega oni koji su mjesecima u pritvoru! Podgorica, petak, 30. mart 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović (248) Predsjednički kandidat sa premijerskim pojasom „Sedmi dan“. Objavljeno: IN4S. Portal, utorak, 10. april 2018. godine. PREDSJEDNIČKI KANDIDAT SA PREMIJERSKIM POJASOM „SEDMI DAN“ Opštepoznato je da se u sportu postižu rezultati koji se decenijama ne mogu dostići ili čak prestići. Tako, na primjer, imamo sportiste koji su „sami sebe nadmašili“ postižući šampionske titule nekoliko puta uzastopno iz godine u godinu, pa i na olimpijskim igrama nekoliko puta učestvovali i ujedno bili odlikovani uzastopno. U borilačkim vještinama, kao što su karate i džudo, (ne)dostižan je „crni pojas deseti dan“! Svi su saglasni u jednom da su takvi rezultati rijetki i da se ne postižu odmah i samo uz ogroman talenat, nego iza toga stoji dugogodišnji ili višedecenijski mukotrpni rad - trening. Međutim, u politici to nije tako. Mada i tu ima (dano)noćnjeg rada, videgodišnjeg iskustva, ličnog takmičenja i međusobih prestiža. U toj „sportskoj“ društveno - političkoj disciplini ima mnogo onih koji cijeli svoj život provedoše sjedeći u partijskim lokalnim, opštinskim ili poslaničkim klupama i to bez ikakvih ličnih ili (nat)prosječnih rezultata. Nema potrebe da imenujemo one koji su cijeli svoj ne samo radni, već i životni vijek, presjeđeli ne podižući svoga glasa dalje od susjedne klupe ili onoga koji sjedijaše do njega. Doduše, naročito je to bilo izraženo u vremenu našega komunističkog jednopartijskog socijalističkog jednoumlja gdje su se iznad glava samo vidjela dva prsta ili cijela šaka. Disonantnih tonova ili glasova bivalo je, ali su oni najčešće bili „(p)otirani“ opšteprihvaćenim bez glasa „hukom uzdignutih ruku“ kao „glasom protiv“ i kasnije partijskom sankcijom „opomenom pred isključenjem ili isključenjem iz partije“! Tako je to bivalo sve do „promjena“ koje se desiše u posljednjoj deceniji 20-og vijeka i uvođenja partijskog višepartizma - našega crnogorskog parlamentarizma, a traju i dan današnji. Mora se priznati da nije ni malo lako sjeđeti godinama ili nekolike decenije u stranačkim klupama pa makar ih mijenjali svake treće godine i ma koliko bilo udobno u njima. Tako je to na prvi pogled, bez zadiranja u suštinu stvari odnosno u nebrojenost privilegija, koje se pružaju odborniku i poslaniku tokom nekolika mandata samo da presjedi, klima glavom i (uz)diže dva prsta za svoju partiju, lidera ili koalicionog partnera. Prosto rečeno, naviknu se pojedinci na takvo sjeđenje i „kreativni rad“ sa (uz)dizanjem dva prsta i kao po onoj narodnoj „navika je jedna muka a odvika stotinu muka“ sve postaje bjelodano. Istorija (crno)gorskoga parlamentarizma bilježi nekoliko slučajeva da su pojedini poslanici bili u poslaničkim klupama gotovo od početka parlamentarnog života odnosno od ulaska njihove stranke - partije u Skupštinu pa sve do postojanja te skupštine, kao i one koji su bili predsjednici crnogorske Vlade po tri, četiri ili pet puta. Novija istorija crnogorskoga parlamentarizma od posljednje decenije 20-og vijeka pamti bilježi i poslanike koji su gotovo tri decenije u partijskim klupama crnogorske Skupštine i još su „aktivni“ kao prvoga dana!? Takođe, istorija novijeg crnogorskog parlamentarizma bilježi i veoma rijedak, na evropskom nivou, „slučaj“ partijskog lidera, koji je sedmostruki nosilac premijerskog pojasa „SEDMI DAN“! To je Crna Gora proevropskih usmjerenja i nastojanja sa (pro)aktivnom prvom „prosperitetnom - uspješnom“ evropskom ekološkom državom! Tom istom premijeru, u njegovoj dugoj političkoj karijeri, uspjelo je (po)peti se i na tron predsjednika prve ekološke države u regionu, Evropi i na Zemaljskome šaru! Danas, kada je još u punoj, zreloj, političkoj i državničkoj snazi, evo toga istoga premijera u novoj političkoj kampanji koja se svakim danom sve više zahuktava za predsjedničkog kandidata te iste uspravne - vertikalne, plavetno - nebeske i ekološke države Crne Gore. Može mu biti, a bogme mu i basta - „bastadur je“, kako je rekao jedan njegov negadašnji veliki politički protivnik i lider stranke, koji je kasnije u svemu reterirao pa se na kraju tako slizao da sam sebe više ne prepoznaje. Kakve li simbolike! Sedam predsjedničkih kandidata a među njima i sedmostruki nosilac premijerskog pojasa „SEDMI DAN“, učestvuje na izborima, a samo jedan može da stane na tron prijesto države Crne Gore. Predsjedničke konvencije se svakodnevno sele iz jednog u drugi grad. Većina predsjedničkih kandidata svoju predizbornu kampanju započela je u svom rodnom gradu. Nikšić, Bar, Ulcinj, Kotor, Budva, Bijelo Polje, Danilovgrad i tako dalje prošli su izbornu trku, a približava se dan kada će se (iz)mjeriti birači i glasači svojih pobjednika - miljenika za mjesto predsjednika države. Svi oni imaju viziju!? Sedmostruki nosilac premijerskog pojasa „SEDMI DAN“ ima „viziju“ koja traje od dana njegovoga dolaska na mjesto premijera. Na svojim predsjedničkim konvecijama odlučno daje do znanja svojim biračima - glasačima i svojim partijskim podanicima da „ima viziju“ i da će raditi „za stabilnost i napredak“, kao i svih prethodnih godina! I dalje obećava (n)ove (pro)mjene svih njegovih brojnih (pro)mjena i (re)formi u prethodnim godinama! Promoviše sebe da je kandidat za pobjedu - pobjednički kandidat. Upozorava da njegova politika nije „izdajnička“, niti „vazalna“ kao drugih kandidata!? Hvališe se „dobrodošlicom“ u NATO alijansu! Najavljuje svoj trijumf riječima: „...Na vratima smo Evrope, vrijeme je da završimo neke poslove koje smo započeli prije 20 godina, doveli smo te snove na prag realnosti, ne smijemo razočarati naše građane... Evropska Unija nam pruža ruku ..., a da se od nas ne trazi vazalstvo, već se od nas čini ravnopravan partner“! Dakle, lider partije DPS-a, sedmostruki premijer, nosilac premijerskog pojasa „SEDMI DAN“ konačno je shvatio da (pro)mjene koje je započeo još prije dvije decenije i „vizije“ koje je imao uzaludno su utrošene i sada - danas ih kao jalove odbacuje, tražeći od svojih birača glasača predsjednički mandat i još jedan, pa da bude treći sve do kraja njegove političke i(li) radne karijere! Zapao mi je za oko komentar jednog čitaoca, koji se potpisao sa „Fabrika čokolade Cetinje“, pa ću sa njegovim kraćim izvodom i završiti: „Jovo nanovo. Isti čovjek priča iste priče evo 3 decenije. Premješta se sa mjesta premijera i predsjednika sa mini pauzama ka na fudbalskoj utakmici 30 godina. Stranka ogrezla u korupciji...“! Podgorica, utorak 10. april 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović (249) Predsjedničko preznojavanje i ispunjeno obećanje. Objavljeno: IN4S.Portal, utorak, 17. april 2018. godine. PREDSJEDNIČKO PREZNOJAVANJE I ISPUNJENO OBEĆANJE Ma, ide čovjeku sve od ruke! Fotelja lidera DPS-a (nekada SKJ-u), i sedmostruki premijerski pojas u fotelji crnogorske Vlade. Predsjednik vertikalne i nebesko plave države Crne Gore (u)nazad deceniju i po sada je opet u fotelji toga istog predsjednika (pro)evropske države ali sa NATO-m u savezu, a tek „počeo“ da se primiče šestoj deceniji životne dobi! „Apsolutan politički uspjeh“, (ne)ostvaren!? Ne zaostaje ni u sportu! Bio je aktivan sportista i (po)stizao (za)vidne rezultate. Igrao je i mali fudbal, ali mu je košarka mnogo bolje išla, valjda zbog visine i dužine ruku! Nekada, u mladosti, su zajedno išle ruku pod ruku košarka i politika. Sada je košarku dominantno nadigrala i (pre)uzela politika, valjda zbog godina koje se (po)lako nižu pa ne stiže da izgubljenu, danom i noću, radnu energiju nadoknadi! Tokom aktivnog bavljenja sportom (košarkom) i politikom pokazuje i dokazuje veliku umješnost u biznisu. Za očekivati je, jer je završio ekonomski fakultet u roku! Biznis mu cvjeta kako na ličnom planu tako i na porodičnom. Naravno, to se (ne) može razdvojiti, jer (ni)je u sukobu sa zakonom ili kako (do)kazuju u „konfliktu interesa“! Ma, uvjeravaju nas da nema riječi o nepotizmu ili korupciji - sukobu interesa - kada su lični i porodični biznis, državna funkcija i politika u pitanju, bez obzira što je riječ o rođenom bratu i mlađanom nasljedniku, koji iskazuje sve više dara za lični biznis i investicije -ulaganja prvenstveno u izgradnju malih hidrocentrala na (pre)bogatom sjeveru naše Crne Gore! Pa to je „fašizam i diskriminacija“ sprječavati nekoga da se bavi biznisom i da se (ne) pojavljuje na tenderima samo zato što je neko njegov član uže ili malo šire porodice, bilo da je otac, stric, ujak i tome slično odlučujući faktor, koji samo stavlja svoj potpis i odobrava investiciju!? Kakve to ima veze sa nepotizmom, pita (li) se bivši premijer? Da li je moguće (ne) vidjeti sve njegove i njihove lične i porodične, sportske i političke uspjehe, koji su u prethodne tri decenije postignuti samo zahvaljujući bavljenjem politikom i uzputno biznisom lidera DPS-a, sedmostrukog premijera i sadašnjeg predsjednik države Crne Gore, a samo sa mjesečnim ličnim primanjima od oko 2.000,00 eura?! Samo „slijepac“ ne može vidjeti ili zapaziti postignuti napredak Crne Gore na planu društvenom, ekonomskom, političkom, kulturnom i naučnom za vrijeme „demokratske“ vladavine DPS-a sa kolacionim satelitima i njihovim partijskim liderom!? Samo „neostvarene“ osobe mogu biti slijepe i zavidne na takve rezultate i uspjehe! Najbolji dokaz za analizu toga bogatstva i takvoga napretka govore i lični kartoni pojedinih političkih lidera iz parlamentarnog života Crne Gore pa i samoga lidera DPS-a i članova njegove uže porodice, koji su prethodnih par mjeseci bili stavljeni na uvid štampanim medijima! Na drugoj strani su osiromašeni građani Crne Gore, njih gotovo 80 procenata od ukupnog stanovništva (ev)ropske, stabilne i rastuće ekonomije! Ma, koga je briga za one koji se nijesu snašli u vrijeme „katastrofalne trazicije“? Sve su to lične i političke zasluge lidera DPS-a i sada izabranog predsjednika države Crne Gore, koji nam obećava još veći napredak posebno na ekonomskom planu i ulasku u Evropsku uniju. Dakle, sport, politika, biznis, vizije o stabilnosti i napretku (ev)ropske Crne Gore u skoroj budućnosti samo za vrijeme njegove vladavine! Brojne su njegove ideje o ekonomskom blagostanju, enormnom rastu BDP i (do)stizanju evropskog standarda za sve građane Crne Gore, ulaganjima u nekretnine i visoko školstvo - univerzitete, sa narastajućim državnim dugom, ipak strateški planira i obećava da će ga znatno smanjiti! Za penzionere obeća(va) raj sa evropskim (nad)prosijekom od 1.500,00 eura!? Nezaposlenost ima biti svedena na brojku manju od jedinice, naravno tokom ovog i narednog predsjedničkog mandata. Stotinu hiljada radnih mjesta biće otvoreno u Crnoj Gori, naravno kada uđemo u Evropsku uniju i tako dalje i tome slično. Milina li ga je slušati, posebno kada svoja obećanja i vizije obrazlaže i prolongira iz decenije u deceniju njegove liderske i „demokratske“ vladavine. Ko vjeruje neka mu je sa srećom, a ko ne vjeruje neka se uvjeri tokom ovog nastupajućeg njegovog predsjedničkog mandata, pa sve tako do odlaska u mirovinu - penziju! Kako je zasjeo u državnu fotelju tako je do današnjega dana i bože zdravlja još pet će godina na mjesto predsjednika ekološke države Crne Gore i još može, samo ako bude htio da još jedanput odnosno po treći put bude Predsjednik (ev)ropske Crne Gore. Zar je i to malo? Da mu (ni)je mnogo (do)kazuje svojim političkim protivnicima koje redovno pobjeđuje! Niže pobjede jednu za drugom, trećom ...sedmom, i tako gotovo tri decenije. Premijer pobjedničkog duha, a sada predsjednik „vječne (nam) Crne Gore“! Nedelja, 15. april ..., ali ne ona kao godišnjica od katastrofalnog zemljotresa! Ne, nidajaci bog. Nego nedelja, takođe, 15. april 2018. godine, ali sada politički zemljotres koji nam donese novog predsjednika države Crne Gore, a starog i nezamjenjivog lidera DPS-a, koji se već jednom oprobao na funkciji državnika. Sve je bilo isto!? Isti ambijent širom Crne Gore, ista crnogorska politička pozornica, vokabular predsjedničkog kandidata, ikonografija, brojni statisti koji kliču svome „nepobjedivom“ lideru odnosno „lideru pobjedničkog duha“. Samo je u svemu tome i toga dana izostao jedan (ne)mnogo važan politički detalj; nije bilo govora i podrške njegovog nekadašnjeg partijskoga druga „pravnika i filozofa... političara i demagoga“. Zli jezici kažu da je još na liječenju „psihijatriji“ u Beogradu!? Stara izreka kaže: bolest je svačija! Zar se tako i olako zaboravljaju partijski drugovi? U cijelom tom pobjedničkom dekoru ispijanju šampanjca sa etiketom „MILO“ od (ne)poznatog proizvođača, prijateljskom slavlju i okupljanju nije bez značaja istaći jedan modni detalj nekog stiliste koji je pobjedničkom kandidatu „savjetovao“ da se pojavi u crnom-tamnom odijelu sa crnom - tamnom košuljom! A što ako je to možda bio neki simboličan ili tajni znak upućen onome koji nije mogao biti na slavlju!? Takođe, upadljiva je scena sa slavlja na pobjedničkoj bini, gdje bivši predsjednik svojim pogledom i osmijehom daje „podršku“ novoizabranom „predsjedniku pobjedničkog duha“, kao da se pita: Ma, zaboga šta ovo bi, ču li dobro ti“? Sada već odlazeći predsjednik pokazuje da nije zaboravio „podršku“ koju mu je dao taj sada novi predsjednik (u)guravši ga kao „pobjednika“ na prethodnim predsjedničkim izborima. Sada mu je na tome zahvalan i uzvraća mu svojom mimikom kao ogromnom podrškom! Naravno, dobro se bijahu preznojili i jedan i drugi predsjednik, odlazeći i nastupajući. Sa njihovih čela i lica svjetlucahu i vrcahu kapi znoja, a niko od pisutnih slavljenika da im ponudi maramicu! Nije lako biti na pobjedničkom prijestolu, a tek kako će biti u državničkoj fotelji u narednom petogodišnjem mandatu! Vjerujemo da će se snaći, jer se već jednom oprobao, a nagomilano političko iskustvo najavljuje euforiju pobjedenika. Ovoga puta višestruki premijer, lider partije i nekadašnji predsjednik - državnik, istini za volju, uspio je odmah ispuniti svoje obećanje dato na izbornoj konvenciji njegovim biračima „pobjedu u prvom krugu“, a na žalost ostalih kandidata drugoga kruga nema. „Apsolutna... i dominantna pobjeda“ njega i njegovih! „Nepobjediva koalicija“ čuje se i udara se na sva zvona, da jednom za svagda bude jasno neprijateljima, političkim izdajnicima, četnicima, fašistima, diskriminatorima i svim protivnicima kako je postignuta „apsolutna pobjeda“ jednog protiv svih!? Dolaskom za predsjednika države Crne Gore i ovoga puta se ponovo obećava „evropski put“ i „siguran ulazak u Evropsku uniju“. Naravno, slijedi nastavak dosadašnje politike u kontinuitetu, koja će biti primarni zadatak novog predsjednika!? A kad nas (Crnu Goru) uvede u Evropu onda će nas ostaviti da budemo kao što smo i za vrijeme njegove trodecenijske vladavine. Svima neka bude više nego jasno da je „apsolutna dominacija“ jedne te iste političke garniture na čelu sa nepobijeđenim predsjednikom! Širom Crne Gore čuje se huk Tarzanovih riječi (političkog direktora DPS-a) „...naša partija nikad jača i nikad jedinstvenija“! Pobjedniku na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori čestitke stižu sa svih strana i od značajnih državnika, čak iz „daleke a prijateljske nam tzv. države Kosovo“!? Podgorica, utorak, 17. april 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović (250) Guliverovo (samo)zadovoljstvo. Objavljeno: IN4S.PORTAL, subota, 21. april 2018. godine. G U L I V E R O V O (S A M O) Z A D O V OLJ S T V O U malenoj zemlji Liliputaniji sve je cvjetalo i moglo se provjeriti na bilo kojem planu: privrednom, kulturnom, naučnom, političkom i društvenom, a sve zahvaljujući Guliveru koji je bio tu na zadovoljstvo Liliputanaca. Ni najveći kritičari i(li) sitničari iz zemlje i inostranstva ne mogu pronaći neku slabu tačku u toj državi po bilo kojem osnovu. I susjedi su im zavidjeli, mada su im zbog podrške stabilnosti i u cilju unapređenja međususjedskih odnosa i skorog ulaska u Evropsku zajednicu davali pohvale, priznanja, diplome, odličja i druge brojne nagrade. Osjećao se živ i brz napredak na polju razmjene roba, ljudi, kapitala i usluga, kao i svega što je bilo potrebno građanima i cijelom regionu. Ukupni napredak, a za primjer uzmimo kulturno - zabavni život, bio je dinamičan, uspješan i na zavidnom nivou, ali nije davao neke vidljive rezultate na planu NATALITETA te malene i privredno najrazvijenije države sa demokratskim slobodama i reformama u svakom pogledu. Ni zakonski propisi o intimnijem „komuniciranju” u cilju edukacije slobodnijeg života nije bio „nagrađen” vidljivom brojnošću od dolaska Gulivera. Naravno, mudri Liliputanci, a posebno njihovi brojni savjetnici, na vrijeme su uvidjeli takav nedostatak ili propust koji im je izmakao kontroli, ali ne i da se nije mogao blagovremeno spriječiti. Brojne medicinske ustanove, laboratorije, naučno - istraživački centri bili su na zavidnom tehničkom i naučnom nivou, što se ogledalo u jako smanjenom procentu smrtnosti građana i znatno uvećanom broju građana starosne dobi iznad 80 godina. Štaviše, statistika je neumoljivo pokazivala da je prosiječna starost Liliputanaca bila iznad 65 godina. Dakle, stanovništvo je zbog naglog privrednog razvoja, udobnog života i visokog standarda naglo počelo da stari, jer se više poklanjalo pažnje dobrome životu, zabavi, brojnim putovanjima po regionu i svijetu, bogatom i raznovrsnom pozorišnom životu, velikoj produkciji knjiga, koje su bile gotovo u bescijenje. Filmski život i produkcija omogućavali su gledanje izuzetno nadahnutih filmskih ostvarenja, koja su bila bogato nagrađena svjetskim nagradama visokoga ranga na desetine pa čak i stotine oskara, za visok umjetnički domet i stvaralaštvo. Svi su bili zadovoljni, a posebno njihov spasitelj i dobročinitelj Guliver, kojemu se udovoljavalo u svakom pogledu. Uživao je u bogatim i raznovrsnim jelima i visokokvalitetnom piću, luksuznim vilama, brojnim putovanjima, poznastvima sa ličnostima svjetskog glasa iz filmskog, književnog i naučnog - elitnog okruženja, bio na priredbama i zabavama ili okruglim stolovima, koje su trajale danima i noćima. Guliver nije krio svoje (samo)zadovoljtvo zbog onoga što je nesebično davao i pomagao Liliputance u cilju procvata države Liliputanije. Ne samo da nije krio to svoje zadovoljtvo nego ga je znao i češće isticati u vidu samozadovoljstva postignutim stepenom privrednog i društvenog života, visokim stepenom demokratskih sloboda. Očigledno je bilo njegovo samozadovoljstvo, koje je velikim dijelom bilo pothranjivano od strane njegovih brojnih savjetnika, najbližih saradnika i ličnih prijatelja. Ipak, „vrhovni savjet mudraca” te malene države brinuo je brigu o svojem opstanku – budućnosti! Sazvani su svi stručnjaci svjetskoga glasa na konzilijumu gdje je trebalo najhitnije djelovati utvrđujući program rada u prevazilaženju i naglom povećanju nataliteta u državi Liliputaniji. Naravno, takav plan je trebalo na diskretan način saopštiti Guliveru, jer znalo se za njegovu prijeku narav i čestu aroganciju u ophođenju sa onima koji nemaju takta ili su grubi i suviše kritični u (pr)ocjenama onoga što se prethodno uradilo ili planiralo. Razmišljalo se o kloniranju Gulivera s obzirom na dostignuti stepan medicinske nauke i tehnike ali se odustalo, jer na planeti Zemlji nijesu mogli naći osobu koja bi mogla izdržati tako složeni medicinski operativni zahvat i nešto kasnije dolazak na svijet KLONA u liku Gulivera. Spasonosna odluka je donijeta i glasila je da se uzme Guliverov DNK-gen, da medicinskim stručnjacima u najpoznatijim naučno - istraživačkim centrima i laboratorijama koji će razdijeliti i „oplemniti” njegovo sjeme u cilju povećanja nataliteta. Naravno, sve je urađeno u dogovoru sa Guliverom i u najvećoj tajnosti, samo najpovjerljivijim savjetnicima za javnost. Provjerena je Guliverova krvna slika, utvrđeno zavidno zdravstveno stanje, a bogme i urolozi su bili zadovoljni njegovom „prirodnom obdarenošću”, koja je prelazila nekoliko puta visinu i najvećeg Liliputanca. Ne treba sumnjati u medicinske stručnjake i dostignuti stepen razvoja medicine u zemlji - državi Liliputanaca, a još manje u Guliverove prirodne sposobnosti i plodnost, koja će se u narednom strateškom petogodišnjem periodu ubrzo pokazati kao unosna investicija, a rezultati i statistički biti potvrđeni. Mudri Liliputanci nađu pravo rješenje za sve svoje probleme, koji rijetko iskrsnu usled velike brige na podizanju NATALITETA i super standarda građana! A možda će biti još nekih sitnijih problema u (pr)ocvjetaloj zemlji Liliputaniji. Očekuje ze dalji razvoj događaja! Podgorica, subota, 21. april. 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović (251) Skica za portret „teroriste u državnom udaru“. Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 26. april 2018. godine. SKICA ZA PORTRET „TERORISTE U DRŽAVNOM UDARU“ Sama po sebi riječ „terorizam“ je strašna i teška, podmukla i uznemirujuća, sa puno zapleta i zavjera, podla i traumatična, krvava i tragična i mnogo toga još što čovjeka navodi na razmišljanje i samo jedno pitanje: Šta država treba da (pred)uzme u cilju sprečavanja i otkrivanja „terorista i terorizma“? Suđenje vijeka za „državni udar - pokušaj terorističkog napada“ navodi me na dalja razmišljanja, kako o toku suđenja optuženim i osumnjičenim, tako i fizičkom izgledu teroriste i njegovim namjerama. Šta bi bio moto da neko kao „terorista“ planira i(li) izvrši neko terorističko djelo kao plaćenik ili kao njegov lični dobrovoljni čin? Čovjek ne mora da izgleda tako strašno „kao ogladnjeli i pobiješnjeli vuk“ da bi pripremio ili počinio neko terorističko krvavo djelo! Imam na umu onu narodnu izreku „izgled čovjeka ponekad može da zavara i prevari“! Kao gledalac i slušalac pored malog tv ekrana redovno pratim tok suđenja osumnjičenima za „državni udar - terorizam u pokušaju“. Nijesam pravnik i laik sam u cijeloj toj pravnoj stvari. Nastojim biti nepristrasan i objektivan prema osumnjičenima, svjedocima, svim iskazima i činjenicama, koji su se čuli, mogu se pokazati i dokazati. Naravno, da kao sudija što ima, ja nemam potpun uvid u predmet da bih mogao nešto više reći, ali primjećujem i logički zaključujem o svemu onome što se daje preko tv ekrana i čuje iz sudnice Višega suda u Podgorici po predmetu Ks. br. 14/2017. Kako suđenje ulazi u završnu fazu tako mi kao zainteresovanom gledaocu i slušaocu sve više biva intrigantno, naročito u dijelu izjava datih od (sa)slušanih „svjedoka“ i materijalnih „dokaza“ sa kojima „raspolažu“ državni i sudski organi, a na osnovu kojih će se „optuženima osumnjičenima“ u krajnjem donijeti rješenje - presuditi! U dva svoja prethodna teksta rekao sam, manje - više, sve što sam htio reći o samoj „zavjeri komplotu“ zvanom „državni udar“! Ne bih se htio ni u čemu ponavljati, ni u cjelini niti u pojedinostima i u svemu ostajem pri rečenom. Ovdje je u fokusu moje pažnje „teroristička oprema - alat - oružje“ kao „CORPUS DELICTI“, i naravno, fizički izgled i starosna dob lica osumnjičenih za djelo „državni udar terorizam u pokušaju“! Izdvajam neke od predmeta, sa kojima su trebali ili su raspolagali „teroristi –osumnjičeni“, koji su zaplijenjeni tokom „pretresa“ jednog objekta ili (pre)uzeti od svjedoka saradnika Aleksandra Saše Sinđelića! Nabrajam: fotografija na kojoj je oružje (45 komada pušaka) sic!, dron, dva zaštitna pancir prsluka, 30+12 pari čizama sa brojevima od 41 do 44, bodljikava žica žilet žica, potkape sa prorezima za oči, 390 majci, dvije jakne, 35 kombinovanih futrola, boksevi crni i boksevi sa mrtvačkom glavom, 56 gas maski, čuturice, plastični štitnici za ruke i noge, 11 pari muških čarapa, četnički barjak, majice sa dvoglavim orlom, 3 kutije sa metalnim kuglicama, praćke, (policijske) lisice za ruke, dvoje pantalona i tako dalje!!! Tako, sa svim tim „arsenalom“ njih desetak uhapšenih „planirahu“ da izvedu „terorističku (atr)akciju“ zvanu „državni udar“ na crnogorsku Skupštinu i još da (h)apse ili ne daj bože (u)biju (ne)koga Premijera, koji čak i rijetko kad boravi u tom objektu posebno u noćnim satima! Nameće se logičko pitanje odakle sada puške i čije su, a uzete su na revers na kojem nema datuma? Da li su to puške iz vojnog ili policijskog skladišta - magacina države Crne Gore? Odakle puške, a Mirko Paja Velimirović je već bacio „potopio oružje - puške i municiju“ u jezero? Kako je moguće da su „osumnjičeni - teroristi“ njih petnaestak svi iz Srbije, druge države? A samo ih šestoro u pritvorskoj jedinici u Spužu? Otkud svjedoku saradniku cifra od oko 500 osoba koji su angažovani da učestvuju u „državnom udaru“ - svi iz Srbije, a na „raspolaganju“ su „potpoljene“ puške“, kao i puške iz magacina vojnog ili policijskog - samo 45 pušaka, opasači i futrole bez pištolja!? Da kojim slučajem, svjedok saradnik Sinđelić, nije udesetostručio brojku, gledano prema „rasopoloživom“ oružju - puškama? Čak i da nije udesetostručio brojku fiktivnih samo njemu znaniih „lica „terorista“, koji su bili spremni da budu aktivni učesnici „državnog udara“, na osnovu raspoloživog „arsenala opreme i naoružanja“ (po)kupljenog sa nečijeg buvljaka ne postoji mogućnost da se kompletno „uniformišu“ i naoružaju petorica „terorista“, a kamo li njih pedesetak ili čak 500!!! Očigledno je da (po)kupljena oprema bez oružja (iz crnogorskog policijskog ili vojnog magacina - skladišta) isključivo je imala da (po)služi kao dokazni materijal u interesu onoga ko je sve ovo vrlo nevješto planirao odnosno inscenirao. To su samo neka logička razmišljanja ili zaključci kao i pitanja, koja su veoma bitna i koja traže odgovor i ujedno mogu biti rješenje samog „državnog udara“, ako već nije na brzinu (iz)montiran!? Sve ostalo su samo „dokazi“ koji stoje na veoma labilnim i staklenim nogicama i ništavni su za djelo koje se stavlja na teret osumnjičenima kao „teroristima“ u predmetu Ks. br. 14/2017. A šta tek reći o fizičkoj spremi - utreniranosti osumnjičenih „terorista“ i njihovoj starosnoj dobi u cilju kondicije kao hiper aktinosti koje bi oni morali izvesti u brzometnom jurišu - napadu na Skupštinu, samo je nečija iluzija koja obesmišljava cijeli jalovi scenarij nevještoga „planera“. Sa opasačima, bokserima, gas maskama, futrolama, potkapama, praćkama, suzavcima i „potpoljenim puškama i municijom“ mogli bi poslužiti kao predstava samo na nekoj ljetnjoj pozornici djeci za zabavu pred spavanje. Podgorica, srijeda, 25. april 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović (252) Crnogorski predsjednički dvojac bez kormilara. Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 28. april 2018. godine. CRNOGORSKI PREDSJEDNIČKI DVOJAC BEZ KORMILARA Ženo, pojačaj taj ton (na tv ekranu), jer izgleda da dobro ne čuh „neku meni čudnu i za nekoga mnogo važnu vijest“, na koju bez premišljanja reagovah: „Nije, valjda, da se neko sa nama sprda!? Pa to je sprdnja, ljudi!? Ma, je li to moguće“? Znam, nije 1. april! U tom svom bunilu, stiže mi od stopanice potvrdan odgovor: „Dobro si čuo, ...“! Sjedoh, ka’ ošamućen!? Ustajem, (…) nemam mira! Uzimam olovku i papir da (za)bilježim „predlog zakona ... o počasnom predsjedniku...“!? Gledam i slušam, a svojoj ženi kao objašnjavam da će Filip biti „institucija“ i „počasni predsjednik Crne Gore“! A ona će, znajući me: „Nećeš, valjda, da opet pišeš! Zaisto si se više napisa’, ka’ poijedan istoričar. To ti je uzaludnja rabota i niko ti to ne čita više“! E oću, rekoh, (na)pisati pa makar ga samo ja čitao, jer ne mogu (o)trpjeti i to čudo koje će da se desi, a da ne reagujem! „Kao grom iz vedra neba“ odjeknula je vijest o „zanimanju“ i instituciji „počasni predsjednik“ i to naše malene i vječne, zelene i ekološke Crne Gore sa plavetnim nebom iznad! Kakvih se sve čuda u (pro)evropskoj Crnoj Gori, u prethodne skoro tri decenije, nije izdešavalo (k)od „mladih, lijepih i (još) pametnih“, a ja se naslušao, nagledao i načitao, kao i svi mi u malenoj i ekološkoj državi sa oko 640.000 stanovnika! Mislio sam da me više neće, niti može, iznenaditi ni čuda koja će se dešavati narednih ljeta u Crnoj Gori. Prevarih se!? Dvije paralelne Crkve. Dvije paralelne akademije. Nekolika službena jezika, od kojih je jedan sa dva nova slova! I sve to u samo tri decenije!? A povrh svega toga bio je „rat za mir“, pa je „mir pobijedio rat“! A onaj, koji je bio idejni vođa „rata za mir“ i pisac da je „rat pobijedio mir“ priznao je da je bio vođa kriminalne organizacije u (pro)evropskoj, ekonomski prosperitetnoj i ekološkoj Crnoj Gori u kojoj nema kriminalnih organizacija, ni u društvu niti na državnom nivou!? „Obnovili“ su državu, dobili su oca nacije, ušli su u NATO, i na čekanju su pred vratima EU. Ah, ljudi pomozite da se to jednom sve razluči i postavi na svoja mjesta, makar neko od nas istoričara! Reformisali su, po nekoliko puta, sve što su mogli: vojsku, zdravstvo, školstvo i sudstvo. Donijeli i usvojili preko 5000 (j)evropskih zakona, koji govore o demokratiji!? Preveli na stotine hiljada stranica sa „ingleškog“ na crnogorski jezik! Sa tranzicijom su završili, tako što su sve (ras)prodali raznoraznim stranim i domaćim investitorima, i naravno šeicima. Samo su brojčano uvećali državni aparat - administraciju i policiju, naravno sa članskim kartama svoje najbrojnije i najmoćnije stranke nekada zvane SKJ-u, a malo kasnije promijenili joj naziv u DPS! To se sve zove DEMOKRATIJA jedne vlasti sa nezamjenljivima iz generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“. E viđi, mnogo je, pa i nek’ je za jednu vječnu i malenu, a junačku Crnu Goru! Ne samo da je mnogo, nego je i premnogo na leđima građana jedne ekološke i junačke (pro)evropske Crne Gore pa da je za cijeli 21. vijek. Razmišljam, o tome kome je mogla pasti na um tako „ženijalna“ misao - ideja? Taj koji je to smislio samo je mogao biti čovjek novih (ev)ropskih shvatanja, a po vokaciji ekonomista i pravnik!? Ne poznajem takvoga čovjeka, a da je u svojstvu predsjednika ekološke i junačke Crne Gore! Znam da je jedan zvanični predsjednik, sadašnji odnosno novoizabrani, diplomirani ekonomista. A drugi, odlazeći, ali novouspostavljeni „počasni predsjednik“, takođe malene i ekološke, a junačke i ne kriminalizovane države Crne Gore diplomirani pravnik i još advokat. Vjerujem da su dugo sondirali teren za takvu „ženijalnu“ ideju u cilju realizaciji te novostvorene i novootvorene institucije! Pitam se, kad bi moglo biti vrijeme nastanka takve ideje? Pade mi na pamet da se to moglo desiti u vremenu premišljanja kojega će kandidata predložiti najodgovorniji u članstvu DPS-a, jer su malo kasnili sa pr(ij)edlogom kandidata za predsjedničke izbore, koji su bili zakazani za 15. april tekuće godine! Mada ne mora to biti tako! Možda su i požurili, barem gledajući po pr(ij)edlogu za predsjedničkog kandidata. Po onoj narodnoj izreci „sve što je brzo i kuso je“! Na prvi mah, učinje mi se da i nije loša ta „ženijalna“ ideja donijeta na brzinu i odmah, nepunih 15 dana poslije predsjedničkih izbora! Državu Crnu Goru će da vode ili sa njome da upravljaju paralelno dva predsjednika!? Jedan će predsjednik biti zvanični, a drugi će biti nezvanični ali „počasni predsjednik“? Tek mi sada biva jasnije zašto su uvedena dva nova slova u novouvedenom i zvaničnom službenom „crnogorskom jeziku“!? Dakle, tvorac te nove institucije „počasni predsjednik“ imao je, sve mi se čini, viziju još poodavno!? Jedan će predsjednik u svojstvu zvaničnog predsjednika govoriti službenim „crnogorskim jezikom“, a drugi predsjednik u svojstvu nezvaničnog „počasnog predsjednika“ imaće mogućnost da govori srpskim jezikom ili ostalim jezicima u službenoj upotrebi. To i nije loša zamisao, ako je riječ o tome. Međutim, šta ćemo sa onima koji su druge vjere i nacije? Naravno, sve će biti uređeno važećim propisima i zakonima države Crne Gore na čelu sa dva predsjednika!? Ne znam, ali vjerujem da Ustav Crne Gore neće trebati mijenjati zbog postojanja predsjedničkog dvojca, iako toga nema u sadašnjim uslovima! Ustav će se urediti baš onako kako njima - predsjednicima bude odgovaralo, a da nadležnosti i jednog i drugog budu razdvojene po potrebi! Mnogo je pitanja koja mi trenutno padaju na pamet. Na primjer: „Da li će predsjednici, zvanični i počasni, sjeđeti na dvije stolice u jednoj prostoriji ili će sjeđeti u jednoj fotelji sa dvije prostorije? Sve je moguće u našoj ekološkoj i malenoj, ali junačkoj i transparentnoj Crnoj Gori! E to se zove ekološka Crna Gora, sa dva predsjednika i jednom stolicom odnosno foteljom kao dvosjedom! Rekoh da mi se, namah, učinje o ne tako lošoj viziji - „ženijalnoj“ ideji, posebno kada je u pitanju postojanje dvije Crkve! Zvanični predsjednik će ići u Crnogorsku pravoslavnu crkvu, registrovanu kao NVO u policijskoj stanici, a nezvanični odnosno „počasni predsjednik“ će ići sa drugim dijelom građana u Crnogorsku mitropoliju ili Srpsku pravoslavnu crkvu!? Takođe, neće biti ništa neobično ni kada je riječ o posjetama naučnim ustanovama ili akademijama. U tom slučaju će zvanični predsjednik ići u DANU, registrovanu kao NVO, a „počasni predsjednik“ u CANU, i svi će biti više nego zadovoljni, jer će imati ispred sebe po jednog predsjednika države Crne Gore, kao zaštitnika! I da ne dužim više, jer mnogo je pitanja koja se sada otvaraju uvođenjem nove neustavne institucije „počasni predsjednik“ ekološke i junačke države Crne Gore. Kad se dublje i ozbiljnije razmisli onda se mora reći da je ideja i usvojeni pr(ij)edlog zak(l)ona o „počasnom predsjedniku“ jedna besmislena i neodrživa institucija koja samo narušava ugled zvaničnog predsjednika države Crne Gore. To je tako, ako ćemo zboriti pravo, argumentovano i na zakonima da je osnovano, a ujedno da je u praksi održivo. Evo nekoliko razloga za navedeno. Prvo, pod pretpostavkom da sve bude kako je i zacrtano od strane idejnog tvorca i realizatora, novouvedena institucija, titula i „zanimanje“ „počasni predsjednik“ države Crne Gore dobrim dijelom degradira, derogira ili blaže rečeno umanjuje zvaničnu ulogu zvaničnog predsjednika Crne Gore pred državnicima Evrope i svijeta samim činom njegovog postojanja kao institucije. To je nesporno i ne može se ničim braniti, pa ni (kakvim) zaslugama ili pravnim propisima i posebno praksom. Nije valjda da će ekološka i junačka država Crna Gora biti ta koja je prva došla na „ženijalnu“ ideju i ujedno je realizovala, a njen efekat biće kao sa „prvom ekološkom državom“! Drugo, takođe, važno pitanje je predstavljanje ili zastupanje spoljne politike ekološke i junačke Crne Gore pred državnicima Evrope i svijeta, a uz postojanje instituta „počasnog predsjednika“ koji ne može biti uz zvaničnog predsjednika Crne Gore. Treće, ko će, od dva predsjednika, zvaničnog i „počasnog“, zastupati ekološku i junačku Crnu Goru u Ujedinjenim nacijama ili pred Zapadom i Istokom? Da li će zvanični predsjednik biti opredijeljen i zadužen za Zapad a „počasni predsjednik“ za Istok? Kakve su i da li su podijeljene interesne sfere i jednog i drugog „predsjednika“ ekološke i junačke Crne Gore? Dalja elaboracija brojnih pitanja koja se nameću odvela bi nas u besmislenost o postojanju institucije „počasni predsjednik“ ekološke i junačke Crme Gore, a što će se ubrzo i pokazati kao čist dilentatizam jedne garniture vlasti od dolaska generacije „mladi, lijepi i (još) pametni“. Prosto rečeno, neodrživo je u praksi ma koliko bilo opravdano i korisno za jednog čovjeka i za njegov državnički doprinos i vječnu zahvalnost da je sve što je radio bilo u „korist građana Crne Gore“! I na samom kraju, ne mogu se oteti utisku da ne uporedim ovaj politički i državnički crnogorski i jedinstveni političko - sportski „predsjednički dvojac“ sa veslačkim „dvojcem bez kormilara“, koji će biti u dilemi tokom svoga radnog angažovanja u petogodišnjem mandatatnom periodu „veslajući“ ekološkom i junačkom Crnom Gorom uzduž i poprijeko u regionu i šire, kako da upravlja „čamcem - državom Crnom Gorom“ bez kormilara? Da li će tokom svoga političkog i državničkog rada i upravljanja koristiti „RIMEN ČAMAC“ ili „SKUL ČAMAC“ s obzirom na njihovu specifičnu težinu ili će i jedan i drugi predjednik biti u ulozi SKIF-a veslača kako pred građanima ekološke i junačke Crne Gore tako i pred evropskim i svjetskim državnicima, a sve u interesu doživotne i vječne zahvalnosti za „dobrobit“ koju su učinili u protekle tri decenije!? Državnički i „predsjednički dvojac bez kormilara“ upravljaće građanima Crne Gore veslajući (ih) uzduž i poprijeko za interese njihove lične i vječne sve do biološkog njihovog nestanka, bilo sa jednom rukom i jednim veslom ili sa dvije ruke i dva vesla, a sve ponaosob kako im kada bude odgovaralo, pa makar veslali u dva različita pravca kao i do sada! „Da živimo bolje“, „Mi znamo kako“, drugačije ne može biti nikako za naredne tri decenije. Misle: „Sve (je) vječno“ a ne znaju da traju samo „do jedne sudnje ure“! A, do tada, građanima Crne Gore, neka je svevišnji, Bog, u pomoć!!! Podgorica, subota, 28. april 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović (253) Ne u snu, baš na javi, desio se potop „državnog udara“. Objavljeno: IN4S.Portal, srijeda, 09. maj 2018. godine. NE U SNU, BAŠ NA JAVI, DESIO SE POTOP „DRŽAVNOG UDARA“ Kako se ovo „suđenje vijeka“ oko „državnog udara“ oteglo sa (sa)slušanjem svjedoka i ne nazire mu se skori kraj, tako je današnji pozvani svjedok gospodin Nebojša Medojević svojim svjedočenjem prikovao za dno „brod - optužnicu“ za koju su bili „vezani“ državni „dobrovoljci“, a sve ploveći kao učesnici, svjedoci saradnici, politički scenaristi, režiseri i montažeri u samom „državnom udaru“. Od samoga početka moglo se naslutiti, barem prema optužnici Specijalnog državnog tužioca, da nešto ne štima i da je bez krunskih dokaza u njenom biću krivičnoga djela, koje se stavlja osumnjičenim - optuženim za planiranje - izvođenje „državnog udara“ ili kako je kasnije preinačeno za „teroristički napad“ na državu Crnu Goru. Erozija „argumenata - dokaznog materijala“, koji su činila „temelj“ u optužnici, dijelom je počela prilikom ispitivanja osumnjičenih - optuženih, a dobrano je korodirala svjedočenjima učesnika - saradnika, koji su se „dobrovoljno prijavili“ da svojim iskazima „argumentovano“ podupru sve ono na čemu se „temelji“ optužnica Specijalnog državnog tužioca Crne Gore. Da se kojim slučajem navedeni sudski pretres - proces završio prije nekolika mjeseca donošenjem bilo kakve presude - rješenja protiv osumnjičenih - optuženih, vjerovatno bi bili zadovoljni svi, a posebno bi bili zadovoljni oni koji su inscenirali cijeli navedeni slučaj takozvani „državni udar“! Međutim, po onoj narodnoj izreci: „Đavo nit’ ore niti kopa, već sve o đavolu radi“, dokazni materijal na osnovu kojega se sve navedeno u optužnici „podupiralo“ počeo se, „opet za đavola“ razvodnjavati, jaloviti, korodirati i na kraju urušavati odnosno tonuti do samog morskoga ili „jezerskoga“ dna. Od svih brojnih iskaza koje su svjedoci davali tokom svoga saslušanja pred sudijom Višega suda u Podgorici i Državnog specijalnog tužioca u vezi predmeta Ks. br. 14/2017, vrlo malo se moglo staviti na teret osumnjičenih - optuženih, koji se već 19 mjeseci nalaze u pritvoru u ZIKSu. Rekoh, a nije na odmet da istaknem, da je erozija i korozija „dokaznog materijala“ od strane podnosioca optužnice odavno počela od samoga početka saslušanja svjedoka. Svjedočenje gospodina Gorana Danilovića, u svojstvu svjedoka koji se u tom kritičnom događaju nalazio na funkciji Ministar unutrašnjih poslova u Vladi izbornog povjerenja, gotovo u potpunosti je razotkrilo i objelodanilo sve ono o čemu se u javnosti i iza kulisa govorilo, a državni organi ćutali. Iskazi njegovi su demantovali mnoge izjave i tvrdnje svjedoka, i duboko uzdrmali „temelje“ državne optužnice za osumnjičene u „državnom udaru“. Već je tada počela da uveliko blijedi slika o dobro organizovanoj grupi i „državnom udaru“, oružju, specijalcima i masovnom broju učesnika, koji će se toga kritičnog dana okupiti pred crnogorskom Skupštinom. Današnje svjedočenje, gospodina Nebojše Medojevića, dato kao slobodan iskaz, pitanja i odgovori, koje smo mogli čuti samo su još jednom potvrdili da se radi o politički montiranom događaju (na)zvanom „državni udar“ uperen u prvom redu protiv Demokratskog fronta i njegovih lidera. Njegovim ukupnim svjedočenjem jasno se stavlja do znanja crnogorskoj i ostaloj javnosti da je i on jedan od „organizatora“ koji bi trebao biti među osuđenima, jer je razotkrio planirani scenarij od strane režima na vlasti, koji je bio uperen protiv opozicije a sve u cilju čuvanja i održanja autoritarne vlasti. Svojim svjedočenjem i saznanjima sa kojima je raspolagao, kao i političkom funkcijom na kojoj je bio, posebno u Odboru za bezbijednost, nedvosmisleno je stavio do znanja svima da niti jedan državni organ u Crnoj Gori nije imao bilo kakvu najavu i dojavu, bilo kakvu informaciju, indiciju iznutra ili spolja da će na dan izbora 16. oktobra 2016. godine doći do demonstracija i(li) krvoprolića i u krajnjem da će doći do „državnog udara“! Čak ni obaveštajna služba NATO-a, koja u Crnoj Gori ima svoju službu po tom pitanju, nije imala apsolutno ništa što bi je navelo da reaguje i makar „informacijom“ obavijesti državne organe Crne Gore. Ni Ministarstvo vojno odnosno tadašnja Ministarka nije bila ni o čemu obaviještena i niti je raspolagala bilo kakvom informacijom o događajima koji bi slijedili. Takođe, bez bilo kakve sumnjive informacije ni ANB-e a niti Predsjednik države Crne Gore nijesu bili obaviješteni o takvom (su)ludom događaju koji je neko „pripremao“ za dan parlamentarnih izbora. Početak današnjeg suđenja najavljivao je nešto što do sada, tokom saslušanja brojnih svjedoka, u sudnici se nije čulo od strane Državnog specijalnog tužioca, a to je, da se stavi pod upit zdravstveno „psihičko stanje“ svjedoka gospodina Nebojše Medojevića!? Dakle, od svih svjedoka, koji su saslušavani, samo je njegovo „zdravstveno“ stanje stavljeno pod upit i da se takav svjedok ne može saslušati!? Čak je data pauza da se Sudsko vijeće usaglasi ili zauzme stav po tom pitanju - predlogu! Ipak, odbijen je „predlog“ za vještačenje „psihijatrijsko“ u smislu dijagnoze „personality fabulous“, kako konstatova Specijalni državni užilac, koja je primjerena „medicinskom izrazu“! Zaista je bio čudan i ne malo iznenađujući predlog od strane Specijalnog državnog tužioca da se jednom takvom svjedoku, koji je ne samo političar i lider stranke PZP sa dugogodišnjim političkim iskustvom, fakultetski obrazovan čovjek, dugogodišnji poslanik u Skupštini Crne Gore, dugogodišnji član Odbora za bezbjednost, ne dozvoli da u svojstvu svjedoka bude saslušan u vezi neposredno pred kritični događaj od 16. oktobra 2016. godine, kao i svega bitnog u vezi sa sudskim predmetom Ks. br. 14/2017. godine. Na kraju, očigledno je da su razlozi o pokušaju kompromitacije ličnosti i političke diskvalifikacije navedenog svjedoka bili usmjereni samo sa jednim ciljem, a to je da se istina o cijelom događaju ne otkrije odnosno da se ukloni posredna opasnost od potapanja montiranog političkog događaja zvanog „državni udar“, a što se na kraju, ipak, i desilo. Svjedok je otkrio i POTOPIO plan „državnog udara“ koji je bio režiran u svrhu održanja na vlasti postojećeg autoritarnog političkog režima. Podgorica, srijeda, 09. maj 2018. godine Dr Momčilo D. Pejović (254) Donator ili deto(nato)r Don Duško nije svetac Sveto! Objavljeno: IN4S.Portal, nedelja, 20. januar 2019. godine. DONATOR ILI DETO(NATO)R DON DUŠKO NIJE SVETAC SVETO ! Da malo predahnem od (u)zaludnog decenijskog istraživanja i neisplativog pisanja, ili kako to moja stopanica naziva „čistim penzionerskim troškom“. Ipak, uzeh da se glasnem povodom najnovijih „političko-finansijskih“ malverzacija-dešavanja ili afere „KOVERAT“ koja prijeti da protrese mnogo zamašnije i jače od onih koje su drmale političko, državno i stranačko tlo, kao što su afere: Avala, Zavala, Prelomi Mašane, Jedan čovjek četiri glasa, Limenka, Snimak, (...) i najzad Državni udar. Ne nabrojih sve, ali znamo dobro koliko ih je sve bilo u ove tri decenije od dolaska „mladih, lijepih i (još) pametnih“ i njihove veoma uspješne „vizionarske“ devize „mi znamo kako“, „da živimo bolje“ (...) i to baš u vremenu kada nas učiše da godine počinju januarom!? Nesporno, ovi dolazeći mladi, sada već po malo stari, imali su viziju!? Moguće i nemoguće u današnjoj Crnoj Gori što se sve n(ij)e zbiva(lo) ili što će tek biti, a da nije već bilo za njihovoga mandata zajedno sa ogromnim brojem DPS-ovaca i naravno njihovom najistaknutijem partijskom čelniku i neprikosnovenim vođom! Barem smo mi u Crnoj Gori imali kućića i odžakovića, skrobovića i kačamakovića, koljenovića, junaka i serdara, vojvoda, vođa i gospodara koji traju li traju do današnjih dana! Kako se stvari ili (po)dešavanja kreću, nameću i upravljaju svi su izgledi da će ih ovaj gotovo trodecenijski sve prevazići i to u kontinuitetu svoje lične radno-državničke karijere i partijske vladavine. Poduralo mu, što bi se u narodu reklo, samo da ga zdravlje posluži! Nije valjda da će „partijskoga stada“ nestati ili para u porodičnim bankama „Prve familije“ prifaliti! Gradi se po Crnoj Gori kao nikad do sada. Privatne građevinske firme podižu cijela blok naselja za deset, dvadest i više hiljada stanovnika, a cijela Crna Gora ima samo nešto preko 625.000 stanovnika. Projekti za hidrocentrale male i srednje veličine se na brzinu donose i još brže usvajaju u gradskim skupštinama, a aminuju u Vladi Crne Gore mimo zakona i zabrane o gradnji na pojedinim lokacijama. Vode u potocima i rijekama crnogorskim ima sve manje, jer je projektovano da se ona zakonskim putem „utjera“ u cijevi Fi-20. Sve to rade mlađani preduzetnici i biznismeni crnogorski bez dana radnog staža, znanja, struke i nauke u korist, vele, onih mještana kudijen voda teče, samo da ne plave njihova polja i livade na kojima stada pasu bez dozvole! Kuća, domova, vikendica i vila od po nekoliko stotina ili par hiljada kvadrata nikad nije bilo više nego li što ih je danas, legalno i sve od mjesečnog ličnog dohotka sa primanjima u prosijeku od oko 350,00 eura, a nezaposlenih je nezvanično više od trećine sposobnog radnog stanovništva! Golim se okom može vidjeti „napredak“ u svakom pogledu, ako je uzeti zdravo za gotovo ne tako davnu i nezaboravnu izjavu bivšega premijera a sadašnjega Predsjednika države Crne Gore: „ko hoće da vidi“, nadasve u ekonomskom i životnom standardu ogromne većine crnogorskih građana. Izračunaše nam stručnjaci u „Monstatu“ da je minimalac za dnevno preživljavanje nešto malo viši od 2 (dva) eura. Baš tako, drugačije ne može biti nikako rekoše oni u ime svoga partijskog Vođe, Gospodara i Oca crnogorske nacije, crnogorske Države, državnosti i budućih (ne)rođenih života! Konačno naši zvan(ični)ci (pri)znadoše da je: „ekonomski rast iznad planiranog, a državni dug Crne Gore na granici od 70 procenata odnosno približio se cifri od 3 (tri) milijarde eura“. Mašala! Ništa neobično niti abnormalno i alarmantno!? Naš ukupni državni dug je u rukama inopartnera! Blago njima sa nama. Mi svakako „napredujemo“ barem u nečemu i ne može nam to niko (o)sporiti. A kažu, najnoviji podaci, da je u Crnoj Gori broj mojih penzionerskih d(r)ugova prešao cifru od 130.000! Država smo sa najviše mil(o)ionera ili botova, procentualno broju stanovnika i životnom standardu njenih građana. Kažu zli jezici, a statistika ne bi trebala da mnogo odstupa iako je promjenljiva kategorija, da mil(o)ionera u malenoj i junačkoj, a još ekološkoj i vertikalnoj Crnoj Gori, ima preko sto i jednoga više! Svi su se oni izljegli iz ovoga trodecenijskog „razvoja“ (proev)ropske demokratije, transparentne i tranzitne privrede i društva, a samo zahvaljujući vizijama najjače i najbrojnije partije-stranke zvane DPS, na čelu sa svojom političkom elitom. Kažu, ovi današnji naučnici, psiholozi, terapeuti, ljekari i nadriljekari, da ljudi sanjaju ono o čemu razmišljaju!? Da se ne upuštam sa njima u diskusiju ili u sučeljavanje sa svojim protivargumentima. Dajem im za pravo u jednu ruku, makar na svome ličnom primjeru. Opterećen i pod utiskom brzih smjena privrednog i društveno-političkog razvoja crnogorskoga društva kao i mnogim dnevnim događajima u vidu proslava godišnjica, desetogodišnjica, stogodišnjica i jubileja raznih znanih i neznanih ličnosti iz naše (p)lodne i (he)rojske istorije, uz „efikasnost“ onih koji čuvaju javni red i mir, sudskih organa vlasti, odsanjah to isto veče da je i meni moj neškolski drug, koji me je u stvarnosti zbog moje apolitičnosti ili bolje reći kritičkih tekstova za vrijeme vladavine „Mladi lijepi i još pametni“ u potpunosti (od)bacio i zab(o)ravio (na) naše do tadašnje dvodecenijsko, sa moje strana iskreno, druženje, greškom stavio u moje ruke bolje reći (pod)metnuo koverat sa nekoliko desetina hiljada, od ushićenja-radosti ne viđeh kojih novčanica, pa može biti da su baš dolari bili u „svrhu mojih naučnih istraživanja i štampanja rukopisa“ pod naslovom „Crna Gora i Crnogorci u ruskoj periodici 1815-1917. godina“!? Taman onoliko koliko sam (pro)računao da mogu zatvoriti svoju finansijsku konstrukciju za objavljivanje šest tomova sa oko 10.000 stranica materijala, a koje još niko u Crnoj Gori nije imao na jednom mjestu niti ga je ikad (pro)čitao ili dajem mogućnost da im je samo do najviše 10 procenata od svega toga poznato! Naravno uložio sam deceniju danonoćnog rada u isčitavanju, prelistavanju, selekciji, preuzimanju, štampanju materijala iz oko 8000 knjiga! Izdvojeno je sve što se odnosi na Crnu Goru, a takođe i na sve južnoslovenske narode u navedenom periodu. Moram napomenuti da moja stopanici na navedeno ima „svoju ekonomsku računicu“ ili bolje reći konstataciju „uzaludna rabota ili neisplativi rad“! Saaaaanjam, budim se razočaaaaaraaan! Koverat (u)zaludno tražim! Ovih dana sve preturam po stanu, ali ni traga od „koverte“ za koji sam bio ubijeđen da mi je (u)trpana u ruke, doduše bez i jedne riječi moga dugogodišnjega sada već za mene izgubljenog neškolskog druga!? Ni dan danas mi nije jasno da li je to zaista bio moj sladak san ili je traženje „koverte sa novcem“ moj čemer i java! Moji snovi ponekad imaju snažnu čaroliju i doživljaj. Moje potrebe kao penzionera sa nepunim dvogodišnjim stažom sasvim su skromne, bolje reći su u skladu sa onom narodnom izrekom: „O starosti živote bez strasti“! Samo jednu malu digresiju, a propo mojega igranja na kladionici. Jednom mojem Cetinjaninu zapalo je za oko kako me često viđa da idem do sportske kladionice i ne bi lijen u ne baš zgodnoj prilici u društvu zajedljivo dobaci: „Igraš sportsku prognozu“! Naravno, odgovorih i rekoh istinu da je riječ o, za mene velikih, 0,50 centi nedjelnjo! Zaboravlja moj poštovani kolega i Cetinjanin da ga takvom prilikom svaki put često viđam u kafani ili ispred nje kad je lijepo vrijeme u Podgorici, gdje „ponekad ili češće objeduje“. Samo da kažem da bih sve pare koje bih dobio na sportskoj prognozi bez imalo dvoumljenja uložio u svoja „naučna istraživanja“ odnosno štampanje navedenog rukopisa. Na sve ovo moja stopanica kaže: „Ti tvoji snovi i želje za života tvoga ostvariti se neće“! Da nije sve izgubljeno i da zaista (po)stoje ljudi koji koverte sa mnogo novca daju iz ruke u ruku u partijske svrhe, kao stvaran dokaz je emitovani skajp snimak (17. 01. 2019. godina) razgovora Urednika emisije „Načisto“ sa izvjesnim gospodinom Don dr Duškom Kneževićem, direktorom „Atlas banke“ i „Invest banke Montenegro“ u „demokratskoj i nezavisnoj“ Crnoj Gori i ujedno „britanskim državljaninom“! Gest njegove „dobrovoljne donacije“ ili „ugovorene donacije“ sa sadašnjim partijskim čelnikom (pro)budi u meni „realnu“ nadu da (po)vjerujem u (ost)varenje moga sna! Ni danas nemam ni trunku sumnje da u sanjanoj koverti nije bio novac, a ne papirna čokolada, jer u snu sam čvrsto držao podeblji koverat i po pipanju sam znao da je bio novac za moj rukopis. Snovi me još ne napuštaju, mada posustaje moje tvrdoglavo (sp)orno (vje)rovanje da će se neko možda naći da okonča moje snove i objavi pripremljeni rukopis ili me (raz)uvjeri da je to bio samo „moj (od)sanjani san“! Nije prvi put da preko malih ekrana na raznim tv stanicama imamo priliku da od gostiju sa političke scene viđamo, pored ostalih, političkog pokajnika ili političkog pokojnika, isluženu i (pro)palu stranačku ličnost, prevaziđenog političara, vještog političkog (pre)letača ili stranačku ličnost koja ima druge kvalifikative u cilju prikupljanja informacija i njihove obrade i tome slično. Bilo je i onih koji su se iskreno tokom emisije „ispovijedili“ i ukazali na one koji su dobijali na ruke novac od njih lično, odslužili svoju kaznu koja je pravosnažno određena! Ima i onih koji su odslužili sudsku presudu i nikom ništa ili onih koji se čekaju da „dobrovoljno“ dođu u Crnu Goru i pođu na odsluženje kazne, a da država Crna Gora odnosno njene institucije mnogo ne haju za takve „odmetnike“. Ima i onih koji su od istih crnogorskih sudskih organa bili osuđeni i odležali izvjesno vrijeme pa su kasnije oslobođeni i sada od države Crne Gore traže nadoknadu materijalne i nematerijlne štete i tako dalje. A šta je sa svjedocima saradnicima ili zaštićenim svjedocima? Na sve navedeno imao bi bivši prevaziđeni i preostarjeli politički čelnik i stari lisac svoju opasku „sve je to samo čalabrcak“ u odnosu Šarića na sveca Marovića! Bilo je mnogo afera koje su makar u posljednjih desetak godina dobrano drmale političkim, društvenim, finansijskim, privrednim i bankarskim miljeom-prostorom, pa se sve završavalo onom narodnom izrekom: „tresla se gora rodio se miš“! Prisjetimo se samo kada su pojedini istaknuti članovi DPS-a davali izjave da u Crnoj Gori nema kriminala, niti kriminalnih organizacija! Sjetimo se kada su pojedinci iz sudstva govorili da „kriminalci imaju svoj moral“! Danas poslije samo par godina od njihovih izjava čujemo da u Crnoj Gori ima nekoliko kriminalnih organizacija, počev od Kavačkog klana preko Škaljarskog, Barskog i tako dalje. Povrh svega jedan od trojice najistaknutijih članova DPS-a je na kraju priznao da je bio na čelušef organizovane kriminalne organizacije. Naravno da bezbjedonosni organi Crne Gore stoje čvrsto na braniku javnog reda i mira, čuvaju građane i državu!? Ubistva usred bijela dana ili detonacije eksploziva postavljenog ispod automobila pojedinih bezbjedonosno interesantnih osoba pravdaju (se) dešavanjima i uporednim podacima iz susjednih država. Nerasvijetljenih ubistava ima (do) tridesetak ili malo više!? Po svemu sudeći ono što smo imali priliku čuti od gospodina Don Duška, kao velikog (dobro)voljnog do(nato)ra partije na vlasti, u kojem on glasno i jasno proziva prvog čovjeka u državi, da je u (do)govoru sa njim dao novac (od samo par stotina hiljada dolara-eura) izvjesnom gospodinu, bivšem gradonačelniku Podgorice, Stijepoviću i o tome ima kao dokaz snimak, a raspolaže i sa videom od par stotina časova snimaka sa nadzornih kamera, očigledno je da se blagovremeno osigurao „dokazima“ sa kojima bi sebe (za)štitio od eventualnih „napada“ i od onih koji bi mogli da ga reketiraju ili mu pokušaju nametnuti zahtjeve u cilju njihovog ispunjenja! Oni koji su u lancu odgovornosti lične ili institucionalne o svemu „mudro ćute“, a gledaocima i javnosti ostavalja se da sami biraju i izvode zaključke. Da li se radi o otimanju imovine, kako to gospodin Don Knežević kaže, ili je riječ o nečem sasvim drugom biće vremena da se sazna prava istina, jer se klupko odmotava barem od strane imenovanog Don Kneževića koji „prijeti“ novim podacima u cilju „informisanja“ crnogorske javnosti. Priča koju smo čuli na snimku u emisiji „Na(č)isto“ od strane gospodina Don Kneževića nije nimalo naivna i mogla bi biti ne donatorska već detonatorska kapisla koja bi zapalila mnoge velike i slične njemu donatore po Crnoj Gori, koji se kriju iza pojedinih velikih firmi, a koje su pred stečajem ili su njihove gazde neplatiše poreskoga duga; a koji su za sada, naravno, u zavjetrini svoga vođe, iza paravana u cilju zajedničkog djelovanja protiv neposlušnog i odlučnog direktora „Atlas banke“ i „Invest banke Montenegro“. Veliki i dugogodišnji donator DPS-a, u slučaju tzv. „Koverat“ bi bio detonator, pa vjerujemo da ima bar nekolika „keca“ u rukavu i za sada vješto i (h)ladno lavira i iznosi veoma dozirana argumenta sa kojima napada najačeg igrača u DPS-u i ujedno državi Crnoj Gori. Veoma je bila (dvo)smislena njegova izjava „da su oni (zajednički) radili na ovakvom projektu današnje Crne Gore“! Da li se može desiti, kojim (ne)sretnim slučajem, da se još neko odluči da bude partijski (nepo)slušan, bez obzira na prijetnje, pritiske i ucjene od strane njegovih dojučerašnjih i školskih drugova i prijatelja pa i on iznese mnogo toga što (ni)jesmo kao građani znali niti pak slutili? Tako nešto realno je očekivati od onoga čiji interesi budu mnogo veći, a materijalno bogatstvo bude nadilazilo neke velike donatore čiji izvori polako presušuju. Mnogo je pitanja na koje, barem za sada, ostajemo bez odgovora. „Finansije“ su došle glave mnogo većim donovima i donatorima, pa može biti da će i ovoj aferi „Koverat“! Moglo bi se nešto slično desiti i u našoj „demokratskoj“ Crnoj Gori, pa makar žrtvovali ne samo sadašnjeg „kurira sa kovertom“ nego i još nekolicinu kurira kojima je u ruke stavljana-podmetana malo podeblja „Koverta“. Da li će prvi čovjek države Crne Gore, partijski čelnik i lider DPS-a istrajati u namjeri da privoli svoga, vjerujem, prijatelja i druga sada kao nekadašnjeg (ne)voljnog donatora da iz Londona dođe u Crnu Gori i pred crnogorskim sudskim organima „objasni“ ono za što ga terete i iznese sve argumente u cilju svoje odbrane i, pak, prizna krivicu da je „bio član organizovane kriminalne grupe“, kao Svetac Sveto? Na to pitanje teško je odgovoriti sa sigurnošću, jer je i Sveto u početku bio „tvrd orah“ da bi kasnije (po)pustio i sve priznao što su mu stavili na teret pa čak i da je „organizator-vođa kriminalne organizacije-grupe“. Ono sto se za posigurno zna jeste da afera „KOVERAT“, po svemu sudeći, mogla bi da svojim dobro (o)smišljenim strateškim potezima gospodina Don Duška bude (u)bačena u leglo donatora za koje se u Crnoj Gori gotovo zna ili se uveliko priča i izazove detonaciju velikih razmjera, prije svega u samom DPS-u pa i šire, izvan granica Crne Gore. A, ne treba isključiti i (iz)nenadnu mogućnost i da se sve završi sa nekom „pat pozicijom“ ili nešto u smislu „međusobnih razmirica“ koje bi se poslije nekog vremena riješile-završile „državnim administrativnim mjerama“ blažega oblika: „Ozdravi-ubaci u banku tridesetak miliona“ pa nikom ništa „i vuci siti i ovce na broju“! Takva nam je naša današnja suverena, nezavisna, ekološka i Natovska Crna Gora, kao i sve afere u njoj koje su se dešavale u posljednjih tridesetak godina u kontinuitetu vladavine DPS-a i njenoga elitnog čelnika, bivšega dugogodišnjega premijera i po drugi put državnika gospodina Mila Đukanovića! Istorija nas uči i pokazuje-dokazuje da su i velika i mnogo moćnija carstva i države (pro)padala i da sve ima svoj kraj! Podgorica, nedelja, 20. januar 2019. godine Dr Momčilo D. Pejović (255) In flagranti! Kad nije sporno, a da li je afera „Koverat“ porno? Objavljeno: IN4S.Portal, nedelja, 04. februar 2019. godine. IN FLAGRANTI! KAD NIJE SPORNO, A DA LI JE AFERA „KOVERAT“ PORNO? Nema tu ništa (s)porno, reče i sam predsjednik i lider najbrojnije političke partije DPS-ovaca, bez nekih velikih i dodatnih objašnjenja, ali oznojena čela. Ima da odgovara onaj koji je to učinio pa makar bio on bivši gradonačelnik i kurir u samome poslu za demokratske izbore. Da(t)o je koliko je da(t)o!? Koverat je uzeo ko ga je uzeo! O tome ima sve „uredno“ zabilježeno na „finansijskim“ karticama DPS-a. „I šta je tu (S)PORNO“!? Brigade prekaljenih članova DPS-ovaca, brojni omladinski podmladak, pionirske oragnizacije i još, čak, simpatizeri njihove najbrojnije partije ne negiraju video snimak nesporne donacije od nekoliko desetina hiljada dolara-eura za demokratske izbore i još jednu u „najudaljenijem smislu“ (NES)PORNO pobjedu na čelu sa sedmostrukim premijerom i dvostrukim predsjednikom naše ponosne i ekološke države Crne Gore. Ekologija iznad svega, pa tek (euro)demokratija, posebno kada su u pitanju svi dosadašnji demo(kratski) izbori, predsjednički, partijski, parlamentarni, lokalni, patriotski i ko zna sve koji izbori za ove tri decenije vlasti „mladih, lijepih i (još) pametnih“! Niko od tih brojnih brigada DPS-ovaca, kao članova odanih svome vođi, ocu crnogorske nacije i države, ne spori snimak dat od Don Duška, moderatora afere KOVERAT, i još velikog i nes(porno)g donatora i bogme detonatora za sve izborne pobjede DPS-ovaca. Nije dati „KOVERAT“ snimak sadržaja PORNO, isto kao što je NESPORNO da je autentičan i samo njihov i njihovog čovjeka, bivšeg gradonačelnika i kurira, sa podebljom kovertom dolaraeura uzet, opipan i stavljen u unutrašnji džep sakoa uz napomenu „vlasnika“ da ima uvijek tremu kada stoji pred Gospodara“. Koliko je afera i snimak „Koverat“ u datom slučaju PORNO, toliko je isti NESPORNO dokaz da su pare KURIRU, bivšem gradonačelniku, date za tamo još jedne i neke izbore sa sloganomdevizom „SIGURNO U POBJEDE“! I tu ništa nije (S)PORNO! Navedeni je snimak jedino čemu služi da je validan dokaz koji govori o „demokratskim izborima“ nepobjedive i nebrojene partije DPS-ovaca sa svojim satelitima. Dakle, nije afera „KOVERAT“ snimak PORNO koliko je NESPORNO da je taj snimak nepromjenjlivi obrazac svih pobjeda velikog vođe i lidera DPSovaca u ovim prethodnim godinama, koji je vodio izborne kampanje i njihovo brojno članstvo iz „pobjede u pobjedu“ bez (i)kakvih donacija, snagom svoje vizije, govorničke vještine i političke manipulacije. Možete zamisliti koliko im je neko važan u nebrojenoj partiji DPS-ovaca kada bivšeg gradonačelnika i „KURIRA“ u aferi „KOVERAT“, žrtvuju sada, a sačuvaše i unaprijediše promotera devize „jedan čovjek četiri glasa“. Vjerovatno da su se izmijenili kriteriji doprinosa svakoga člana pojedinačno u sadašnjem DPS-u. Ako već nije ništa SPORNO u navedenom snimku afere „KVERAT“, onda se logično nameće pitanje ima li šta od sadržaja „PORNO“, a koji bi mogao biti makar u „najudaljenijem smislu“ odnosno u primislima u cilju traženja izgovora ili izlaza iz bezizlazne situacije. Nije prvi put da je tokom mnogih afera, koje su se dešavale u prethodnoj trodecenijskoj vladavini njihovoga partijskog vođe „Premijera pobjedničkog duha“, nebrojeno članstvo DPSovaca zajedno sa njihovim partijskim liderom i ocem nacije uhvaćeni na djelu - IN FLAGRANTI, ali jeste prvi put da jasno i glasno čak pobjednički se čuje od tog istog partijskog lidera, demokratske i pravne države Crne Gore- Predsjednika države, da tu nema ništa „što je (S)PORNO“ i da je sve (u)redno zavedeno u finansijama DPS-a, onoliko koliko je dato i od onoga ko je dao, ali sa onim manje glasnim „ne u dogovoru“ sa njim - liderom DPS-a! Kada neko da autogol, kao što je to evidentno povodom afere „KOVERAT“, pa još i potvrdi da je to učinjeno iz partijske odanosti u interesu „sigurne podjede“ i „sigurnog glasa“ onda tu više ne pomaže ništa i nema spasa lideru DPS-a. Jedini izlaz koji ostaje brojnom, posebno mlađem i neiskusnom, članstvu jeste da se sa navedenog terena prebaci na pomoćni teren i tu potraži spas i krivicu svali na onoga koji je dao snimak „(NES)PORNO“. Prema svemu onome što se izdešavalo u posljednjih desetak dana sa aferom „KOVERAT“, a posebno iznijetih prozivki od strane Don Duška, kao donatora i detonatora, upućenih glavnoj i personalnoj ličnosti prvoj u državi Crnoj Gori i političkoj straci DPS-u, onda se moramo zapitati: Da li je bilo ili će biti PORNO sadržaja, makar u „najudaljenijem smislu“ kada već nije bilo ništa SPORNO“? Samo da ne bude slično „aferi S. Č.“! Drugo pitanje bi bilo: A zbog čega pucnji u Mitrovića i Obradovića? Pitanje je u najblažem smislu iritirajuće i ujedno zastrašujuće, iako je NESPORNO, pa ni u „najudaljenijem smislu“ nije „PORNO“! U interesu partije i vođe, šta još rade jedni drugima rođaci, kumovi, prijatelji i školski drugovi? Samo da ne bude PORNO, pa neka je do koske i NESPORNO! Podgorica, nedelja, 03. februar 2019. godine Dr Momčilo D. Pejović (256) Hej, ima li normalnih ovdje? Objavljeno: IN4S, petak, 15. 02. 2019. godine. (H)EJ, IMA LI NORMALNIH OVDJE? Čuh li dobro, s pravom ili iz zbunjenosti, upita (li) se (ono) Predsjednik Crne Gore, obnovljene nezavisnosti, proevropske, ekološke i demokratske orijentacije i NATO-vske zaštite u samom finišu emisije „Ukrštene riječi“ na „Prvoj“ televiziji, u dvoiposatnom trajanju i njegovom više monologu nego dijalogu sa četvoro slobodnih i „nezavisnih“ novinara (D. Đuranović, N. Marković, S. Drobac, Z. Radulović) i principijelnom voditeljkom gospođom Rajković! Odgledah dugo najavljivanu emisiju „Ukrštene riječi“ od početka do kraja, sa gospodinom predsjednikom Milom Đukanovićem, jedan naspram četvorice! Ima li kakve simbolike sa Jelićevom devizom, člana DPS-a, na izborima „jedan čovjek četiri glasa“? A kakv je bio i ostao moj utisak ili doživljaj svega onoga što su gledatelji i slušatelji imali priliku vidjeti i čuti? Podijeljen, ni crn niti bijel! Iskričav na rijetke trenutke. Neubjedljiv i nedorečen. Ispričan sa rezervom, zadrškom i velikom dozom neiskrenosti, a sve uvijeno u političke floskule i oblande. A šta drugo očekivati od političara nego da se kreće u sferi političke logike i realnosti i politike mogućeg! Može ovako, a može i onako ili može kako god političaru u datom trenutku odgovara, samo da bi sebe odbranio i ujedno drugoga pokopao svojim „političkim argumentima“. Ni slatko, a na trenutke gorko. Ni slano, a ni preslano. Ni soljeno ni dosoljeno. Ni voda ni vino, a ni bevanda. Sve je nešto između a nije baš, može i biti ne može, a jeste i nije. Kako se u narodu ono kaže „nije .ovno no se pas .osra“! Odabrani novinari imali su rijetku i dobru priliku da Predsjedniku države Crne Gore postave pitanja iz aktuelne i najnovije afere „Atlas banka“ ili „Koverat“. Svako od njih po na osob iskoristio je svojih dva puta po 15 minuta da postavlja pitanja za koja je procijenio da mogu biti javnom mnjenju od koristi u cilju pružene - date informacije, odgovora kakvog takvog i obejlodanjivanja svega onoga o čemu se zna ili nagađa. Bila im je to prilika da direktno postave pitanje i istrajavaju na potpunom odgovoru. Novinarski posao u cjelini gledano je odrađen polovično sa dijelom nezamjeranja gospodinu Predsjedniku. Voditeljka je na kraju postavila dva pitanja, pustila reklame i zatim se odjavila. Emisija „Ukrštene riječi“ na njihovo opšte zadovoljstvo je završena ili bolje reći odrađena, pa ko se snađe snašao se, a ko povjeruje u sve što je rečeno imaće priliku u narednim danima da odgoneta sve što mu je bilo problematično, nejasno, neuvjerljivo, nepotpuno, neiskreno, sumnjičavo, varljivo ili čak lažno. Da malo izoštrimo već viđeno i rečeno u navedenoj „ukrštenici“. Naravno, neće Predsjednik podnijeti ostavku! Gle čuda, ne pada mu na pamet takav sumanut potez! Zašto bi to učinio, kad je on potpunu čist u svemu tome što se priča i pripovijeda u posljednjih tridesetak godina, a posebno od strane hajduka-bjegunca koji je na interpolovoj potjernici! Pa kakv bi to bio on Predsjednik države koji bi, kako neki predlažu, sjeo u neku emisiju i sučelio se sa „biznis odmetnikom“? Nesporno, u prilici je da tako kaže i da se čvrsto drži date riječi. Uzmimo da je sve onako kako nam je Predsjednik Crne Gore predočio, naravno da će za to jednoga dana dostaviti neoborive dokaze, kako novinarima tako i javnosti na uvid! Šta ima tu sporno? Rekoh sam sebi, naglas, da se baš dobro čujem: Dobro, ako i neka je sve tako kako kaže Predsjednik! Međutim, ne može me ubijediti da je baš sve do u detalje tako kako nam objasni u emisiji „Ukrštene riječi“. Nešto ne štima, odnosno ne može biti da se baš ne sjeća onih detalja za koje ga pojedinci prozivaju. Nabrojao je gotovo sve afere koje su potresale Crnu Goru u ovo vrijeme od kada je on bio državni funkcioner u mandatima sedmostrukog premijera i dvostrukog predsjednika, počevši od „Duvanske afere“, „afera S. Č.“, „Telekom“, „Snimak“, i na kraju afera „Atlas banka“, odnosno „Koverat“! Reče, parafraziram, protekle su sve ove godine a od tih afera „ništa“!? I ko će da nadoknati pretrpljenu štetu, koja mu je nanijeta? Teško je povjerovati u „argumente“ i objašnjenja istih da se u aferi „Koverat“ na kraju priče sve svelo na „tričavih“ 47.500,00 eura!? Postavlja se pitanje a ko je utvrdio da je riječ o navedenih 47.500,00 eura, kada se prethodno baratalo sa cifrom od 97.500,00 eura! Ko je umanjio ili bolje rečeno ko je pokrao rečenih još 50.000,00 eura! Gdje su nestale? Ko me može ubijediti u sve „časne“ izbore i pobjede DPS-a, a afera „Koverat“ je najočigledniji dokaz kako su pobjede izvojevane. Šta se tek radilo pored „koverata“ i preko „kurira“? Možda jednoga dana i o tome neko progovori! Kako demantovati „zlatnog donatora“ i kojim argumentima obrisati stotine hiljada dolara-eura ili kako se ču da je riječ o milionima koji su davati za izbore DPS-a? A šta ćemo sa ovim sadašnjim objašnjenjem i argumentacijom i svjedocima, koji dokazuju sasvim nešto drugo, naravno u korist sadašnjeg objašnjenja i ubjeđivanja u novonastaloj situaciji? Nije bio poslanik i nije primao platu, već je u svojoj firmi bio na platnom spisku, ili samo kratko vrijeme je bio poslanik! Bavio se biznisom kratko vrijeme, pa se opet vraćao državnim poslovima, jer je procjena njegovih simpatizera i članstva DPS-a bila da može pomoći državi Crnoj Gori na njenom evropskom i evroatlantskom putu! Ne sjeća se koje je to godine bilo 2013. ili 2015. godine kada mu je u Skupštini CG poslanik postavio pitanje u vezi zarađenog „prvog miliona“ odnosno kako je dobio kredit u iznosu od 1,5 miliona! U Skupštini je drugačije obrazlagao kako je dobio kredit i odgovor je bio da je riječ o moralnom „ugledu“, koji je stekao kao državnik i političar!? Negira pitanje novinara da li ima u inostranstvu bilo koju firmu koju je osnovao! Davno je bilo, i čovjek može da zaboravi, ali na insistiranje novinara ipak se sjetio svoje firme koja nije „jedan dan živjela“ i preko koje nije vršen nikakav protok novca! Dakle, ne sjeća se osnivanja firme odnosno kasnije se sjetio, ali se dobro sjeća da nije „živjela-radila ni jedan dan“, mada je novinar i tu imao druge argumente kao na primjer da je do marta iduće godine ta firma formalno postojala. Izbjegava da potvrdi ili negira svoj potpis na papiru „Of šor kompaniju“ koju je osnovao na Kipru, ali zna ko je novinaru dostavio ta dokumenta! Neubjedljiva je bila njegova odbrana da nema tu ništa nezakonito što nije prijavio nadležnima u Crnoj Gori da ima privatnu firmu koja „nije živjela“, jer je „procijenio“ da mu neće donijeti nikakvu korist! Ne sjeća se ni kamatne stope na uzeti kredit preko svojih prijatelja kao garanta „keš kolaterale“, koji je iznosio 100.000 eura, kako reče novinar“! I tako nešto je moguće, jer je to bilo davno prije nešto više od desetak godina. Međutim, dobro se sjeća gospodin Predsjednik države Crne Gore da je otplatio taj kredit svojim akcijama koje je, ako sam dobro čuo, kupio u „Prvoj banci“, koja slovi za „najstariju banku“ u Crnoj Gori osnovanu 1901. godine!? Neubjedljivo je, a njegovo pravo je da bira ko će mu biti prijatelj, kum ili biznis partner. Teško je povjerovati da sa nekim nijesi prijatelj, biznis partner, a preko njegove firme raditi bankarske poslove, kao i da ta osoba-ličnost bude u tvom bliskom i čak neposrednom okruženju počevši od Moskve, Abu Dabija, Sen Tropea, Monte Karla i ko zna sve još kojih destinacija u kojima se ne može proći bez keša ili zlatnih kartica! Dao je koliko je dao!? Olako se prelazi preko „samozvanog prijatelja“ da je riječ o velikom donatoru za izborne pobjede DPS-a! Neuvjerljivo i neubjedljivo, a ujedno i zlobno, jer se poništavaju donacije „zlatnog donatora“ zarad nekih ličnih interesa na državničkoj funkciji i dobijanja povjerenja među građanima Crne Gore. Tako se zaboravlja i izvjesni dug preko kartice u „Atlas Banci“, za koji je čuo tek iz „Vijesti“, i naravno ga u punom iznosu izmirio, a sudskim putem tražiće nadoknadu štete jer je navedeno dugovanje obična podmetačina. Dakle, sve je moguće, jer sjećanja su jedno a zapisi su sasvim druga stvar. Ona kineska izreka je zlata vrijedna, a glasi: „Pametni zapisuju, a oni drugi pamte“! Šta reći na kraju odgledane emisije „Ukrštene riječi“? Mene lično već odavno ništa ne iznenađuje u „zemlji čuda“ Crnoj Gori pa na sva navedena objašnjenja i „političku argumentaciju“ gospodina Predsjednika sasvim hladne glave o svemu razmišljam i rezonujem javno iznoseći svoje utiske, uvjerenja, objašnjenja i argumentaciju, kao i mišljenje da je riječ o izgubljenom građanskom povjerenju u institucije sistema i samoga Predsjednika i da je sve pod velikim upitom, bez obzira kako se afera „Koverat ili „Atlas banka“ bude završila. Podgorica, petak, 15. februar 2019. godine Dr Momčilo D. Pejović (257) Kad dug(ove) očev(e) vraća(ju) sin(ovi)!!! Objavljeno: IN4S, petak, 24. februar. 2019. godine. KAD DUG(OVE) OČEV(E) VRAĆA(JU) SIN(OVI)!!! A dođi da čuješ kako je, Milo - Gospodar, vratio dug! Čuje se uporan zov moje stopanice. Kao kroz olujnu noć do mene jedva dop(i)re njen glas. Neka vas ne čudi. Zadubljen u svoje misli, prebiram po brojnim dokumentima-papirima koji su na stolu i u njima nalazim svoj penzionerski mir, iz vremena koja su nekolika vijeka unazad, dalekih i ogromnih prostora Rusije, cara Petra Velikog i carice Katarine II. Odmaram se čitajući o Matiji Zmajeviću, braći Zanovićima, Savi V. Raguzinskom, Zorićima, Nerandžićima, Tekelijama, Miloradovićima, Ivelićima, Trebješanima, Nikšićima, Podgoričanima i još mnogima znanim i neznanim osobama i ličnostima, koje su sa prostora Balkana i naše današnje Crne Gore davno se otisnuli i potražili službu - hljeba sa svojim porodicama u „Novorusiji-Slavenoserbiji-Novoj Srbiji“ tada dalekoj i moćnoj Carskoj Rusiji. Trgoh se iz svojih „naučnih snova“, ostavih „papire“ i dođoh, baš u „pravo vrijeme“ kad davaše izjavu: „(...) taj dug je vraćen od strane moga sina sa privatnoga računa (...)“!!! Sve ostalo što je rečeno od strane njegove i inih u cilju elaboracije - objašnjenja oko „izmirenja duga“ za mene je irelevantno. Potpuno je nevažno ima li krize ili nema. Ima je, kao da je nema. Da li treba tehnička Vlada? Ne treba, kao da je i treba! Može je biti ali je neće biti, jer preko nje se ne može vršiti vlast barem onako kako je (on) zamislio. Od nje, (njemu) neće biti koristi! Iako je osnuje(m) neće živjeti ni jedan dan, niti će se preko nje okrenutu jedan jedini cent! Šta je tu sporno? Kao što vidite, građani mi smo dvojica dobro, u nikad boljim odnosima nijesmo bili i taj vaš „bunt-protest“ sa ulice neće nas uzdrmati niti natjerati da odemo sa vlasti dok ne pozavršavamo sve poslove oko socijalne pravde, jednakosti i potreba građana u cilju „njihovog“ boljega života. Treba će nam/im još tri decenije na vlasti dok ne pozapošljavamo/ju i svoju unučad, jer smo/su uveliko svoju djecu involvirali u politiku i biznis dvije najprofitabilnije profesije danas u Crnoj Gori. Samo pročitajte imena i prezimena mladih DPS-ovaca u crnogorskom parlamentu. „Mi znamo kako“, kliču iz partijskih klupa DPS-ovaca. Vrlo „lucidno“ jedan mladi poslanik iz redova DPS-ovaca zapazi da je ovo „godina svinje“ po kineskom horoskopu! Da li je svjestan značenja izgovorenih riječi prilikom odbrane afere „Koverat“ i njegovoga Predsjednika države, za kojeg reče da će još „vladati četiri godine“ i da „...neće otići...“! Neki njegov partijski drug pođe još dalje pa Predsjednika države uporedi sa „svetim Petrom“! Jedino dobro je u svemu tome kod mladih DPS-ovaca da pamte ili znaju nabrojiti sve afere koliko ih je bilo za vrijeme Predsjednika države Crne Gore. A nije ih bilo malo! Za svaku (po)hvalu njihovo pamćenje!? Potpuno je nevažna činjenica da oni nastoje oprati prošlost svoga partijskog vođe-lidera i ove sadašnje nesmjenjive partijske garniture. Mnogo je građana živih u Crnoj Gori koji još pamte brojne šlepere krcate štekama-paketima duvana kako uz pratnju bez zastoja prolaze crnogorskim drumovima i na granici ponekad samo na trenutak zastanu, kao i onih koji su na crnogorskoj obali gledali glisere kako se iz njih utovaraju ili istovaraju na hiljade šteka-paketa duvana. To bi bio odgovor mladome poslaniku koji (u)tvrdi da od cijele duvanske afere nije „ni dim(a) osta(l)o“! Pošteno, nema što, rekoh više za sebe. Ma, pošteno brate, nema kuđ poštenije i bolje nego kad otac zasluži da mu sin vraća dugove koje je on učinio!? Naravno, iznenađen sam činjenicom da sedmostruki premijer, dvostruki predsjednik države i čovjek koji ne silazi sa političke scene Crne Gore od kada se popeo na državničku fotelju-funkciju jednu ili drugu ne silazi sa njih bolje no dijete sa trešnje. Gest vrijedan pažnje i za veliku (po)hvalu, posebno za ove naše današnje Crnogorce, koji se bave biznisom pa duguju Bogu i narodu, a imaju na desetine otvoreno-zatvorenih firmi i (po)neđe neku privatno-partnersku banku u Crnoj Gori ili inostranstvu. Sve su stekli na pošten, legalan i legitiman način za samo tri decenije bavljenja biznisom pod geslom „digni kredit“ preko prijatelja (države), obrni (uplati) jedan isti novčani iznos nekoliko desetina puta i ne vraćaj kredit, jer će biti otpisan od tvoga kuma i prijatelja koji se ne odriču kumstva niti prijateljstva, a sve bez ikakvog interesa!!! Ništa neobično u današnjoj „zemlji čuda“ Crnoj Gori, najstarijoj ekološkoj, proevropskoj, everoatlantskoj i NATO-vskoj! Dešavalo se toga nebrojeno puta i u onoj knjaževsko-kraljevskoj Crnoj Gori Nikole I Petrovića da sin vrati dugove koje mu je otac ostavio, i takav čin bio je na dobrom glasu. Tada su stari Crnogorci znali reći: „Alal ti vjera, sinko, hvala ti, jer spasi obraz svome ocu“!? Nijesam iznenađen izjavom „(...) taj dug je vraćen od strane moga sina sa privatnoga računa (...)“, koju je dao Predsjednik države Crne Gore. Ne bih i neću da budem tumač navedenih riječi, ali vjerujem da je htio time reći da ima nasljednika koji je kreditno sposoban i može vratiti njegov „zaboravljeni dug“ na kreditnoj kartici, koji i nije „(u)činjen“ jer je već to u rukama sudskih organa! Možda je i dug bio a možda i nije bio, o tome će se u redovnom postupku utvrđivati istina. Ali sada je „zaboravljeni dug“ plaćen od strane njegovoga sina! I, šta ima tu sporno? U cijeloj ovoj stvari oko vraćanja duga meni je interesantno samo jedno pitanje, za koje čekam odgovor, a ono glasi: Kako je moguće i kako povjerovati da jedna ličnost koja je na istaknutim i najvišim državnim funkcijama u najstarijoj ekološkoj državi skoro tri decenije na vlasti i prima mjesečnu platu, ima putne dnevnice, ima riješeno stambeno pitanje, ima i nekretnine, svi su mu članovi porodice zaposleni i imaju svoje firme, on ima svoje firme u Crnoj Gori koje nijesu fiktivne niti postoje i ne postoje, on kao neko ko plaća sve račune u bilo kojem da je društvu, on kao čovjek za koga drugi prijatelji ili kumovi garantuju za podizanje kredita od milion i po eura, on koji ima umjetničke slike koje je dobio na poklon od „samozvanog prijatelja“ vrijedne nekoliko desetina hiljada eura ili čak i stotinu hiljada, on koji je uspio akcijama na berzi sve vratiti i tako dalje..., sada nema na svome računu u banci ili u „slamarici“ tih nepunih 16000,00 eura da vrati banci iz koje je na volju koristio kreditnu karticu, a koju mu je, gle čuda neko ko mu nije „prijatelj“, dao da koristi bez ikakvog limitiranog iznosa, i tako dalje? Sve me navedeno uvjerava da smo već imali slučaj koji je mnogo sličan sadašnjemu, ako se podsjetimo izjava nekadašnjeg dugogodišnjeg partijskog druga iz DPS-a i državnog funkcionera koji je (m)udro govorio, parafraziraću: „...da on ne stoji u red na šalteru banke, već ga izdržava njegov sin koji se bavi sportom i plaća usluge za savjete koje dobija od oca!!! SJEĆANJA BLIJEDE, ZAPISANO OSTAJE! Podgorica, nedelja, 24. februar 2019. godine Dr Momčilo D. Pejović (258) Sinđelićev „drugi državni udar“! Objavljeno: IN4S.PORTAL, nedelja, 17. mart 2019. godine. SINĐELIĆEV „DRUGI DRŽAVNI UDAR“! O „državnom udaru“, prije svega „na Gospodara“ pa tek onda na obnovljenu, nezavisnu, najstariju ekološku, (proev)ropsku, NATO-vsku, DPS-ovsko vertikalnu i pra(n)vu, nebesko plavu državu, iz oktobra 2016. godine, u Crnoj Gori do današnjega dana napisano je na desetine i desetine tekstova, a tokom sudskoga procesa u predmetu Ks. br. 14/2017 pred Višim sudom u Podgorici, koji traje već više od godinu i po dana, prikupljeno je nekoliko desetina ’iljada stranica što dokaz(a)nog a što montiranog materijala, a možete (li) zamisliti da još nije snimljen barem jedan film! Kakva tragi-komedija za crnogorsku nezavisnu pozorišno-filmsku kinematografiju, a posebno za njene zrele, odane i dokaz(a)ne DPS scenariste i režisere. Nije valjda da čekaju mig ili naredbu od Gospodara i(li) Specijalnog državnog tužioca da se i to uradi s mjesta i pod ’itno, pa kako god ispane samo ne nalik „državnom udaru“! Mada nije sve (pro)nađeno niti su puške iz jezera (iz)vađene, materijala ne može da fali ni scenaristi niti režiseru. A pare se lako mogu naći, jer ih je preteklo od (pro)palog pokušaja, na vrijeme (ot)krivenog ili lično (pri)javljenog, prilikom hapšenja pojedinaca i zaplijene skrivenog oružja, municije i maskirnih uniformi sa gas maskama, sve odrađeno od „odreda za specijalne namjene“, (u)redno po nekolika puta (pre)brojeno i novčanice (s)pakovane u veliku „kufijertu“ pod mohurom Višega suda u Podgorici, pa zamandaljeno zajedno sa „nakitom“ u neku veliku kasu smještenu u podrumu toga suda. Tri ili četiri teksta sam objavio na temu „državnog udara“ i „suđenja vijeka“ pa Vas neću, poštovani čitaoci, time opterećivati a nemam Vi ništa novo ni reći, sem da ostajem pri svemu onome što sam prethodno napisao. Samo bih dodao da je u cijelom „državnom udaru“ prije svega riječ o nečijem jalovo osmišljenom „drža(v)nom (u)daru“ zarad onih na vlasti i nadasve interesa njihovoga „vladara i Gospodara“ da ostane na vlasti do starosne penzije, ako mu kad na um dođe pa se nekako nakani i pošto pozavršava neke svoje biznis „zaboravljene“ firme i rabote! Tako mi te njegove „demokratske vladavine“, koja se za ove skoro tri decenije može (po)faliti samo brojnim aferama, velikim državnim spoljnim dugovanjima, pljačkaškom tranzicijom i vaučerizacijom, u socijalnom smislu većinski osiromašenim stanovništvom i državnim udarom bez oružja, a od strane desetak osoba koje nijesu kadri fizički pretrčati sto metara za dva do tri minuta. Da li je slučajnost u pitanju ili nečija namjera da se baš ovih dana dešava „d(r)ugi držav(n)i (u)dar“, koji je opet montiran odnosno „pripreman“ izvan granica (proev)ropske Crne Gore bilo to u nekoj seoskoj kafanici ili nekom „Happy“ tv društvancu sa voditeljem više kao zabavljačem i provokatorom pa se „vojvodi Sinđeliću“ opet otrglo kontroli da reče ono što se sada ne smije reći „da nije bilo državnog udara i (...) da je sve izmišljena priča“, a sve u cilju da se spasu pritvorene osobe, koje već više od dvije godine čame u zatvoru u Spužu, čekajući presudu Višega suda u Podgorici. Gle slučajnosti, prije nešto više od dva vijeka ili tačnije rečeno dva mjeseca je prije nego će se ispunite 210 godina od kada je bio „Boj na Čegru“ kada je neustrašivi i hrabri vojvoda Stevan Sinđelić prije nego je poginuo, sa namjerom, shvatajući opasnost od brojno nadmoćnijeg neprijatelja, pucao iz svoje kubure u burad sa barutom u svom šancu kada su ga Turci opkolili sa sviju strana, a on im bio na dohvat njihovih isukanih jatagana. Danas jedan Saša i(li) Aleksandar Sinđelić pokušava ili sa namjerom „puca bez oružja“ i čini „drugi držav(n)i (na) (u)dar“ kojim bi spasio zatočene Srbe osumnjičene za „državni udar“ iz oktobra 2016. godine u Crnoj Gori, negirajući sve ono što je nekada govorio kao „svjedok saradnik“ prilikom (sa)slušanja u Višem sudu u Podgorici!? Naravno, nema tu nikakve hrabrosti niti primisli o činu koji bi mogao imati dodirnih tačaka sa slavnim vojvodom Stevanom Sinđelićem na Čegru. Međutim, stoji činjenica da je samo slučajnost što su njih dvojica samo prezimenjaci, od kojih je Stevan Sinđelić na bojnome polju dobio vojvodsku titulu i hrabro poginuo braneći svoj narod, Srbiju i srpstvo od turskog osvajača, a ovaj drugi je stekao vojvodsku titulu na dar od onih koji sjedeći „vojuju“ za „srpski narod“! Ipak, ono što je ovih dana izjavio Saša i(li) Aleksandar Sinđelić je „prav(n)i pucanj“, mada bez oružja koji se desio u nekoj kafanici ili „Happy tv studiju“ i ima izvjesnog značaja, makar kao pokajnička uloga za sve ono što je bilo od njegove strane stavljano na teret osumnjičenima u prvom „državnom udaru“, bez obzira na presudu koju bude donio Viši sud u Podgorici u predmetu Ks. br. 14/2017. Negirajuća izjava, koju je ovih dana marta mjeseca 2019. godine dao za počinjeni „državni udar“ iz oktobra mjeseca 2016. godine, je salto mortale ne samo za Sašu (ili) Aleksandra Sinđelića, kao osobe koja je javno preko medija demantovala sve ono što je izrekla u svojstvu „svjedoka (sa)radnika“ u Višem sudu u Podgorici tokom (sa)slušanja i (od)govora koje smo imali priliku čuti tokom ispitivanja, nego i za Specijalnog državnog tužioca i ujedno sudiju Višeg suda u Podgorici. Sasvim je bez značaja šta će u završnoj riječi biti od strane odbrane ili kakva će biti „presuda“ izrečena, a koju će danas ili ovih dana donijeti sudija Višega suda u Podgorici! Izjava Saše i(li) Aleksandra Sinđelića od marta mjeseca 2019 godine, data ili prenijeta preko elektronskih ili štampanih medija, je upravo „d(r)ugi držav(n)i (u)dar“ od strane onih koji su sudjelovali u prvom „državnom udaru“ iz oktobra mjeseca 2016. godine. Da li bi martovska izjava mogla biti „prav(n)i držav(n)i (u)dar“ koji će imati za posljedicu (i) nečiji „moždani udar“, a za osumnjičene oslobađajuću presudu u krajnjem slučaju? A možda je riječ o „d(r)ugom drža(v)nom (u)daru“ radi spašavanja onih drugih koji su duboko involvirani u cijeli slučaj svakako sa još nekom namjerom? Da li će martovskom izjavom svjedoka saradnika biti okončana sudska farsa za „državni udar“ iz oktobra 2016. godine ili će se sve staviti „ad acta“ do nekog novog „svjedoka saradnika“ i iz jezera izvađenog dokaz(a)nog materijala? U današnjoj NATO-vskoj (proev)ropskoj Crnoj Gori čudna dešavanja su sasvim normalna pojava i prije bi moglo biti iznenađenje da se slično nešto opet ne desi, a sve u interesu njenog „punog demokratskog i (p)ravnog kapaciteta“! Zadržavam pravo na završnu riječ!? Podgorica, nedelja, 17. mart 2019. godine Dr Momčilo D. Pejović (259) Osta fleka sa „suđenja vijeka“! Objavljeno: IN4S, utorak, 02. april 2019. godine. OSTA FLEKA SA „SUĐENJA VIJEKA“! Završena je prva f(r)aza DPS-ovske drža(v)ne vlasti i farse od suđenja za montirani i famozni „državni udar“ na nezavisnu, ekološko-natovsku državu Crnu Goru i njenoga tadašnjeg premijera a sadašnjeg nam predsjednika, koji je inače bio veoma rijedak gost crnogorske Skupštine u njegovoj dvo i po decenijskoj vlasti, i gle’ čuda: Vlada, Savjet bezbjednosti, služba ANB, ministar policije, ministrar vojni i tako dalje nijesu imali pojma da im se „sprema državni udar“ u baš u toj, takvoj i toliko bezbjednoj, voljenoj, njihovoj najmilijoj i dugodecenijski trasiranoj (proev)ropskoj, evroatlantskoj državi Crnoj Gori. Samo je o tome „(sa)znao“, od dostavljača zvanih „svjedok saradnik“ ili „blagovremeno“ (na)čuo preko „kriptovanih telefona LENOVO“, Specijalni državni tužilac i (na)ravno na svoju (r)uku, bez da je časio, sve organizovao, hvatajući „teroriste“ čime je (s)priječio zločinačku, (ne)izvjesnu i „moguće krvavu“ namjeru i akciju! (Po)hvatani su svi oni koji su tipovani za hvatanje, a pušteni pod uslovom „priznanja krivice u državnom udaru“ svi koji su „dobrovoljno“ sarađivali sa državnim crnogorskim bezbjedonosnim i drugim službama! Sve što je brzo to je i kuso, glasi narodna izreka. Zajednički „umjetnički rad“ državne službe naivaca gurnut je na male tv ekrane u „sudskom procesu vijeka“ sa talambasima o „drža(v)nom (u)daru“ ili „pokušaju terorističkog napada“ na tek obnovljenu i nejaku državu Crnu Goru i njenog „oca nacije“ najstarijeg montenegrinskog naroda sa trajanjem više od milenijuma!!! Za sada je sve (za)vršeno bez (i)kakvoga ličnog odlikovanja ili simboličke državne zahvalnosti za takav (m)oralan čin! Zašto...? Do kada...? Sa kojom (na)mjerom...? Nosioci, naručioci, kolovođe, izvršioci i ostali „cirkusanti“ u cijelom miljeu „kriminalnog udruženja“, organizovanom na brzinsku brzinu u „(zg)odan trenutak“ i na dati „mig“ od strane tajnih i javnih državnih i para državnih službi, uporno su podmetali naučene i naručene „dokaze“ njima pogodnih, poželjnih i odanih (s)pasitelja u liku dvojice „svjedoka saradnika“ zaslužnih da se ne desi „moguće krvoproliće“, koje je par dana pripremano famoznim telefonima „LENOVO“, ruskim specijalnim snagama „GRU-a“ stacioniranim na Zlatiboru obraslom gustom četinarskom šumom „(do)kazano“ radi pružanja logistike i hitnog fizičkog uključenja sa igračkom od „bespilotnog drona“ prilikom juriša-stampeda dvadesetak srpskih državljana, mahom starije godišnje dobi, bez ikakvog iskustva za izvođenje „terorističkog napada“, sakupljenih sa koca i konopca na (ne)obezijeđenu i „otvorenu“ crnogorsku Skupštinu! Niko od „terorista“ da zna da li će glavna „živa meta“ napada te sudnje večeri biti u crnogorskoj Skupštini! I tako je bez nje sve propalo!? U posljednjem trenutku sve je spašeno?! Pobjeda izborna je izvojevana. Premijer je spašen, a vlast je zadržana još jedan novi mandat i tako u nedogled godinama, više od dvije decenije. (Ev)ropska Crna Gora i dalje (na)stavlja život pod upravu njenoga „oca nacije“! Građani u blagome i letargično-latentnom stanju, sigurnim korakom sa kovertama do pobjede DPS-ovaca. Pobjeda, još jedna u nizu pobjeda...! Ori se sa svih strana, jer „Migov koverat“ je na snazi. Koverte im izboriše pobjedu. Samo u crnogorskom „državnom udaru“ moglo je biti da bez vatrenog oružja i ispaljenog metka bude svrgnuta dosadašnja DPS-ovska vlast, ulazak u Skupštinu i „ubistvo Premijera“, jer je „arsenal oružja“ blagovremeno „uništen-potpoljen na bezbjednoj lokaciji u susjedstvu“!? Praćke, gas maske, vunene rukavice „bez prstiju“, potkape, četrdesetak pari čizama bez broja (univerzalnog broja!), desetak „boksera“, par sprejeva i nekolika bunta „žilet žice“, kao i sav „zaplijenjeni“ arsenal „oružja“ brižno je „čekao“ sklonjen i smješten u „(iz)najmljeni“ privatni stambeni objekat nikog drugog do čovjeka koji je montenegrinski odan i zaposlen u bezbjedonosnim policijskim organima države Crne Gore! Naravno „arsenal od oružja“, namijenjen „kriminalnoj organizaciji“, a bez komandanta koji bi rukovodio cijelom akcijom za izvođenje „državnog udara“, uredno je imao svoje reverse koji su trebali poslužiti za „dokaz“ ozbiljnog organizovanja i (pre)uzimanja iz nekog od magacina, jer su izvjesno je pripadali državnim institucijama, vojnim ili policijskim. Uzaludno su sudski istražitelji, bezbjedonosne tajne i javne državne službe pisale zamolnice, zvale, prizivale, prijetile, saslušavale desetine i desetine svjedoka koji su prodefilovali kroz sudnicu Višega suda u Podgorici ili putem video linka ispitivani u predmetu Ks. br. 14/2017. da otkriju „zavjeru“ onih lica koja su bila „uključena“ u „državni udar“ ili su imali „bilo kakva saznanja“ o formiranju terorističke grupe sa ili bez oružja, kojom niko rukovodio nije, o čvrstoj namjeri da 16. oktobra 2016. godine na dan izbora u Podgorici, izazove haos, provali u Skupštinu i „prolije krv“ nedužnih građana i njihovog, ne daj ti ga Bože, Premijera! Naravno, i zvanični sudski „vještaci“ programeri elektro i telekomunikacione struke dali su „svoju“ riječ dokazujući ono što ih niko nije pitao, a nemušto se izjašnjavali na pitanja advokata kao odbrane osumnjičenih za „državni udar“. Pokazali su svoje visoko „stručno znanje“ pred široki auditorij javnoga tv servisa da su izvedeni „dokazi“ vješto ekstrahovani djelovi koji samo idu u prilog teretu optuženih bez obzira što su i sami nekoliko puta tokom „vještačenja“ utvrdili i potvrdili da njihov „alat-program“ nije mogao otkriti (ne)otkriveno i da je imao „stručni nedostatak“ zvani zastarelost programa, koji su tokom vještačenja oni sami koristili i konstruisali svoje ili naručene „dokaze“ u interesu službe koja ih je odabrala i imenovala. A šta su tek pronašli u desetine hiljada imejl poruka to samo oni znaju, a oni koji su slušali i gledali tv prenose iz sudnice ostali su uskraćeni za „krunske dokaze“. Da je riječ o pravnoj državi i da je prava i pravde, kao što ih nema, navedeni „državni udar“ ili „pokušaj terorističkog napada“ na crnogorsku Skupštinu odavno bi bio (od)bačen od strane pravosudnih organa i mogao bi poslužiti samo kao futuristički pilot projekat za neku crnogorsku pozorišnu predstavu ili crtani film za djecu uzrasta do tri godine. Da nije bilo javnoga tv prenosa iz sudnice Višega suda u Podgorici za kriminalno djelo zvano „državni udar“ možda bi i nekako moglo ponešto promaknuti crnogorskoj javnosti, pa bi presuda koja se očekuje 9. maja tekuće godine imala neku specifičnu težinu odnosno satisfakciju za državne organe Crne Gore i sve one koji su bili uključeni u montiranje cijeloga slučaja, kao i farse od suđenja. Ovako, presuda koja je izvjesna i biće donijeta odnosno pročitana simbolično baš na „Dan Pobjede“ imaće kontraproduktivno dejstvo za sve one koji su pisali scenario i režirali „državni udar“ i na kraju donijeli sudsku presudu koja će upravo biti negacija prava, pravde i istine u samom sudskom procesu u predmetu Ks. br. 14/2017. Biće to poraz kako sudskoj praksi tako i teoriji, sudskom tužilaštvu i sudskom vijeću za izricanje sudske presude „počiniocima i učesnicima“ takozvanog „državnog udara“. Sve ono što smo imali prilike čuti i vidjeti u ovom montiranom „državnom udaru“ u proteklih godinu i po dana trajanja sudskoga procesa scenaristi, režiseri i monteri nijesu uspjeli da (do)kažu ništa što bi moglo biti validno ili kao krunski dokaz da bi organizatori i izvršioci „državnog udara“ mogli biti osuđeni na bilo koje vremenske kazna zatvora, a već se njih nekoliko nalazi u pritvoru više od dvije godine. Ispred laičke i stručne javnosti, pravne i sudske instance javno iznošenje završne riječi svakog po na osob pojedinca kao optuženih-osumnjičenih ili okrivljenih i advokata kao njihove odbrane, PADA I NIŠTAVNA je bilo koja OSUĐUJUĆA PRESUDA i kazna. SAMO OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA za okrivljene u „državnom udaru“ donekle može biti njihova moralna satisfakcija. Sud javnosti je imao priliku da se uvjeri u sve „dokaze“ sa kojim je Specijalno državno tužilaštvo imalo na raspolaganju i sa kojima je podnijelo tužbu i ujedno predložilo Višem sudu u Podgorici da osumnjičene proglasi krivim i donese presudu za učinjena djela. Bez obzira na „presudu“ Višega suda u Podgorici i visinu kazne koja bude odmjerena, duboko sam uvjeren i ubijeđen da su „počinioci“ u navedenom montiranom „državnom udaru“ MORALNI OSLOBOĐENICI I POBJEDNICI kojima pripada pravo na SLOBODU, izvojevanu teškom mukom NEVINO optuženih za „državni udar“, koji je montiran samo u interesu održanja onih koji su na vlasti svih ovih tridesetak godina i naravno njihovoga „oca nacije“. Sud javnosti je u ovom slučaju jači od bilo kakve presude i on je za osumnjičene satisfakcija u bilo kojem i kakvom god ishodu. U krajnjem ishodu SUD JAVNOSTI je donio OSLOBAĐAJUĆU PRESUDU i tu je montiranom „državnom udaru“ kraj, a tužilačkoj i sudskoj farsi pravni i moralni poraz. Biće da se priča: Osta fleka sa „suđenja vijeka“. Ovo je bila moja „završna riječ“, kao slobodnog, nezavisnog i nestranačkog građanina, istoričara i naučnog radnika, koji ima pravo na slobodu mišljenja i javnog reagovanja na sva društveno-politička dešavanja u državi Crnoj Gori u kojoj je rođen, u kojoj živi i ujedno stvara. Podgorica, utorak, 02. april 2019. godine Dr Momčilo D. Pejović (260) Duško(v) „čvorak“ da ne bude ćorak! Objavljeno: IN4S, subota, 06. april 2019. godine. DUŠKO(V), “ČVORAK“ DA NE BUDE ĆORAK! Nešto više od tri mjeseca državu Crnu Goru, uzduž i poprijeko, udruženim snagama tresu: „afera koverat 97500 eura“ i „afera Atlas banka & Invest banka Montenegro“ u režiji njihovog „idejnog vođe“ i faktički tvorca, generalnog direktora crnogorskog bankarskoga koncerna, ujedno vlasnika i profesora prvog privatnog Univerziteta Mediteran u Podgorici (Mediterranean University Montenegro) dr Duška Kneževića „odbjeglog tajkuna - bjegunca“, koji je od strane sedmostrukog premijera, dvostrukog predsjednika Crne Gore i partijskog lidera DPS-ovaca odrično i odlučno odbijen da je u bilo kom i kakvom vidu „prijatelj(a)“ sa tako moćnim i nesmjenjivim „vladarem, ocem crnogorske nacije“ i bogme Gospodarom živih i onih koji su odavno otišli Bogu na „ispovijed“, sem što isti „hoće“, silu na sramotu, da se nametne i stekne status „prijatelja samozvanca“. Sada je (ne)voljno bezmalo 2000 kilometara udaljen od svoje mnogo ljubljene i voljene Montenegro države, plavetnog i beskrajno nebeskog svoda iznad nje! Tri decenije je nesebično radio, stvarao, ne žaleći „svoje“ milione koje je „znanjem i vještinom“ sticao ulagao u tu i takvu državu i to baš sa onima koji su sada njegovi (pro)gonitelji i potraživači da bude isporučen, jer su za njim uputili zahtjev za raspisivanje crvene interpolove potjernice kako bi ga se dočepali i priveli pred Specijalnog državnog tužioca da odgovara za „(ne)likvidno stanje u svojoj baci, razne dubioze i nezakonito pranje i iznošenje enormnih količina novca (par stotina ili više miliona eura!)“, a koje je sa naučnim znanjem, zvanjem i iskustvom espertskim preusmjeravao na svoj konto i još ko zna gdje, da bi svoje brojne deponente - klijente (o)stavio na teret Centralnoj banci Crne Gore, odnosno nezavisnoj crnogorskoj državi i najbrže rastućoj ekonomiji u regionu pa čak i Evropi!!! „Trenutno boravi“ u ostrvskoj i demokratskoj državi koja nema beskrajni svoj nebeski svod iznad i sa više je sivim nego montenegrinski plavim beskrajnim nebeskim svodom i manjim brojem sunčanih dana od svoga voljenog Montenegra. Uživa sve blagodeti britanskog državljanina, koji ima lijep a (bi)star pogled sa stambeno-poslovne višespratnice dobro obezbijeđene u centru Londonu. Djeluje veoma aktivno, mirno i opušteno, sa distance! Medijska zastupljenost i „popularnost“ mu je u veoma brzom i visokom rastu. Dijeli brojne savjete političke, stručne, tehničke, ekonomske i odgovara na mnogobrojna pitanja gledalaca odnosno posjetilaca raznih internet sajtova i privatnih televizija. Na njima je on „rado viđen gost“ putem video linka, pa je sve usmjereno ka „protestantima“, građanima i opozicionim liderima sa parolom „Odupri se 97500“ i „Do slobode“ samo da bi svrgnuo „diktatora sa vlasti“, a sa kojim je do skoro bio „prijatelj“, darodavac, „zlatni sponzor“ za sve (iz)borne pobjede odnosno krađe samo da bi njihov sistem koji su osmislili zaživio, pa da u njemu gomilaju lično bogatstvo, a sve sa grbače narodne, koje se kod nekih od njih danas „mjeri“ ili broji milionima, desetinama miliona ili čak od nekoliko stotina miliona dolara-eura. Međutim, sada mu je priprijetio nijekajući „prijatelj“ uzimanjem cjelokupne bankarske pokretne i nepokretne imovine, sticane sve „poštenim i udruženim radom“ u državi koju je sa tim istim „diktatorom i prijateljem“ skrajao, prekrajao, čerečio, tranzicijom pelješio. Danas su njegova imovina i milioni stavljeni pod stečaj ili na inkanat (prodaju-doboš) što bi rekli stari Crnogorci, i to sve u korist „prve familije“ kako nam reče neprihavćeni „prijatelj“!? Bez obzira na činjenicu što ima britansko državljanstvo, ovjereno pasaportom, „zlatni sponzor“ DPS-ovaca i njihovog nesmjenjivog partijskog lidera, sedmostrukog premijera i dvostrukog predsjednika u njegovoj trodecenijskoj vladavini, ipak, ovih proljećnih dana zebe za svoju sigurnost da jednoga brzog dana ne bude isporučen „najljepšem kavezu na svijetu“ svojoj omiljenoj i duboko privrženoj državi Crnoj Gori, dok njegovu bankarsku pokretnu i nepokretnu imovinu razvlače pipci njihove hobotnice, a koju su zajednički stvarali u prethodne skoro tri decenije. I ne bi tu ništa čudno bilo da nije baš on, kao i oni koje proziva sada, bio akter osiromašenja ogromnog broja građana, radnika i brojne nezaposlene omladine, uništenih preduzeća i tako dalje. Kako takvom povjerovati i poći na njegov poziv samo da bi on spasio svoje bogatstvo stečeno u sistemu koji je napravljen od onih koji su samo gledali kako da osiromaše radnoga čovjeka da ga dovedu do ropskog položaja i potope sa kreditnim zaduženjima iz kojih se nikada neće moći izvući. Tri mjeseca slušamo, gledamo i pratimo sa „pažnjom“ na raznim društvenim mrežama, u štampanim i elektronskim medijima ono što nam se servira. Kao da mi građani ništa ne znamo, otkriva nam toplu vodu, govori o „diktatoru, kleptomanu, lažovu“, i ko zna sve kojim „epitetima“ obljepljuje svoga „prijatelja“ koji ga odbacuje i ne priznaje za „prijatelja“ a kojemu je baš on darovao veoma skupocjene umjetničke slike, plaćao turistička putovanja i boravak u najelitnijim destinacijama. Mnogo toga je znao ekonomski osiromašeni crnogorski građanin, ali je bio nemoćan pred njima koji su (na)pravili takvu privatnu državu i (o)smislili sistem kako da (o)pljačkaju tog poštenog i radnog čovjeka i građanina. Tačno je, da je njegova zasluga za krunski dokaz o snimku zvani „Migov koverat“ kao neoboriv dokaz, o uhodanom sistemu DPS-ovaca na čelu sa njihovim liderom, kako su izbori dobijani. Bila je to detonatorska kapisla koja je pokrenula brojne građane da izađu na ulice i protestvuju tražeći smjenu nesmjenjivog dugogodišnjeg premijera i sada Predsjednika. Međutim, sada on odugvlači sa iznošenjem na vidjelo dana „putnu torbu punu novca“ koju „predaje“ onome koga bi htio da smijeni po svaku cijenu i neće, kako reče, odustati dok njegov režim ne pane i ujedno ga ne smijeni, a snosiće posljedice svega onoga što je sa njim(a) nelegalno radio. Pojava takvog snimka ujedno bi bila istovremeno njegova satisfakcija i „alibi“ sa kojim bi mogao doći u mnogo njegovom ljubavlju obavijenu Crnu Goru i poguban krunski dokaz za njegovog „prijatelja i diktatora“. Niko mu ne bi mogao ništa odnosno istražni i sudski organi bi odradili svoje i dobar dio krivice morao bi prihvatiti, na što on sve i pristaje, ali bi se cijenilo i to što je konačno svojim „snimkom putne torbe punom novca“ koju daje „diktatoru“ ujedno ga se otarasio i doprinio da se makar jednom u tri decenije izađe po prvi put na slobodne, fer i poštene izbore. Tim činom omča sa vrata brojno osiromašenih građana bila bi skinuta. Jedna od brojnih latinskih sentenci u prevodu glasi: „U odlaganju je opasnost“! Taktika i strategija koju je „odbjegli - bjegunac“ profesor dr Duško Knežević odabrao je njegova (pr)ocjena i način vođenja „borbe“ protiv „diktatora“ kao njegovog nekadašnjeg „prijatelja“. Međutim, vrijeme čini svoje i građani sve manje imaju strpaljenja da ih neko tako dugo zavlači za neke snimke kojih „ima mnogo“ a krunski snimak upravo (ned)ostaje odnosno izostaje iz nedelje u nedelju, iako je obećavan ne jedanput već više puta, a niko ga nije prisiljavao da tako nešto kaže i (po)tvrdi. Za sada stvari ovako stoje, barem što se tiče „snimka sa punom tobom para“, da moguće postoji a možda je i ovaj „prijatelj“, koji ga se odrekao odnosno ne priznaje, „u pravu“ kada kaže i odlučno poriče „da nema takvog snimka“ i da ne postoji!? Dakle, fifti-fifti ili pola pola. Na samome kraju da ne odugovlačim već da kažem: birao si „prijatelja“ koji te ne priznaje! Radili ste zajedno mnoge radnje koje su nelegalne i nelegitimne, barem tako kažeš. Tvoj „prijatelj“ sve to negira i traži tvoj skalp da se pojaviš pred crnogorske sudske organe u državi koju ste zajedno (st)varali a koju (ne)ćeš iz ko zna kojih razloga odnosno „viših interesa“ da dovedeš u pitanje!!! Ne odgovaraju ti ni organizatori protesta, niti njihove platforme, a ni sporazumi i tome slično. Tražiš jaku ličnost, koja bi bila „jaka kao Milo, (...) Crnogorca“, a što drugim riječima znači da tražiš istog igrača ali pod drugim imenom sa kojim bi bio u tandemu pa opet „Jovo, sve nanovo“, i tako dalje i tome slično. Taktiku ste malo promijenili „jer ste sve brzo ispucali“ pa se od mnogo čega već distancirate, govoreći da imate mnogo „municije“ koju čuvate za „dugotrajnu borbu“ od koje će vaš „prijatelj“ da se još više „preznojava i umire na rate“!? Ni jednog trenutka da se zapitate, a što ako budete, ipak, isporučeni crnogrskim organima gonjena, policijskim i sudskim? Bez obzira na sve navedeno volio bih da uspijete u svom naumu, koji ste jasno i glasno iznijeli i stavlili na znanje u prethodna tri mjeseca. Međutim, bez snimka „corpus delicti - torbe pune para koju dajete „prijatelju“, a on je „uzima“ sve je gotovo uzaludno, u krajnjem bićete gubitnik! Novac sa kojim raspolažete u „drugoj domovini“ brzo će se „istopiti“, jer će ga njegovi savjetodavci na rate tražiti i uzimati svakim danom sve više, povećavajući mjesečne iznose i dnevne potrebe za održavanje raznoraznih službi i pojedinaca. Bez pomoći i velike podrške najmanje jednog jakog inostranog faktora, a poželjno bi bila čak dva, ne vidim uspjeh, a imam moju dobru namjeru i punu podršku prema onome što ste za ova tri mjeseca učinili. ISTRAJTE U BORBI KOJU STE ZAPOČELI I KOJU VODITE. SKUPITE SNAGU I AKO IMATE, VRIJEME JE, POKAŽITE „CORPUS DELICTI“ - „TORBU SA NOVCEM KOJU DAJETE PRIJATELJU“! BUDITE „ČVORAK“ OD KOJEGA ĆE DA STREPE, A NE ĆORAK KOJI (SE) DIMI! Podgorica, subota, 06. april 2019. godine Dr Momčilo D. Pejović (261) Moje posljednje zbogom „Suzi“! Neobjavljeno, a poslato 09. aprila 2019. godine, IN4S.Portal. MOJE POSLJEDNJE ZBOGOM „SUZI“! Nedelja, jedan od ljepših i ugodnijih proljećnjih dana u Podgorici. Ne mnogo topao, ali bogom dat za izlazak u šetnju. Meni lično, ni da je bilo toplije ne bi smetalo. Mada sam u penziji, rijetko kad pravim duge šetnje. Ovoga puta baš sam odlučio da napravim dobar ili poveći „penzionerski krug“ i to za maršutu kojom još rjeđe idem! Izlazim. Namjerno, iako nerado, idem ulicom u kojoj se nalazi ustanova gdje sam bezmalo proveo svoj radni vijek. Prolazim „republikom Zabjelo“, izlazim na glavnu zgradu „Vodovoda“. Pravim zaokret, jer planiram ka brdu Gorica i tako „okolo“ preko „Vezirova mosta“, bih da što kasnije dođem do mjesta stanovanja u Bulevaru Džordža Vašingtona. Za mene, moje godine i ne baš česte izlaske sasvim dovoljna ruta! Bez pauze tokom šetnje, stižem do glavne kapije „Parka Gorica“. Razmišljam, gdje da napravim pauzu. Odlučujem, još „malo“ pa ću na njenom „vrhu-zaravni“ kratko predahnuti. Prolazim kroz malu kapiju i počinjem da se lagano penjem. U susret se mimoilazim sa, rekao bih, sve brojnijim prolaznicima i šetačima, koji se polako vraćaju iz šetnje. Sunce je povisoko odskočilo od kako ja već (ne)umorno šetam. Polako žurim i od kafane, koja je prepuna šetača koji sjede i ispijaju osvežavajuće napitke licima okrenutim prema sunčevim zracima koji ih toplo miluju, počinje veći uspon. Toplo je. Tanak sloj znoja već mi je orosio lice i tijelo. Znam planiranu putanju i odmor koji mi je potreban. Samo je pitanje da li da skrenem lijevo ili produžim pravo ka vrhu, mada su i jedna i druga staza iste dužine i vode vas do „vrha - zaravni“. Ispred mene na desetak metara, primjećujem žensku osobu u crnim helankama, sa roze bijelim patikama, ružičastom maicom i okolo pojasa „povezan“ gornji dio crno-crvene trenerke. Kosa boje zrelijeg kestena, pada joj na ramena! Zapažam da se očigledno radi o osobi koja je mnogo dugo u treningu. Samo primjećujem i nemam nikakav „predosjećaj“, niti kanim bilo kakvu diskretnu radnju ili namjeru (u)činiti prilikom „prolaza“. Rijetko sam to činio i kada sam bio mnogo, mnogo mlađi. Lagano prolazim pored nje i „na odstojanju“, bez dodira ili bilo kakvog naglog pokreta koji bi joj poremetio ugodnu šetnju. Bijah je već prošao. Na sedam-osam metara udaljenosti začuh neki tihi glas koji odmah ne razaznah da li je riječ o mome imenu ili neko doziva drugoga. Već sam „stigao“, kad treba skrenuti na lijevo stazom ili produžiti pravo! Zastadoh na tren i već polako se okrećem za lijevom rukom. Poluokrenut, vidim na nepunih pet metara osobu koju sam tek prošao! Osmjehuje se, a njene plave oči gledaju me pravo i kao da me nešto pitaju ili „dozivaju“!? Taman da zaustim da li to zove mene, kad ona već ugrabi pa reče: „Ti kao da (me) ne čuješ, a dva puta te već zovem? U mojim godinama najprije slabi sluh, rekoh jedva čujno i više za sebe! Već je na korak-dva od mene! Još uvijek ništa ne „razumijem“, niti mi šta na um pada da se (do)sjetim o kome je riječ. Godine čine svoje, grabim da nešto rečem kako bih „došao“ sebi! Poznala sam te po hodu!!! Mooomo, ti li si? Sto godina prođe od kada smo se poslednji put sreli! Sjećaš se?! Mahinalno pružam svoju ruku ka njenoj već pruženoj koščatoj šačici sa tenom kože boje slonove kosti. U tom trenutku sve mi je bilo jasno o kome je riječ! Izustio sam, onako gromoglasno i iznenađeno, Suuuzzziiiiiii. Pa, to si ti! Da li je moguće? Da odmah na samom početku otklonimo, ako ih ima ili ih neko traži, sve sumnje i dileme. Nema nikakvih aluzija i nije riječ o Suzani, niti kod Suzane, a ništa ni sa poznatom pjesmom „... Suzi“ Džimija Stanića, iz starijih vremena! Riječ je o „Suzi“, njenom imenu datom od milja. Poznajemo se još od studentskih dana u Sarajevu. Viđali se često, sve dok nijesam završio studije i vratio se u Crnu Goru. A od tada prošlo je dvije godine manje od četiri i po decenije. Za to tako dugo vrijeme vidjeli smo se ili sreli samo tri puta. Posljednji put bilo je to upravo ovdje u Podgorici, ima više od dvije decenije. Nastavljam sa pitanjima i čuđenjem. Pa nije moguće da se ovdje, na „Gorici“, sretemo i to da ti mene prva prepoznaš! A sjećaš li se ti, da sam te ja, davno je to bilo, tada, u Podgorici u Sportskom centru Morača, upravo prvi prepoznao izgovorivši tvoje ime „Suzi“! Mislim da je i tada bilo lijep, sunčan, pravi proljećni i nedeljni dan „aprila“ mjeseca!? Ne dam joj da dođe do daha, ma ni da trepne. Tada sam ja, rekreativno trčeći u patikama, u crnoj trenerci i bijeloj maici pravio krugove i sticao kondiciju. Onako umoran i znojav ipak sam te tada prvi „vidio“! Ma šta ti je čovječe? Pusti da i ja nešto kažem! Gdje to, sada, žuriš? Ovdje sam i nikud ne idem, samo šetam i razgledam ovu prelijepu, sunčevim zracima obasjanu okolinu. Pa, odavde i nije neki pogled na „okolinu“, opet grabim da nešto kažem i da vodim priču. Meni je ovo drugi krug, reče uz osmijeh i topao pogled, samo da ne bih shvatio da je to bio njen blagi prijekor zbog mog „pritiska“ od pitanja. Krenuo si lijevo, kao uvijek od kada te znam, a ja bih desno!? „Sunca“ je više, a i zbog poljskoga cvijeća i panorame. Znao sam, nepredvidiva je. A sve je to rekla samo da me „nakratko“ zaustavi i preuzme glavnu ulogu u razgovoru. Krenimo, zašto da stojimo? Već petanstak minuta stojimo i ne sjećam se ni kada smo ruke rastavili! Znam da mi je dlan desne ruke bio „mnogo“ topao, što znači da smo se dugo „držali za ruke“. Lagano hodamo i penjemo se uz brdo. Ona, ne samo da ne zaostaje, rekao bih da je baš u kondiciji. Znam da se bavila jogom i da je mnogo držala do „linije“. Pričamo, nevezano i šta nam prije pane na um, naizmjenično, uz izvjesnu toleranciju i prednost na njenoj strani. Da sjednemo, ona klupa je sloboda i sunčana je strana a pogled je odličan i na daleko se vidi dio grada! Ne. Zar si se već umorio? Ćutim, šta da joj odgovorim? Hodamo, ali često i zastajkujemo, pa po desetak minuta tako u mjestu stojimo i razgovaramo, bolje reći „odgovaramo“ jedno drugom na brojna pitanja. Pogledah sat na mobitelu. Petnaest časova i petnaest minuta, kazaljke se bijahu poklopile. Mislio sam da me nije vidjela, kada mi upitno reče: „Neko na tebe misli“! Znao sam da je radoznala, pa nijesam mnogo na to obratio pažnju. Više od sat vremena mi hodamo, lagano se penjemo a nikako da se domognemo vrha - zaravni i sjednemo. Dok izađemo iz hlada pred nama je još stotinak metara. Konačno, dokopasmo se zaravni i skoro bijah sjeo na klupu, kad me trgnu njeno pitanje: „Kako si mogao da zaboraviš koji je to bio mjesec kada smo se sreli prije tačno 21 godinu i to je bila sredina maja mjeseca“? Potpuno me poremeti te mi ne da sjesti i odmoriti se! A mislio sam da sam i na to pitanje odavno dao odgovor. Povedosmo malo „oštriji“ razgovor sa bogme povisokim tonom. Ako joj je bila namjera onda me je baš isprovocirala i uspjela u svojoj namjeri. Takva joj je oduvijek bila taktika! Još nigdje nijesmo sjeli da odmorimo, a 16 časova je i 30 minuta. Ne pamtim za ove dvije penzionerske godine da sam bio toliko dugo u šetnji a da se nijesam javio mojoj stopanici! Davno je bilo, nešto desetak minuta prije 11 časova, od kada sam izašao. Nastavljamo šetnju „Goricom“ i već počinjemo, ali veoma sporo, da se spuštamo sa njenoga „vrha“. Mnoge teme koje su bile na tapetu su „obrađene“, na obostrano zadovoljstvo! Saznao sam da je o svemu informisana, posebno o mome publicističkom radu koji upražnjavam već skoro će tri decenije. Znavaše za sve naslove tekstova objavljene po mnogim internet portalima, a njih je više od 250 naslova. Naravno, nema razumijevanja za njih, barem ne u mjeri sa kojom bih ja bio zadovoljan, mada ne negira da joj se neki posebno dopadaju!? Konačno smo sišli i približavamo se izlazu, a više nam je vrijeme. Bijaše prošlo 17,30 časova. Prilikom silazka mnogo više smo se „pogledivali“ nego što što smo pričali! Duga šetnja bez odmora, priča na razne teme i godine za nama učinili su svoje...! Na rastanku smo se drugarski poljubili, rukovali i poglede jedno na drugom zadržali! Suzi zbogom, rekoh kratko! Kao i uvijek do tada na rastancima našim. Prvi sam se okretao i odlazio. Ovoga puta bilo je obrnuto. Njene ruke iskliznule su lagano iz mojih, a plave oči bile su natopljene suzama koje su se slivale niz njeno blijedo lice. Dohvatila je maramicu, tiho izustila „zbogom“, slegnula ramenima, okrenula se i drhteći otišla brišući suze, koje su uveliko lile i kapale po roze-bijelim patikama. Još jednom se okrenula i bacila roze maramicu natopljenu suzama svojih neispunjenih želja!? Sada mi je tek jasno i znam da sam bio „slijep“, tokom naše zajedničke šetnje, kada je dva tri puta neprimijetno okretala glavu gledajući u pravcu Sunca uzimajući roze maramicu! Na moja dva upita odgovorila je da „nije to ništa, oči mi (za)suze na jakim sunčevim zracima“. Bilo je za nas dvoje odveć kasno i moje zadnje zbogom, Tebi Suzi! Samo pogled ne umire, davno to čuh od jednog starog čovjeka! Podgorica, utorak, 09. april 2019. godine Dr Momčilo D. Pejović (262) Ide (li) Milo stopama Gospodara? Objavljeno: IN4S.Portal, četvrtak, 18. 04. 2019. godine. IDE (LI) MILO STOPAMA GOSPODARA!? Poslije dužeg vremena konačno je, pokretač i ujedno organizator skupa „Do slobode“ gospodin Duško Knežević, krenuo u „odlučn(ij)u“ akciju reklo bi se barem prema naslovima pojedinih tekstova preuzetih sa instagrama, fejsbuka, pojedinih elektronskih i štampanih medija, kao i „gostovanja“ na tv stanicama i portalima na kojima je odgovarao na brojna pitanja gledalaca, a bogme i davao izvjesne instrukcije organizatorima protesta pa i zamjerke istima, jer je bio nezadovoljan sa „akcijama organizatora i protestanata“, a koje nijesu dale očekivane rezultate! Dobra tri mjeseca su prošla a diktator se još ne da!? „Migov koverat“ ga je malo uzdrmao ali nije (po)kleknuo već se samo lagano zanjihao i o(p)stao na nogama! Konačan udarac - „sportska torba sa novcem, koju uzima otac nacije“ - koji je trebalo zadati je izostao, mada je dva-tri puta obećavan! Procjena „radno-tehničkog tima“ bila je, ipak, (po)greška i dala je „diktatoru“ dovoljnu vremena za pauzu i za konsolidaciju svojih partijskih resursa. Sada se iznova kreće, užurbano se radi, vrši se reorganizacija unutar „organizatora“ i preuzima se glavna uloga u cilju rušenja „diktatora“. „Do slobode“ i konačnog pada režima njegovog nekada velikog „prijatelja“. Protesti postaju sve organizovaniji, učestaliji i masovniji, što daje izgledne šanse da uspiju i uztalasaju cijelu „građansku Crnu Goru“. Promjene su vidne i djelotvorne. Ovo „talasanje masa“ podstaklo me je na neke naslove koji su se mnogo davno pojavili, prije nešto manje od 150 godina ili sredinom druge polovine XIX vijeka u evropskoj i ruskoj štampi, a odnosili su se na događaje u tadašnjim novo-evropski priznatim nezavisnim državama Srbiji i Crnoj Gori. „Istorija se ponavlja“!? Ne, samo neki događaji (s)liče onima nekadašnjim, davnim i minulim, pa nam se čini baš kao da se to nama danas uistini dešava. Evropa je, bolje reći evropske sile su i tada imale neke svoje (ne)skrivene i dalekosežne projekte - planove proširenja ili „ujedinjenja Zapada i Istoka“. Naravno na tom putu tada joj je bila glavna „prepreka - smetnja“ Osmanska država - Turska, koja je zauzimala dobar dio evropskog teritorija. To i ostala pitanja iz naše bliže i dalje prošlosti ostavićemo za neke druge teme. „Mnogo je aduta. Dokumentacija je obimna, snimaka ima dovoljno, a Đukanovića čeka velika, plava, američka sportska torba“ (...) „Posjedujem snimak na kojem se vidi kako Đukanović direktno uzima novac“(...) „Za kraj čuvam dokaz koji će Mila poslati u zatvor“! Navedene riječi su citati preuzeti iz intervjuva, koji je za „Alo“ dao profesor dr Duško Knežević ili „odbjegli tajkun - bjegunac“, kako ga nazvaše „nepobjedive snage koverata DPSovaca sa njihovim partijskim liderom i ujedno Predsjednikom ekološko-nezavisno-natovske Crne Gore. Ako je do sada i bilo dva tri puta obećano pa se sa tim odugovlačilo, kao i nekih sumnji u samo postojanje snimka oko davanja mita ili „reketiranja“ onda „protestanti“ i građani sada mogu malo (o)dahnuti i „ozbiljnije“ računati da je vrijeme na izmaku i da se jednom mora stvar dovesti do „konca“ inače sve pođe u nepovrat i ostade na „Migovoj koverti“, pa „diktator“ opet „nađe spas“ u cijelom tom višemjesečnom „protestu građana i opozicije zajedno“! Kada se vidjelo da dosadašnja taktika ne daje „očekivane“ rezultate i kada je bilo više nego jasno da je „vrag odnio šalu“, a „sva imovina Atlas banke“ stavljenja pod stečaj ili „uzurpirana“ tada je „odbjegli tajkun“ iz Londona krenuo u „drugu fazu“ obračuna na svoga nekadašnjeg (ne)voljnog „prijatelja“, lidera najjače „koverat“ stranke i predsjednikom ekološko-nezavisnonatovske države; a kojega baš i ne služi pamćenje kada su pitanju osnivanja i djelovanja njegovih biznis firmi i(li) „kuća od par hiljada kvadrata koje bi on volio imati i u njima želio stanovati, obasipajući ga lično veoma vrijednim poklonima i sloveći za „zlatnog sponzora“ pobjedničkog tima DPS-ovaca. Po njegovom ličnom priznanju „Radi se o milionima. Toliko da sam mogao da otvorim još stotine radnih mjesta (...)“! Jedna narodna izreka, za takvo „stanje stvari“ ili uzaludnju rabotu, kaže; „Potonja pamet šarovu pod rep“! Dakle, donijeta je odluka da se krene u „brutalan“ obračun i „blokadu zarobljenih institucija“ koji bi „ubrzao pad Milovog režima“! „Do slobode“! Ostaje nam da vjerujemo u odlučnost i istrajnost njegove borbe i ujedno damo podršku. Taktička greška koja je već jednom napravljena ovoga puta ne smije biti ponovljena, a krunski dokaz, sa kojim raspolaže „odbjegli tajkun“, morao bi se dati i pokazati na svjetlo dana pa bi „velika, plava američka sportska torba sa novcim (...) iz koje Đukanović direktno uzima novac“ ujedno označila KRAJ trodecenijske vladavine jednog čovjeka i njegovih DPS-ovaca na vlasti. Ništa više ne bi trebalo sem tog čina pred kojim bi bio matiran ne samo Milo i njegov režim nego i svi oni u međunarodnoj zajednici koji su sve vrijeme davali podršku njemu i njegovoj vladavini u Crnoj Gori. Ukupna njegova vlast sa cjelokupnim članstvo DPS-ovaca bila bi srušena, a Milu lično i kao predsjedniku puta u inostranstvo nigdje ne bi moglo biti. Bio bi to neslavan kraj vladavine sedmostrukog premijera i dvostrukog predsjednika države Crne Gore. Tako bi građani u Crnoj Gori posli tri decenije došli „Do slobode“. Jedan čitalac je svojim komentarom na dati intervju sve rekao, a on glasi: „Šta čekaš ako posjeduješ snimak“? A šta ako se desi da jednog brzog dana, bez najave i iznenada, u tihoj noći sa najbližom kamarilom taj isti predsjednik, kojega u posljednje vrijeme „napušta“ pamćenje, pođe stopama nekadašnjeg kralja i Gospodara Crne Gore u neku od destinacija koje će ga (ne)voljno prihvatiti i pružiti mu „gostoprimstvo ili azil“? Da li bi bilo moguće da njegovo bjegstvo sa „zlatnim runom“ bude spriječeno? Nekada su oni koji su bježali iz zemlje-domovine nosili sanduke sa novcem, zlatom i raznim drgocjenostima i nakitom. Danas se takve finansijske transakcije završavaju u minuti i prenose se na tajne račune raznih svjetskih banaka ili na zlatnim viza karticama i slično! Samo po sebi nameće se pitanje i to sa mnogo razloga: Zašto se baš odlaže kongres DPSovaca za novemba-decembar odnosno za kraj godine? Da li će ga biti i da li će njegov sadašnji lider biti na njemu? U DPS-u previše ćute, posebno stariji i iskusniji kadrovi! U ozbiljnom su problemu zaslugom njihovog „oca nacije“! Nešto se krupno iza brda valja! Podgorica, četvrtak, 18. april 2019. godine Dr Momčilo D. Pejović (263) Appendix vermiforis (Slijepo crijevo) ili presuda od 09. maja 2019, godine. Objavljeno:IN4S.Portal, ponedeljak, 06. maj 2019. godine. APPENDIX VERMIFORMIS (SLIJEPO CRIJEVO) ILI PRESUDA OD 9. MAJA 2019. GODINE Još samo dva dana dijeli nas od zvaničnog donošenja presude - čitanja izreke za „operaciju“ zvanu „Slijepo crijevo“ odnosno „državni udar“ ili kako je preimenovaše crnogorski pravosudni organi iz Specijalnog državnog tužilaštva „teroristički atak u pokušaju“ na nezavisno-natovsku i ekološko-demokratsku državu Crnu Goru i njenoga tadašnjeg premijera. Vrijedni administratori i razne stručne službe užurbano rade (za)vršne pripreme oko njenoga formalno-pravnog i stilsko-tehničkog finalizovanja u cilju svečanog saopštenja baš na godišnjicu Dana Pobjede nad fašizmom 9. maja! Da li će njeno (č)itanje biti javno i ceremonijalno sa fanfarama, praćeno i putem brojnih tv stanica ili će ekskluzivitet javnog prenosa sa Trga slobode Trga golootočkih žrtava - Rimskog trga i(li) „(ni)čije kuće na Gorici“ pripasti „crnogorskom slobodnom novinarstvu“ zaposelenih u Javnom servisu RTVCG? Pitanja su na koja treba (do)čekati (od)govore od strane crnogorskih zvaničnih državnih institucija kojima je neko „dao“ udio da farsu od montiranog „državnog udara“ javno obnaroduju i obraduju „u ime Crne Gore“ pred crnogorskim građanima, Sedmom silom iz regiona i zapadnoevropskih zemalja u prisustvu diplomatskih predstavnika svih NATO država, ekselencija, nevladinih organizacija i tako dalje i tome slično. Sudeći po razmjerama kojima su zahvaćene brojne službe reda, mira i bezbjednosti na zemlji i na beskrajno plavom nebeskom svodu iznad Crne Gore, koje su uveliko i dugovremeno pripremane, bila bi golema šteta da se ne (ras)prostre „dvometrice“ široki crveni tepih u dužini od najmanje sto metara, naravno sve aranžirano sa majskim cvijećem sa lijeve i desne strane trase kuda se bude kretala kolona pionira, omladine, mladih simpatizera i aplaudera brojnoga članstva DPS-ovaca. Njihov partijski lider ponuđenim ambijentom biće (pre)zadovoljan ili će se zapitati: „Da li mi može biti“? Biće to „događaj“ koji će se kao bumerang vratiti mnogima koji su imali u svemu tome udjela i obiti o glavu. Događaj koji će ostaviti veliku mrlju na crnogorsko sudstvo, sudsku praksu i učesnike u donošenju presude. Presuda koja će biti donijeta za okrivljene odnosno pročitana zasnovana je na iskazima raznoraznih svjedoka saradnika veoma sumnjivih moralnih-karakternih i psiho-fizičkih osobina i ostaje za anale sudske prakse gdje su izostali čvrsti-krunski materijalni dokazi, koji su kako kažu po nalogu nečijem: „Državnog tužioca ili (...?)“„potopljeni u jezeru (sic!)“ dovela je stvar do apsurda i ujedno sama sebi presudila pokazujući svu besmisao jednog sistema koji samo još uvijek opstaje zahvaljujući ćutolozima, ulizicama, požmirepima, doušnicima, brojnim aferama sa kulminacijom njihov „Snimak“ i „Koverat“ za potrebe vlasti i jednoga čovjeka-vladara koji već odavno ima problema sa svojim sjećanjima iz svog ličnog biznisa kojim se uzgredno bavio „a ni centa nije okrenuo“, za pamćenje i bogme nečije blaćenje, batrganje za izlazak iz brloga živoga. Pa gdje tu ima simbolike i logike, u čemu se ona ogleda i šta joj je poenta? Vidi li iko išta među onima koji su dvije godine „temeljno“ pripremali doušnike, svedoke saradnike, službe za mjere tajnoga nadzora i ostalu pestokupljevinu, i shvata li pogubnost čina koji čini sa presudom nad nevinim ljudima? Koliko će građani Crne Gore i izvan njenih granica u zemljama demokratske Zapadne Evrope bi srećni i radosni zbog činjenice da je nepravda počinjena nad nevinima koji već treću godinu čame u kazamatima zatvora u Spužu? Da li će trijumf sile nad istinom i dalje defilovati balkanskim državicama čiji vladari-državnici i dalje se busaju pesnicama u prsa da su za vladavinu prava, pravde i istine, zaboravljajući da su do juče žarili i palili prostorima nekadašnje jugoslovenske zajednice države SFRJ, koju su radi sopstvenih interesa i boljega njihovoga života raskomadali-rasparčali i državu i narode, a ekonomiju te nekad jednistvene države vratili unazad više od pola vijeka. Evropo, čitaj donijetu presudu i gledaj svojim očima one koje si stvorila i koje i dan današnji podržavaš. Oni su tvoje čedo i ogledalo i tvoje duše! Podgorica, ponedeljak, 06. maj 2019. godine Dr Momčilo D. Pejović (264) Inkvizitorska presuda (ev)ropske Crne Gore. Objavljeno: IN4S.Portal, subota, 11. maj 2019. godine. INKVIZITORSKA PRESUDA (EV)ROPSKE CRNE GORE Rijetki su i mogu se nabrojati primjeri iz „novije istorije“ sudske prakse crnogorskog pravosuđa gdje su prvostepene presude padale u žalbenom postupku odbrane kod viših sudskih instanci. Naravno, to se ne bi dešavalo da te iste presude ranije nijesu unaprijed donijete „odozgo“ dirigovanim krivicama i osuđujućim prvostepenim riješenjima, a koje su bile čisto političkog karaktera sa izvjesnim ali nebitnim primjerima dokaza koji su padali na teret okrivljenih. Najnoviji primjer takve presude je i obimna presuda donijeta na Dan pobjede 9. maja 2019. godine i javno (pr)očitana putem tv prenosa crnogorskim građanima i svima onima koji su imali mogućnost praćenja televizijskog ili internet prenosa iz sudnice Višega suda u Podgorici. Inkvizitorska presuda crnogorskoga pravosuđa donijeta 9. maja 2019. godine od strane (ev)ropske, demokratske, ekološko-natovske Crne Gore primjer je koji će ući u anale opšte sudske prakse gdje se bez validnih materijalnih dokaza osuđuju lica koja su turistički došla u Crnu Goru, za koja nije utvrđeno da su izvršila krivično djelo koje im se stavlja na teret, lica koja su na osnovu izjava neuračunljivih svjedoka i „sms“ poruka ili telefonskih poziva, raznoraznih četničkih sastanaka izvan teritoja države Crne Gore, fotografija ispred Skupštine Crne Gore, od „organizatora“ za koga nije dokazano da postoji niti je bio u Crnoj Gori, od specijalnih „ruskih“ jedinica koje su „bile stacionirane“ u drugoj državi čekajući „pogodan momenat“ da upadnu u Crnu Goru i to iz susjedne države Srbije (sa Zlatibora i Čajetine), od oko 500 nepoznatih i nepostojećih osoba koje su bile u „po Crnoj Gori“ ali su nekim čudom nestale-isparile ili kao ptice preletjele u „drugu državu“ koja im je pružila sigurnost i udoban smještaj za neku drugu priliku, po naredbi Specijalnog državnog tužioca „države Crne Gore“ uništeni u „jezeru potpoljeni“ krunski dokazi „45 komada kalašnjikova-pušaka sa oko 2500 komada metaka“, a oprema za teroristički napad bila uzeta na revers iz vojnih magacina i dopremljena u kuću-objekat višeg policijskog inspektora-službenika MUP-a Crne Gore, i tako dalje i tome slično, učinili su da ta ista presuda bude model i ujedno dokaz za teško krivično djelo „državni udar - terorizam u pokušaju“ na crnogorsku Skupštinu i tadašnjeg premijera, koji se ni tada nije nalazio u navedenom objektu, a za koga niko nije znao od najvažnijih i najviših bezbjedonosnih organa u samoj državi Crnoj Gori. Opštepoznata je činjenica da je ljudsko društvo u svom istorijskom i društvenomekonomskom, političkom i kulturnom razvoju prošlo kroz nekoliko faza počevši od prvobitne zajednice pa sve do današnjeg savremenog ili najsavremenijeg-najnovijeg doba. Naravno i Crna Gora prolazila je kroz razne faze svoga istorijskog razvoja nejednako vremenski i prostorno a njen društveno-ekonomski, politički i kulturni razvoj zaostajao je za „savremenom Evropom“ i zapadnoevropskim zemljama. Faza kapitalističkog razvoja i imperijalizma kao najvišeg stadijuma kapitalizma je preskočena ili blago rečeno „bila je u predporođajnoj fazi-povoju“. Presuda Višega suda u Podgorici, koju smo juče (9. maj) imali priliku da čujemo prilikom izricanja i čitanja od strane sudije Predsjednice Višega suda, gotovo po svim kriterijima inkvizitorskih sudova (od 13. vijeka do 17. vijeka) poistovjetila se i ujedno vratila crnogorsko pravosuđe nekoliko vjekova unazad. Ona je pokazala da crnogorsko pravosuđe iz 21. vijeka još uvijek ima velikih problema sa „jereticima“ ili slobodoumnim, razboritim i nepotkupljivim pojedincima i ljudima koji će radije godinama čamiti u zatvoru nego prihvatiti naloge i diktate sudije pojedin(a)ca, sudskih instanci i neprikosnovenih vladara Crne Gore zarad „kupovine slobode“, koja je kao recidiv još uvijek na prelazu iz 20. vijeka u 21. vijek živa i nikako da se sloboda pojedinca više ne otkupljuje - kupuje, to je vrijeme koje je za nama skoro 7 vjekova! Uzalud, mi (najveći dio građana) u Crnoj Gori moramo da bijemo ponovnu bitku za pravo na slobodu i nazavisnost čovjeka-pojedinca i društva kao ljudske zajednice. Da kojim slučajem nije bilo javnog suđenja (tv prenosa iz sudnice Višega suda u Podgorici) možda bismo i mogli neke stvari „progutati“ iako su nelogične, neistinite, djelimično istinite, nepravne, lične i svode se na rekla-kazala. Međutim, ono što smo kao javnost mogli vidjeti i čuti iz sudnice crnogorskoga Višega suda daje nam za pravo da se zapitamo ima li slobode u Crnoj Gori, slobodnoga sudije pojedinca, sudske instance koja ne prihvata naredbe i diktate vladara, partije ili nekog moćnika, ima li nekoga ko će suditi po mjerilima važećih zakona gledajući bez obzira o kome se radi i ko stoji iza njega! Kako je moguće donijeti presudu i proglasiti nekoga za krivca odnosno više lica za krivce u nečemu za šta nema materijalnih dokaza i to baš krivicom Specijalnog državnog tužioca po čijem nalogu je „oružje (puške-kalašnjikovi) i municija uništeno“?! Zar moramo opet kupovati slobodu za koju su se naši preci odavno izborili? Do kada da budemo nijemi posmatrači ukidanja nečega što nam po samom činu rođenja pripada? Ono što se iz presude moglo kristalno jasno vidjeti i čuti je: Da su izostali materijalni dokazi, a pravo, pravda, sloboda kretanja i mišljenja, komuniciranja i slobodnog iskazivanja, prava na odbranu i nepriznavanje nečega što nije učinjeno je potpuno umrlo u Crnoj Gori na Dan pobjede 9. maja 2019. godine. Presuda koju je donio Viši sud u Podgorici razara jedan društveno-politički i državnopravni okvir države u kojoj žive „slobodni građani“ i ujedno na njih ima zastrašujuće dejstvo da ubuduće budu poslušni podanici vladaru i vladajućoj kliki-partiji, da ćute i trpe sve nepravde koje dolaze od onih koji su na vlasti. Ostala je velika fleka sa „suđenja vijeka“ pretočena u presudu koja je „učesnike državnog udara“ proglasila krivim bez da se išta desilo toga sudnjega dana kada su oni uhapšeni i „spriječeni“ u „terorističkom poduhvatu“ koji im je montiran od crnogorskih i raznoraznih državnih i bezbjedonosnih organa i vlasti. Ostaje mi da još nešto kažem a što bi moglo, iako nije ni u primislima, od nekih sa političkopartijskom dioptrijom biti protumačeno kao lično, a to je da teško bih i kao administrativni službenik pročitao onakvu presudu a kamo li je donio kao predsjedavajući i sudija Višega suda u Podgorici, pa makar i po cijenu gubitka službe. Presuda onakva kakva je donijeta imaće mnogo negativnih posljedica ne samo na pojedinačnoj nego i kolektivnoj ravni, na društveno-plitički sistem i samo stanje u državi, a prije i iznad svega na sudski i državno-pravni institucionalni sistem u Crnoj Gori. Predsjednica Višeg suda u Presudi je iznijela svu sadržinu pukog prepričavanja izjava svjedoka saradnika i onih koji su montirali cijeli „državni udar“, i samo je prilikom čitanja obrazloženja presude pokazala šestočasovnu „službeničku istrajnost-upornost“, iako nije morala, a ostalo je kako reče još po nešto da u konačnom napiše i „(pr)očita“!? Sloboda se ne kupuje niti otkupljuje, iako je to današnja Crna Gora!? Sloboda nema cijenu i za nju se umire - život daje! Onome ko izgubi slobodu život je bezvrijedan, makar imao materijalno bogatstvo cijeloga svijeta! Nema lične nezavisnosti bez SLOBODE! A SLOBODA u današnjoj Crnoj Gori živi i ima je koliko u Presudi donijetoj na Dan pobjede 9. maja 2019. godine. Podgorica, subota, 11 maj 2019. godine Dr Momčilo D. Pejović (265) Ja sam u Londonu. Spreman sam da se vratim u Crnu Goru, samo da on ode! Objavljeno: In4S. Portal, četvrtak, 06. 06. 2019. godine. „JA SAM U LONDONU. SPREMAN DA SE VRATIM U CRNU GORU, SAMO DA ON ODE“! Eh, koliki je broj pisama i depeša sa sličnim naslovima ili sadržinom uzaludno (po)slao kralj Nikola I Petrović iz Neija (Francuska), kod Pariza, na raznorazne evropske zvanične i nezvanične adrese! A ne može se sporiti „tastu Evrope“ da (ni)je bio bez političkih i ličnih prijatelja na tadašnjim evropskim dvorovima. I, na kraju (...) sve ništa!? Propalo kraljevstvo i povratak u Crnu Goru! Za nekoliko godina istopi(lo) se narodno blago odnijeto u šest-sedam sanduka: dragulji i brilijanti, relikvije, zlato, novci, perperi i dukati zlatni! „(...) Da, ja neću odustati i da idem do kraja (...) raskrinkavanje kriminalnih radnji (...) na dobrom su putu da se ujedine (...) sve zavisi od naroda kojom će brzinom pasti režim u Crnoj Gori (...) državni udar je režirani proces (...) Katnić glavni krivac (...) da je to velika blamaža Crne Gore na međunarodnom planu (...) samo jako do slobode (...) hvala Vlado (...) Crna Gora ovako korumpirana država (...) dovoljno mi je da ovaj režim ode sa vlasti, (...). Mislim da je Dritan Abazović jedan mladi perspektivni političar evropske orijentacije, koji je dao veliki doprinos (...) ne treba mi Nobelova nagrada! (...) Obećavam, pravimo jednu veliku turu biciklističku od Slapa do Danilovgrada. Da proslavimo (...) sjutra svi na proteste i ja mislim da Crna Gora ne smije više da bude otirač braće Đukanović (...)! „Finale je tu (...) već sam danas dobio prijetnje od Bemaxa (...) ne plašim se! Njihov direktor Kovačevića mi je prijetio! (...) moja misija treba da bude da svrgnemo diktatora, (...) mislim da je Džemal Perović pravi opozicionar (...) ja pretpostavljam da je Aco Đukanović glavni igrač (...) Bečić je mlad i energičan političar (...) mislim da će tamo u DPS biti ubrzo raspad (...) Igor Lukšić je po meni jedan političar civilizovan (...) mislio sam da je nova snaga Crne Gore (...) ne branim ja DPS (...) tehnička vlada (...) proteste treba organizovati (...) vlast se ruši samo u Podgorici (...) ja sam tu vatru slobode zapalio!? (...) Ja sam tu, pokušaću da raskrinkam tu hobotnicu (...) da ovi diktatori idu u prošlost (...) ne znam ko je vlasnik Bemax-a (...) pominju se Lazović, Roćen (...) ne znam stvarno ko je vlasnik! Ja sam siguran ovdje u Britaniji. Uživam sva prava ovdje (...)! Apelujem na Stankovića da odmah podnese ostavku (...) mislim da se sve može riješiti protestima (...) apelujem na sve one (...) koji nijesu učestvovali u prljavim radnjama (mislim na članove DPS-a). Mislim da mu je došao kraj (Milu Đukanoviću)! (...) što je napravio, toliki je zločin (...) nije isključeno očekivati neki razlaz (M. Đukanovića i D. Markovića) (...) mislim da je imovina (M. Đukanovića veća u Crnoj Gori nego u inostranstvu (...) nije isključeno da me Đukanović ubije (...) likvidira (...) ne isključujem mogućnost da (mi) se to desi (...) ne poznajem Gugi-komerc. (...) šta se dešava sa Svetom? (...) mislim da je Slavko van politike skroz (...) već je sat vremena (...) da privodimo kraju (...) šta je sa Solanom (...) izn(ij)eću vam dokaze za Brajovića (...) iduće nedelje (...) zbog obaveza nijesmo sada uspjeli (...) gospodin Vučić ne stoji iza mene! (...) mislim da se on drži po strani oko dešavanja u Crnoj Gori! (...) Dodika poznajem lično (...) više sam za neku evropsku facu, a ne političara tipa Dodika“ (...)! Naslušah se za ovih šest mjeseci „pitanja i odgovora“, kao i mnogih, a jednih te istih, (od)govora Milovog (ne)prijatelja biznismena Duška Knežević iz Londona pa riješih da ih „analiziram“ i iz njih (iz)dvojim ono (što je) (naj)bitnije! Počeću sa izvodima koji su po mojemu mišljenju bili obećavajući, čvrsti i odlučni u onome što su za poruku imali: „(...) ja sam u Londonu 30 godina (...) koji pruža velike izazove (...)“! Pa dobro, i Nikola I Petrović je, unazad 100 godina, bio u Neiju kod Pariza, u Francuskoj. Ni tamo se ne ide bez „blaga i velikih novaca“, ako nemaš „vr(a)ći(te) se“ rekao je svojima najbližima koji su htjeli sa njim da napušte „voljenu im Crnu Goru“! Pošao je u (ne)poznato!? Poslije nekolike godine nije uspio ništa da uradi za svoj „povratak“ u Crnu Goru! Velike sile su prethodno sve odradile i desilo se što se desilo. Kako vrijeme odmiče sve više sam sklon da povjerujem da tako (ne) završi i „izbjegli biznismen - bjegunac u Londonu“, „prijatelj“ kojega Milo (ne) priznaje za „(ne)prijatelja“, mada je bio veliki ili kako sam kaže „zlatni sponzor DPS-a“! To ti je „kao brak u kojem živiš zajedno 30 godina“ i onda sve pukne i raspadne se u paramparčad! Da li je baš takav „brak“ bio u zajedničkim „poslovima“ Duška Kneževića i Mila Đukanovića prethodnih dvadesetak i više godina kada su „imali viziju“ da stvaraju - projektuju „nezavisnu Crnu Goru“, a (iz)rodili privatnu državu u kojoj ima mjesta samo za jednoga od njih dvojice ili trojice? Ko je od njih dvojice bio mudriji ili ko je koga (nad)igrao u p(o)lit(ič)kim prevarama ili „arapskim biznis investicijama“? Da li se može(te) sjetiti jednog od brojnih obećanja Sveta Marovića „o deset do trinaest milijardi arpskih investicija“, koje će biti uložene u Crnu Goru“? Da kojim slučajem nije mislio na „svoje pare, kao arapske investicije“? Nego bi što bi, propade i ta „arapska investicija“, jer ga Milo (Mikaš) primora da prizna(de) da je on (Svetac ili Sveto) taj koji je „vođa organizovanog kriminala u Crnoj Gori“! Da li su ih novci (narodno blago) ili samo „kuća u izgradnji“ posvađali? Koga od njih dvojice sjećanje dobro služi i ko od njih ima čvrste dokaze - argumente, pored brojnih afera i „samo jedne koverte“, makar „putna torba sa parama“? Ima ili nema? Ne može biti „možda“! Obeća(o)! U narodu se kaže „obećanje ludom radovanje“! Za sada se zna ko je „pobjednik“ i kome je pripalo „carstvo i narodno blago“ (pro)evropske, ekološke i NATO-vske Crne Gore! Tokom svoje trodecenijske vladavine na vrijeme se Mikaš (Milo) oslobađao svih svojih potencijalnih političkih i investicionih protivnika-konkurenata, držeći ih za perčin i na velikoj distanci. Za sada mu ne mogu ništa ni oni koji su s njim bili u istom kolu, a niti oni koji su iskakali iz njega po cijenu „dinar dajem da uđem u kolo, a dinara deset da izađem iz kola“!? Ne može! Pravila je određivao lider DPS-a, „otac nacije“ i Gospodar „nezavisne“ i NATO-vske države. Da li je to bila „najveća greška Đukanovića“ što je ušao u „rat“ sa Duškom Kneževićem“? Kako vrijeme (pr)otiče Đukanović sve lakše diše, potpuno (bezb)jedan i reklo bi se relaksiran od svih „protestanata“ koji su demonstrirali prethodnih pet-šest mjeseci ulicama Podgorice i ispred crnogorske Skupštine! Da li ga to oni „zabavljaju“ ili mu aplaudiraju što ih je nadigrao? Takođe, reklo bi se da još manje haje za Duškove odgovore koji idu uživo ili se kao snimak daju za gledanje i slušanje na raznim tv stanicama i posebno na YOUTUBE sajtu-kanalu! Barem je tako za sada! A do kada će sve to trajati, bojim se da ne zna ni sam „(za)govornik“ i inicijator rušenja „diktatorskog režima Đukanovića“. Evo šta smo iz njegovih brojnih „odgovora“ na postavljena pitanja čitalaca, prijatelja i simpatizera izdvojili sa namjerom da „otkrijemo“ taktiku i strategiju svrgavanja Mila Đukanovića sa vlasti, način „borbe“ kao i kalibar „oružja“ sa kojim prijeti i ujedno obećava da će donijeti „slobodu“ (u) Crnoj Gori! Nastojali smo da izbjegnemo objavljivanje ponavljanja „odgovora“ i „obećanja“ kojih je mnogo u preslušanom materijalu. Takođe, kada je riječ o citiranju imena i prezimena pojedinih ličnosti koje „izbjegli biznismen“ pominje tokom svojih izjava u brojnim emisijama etiketira, proziva i tome slično dali smo ih u konkretnom i korektnom tonu ne mijenjajući njihov smisao, s tim što ih nijesmo davali integralno već u izvodima, nastojeći da ne izgube onu osnovnu notu koju ima je da(va)o njihov „govornik“ kao autor. Čvrsta obećanja, zaklinjanja i „prijetnje“ od strane Duška Kneževića „(...) ja neću (odu)stati i (...) idem do kraja (...) u raskrinkavanju kriminalnih radnji Đukanovića za sada su, blago rečeno, bez rezultata i sve više gube na snazi odnosno postaju neozbiljne i frazerske! „Samo jako do slobode (...). Svi zajedno do slobode“, je deviza ili parola „bjegunca“ koja danas više ima snagu probušenog balona, praćena obećanjima i nedostatkom „municije“ sa kojom raspolaže njegov „radni, tehnički, (...) i advokatski tim“, koji šalje svoja pisma na raznorazne evropske i američke adrese u Vašingtonu, čiji rezultat je bez ikakvog odziva! U navedenom tekstu uzdržaću se od bilo kakvih komentara, kritike, prigovora, savjeta ili slično od onoga što sam izdvojio i stavio pod navodnike. S obzirom na činjenicu da radim sam i da nemam radni, stručni, tehnički, finansijski, niti advokatski tim morao sam da preslušam nešto više 50 sati audio i video materijala, koji sam ispisao i na kraju odabrao, a može se odgledati preko YOUTUBE-a. Možete mi prigovoriti pa reći: A šta je to u odnosu na 200 sati video i audio materijala sa kojim raspolaže „odbjegli biznismen“ i obećava rješenje i rušenje „režima Mila Đukanovića!? Samo sam htio podsjećanja radi pokazati efekat i realizaciju dosadašnjih „napora“ počev od protesta pa sve do izjava i brojnih obećanja, koje smo imali priliku čuti u proteklih pet - šest mjeseci. I ništa više. Obećavati i odlagati iz mjeseca u mjesec izgleda mi više nego neozbiljno ili je to taktika i strategija „na dugoročnom planu“ koju je spremio „radni i ekspertski tim“ a ja ga ne razumijem, a još manje prihvatam. Treba (li) vjerovati dr Dušku Kneževiću, „biznismenu i bjeguncu“ da „zna“, i to iz Londona, kako da ruši režim Mila Đukanovića!? Mnogo je primjera iz istorije, ne tako daleke, koji nas „uče“ da se tako ne radi odnosno nema nekog velikog efekta! „Nikola do slobode (...) da registrujemo protivnike današnjeg režima Crne Gore (...) mislim da će biti veliki broj ljudi (16. mart 2019.) da se uključim (...) da ovaj protest i ovaj socijalni bunt dovedemo do kraja (...) ne krijem se od Mila Đukanovića (...) već od mafije (...) zahtjeve nijesu formalizovali (...) ne sviđa mi se kod političkih stranaka, jer one treba da formalizuju svoje zahtjeve (...) protiv režima Mila Đukanovića (...) tačno je Jakove (...) bojim se za sve, nemam kud, biti il ne biti (...) Vesna Medenica ćuti, ali se nadam da će postupiti u ovoj situaciji po pravdi i da će njena profesionalnost doći do izražaja, ne vjerujem da će se staviti na stranu hobotnice i ne vjerujem da će se svrstati na strani Mila Đukanovića, njihovoj strani (...)! Nije tačno da je dubioza preko sto miliona (...) ima veliku imovinu, (...) ja neću dozvoliti da neko za 22 milona kupi nešto što je mnogo vrijedno (...) mislim da bi mnogo važno bilo da progovore (...) korumpirani režim Mila Đukanovića (...) Mugoša je dosta nezgodan svjedok (...) neka on progovori o gradnji kuće Đukanovića (...) istina o kući Mila Đukanovića će se ubrzo saznati (...) da su Mugoša i Sveto Marović najbolji dvojica korisni za crnogorsku javnost (...) da progovore o kriminalu u Crnoj Gori! (...) plašim se za svoju porodicu (...) mislim da je Blažo momak kojeg(a) je otac uvukao u (...)! „(...) Spreman sam do govorim jedno pola sata, a onda ću se uključiti u proteste (...) vid(j)ećemo (...) najvažnije je da narod izađe u što većem broju da pokaze svoju snagu (...) nalazim se u posebnom dijelu grada gdje o meni vode brigu specijalni timovi! (...) Ja mislim da je Milo gotov, samo je pitanje vremena ko će zadnji da zatvori vrata od njegovih partijskih drugova (...) mislim da je Duško Marković svjestan situacije, (...) mislim da je on mnogo mudriji i pametniji (...) smatram da on neće poći stopama Mila Đukanovića i da će on zadnji zatvoriti vrata (...) mislim da bi moje hapšenje još dublje produbilo stanje u Crnoj Gori (...) Milovi satovi koštaju milione (...) od sto hiljada pa do milion (...) politički zemljotres u Crnoj Gori. Svjestan sam svoje odgovornosti (...) ali jednom se mora stati diktaturi, bezakonju u Crnoj Gori (...) podigao se narod (...) studenti (...) jeste uništena (Primorka u Baru) (...) bio sam uključen u projekat proevropske Crne Gore (...) to vam je kao u braku nikad ne znate kada će da pukne!? (...) Imaju li vaša đeca obezbjeđenje? Imaju (...), protesti ne smiju da se ugase (...) proteste treba da svi isprate (...) pozdrav studenti (...) Igora Lukšića je otjerao Milo (...) ja ga izuzetno poštujem (...)! „(...) Ako ne bude vatre ja ću je upaliti skroz (...) nije kofer, no je to sportska torba (...) zajedno do pobjede, zajedno do slobode (...) hvala Jovane (...) i na to sam spreman da idem u Spuž (...) daću preporuku da magistri ne sjede na birou! (...) ja palim koliko mogu ali organizatori protesta upravljaju (...)! Nijesu nikakve šanse da me isporuče Crnoj Gori, ja uživam sva prava ovdje, potpuno sam bezbjedan (...) stvarno mislim da u DPS-u postoji zdravo tkivo! (...) bolje je i neki amater nego ovakvi zločinac na vlasti (...) imam ljude i tim koji brine kojom ću brzinom izbacivati dokaze (...)! Đukanović ima dosta nekretnina (...)! Kada ćete objaviti snimak? (...) polako(te) sa snimkom (...) podnijeli smo krivičnu prijavu protiv vođe kriminalne grupe i to je prvi put u istoriji Crne Gore (...) u četvrtak smo podnijeli prijavu (...) mislim da je Rajo Božović u Beogradu i da se bavi fudbalom (...)! Moj mu je savjet da se bavi fudbalom! (...) Sveto zna mnogo o Milu i ovim putem ohrabrujem Sveta, da se (...) obrati javnosti! (...) mislim da sjutra može izaći 30.000 ljudi! Ja ću sve učiniti da izađe što veći broj ljudi! (...) najbolje poznajem Miga Stijepovića iz Zete (...) imamo mi snage (...) i političke moći. Proteste ćemo dovesti do kraja, niko nas ne može spriječiti (...) budite uvjereni! (...) ne znam ko je kome gazda Milo Branu ili Brano Milu? (...) živim pod posebnim režimom i uslovima ja i moja familija (...) sa advokatima iz Podgorice, advokatima iz Beograda, iz Londona! (...) bogatstvo porodice Đukanović, mislim da je par stotina miliona!? (...) Žugić će odmah da pa(d)ne (...) Mladen Rabrenović je moj kum, on je direktor Zapad Banke (...) biće kerozina Đukanovići i ne brinite, biće da zapalimo vatru (...) imam velike prijatelje (...) oni su mi pritekli u pomoć (...) u dobrom sam finansijskom stanju zahvaljujući posebno Goranu Andriću, Vladu Bjelanoviću, Mirku Latinoviću, koji su mi pritekli u pomoć, podržali moju familiju (...) srušićemo mi njega (...) hvala na podršci (...) tužba u Londonu se sprema! (...) Crnogorci nikad nijesu zadovoljni (...) ali dobro (...) možda jednoga dana (...)“! „(...) Milo Đukanović neće otići sa gandijevskim šetnjama (...) neću odustati do posljednjeg trenutka (...) ja sam spreman da se vratim u Crnu Goru i dok je režim Mila Đukanovića, spreman sam i na hapšenje i na veliki narodni bunt (...) jedva čekam da se vratim u Crnu Goru (...) do slobode i do pobjede (...)“! Zahtjev za odštetu Atlas banke iznosi preko 700 miliona (...) nadam se da će narod oduzeti svu imovinu porodice Đukanović“! „(...) Alo, ko je (...) slabo se veza uspostavlja (...) mnogo se nagomilalo poruka (...) samo da vidim (...) ničija nije gorela do zore (...) neće ni njihova (...) svakako da će trebati neko dopunsko gorivo da se probudi narod (...) podržavam sve proteste i subotnji protest koji organizuje „Odupri se“, samo da (se) ne (u)gase (...) jer Đukanović bez jakog (i) snažnog pritiska ne vjerujem da će (...) pristati na bilo kakav kompromis (...)“! „(...) Mislim da je krajnje vrijeme da se narod pobuni (...) digne bunu (.. ) jedini nam je protivnik Milo Đukanović. Mislim da sam ja ovo sve izazvao (...) da nije bilo mene ne bi ovo sve izašlo (...) znam zašto ovo radim (...) ja tačno znam šta radim (...) izdržao sam tešku artiljeriju Mila Đukanovića (...) protesti moraju biti jači energičniji (...) slažem se (...) sve košta! Nemojte da mislite da se izbori dobijaju bez novca (...) da se ostane ispred Skuštine (...) dok ne podnesu ostavke (...) droga koja je nađena na školskom brodu Galeb (...) dok ne srušim Mila Đukanovića niko od njih neće imati mira (...) Ivanović jedan kleptoman (...) neću ga ostaviti do kraja života (...) sada ćemo da napravimo plan za dalje proteste (...)“! „Ne može se bez politike (...) ne znam ni ja mnogo o njemu (...) o Dobrilu Dedeiću (...) udbašu ili (...) Mario, stvarno ne znam, (...) nameću se nekoliko lidera (...) u izvršnoj vlasti Andrija Jovićević, (...) ima veze, posebno za kontakte sa Amerikom (...) mislim da Duško Marković mora da reaguje, jer u suprotnom može da doživi sudbinu Mila Đukanovića (...) Zorane biće kerozina, samo da vidimo kako će Milo da pretekne (...)“! „(...) Crna Gora Kolumbija Balkana (...) Marković je do sada ćutao a sada je glavni branilac Mila Đukanovića (...) dobijam sada izvještaje o kriminalnim radnjama Markovića (...) mislim da će maj biti presudan za hobotnicu i Mila Đukanovića (...) ja neću stati (...) dok ne srušim Đukanovića, (...) ja ću dati svoj život (...)! Nemojte da mislite da sam popustio, mislim da sam previše dao podataka u javnost (...) vjerujete mi da stvari idu izvanredno, (...) na vrhu piramide stoje narko karteli (...) ja imam dugoročan plan, ja neću stati do kraja (...) ja ću i dalje postojati (...) moja snaga je narod (...) ja neću stati dok ne srušimo Đukanovića (...) i porodicu Đukanović strpam u zatvor (...) ja ću život dati (...) ja ću kriminalni režim Mila Đukanovića srušiti (...)“! „(...) Problem je naš što politička oligarhija sve pokrade (...) i to se tako dešava svih ovih 30 godina (...) Milo još ima obraza da priča (...) o evropskoj budućnosti Crnoj Gori, (...) a on u kriminalu do guše (...) Vesna Medenica, mislio sam da ona ima poštenje (...) spremam dosije o Medenici, koji ću da objelodanim (...) mislim da Sveto Marović ima petlju! (...) nego je pitanje njegovog zdravstvenog stanja (...) Milivoje Katnić, čovjek koji je razorio pravni sistem (...) ja sta(ja)ti neću dok ne vidim leđa Milu Đukanoviću,(...) bez obzira na sve (...)“! „(...) Nijesam imao namjeru da se bavim politikom (...) ali na zahtjev mojih sponzora, prijatelja (...) zlo vrijeme orla naćeralo (...) odlučio sam da osnujem stranku (...) ja vam neću đecu hraniti kokainom (...) pomoći ću da se ova opljačkana Crna Gora vrati na pravi put (...) reformu u obrazovanju (...) nadam se da će vrlo brzo ova vlast pasti (...) dosta sam poradio da se otkriju mnoge stvari u Crnoj Gori (...) o kriminalnim radnjama Mila Đukanovića i njegove porodice očekujte iduće nedelje (...) vama srećan Uskrs (...) ja mu poručujem da ga neću ostaviti na miru, (...) dragi moj Bokane (...) ne bih ti savjetovao da zaoštravaš situaciju (...) ne poznaješ Mila Đukanovića a sjediš sa njim! Sjediš pored predsjednika kojeg ne poznaješ! (...) Mislim da je Vasilije Miličković dosta hrabar čovjek (...) Vanja Mugoša, Baća Radović, Petar Ivanović, Veselin Vukotić (...) Petar Ivanović je prodao sve svoje akcije (...) braću Ivanovića i Olega Obradovića Milo drži kao taoce (...) u Crnoj Gori je sve moguće! (...) farmaceutska kompanija Glosarij (...) oko 250 zaposlenih ostalo je bez posla u (mojim) bankama (...)“! „(...) Mislimo da će klupko polako početi da se odmotava (...) sad radimo na lobiranju prema američkim medijima, prema Vašingtonu (...) oćemo da raskrinkamo familiju Đukanović! Ja vam obećavam i kunem vam se u to da ću doneti slobodu crnogorskom narodu (...) do rušenja familije Đukanović da idemo zajedno! Glavni cilj je rušenje familije Đukanović (...) Slobo Milošević je bio pojam poštenja barem prema onome koliko Đukanović laže (...) dosta ljudi nam je prišlo (...) jesam spomenuo Petra Ivanović, najvećeg neprijatelja (...) Andrija Jovićević ima veliko iskustvo, zna velike tajne Đukanovića (...) on treba da bude jedna od poluga nove vlasti (...) sve što sam iznio ništa nijesam lagao (...) zna se ko je prodao Telekom, ko je to ugovarao (...) sve što sam iznio (...) sve je to istina (...) mislim da je Duškovo vrijeme isteklo (...) Milo ga je potpuno savladao (...)“! „(...) Znam kako se ruše diktatori (...) ubistvo Duška Jovanovića se ne otkriva (...) napad na novinarku Lakić, novinara Ivanović Željka (...) sve će doći na red (...) mislim da je Piperović bio ubačeni agent od službe državne bezbjednosti, element (...) moj stari porodični prijatelj i kum (...) tako da „britvi“ nije lako (...) pozdrav za gospodina Zajeva, moga prijatelja, u kuću mi je dolazio (...) Ćalović je dala dosta za demokratizaciju Crne Gore (...) Petar Ivanović radi za narko kartele (...) ne bi me iznenadilo da ga Đukanović uhapsi (...) mislim to je najgori čovjek koji postoji u Crnoj Gori, (...) to je jedna ljiga od čovjeka (...)“! „(...) Na vrhu piramide stoje braća Đukanović (...) mislim da je to kraj Mila Đukanovića (...) ja nikada ne prodajem klijente dragi Peđa i ne uzimam im reket (...) bavio sam se stranim investicijama (...) vidjeli ste da sam za sve u pravu (...) vidjeli ste Lakića (Dejan)!? (...) oni su mislili da su preživeli udar „koverte“ (...) svaki dan me zovu (...) raditi u Crnoj Gori, a bez reketa DPS-a to je nemoguće (...) mislio sam da od njega napravim neki kadar (Gvoz